Službeni glasnik BiH, broj 27/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 434/10, rješavajući apelaciju A. H. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4, 9. i 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko Knežević, sudija
na sjednici održanoj 18. januara 2012. donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija A. H. I. podnesena protiv:
- Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-411/09 od 23. decembra 2009. godine u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
- Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-163/10 od 17. decembra 2010. godine u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
- Presude Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 007375 11 U od 24. novembra 2011. godine, S1 3 U 007664 11 U od 26. oktobra 2011. godine, S1 3 U 007375 11 U od 23 septembra 2011. godine, S1 3 U 006983 11 U od 23. augusta 2011. godine, S1 3 U 006481 11 U od 26. jula 2011. godine, S1 3 U 006158 11 U od 28. juna 2011. godine, S1 3 U 005945 11 U od 26. maja 2011. godine, S1 3 U 004125 11 U od 26. januara 2011. godine, S1 3 U 003880 10 U do 29. decembra 2010. godine, S1 3 U 003593 10 U od 29. novembra 2010. godine, S1 3 U 003272 10 U od 29. oktobra 2010. godine i S1 0 002450 10 U od 31. septembra 2010. godine; rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2-06-07-2-149/11 od 18. novembra 2011. godine, UP-2-07-07-2-133/11 od 21. oktobra 2011. godine, UP-2-06-07-2-119/11 od 20. septembra 2011. godine, UP-2-07-07-2-107/11 od 19. augusta 2011. godine, UP-2-06-07-2-90/11 od 22. jula 2011. godine, UP-2-06-07-2-78/11 od 22. juna 2011. godine, UP—2-06-07-2-69/11 od 24. maja 2011. godine, UP-2-06-07-2-10/11 od 21. januara 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-221/10 od 24. decembra 2010. godine, UP-2-07-07-2-207/10 od 24. novembra 2010. godine, UP-2-07-07-2-192/10 od 25. oktobra 2010. godine i UP-2-06-07-2-173/10 od 27. septembra 2010. godine; rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Službe za poslove sa strancima br. UP-1/18.8-07.3-12-39/08 od 16. novembra 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-38/08 od 19. oktobra 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-37/08 od 19. septembra 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-36/08 od 18. augusta 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-35/08 od 21. jula 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-34/08 od 20. juna 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-33/08 od 20. maja 2011. godine, UP-1/19.4.1.-07.3-12-29/08 od 21. januara 2011. godine, UP-1/19.4.1.-07.3-12-28/08 od 22. decembra 2010. godine, UP-1/19.4.1.-07.3-12-27/08 od 23. novembra 2010. godine, UP-1/19.4.1.-07.3-12-26/08 od 22. oktobra 2010. godine i UP-1/19.5.-07.3-25/08 od 23. septembra 2010. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. H. I. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. U-411/09 od 23. decembra 2009. godine, S1 3 U 007375 11 U od 24. novembra 2011. godine, S1 3 U 007664 11 U od 26. oktobra 2011. godine, S1 3 U 007375 11 U od 23. septembra 2011. godine, S1 3 U 006983 11 U od 23. augusta 2011. godine, S1 3 U 006481 11 U od 26. jula 2011. godine, S1 3 U 006158 11 U od 28. juna 2011. godine, S1 3 U 005945 11 U od 26. maja 2011. godine, S1 3 U 004125 11 U od 26. januara 2011. godine, S1 3 U 003880 10 U do 29. decembra 2010. godine, S1 3 U 003593 10 U od 29. novembra 2010. godine, S1 3 U 003272 10 U od 29. oktobra 2010. godine i S1 0 002450 10 U od 31. septembra 2010. godine; rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2-06-07-2-149/11 od 18. novembra 2011. godine, UP-2-07-07-2-133/11 od 21. oktobra 2011. godine, UP-2-06-07-2-119/11 od 20. septembra 2011. godine, UP-2-07-07-2-107/11 od 19. augusta 2011. godine, UP-2-06-07-2-90/11 od 22. jula 2011. godine, UP-2-06-07-2-78/11 od 22. juna 2011. godine, UP-2-06-07-2-69/11 od 24. maja 2011. godine, UP-2-06-07-2-10/11 od 21. januara 2011. godine, UP-2-06-07-2-221/10 od 24. decembra 2010. godine, UP-2-07-07-2-207/10 od 24. novembra 2010. godine, UP-2-07-07-2-192/10 od 25. oktobra 2010. godine i UP-2-06-07-2-173/10 od 27. septembra 2010. godine; rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Službe za poslove sa strancima br. UP-1/18.8-07.3-12-39/08 od 16. novembra 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-38/08 od 19. oktobra 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-37/08 od 19. septembra 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-36/08 od 18. augusta 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-35/08 od 21. jula 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-34/08 od 20. juna 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-33/08 od 20. maja 2011. godine, UP-1/19.4.1.-07.3-12-29/08 od 21. januara 2011. godine, UP-1/19.4.1.-07.3-12-28/08 od 22. decembra 2010. godine, UP-1/19.4.1.-07.3-12-27/08 od 23. novembra 2010. godine, UP-1/19.4.1.-07.3-12-26/08 od 22. oktobra 2010. godine i UP-1/19.5.-07.3-25/08 od 23. septembra 2010. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.H.I. podnesena protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-219/11 od 2. marta 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-4/11 od 1. februara 2011. godine zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.H.I. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005730 11 U od 27. aprila 2011. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-58/11 od 22. aprila 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.8-07.3-12-32/08 od 20. aprila 2011. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 41/09 od 31. januara 2009. godine, koja je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 41/09 od 28. marta 2009. godine bila ostavljena na snazi dok Sud Bosne i Hercegovine ne razmotri dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje A.H.I. iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A.H.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupaju Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, i organizacija "Naša prava" iz Sarajeva, dostavio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) 29. januara 2010. godine dopunu apelacije broj AP 3762/09 u kojoj je navode apelacije, podnesene 4. decembra 2009. godine i evidentirane pod brojem AP 3762/09, proširio i protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-411/09 od 23. decembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-117/09 od 27. jula 2007. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.5.07.3-7/09 od 17. juna 2009. godine.
2. S obzirom da je Ustavni sud u međuvremenu, 17. decembra 2009. godine, donio Odluku broj AP 1750/09, kojom je između ostalog odlučio i o prvobitno podnesenoj apelaciji u predmetu broj AP 3762/09, navedena dopuna apelacije je registrirana kao nova apelacija i zavedena pod brojem AP 434/10.
3. Apelant je zatim dostavio dopune apelacije 17. februara 2010. godine, 3. decembra 2010. godine, 26. januara 2011. godine, 25. aprila 2011. godine, 4. jula 2011. godine, 12. augusta 2011. godine, 13. oktobra 2011. godine i 7. decembra 2011. godine u kojima je osporio i Presudu Suda BiH broj S1 3 U 005324 11 U od 31. marta 2011. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 004840 1 U od 28. februara 2011. godine, Presudu Suda BiH broj S1 0 002450 10 U od 31. septembra 2010. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-173/10 od 27. septembra 2010. godine, Rješenje Službe broj UP-1/19.5.-07.3-25/08 od 23. septembra 2010. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 003272 10 U od 29. oktobra 2010. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-07-07-2-192/10 od 25. oktobra 2010. godine i Rješenje Službe broj UP-1/19.4.1.-07.3-12-26/08 od 22. oktobra 2010. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 003593 10 U od 29. novembra 2010. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-07-07-2-207/10 od 24. novembra 2010. godine, Rješenje Službe broj UP-1/19.4.1.-07.3-12-27/08 od 23. novembra 2010. godine i Presudu Suda BiH broj S1 3 U 003880 10 U do 29. decembra 2010. godine, Rješenje broj UP-2-06-07-2-221/10 od 24. decembra 2010. godine, Rješenje Službe broj UP-1/19.4.1.-07.3-12-28/08 od 22. decembra 2010. godine, Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-30/08 od 21. februara 2011. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-26/11 od 23. februara 2011. godine, Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-31/08 od 23. marta 2011. godine i Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-37/11 od 25. marta 2011. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 007375 11 U od 24. novembra 2011. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-149/11 od 18. novembra 2011. godine, Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-39/08 od 16. novembra 2011. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 007664 11 U od 26. oktobra 2011. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-07-07-2-133/11 od 21. oktobra 2011. godine, Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-38/08 od 19. oktobra 2011. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 007375 11 U od 23 septembra 2011. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-119/11 od 20. septembra 2011. godine, Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-37/08 od 19. septembra 2011. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 006983 11 U od 23. augusta 2011. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-07-07-2-107/11 od 19. augusta 2011. godine, Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-36/08 od 18. augusta 2011. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 006481 11 U od 26. jula 2011. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-90/11 od 22. jula 2011. godine, Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-35/08 od 21. jula 2011. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 006158 11 U od 28. juna 2011. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-78/11 od 22. juna 2011. godine, Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-34/08 od 20. juna 2011. godine, Presudu Suda BiH broj S1 3 U 005945 11 U od 26. maja 2011. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-69/11 od 24. maja 2011. godine i Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-33/08 od 20. maja 2011. godine, kao i Presudu Suda BiH broj S1 3 U 005730 11 U od 27. aprila 2011. godine, Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-58/11 od 22. aprila 2011. godine i Rješenje Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-32/08 od 20. aprila 2011. godine.
4. Kako apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 26. januara 2011. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 8. februara 2011. godine dostavio traženu dopunu apelacije i naveo da apelaciju proširuje i protiv novodonesene Presude Suda BiH broj S1 3 U 004125 11 U od 26. januara 2011. godine, Rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-10/11 od 21. januara 2011. godine i Rješenja Službe broj UP-1/19.4.1.-07.3-12-29/08 od 21. januara 2011. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio organima vlasti u BiH da mu odmah omoguće uvid u sve spise u njegovom predmetu, a posebno u spise na osnovu kojih je proglašen prijetnjom po nacionalnu sigurnost za BiH.
5. Apelant je 16. februara 2011. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-163/10 od 17. decembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Sektor za azil) broj UP-1-08/1-41-1-216-30/07 od 15. januara 2010. godine, kao i Rješenja Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-4/11 od 1. februara 2011. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi do okončanja postupka po apelaciji zabranio njegovu deportaciju iz BiH. Apelacija je registrirana pod brojem AP 719/11.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
6. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 434/10. Spojene su apelacije broj AP 434/10 i AP 719/11.
7. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 8. oktobra 2010. godine, 18. februara, 3. marta i 11. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
8. Služba je dostavila odgovore 20. oktobra 2010. godine i 28. februara 2011. godine, Ministarstvo 22. oktobra 2010. godine, 3. marta i 10. marta 2011. godine, a Sud BiH 19. novembra 2010. godine, 10. marta, 15. marta i 24. marta 2011. godine.
9. Sud BiH je 24. marta 2011. godine dostavio Presudu tog suda broj Uvl.2/11 od 14. februara 2011. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Suda BiH broj U-163/10 od 17. decembra 2010. godine.
10. Sud BiH je 21. juna 2011. godine dostavio informaciju da je apelant protiv Rješenja Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-4/11 od 1. februara 2011. godine izjavio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj UP-2-06-07-219/11 od 2. marta 2011. godine žalbu odbilo, te da iz CMS sistema predmeta upravnih sporova proizlazi da je apelant protiv navedenog rješenja Ministarstva podnio tužbu o kojoj do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije riješeno.
11. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH, Ministarstva i Službe dostavljeni su apelantu 26. novembra 2010. godine, 18. marta i 9. maja 2011. godine.
III. Činjenično stanje
12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Privremeni boravak na osnovu braka s državljankom BiH
13. Ustavni sud je povodom apelantovih apelacija donio odluke broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine i broj AP 41/09 od 28. marta 2009. godine kojima su usvojene apelantove apelacije, utvrđena povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ukinute presude Suda BiH br. U-1172/07 od 21. januara 2008. godine, Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine i U-749/08 od 17. novembra 2008. godine i predmeti vraćeni Sudu BiH na ponovni postupak, s nalogom Sudu BiH da razmotri sve dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije. Također, u Odluci broj AP 41/09, na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da Odluka o privremenoj mjeri broj AP 41/09 od 31. januara 2009. godine, kojom je naložio organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne preduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljavanja apelanta iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji, ostaje na snazi dok Sud BiH ne postupi po navedenom nalogu.
