Službeni glasnik BiH, broj 10/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3067/09, rješavajući apelacije M.P. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbijaju se kao neosnovane apelacije M.P., D.J., M.Č., S.T., M.R. i V.K. podnesene zbog bespravnog lišavanja slobode apelanata ili njihovih srodnika tokom rata u Bosni i Hercegovini i u vezi s tim nepreduzimanja aktivnosti s ciljem otkrivanja i kažnjavanja počinitelja.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije M.P., D.J., M.Č., S.T., M.R. podnesene radi isplate materijalne i nematerijalne štete, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. M.P., D.J., M.Č., S.T., M.R. i V.K. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Zvornika, podnijeli su u periodu od 28. septembra 2009. godine do 22. januara 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog bespravnog lišavanja slobode apelanata ili njihovih srodnika tokom rata u Bosni i Hercegovini i u vezi s tim nepreduzimanja aktivnosti s ciljem otkrivanja i kažnjavanja počinitelja, te radi isplate nematerijalne i materijalne štete. Predmetne apelacije su u Ustavnom sudu evidentirane kao AP 3067/09, AP 3837/09, AP 3839/09, AP 3856/09, AP 4025/09 i AP 320/10.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču gotovo istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojim će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3067/09. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3837/09, AP 3839/09, AP 3856/09, AP 4025/09 i AP 320/10, dakle ukupno šest apelacija.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. juna 2010. godine, 28. juna 2010. godine, 1. oktobra 2010. godine, 21. septembra 2012. godine i 15. oktobra 2012. godine da dostavi odgovor na apelacije. Od Centra javne bezbjednosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJB Bijeljina) je zatraženo 25. juna 2010. godine, a od Okružnog tužilaštva u Bijeljini 19. marta 2010. godine i 21. septembra 2012. godine, da dostave odgovore na apelacije.

4. Odgovore na apelacije Tužilaštvo BiH je dostavilo 5. i 7. jula 2010. godine, 18. oktobra 2010. godine, 28. septembra 2012. godine i 5. novembra 2012. godine, CJB Bijeljina 3. jula 2010. godine, a Okružno tužilaštvo u Bijeljini 29. marta 2010. godine i 10. oktobra 2012. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni podnositeljima apelacija 12. jula 2010. godine, 13. augusta 2010. godine, 22. oktobra 2010. godine, 10. oktobra 2012. godine, te 12. decembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenice u predmetu AP 3067/09


7. Iz navoda apelacije proizlazi da je apelant M.P. u maju 1992. godine u mjestu Bezdan, nedaleko od Krivače kod Živinica, zarobljen i sproveden do zgrade "Stara pošta" u Živinicama, gdje je ispitivan, pri čemu su ga maltretirali i fizički i psihički zlostavljali E.G. i M.B. i još neka osoba kojoj ne zna tačno ime. Nakon toga je odveden u naselje Šarenjak, gdje je, uz torturu i zlostavljanje, proveo 11 dana, nakon čega je prebačen u Tuzlu u Centralni zatvor, gdje je proveo narednih šest mjeseci, da bi 25. novembra 1992. godine bio konačno razmijenjen. Još navodi da mu je tokom rata uništena imovina.

8. U vezi sa sudbinom svoga oca apelant je naveo da je i on bio zarobljen, ali da je u junu 1992. godine ubijen u naselju Ciljuge kod Živinica. Apelant navodi da je ubica njegovog oca poznat, da je protiv njega vođen krivični postupak, te da je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora.

Činjenice u predmetima AP 3837/09, AP 3839/09, AP 3856/09 i AP 320/10


9. Apelanti D.J., M.Č., S.T. i V.K. navode da su u periodu od 22. maja do 6. juna 1992. godine zarobljeni u okolini općine Kladanj, da su ih pri hapšenju podvrgnuli ispitivanju i maltretiranju lokalni policajci S.M., K.R. i Z.H., da su potom odvedeni u logor "Stupari" (zatvarani su u stanove i u školske zgrade), gdje su držani bez hrane u neljudskim uvjetima, pri čemu su bili lišeni osnovnih ljudskih prava, što se sve odrazilo na njihovo zdravstveno stanje. Neki apelanti su odvođeni u Kladanj na ispitivanje. Nakon toga su premješteni u zatvor u Tuzli. Apelanti su razmijenjeni 21. jula 1993. godine. Još ističu da im je sva imovina uništena.

