Službeni glasnik BiH, broj 101/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 639/08, rješavajući apelaciju
Mirjane Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija
Mirjane Todorović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-382/03 od 9. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-15/03 od 19. marta 2003. godine
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Mirjana Todorović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-382/03 od 9. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-15/03 od 19. marta 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 5. marta 2008. godine, od Kantonalnog suda 19. marta 2008. godine, od Općinskog suda 25. aprila 2008. godine, te od Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužena), kao učesnika u postupku, 25. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 7. marta 2008. godine, Kantonalni sud 7. maja 2008. godine, Općinski sud 9. maja 2008. godine, a tužena 15. maja 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tužene, dostavljeni su apelantici 14. jula 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je Presudom broj P-73/01 od 24 decembra 2001. godine odbio apelantičin tužbeni zahtjev protiv tužene da joj isplati na ime naknade štete iznos od 50.000,00 KM sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te da joj nadoknadi troškove postupka. Apelantica je u postupku tvrdila da je na označenoj parceli, koju je kupila na licitaciji od Zdravstvene ustanove Sanski Most 1991. godine, imala sagrađen čvrsto zidan objekat u kojem je obavljala ugostiteljsku djelatnost, te da je, kako za izgradnju tako i za obavljanje djelatnosti, imala uredno pribavljenu dokumentaciju koja joj je ostala u stanu koji je u ratu morala napustiti. Najzad, apelantica je tvrdila da je tužena finansirala rušenje njenog objekta prije dvije godine, te da joj je rušenjem objekta nanesena šteta u označenom iznosu. U obrazloženju presude je konstatirano da je među strankama nesporno da je "...apelantica sagradila objekat na označenoj parceli, kao i da je tužena naredila rušenje te da je srušila objekat...". Kao sporno među strankama je označeno pitanje da li je apelantica sagradila poslovni prostor uz odobrenje ili bez odobrenja za građenje, izdatog od nadležnog organa, te u vezi s tim pitanje naknade štete. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka, te uvida u priložene kopije katastarskog i regulacionog plana iz 1983. godine, sud je apelantičin tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju je istaknuto da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica objekat sagradila bez odobrenja za građenje, s obzirom da je jedino ona u postupku tvrdila da je ovo odobrenje imala, a što nije potvrđeno niti jednim dokazom. Dalje, s obzirom da je objekat sagrađen na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, na kojem je, prema regulacionom planu, predviđena izgradnja poslovno-stambenog objekta, u konkretnom slučaju je bila isključena i mogućnost legalizacije. Prema navedenom, a pozivajući se na član 57. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete, te da je tužena, u skladu s članom 154. Zakona o obligacionim odnosima, dokazala da je šteta nastupila bez njene krivice, s obzirom da apelantica nije mogla graditi bez odobrenja za građenje.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-84/02 od 27. novembra 2002. godine uvažena je apelantičina žalba i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da nije jasno zbog čega se sud pozvao na Zakon o eksproprijaciji, jer se na osnovu spisa nije moglo utvrditi da je rušenje apelantičinog objekta bilo izvršeno u postupku eksproprijacije. Također, zaključeno je da u spisu nema dokaza da je postupak rušenja apelantičinog objekta proveden u upravnom postupku, koji se preduzima kada je objekat izgrađen bez dozvole. Ukazano je da je apelantica u tužbi i toku postupka isticala da je tužena finansirala rušenje objekta, te time ukazivala na odgovornost tužene za štetu koju je pretrpjela zbog postupanja organa tužene. Prema navedenom, postojanje uvjeta za odgovornost trebalo je cijeniti prema članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da u spisu nema niti jednog dokaza da je rušenju prethodio postupak eksproprijacije, odnosno da je objekat srušen u upravnom postupku koji se preduzima kada je objekat izgrađen bez dozvole. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku utvrdi da li je objekat izgrađen uz odobrenje, te da pri tom cijeni da li je u odobrenju za rad za obavljanje ugostiteljske djelatnosti određeno da će se djelatnost obavljati u ovom objektu, kao i da li su nadležni organi, bez obzira na postojanje ili nepostojanje odobrenja za građenje, apelanticu pozvali da prije rušenja objekta to učini sama, odnosno da li se objekat mogao ukloniti bez potpunog uništenja, a na osnovu čega će utvrditi da li postoji odgovornost tužene i prema tome odrediti visinu štete.
8. Općinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj P-15/03 od 19. marta 2003. godine apelantičin tužbeni zahtjev odbio. Tužena je u ponovnom postupku, pored ostalog, istakla "...da nije vođen postupak eksproprijacije, odnosno bilo koji drugi postupak u vezi sa rušenjem, da nije izdala nalog za rušenje objekta kao i da nije donosila bilo kakva akta u vezi s rušenjem objekta...". U obrazloženju presude je istaknuto da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelantica nije dobila odobrenje za građenje objekta, odnosno da se 17. januara 1992. godine obratila tuženoj zahtjevom za postavljanje montažnog objekta na označenoj parceli koja je u to vrijeme u posjedovnom listu broj 763 k.o. Sanski Most bila upisana kao vlasništvo zdravstvene stanice, a sada je upisana kao vlasništvo tužene. Također, konstatirano je da apelantica nije mogla dobiti odobrenje za građenje jer se radi o parceli na kojoj je, prema regulacionom planu iz 1983. godine, bila predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta. Dalje, konstatirano je da je apelantici rješenjem od 2. septembra 1992. godine izdato odobrenje za osnivanje i rad samostalne ugostiteljske radnje tipa kafe-bar. Najzad, konstatirano je da tužena nije odgovorna za rušenje objekta, a time ni za nastanak štete, kao i da nije vođen postupak eksproprijacije, u kojem apelantica i ne bi imala pravo na naknadu štete zbog rušenja objekta jer nije imala dozvolu za građenje. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da tužena nije odgovorna za štetu prema članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
9. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-382/03 od 9. februara 2006. godine apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženu presude je istaknuto da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, ponovljena je ocjena prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da je objekat gradila uz odobrenje nadležnog organa. Dalje, istaknuto je da ne postoje ni bitne povrede odredaba postupka, odnosno da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi dao jasne i potpune razloge, pa su žalbeni navodi u tom pravcu ocijenjeni kao neosnovani. Najzad, konstatirano je da prvostepeni sud nije u potpunosti postupio po uputama drugostepenog suda datim u Presudi broj Gž-84/02 od 27. novembra 2002. godine, odnosno da je propustio da utvrdi da li je apelantica bila pozvana da sama ukloni objekat i da li se objekat mogao ukloniti bez potpunog uništenja. Međutim, zaključeno je da ovaj propust nije mogao biti od uticaja na donošenje drugačije odluke, odnosno da nepostupanje prvostepenog suda u skladu s datim uputama ne čini razloge, prema članu 227. Zakona o parničnom postupku, zbog kojih se prvostepena presuda može ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine apelantičinu reviziju odbio na osnovu člana 375. ranijeg Zakona o parničnom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja, a na osnovu člana 376. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98) koji se primjenjuje na osnovu člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 19/06), Vrhovni sud se pozvao na razloge nižestepenih sudova.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U prilog ovih tvrdnji apelantica ističe da je tužena pred sudom u zapisniku od 3. aprila 2001. godine priznala da je zajedno s preduzećem "Tim", kao investitorom, porušila njen objekat. Dalje, apelantica ističe da je Kantonalni sud potvrdio presudu prvostepenog suda koji je propustio da postupi po uputama iz njegovog rješenja kojim je ukinuta prvobitna presuda, a u skladu s kojim je u ponovnom postupku trebalo utvrditi činjenice vezane za zakonitost rušenja njenog objekta, a posebno da li je prethodno bila pozvana da to sama učini. Najzad, apelantica smatra da su u njenom slučaju trebale biti primijenjene relevantne odredbe Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, a prema kojim ju je prije rušenja objekta morao pozvati nadležni organ općine, da joj je nadležni inspekcijski organ trebao uručiti nalog za rušenje uz mogućnost da sama poruši objekat, pa ako to ne uradi u ostavljenom roku, onda se moglo pristupiti rušenju uz asistenciju općinskih organa. Na takav način bila bi umanjena i šteta koju je pretrpjela.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije neosnovani.
13. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da se o svim navodima iz apelacije već izjasnio u obrazloženju osporene presude, da ostaje pri njima, te predlaže da apelacija bude odbijena.
14. Općinski sud je u odgovoru istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđene odredbe materijalnog i procesnog prava, odnosno apelantičina prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te predložio da se apelacija odbije.
15. Tužena je u odgovoru istakla da apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije dokazala njeno učešće u rušenju objekta, kada je objekat srušen, te da li je objekat uopće bio sagrađen. Dalje, istaknuto je da je apelantici Rješenjem broj 03/7-351-99 od 2. septembra 1992. godine bilo dozvoljeno obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a da izdavanje ovog rješenja nije uvjetovano postojanjem odobrenja za građenje. Najzad, tužena je zaključila da su redovni sudovi pravilno zaključili da apelantica nije imala odobrenje za građenje objekta, s obzirom da je Regulacionim planom iz 1983. godine na navedenom zemljištu planirana izgradnja stambeno-poslovne zgrade, pa samim tim apelantici nije moglo biti izdano odobrenje za građenje.