14. U postupku koji je ponovljen po uputi Suda BiH koja je data u Presudi broj U-176/09 od 22. maja 2009. godine, koja je dakle donesena u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda AP 41/09 od 31. januara 2009. godine, Rješenjem Službe broj UP-1/19.5.07.3-7/09 od 17. juna 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja privremenog boravka u BiH na osnovu braka s državljankom BiH i određen mu rok od 15 dana od dana dostavljanja konačnog rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno da je apelant u braku s državljankom BiH sa kojom ima troje djece koja su također državljani BiH te da je, na osnovu izvještaja Obavještajno-sigurnosne agencije BiH od 17. aprila 2007. godine, utvrđeno da apelant predstavlja ozbiljnu prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH te da je evidentiran u ASF bazi Generalnog sekretarijata Interpola, kao i u kaznenoj i operativnoj evidenciji MUP-a Zeničko-dobojskog kantona na osnovu Presude Općinskog suda u Maglaju broj K-17/00 od 21. juna 2000. godine. Navedeno je i da je Služba, cijeneći uputu koja je data u navedenoj presudi Suda BiH od 22. maja 2009. godine, ocijenila da miješanje države u apelantov porodični život nije suprotno članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedeno je da se odbijanje apelantovog zahtjeva za odobrenje privremenog boravka i njegovo moguće prisilno udaljavanje iz BiH u zakonom propisanom postupku ne može smatrati povredom prava iz člana 8. Evropske konvencije, budući da se radi o postizanju legitimnog cilja države koji ima prioritet u odnosu na apelantovo pravo na privatni i porodični život.
15. Služba je navela i da prava stranaca mogu biti djelimično ili potpuno ograničena, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu, u interesu države ili javne sigurnosti, te da je apelantu naloženo da dobrovoljno u ostavljenom roku napusti BiH ali mu nije naloženo vraćanje na teritoriju na kojoj bi bio podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu niti mu je osporeno pravo na korištenje zakonom propisanih pravnih lijekova. S tim u vezi Služba je, prema odredbama čl. 41. i 42. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon), ocijenila da je donošenje ovakvog rješenja zakonito, proporcionalno cilju i opravdano, te uzimajući u obzir i ozbiljnost prijetnje koju apelant predstavlja po nacionalnu sigurnost BiH odbila da apelantu izda odobrenje za privremeni boravak.
16. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-117/09 od 27. jula 2009 godine žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je nakon uvida u spis predmeta, navode i priloge dostavljene uz žalbu, utvrdilo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Prema obrazloženju Ministarstva, prvostepeno rješenje je doneseno na osnovu člana 41. stav 1. Zakona kojim je propisano da će se strancu koji ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane tim zakonom, zahtjev odbiti ako namjerno da pogrešne podatke ili namjerno prikrije okolnosti važne za davanje odobrenja, ili ako je registriran kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, a posebno kao međunarodni prijestupnik, i ako prisustvo stranca na osnovu podataka kojima raspolaže Ministarstvo predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti. Ministarstvo je navelo i da je članom 39. Pravilnika o uvjetima i procedurama ulaska i boravka stranaca propisano da će se odbiti zahtjev stranca za odobravanje privremenog ili stalnog boravka u BiH ako je stranac registriran kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, a posebno ako je registriran kao međunarodni prijestupnik pri Uredu Ministarstva za saradnju s Interpolom. Navedeno je da su osnov za odbijanje zahtjeva i činjenice koje proizlaze iz evidencija kojima raspolažu navedeni organi, donesene odluke kao i eventualna operativna saznanja kojima raspolažu navedeni organi.
17. S tim u vezi Ministarstvo je navelo da je, na osnovu uvida u priloge spisa koji su označeni kao povjerljivi, i to dokaze koje je dostavila Obavještajno-sigurnosna agencija BiH od 17. aprila 2007. godine, nesporno utvrđeno da apelant predstavlja ozbiljnu prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Na osnovu akta NCB Interpola od 17. maja 2007. godine utvrđeno je da je apelant registriran u ASF bazi Generalnog sekretarijata Interpola, kao i da je registriran kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona. Prema obrazloženju Ministarstva, navedene činjenice predstavljaju osnovu za primjenu člana 41. Zakona. Imajući u vidu navedene činjenice, Ministarstvo je utvrdilo da se apelant neosnovano poziva na povrede prava na pravično suđenje. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je činjenica da apelantu nije dat na uvid navedeni izvještaj Obavještajno-sigurnosne agencije BiH posljedica ograničenja koja propisuje Zakon o upravnom postupku kao i Zakon o zaštiti tajnih podataka kojima su propisani uvjeti za pristup takvim podacima, te da se ne mogu razgledati niti prepisivati spisi koji se vode kao povjerljivi ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka ili ako se to protivi javnom interesu.
18. U pogledu apelantovih žalbenih navoda u vezi s davanjem podataka o ranijoj osuđivanosti, jer je rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima određeno brisanje uvjetne osude, Ministarstvo je obrazložilo da ti navodi nisu od presudnog značaja za predmetnu upravno-pravnu stvar budući da se osporeno rješenje Službe temelji na činjenici da apelant predstavlja ozbiljnu prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti, te da je registriran kod navedenih organa za provođenje zakona i kod Interpola, što predstavlja osnovu za odbijanje zahtjeva za odobravanje privremenog boravka.
19. Zatim, Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je odluka donesena na osnovu zakona koji je javno objavljen u službenom glasilu i kojim je nedvosmisleno propisano kada se može odbiti zahtjev stranca za odobrenje boravka u BiH. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Ministarstva, odbijanje apelantovog zahtjeva za odobrenje privremenog boravka nije posljedica proizvoljnog postupanja prvostepenog organa, jer se iz provedenih dokaza nedvosmisleno može zaključiti da je prvostepeni postupak proveden na osnovu zakona i da je odbijajuća odluka donesena na osnovnu relevantnih zakonskih propisa. "Obzirom da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je žalitelj stranac koji je evidentiran u ASF bazi Generalnog sekretarijata Interpola i da žalitelj predstavlja ozbiljnu prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, uplitanje države u vršenje prava iz člana II/3 tačka f) Ustava BiH i člana 8. Konvencije je neophodna mjera u demokratskom društvu, odnosno odbijanje zahtjeva za odobrenje privremenog boravka nije nesrazmjerno legitimnom cilju kojem se teži jer je interes države da štiti javni poredak ili sigurnost jači u odnosu na interes žalitelja da sa porodicom živi u BiH. U skladu sa navedenim, a po ocjeni ovog ministarstva nema povrede člana II/3 tačka f) Ustava BiH i člana 8. Konvencije." Ministarstvo je kao neosnovane odbilo i apelantove žalbene navode u vezi s povredom prava na život i prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, uz obrazloženje da se povreda ovih prava može razmatrati samo po zahtjevu u postupku za međunarodnu zaštitu.
20. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji je donio Presudu broj U-411/09 od 23. decembra 2009. godine kojim je tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je, odlučujući o predmetnoj tužbi, imao u vidu odluke Ustavnog suda broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine i AP 41/09 od 28. marta 2009. godine, kao i presude Evropskog suda broj 3727/08 i Upravnog vijeća Suda BiH broj U-176/09 od 22. maja 2009. godine. Zbog toga je odlučio da je potrebno da se u konkretnom predmetu održi usmena javna rasprava i pozovu stranke u postupku da se izjasne o izvedenim dokazima u upravnom postupku. Sud BiH je naveo da je radi ocjene pravilnosti osporenog rješenja pribavio spis Ministarstva u kojem su se nalazili izvještaji Državne agencije za istrage i zaštitu BiH - Kriminalističkog istražnog odjela, Obavještajno-sigurnosne agencije koja u smislu zakona vrši provjeru stranaca s ciljem da utvrdi razloge sigurnosti, te obavještenje NCB Interpol Sarajevo. Sud BiH je, s ciljem da omogući apelantu da se suoči s "dokazima iz kojih proizlazi da je međunarodni prijestupnik i da njegova prisutnost kao stranca predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti", zatražio od Obavještajno-sigurnosne agencije da izdvoji akte koji ispunjavaju zakonske uvjete za ukidanje elemenata tajnosti kako bi se ti akti mogli prezentirati apelantu na usmenoj raspravi i dati mu mogućnosti da se suoči s tim dokazima i da ih obori. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je od Obavještajno-sigurnosne agencije primio obavještenje da "i pored maksimalnog razumijevanja nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevu ovog suda, jer spisi Interpola nisu spisi agencije pa u skladu sa navedenim agencija nije u mogućnosti raspolagati takvim spisima. Osim toga, Agencija u svom dopisu obavještava Sud da nije u mogućnosti neovlašteno otkrivati obavještajne izvore, namjere i operacije osobe o kojoj se prikupljaju tajni podaci, informacije zbog toga što je takva obaveza propisana članom 27. stav 1. tačka 9. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH..." Sud BiH je obrazložio da je na osnovu izvještaja koji ne spadaju u kategoriju povjerljivih i tajnih podataka, a koji se nalaze u spisu Ministarstva, utvrdio relevantne činjenice za konkretan predmet vezane da apelantov dolazak u BiH, njegov boravak u BiH i aktivnosti (osnivanje udruženja građana "Ensarija", davanja intervjua u listu "SAFF" i drugim medijima koji su ocijenjeni prijetećim u odnosu na institucije koje vode postupak revizije državljanstava naturaliziranih lica, predavanja u džamiji, te pokušaja nabavke streljiva u prodavnici u naselju Stup u Sarajevu).
21. U obrazloženju je navedeno i da je, nakon što su saslušane obje strane u postupku, na osnovu iskaza i ocjene navedenih dokumenata kao i sadržaja osporenog rješenja, Sud BiH utvrdio da je pravilan zaključak Ministarstva da su ispunjeni uvjeti iz člana 41. Zakona da se odbije apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak. Sud BiH je naveo i da je Ministarstvo pravilno ocijenilo da su prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu državni organi ovlašteni da procjenjuju da li će strancu izdati odobrenje za boravak u državi jer se radi o stvari koja spada u domen javnog prava svake zemlje, i ako država uskrati pravo boravka određenom strancu to se smatra aktom države koji isključivo pripada njenom javno pravnom domenu. "Prema tome član 8. Evropske konvencije ne nameće državi opštu obavezu da poštuje izbor bračnih parova u kojoj će zemlji boraviti u toku braka i da odobri nesmetano uživanje prava na privatni i porodični život na svojoj teritoriji." Pri tome je Sud BiH naveo da su navedena utvrđenja Ministarstva zakonita i pravilna, te nisu dovedena u sumnju jer iz navedenih izvještaja proizlazi da je apelant predstavljao ozbiljnu prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti, a "kako je interes države da štiti javni poredak ili sigurnost jači u odnosu na interese žalitelja da sa porodicom živi u Bosni i Hercegovini, to je tuženi pravilno odlučio kada je odbio zahtjev tužitelja za odobrenje privremenog boravka na osnovu braka sa državljankom BiH."