Činjenice u predmetu AP 4025/09


10. Iz navoda apelacije koju je podnio M.R. proizlazi da su apelantovog oca D.R. u junu 1992. godine bespravno lišili slobode R. i S., te je odveden u logor "Stupari". Apelant navodi da su prilikom hapšenja apelantu i njegovom ocu oduzete lovačke puške za koje su posjedovali uredne dozvole. U apelaciji se navodi da je apelantov otac prilikom hapšenja maltretiran i fizički i psihički, te prisiljavan da prizna gdje su tenkovi i haubice, da je nakon toga pušten kući, gdje su ga vezali za šljivu u dvorištu kuće, zapalivši mu i kuću i pomoćne objekte pred njegovim očima, od čega su mu oči stradale. Kuću su, prije nego što su je zapalili, potpuno opljačkali, tako da su odneseni kazan i burad za rakiju, sedam velikih kaca, stoka (tri krave i 30 ovaca) je otjerana, šuma iza kuće je posječena, a policajac R. je iz dvorišta odnio 30 sanduka za pčele s nastavcima. Apelant navodi da je njegov otac, koji je umro nakon rata u Zvorniku u oktobru 1996. godine, umro od posljedica navedenih događaja.

11. Svi apelanti su uz apelaciju dostavili potvrde Međunarodnog komiteta crvenog krsta u kojima je evidentiran datum i mjesto registracije i zatočenja apelanata odnosno njihovih srodnika, te datum njihovog oslobađanja.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacija


12. Svi apelanti smatraju da su im zbog navedenoga povrijeđeni pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Svi apelanti, izuzev apelanta V.K., traže naknadu štete i to na ime nematerijalne i materijalne štete zbog bespravnog hapšenja i fizičkog i psihičkog maltretiranja tokom rata u Bosni i Hercegovine, kao i zbog uništene imovine u iznosima koje su precizirali u navodima apelacija.

13. Apelanti ističu da su na navedene okolnosti podnosili prijave nadležnim CJB, da su izvještaji o tome proslijeđeni Tužilaštvu BiH, ali da od toga još uvijek nema ništa, da do danas postupci nisu okončani, tako da još uvijek niko nije procesuiran, niti proglašen krivim za navedena djela, iako je prošlo jako puno vremena. Svi apelanti ukazuju na neaktivnost nadležnih organa u procesuiranju spornih krivičnih djela, a apelant V.K. svoju apelaciju je isključivo usmjerio u tom pravcu ukazujući na neopravdano dugo trajanje postupka koji se vodi kod Tužilaštva BiH jer do sada nije donesena niti jedna odluka.

b) Odgovor na apelacije


14. U iscrpnim odgovorima na apelaciju AP 3067/09 Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da je Okružno tužilaštvo u Bijeljini donijelo Naredbu o provođenju istrage u augustu 2007. godine protiv E.G., H.H., N.B., A.B., F.S., M.B. i drugih N.N. osoba, zbog sumnje da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) – opšti dio, tako što su tokom mjeseca maja 1992. godine izvršili oružani napad na civilno stanovništvo sela Tupkovići, Krivače, Višća i Brnjica općina Živinice, pri čemu su pljačkali i palili njihovu imovinu, a stanovništvo lišili slobode odvodeći ih u Živinice, gdje su ih fizički i psihički maltretirali, a među kojima je bio i apelant. Dalje je navedeno da je Okružno tužilaštvo nakon toga donijelo još dvije naredbe (22. i 29. oktobra 2007. godine) o proširenju istrage protiv lica poimenično navedenih u odgovoru, te da je postupajući po navedenim naredbama CJB Bijeljina Okružnom tužilaštvu podnio izvještaj o poduzetim mjerama uz dostavljanje pet zapisnika o saslušanju svjedoka. Navedeno je da je Okružno tužilaštvo u Bijeljini 24. decembra 2007. godine svu naprijed navedenu dokumentaciju i dokaze kojim je raspolagalo dostavilo Tužilaštvu BiH uz mišljenje da je ono nadležno za postupanje u predmetu. Dalje je navedeno da je Okružno tužilaštvo 16. oktobra 2008. godine dostavilo dopunu svog izvještaja, nakon čega je Državna agencija za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) 22. oktobra 2009. godine u vezi s predmetnim postupkom Tužilaštvu BiH dostavila svoj akt - paket obavještajnih podataka, a 17. juna 2010. godine svoj akt označen kao Prikupljena saznanja i dokumentacija. Tužilaštvo je još istaklo da će i u narednom periodu preduzimati sve potrebne radnje iz svoje nadležnosti u predmetu KTARZ 2/08, uzimajući u obzir i novodostavljene predmete Kantonalnog tužilaštva iz Tuzle, te da treba imati u vidu da se radi o predmetu u kojem ima više prijavljenih osoba, za više različitih događaja, da periodično dolaze nove dopune, a da se samo mali dio odnosi na apelanta i događaje koje on opisuje.

