Službeni glasnik BiH, broj 86/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2963/11, rješavajući apelaciju DOO "Sep Nova" Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. "Sep Nova" d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 18. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 007293 11 Pž od 8. juna 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 29. aprila 2014. godine, a od DOO "Nevistić Commerce" Tomislav-Grad (koji je imao procesnu poziciju tužioca u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka: u daljnjem tekstu: tužilac) 30. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ni Kantonalni sud i ni tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 007293 09 Ps od 29. novembra 2010. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime duga isplati iznos od 3.518,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Tom presudom tužilac je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 566,00 KM.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te pitanje zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, utvrdio je da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant od tužioca naručio 26,06 tona rasutog cementa, te da je tužilac isporučio apelantu naručene količine robe i ispostavio račun od 4. novembra 2004. godine u iznosu od 3.518,10 KM, koji je dospio na naplatu danom izdavanja računa. Dalje, pozvao sa na odredbu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. Shodno navedenom, Općinski sud je prihvatio apelantov prigovor zastare potraživanja i odbio tužiočev tužbeni zahtjev u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, s obzirom na to da je tužba u toj pravnoj stvari podnesena 23. aprila 2009. godine, a račun dospio na naplatu 4. novembra 2004. godine.

7. Obrazlažući odluku o troškovima postupka, Općinski sud je istakao da se ta odluka zasniva na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, važećoj Advokatskoj tarifi u vrijeme preduzimanja radnji i odredbama člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH. U vezi s tim, istakao je da je apelantu priznao naknadu na ime sastava odgovora na tužbu i zastupanja na pripremnom ročištu od po 240,00 KM, na ime troškova prijevoza za jedan dolazak na relaciji Posušje – Široki Brijeg – Posušje naknadu u iznosu od po 36,00 KM i na ime odsustva iz ureda za vrijeme putovanja naknadu u iznosu od 50,00 KM, što čini ukupno dosuđene troškove.

8. Tužilac je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Općinskog suda. Kantonalni sud je Rješenjem broj 64 0 Ps 007293 11 Pž od 8. juna 2011. godine uvažio žalbu i preinačio rješenje o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da u konkretnom slučaju apelant nije ispunio svoju obavezu već da je tužiočevo potraživanje koje datira iz 2004. godine zastarjelo. Zatim je citirao član 389. ZPP kojim je propisano da ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti ili zbog drugih razloga, tužilac će naknaditi tuženiku parnične troškove. Također, naveo je da je apelant onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi odnosno prouzrokovao parnicu neispunjavanjem svojih obaveza. Istakao je da je zbog navedenih razloga, na osnovu odredbi člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP, uvažio tužiočevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u odluci o troškovima postupka. Osim toga, pozivajući se na čl. 387. st. 1. i 397. st. 1. ZPP, Kantonalni sud je naveo da apelantu nije priznao troškove sastava odgovora na žalbu jer ti troškovi nisu ni bili potrebni.

IV. Apelacija


Navodi iz apelacije


10. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP kada je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i u vezi s tim ističe da je u konkretnom slučaju pored zastarjelosti potraživanja sporan bio i sam osnov potraživanja.

V. Relevantni propisi


11. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 386. stav 1.


Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

Član 389.


Ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga, tužilac će nadoknaditi tuženom parnične troškove.

VI. Dopustivost


12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 64 0 Ps 007293 11 Pž od 8. juna 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


16. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

19. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je predmet osporavanja ovom apelacijom rješenje Kantonalnog suda kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" (vidi Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f; te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1365/05 od 29. septembra 2006. godine, stav 21, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 9/07). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u predmetnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Kantonalni sud prilikom uvažavanja tužiočeve žalbe i preinačenja odluke o troškovima postupka pravilno primijenio odredbe ZPP kada je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, općenito, nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02.

21. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant kao tuženi u postupku pred Općinskim sudom osporio osnovanost i visinu tužiočevog tužbenog zahtjeva, istakao prigovor zastarjelosti potraživanja i predložio sudu da odbije tužiočev tužbeni zahtjev i obaveže ga da mu naknadi troškove postupka. Općinski sud je prvostepenom presudom prihvatio apelantov prigovor, odbio tužiočev tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja i udovoljio apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, te mu dosudio naknadu tih troškova primjenom člana 386. stav 1. ZPP, kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi spor dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka. Međutim, Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi koju je tužilac izjavio protiv presude Općinskog suda u dijelu koji se odnosio na troškove postupka, preinačio odluku o troškovima tako što je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud je svoju odluku zasnovao na odredbi člana 389. ZPP, uz obrazloženje da u konkretnom slučaju apelant nije ispunio svoju obavezu već da je tužiočevo potraživanje koje datira iz 2004. godine zastarjelo, te da je apelant onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi odnosno prouzrokovao parnicu neispunjavanjem svojih obaveza.

22. Međutim, Ustavni sud zapaža da je članom 389. ZPP propisano: "Ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga, tužilac će naknaditi tuženom parnične troškove". Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u konkretnom sporu imao procesnu poziciju tuženog i da je tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti pravosnažno odbijen. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 386. stav 1. ZPP, na koju se i Općinski sud pozvao u prvostepenoj odluci, regulirano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da pravo na naknadu troškova postupka po svojoj suštini ima akcesorni karakter, te da odluka o glavnoj stvari praktično determinira odlučivanje suda o troškovima postupka. Iz navedenog slijedi, a što je i materijalizirano u odredbi člana 386. stav 1. ZPP, da je osnovni kriterij prema kojem se određuje koja stranka je obavezna nadoknaditi parnične troškove uspjeh u parnici. Stranka koja je prouzrokovala parnicu, pa je parnicu izgubila, dužna je konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 389. ZPP kada je, pozivajući se na tu zakonsku odredbu, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, s obzirom na to da je nesporno da je tužilac u cijelosti izgubio parnicu, pogotovo imajući u vidu da je navedenom odredbom ZPP predviđeno da je tužilac dužan nadoknaditi tuženom troškove postupka čak i u slučaju kada nije bilo povoda za podnošenje tužbe zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga.

23. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, donoseći osporeno rješenje kojim je odlučivao o troškovima postupka, proizvoljnom primjenom odredaba ZPP povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


24. Ustavni sud smatra da je u situaciji kada je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom člana 389. ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!