22. Sud BiH je naveo i da smatra da u toku saslušanja apelant niti jednom činjenicom ni pravno relevantnim dokazom nije osporio navedeno utvrđenje Ministarstva, izuzev što je iznio paušalne ocjene da ne predstavlja prijetnju javnoj sigurnosti BiH, te je ocijenio neosnovanim apelantove navode da nema nikakve veze s matičnom zemljom i da je zaboravio arapski jezik, te da bi iz tih razloga u slučaju povratka u Siriju tamo bio stranac. Prema obrazloženju Suda BiH iz podataka u spisu i dostavljenih priloga proizlazi da je apelant uredno, svake dvije godine, dobijao pasoš Sirije te da se od svoje 35 godine uredno javljao Ministarstvu odbrane države Sirije radi odlaganja odsluženja vojnog roka. Navedeno je da iz novinskih članaka i pisama kojima se apelant obraćao nadležnim institucijama BiH povodom formiranja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana proizlazi da je apelant u više navrata istupao u medijima i davao izjave, te da je pri tom imao podršku većeg broja građana iz FBiH koji su se ogledali u protestnim skupovima pred institucijama BiH, pa se stoga ne dovodi u pitanje mogućnost da bi takva istupanja mogla izazvati narušavanje javnog reda i mira. Osim toga, Sud BiH je naveo da apelant u toku postupka nije osporavao niti je prilagao dokaze da nije evidentiran u nominalnoj ASF bazi Generalnog sekretarijata Interpola kao međunarodni prijestupnik "...pa Sud zaključuje da su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna...".
23. Konačno, Sud BiH je naveo i da je u konkretnom slučaju samo odlučivao o apelantovom zahtjevu za izdavanje odobrenja boravka u BiH, da je u dispozitivu rješenja ukazano na njegovu zakonsku obavezu da dobrovoljno napusti teritoriju BiH, te da iz tog razloga apelant u predmetnom postupku nije mogao isticati prigovor da je donošenjem navedenog rješenja povrijeđeno njegovo pravo na porodični život.
Nalog za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH
24. Rješenjem Sektora za azil broj UP-1-08/1-41-1-216-30/07 od 15. januara 2010. godine apelantu je određen rok od 15 dana od dana pravosnažnosti tog rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju BiH ukoliko nema zakonit boravak. U obrazloženju rješenja je navedena hronologija postupaka koje je apelant vodio pred organima BiH s ciljem da dobije azil i privremeni boravak u BiH te je, između ostalog, navedeno da je postupajući po Presudi Suda BiH broj U-730/08 od 17. novembra 2008. godine Ministarstvo donijelo Rješenje broj UP-1-08/1-41-1-216-18/07 od 6. marta 2009. godine kojim je utvrđeno da je miješanje u apelantov privatni i porodični život u postupku udaljavanja s teritorije BiH opravdano i proporcionalno ozbiljnosti prijetnje po nacionalnu sigurnost, kao i dopunsko Rješenje broj UP-1-08/1-41-1-216-21/07 od 18. marta 2009. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za neudaljavanje s teritorije BiH, a protiv kojih je apelant pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Sud BiH je Presudom broj U-185/09 od 17. augusta 2009. godine uvažio apelantovu tužbu, poništio navedena rješenja Ministarstva i predmet vratio na ponovno rješavanje uz obrazloženje da Ministarstvo nije postupilo po odredbama Zakona niti po uputama Ustavnog suda i Suda BiH, i nije uopće riješilo onaj dio zahtjeva koji je u uskoj vezi sa zahtjevom za odobrenje azila a koji treba po službenoj dužnosti ispitati - pravo na supsidijarnu zaštitu i u vezi s tim nalaganje napuštanja teritorije BiH. U ponovnom postupku Ministarstvo je donijelo rješenje kojim je apelantu određen rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. To je rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja protiv kojeg je apelant pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Sud BiH je Presudom broj U-566/09 od 15. decembra 2009. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje Ministarstva poništio i predmet vratio na ponovno rješavanje. Navedenom presudom Ministarstvu je naloženo da u ponovnom postupku postupi prema uputama suda iz prethodno navedene presude i Presude broj U-730/08 od 17. novembra 2009. godine, imajući u vidu i član 79. Zakona. Tim članom je propisano da se podnosiocu zahtjeva za azil, koji je prethodno iscrpio sve pravne lijekove i čiji je zahtjev odbijen pravosnažnim rješenjem ali za kojeg se utvrdi da se i pored toga ne može udaljiti s teritorije BiH iz razloga propisanih članom 60. Zakona, izdaje dozvola za privremeni boravak iz humanitarnih razloga u smislu člana 35. stav 1. tačka d) Zakona. U presudi je navedeno i da u ponovnom postupku treba imati u vidu i odredbu istog člana tačka e) Zakona kojom se propisuje da će se privremeni boravak iz humanitarnih razloga izuzetno odobriti strancu koji ne ispunjava uvjete za odobrenje boravka po ovom zakonu ako postoje drugi razlozi humanitarne prirode čiju valjanost utvrđuje nadležna organizaciona jedinica Ministarstva u sjedištu, ali i odredba stava 2. istog člana, s obzirom da se iz ovog razloga može odobriti boravak iz humanitarnih razloga ako će to omogućiti sudski postupak u kojem se pojavljuje u svojstvu privatnog tužitelja, oštećenog ili svjedoka. Navedeno je da o tome treba voditi računa, posebno ako se uzme u obzir činjenica da pitanje statusa privremenog boravka nije pravosnažno okončano niti je pokrenut postupak za apelantovo prisilno udaljavanje s teritorije BiH, te činjenica da Ustavni sud nije odlučio o apelantovoj apelaciji izjavljenoj protiv Presude Suda BiH broj U-749/08 od 17. novembra 2008. godine.
25. U vezi s tim je navedeno da je Sektor za azil zakazao i održao razgovor s apelantom 4. januara 2010. godine u prisustvu njegovog punomoćnika i predstavnika UNHCR-a na kojem je apelantu data mogućnost da se izjasni o eventualnoj povredi prava na porodični život u postupku vezanom za azil. Zatim, navedeno je da je na razgovoru apelant izjavio da je na teritoriju bivše Jugoslavije došao prije 27 godina od čega je 17 godina boravio u BiH, te da od 1994. godine neprekidno boravi na teritoriji BiH, da su u saobraćajnoj nesreći u Siriji nastradali njegov otac, majka i brat, kao i da iz tog razloga nema veza sa Sirijom zbog čega je zaboravio arapski jezik. Apelant je naveo da je primio bosanski način življenja, da u BiH ima ekonomsku stabilnost i da njegova djeca ne znaju nikog od njegove porodice u Siriji jer su imali priliku jedino upoznati njegovu majku koja je dolazila u posjetu u BiH, ali da je ona sad mrtva. Apelant je izjavio da ni njegova supruga nema nikog od porodice u BiH jer njena uža porodica živi u Švicarskoj, da je njegova supruga oboljela od karcinoma te da je njegovim odlaskom u Imigracijski centar njegova porodica izgubila stub i hranitelja, suprugino zdravstveno stanje se pogoršalo a djeca lošije uče i ponašanje u školi im je pogoršano. S tim u vezi apelant je naveo i da se zbog njegovog smještaja u Imigracijski centar supruga morala zaposliti i prebaciti na sebe obaveze koje je ranije on obavljao, što joj pričinjava i psihičko i fizičko opterećenje, te da bi njegovim udaljavanjem iz zemlje došlo do povrede prava na porodični život.
26. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na porodični život, Sektor za azil je naveo da se u postupku po zahtjevu za azil ne odlučuje o napuštanju BiH, odnosno o udaljavanju podnosioca zahtjeva za azil iz BiH. U skladu s članom 87. stav 6. Zakona, rješenje o protjerivanju stranca iz BiH, sa zabranom ulaska i boravka u BiH u određenom razdoblju, donosi Služba po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provedbu Zakona ili drugog organa. Navedeno je da iz toga proizlazi da Sektor za azil nije stvarno nadležna organizaciona jedinica za izricanje mjere protjerivanja odnosno nalaganja strancu izlaska iz BiH i zabranu ulaska i boravka u BiH u određenom vremenskom periodu. Prema navodu Sektora za azil, rješenjem kojim se odbija zahtjev za azil, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, određuje se rok za dobrovoljno napuštanje BiH, ali se takvo rješenje ne može prinudno izvršiti jer, tek ako lice ne napusti dobrovoljno teritoriju BiH a nije ostvarilo pravo na boravak na neki drugi način, može doći do izricanja mjere protjerivanja o čemu odlučuje druga organizaciona jedinica – Služba u odvojenom postupku (član 88. Zakona). "Rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH se određuje u svakom slučaju kod odbijanja zahtjeva za azil i ne prethodi mu nikakav postupak osim utvrđivanja uvjeta za dodjelu izbjegličkog statusa ili privremenog boravka iz humanitarnih razloga u skladu s članom 35. stav 1. tačka 5) Zakona. Ako je zahtjev odbijen, o čemu je i u konkretnom slučaju riječ, Sektoru za azil Zakonom nije ostavljena druga mogućnost izuzev da podnosiocu zahtjeva odredi rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. Kao što se u samoj presudi navodi, odbijanje zahtjeva za azil bez određivanja roka za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH bi bilo i bespredmetno."
27. Sektor za azil je obrazložio da je u apelantovom slučaju specifično to što on paralelno vodi više postupaka koji se tiču njegovog boravka u BiH, te da se u presudi Suda BiH navodi da nije okončan postupak po zahtjevu za privremeni boravak što apelantu daje pravo na boravak u BiH, te da u tom smislu rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH neće teći sve dok apelant ima zakonit boravak u BiH, pa da ukoliko apelant reguliše boravak u BiH nije ni dužan napustiti teritoriju BiH u kojem slučaju ovaj rok neće ni imati nikakva značaj. Sektor za azil je naveo da, s tim u vezi, uvažava apelantovo pravo da ističe povredu prava na porodični život, te njegovo pravo da po tom osnovu i ostvari pravo na boravak na teritoriji BiH, ali da ne može utvrđivati povredu tog prava u slučaju da apelant bude protjeran iz BiH s obzirom na svoju nadležnost a pored toga što bi prejudicirao odluke drugih organizacionih jedinica budući da u apelantovom slučaju nikada nije pokrenut postupak protjerivanja, a nije pravosnažno okončan ni postupak odobravanja privremenog boravka.
28. Dalje, Sektor za azil je u rješenju naveo da je apelant u vezi sa svojim navodima priložio novinske članke pobliže navedene u rješenju, kao i izvod iz sirijskog Zakona o državljanstvu -odredbe koje se odnose na gubitak sirijskog državljanstva odricanjem ili brakom i njegovo vraćanje. S tim u vezi, Sektor za azil je naveo da novinski članci ne mogu predstavljati valjan dokaz, te da je primjetno da se svi članci izuzev jednog odnose na period prije donošenja odluke po zahtjevu za azil. Oni ne predstavljaju nove činjenice, odnosno ne mijenjaju bitno činjenično stanje utvrđeno u postupku koji je prethodio donošenju odluke o odbijanju zahtjeva za azil. Osim toga, Sektor za azil je naveo da se Zakon o državljanstvu čiji je izvod apelant priložio, pored toga što ne predstavlja novu činjenicu jer je bio na snazi i u vrijeme rješavanja o zahtjevu za azil, ne može ni dovesti u vezu s konkretnim slučajem. Sektor za azil je obrazložio i da je apelant istakao da bi mu, ako bi bio protjeran u Siriju, tamo prijetila smrtna kazna, ali da ta organizaciona jedinica ne odlučuje o protjerivanju te da iz tog razloga ne može ni ulaziti u razloge protjerivanja, odnosno prejudicirati odluku o protjerivanju i o eventualnim posljedicama protjerivanja. Sektor za azil je naveo i "važno je napomenuti da Sektor za azil postupajući po konkretnom zahtjevu za azil, nije utvrdio činjenicu da je podnosilac zahtjeva prijetnja nacionalnoj sigurnosti, niti je zbog takve činjenice odbio zahtjev za azil. Zakon o kretanju i boravku stranaca iz 2003. godine po kojem je riješen zahtjev za azil A. H. I. nije ni poznavao takvu mogućnost."
29. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji je Presudom broj U-163/10 od 17. decembra 2010. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da iz spisa predmeta proizlazi da je tuženi organ odbio apelantov zahtjev za azil i da je odbijanjem zahtjeva imao zakonsku obavezu da apelantu odredi rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. Navedeno je da je nadležni organ, postupajući po odlukama Ustavnog suda BiH i Suda BiH, proveo ponovni postupak, ponovno ocijenio dokaze i saslušao apelanta u vezi s navodima o povredi prava na porodični život, te pravilno utvrdio da odbijanje zahtjeva za azil, kao i donošenje odluke o roku za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH nisu, u konkretnom slučaju, doveli do povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju je navedeno da je tuženi pravilo konstatovao da određivanje roka za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH ne predstavlja mjeru koja se može prinudno izvršiti. U slučaju da apelant u ostavljenom roku zemlju ne napusti dobrovoljno, može pokrenuti poseban postupak protjerivanja a odluku donosi druga organizaciona jedinica Ministarstva. Okolnost da je apelantu određen rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, prema obrazloženju presude, ne predstavlja odluku o protjerivanju jer se takva odluka donosi tek nakon proteka roka za dobrovoljno izvršenje u posebnom postupku. Ako postoje uvjeti iz člana 88. stav 1. Zakona, prema odredbi tačke d) strancu može biti izrečena mjera protjerivanja ako je ostao u BiH nakon prestanka važenja izbjegličkog statusa, supsidijarne zaštite ili privremene zaštite, ili u slučaju odbijanja zahtjeva za azil nakon što su se stekli uvjeti iz člana 117. tog Zakona, a boravak nije ostvario u skladu sa zakonom. Zatim, navedeno je da je u toku trajanja predmetnog postupka odbijen i apelantov zahtjev za odobrenje privremenog boravka Presudom tog suda broj U-411/09 od 28. decembra 2009. godine. U obrazloženju te presude dati su iscrpni razlozi vezani za okolnost moguće povrede prava na privatnost i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije,.
30. Imajući u vidu da je apelantu odbijen zahtjev za azil, zahtjev za supsidijarnu zaštitu kao i zahtjev za odobrenje privremenog boravka po osnovu braka s državljankom BiH, te činjenicu da je direktna posljedica ovakvih odluka mogućnost pokretanja postupka protjerivanja u zemlju porijekla, Sud BiH je s posebnom pažnjom razmatrao nalaz tuženog u pogledu ocjene proporcionalnosti između potrebe države za zaštitom javnog interesa i sigurnost izricanjem mjere protjerivanja i efekata te mjere na apelantov porodični život, prilikom čega je za ocjenu proporcionalnosti valjalo razmotriti pitanje dužine boravka u BiH, intenzitet veza koje on i dalje ima u zemlji porijekla, kontakte koje održava, ekonomsku zavisnost, a i mogućnost nastavka zajedničkog života s članovima njegove porodice. Sud BiH je također ponovio i već navedene činjenice utvrđene u postupcima koje je vodio apelant, te obrazložio da "Sud svakako ozbiljno pristupa činjenici da je tužilac s državljankom BiH stekao troje djece, da su ta djeca državljani BiH i da su, prihvatljivo je, njihove veze sa ovom zemljom čvršće i jače nego veze sa tužiočevom zemljom porijekla. Nema opravdanja da se supruga i djeca na bilo koji način primoravaju na odlazak iz svoje zemlje, što ne utiče na činjenicu da to može biti stvar izbora. Naravno da se prisila prema tužiocu mora odraziti i prema članovima porodice, pa je upravo ovdje najjače pitanje proporcionalnosti. Sud smatra da je, osim činjenice da je tužioca nadležni organ ocijenio opasnim po javni red i nacionalnu sigurnost BiH, bitno naglasiti da je kompletan boravak tužioca u BiH prožet netačnim podacima, ovi podaci se plasiraju zavisno od tužiočevih trenutnih potreba, počevši od vremena dolaska u BiH, vremena zaključenja braka, preko učešća u različitim političkim organizacijama u Siriji do kontakata sa licima koja su proglašena nepoželjnim u BiH i članstva u udruženjima koja se deklarišu kao humanitarna, ali je u javnosti ocjena drugačija. Nijedan od datih podataka nije apsolutno tačan, provjera u postupcima pred organima tužene ili u sporu pred ovim sudom ukazuje na vješto korištenje podataka za trenutne potrebe tužioca, te na nepoštovanje propisa BiH, jer se dati podaci pokazuju kao netačni".
31. Osim toga Sud BiH je naveo da apelant nije došao u BiH kao dijete niti je došao sa srodnicima da bi se moglo iz tog razloga reći da je zaboravio običaje svojih sunarodnjaka i primio običaje BiH, te da njegov boravak u BiH nije ni dug niti konstantan osim možda boravka 15 do 16 godina počevši od 1994. godine ili od dana sklapanja braka, dok su veze sa njegovom rodnom zemljom mnogo duže i neprekinute. Sud BiH je obrazložio da apelant nije došao u BiH ni kao izbjeglica niti ima uvjete za sticanje tog statusa niti za supsidijarnu zaštitu, odnosno da njegov boravak ali i cjelokupno ponašanje predstavlja prevarno ponašanje i kršenje pozitivnih propisa BiH, te da su apelantovi kontakti i lični odnosi sa osobama iz kruga lica koja su prepoznata kao bliska sigurnosno opasnim organizacijama stavili apelanta na listu osoba koje su prijetnja sigurnosti BiH.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je zaključio da navedeni razlozi ne čine opravdanim apelantovo pozivanje na povredu prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da u konkretnom predmetu i nije izrečena mjera protjerivanja niti se radi o ekstradiciji nego o određivanju roka za dobrovoljno izvršenje odluke o odbijanju zahtjeva za azil pa i u tom slučaju Sud BiH smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantov privatni život u potpunosti opravdano i proporcionalno potrebi za zaštitom nacionalnog interesa. Sud BiH je zaključio i da je, s aspekta člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, opravdano i određivanje roka apelantu za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, te da nema povrede navedenog prava budući da je izrečena mjera proporcionalna karakteru zaštićenog dobra.
33. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, koji je Sud BiH Presudom broj Uvl-2/11 od 14. februara 2011. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Sud BiH je ponovio činjenice iz presude čije je vanredno preispitivanje apelant tražio i zaključio da navodi koji se nalaze u spisu predmeta ne čine opravdanim apelantovo pozivanje na povredu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije "pogotovo imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije izrečena mjera protjerivanja niti se radi o ekstradiciji, nego o određivanju roka za dobrovoljno izvršenje odluke nakon odbijanja zahtjeva za azil i da rok od 15 dana iz utuživog rješenja ne predstavlja automatsko protjerivanje niti predstavlja ekstradiciju. Predmet ovog upravno-sudskog postupka nije tužiteljeva deportacija odnosno prisilno napuštanje teritorije BiH. To je predmet drugog postupka u kojem nadležni organ ispituje eventualne povrede člana 8. Evropske konvencije." Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude tog suda broj U-163//10 od 17. decembra 2010. godine. Apelant navedenu presudu nije osporavao apelacijama.
Stavljanje pod nadzor
34. Rješenjima Službe broj UP-1/19.5.-07.3-25/08 od 23. septembra 2010. godine, UP-1/19.4.1.-07.3-12-26/08 od 22. oktobra 2010. godine, broj UP-1/19.4.1.-07.3-12-27/08 od 23. novembra 2010. godine, broj UP-1/19.4.1.-07.3-12-28/08 od 22. decembra 2010. godine, broj UP-1/19.4.1.-07.3-12-29/08 od 21. januara 2011. godine, broj UP-1/18.8-07.3-12-30/08 od 21. februara 2011. godine, broj UP-1/18.8-07.3-12-31/08 od 31. marta 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-32/08 od 20. aprila 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-33/08 od 20. maja 2011. godine UP-1/18.8-07.3-12-34/08 od 20. juna 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-35/08 od 21. jula 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-36/08 od 18. augusta 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-37/08 od 19. septembra 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-38/08 od 19. oktobra 2011. godine, UP-1/18.8-07.3-12-39/08 od 16. novembra 2011. godine, izuzetno je produžen nadzor nad apelantom i njegov smještaj u Ustanovu za prihvat stranaca Službe - Imigracijski centar u Istočnom Sarajevu, za periode pobliže navedene u rješenjima, uz obrazloženja da je mjera nadzora neophodna radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti BiH, kao i radi osiguravanja mjere protjerivanja uz navođenje dokaza i razloga interpretiranih u prethodnim tačkama ove odluke, a s obzirom da, prema obrazloženju Službe, nije bilo izmjena u konkretnom predmetu. U suštini, u svim rješenjima je navedeno da je apelantu izuzetno produžen nadzor na osnovu odredbe člana 99. stav 2. tačka b) i člana 102. stav 5. Zakona, kao i da je mjera nadzora određena nakon što je odbijen njegov zahtjev za odobrenje privremenog boravka i da je mjera nadzora produžavana u skladu sa zakonskim rokovima. U rješenjima je konstatirano da je odlukom Ustavnog suda o privremenoj mjeri od 31. januara 2009. godine naloženo svim organima javne vlasti u BiH da ne preduzimaju nijednu radnju s ciljem da prinudno udalje apelanta iz BiH, pa kako svi sudski i upravni postupci koje apelant vodi i koji se vode protiv njega nisu okončani, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju zaključak da su ispunjene zakonske pretpostavke za izuzetno produženje nadzora nad apelantom.
35. Protiv navedenih rješenja apelant je izjavio žalbe Ministarstvu koje je rješenjima broj UP-2-06-07-2-173/10 od 27. septembra 2010. godine, UP-2-07-07-2-192/10 od 25. oktobra 2010. godine, broj UP-2-07-07-2-207/10 od 24. novembra 2010. godine, broj UP-2-06-07-2-221/10 od 24. decembra 2010. godine, broj UP-2-06-07-2-10/11 od 21. januara 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-26/11 od 23. februara 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-37/11 od 25. marta 2011. godine, UP-2-06-07-2-58/11 od 22. aprila 2011. godine, UP-2-06-07-2-69/11 od 24. maja 2011. godine, UP-2-06-07-2-78/11 od 22. juna 2011. godine, UP-2-06-07-2-90/11 od 22. jula 2011. godine, UP-2-07-07-2-107/11 od 19. augusta 2011. godine, UP-2-06-07-2-119/11 od 20. septembra 2011. godine, UP-2-07-07-2-133/11 od 21. oktobra 2011. godine, UP-2-06-07-2-149/11 od 18. novembra 2011. godine žalbe odbilo kao neosnovane u potpunosti prihvatajući obrazloženja prvostepenog organa.
36. Protiv navedenih rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravne sporove pred Sudom BiH koji je donio presude broj S1 0 002450 10 U od 30. septembra 2010. godine, S1 3 U 003272 10 U od 29. oktobra 2010. godine, broj S1 3 U 003593 10 U od 29. novembra 2010. godine, S1 3 U 003880 10 U do 29. decembra 2010. godine, broj S1 3 U 004125 11 U od 26. januara 2011. godine, broj S1 3 U 004840 11 U od 28. februara 2011. godine i broj S1 3 U 005324 11 U od 31. marta 2011. godine, S1 3 U 005730 11 U od 27. aprila 2011. godine, S1 3 U 005945 11 U od 26. maja 2011. godine, S1 3 U 006158 11 U od 28. juna 2011. godine S1 3 U 006481 11 U od 26. jula 2011. godine, S1 3 U 006983 11 U od 23. augusta 2011. godine, S1 3 U 007375 11 U od 23 septembra 2011. godine, S1 3 U 007664 11 U od 26. oktobra 2011. godine, S1 3 U 007375 11 U od 24. novembra 2011. godine, kojim je tužbe odbio uz obrazloženja da je utvrdio da su rješenja donesena na osnovu relevantnih zakonskih odredbi i uz pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, Sud BiH je u svim presudama, u suštini, naveo da je prema odredbama člana 101. stav 4. Zakona zakazao saslušanje apelanta (datumi saslušanja detaljno su navedeni u presudama) i da je prilikom saslušanja apelant ostao kod navoda iznesenih u tužbi. Kako je, prema obrazloženju Suda BiH, predmet konkretnih postupaka postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor te, kako iz podataka u spisu i iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, sud je zaključio da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor a koji su propisani članom 99. stav 2. tačka b) Zakona. Osim toga u presudama je, između ostalog, navedeno da osporenim rješenjima o izuzetnom produženju pritvora nije došlo do povreda apelantovih prava iz čl. 8. i 5. Evropske konvencije, jer se apelantovim stavljanjem pod nadzor ne vrijeđaju ljudska prava apelantove porodice niti njegova lična prava, jer država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere na način i po postupku kako je to određeno osporenim rješenjima. Navedeno je da prema Zakonu, Ustavu i Evropskoj konvenciji stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni život. Sud BiH je obrazložio i da apelantu nisu povrijeđena ni prava iz člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, jer je tim članom propisano da je zakonito lišavanje slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. Pri tome se Sud BiH pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1626/09 od 24. juna 2009. godine u kojoj je, između ostalog, Ustavni sud zaključio da se u tom predmetu radi o zakonitom lišavanju slobode stranca u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije kada je stranac lišen slobode na osnovu odredaba člana 99. st. 1. i 2. tačka b. Zakona. Osim toga, u presudama donesenim nakon marta 2011. godine navedeno je da je Evropski sud 16. marta 2011. godine donio privremenu mjeru kojom se organima BiH zabranjuje da preduzimaju bilo kakve radnje u vezi sa apelantovom deportacijom, te da su se i iz tog razloga stekli uvjeti za daljnje izuzetno produženje nadzora nad apelantom, a u vezi i sa već navedenim razlozima.