15. U odgovorima Tužilaštva BiH datim u apelacijama br. AP 3837/09, AP 3839/09, AP 3856/09 i AP 320/10 istaknuto je da se krivični postupak (KT-RZ-168/07) u vezi s kojim su podnesene predmetne apelacije još uvijek nalazi u ranoj fazi istrage, odnosno na osnovu podnesenog Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu provedene su brojne istražne radnje na prikupljanju činjenica o učinjenom djelu i mogućoj krivično-pravnoj odgovornosti osoba koje se navode kao mogući učinitelji djela, u vidu izjava potencijalnih svjedoka i prikupljanja relevantne materijalne dokumentacije. Istaknuto je da se istraga u predmetnim slučajevima provodi povodom događaja na više od 10 različitih lokaliteta, što je za posljedicu imalo nezakonito zatvaranje više od 100 civilnih lica, pri čemu je provođenje vrlo osjetljivih istražnih radnji dodatno otežano, protekom dužeg vremenskog perioda od preduzimanja inkriminiranih radnji do 2007. godine, kada je MUP RS dostavio službeni izvještaj. Još je istaknuto da je osim provedenih radnji potrebno provesti i opsežne istražne radnje u pravcu utvrđivanja postojanja osnovane sumnje da su krivična djela učinjena.

16. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju broj AP 4025/09 informiralo Ustavni sud da se krivični postupak (T20 0 KTRZ00003525 07) u vezi s događajem opisanim u apelaciji nalazi u završnoj fazi istrage, te da je Tužilaštvo BiH do sada provelo brojne istražne radnje na prikupljanju činjenica o učinjenom djelu i mogućoj krivično-pravnoj odgovornosti lica koja se navode kao mogući učinioci djela. Istaknuto je da još uvijek nisu provedene sve potrebne istražne radnje i da shodno tome još nije donesena tužilačka odluka u navedenom predmetu. U odgovoru je još istaknuto da je, da bi se donijela konačna odluka, potrebno provesti još neke dodatne istražne radnje u završnoj fazi.

17. CJB Bijeljina je, odgovarajući na apelacije AP 3837/09, AP 3839/09 i AP 3856/09, naveo da je u vezi s predmetnim apelacijama Tužilaštvu BiH 4. juna 2007. godine proslijeđen Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu ratnog zločina protiv više lica, na štetu velikog broja civilnog stanovništva srpske nacionalnosti, a među kojim su i podnositelji apelacija. U prilogu odgovora dostavljen je spomenuti izvještaj.

18. Okružno tužilaštvo u Bijeljini je, odgovarajući na apelaciju broj AP 3067/09, navelo da to tužilaštvo u tom predmetu nije postupalo, te da je spis broj KT-9/2000 dana 15. augusta 2007. godine u vezi s predmetnim događajem proslijeđen Tužilaštvu BiH.

19. Odgovarajući na apelaciju broj AP 4025/09 Okružno tužilaštvo u Bijeljini je istaklo da u vezi sa događajem iz apelacije nije postupalo, da je, s obzirom na mjesto opisanog događaja mjesno nadležno Kantonalno tužilaštvo u Tuzli, te da je prema dostupnim informacijama po prijavljenom događaju postupalo i Tužilaštvo BiH.

V. Relevantni propisi


20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08 i 58/08)

Član 17.


Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 35.


(1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnost Suda.

