Službeni glasnik BiH, broj 7/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3087/09, rješavajući apelaciju
JUSZ Socijalno gerijatrijski centar Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
JUSZ Socijalno gerijatrijski centar Banjaluka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 154 od 25. juna 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. JUSZ Socijalno gerijatrijski centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 2. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 154 od 25. juna 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku TP "Malpreh" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. marta 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovorio 15. aprila 2010. godine, a tuženi 12. aprila 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog su dostavljeni apelantu 20. aprila 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-277/00 od 21. decembra 2000. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi raskida ugovora i isplate zakupnine, raskinut je ugovor zaključen 23. aprila 1986. godine, ovjeren pred tim sudom pod brojem I-OV-737/88 od 10. marta 1988. godine, između apelanta kao prodavca i tuženog kao kupca o kupoprodaji poslovnog objekta – lokala "Neretva" u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni kupoprodajni ugovor), i obavezan tuženi da apelantu preda u posjed predmetnu nekretninu, kao i da mu plati zakupninu od 940,00 KM mjesečno za period od 23. aprila 1986. godine pa do prestanka njegovog korištenja, uz naknadu troškova parničnog postupka. Rješavajući žalbu tuženog protiv navedene presude Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj PŽ-107/01 od 11. jula 2001. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu koji se odnosi na isplatu zakupnine i u pogledu odluke o troškovima spora, te je u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na raskid ugovora i predaju u posjed nekretnine žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. Član žalbenog vijeća Okružnog suda je bila sutkinja Biljana Tomić. Odlučujući o reviziji tuženog protiv navedene drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Rev-108/2002 od 17. maja 2002. godine kojim je reviziju tuženog uvažio i ukinuo obje nižestepene presude, te је predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj PS-713/02 od 10. decembra 2004. godine raskinut je predmetni kupoprodajni ugovor (stav I izreke). Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati zakupninu u iznosu od 940,00 KM mjesečno za period od 23. aprila 1986. godine pa do 2. decembra 2000. godine (stav II izreke). Navedenom presudom je utvrđeno povlačenje tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed predmetnog poslovnog objekta, te povlačenje prijedloga za donošenje rješenja o određivanju privremene mjere, dok je u pogledu troškova postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke).
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u ponovnom postupku utvrdio da je među parničnim strankama nesporno, a što proizlazi i iz sadržaja predmetnog kupoprodajnog ugovora, da je apelant kao nosilac prava raspolaganja posebnim dijelom zgrade to pravo uz naknadu prenio na tuženog, a u smislu člana 2. stav 1. i člana 3. Zakona o svojini na dijelovima zgrada, te člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti. Osnovni sud je utvrdio da je obaveza tuženog prema navedenom ugovoru bila da apelantu isplati iznos od 5.700.000,00 tadašnjih dinara na ime naknade, i to najkasnije do 15. maja 1986. godine, i da je voljom stranaka rok za isplatu kupoprodajne cijene određen kao bitan element ugovora. Nesporno je također i to da je apelant svoju ugovorenu obavezu u cijelosti ispunio, jer se tuženi nalazio u posjedu predmetnog objekta. Osnovni sud je dalje naveo da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi ispunio svoju ugovornu obavezu, to jeste isplatio ugovorenu cijenu. Po ocjeni Osnovnog suda, apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio raskid ugovora je osnovan, s obzirom da je na tuženom teret dokazivanja da je ugovornu obavezu plaćanja cijene iz predmetnog ugovora izvršio, a što tokom postupka nije dokazano. Osnovni sud je dalje utvrdio da iz spisa Zemljišnoknjižnog ureda tog suda, u kojem se nalazi molba tuženog od 2. aprila 1988. godine za provođenje predmetnog ugovora (prenos predmetnog prava u korist tuženog), proizlazi da tuženi uz navedenu molbu nije dostavio dokaz o izvršenom plaćanju ugovorene cijene. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je spomenutu molbu odbio Zemljišnoknjižni ured jer "u ugovoru nije naznačen dio koji se prenosi". Osnovni sud je u smislu čl. 124. i 125. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) raskinuo predmetni ugovor jer tuženi nije dokazao da je ispunio svoju ugovornu obavezu, to jeste isplatio kupoprodajnu cijenu. Osnovni sud je istakao da je donio navedenu odluku jer je apelant tražio da se ugovor raskine, a ne da Sud utvrdi da je ugovor raskinut po samom Zakonu, mada se radilo o ugovoru s fiksnim rokom, odnosno ugovorom je rok za ispunjenje obaveze određen kao bitan sastojak ugovora, pa samim tim se ugovor raskida po samom Zakonu i za raskid nije potrebna bilo koja radnja, ni povjerioca niti dužnika. Što se tiče apelantovog zahtjeva koji se odnosio na isplatu zakupnine, Osnovni sud je smatrao da je zahtjev neosnovan jer apelant u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije iznio činjenice, odnosno nije izveo dokaze kojim bi dokazao činjenicu da mu pripada pravo naknade na ime zakupnine kako je precizirao u tužbenom zahtjevu.