Deportacija
37. Rješenjem Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-4/11 od 1. februara 2011. godine utvrđeno je da se apelant protjeruje sa teritorije BiH i naloženo mu je da napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana dostavljanja predmetnog rješenja pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te je apelantu zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina računajući od dana napuštanja BiH. U obrazloženju rješenja je ponovljena kompletna hronologija postupaka koje je apelant vodio pred organima BiH, utvrđeno činjenično stanje i činjenice u vezi sa donesenom privremenom mjerom Evropskog suda i Ustavnog suda te je, s tim u vezi, zaključeno da je, imajući u vidu sve navedeno kao i činjenicu da apelant nije dobrovoljno napustio teritoriju BiH, apelantu potrebno izreći mjeru protjerivanja kao i zabranu ulaska i boravka na teritoriji BiH u periodu od pet godina od dana protjerivanja. Navedeno je i da je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, utvrđeno da ne ispunjava uvjete za dodjelu izbjegličkog statusa ili privremenog humanitarnog boravka, kao i da mu je odbijen zahtjev za boravak po osnovu braka sa državljankom BiH "te imajući u vidu činjenicu da je direktna posljedice ovih odluka upravo rješenje kao u dispozitivu, s posebnom pažnjom razmatrana je ocjena proporcionalnosti između potreba države za zaštitom javnog interesa i bezbjednosti i efekat izricanja ove mjere u odnosu na porodični život" apelanta. Dalje je navedeno i "o razlozima koje je predmetno lice navodilo u postupcima po zahtjevu za boravak i azil a koji se odnose na navodne povrede njegovog prava na porodični život, iz obrazloženja svih odluka i presuda nadležnih upravnih i sudskih organa, donesenih na temelju neposredne primjene Evropske konvencije u ponovnom postupku, na jasan način proizlazi da su takvi navodi vrlo ozbiljno razmatrani, te procijenjeni neopravdanim, što opet govori u prilog opravdanosti miješanja u privatni i porodični život imenovanog od strane državnih organa. Uplitanje u pravo na porodični i privatni život, s obzirom na gore iznesene činjenice, u predmetnom slučaju je proporcionalno u odnosu na karakter zaštićenog dobra." Ministarstvo je navelo da "poštujući privremenu mjeru Suda u odnosu na A.H.I. a koja shodno članu 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda BiH proizvodi pravno djelovanja do donošenja konačne odluke o gore navedenoj apelaciji, ovaj organ sve dok je na snazi ista neće preduzimati daljnje mjere i radnje s ciljem prisilnog udaljenja A.H.I. iz BiH, tačnije neće donositi zaključak o dozvoli izvršenja rješenja i protjerivanju."
38. Iz Informacije Suda BiH proizlazi da je apelant protiv Rješenja Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-4/11 od 1. februara 2011. godine izjavio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj UP-2-06-07-219/11 od 2. marta 2011. godine žalbu odbilo, te da je iz CMS sistema predmeta upravnih sporova vidljivo da je apelant protiv navedenog rješenja Ministarstva podnio tužbu Sudu BiH o kojoj do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije riješeno, a o čemu ni apelant nije dostavio nikakve informacije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
39. Apelant se žali da su mu osporenom Presudom Suda BiH broj U-411/09 i odlukama upravnih organa koje su prethodile donošenju navedene presude povrijeđena prava zaštićena članom II/3.a), b), e), f), g), h) i i) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava zaštićena čl. 2, 3, 6, 8, 9, 10, 11. i 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da je pobijana presuda utemeljena na "razlozima" koji ukazuju da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti, a da mu u toku postupka nije data mogućnost da se o njima izjasni. U odnosu na povredu prava na porodični život iz člana 8. stav 1. Evropske konvencije, apelant je istakao da je tokom boravka u BiH zaključio brak sa bosanskohercegovačkom državljankom, s kojom ima troje djece koja su bosanskohercegovački državljani. Apelant smatra da on, njegova supruga i djeca imaju pravo na potpunu porodicu, odnosno pravo da žive zajedno. Dalje, apelant zaključuje da je pobijanom odlukom višestruko povrijeđeno pravo na porodični život, ne samo njemu već i njegovoj djeci i supruzi, jer bi njegovo protjerivanje posredno značilo i protjerivanje članova njegove porodice, kao državljana BiH. Smatra da intencija zakonodavca u svakom slučaju nije protjerivanje vlastitih državljana. Budući da je pobijanom odlukom pravosnažno okončan upravni postupak po njegovom zahtjevu za izdavanje odobrenja privremenog boravka u Bosni i Hercegovini, u kojem je određeno dobrovoljno napuštanje Bosne i Hercegovine, apelant smatra da postoji opasnost od njegovog izgona iz Bosne i Hercegovine. Apelant navodi i da činjenice koje su organi naveli kao razloge za odbijanje zahtjeva za privremeni boravak, a kao što su - davanje pogrešnih podataka u vezi s osuđivanosti, vrijeme boravka u BiH i učešće u oružanim snagama za vrijeme rata, njegova uloga osnivača udruženja "Ensarija", okupljanje građana pred institucijama BiH, njegovo istupanje u medijima i predavanja koja je držao u džamiji u Sokolović koloniji - govore u prilog apelatnovoj tvrdnji da su mu povrijeđena sva navedena prava. Apelant navodi i da bi, ukoliko bude protjeran u Siriju, odmah bio uhapšen gdje postoji realna opasnost da mu bude ugroženo pravo na život.
40. U vezi s navedenom odlukom, apelant navodi da Sud BiH daje netačan navod da nije sa sigurnošću utvrđeno od kada se on nalazi u BiH, te da je netačan i navod da nije utvrđen tačan datum od kada je bio u Oružanim snagama RBiH budući da je u svim dosadašnjim postupcima jasno istakao da je u BiH prvi put došao 15. septembra 1992. godine i tu ostao do 1. januara 1993. godine kada je kao logističar otišao iz BiH u Hrvatsku u Rijeku, gdje je i prije stanovao, i to zbog problema s brodom na kojem je bila humanitarna pomoć i vojna oprema, a koji se zadržao u luci u Rijeci, gdje je i ostao i obavljao logističke poslove sve do okončanja sukoba između HVO i Armije BiH. Apelant navodi da je nekoliko puta u tom periodu ulazio i izlazio iz BiH, te da je konačno došao u BiH 1995. godine s tim da se u međuvremenu oženio u Hrvatskoj državljankom BiH kao i da su brak potvrdili u Ambasadi BiH u Hrvatskoj tako da je njegova supruga dala izjavu u Ambasadi da je 24. maja 1993. godine sklopila brak s apelantom. Apelant navodi i da je sve dokumente u vezi sa naprijed rečenim predao Sudu BiH.
41. U vezi sa zaključcima Suda BiH u odnosu na intenzitet odnosa koje i dalje apelant ima sa zemljom porijekla i kontakata koje održava, te da nije dostavio nikakav dokaz u korist svojih tvrdnji da je te veze izgubio a koje smatra nepravilnim, apelant je citirao mišljenje profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu u vezi dvojezičnosti i polujezičnosti po kome stranci koji dolaze u neku zemlju s namjerom da tu ostanu postepeno zapostavljaju svoj jezik i kulturu, te nastoje da što prije nauče jezik zemlje u koju su došli. Apelant navodi da je netačan i navod Suda BiH da nikada nije prezentirao dokaze o smrti roditelja, jer je Sudu dao na uvid kompletnu dokumentaciju od dana njegovog izlaska iz Sirije do današnjeg dana, a među kojima i dokaz o smrti roditelja. Apelant također navodi da osporava sve navode Suda BiH u vezi s netačnim podacima koje je dao u postupcima koje je vodio i vodi pred organima BiH, te naglašava da je pogrešan zaključak Suda BiH o vezanosti njegove porodice sa BiH, jer bi njegovim protjerivanjem sa teritorije BiH njegova porodica bila primorana da i sama napusti BiH i ide u zemlju čiji niti jezik ni kulturu niti običaje ne poznaje. U vezi s navodima iz osporenih odluka kojima mu se nalaže da dobrovoljno napusti teritoriju BiH, apelant se poziva na izdvojena mišljenja uz Odluku Ustavnog suda broj AP 3927/09 kao i na Odluku broj AP 1222/08 smatrajući da su i dalje te odluke, odnosno izdvojena mišljenja, primjenljive na njegov slučaj, osobito imajući u vidu da je preko dvije godine zatvoren u Imigracijskom centru a da Sud BiH ničim nije uspio dokazati da on predstavlja potencijalnu opasnost po nacionalnu sigurnost BiH, već svoj zaključak izvodi samo na osnovu činjenice da je apelant stavljen na listu osoba koje predstavljaju prijetnju sigurnosti.
42. Nadalje, apelant smatra da su mu navedenom presudom povrijeđeni i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, pravo na slobodu izražavanja, pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, pravo na život i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim članovima. Navode o povredi ovih prava apelant temelji na činjenici da su kao razlozi zbog kojih je proglašen prijetnjom po nacionalnu sigurnost navedena održavanja niza skupova pred institucijama BiH, istupanje u javnosti putem časopisa i držanjem predavanja u džamiji, osnivanje udruženja građana "Ensarija" što se prema apelantovim navodima direktno kosi sa navedenim pravima koja su garantirana Ustavom i Evropskom konvencijom, i čime se otvara mogućnost njegovog protjerivanja s teritorije BiH u Siriju čime bi mu bio ugrožen život, te da je zbog vjere, političkog i drugog mišljenja, kao i nacionalnog i socijalnog porijekla diskriminiran u odnosu na ostale građane.
43. Apelant smatra da su mu odlukama vezanim za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH (Presuda Suda BiH broj U-163/10), kao i odlukama o deportaciji, povrijeđeni pravo iz člana II/3.f) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 3. Evropske konvencije jer bi se njegovim protjerivanjem stekli svi uvjeti za razdvajanje od porodice i torturu zabranjenu članom 3. Evropske konvencije, kojom bi bio podvrgnut u zemlji porijekla i direktno bi bio prekršen princip zabrane vraćanja propisan zakonom.