(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanja izjava i dokaza.

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, […]

d) zahtjeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Bosni i Hercegovini, […]

(3) U skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste Tužitelja i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

VI. Dopustivost


21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na postupke koji se vode kod Tužilaštva BiH


23. S obzirom na to da predmetne apelacije pokreću ozbiljna pitanja kršenja prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na odredbu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda koja propisuje da Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga, imajući u vidu navode apelanata da nemaju nikakvih informacija o tome da li nadležno tužilaštvo preduzima poslove iz svoje nadležnosti u vezi s procesuiranjem lica koja se dovode u vezu s njihovim hapšenjem i fizičkim i psihičkim maltretiranja tokom rata, te odredbe člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra predmetne apelacije dopustivim iako nema odluke suda.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na naknadu štete


25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na navode apelanata u vezi s naknadom materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:


1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

26. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek, bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti M.P., D.J., M.Č., S.T. i M.R. od Ustavnog suda traže i isplatu naknade na ime nematerijalne i materijalne štete, zbog bespravnog hapšenja i fizičkog i psihičkog maltretiranja tokom rata, te zbog uništene imovine.

28. Dakle, apelanti su se obratili Ustavnom sudu sa zahtjevom da im se isplati tražena naknada štete a da prije toga, kako iz navoda apelacije proizlazi, nisu podnijeli tužbu nadležnom redovnom sudu, odnosno nisu pokrenuli odgovarajući parnični postupak pred nadležnim sudom radi zaštite svojih prava. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije se u ovom dijelu ne mogu razmatrati.

VII. Meritum


29. Apelanti smatraju da je zbog nepreduzimanja aktivnosti nadležnih organa vlasti da otkriju i procesuiraju odgovorne za događaje opisane u apelacijama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud će prije svega razmotriti navode apelanata u pogledu postojanja kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

30. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

Član 3. Evropske konvencije glasi:


Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

31. Imajući u vidu navode iz predmetnih apelacija, postavlja se pitanje da li se patnje koje su nametnute apelantima, zbog nedonošenja tužilačkih odluka u postupcima istraga koje evidentno još uvijek traju pred Tužilaštvom BiH mogu smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom, što je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.

32. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da član 3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata.

33. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja nameće državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnova za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, također, zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Evropski sud za ljudska prava je u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu člana 3. Evropske konvencije iako nije bilo moguće dokazati da je, zaista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kmetty protiv Mađarske, od 16. decembra 2003. godine, st. 38-43).

34. Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, strana 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ģakici protiv Turske, od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; Odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 10. maja 2002. godine, st. 111-119).

35. Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u predmetu broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine u kojem je našao da činjenica da vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata i nisu apelantima dostavile informacije o tome apelante ne može ostaviti ravnodušnim, tj. kod njih mora izazvati osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira, što predstavlja nehumano postupanje koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.

36. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetnih apelacija Ustavni sud zapaža da se u vezi s događajima iz apelacija, dakle u odnosu na sve apelacije, trenutno vode istrage, da su neke čak u završnoj fazi, a da u nekima nedostaje dovoljno čvrstih dokaza za donošenje tužilačke odluke. Dalje Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da je zajedničko za sve istražne postupke da se radi o složenim predmetima u koje je uključen veći broj svjedoka, da se istražuju događaji koji se odnose na više lokaliteta, kao i to da u predmetima stalno pristižu novi dokazi. Pri tome treba uzeti u obzir, a što isto tako proizlazi iz odgovora Tužilaštva BiH, da je provođenje vrlo osjetljivih istražnih radnji dodatno otežano, protekom dužeg vremenskog perioda od preduzimanja inkriminisanih radnji do 2007. godine, kada su od strane MUP RS dostavljeni službeni izvještaji. Iz navedenog, dakle, kao nesporno proizlazi da Tužilaštvo kontinuirano preduzima poslove iz svoje nadležnosti vezane za procesuiranje počinitelja navodnih krivičnih djela,