9. Protiv navedene prvostepene presude obje parnične stranke su izjavile žalbu Okružnom sudu. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je, nakon održane rasprave pred tim sudom, donio Presudu broj Pž-77/05 od 17. oktobra 2006. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu u pogledu troškova postupka i obavezao tuženog da isplati apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.280,00 KM, dok je u ostalom odbijajućem dijelu (naknada zakupnine) apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio (stav I izreke). Istom presudom žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom usvajajućem dijelu kojim je raskinut predmetni kupoprodajni ugovor (stav II izreke).
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega je odbio kao neosnovane žalbene prigovore tuženog u dijelu prvostepene presude koji se odnosi na raskid tog kupoprodajnog ugovora i apelantove žalbene prigovore u pogledu odbijenog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu zakupnine. Međutim, Okružni sud je utvrdio da su osnovani apelantovi žalbeni prigovori u pogledu troškova parničnog postupka, pa je srazmjerno uspjehu apelanta u parnici, u smislu člana 235. tačka 3. ZPP-a, preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o troškovima postupka i apelantu dosudio troškove postupka.
11. Tuženi je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju, o kojoj je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 118-0-Rev-07-000 154 od 25. juna 2009. godine. Predsjednica revizionog vijeća Vrhovnog suda je bila sutkinja Biljana Tomić. Navedenom presudom Vrhovni sud je reviziju tuženog uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalbu tuženog uvažio, preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se raskine predmetni kupoprodajni ugovor. Istom presudom Vrhovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud donio odluku primjenom odredbi čl. 124. i 125. ZOO jer je utvrdio da je ugovor raskinut po samom zakonu pošto je voljom stranaka rok plaćanja ugovoren kao fiksni rok. Dalje je navedeno da je drugostepeni sud nakon održane rasprave u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, a istaknuti prigovor zastare odbio uz obrazloženje da je ugovor raskinut još u maju 1986. godine zbog kašnjenja u isplati kupoprodajne cijene. Vrhovni sud je utvrdio da odluka drugostepenog suda nije pravilna.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da su se odredbom člana 2. kupoprodajnog ugovora stranke dogovorile da se kupoprodajna cijena od 5.700.00,00 tadašnjih dinara plati najkasnije do 15. maja 1986. godine i da je ugovoreni rok plaćanja bitan element ugovora pa tuženi, ukoliko kasni s isplatom, ima obavezu da za svaki dan kašnjenja plati iznos od po 5.000,00 dinara. Vrhovni sud je dalje naveo da tuženi nije osporio da kupoprodajnu cijenu nije isplatio u ugovorenom roku nego po njegovom proteku, i to kako je tvrdio četiri dana poslije roka, to jeste 19. maja 1986. godine. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 125. stav 1. ZOO kojom je propisano da, kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Da bi se ugovor smatrao fiksnim potrebno je ustanoviti saglasnost stranaka o raskidu ugovora neizvršenjem obaveze u određenom roku, to jeste da će ugovor biti raskinut ako ne bude izvršen u predviđenom roku, odnosno da se iz prirode posla i svih okolnosti vidi da je izvršenje u roku bitan sastojak ugovora. Ovo znači, kako je zaključio Vrhovni sud, da kada stranke predviđaju i fiksiraju rok ispunjenja kao u konkretnom slučaju to samo po sebi ne čini ugovor fiksnim. Prema članu 99. ZOO kod tumačenja ugovora sud se ne ograničava samo na objašnjavanju riječi i izraza u ugovoru, nego se ispituje i zajednička namjera stranaka i ugovor se mora razumjeti tako da odgovara poštenju i savjesnosti pri čemu jasne ugovorne odredbe treba primjenjivati i izvršavati onako kako glase, a samo sporne odredbe treba tumačiti i izvršavati u skladu s pravom voljom ugovornih stranaka i odgovarajućim načelima obligacionog prava. Pri tome, a s ciljem stvarnog tumačenja ugovornih odredbi, treba cijeniti i one činjenice, okolnosti i ponašanje stranaka koje su nastale ili uslijedile nakon zaključenog ugovora ako su u međusobnoj vezi tako da čine cjelinu.
14. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi zaključili da je u pitanju tzv. fiksni ugovor, zanemarujući činjenicu da u ugovoru ne stoji izričita odredba da će se smatrati raskinutim ako cijena ne bude plaćena do ugovorenog roka. Pri tome ne daju ocjenu okolnosti i prirode posla zbog kojih bi ugovor bio raskinut po samom zakonu protekom roka za plaćanje cijene a koje okolnosti su opredijelile sud za takav zaključak. Nižestepeni sudovi su propustili ocijeniti na pravilan način smisao odredbe člana 2. stav 2. kupoprodajnog ugovora po kojoj kupac, ako kasni s isplatom, ima obavezu da plaća 5.000,00 dinara za svaki dan kašnjenja te da odgovore da li su ovom odredbom stranke isključile postojanje tzv. fiksnog ugovora ili ne. Prema ugovoru tuženi, ako kasni sa plaćanjem cijene, ima obavezu i da plati tzv. kaznenе penalе iz čega slijedi da je svrha određivanja tačnog datuma do kog cijena treba biti isplaćena bila da se zna od kada se počinju obračunavati kazneni penali, a ne da bi se ugovor zbog kašnjenja u isplati smatrao automatski raskinutim. U prilog takvog načina tumačenja ugovorne odredbe ide i činjenica da su stranke poslije skoro dvije godine ovjerile svoje potpise na kupoprodajnom ugovoru pred sudom, ali apelant nije iznosio činjenicu da je u tom vremenskom periodu tuženi plaćao kaznene penale što ide u prilog tvrdnjama tuženog da je samo četiri dana po isteku ugovorenog roka platio kupoprodajnu cijenu. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilnim tumačenjem spornog ugovora proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru kod kojeg ispunjenje u roku nije bitni sastojak ugovora (član 126. ZOO) i da ovaj ugovor nije ni mogao da se smatra raskinutim po sili zakona (član 125.ZOO), jer ugovorena cijena nije plaćena u roku koji je određen članom 2. ugovora. U smislu odredbe člana 126. ZOO dužnik, u konkretnom slučaju tuženi, zadržava pravo da i poslije isteka roka ispuni svoju obavezu a povjerilac, u konkretnom slučaju apelant, da zahtijeva ispunjenje obaveze pri čemu, ako želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeran naknadni rok u kojem će ispuniti svoju obavezu. Apelant nije naveo da je ostavljao tuženom naknadni rok da ispuni obavezu, niti se naknadno obraćao tuženom da ispuni obavezu što, kada se dovede u vezu sa sudskom ovjerom ugovora koja je naknadno uslijedila i pasivnim držanjem apelanta više od jedne decenije, upućuje na zaključak da je tuženi svoju obavezu ispunio pa apelant nije ni imao potrebu za takvo postupanje. Ako je tačna apelantova tvrdnja da kupoprodajna cijena nije nikada plaćena, postavlja se pitanje zbog čega je onda ugovor naknadno ovjeren u sudu i zašto apelant kao prodavac nije tuženom ostavio primjeran rok za naknadno ispunjenje (član 126. stav 2. ZOO), odnosno zašto nije odmah bez odlaganja na siguran način saopćio svoj odustanak od ugovora (član 130. ZOO) već poslije 14 godina po prvi put tužbom traži kondemnatornu odluku o raskidu ugovora. Takvo pasivno držanje apelanta predstavlja ponašanje koje nije u skladu s odredbom člana 130. ZOO jer je bilo logično očekivanje da će on odmah bez odlaganja saopćiti tuženom da se ugovor raskida jer ugovorena cijena nije plaćena u roku koji su sporazumno odredili. Prema činjenicama utvrđenim tokom postupka tuženi je sporni poslovni prostor već od ranije držao u posjedu kao zakupac. Nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora 1986. godine tuženi i dalje ostaje u posjedu, pri čemu nema dokaza da je nastavio plaćati zakupninu. S druge strane apelant se sve do podnošenja tužbe, to jeste do 2000. godine, držao potpuno pasivno jer nije tražio ni plaćanje zakupnine za period od 14 godina ni predaju poslovnog prostora u posjed, a niti isplatu kupoprodajne cijene. Tek po prvi put dopisom od 22. februara 1999. godine (poslije 13 godina) apelant se obratio tuženom sa zahtjevom da mu plaća zakupninu ili da mu se preda u posjed poslovni prostor. Apelantovе tvrdnje da se prije toga obraćao telefonskim putem i usmenim traženjima su paušalne i neprihvatljive, jer takav način ponašanja nije uobičajen u poslovima između pravnih lica posebno kada se ima u vidu da je predmet spora poslovni prostor velike vrijednosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju događaja u konkretnom predmetu, naglasivši da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u vrijeme važenja Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" broj 53/76 i dr.) i uz primjenu čl. 5. i 9. Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" broj 38/78), te da je predmetni poslovni prostor tada bio u društvenoj svojini, a danas u državnoj. Apelant smatra da su osporenom presudom Vrhovnog suda učinjene očigledne povrede apelantovih prava na pravično suđenje i na imovinu. Vrhovni sud je, po apelantovom mišljenju, pogrešno ocijenio dokaze i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Dalje je istakao da je odredbama člana 4. predmetnog ugovora apelant odobrio da se pravni prednik tuženog upiše u zemljišne knjige i katastar pod uvjetom isplate naknade u ugovorenom roku iz člana 2. Ugovora, te da je ugovoreni rok plaćanja bitan element ugovora. Budući da prednik tuženog nije platio ugovorenu naknadu, nije nikad ni stekao mogućnost da se upiše u zemljišne knjige kao nosilac prava raspolaganja na nepokretnostima tada u društvenoj svojini, a niti kao posjednik. Apelant smatra da je Vrhovni sud svojom odlukom pogrešno ocijenio dokaze, jer u konkretnom predmetu ne postoji dokaz o uplati naknade za predmetne nepokretnosti u označenom roku, niti kasnije što je utvrđeno i nalazom vještaka finansijske struke Mirjane Zrnić. Naveo je da je i sada u zemljišnim knjigama na predmetnim nepokretnostima upisana državna svojina, a da je apelant nosilac prava raspolaganja. Pored toga, apelant ima status javne ustanove socijalne zaštite koja posluje predmetnim nekretninama i drugom imovinom ranije u društvenoj, a sada u državnoj svojini. Apelant ističe da se na osnovu presude Vrhovnog suda ne može izvršiti uknjižba prenosa prava s apelanta, sada državne ustanove u vlasništvu Republike Srpske, u korist pravnih prednika tuženog čak i kada bi oni sada bili društveno pravna lica (preduzeće u društvenoj ili državnoj svojini) jer to ne dozvoljavaju odredbe člana 4. u vezi sa članom 2. predmetnog ugovora. Zatim, tuženi je sada akcionarsko društvo u privatnoj svojini akcionara, nastao privatizacijom državnog kapitala u tadašnjem Osnovnom državnom preduzeću "Malpreh" Banjaluka, pri čemu rješenjem Direkcije za privatizaciju Banjaluka nije obuhvaćena za privatizaciju (prodaju i prenos) niti je mogla biti obuhvaćena predmetna nepokretnost. Stoga sadašnji tuženi kao akcionarsko društvo može biti pravni slijednik prethodnog državnog preduzeća koje je transformisano (član 74. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima) samo u pogledu potraživanja iz imovine koja je obuhvaćena u rješenju Direkcije za privatizaciju, a ne i predmetnih nepokretnosti. I kada bi postojali dokazi da su pravni prednici tuženog uplatili naknadu po Ugovoru predmetne nepokretnosti bez privatizacije, bez provedenog upravnog postupka privatizacije i bez plaćanja propisanih sredstava u korist fondova u RS ne mogu pripasti tuženom. Osporenom presudom Vrhovni sud se upustio da preuzima stvarnu nadležnost upravnih organa iz oblasti privatizacije državnog kapitala – odobrenjem prenosa nepokretnosti iz državne svojine u privatnu svojinu tuženog kao akcionarskog društva, i to bez naknade, što je zabranjeno zakonima o privatizaciji državnog kapitala. Po apelantovom mišljenju predmetna nepokretnost kao državna svojina bi mogla pripasti tuženom koji je nastao privatizacijom samu u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ili po odredbama Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža ukoliko bi to bilo u skladu s odredbama Zakona o utvrđivanju i prenosu prava raspolaganja imovinom na jedinice lokalne samouprave. Apelant je naveo da je, prema pravnim shvatanjima Vrhovnog suda Federacije BiH i pojedinih presuda Vrhovnog suda, jasno opredjeljenje da pravno lice koje nastaje ili je nastalo privatizacijom državnog kapitala ne može tražiti preuzimanje u posjed nepokretnosti koje nisu obuhvaćene odlukom nadležnog organa za privatizaciju i odobrenjе upisa izvršene privatizacije državnog kapitala u sudski registar. Ukoliko bi došlo do realizacije osporene presude mimo odredaba zakona o privatizaciji time bi bilo omogućeno pribavljanje za tuženog bez naknade uvećanja akcionarskog kapitala u korist akcionara u tržišnoj vrijednosti predmetnih nekretnina iz državne svojine RS-a.