44. Apelant smatra da su mu odlukama vezanim za produženje nadzora povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana 3. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. i stav 4. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je u njegovom slučaju pritvor nezakonit po domaćem zakonu zato što nema bilo kakvih opravdanih razloga za vjerovanje da njegov boravak predstavlja rizik za javni poredak, javni red i mir ili nacionalnu sigurnost, odnosno da nadležni organi nisu iznijeli nikakve valjane razloge za određivanje pritvora, pogotovo ako se ima u vidu da je lišen slobode u periodu dužem od dvije godine. Apelant navodi da mu nisu dati bilo kakvi dokazi, niti su takvi dokazi navedeni u osporenim odluka, da bi bila vidljiva osnovanost zaključka da apelant predstavlja prijetnju po BiH niti je apelantu ikada predočena relevantna dokumentacija mada je "on eksplicitno naglasio pred Sudom BiH da ne može efikasno preispitati zakonitost naloga za pritvor a posebno navoda o prijetnji sigurnosti, bez saznanja o sadržaju dokaza. Niti Ministarstvo sigurnosti BiH niti Sud BiH nisu nikada objasnili apelantu iz kojih razloga on predstavlja navodnu prijetnju po nacionalnu sigurnost." Prema apelantovim navodima, on je izložen vrlo stresnoj i psihički uznemirujućoj situaciji budući da je neizvjesno koliko pritvor može trajati i što je već dugo bez zakonitog osnova odvojen od porodice, supruge i djece, a supruga mu je teško bolesna što još više pojačava njegovu patnju.
45. U vezi sa svim navedenim, apelant traži da Ustavni sud donese privremene mjere kojim bi naložio organima BiH da mu daju uvid u kompletnu dokumentaciju u vezi s njegovim predmetom (i onu koja nosi oznaku tajnosti), kao i da zabrani njegovu deportaciju do okončanja postupaka koji se vode pred Ustavnim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
46. U odgovorima na apelaciju i dopune apelacije Sud BiH je naveo da su neosnovane tvrdnje o povredi navedenih prava budući da su odluke tog suda donesene na zakonit način i uz pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Sud BiH je naveo i da je, uzimajući u obzir da se po apelantovim tužbama vodi više postupaka, kao i da je Ustavni sud razmatrao apelantovu apelaciju broj AP 1222/07, saslušao apelanta i omogućio mu da se izjasni o svim razlozima koji se navode kao smetnja za ostanak u BiH, izvršio uvid u spis obavještajne agencije te utvrdio da apelantovi navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporenih odluka upravnih organa. Zatim, Sud BiH je naveo da je "konstatirano da je odlukom Ustavnog suda o privremenoj mjeri od 31. januara 2009. godine naloženo svim organima javne vlasti u BiH da ne preduzimaju nijednu radnju s ciljem da prinudno udalje apelanta iz BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji podnesenoj protiv Odluke Suda BiH broj U-749/08 od 17.11.2008. godine. Prigovori kojim se ukazuje na kršenje člana 2. Ustava BiH i člana 3. i člana 6. Evropske konvencije nisu osnovani, prije svega zbog činjenice da je apelantu ovom odlukom produženo trajanje nadzora, a da su razlozi za produženje nadzora kako u činjenici da se nisu izmijenile okolnosti koje su bile osnov za određivanje nadzora, tako i u činjenici da postoji privremena mjera preduzimanja bilo koje radnje ka njegovom udaljenju iz zemlje."
47. U odgovoru na apelaciju i dopune apelacije Ministarstvo je navelo da su svi apelantovi navodi neosnovani jer je nepobitno dokazano da apelant ne ispunjava uvjete da mu se odobri privremeni boravak u BiH, te da postoje svi relevantni zakonski razlozi za produženje nadzora nad apelantom u kontinuiranom vremenskom periodu dužem od 180 dana. Ministarstvo je navelo i da je to što apelantu nisu dostavljeni na uvid dokumenti koji su označeni kao tajni, odnosno povjerljivi, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka, te da činjenice u ovom predmetu nisu ni nepotpuno, ni proizvoljno, ni pogrešno utvrđene. Ministarstvo je, također, obavijestilo Ustavni sud da je Evropski sud donio privremenu mjeru od 15. marta 2011. godine u apelantovom predmetu, aplikacija broj 3728/08, kojom je naloženo organima vlasti u BiH da ne mogu protjerati apelanta sa teritorije BiH dok traje postupak po navedenoj aplikaciji pred Evropskim sudom.
48. U odgovoru na apelaciju i dopune apelacije Služba ponavlja razloge date u osporenim rješenjima i navodi da niti jedno od navedenih apelantovih prava u postupku pred tom službom nije povrijeđeno.
V. Relevantni propisi
49. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" br. 29/03, 4/04 i 53/07), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja privremenog boravka, relevantne odredbe glase:
Član 34.
(Opći uvjeti za odobrenje boravka)
c) Privremeni boravak odobrit će se strancu pod uvjetima da:
a. raspolaže dokazima kojim opravdava postojanje osnove za odobrenje privremenog boravka,
b. raspolaže sredstvima za izdržavanje, uključujući sredstva za zdravstvenu zaštitu,
c. posjeduje ljekarsko uvjerenje, izdato najviše tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, iz kojeg je vidljivo da ne boluje od oboljenja visokog rizika po okolinu, odnosno da je poslovno sposoban.
(2) Pod dokazima, u smislu tačke a) stava 1. ovog člana, smatraju se:
a. izvod iz matične knjige vjenčanih ili drugi odgovarajući dokaz o zaključenom braku,
b. radna dozvola izdata od nadležnog organa za zapošljavanje,
c. prijava kod nadležnog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja,
d. rješenje o upisu u sudski registar pravne osobe, uz dokaz o solventnosti,
e. potvrda o upisu na obrazovnu ustanovu za tekuću godinu,
f. nalaz s preporukom zdravstvene ustanove o neophodnosti dugotrajnijeg liječenja u BiH,
g. dokumenti o završenoj školi i stečenom zvanju,
h. drugi dokaz koji je podoban da potvrdi opravdanost boravka stranca u zemlji, a čiju će valjanost, na osnovu člana 55. ovog zakona, cijeniti nadležna organizaciona jedinica Ministarstva.
Član 35. stav 1. tač.a) i d)
(Privremeni boravak iz humanitarnih razloga)
(1) Privremeni boravak iz humanitarnih razloga izuzetno će se odobriti strancu koji ne ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom u sljedećim slučajevima:
a) ako je žrtva organizovanog kriminala, odnosno trgovine ljudima, u cilju pružanja zaštite i pomoći u oporavku i povratku u zemlju uobičajenog boravka,
d) strancu za kojeg se utvrdi da su se stekli uvjeti iz člana 60. ovog zakona, a kojem, u skladu sa ovim zakonom, nije odobren azil;
Član 41. stav 1. tač. a), d) i f)
(Odbijanje zahtjeva za odobrenje boravka)
Strancu, koji ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom, zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka odbit će se:
(a) ako je ušao na teritoriju BiH ne poštujući uvjete za ulazak propisane ovim zakonom, izuzev ako postoje uvjeti za odobrenje boravka iz humanitarnih razloga u smislu člana 35. ovog zakona, ili
(d) ako je registriran kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, a posebno kao međunarodni prijestupnik, ili
(f) ako prisustvo stranca, na osnovu podataka kojima raspolaže Ministarstvo, predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj bezbjednosti BiH.
Član 60.
(Princip "zabrane vraćanja")
Stranci neće, ni na koji način, biti vraćeni ili protjerani na granicu teritorije gdje bi im život ili sloboda bili ugroženi zbog njihove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li su zvanično dobili azil. Zabrana vraćanja ili protjerivanja odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranci se, također, ne mogu poslati u zemlju u kojoj nisu zaštićeni od slanja na takvu teritoriju.
Član 76.
(Postupak i nadležnost za donošenje rješenja)
(1) Zahtjeve za azil razmatra i odluku u formi rješenja donosi osnovna organizaciona jedinica nadležna za azil, koja je potpuno osposobljena u oblasti azila i izbjegličkog prava, u sjedištu Ministarstva.
(2) Rješenje se donosi neovisno, pojedinačno, objektivno i nepristrano nakon obavljenog potpunog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve činjenice, okolnosti i dokazi od značaja za donošenje odluke. Podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza.
(3) Strancu će se omogućiti da tok postupka prati preko tumača (prevodioca), ukoliko ne zna jezik na kojem se postupak vodi, kao i da koristi usluge pravnog ili drugog savjetnika. Dužnost je voditelja postupka da podnosioca zahtjeva obavijesti o svim pravima i obavezama koje proizilaze iz zakona.
(4) Priznanje statusa izbjeglice ne zavisi od iznošenja posebnog formalnog razloga.
(5) Rješenje kojim je odlučeno o osnovanosti zahtjeva za azil mora sadržavati potpuno obrazloženje i dostavlja se podnosiocu zahtjeva lično.
(6) Rješenjem se mora jasno ukazati na pravo na tužbu i rokove.
Član 77.
(Zaštita podataka)
U stvarima azila javnost je isključena i sve informacije koje su u vezi s ovim postupkom smatraju se povjerljivim.
Član 78.
(Tužba)
(1) Protiv rješenja iz člana 76. ovog zakona žalba nije dozvoljena.
(2) Tužba odgađa izvršenje rješenja.
Član 79.
(Zaštitne odredbe)
Podnosiocu zahtjeva za azil, koji je prethodno iscrpio sve pravne lijekove i čiji je zahtjev odbijen pravosnažnim rješenjem, ali za kojeg se utvrdi da i pored toga ne može biti udaljen s teritorije BiH iz razloga propisanih članom 60. Zakona, izdaje se dozvola za privremeni boravak iz humanitarnih razloga u smislu člana 35. stav 1. tačka d) Zakona.
50. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 99. stav 2. tačka b.
(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor:
b) ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili bezbjednost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili bezbjednosti BiH;
Član 102.
(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora)
(1) Stavljanje pod nadzor izvršava se smještajem stranca u ustanovu specijalizovanu za prihvat stranaca (Imigracijski centar).
(2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljavanja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor odnosno rješenjem o produženju nadzora.
(3) Služba će za vrijeme trajanja nadzora preduzeti sve neophodne mjere da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme.
(4) Nakon proteka roka od 30 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stava (3) ovog zakona, stranac može biti zadržan pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put za najviše 30 dana, ako postoje uslovi za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije sedam dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora.
(5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili da stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.
(6) Protiv rješenja o produženju nadzora nad strancem mogu se podnijeti pravni lijekovi iz člana 101. (Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) ovog zakona.
51. U Pravilniku o uvjetima i procedurama ulaska i boravka stranaca ("Službeni glasnik BiH" broj 4/05) relevantne odredbe glase:
(2) Zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka u BiH odbit će se strancu ako je registrovan kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, a posebno ako je registrovan kao međunarodni prijestupnik pri Kancelariji za saradnju sa Interpolom Ministarstva sigurnosti.
(3) Osnova za odbijanje zahtjeva, shodno stavu 2. ovog člana, su činjenice koje proizlaze iz evidencija kojima raspolažu navedeni organi, donesene odluke kao i eventualna operativna saznanja kojima raspolažu navedeni organi pri odlučivanju o zahtjevu stranca za odobrenje boravka u BiH.
52. U Zakonu o zaštiti tajnih podataka ("Službeni glasnik BiH" br. 54/05 i 12/09) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(Uvjeti za pristup tajnim podacima)
Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uvjete utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.
Član 70.
(Mjere i postupci zaštite tajnih podataka)
(1) Tajni podaci moraju se čuvati na način koji obezbjeđuje da pristup tim podacima imaju samo oni koji raspolažu dozvolom za pristup tajnim podacima odgovarajućeg nivoa i kojima su ti podaci potrebni pri vršenju njihovih dužnosti i obavljanju radnih zadataka.
(2) Van prostorija korisnika tajni podaci mogu se slati samo uz poštovanje zaštitnih mjera i postupaka koji garantuju da će do podataka doći samo lica koja imaju dozvolu odgovarajućeg nivoa.
(3) Postupke i odluke u vezi sa zaštitom slanja tajnih podataka donose odgovorni rukovodioci u skladu sa stepenom tajnosti tih podataka, s tim da to slanje ne smije biti obavljeno putem nezaštićenih komunikacionih sredstava.
