Službeni glasnik BiH, broj 10/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1870/20, rješavajući apelaciju Safeta Varke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Safeta Varke.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 038755 18 Gž od 9. oktobra 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Safet Varka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 29. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 038755 18 Gž od 9. oktobra 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 183/19 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 183/19 od 13. februara 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija podnesena protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke jer je utvrđeno da je apelant protiv osporene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tužitelja Mersada Buharalije (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljev punomoćnik su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 8. oktobra 2021. godine.

5. Apelantovom punomoćniku odgovori učesnika u postupku dostavljeni su 14. januara 2022. godine radi izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je dostavio izjašnjenje 18. januara 2022. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Općinski sud je Presudom broj 49 0 P 038755 17 P od 28. februara 2018. godine utvrdio da nekretnine pobliže označene u izreci presude, u naravi livada i nekategorizirani put (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), čine vanbračnu stečevinu umrle H. B. (tužiteljeva tetka) i apelanta, te je naloženo apelantu da dozvoli da se u zemljišnim i katastarskim knjigama upiše tužitelj kao suvlasnik i suposjednik na spornim nekretninama. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom novčanom iznosu (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je predmetni parnični postupak tužitelj pokrenuo 15. marta 2017. godine radi utvrđenja vanbračne imovine umrle tetke H. B. i apelanta. Razlog za pokretanje tužbe leži u činjenici što je tužitelj rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 19. decembra 2014. godine proglašen testamentarnim nasljednikom očeve sestre H. B., koja je umrla 24. oktobra 2014. godine, a u toku te vanbračne zajednice, koja je trajala neprekidno duži niz godina, sve do smrti H. B., zajedničkim radom stečena je imovina koja se samo formalno vodi na apelantu, a zapravo se radi o vanbračnoj stečevini. Prema navodima tužbe, radi se o imovini koja je stečena na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 4. aprila 2014. godine između apelanta (kupac) i A. B. (prodavac). Kako je tužitelj proglašen jedinim testamentarnim nasljednikom umrle H. B., koja je svoju pokretnu i nepokretnu imovinu testamentom ostavila tužitelju, po tužiteljevim tvrdnjama, on ima pravni interes (član 5. u vezi sa članom 162 [novog] Zakona o nasljeđivanju) da traži da sud utvrdi vanbračnu stečevinu, i to svakom po ½.

9. U odgovoru na tužbu apelant je istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je tužiteljeva pravna prednica H. B. za života u toku trajanja vanbračne zajednice propustila da se upiše kao (su)vlasnik spornih nekretnina budući da je bila upoznata s predmetnom kupovinom, te da tužitelj kao testamentarni nasljednik nema pravo da podnese tužbu jer to pravo pripada samo zakonskim nasljednicima koji su u vrijeme smrti H. B. i ovog postupka bili živi. Istaknut je prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer sporne nekretnine koje su bile predmet kupoprodaje nisu uknjižene u zemljišnim knjigama, niti je apelant upisan kao vlasnik spornih nekretnina u zemljišnim knjigama. U odgovoru na tužbu apelant je istakao da je tužiteljeva pravna prednica od 2008. godine bila teško bolesna i da je svu brigu oko nje i njenog zdravstvenog stanja vodio apelant, bez ičije pomoći, tako da stjecanje spornih nekretnina nije rezultat zajedničkog rada i doprinosa vanbračnih partnera. Osim toga, apelant je istakao da je notar prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora konstatirao da apelant kupuje sporne nekretnine iz svojih posebnih sredstava, što ukazuje da se radi o apelantovoj posebnoj imovini, a ne o vanbračnoj stečevini, zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Ocjenom provedenih dokaza (koji su taksativno navedeni na str. 3. i 4. obrazloženja presude), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su svi apelantovi izneseni prigovori neosnovani.

11. U vezi s tužiteljevom aktivnom legitimacijom, Općinski sud je imao u vidu odredbe člana 5. stav (1) Zakona o nasljeđivanju ("Službene novine FBiH" broj 80/14; u daljnjem tekstu: ZON) koje propisuju da umrlo fizičko lice (ostavitelj) nasljeđuje onaj koji je njegovom smrću stekao nasljedno pravo (nasljednik), a stavom (5) istog člana je propisano "ko je naslijedio ostavitelja njegov je sveopći sljednik". Članom 162. ZON-a propisano je da ostavina umrlog lica po sili zakona prelazi na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti. Kako iz rješenja o nasljeđivanju iza umrle H. B. proizlazi da je tužitelj kao bratić ostaviteljice testamentarni nasljednik na zaostavštini umrle H. B., Općinski sud je zaključio da tužitelj ima aktivnu legitimaciju za vođenje predmetnog postupka.

12. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, odnosno tvrdnje da nije upisan u zemljišne knjige na spornim nekretninama Općinski sud je ocijenio neosnovanim jer zemljišne knjige u Fojnici, nakon stupanja na snagu novog premjera, nisu predate sudu i u funkciji je samo katastar nekretnina, što je poznato apelantovom punomoćniku.

13. Općinski sud je cijenio činjenicu da je vanbračna zajednica trajala neprekidno 16 godina, da su tužiteljeva prednica i apelant imali ista primanja, minimalne penzije, da su sporne nekretnine jedina imovina koju su vanbračni partneri stekli u toku trajanja zajednice života i da one čine njihovu zajedničku imovinu na koju se primjenjuju odredbe Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ), i to čl. 3. i 252, u vezi sa članom 263. PZ-a. Općinski sud je naglasio da je zakonska pretpostavka da su udjeli supružnika, pa i vanbračnih partnera, u stjecanju zajedničke imovine jednaki.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 P 038755 18 Gž od 9. oktobra 2018. godine apelantova žalba je odbijena, te je potvrđena prvostepena presuda.

15. Kantonalni sud je kao pravilan prihvatio zaključak prvostepenog suda da je testamentarnim nasljednikom na zaostavštini umrle proglašen tužitelj (ostaviteljicin bratić), te da je tužitelj stoga aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Istina, kako je Kantonalni sud naveo, opravdan je apelantov prigovor da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti relevantne odredbe ranijeg ZON-a ("Službeni list SRBiH" br. 70/80 i 15/80), ali da to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost donesene odluke. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je i prema odredbama ranijeg ZON-a u članu 6. bilo propisano da se naslijediti može na osnovu zakona i testamenta, dok je odredbom člana 126. tog zakona propisano da zaostavština na nasljednike prelazi u času smrti ostavitelja, i što se u bitnom sadržajno ne razlikuje od odredaba čl. 5. i 162. novog ZON-a, koje je (pogrešno) primijenio prvostepeni sud. Kada se ima u vidu da je tužiteljeva prednica testamentom raspolagala svojom cjelokupnom imovinom, kod takvog stanja stvari tužitelj kao testamentarni nasljednik, prema mišljenju Kantonalnog suda, jest aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe.

16. Kantonalni sud je prihvatio kao pravilan zaključak u pogledu apelantove pasivne legitimacije kada je uvidom u ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina prvostepeni sud utvrdio da je apelant upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina u određenim dijelovima i samim tim pasivno legitimiran u konkretnom slučaju.

17. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se pitanje sporne imovine trebalo raspraviti isključivo u ostavinskom postupku s pozivom na odredbu člana 240. ZON-a jer se radi o imovinskopravnom zahtjevu po osnovu testamenta, koji se treba raspraviti u parničnom postupku. Kantonalni sud je pravilnim prihvatio i utvrđenje prvostepenog suda da je bračna zajednica apelanta i tužiteljeve umrle prednice trajala od 1998. godine do 2014. godine, te da iz ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina proizlazi da se radi o kupoprodajnom ugovoru u kojem je apelant kupac i da je on te nekretnine pribavio u vrijeme trajanja vanbračne zajednice. Kantonalni sud je naveo da, sve i da su tačni apelantovi navodi da mu je snaha platila iznos kupoprodajne cijene, ne može se prihvatiti da je to njegova posebna imovina zbog stajališta sudske prakse da pokloni trećih lica ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ga je bračni partner primio i od koga, ukoliko se ne dokaže da je taj poklon učinjen samo jednom bračnom partneru (Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 58 0 P 900294 08 Rev od 9. februara 2010. godine). Ako treći nešto poklanja nekom od članova vanbračne zajednice, to mora učiniti na jasan i nedvosmislen način, da taj poklon ulazi u posebnu imovinu tog člana vanbračne zajednice, što u ovom slučaju nije utvrđeno. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je sud odredbu citiranog ugovora u kojoj je navedena izjava kupca, tj. apelanta da kupuje predmetnu nekretninu iz svojih posebnih sredstava trebalo u datom slučaju primijeniti upravo kako glasi, tj. u smislu odredbe člana 99. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je ukazao da se navedena odredba može primijeniti samo između ugovornih strana, pa kako apelant izvedenim dokazima nije uvjerio sud da je predmetna imovina stečena iz apelantovih sredstava i koja bi se mogla smatrati posebnom imovinom, u smislu odredbi člana 254. Porodičnog zakona FBiH, primjenom pravila tereta dokazivanja Kantonalni sud nalazi da su apelantovi navodi istaknuti u ovom pravcu, kao i u pogledu prigovora zajedničke namjere tužiteljeve prednice i apelanta za stjecanje vlasništva nad njima bez utjecaja na drugačiju odluku suda.

18. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 49 0 P 038755 18 Rev od 27. februara 2020. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu, prije svega zbog činjenice da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta za dopuštenost revizije, u smislu člana 237. stav (2) ZPP-a, nije ostvaren. U vezi s mogućnošću izuzetne dopustivosti, u smislu člana 237. st. (3) i (4) ZPP-a, Vrhovni sud je ocijenio da takvi uvjeti ne postoje.

19. U vezi s postavljenim pravnim pitanjem "da li testamentarni nasljednik prema ranijem ZON-u može pokrenuti postupak za utvrđivanje vanbračne stečevine nakon smrti ostavitelja kada postoje zakonski nasljednici i kada ostavitelj za života nije pokrenuo postupak utvrđivanja vanbračne stečevine", Vrhovni sud je naglasio da to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava ni ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedeno iz razloga, kako je naglasio Vrhovni sud, što rješenje tog pravnog pitanja zavisi od činjenica svakog konkretnog predmeta, odnosno zavisi od sadržaja testamenta, jer testamentarni nasljednik može imati pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje da je određena imovina pripadala testatoru samo ako je ona obuhvaćena testamentom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu, apelant je naglasio da ne osporava odluku Vrhovnog suda, već isključivo presude nižestepenih sudova i da u svemu ostaje pri navodima koje je istakao u apelaciji broj AP 183/19. Prilikom ocjene prigovora o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije načinjena je povreda odredaba parničnog postupka. U vezi s tim, apelant navodi da je drugostepeni sud prihvatio neosnovanost istaknutih prigovora, iako utvrđuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe novog ZON-a, odnosno da je trebalo primijeniti odredbe ranijeg ZON-a. Prema tome, kod takvog zaključka o pogrešnoj primjeni materijalnog prava potpuno je proizvoljna ocjena drugostepenog suda da to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost donesene odluke. U vezi s tim, apelant je istakao da odredbe ranijeg ZON-a ne sadrže odredbu da "ko je naslijedio ostavitelja njegov je sveopći pravni sljednik", na čemu je prvostepeni sud zasnivao neosnovanost istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, tako da se odluka o tom prigovoru ne može zasnivati na odredbi člana 5. novog ZON-a. Apelant dalje navodi da je pogrešno utvrđenje Kantonalnog suda da se odredbe čl. 6. i 126. ranijeg ZON-a sadržajno bitno ne razlikuju od odredaba novog ZON-a koje je primijenio prvostepeni sud. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj testamentarni nasljednik, a iz provedenih dokaza tokom postupka proizašlo je da ostaviteljica ima zakonske nasljednike – braću koja su u vrijeme pokretanja postupka živa, pa u situaciji kada postoje živi zakonski nasljednici tužitelj kao testamentarni nasljednik nije ovlašten da vodi parnicu za utvrđenje vanbračne imovine ostaviteljice i apelanta jer to mogu učiniti samo zakonski nasljednici. Apelant smatra da za neosnovanost prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani tužitelja Kantonalni sud nije dao relevantno obrazloženje.