16. Apelant je dalje naveo da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu odluku učestvovala sutkinja Biljana Tomić, kao predsjednica vijeća, a u istom predmetu je učestvovala kao član vijeća u donošenju presude Okružnog suda broj PŽ-107/01 od 11. jula 2001. godine, što je po apelantovom mišljenju zabranjeno odredbama ZPP-a.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da je odluka tog suda donesena nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza provedenih pred nižestepenim sudovima, te na osnovu diskrecionog prava suda da na bazi provedenih dokaza i pozitivnih propisa odluči o tužbenom zahtjevu. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na karakter ugovora koji su zaključili apelant i tuženi, te tumačenje tog ugovora, Vrhovni sud je naveo da ostaje kod svog pravnog shvatanja koje je obrazloženo u osporenoj presudi i zauzeto u skladu s odredbama ZOO. Dalje je naveo da je taj sud za svoju odluku dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju osporene presude, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalno-pravnih propisa na apelantovu štetu. Dalje je navedeno da okolnost da je sutkinja Biljana Tomić, koja je kao predsjednica vijeća učestvovala u donošenju presude koja se osporava apelacijom, učestvovala i kao član vijeća drugostepenog suda u donošenju odluke u konkretnom predmetu u ranijem postupku (odnosno odluke drugostepenog suda koja nije bila predmet pobijanja u predmetnom revizionom postupku) ne predstavlja razloge za izuzeće iz člana 357. ZPP-a, pa zbog toga nisu povrijeđene odredbe ZPP-a, niti prava na pravično suđenje.
18. Tuženi je u odgovoru istakao da je apelant podnio tužbu za raskid ugovora tek nakon 14 godina od zaključenja ugovora, tvrdeći da nije isplaćena kupoprodajna cijena. Dalje je istakao da je on isplatio ugovorenu cijenu apelantu, zbog čega je dalje koristio poslovni prostor bez plaćanja zakupnine. Također je naveo da je nižestepenim sudovima dostavio vjerodostojne dokumente koji to potvrđuju. U odnosu na apelantove navode da predmetni poslovni prostor nije obuhvaćen rješenjem Direkcije za privatizaciju RS, naveo je da je vrijednost spornog poslovnog prostora unesena u sredstva privatizacije, a što je vidljivo iz dopisa Direkcije od 25. aprila 2002. godine. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 63/07, 74/05 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 357. stav 1. tačka 4.
Sudija ne može suditi:
4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;
20. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 99.
1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obaveznog prava utvrđenim ovim zakonom.
III – Raskidanje ugovora zbog neispunjenja
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora
Član 125.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
(2) Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.
(3) Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.
(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora
Član 126.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i poslije isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtijeva njeno ispunjenje.
(2) Ali, ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.
(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.
Dužnost obavještavanja
Član 130.
Vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor dužan je to saopćiti dužniku bez odgađanja.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 154 od 25. juna 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 15. augusta 2009. godine. Apelacija je podnesena 2. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. S obzirom da je apelant javna ustanova i kao takva nosilac javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj
AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na raskidanje predmetnog kupoprodajnog ugovora, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenljiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine se, između ostalog, garantira i pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja prava i dužnosti pojedinaca koja su građanske prirode (kao i razmatranja svake krivične optužbe) i zbog toga se smatra da ovaj član ima suštinski značaj za funkcioniranje demokratije. Pravo na pravično suđenje sadrži niz elemenata koji sačinjavaju pravično vršenje pravde i, ukoliko bude povrijeđeno bilo koje od ovih prava, postoji i povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje s aspekta nepristranosti suda, s obzirom na to da je u postupku povodom revizije učestvovala sutkinja koja je učestvovala u donošenju presude Okružnog suda.