(4) Vijeće ministara BiH detaljnije propisuje fizičke, organizacione i tehničke mjere i postupke zaštite tajnih podataka i dokumenata posebnim propisom iz člana 24. ovog zakona.
53. U Zakonu o upravnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 72. stav 4.
Ne mogu se razgledati ni prepisivati ili fotokopirati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu stranke ili trećih osoba.
VI. Dopustivost
54. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
55. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku odobravanja privremenog boravka po osnovu braka s državljankom BiH i odluke u vezi s dobrovoljnim napuštanjem teritorije BiH donesene nakon okončanja postupka za odobrenje azila
a) U odnosu na prava iz čl. II/3.a), II/3.b), II/3.f), II/3.g), II/3.h) i II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 8, 9, 10, 11. i 14. Evropske konvencije
56. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su predmet osporavanja ovog dijela apelacije Presuda Suda BiH broj U-411/09 od 23. decembra 2009. godine (u odnosu na sva navedena prava) i Presuda Suda BiH broj U-163/10 od 17. decembra 2010. godine (u odnosu na prava iz čl. II/3.f) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 3. Evropske konvencije) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu Presudu Suda BiH broj U-411/09 od 23. decembra 2009. godine primio 8. januara 2010. godine, apelacija je podnesena 29. januara 2010. godine, a Presudu Suda BiH broj U-163/10 od 17. decembra 2010. godine primio je 24. decembra 2010. godine, dok je apelacija (AP 719/11) kojom je apelant osporio tu presudu podnesena 16. februara 2011. tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
57. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u navedenom dijelu, u odnosu na prava iz čl. II/3.a), II/3.b), II/3.f), II/3.g), II/3.h) i II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 8, 9, 10, 11. i 14. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za sve odluke obuhvaćene apelacijom u odnosu na koje je apelant naveo povredu ovog prava
58. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi ovog prava Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
59. Apelant navodi da je osporenim odlukama koje se odnose na njegovo stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracijski centar, kao i neodobravanje boravka na teritoriji BiH, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
60. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja izričito zastupa stav da, općenito, pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak ni za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom aktima javne uprave, iz čega slijedi da pojam "građanska prava" u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje nijedno takvo pravo. Prema tome, ni odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak, kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67 X, Y, Z, V. i W. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968)).
61. Isto tako, u Odluci Evropske komisije za ljudska prava V. P. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva se kaže da "Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem da odluče da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili to pravo treba da mu bude uskraćeno, ima diskrecionu, administrativnu prirodu i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije". Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan odredbama Konvencije (vidi odluku V. P. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 9. novembra 1987. godine, predstavka broj 13162/87, OI 54, stranica 211, stav 2).
62. S obzirom na navedeno, slijedi da se stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracijski centar stranaca u okviru postupka o pravu na boravak, ubraja u domen javnog prava svake zemlje. Iz toga proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na odluku donesenu u postupku deportacije
63. Prilikom ispitivanja dopustivosti u ovom dijelu apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda koje glase:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
64. Prema navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
65. U konkretnom slučaju apelant navodi da bi njegovim protjerivanjem iz BiH bilo povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje porodičnog života i da bi bio podvrgnut torturi i mučenju u zemlji porijekla. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da postupak u vezi s apelantovim prisilnim protjerivanjem nije još uvijek pokrenut jer je pred Sudom BiH u toku postupak po apelantovoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-219/11 od 2. marta 2011. godine, te da se u odnosu na ovaj postupak ne mogu razmatrati eventualne povrede prava na porodični život i prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni zbog protjerivanja u zemlju porijekla, pa slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom navedenih prava u vezi s odlukama donesenim u postupku deportacije preuranjeni.
Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku izuzetnog produženja nadzora
a) U odnosu na pravo iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 13. Evropske konvencije
66. Predmet osporavanja dopunama apelacije su i presude Suda BiH broj S1 0 002450 10 U od 30. septembra 2010. godine, broj S1 3 U 003272 10 U od 29. oktobra 2010. godine, broj S1 3 U 003593 10 U od 29. novembra 2010. godine, broj S1 3 U 003880 10 U do 29. decembra 2010. godine, broj S1 3 U 004125 11 U od 26. januara 2011. godine, S1 3 U 005945 11 U od 26. maja 2011. godine, S1 3 U 006158 11 U od 28. juna 2011. godine i S1 3 U 006481 11 U od 26. jula 2011. godine, S1 3 U 006983 11 U od 23. augusta 2011. godine, S1 3 U 007375 11 U od 23 septembra 2011. godine, S1 3 U 007664 11 U od 26. oktobra 2011. godine, S1 3 U 007375 11 U od 24. novembra 2011. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je osporene presude apelant primio u periodu od 5. oktobra 2010. godine do 24. novembra 2011. godine a osporene su u dopunama apelacije od 3. decembra 2010. godine, 26. januara 2011. godine, 8. februara 2011. godine, 4. jula 2011. godine, 12. augusta 2011. godine, 13. oktobra 2011. godine i 7. decembra 2011. godine, Ustavni sud zaključuje da su podnesene u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Osim toga, apelacija u ovom dijelu u odnosu na pravo iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 13 Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva pa je Ustavni sud, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na postupak izuzetnog produženja nadzora u dijelu u kojem se odnosi na navedena prava ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) protek roka
67. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem je podnesena protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 005730 11 U od 27. aprila 2011. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
68. S obzirom na to da je apelantu 28. aprila 2011. godine uručena Presuda Suda BiH broj S1 3 U 005730 11 U od 27. aprila 2011. godine, a dopuna apelacije kojom je navedena presuda osporena je Ustavnom sudu podnesena 4. jula 2011. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
69. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII. Meritum
Postupak odobravanja privremenog boravka po osnovu braka s državljankom BiH i nalog za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH
70. Apelant pobija navedene presude kojim je odbijen njegov zahtjev za odobrenje privremenog boravka u BiH i naloženo mu da dobrovoljno, u ostavljenom roku, napusti teritoriju BiH, tvrdeći da su Presudom U-411/09 povrijeđena njegova prava iz člana II/3.b), f), g), h) i i) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava zaštićena čl. 3, 8, 9, 10, 11. i 14. Evropske konvencije, a Presudom broj U-163/10 prava iz čl. II/3.f) i b) i čl. 8. i 3. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života
71. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
72. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava 29. januara 2008. godine donio privremenu mjeru kojom je ukazao Bosni i Hercegovini da apelant ne treba biti protjeran iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji broj AP 1222/07, kao ni u periodu od sedam dana od dana obavještavanja apelanta o toj odluci. Nakon toga Evropski sud je donio i privremenu mjeru od 15. marta 2011. godine kojom je također ukazao da apelant ne treba biti protjeran iz BiH do okončanja postupka pred Evropskim sudom po apelantovoj aplikaciji broj 3727/08. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je 4. oktobra 2008. godine donio Odluku o apelaciji broj AP 1222/07, a 28. marta 2009. godine i Odluku broj AP 41/09 kojim je utvrdio povredu prava iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, ukinuo presude Suda BiH br. U-1172/07 od 21. januara 2008. godine, Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine i U-749/08 od 17. novembra 2008. godine. Navedeni predmeti su vraćeni Sudu BiH na ponovni postupak, s nalogom sudu da razmotri sve dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, te da je odlučio da na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Odluka o privremenoj mjeri broj AP 41/09 od 31. januara 2009. godine ostaje na snazi dok Sud BiH ne razmotri dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
73. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenim odlukama naveo da smatra da je učinak osporenih odluka takav da dovodi do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, a imajući na umu ozbiljnost takvog miješanja i njegov utjecaj kako na apelanta tako i na njegovu porodicu, opravdanja na koja se ukazuje u postupku do sada ne vode do zaključka da je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, da je, stoga, osporenim odlukama došlo do povrede apelantovih prava iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, te da relevantne vlasti i Sud BiH nisu dali razloge za ocjenu dokaza kojima se utvrđuje moguće ustavno opravdanje za miješanje u ostvarivanje apelantovih prava niti su proveli istragu o osnovama za udaljavanje apelanta iz Bosne i Hercegovine, tako da je Ustavnom sudu uskraćen dokaz na osnovu kojeg bi mogao ocijeniti je li miješanje u apelantovo ustavno pravo opravdano.
74. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud primjećuje da je evidentno da je Sud BiH u odlukama koje su osporene ovom apelacijom u ponovnim postupcima razmotrio dokaze i pitanje da li bi neodobravanje azila i privremenog boravka u BiH bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, odnosno da je, za razliku od citiranih osporenih odluka, u odlukama koje se osporavaju ovom apelacijom nakon ocjene provedenih dokaza dao razloge za miješanje u ostvarivanje apelantovih ustavnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da su apelantu predočeni dokazi na osnovu kojih je zaključeno da predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost (osnivanje udruženja "Ensarije", govori u džamijama, podaci iz NBC Interpola da je apelant registriran kao međunarodni prijestupnik), te da se u predmetnim postupcima apelant i očitovao na navedene dokaze. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je u pogledu pitanja prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije Sud BiH obrazložio da spomenuti član Evropske konvencije ne nameće opću obavezu državi da poštuje izbor bračnih drugova u kojoj će zemlji boraviti u toku braka i da odobri nesmetano uživanje tog prava na svojoj teritoriji, kao i da pravo iz člana 8. Evropske konvencije nije apelantovo apsolutno pravo i da ono mora biti usklađeno sa širim javnim interesom države BiH, pa da s obzirom da je utvrđeno da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja društvenu opasnost "pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života tužitelja ne ulazi u opseg prava zaštićenih članom 8. Konvencije i članom II/3.f) Ustava BiH." Pri tome je Sud BiH, detaljno navodeći razloge i činjenice na kojima apelant temelji svoje zahtjeve za odobravanje azila, privremenog boravka i humanitarnog boravka, obrazložio da u toku postupaka koji su vođeni pred upravnim organima BiH i Sudom BiH apelant, osim paušalnih tvrdnji da nije prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH, da nema nikakvih veza sa zemljom porijekla te da podaci koje je nudio u vezi s trajanjem svog boravka u BiH i za koje je iz dostavljene dokumentacije vidljivo da su suprotstavljeni jedni drugima, nije ponudio niti jedan dokaz u korist svojim tvrdnjama. Naime, apelant je u postupku tvrdio da je legalno boravio na teritoriji BiH i učestvovao u odbrani BiH u toku rata, da ne postoje dokazi da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost jer nikada nije osuđivan, i da s tim u vezi ne postoje nikakvi dokazi da predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost BiH, kao i da nema dokaza da je međunarodno registrirani prijestupnik.
75. Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku utvrđeno da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, koja je u ime države BiH nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem da utvrdi razloge sigurnosti BiH, utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, te da iz podataka NBC Interpola proizlazi da je apelant registriran kao međunarodni prijestupnik. Iako nije bilo moguće izvršiti uvid u dio spisa sa oznakom tajnosti, primjetno je da i iz dostupnog dijela spisa navedenih agencija, a koji su interpretirani u tačkama ove odluke koje se odnose na činjenice predmeta, nedvojbeno proizlazi da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Sud BiH u konkretnom slučaju razmotrili apelantove okolnosti u vezi s njegovim ličnim prilikama kao što je brak i porodica, te dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti utvrdili da je odbijanje apelantovog zahtjeva za azil i privremeni boravak, te nalaganje dobrovoljnog napuštanja teritorije BiH, proporcionalno uživanju apelantovog prava na porodični život. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH u pogledu odnosa nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovog prava na porodični život u skladu sa standardima Evropske konvencije i ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao apelantovu opasnost po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome osigurao da podaci koji nose oznaku tajnosti neće biti javno otkriveni, što je u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Ustavni sud smatra da navedeno zadovoljava princip koji je Ustavni sud izrazio u odlukama AP 1222/07 i AP 41/09, a to je da nadležni organi moraju pažljivo ocijeniti osnove za odbijanje zahtjeva za azil i privremeni boravak, kao i mogućnost udaljavanja lica sa teritorije BiH u kontekstu odredbi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te razmotriti može li se miješanje u pravo opravdati u okolnostima predmeta. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život, te da su, s tim u vezi, apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.
76. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja
77. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
78. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim licima. Pri tome, intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava.
79. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda država ima pravo, u skladu s međunarodnim pravom i svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, da kontroliše ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Üner protiv Holandije [GC], aplikacija broj 46410/99, § 54, ECHR 2006-....; Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985, Serija A broj 94, st. 34. i 67, Boujlifa protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997, Izvještaji 1997-VI, p. 2264, § 42). Protjerivanje može pokrenuti pitanja u vezi s članom 3. kada je iskazana značajna osnova za vjerovanje da će se osoba koja je u pitanju, ako bude protjerana, suočiti sa stvarnim rizikom da bude izložena tretmanu suprotno članu 3. Evropske konvencije, a u vezi s tim i pitanje odgovornosti države u skladu s Konvencijom. U takvom slučaju, član 3. nameće obavezu da osoba koja je u pitanju ne bude deportovana u takvu zemlju (vidi Evropski sud, Saadi protiv Italija [GC], aplikacija broj 37201/06, stav 125, 28. februar 2008. godine). Ocjena da li postoji značajna osnova za vjerovanje da će osoba koja je u pitanju biti suočena s takvim stvarnim rizikom neizbježno zahtijeva da Sud ocijeni uvjete u zemlji prijema protivne standardima člana 3. (vidi Evropski sud, Mamatkulov and Askarov protiv Turske [GC], aplikacije broj 46827/99 i 46951/99, stav 67, ECHR 2005-I). Ovi standardi podrazumijevaju da nedozvoljeni tretman na koji se osoba žali, a sa kojim će biti suočena u slučaju povratka, moraju sadržati minimalan nivo surovosti da bi potpadali pod član 3. Konvencije a na aplikantu je da predoči dokaze koji mogu da potvrde postojanje značajnog osnova za vjerovanje da će, u slučaju da budu primijenjene mjere na koje se žali, biti izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut tretmanu suprotno članu 3. (vidi Evropski sud, N. protiv Finske aplikacija broj 38885/02, stav 167, 26. juli 2005).
80. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj već citiranoj Odluci broj AP 1222/07 razmatrao pitanje kršenja navedenog prava i tom prilikom zaključio da je "u konkretnom predmetu, Ministarstvo jasno priznalo da postoje prakse kao što su torture osumnjičenih i prisilnih lažnih priznanja u zemlji koja ga (apelanta) prima. Pitanje je, stoga, postoje li ozbiljni razlozi da se vjeruje da je apelant član grupe koja je izložena riziku od takvog postupanja. Iz dokumentacije spisa predmeta, a posebno iz navoda osporenog konačnog rješenja Ministarstva od 27. jula 2007. godine, proizlazi da je apelant u više navrata nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini boravio u svojoj matičnoj zemlji Siriji. Izgleda da apelant prilikom posjeta svojoj matičnoj zemlji nije imao problema sa tamošnjim vlastima zbog svoga učešća u ratu u Bosni i Hercegovini, nije bio proganjan, zatvaran, niti je protiv njega otvoren kazneni postupak ili preduzimana bila koja represivna mjera. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da ne postoje dovoljno jaki razlozi da se vjeruje da bi u slučaju deportacije apelanta u zemlju svog porijekla on bio podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporenih odluka Ministarstva i Suda BiH nije došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te su apelacije po ovim osnovama neosnovane." Kako se u konkretnom slučaju apelant u suštini pozvao na iste činjenice i argumente u tvrdnjama da mu je navedeno pravo prekršeno kao i u citiranoj apelaciji broj AP 1222/07, a kako u međuvremenu nije došlo do promjena u stanju predmeta i kako se obrazloženje dato u navedenoj odluci Ustavnog suda u potpunosti odnosi i na ovu odluku, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje dato u Odluci broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud 15. novembra 2011. godine donio presudu u predmetu Ammar Al Hanchi protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Ammar Al Hanchi vs. Bosnia and Herzegovina, aplikacija broj 48205/09 od 15. novembra 2011. godine) u kojoj je, između ostalog, odbijena aplikantova aplikacija u odnosu na kršenje člana 3. Evropske konvencije u slučaju aplikantove deportacije, koji se u vrijeme donošenja navedene presude nalazio pod izuzetnim nadzorom u Imigracijskom centru zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH, jer na osnovu podataka kojima je sud raspolagao nije moguće zaključiti da postoji realan rizik da bi aplikant u slučaju deportacije bio izložen torturi, neljudskom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
81. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u odnosu na postupak odobrenja privremenog boravaka i u vezi s postupkom koji je rezultirao donošenjem naloga za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH u ostavljenom roku.
Ostali navodi
82. Apelant navodi da mu je Presudom broj U-411/09 kojom je odbijen zahtjev za privremeni boravak povrijeđeno pravo na život, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, pravo na slobodu izražavanja, pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, kao i pravo na nediskriminaciju u vezi s vjerom, nacionalnim i socijalnim porijeklom i mišljenjem. Navedena prava su garantirana članom II/3.a), g), h) i i) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 9, 10, 11. i 14. Evropske konvencije.
83. U vezi s navodima o povredi navedenih prava Ustavni sud primjećuje da pitanje apelantovog uživanja ovih prava nije bilo predmet osporenih odluka, te da samim tim nije pokrenuto pitanje eventualne povrede ovih prava. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije neosnovani.
84. U odnosu na navode o povredi prava na nediskriminaciju Ustavni sud podsjeća da član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
85. U kontekstu apelantovih navoda o diskriminaciji Ustavni sud, također, podsjeća na činjenicu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja.
86. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant pitanje kršenja prava na nediskriminaciju pokrenuo već u postupcima pred upravnim organima i pred Sudom BiH, u kojim teret dokazivanja povrede ovog prava nije bio prebačen na apelanta već je javna vlast trebala da dokaže da do diskriminacije nije došlo, a što je, kako je već rečeno u prethodnim tačkama ove odluke, i učinjeno u skladu s principima Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi s Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Postupak stavljanja pod nadzor
87. Apelant navodi da su mu u postupku produženja rješenja o stavljanju pod nadzor osporenim presudama Suda BiH broj S1 3 U 003272 10 U od 29. oktobra 2010. godine, broj S1 3 U 003593 10 U od 29. novembra 2010. godine, S1 3 U 003880 10 U do 29. decembra 2010. godine, broj S1 3 U 004125 11 U od 26. januara 2011. godine, S1 3 U 005945 11 U od 26. maja 2011. godine S1 3 U 006158 11 U od 28. juna 2011. godine i S1 3 U 006481 11 U od 26. jula 2011. godine, S1 3 U 006983 11 U od 23. augusta 2011. godine, S1 3 U 007375 11 U od 23 septembra 2011. godine, S1 3 U 007664 11 U od 26. oktobra 2011. godine i S1 3 U 007375 11 U od 24. novembra 2011. godine povrijeđena prava iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3, člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. i člana 13. Evropske konvencije.
88. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 3307/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3307/08 od 28. marta 2009. godine objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u predmetu broj AP 3307/08 isti apelant je podnio apelaciju protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine i Presude Suda BiH broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine kojima je odlučeno da se apelant stavlja pod nadzor, kao i Presuda Suda BiH broj U-738/08 od 5. novembra 2008. godine i broj U-776/08 od 3. decembra 2008. godine kojima je odlučeno da se apelantu produžava nadzor. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3307/08 odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedenih odluka Suda BiH i Ministarstva sigurnosti BiH, između ostalih i u odnosu na član II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da lišavanje apelanta slobode nije bilo proizvoljno, jer je on lišen slobode na osnovu odredaba člana 99. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o zakonitom lišavanju slobode stranca, koji inače nezakonito boravi u BiH, a što je u skladu s članom 5. stav 1.f. Evropske konvencije. Također, predmetnom odlukom Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesena protiv navedenih odluka u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
89. Osim toga, Ustavni sud i u odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije podsjeća na već citiranu odluku Evropskog suda u predmetu Ammar Al Hanchi protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je taj sud utvrdio da nema kršenja aplikantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije kada je aplikantu produžen izuzetni nadzor (zbog mogućnosti deportacije) jer "nema indikacija da su vlasti postupale u lošoj namjeri, da je apelikant držan pod nadzorom u lošim uvjetima ili da je nadzor nad aplikantom arbitrarno određen."
90. Ustavni sud napominje da ni osporenim presudama Suda BiH, kojim je odlučeno o izuzetnom produženju nadzora nije došlo do izmjene činjeničnih niti pravnih okolnosti, budući da je Sud BiH navedenom odlukom potvrdio pravilnost i zakonitost akta Ministarstva sigurnosti BiH koji je donesen na temelju odredbe iz člana 102. stav 5. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, u kojem je propisano izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Iz navedenog proizlazi da lišavanje slobode i izuzetno produženje nadzora apelantu po proteku roka od 180 dana nije proizvoljno, jer je propisano u odredbi člana 102. stav 5. citiranog Zakona, a što je u skladu s članom 5. stav 1.f. Evropske konvencije. Budući da u međuvremenu nije došlo do izmjene činjeničnih niti pravnih okolnosti koje bi mogle uticati na drugačije odlučenje Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. i 13. Evropske konvencije neosnovani.
91. Osim toga, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim licima. Pri tome, intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava.
92. Apelant je naveo da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je produžen nadzor. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pitanje povrede ovog prava u postupcima produženja nadzora pa se, umjesto posebnog obrazloženja, u ovom dijelu odluke poziva na svoju Odluku AP 2608/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2608/09 od 17. septembra 2009. godine objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da "zapaža da nije moguće dovesti u vezu sudski postupak iz kojeg su proizašle osporene presude kojima su potvrđena rješenja o produženju nadzora sa povredom prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku, pa su navodi apelanta u tom smislu paušalne prirode i neosnovani, radi čega Ustavni sud smatra da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine ovog zaštićenog prava."
93. S obzirom da se i u konkretnom slučaju radi o istim činjeničnim i pravnim pitanjima, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u odnosu na postupak odobrenja boravka u BiH.
VIII. Zaključak
94. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na poštivanje apelantovog privatnog i porodičnog života kada je u postupcima okončanim osporenim presudama donesenim u upravnim sporovima Sud BiH doveo u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa pravom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te kada je nesporno utvrđeno da bi prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije.
95. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada ne postoje dovoljno jaki razlozi da se vjeruje da bi u slučaju deportacije apelanta u zemlju svog porijekla apelant bio podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
96. Nema povrede prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije kada pitanje eventualne povrede ovih prava nije bilo predmet konkretnog postupaka i odluka upravnih organa i Suda BiH koje su u tom postupku donesene. Također, nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada je apelant pitanje kršenja navedenog prava pokrenuo u upravnim postupcima i upravnom sporu i kada teret dokazivanja nije bio na apelantu već na organima javne vlasti koje su u obrazloženjima osporenih odluka dokazale da do kršenja prava na nediskriminaciju nije došlo.
97. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava lica da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada su nadležni organi u postupku izuzetnog produženja nadzora nad apelantom kojem je odbijen zahtjev za odobrenje privremenog boravka na teritoriji BiH, koji nije bio proizvoljan, na način predviđen standardima Evropske konvencije obrazložili svoje odluke o produženju nadzora na period duži od 180 dana i kada se navodi o povredi prava lica da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni ne mogu dovesti u vezu s konkretnim postupkom.
98. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 41/09 od 31. januara 2009. godine koja je bila ostavljena na snazi Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 41/09 od 28. marta 2009. godine dok Sud BiH ne razmotri dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
99. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. i člana 16. stav 4. tač. 4, 9. i 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
100. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantove prijedloge za donošenje privremenih mjera koje su tražene predmetnom apelacijom.
101. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja suprotna odluci potpredsjednica Constance Grewe i Seade Palavrić.
102. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.