21. Nadalje, apelant smatra da ni prigovor pasivne legitimacije nije raspravljen na zakonit način i uz pravilnu primjenu prava budući da je i taj prigovor osnovan, i to za dio zahtjeva koji se odnosi na uknjižbu u zemljišne knjige navodne vanbračne imovine jer apelant nije upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Apelacijom se ukazuje i na proizvoljnu primjenu člana 252, člana 3. i člana 263. PZ-a prilikom odlučenja da se radi o vanbračnoj imovini jer je apelant tokom postupka ponudio dokaze za suprotan zaključak. Prema navodima apelacije, proizvoljno je utvrđenje Kantonalnog suda da je prvostepeni sud pravilno cijenio dokaze na način kako to propisuje član 8. ZPP-a, zbog čega je pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučio kao u izreci presude. Apelant smatra da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni člana 8. i člana 191. stav 4. ZPP-a jer je Kantonalni sud propustio da izvrši pravilnu ocjenu dokaza i u obrazloženju presude da izjašnjenje i valjane razloge za činjenične navode koje je apelant isticao tokom postupka, pa takva odluka ne zadovoljava zahtjeve pravičnog suđenja jer nema ocjene dokaza niti odgovora na apelantove stavove, nema jasnih, obrazloženih i logičnih razloga o odlučnim činjenicama, pa je takvo postupanje nezakonito i arbitrarno. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje prava na pravično suđenje i imovinu, da se osporena presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud i Općinski sud su u svemu ostali pri stavovima iznesenim u osporenim odlukama smatrajući da njima nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se apelant neosnovano pozvao u apelaciji.

23. Tužitelj se u odgovoru na apelaciju osvrnuo na dopustivost apelacije jer se, prema njegovoj ocjeni, apelant ne može pozivati na apelaciju broj AP 183/19 koju je Ustavni sud odbacio, zbog čega smatra da je predmetna apelacija nedopustiva. Opreza radi, tužitelj je naveo da u postupku donošenja osporenih odluka nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo niti je zbog toga bilo uvjeta da se izjavi revizija.

24. U izjašnjenju na odgovore učesnika u postupku apelantov punomoćnik je sve primjedbe ocijenio neosnovanim naglasivši da oni ne mogu utjecati na osnovanost apelacije.

V. Relevantni propisi

25. Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 80/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Pozivanje na nasljedstvo

Član 5.

(1) Umrlo fizičko lice (ostavitelj) nasljeđuje onaj koji je njegovom smrću stekao nasljedno pravo (nasljednik).

(2) Svaka osoba sposobna je naslijediti ako zakonom nije što drugo određeno.

(3) Nasljedno pravo se stiče po odredbama ovog zakona, a na osnovu ugovora o nasljeđivanju, testamenta ili zakona.

(4) Nasljedno pravo se stiče u trenutku ostaviteljeve smrti. Sticatelj nasljednog prava može ga se po odredbama ovog zakona odreći, pa će se uzeti kao da ga nikada nije niti stekao.

(5) Ko je naslijedio ostavitelja, njegov je sveopći pravni sljednik.

B. STICANJE OSTAVINE I ODRICANJE OD NASLIJEĐA

Prelazak ostavine na nasljednike

Član 162.

Ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 269. stav (1)

(1) Prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem cijenit će se po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva.

Član 277.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati nakon tri mjeseca od dana stupanja na snagu.

26. Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi pozivanja na nasljeđe

Član 6.

Naslijediti se može na osnovu zakona i na osnovu testamenta.

V – PRELAZAK ZAOSTAVŠTINE NA NASLJEDNIKE

A. OTVARANJE NASLJEĐA

Smrt i proglašenje lica za umrlo

Član 126.

Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe.

Isto dejstvo ima i proglašenje lica za umrlo.

27. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Tužba za utvrđenje

Član 54. st. (1) i (2)

(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

XI – STRANKE I NJIHOVI ZAKONSKI ZASTUPNICI

Član 291. stav (1)

(1) Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba.

28. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

B. IMOVINSKI ODNOSI VANBRAČNIH PARTNERA

Član 263.

(1) Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom.

(2) Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

32. Ustavni sud je odlukom od 13. februara 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 183/19 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 11. januara 2019. godine jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 49 0 P 038755 18 Rev od 27. februara 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 49 0 P 038755 18 Gž od 9. oktobra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena, pa je, s obzirom na to da je apelant predmetnu presudu, prema navodima apelacije, primio 14. novembra 2018. godine, apelacija protiv te presude podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 18/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 23, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

33. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

36. U konkretnom slučaju radi se o predmetu građanskopravne prirode (tužba za utvrđenje vanbračne imovine), pa nije sporno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

37. Ustavni sud zapaža da apelant iznosi brojne prigovore kojima osporava presudu Kantonalnog suda, ali ključni prigovor se odnosi na prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod tužitelja za vođenje predmetne parnice. U tom pravcu, apelant ističe da je ovaj prigovor raspravljen proizvoljnom primjenom prava jer tužitelj kao testamentarni nasljednik, u smislu odredaba ranijeg ZON-a, nema aktivnu legitimaciju da traži da se utvrdi da sporne nekretnine čine vanbračnu imovinu njegove umrle tetke i apelanta. Apelant, također, tvrdi da odluka Kantonalnog suda ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku.