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu s navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud,
Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj
71615/01, stav 27).
32. U konkretnom slučaju, pravila u vezi s izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPP-a, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, nije zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, da ispituje ta pravila ili praksu
in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu, ili način na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu, pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27; i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).
33. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, mora ocijeniti prema subjektivnom testu. To znači da treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (op. cit.,
Mežnarić, stav 29; i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
34. Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje sutkinjinu subjektivnu nepristranost, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je osporio sutkinjinu pristranost prema objektivnom principu jer je ona bila predsjednica vijeća koje je odlučilo o reviziji, a prije toga i član vijeća koje je odlučilo u postupku povodom žalbe. Prema apelantovom mišljenju sudovi su postupili suprotno ZPP-u.
35. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit.,
Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno "pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi" (vidi Evropski sud,
De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da "činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru), nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude" (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud,
Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
36. U konkretnom slučaju, sutkinja Biljana Tomić je učestvovala u donošenju Presude Okružnog suda broj PŽ-107/01 od 11. jula 2002. godine, kojom je djelimično uvažena žalba tuženog i ukinuta prvostepena Presuda Osnovnog suda broj PS-277/00 od 21. decembra 2000. godine, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-108/2002. od 17. maja 2002. godine ukinute su obje nižestepene presude i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku su donesene Presuda Osnovnog suda broj PS-713/02 od 10. decembra 2004. godine i Presuda Okružnog suda broj PŽ-77/05 od 17. oktobra 2006. godine, u kojima nije učestvovala sutkinja Biljana Tomić. Dakle, u konkretnom slučaju sutkinja Biljana Tomić nije učestvovala u donošenju odluke Okružnog suda koja je bila predmet odlučivanja o reviziji u kojem je kao predsjednica revizionog vijeća učestvovala kao sutkinja. Međutim, Ustavni sud zapaža da se, bez obzira na to, radi o istom postupku u kojem se meritorno odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu, a navedena sutkinja se direktno bavila odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta i prilikom donošenja Presude Okružnog suda broj PŽ-107/01 od 11. jula 2002. godine kojom je djelimično uvažena žalba tuženog i ukinuta prvostepena Presuda Osnovnog suda broj PS-277/00 od 21. decembra 2000. godine, i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i prilikom odlučivanja o reviziji protiv drugostepene odluke u ponovljenom postupku.
37. Ustavni sud primjećuje da su u članu 357. ZPP predviđeni razlozi za izuzimanje sudije, te je u tački 4. navedenog člana propisano da sudija ne može suditi ako je u
istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristranosti tog suda. Ustavni sud smatra da se odredbe člana 357. ZPP ne mogu razumjeti tako da se odnose na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni cilju i svrsi člana 357. ZPP kojim je u tački 4. predviđen objektivni osnov za izuzeće sudije iz razloga koji su prema općim mjerilima toliko značajni da samim svojim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristranost sudije i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće po sili zakona.
38. U konkretnom slučaju, apelant nije mogao tražiti izuzimanje sudije jer nije znao sastav revizionog vijeća sve do uručenja presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo paziti na svoj sastav imajući u vidu upravo princip nepristranosti suda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je činjenica da je sutkinja koja u istom predmetu učestvuje u postupku povodom žalbe i postupku povodom revizije u ponovljenom postupku stvorila situaciju koja može potaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristranosti sutkinje Biljane Tomić i dovesti u pitanje princip nepristranosti suda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
39. Ustavni sud naglašava da je gotovo identično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 504/08 u kojem je zaključio "da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristranim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 504/08 od 12. oktobra 2011. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 99/11, tačka 48).
40. Imajući u vidu zaključke u konkretnom predmetu kao i stav Ustavnog suda koji je zauzeo povodom razmatranja identičnog pravnog pitanja, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo da mu sudi nepristran sud, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
41. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristranosti suda, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Predmet je vraćen Vrhovnom sudu uz nalog da po hitnom postupku donese novu odluku.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine pred nepristranim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.