V. Relevantni propisi
16.
Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 172.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
17. Zakon o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH" br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90, 14/91) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Društveno-politička zajednica obezbjeđuje obavljanje poslova prostornog uređenja na način uređen zakonom i drugim propisima donesenim na osnovu zakona.
Član 190.
Organ nadležan za izdavanje odobrenja za upotrebu odbit će svaki zahtjev za tehnički pregled i izdavanje odobrenja za upotrebu za građevinu ili objekat za čije građenje nije prethodno pribavljeno odobrenje ili ako je u toku građenja vršena izmjena u odnosu na tehničku dokumentaciju po kojoj je bilo izdato odobrenje za građenje ili uputiti stranku da u određenom roku pribavi odobrenje za građenje. Ukoliko stranka ne pribavi odobrenje za građenje, nadležni organ za izdavanje odobrenja za upotrebu donijet će rješenje da se građevina ili objekat poruši.
Član 205.
Nadzor nad provođenjem odredaba ovog zakona i drugih propisa donesenih na osnovu ovog zakona vrše općinski i republički organi uprave nadležni za poslove urbanizma i građenja svaki u okviru svoje nadležnosti.
Član 210. stav 7.
U vršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem:
da naredi rušenje građevine ili njenih dijelova kao i drugih objekata (...) i uspostavljanje prvobitnog stanja na teret investitora ako utvrdi da su građenje odnosno radovi izvršeni (...) bez odobrenja, a odobrenje za građenje se ne može pribaviti ni u naknadnom roku od šezdeset dana.
18. Zakon o samostalnom privređivanju ("Službeni list SRBiH" br. 26/89, 29/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Samostalna radnja osniva se za obavljanje djelatnosti za koju su neophodne poslovne prostorije, odnosno poslovni prostor.
Član 19.
Prije početka obavljanja djelatnosti samostalni privrednik dužan je obezbijediti poslovnu prostoriju, odnosno poslovni prostor (...) ako je to neophodno za obavljanje te djelatnosti, te prijaviti dan početka obavljanja te djelatnosti nadležnom općinskom organu uprave koji vodi registar odobrenja za obavljanje samostalnih djelatnosti.
19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 320.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze, a i propise na kojima je sud utemeljio presudu.
Član 357.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.
Ako se prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, navest će se u čemu se sastoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno zašto su nove činjenice i dokazi važni i od utjecaja za donošenje pravilne odluke.
Član 359.
Prvostepeni sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 31. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što je Općinski sud u ponovnom postupku propustio da razriješi sva sporna pitanja na koja mu je prethodno ukazao Kantonalni sud. Po mišljenju Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da je postupak vođen radi naknade materijalne štete, u kojim postupcima se navedeni član Evropske konvencije, u principu, uvijek primjenjuje.
27. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud prije svega podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da tužena nije izdala nalog za rušenje, odnosno da nije srušila apelantičin objekat. Također, iz obrazloženja osporenih presuda, a ni iz same apelacije, ne može se zaključiti da je apelantica predočila bilo koji dokaz koji bi ukazao na učešće tužene u rušenju objekta, odnosno da su sudovi propustili cijeniti eventualno predočene dokaze u tom smislu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na osnovu predočenih dokaza i utvrđenih činjenica, zaključili da ne postoji odgovornost tužene za rušenje apelantičinog objekta u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
29. U pogledu navoda iz apelacije da je Kantonalni sud potvrdio presudu Općinskog suda iako je Općinski sud propustio da postupi po prethodno dobijem uputama, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa s obzirom na to, propust da raspravi sva pitanja na koja mu je prethodno bilo ukazano nije bio od uticaja na drugačije rješenje konkretne stvari. Također, Kantonalni sud je istakao da ovaj propust ne predstavlja razlog za ukidanje presude Općinskog suda i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, u smislu člana 227. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud u vezi s ovim navodima primjećuje da se u apelaciji ne ukazuje na koji način bi raspravljanje i ovih pitanja moglo biti od uticaja na rješenje konkretne stvari. Najzad, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili diskriminacijski u odnosu na apelanticu u pogledu primjene materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasna obrazloženja i razloge na kojim su utemeljili svoje odluke, odnosno primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i diskriminacijskim.
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.