38. Stoga, Ustavni sud smatra svrsishodnim da, prije svega, ispita apelantov prigovor koji se odnosi na nedostatak aktivne legitimacije, odnosno postojanje pravnog interesa na strani tužitelja za podizanje tužbe radi utvrđenja iz člana 54. stav 2. ZPP-a.

39. Ustavni sud podsjeća da se pravo na vođenje parnice priznaje i licima koja nisu subjekti određenog materijalnopravnog odnosa, ali samo u slučaju ako dokažu postojanje svog neposrednog pravnog interesa. Pravni interes može imati onaj ko opravdano smatra da je neko njegovo pravo dovedeno u pitanje, odnosno da mu treba pružiti zaštitu njegovog povrijeđenog ili ugroženog subjektivnog građanskog prava.

40. Pravo na podnošenje tužbe radi utvrđivanja "građanskih prava i obaveza" je pravo koje je zaštićeno pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S druge strane, to pravo ne obuhvata (i) zaštitu od "nepodnošenja tužbe". Ipak, Ustavni sud je ovlašten da ispita da li se pravo na podnošenje tužbe koristi u skladu sa zakonom, u smislu standarda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukoliko je pravo na podnošenje tužbe ograničeno domaćim propisima, kao što je, na primjer, u konkretnom slučaju pravo na podnošenje tužbe radi utvrđenja ograničeno dokazivanjem postojanja pravnog interesa. U vezi s navedenim, naglašava se da, u tekstu člana 54. stav 2. ZPP-a, stoji formulacija koja u relevantnom dijelu glasi: "…ovakva tužba…" (misli se na tužbu radi utvrđenja) "…može se podići…kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave…". Stoga, s obzirom na to da, u konkretnom slučaju, pitanje postojanja aktivne legitimacije zavisi od dokazivanja pravnog interesa za podnošenje tužbe iz člana 54. stav 2. ZPP-a, Ustavni sud smatra da je ovo relevantno pitanje koje od redovnih sudova zahtijeva relevantno ispitivanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2321/18 od 11. marta 2020. godine, tačka 57, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je prigovor o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan, ali nisu imali identičan stav o tome na odredbama kojeg ZON-a je takav stav trebalo zasnovati. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, imajući u vidu odredbe čl. 5. i 162. novog ZON-a, i to posebno stav (5) člana 5. "ko je naslijedio ostavitelja, njegov je sveopći pravni sljednik" u vezi sa članom 162. koji glasi "ostavina umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti" u kontekstu činjenice da je tužitelj rješenjem o nasljeđivanju proglašen testamentarnim nasljednikom iza umrle tetke H. B., zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje predmetne utvrđujuće tužbe (vidi tačku 11. ove odluke). Ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava, apelant je u žalbi ukazao da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbe novog ZON-a jer su, prema čl. 269. i 277. novog ZON-a, s obzirom na vrijeme otvaranja nasljeđa, u konkretnom slučaju relevantne odredbe ranijeg ZON-a, te se stoga neosnovanost prigovora ne može zasnivati na odredbama čl. 5. i 162. novog ZON-a. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prihvatio osnovanost apelantovih žalbenih prigovora da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe ranijeg ZON-a, ali je iznio stav da to suštinski ne utječe na zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti prigovora jer odredbe ranijeg ZON-a (čl. 6. i 126) koje propisuju "da se može naslijediti po zakonu i na osnovu testamenta" i "da se smrću lica otvara njegovo nasljeđe" bitno sadržajno ne odstupaju od onih koje je primijenio prvostepeni sud (čl. 5. i 162. novog ZON-a) i da je i prema mišljenu tog suda prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan. U vezi s datim obrazloženjem, Ustavni sud naglašava da će se razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti, vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

42. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud podsjeća da je testament (oporuka) jednostrana izjava posljednje volje testatora u propisanoj formi, kojom on raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti. U slučaju da testator nije raspolagao svojom zaostavštinom u cijelosti, ostatak pripada zakonskim nasljednicima. Navedeno upućuje na zaključak da bi aktivna legitimacija za utvrđivanje naknadno pronađene imovine pripadala samo zakonskim nasljednicima. U konkretnom slučaju, tužitelj utvrđujućom tužbom traži da se utvrdi vanbračna imovina koja je stečena zajedničkim radom H. B. i apelanta, koja se u javnim evidencijama vodi na apelantu. Ustavni sud zapaža da je tužitelj aktivnu legitimaciju zasnivao na pozivanju na odredbe novog ZON-a, i to čl. 5. i 162. Iz obrazloženja osporenih presuda nije vidljivo da je tužitelj aktivnu legitimaciju zasnivao i na činjenici da je imovina za koju tužbom traži utvrđenje da se radi o vanbračnoj imovini njegove tetke i apelanta obuhvaćena testamentom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji (vidi tačku 19. ove odluke), iznio stav da sporno pitanje koje je apelant postavio koje se tiče tužiteljeve aktivne legitimacije za podnošenje tužbe po odredbama ranijeg ZON-a, prije svega, zavisi od činjenica svakog predmeta i od sadržaja testamenta jer testamentarni nasljednik može imati pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje samo ako je imovina koja je predmet tužbe obuhvaćena testamentom. Prema stavu Vrhovnog suda, koje dijeli i Ustavni sud, pitanje aktivne legitimacije u konkretnom slučaju bi prije bilo pitanje činjenica svakog predmeta, a ne primjene materijalnog prava. Iz obrazloženja osporenih presuda nije vidljivo da su se redovni sudovi bavili sadržajem testamenta, u smislu utvrđenja da je sporna imovina sadržana u njemu, niti su u tom pravcu bilo što naveli redovni sudovi, niti tužitelj. Ustavni sud zapaža da odredbe ranijeg ZON-a u članu 6. propisuju "da se može naslijediti po zakonu i na osnovu testamenta" i u članu 126. ranijeg ZON-a "da se smrću lica otvara njegovo nasljeđe". Citirane odredbe propisuju isključivo način na koji se imovina ostavitelja može naslijediti i da se smrću ostavitelja otvara njegovo nasljeđe. Ustavni sud smatra da citirane odredbe ne pružaju materijalnopravni osnov za tužiteljevu aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju. Ustavni sud naglašava da razlozi navedeni u obrazloženju presude moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda nije vidljivo da su se redovni sudovi prilikom razmatranja prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja bavili sadržajem testamenta kako bi utvrdili da li je imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva sadržana u njemu. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda koji je neosnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije zasnovao na odredbama čl. 6. i 126. ranijeg ZON-a koje ne pružaju materijalnopravni osnov za tužiteljevu aktivnu legitimaciju ne sadrži sve važne aspekte konkretnog slučaja bitne za odlučenje (mjerilo relevantnosti). Ustavni sud, shodno tome, zaključuje da obrazloženje Kantonalnog suda ne zadovoljava standarde prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Dakle, imajući u vidu prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije.

Ostali prigovori

44. U odnosu na ostale apelantove prigovore, Ustavni sud navodi da ih neće ispitivati s obzirom na zaključak Ustavnog suda da je od Kantonalnog suda izostalo logično i uvjerljivo obrazloženje u vezi sa primjenom čl. 6. i 126. ranijeg ZON-a o apelantovom prigovoru o nedostatku aktivne legitimacije u vezi s postojanjem pravnog interesa na strani tužitelja za podnošenje tužbe radi utvrđenja vanbračne imovine, a to pitanje će Kantonalni sud ponovo ispitati u svjetlu ove odluke uvažavajući i stav Vrhovnog suda. Prema ocjeni Ustavnog suda, pravilno razrješenje tog pitanja je od presudnog značaja, a svi drugi prigovori bi se mogli ispitivati tek nakon toga.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud propustio da apelantov prigovor u vezi s nedostatkom aktivne legitimacije na strani tužitelja ispita u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji su ga obavezivali da prilikom odlučenja uzme u obzir sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje jer iz osporenih odluka nije vidljivo da su se redovni sudovi prilikom odbijanja prigovora o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja bavili sadržajem testamenta jer je pitanje aktivne legitimacije, prije svega, činjenično pitanje svakog predmeta, a ne pitanje primjene materijalnog prava na čemu su redovni sudovi u konkretnom slučaju istrajavali.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.