37. Međutim, uzimajući u obzir sve što je Tužilaštvo BiH navelo u odgovorima na apelacije Ustavni sud zapaža da u predmetnim slučajevima još uvijek nisu donesene tužilačke odluke, što i jeste cilj istrage, pa se u tom smislu čine donekle opravdanim navodi apelanata da istražni postupci pred Tužilaštvom BiH traju dugo (iz odgovora na apelacije CJB Bijeljina i Okružnog tužilaštva u Bijeljini proizlazi da su izvještaji u vezi sa događajima iz apelacija proslijeđeni Tužilaštvu BiH u junu, odnosno augustu 2007. godine). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je istražni postupak samo jedan segment u procesuiranju i kažnjavanju odgovornih za krivična djela, a da je cilj svake istrage donošenje tužilačke odluke, ma kakva ona bila. Posmatrajući s tog aspekta Ustavni sud uviđa patnju i bol apelanata što istražni postupci pred Tužilaštvom BiH još uvijek nisu okončani donošenjem adekvatne tužilačke odluke.

38. Ustavni sud podsjeća da proceduralno pozitivna obaveza države, prema članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 3. Evropske konvencije, zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi se utvrdili, rasvijetlili i djelotvorno istražili svi sporni događaji, pa tako i sporni događaji iz apelacija. U konkretnom slučaju to nameće obavezu državnim organima, prije svega nadležnim tužilaštvima da, prije svega, istraže sporne događaje, i zavisno od rezultata istraga donesu odgovarajuće odluke na temelju kojih će se, u zavisnosti od ishoda istrage, odgovorni procesuirati i primjereno kazniti. Ustavi sud posebno naglašava da navedeno podjednako uključuje i obavezu nadležnih tužilaštаva da u skladu s relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku donesu odluku o obustavi istrage ukoliko nema dokaza da su određena lica počinila predmetna krivična djela.

39. U konkretnom slučaju, polazeći od pozitivne obaveze države da, prema članu 3. Evropske konvencije, prije svega djelotvorno istraže predmetne događaje Ustavni sud zapaža da se u vezi s događajima opisanim u apelacijama trenutno vode istražni postupci, da su, kako to proizlazi iz odgovora Tužilaštva BiH, pojedini postupci u završnoj fazi, da se radi o složenim predmetima koji se dopunjavaju novim dokazima, da postoje objektivne okolnosti koje otežavaju provođenje osjetljivih istražnih radnji zbog proteka vremena. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da su tokom rata na području Bosne i Hercegovine učinjena teška i masovna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, što je za posljedicu imalo gubitak života mnogih ljudi, veliki broj lica se još uvijek vodi kao nestala, kao i druge povrede osnovnih ljudskih prava i sloboda, kao što su opisani događaji iz apelacija, te je pred nadležnim organima veliki i složen zadatak da sve te događaje rasvijetle, istraže i procesuiraju. Dakle, s obzirom na sve navedeno uzimajući u obzir odgovore Tužilaštva BiH da su istražni postupci u toku i da su s aspekta pozitivne obaveze države nesporno preduzele i još uvijek se preduzimaju odgovarajuće mjere na rasvjetljavanju događaja iz apelacije i pored činjenice da istražni postupci još uvijek nisu okončani, Ustavni sud navode apelanata o neaktivnosti nadležnih organa na rasvjetljavanju događaja iz apelacija i dovođenje tih navoda u kontekst kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članа 3. Evropske konvencije.

Ostali navodi


41. Apelanti smatraju da im je zbog neaktivnosti nadležnih organa u istražnim postupcima povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelanti ničim posebno nisu obrazložili te navode, ali Ustavni sud zaključuje da se ti navodi u suštini temelje na istim razlozima koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pa stoga Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


42. Nema povrede prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer su nadležni organi preduzeli odgovarajuće aktivnosti s ciljem da rasvijetle okolnosti događaja opisanih u apelacijama, te i sada preduzimaju aktivnosti s ciljem da okončaju istražne postupke, čime nadležni organi suštinski u predmetnim slučajevima ispunjavaju svoje obaveze, u skladu s pozitivnopravnim propisima. S druge strane, činjenica da predmetni postupci još uvijek nisu rezultirali donošenjem adekvatne tužilačke odluke, posmatrana u svjetlu iznesenog i navoda Tužilaštva BiH da se radi o kompleksnim i složenim predmetima, te da su pojedini postupci u završnoj fazi istrage, u ovom trenutku nije mogla uticati na drugačije odlučenje.

43. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!