Službeni glasnik BiH, broj 29/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3914/13, rješavajući apelaciju DOO "Erovin" Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija DOO "Erovin" Ljubuški.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KTA-332/10 (T20 0 KT 0001029 11).

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, s ciljem okončanja postupka u predmetu broj KTA-332/10 (T20 0 KT 0001029 11) preduzme mjere propisane zakonom, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Erovin" d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 002402 13 Kv 2 od 29. augusta 2013. godine i S1 2 K 002402 10 Krn 2 od 1. augusta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su bila na snazi u vrijeme podnošenja apelacije, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Naknadno je, 6. februara i 17. marta 2014. godine, od Suda BiH zatraženo da dostavi osporena rješenja ili fotokopiju kompletnog istražnog spisa, a od Tužilaštva BiH podatak i informacija u kojoj se fazi nalazi istražni postupak. Ustavni sud je, u skladu s članom 34. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14) dopisom od 26. februara 2015. godine od Tužilaštva BiH zatražio podatak i informaciju o tome da li je okončan istražni postupak protiv apelanta.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 17. oktobra 2013. godine i 24. marta 2014. godine. Tužilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 16. oktobra 2013. godine, a odgovore na upite 7. aprila 2014. godine i 5. marta 2015. godine.

4. Sud BiH je uz dopis od 24. marta 2014. godine Ustavnom sudu BiH dostavio fotokopije navedenih rješenja.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 2 K 002402 10 Krn (X-KRN-10/1026) od 8. oktobra 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vijeća istog suda od 4. novembra 2010. godine, naloženo je Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIOBiH) da apelantu kao poreznom obvezniku obustavi izdavanje rješenja o povratu poreza na dodatu vrijednost, kao i povrat poreza na dodatu vrijednost u iznosu od 982.057,00 KM do okončanja krivične istrage, zbog postojanja osnova sumnje da su počinjena krivična djela porezne utaje i krivotvorenja službene isprave iz čl. 210. i 226. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Tužilaštvo je u svom prijedlogu broj KTA 332/10 od 4. oktobra 2010. godine za izdavanje rješenja o privremenom obustavljanju navedene finansijske transakcije apelantu navelo da postoji osnovana sumnja da je iznos od 982.057,00 KM ostvaren kao posljedica vršenja krivičnih djela iz čl. 210. i 226. KZBiH, te da bi se povratom poreza omogućilo izvršenje djela u potpunosti. Razmotrivši prijedlog Tužilaštva, nakon uvida u spis i dokumentaciju dostavljenu uz prijedlog, Sud BiH je ocijenio da je prijedlog za izdavanje rješenja za privremeno obustavljanje finansijske transakcije u cijelosti osnovan i da su se stekli uvjeti iz člana 72. stav 4. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je evidentno da se pred tim sudom vodi krivični postupak zbog postojanja osnova sumnje da su počinjena navedena krivična djela i da je u tom smislu Sud BiH izdao naredbu od 27. jula 2010. godine, kojom je naređeno izuzimanje poslovne dokumentacije od pravnog lica "Hepok-vinarija" d.o.o. Ljubuški, od "Kravice" d.o.o. Ljubuški i od apelanta. Osim toga, osnov sumnje da su krivična djela počinjena proizlazi iz priloga dostavljenih uz prijedlog, konkretno Obavijesti UIOBiH, Regionalni centar Mostar, broj 05/5-3/III-INT-1057/10 od 2. augusta 2010. godine i naredbe o izuzimanju poslovne dokumentacije od 27. jula 2010. godine. Sud BiH je na osnovu spisa i prijedloga Tužilaštva ocijenio da postoje osnovi sumnje da je navodno izvršenje inkriminiranih radnji povezano s ostvarenjem imovinske koristi koje je počinjeno davanjem lažnih podataka o stečenim oporezivim prihodima u prijavama za porez na dodatu vrijednost. Imajući u vidu prirodu krivičnih djela i priložene dokaze, Sud BiH je zaključio da postoji sumnja da bi povrat PDV-a omogućio stjecanje imovinske koristi izvršenjem krivičnog djela, te da će Tužilaštvo provesti sve potrebne istražne radnje kako bi se sa sigurnošću utvrdilo porijeklo novca i kako bi se izbjegle sve negativne posljedice u istrazi.

7. Odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv rješenja sudije za prethodni postupak od 8. oktobra 2010. godine, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 002402 10 Krn od 4. novembra 2010. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 002402 10 Krn od 8. oktobra 2010. godine. Apelant je u žalbi istakao da u ožalbenom rješenju nisu određeno i decidirano navedene osnovne činjenice i dokazi iz kojih bi proizlazila osnovana sumnja da su počinjena krivična djela iz čl. 210. i 226. KZBiH, te da je zaključak o postojanju osnovane sumnje izveden potpuno paušalno. Tužilaštvo je povodom apelantove žalbe 28. oktobra 2010. godine Sudu BiH dostavilo odgovor u kojem ističe da je istražni postupak u toku i da je na osnovu do tada prikupljenih dokaza evidentno postojanje osnovane sumnje da iznos poreza na dodatu vrijednost, čiji povrat apelant zahtijeva, predstavlja posljedicu činjenja krivičnih djela (čl. 210. i 226. KZBiH). Razmotrivši žalbene navode i navode Tužilaštva, Vijeće Suda BiH je naglasilo da je krivični postupak u konkretnom predmetu još uvijek u fazi istrage i da Tužilaštvo tek treba prikupiti dokaze koji bi potvrdili osnovanost sumnje da je apelant počinio navedena krivična djela. Imajući u vidu dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo, naročito obavijest UIOBiH, Regionalni centar Mostar, od 2. augusta 2010. godine, Vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio, te je stoga ocijenjeno da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepena odluka paušalna. Osim toga, Vijeće je podsjetilo na to da se radi o odluci koja je privremenog karaktera i da će konačna odluka biti donesena nakon provođenja određenih istražnih radnji Tužilaštva.

8. Apelant je 25. jula 2013. godine Sudu BiH podnio prijedlog za ukidanje rješenja Suda BiH od 8. oktobra i 4. novembra 2010. godine, te povrat privremeno oduzete dokumentacije.

9. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 2 K 002402 10 Krn 2 od 1. augusta 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vijeća istog suda od 29. augusta 2013. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje rješenja Suda BiH br. S1 2 K 002402 10 Krn (X-KRN-10/1026) od 8. oktobra 2010. godine i S1 2 K 002402 10 Kv od 4. novembra 2010. godine. U obrazloženju tog rješenja navedeno je da je apelant 25. jula 2013. godine podnio prijedlog za ukidanje navedenih rješenja Suda BiH, te povrat privremeno oduzete dokumentacije, istakavši da je istraga pokrenuta prije tri godine i da od tada nije preduzeta niti jedna radnja u smislu rasvjetljavanja navodno počinjenih krivičnih djela, niti je podignuta optužnica, smatrajući da izrečena mjera nema svrhu. Tužilaštvo je povodom apelantovog prijedloga navelo da se istraga u konkretnom predmetu privodi kraju i da se čeka završetak vještačenja kako bi se donijela konačna tužilačka odluka, te da se stoga protivi apelantovom prijedlogu. Sud BiH je ocijenio da je apelantov prijedlog neosnovan i da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za ukidanje predmetnih rješenja i povrat privremeno oduzete dokumentacije, jer je evidentno da se pred Sudom BiH vodi krivični postupak zbog postojanja osnova sumnje da su navedena krivična djela iz čl. 210. i 226. KZBiH zaista počinjena. U tom smislu, Sud BiH je naglasio da je 27. jula 2010. godine izdata naredba kojom je naređeno izuzimanje poslovne dokumentacije od apelanta, a osnov sumnje da su počinjena krivična djela proizlazi iz priloga dostavljenih uz prijedlog, odnosno iz obavijesti UIOBiH od 2. augusta 2010. godine. Sud BiH je mišljenja da u konkretnom postupku postoje osnovi sumnje da je navodno izvršenje inkriminiranih radnji povezano s ostvarivanjem imovinske koristi, a imajući u vidu prirodu krivičnih djela i priložene dokaze ocijenjeno je da postoji sumnja da bi povrat poreza (PDV) omogućio stjecanje imovinske koristi izvršenjem krivičnog djela, zbog čega je apelantov prijedlog za ukidanje rješenja Suda BiH od 8. oktobra i 4. novembra 2010. godine odbijen.

10. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 002402 13 Kv 2 od 29. augusta 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja istog suda od 1. augusta 2013. godine. U obrazloženju tog rješenja ponovljeno je da se pred Sudom BiH vodi krivični postupak protiv apelanta i da su u obrazloženju osporenog rješenja jasno navedeni dokazi koji ukazuju na postojanje osnova sumnje da su navedena krivična djela počinjena. Osim toga, Vijeće Suda BiH je podsjetilo na odredbe člana 3. stav 1. ZKPBiH, odnosno pretpostavku nevinosti čiji je smisao da se svako ko je osumnjičen ili optužen smatra nevinim dok se njegova krivnja ne utvrdi, te da se krivični postupak upravo i vodi s ciljem da se krivnja i drugi elementi krivičnog djela nedvojbeno utvrde. U pogledu žalbenih prigovora koji se tiču izuzimanja apelantove dokumentacije, čime mu je, kako tvrdi, nanesena šteta, Vijeće Suda BiH je napomenulo da na osnovu odredbe člana 65. ZKPBiH privremeno oduzeti predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz mogu biti vraćeni ukoliko postane očigledno da njihovo zadržavanje nije potrebno. Budući da je Tužilaštvo u svom izjašnjenju istaklo da predmetna dokumentacija čini glavninu dokaznog materijala i da će na toj dokumentaciji biti zasnovana optužnica, za Vijeće Suda BiH očigledno je da je zadržavanje apelantove materijalne dokumentacije učinjeno u skladu s odredbom člana 65. ZKPBiH, dakle na zakonu zasnovano i za sada samo privremeno. Što se tiče apelantovih žalbenih navoda da je u konkretnoj situaciji zanemaren zakonski rok od šest mjeseci za provođenje istrage, Vijeće Suda BiH te navode smatra neosnovanim jer je odredbom člana 225. stav 2. ZKPBiH propisano da istraga može trajati i duže od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, ukoliko to uvjetuje složenost predmeta o čijem toku i okončanju odlučuje kolegij Tužilaštva. Dakle, kako je dalje obrazloženo, ZKPBiH ne navodi izričito da se istraga mora završiti u roku od šest mjeseci, niti navodi najduži rok u kojem se istraga mora završiti, nego propisuje potrebne mjere za okončanje istrage, koje su propisane u odredbi člana 225. stav 2. ZKPBiH. To konkretno znači da apelant kao osumnjičeno pravno lice može biti ograničen u svojim pravima i slobodama upravo onoliko koliko je potrebno da se ostvari svrha krivičnog postupka, pod uvjetima koje propisuje ZKPBiH. Konačno, Vijeće Suda BiH je zaključilo da je osporenim rješenjem pravilno utvrđeno činjenično stanje i izvedeni pravilni zaključci u pogledu osnova sumnje kada je odbijen apelantov prijedlog za ukidanje obustave povrata poreza i vraćanje privremeno oduzete dokumentacije apelantu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

11. Apelant ukazuje na to da mu je osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant obrazlaže činjenicom da trpi posljedice istrage i da se već tretira kao krivac za krivično djelo povodom kojeg se provodi istraga, a da je pravo na efikasno i pravično suđenje propisano u odredbi člana 13. ZKPBiH. Naime, istraga traje duže od tri godine, a njegov interes je da se okonča što prije. Ukazao je i na princip in dubio pro reo, pa je u vezi s tim istakao da trpi posljedice prije nego je njegova krivica utvrđena. Naime, izuzimanjem poslovne dokumentacije u svrhu istrage otežano je njegovo poslovno djelovanje, prouzrokuje mu se šteta, a imovina umanjuje. Predloženo je da se apelacija zbog toga što istraga nije okončana u razumnom roku usvoji i utvrdi kršenje prava na pravično suđenje, a u vezi s tim i prava na jednakost strana u postupku, suđenja pred nepristranim sudom, te prava na obrazloženu odluku. Segmente prava na pravično suđenje apelant u svojoj apelaciji nije posebno obrazlagao već je istakao da je u konkretnoj situaciji proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je prekršen princip presumpcije nevinosti.

b) Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je istakao da je apelacija neosnovana zbog svih iznesenih razloga navedenih u osporenim rješenjima u kojima su detaljno obrazložene činjenice kojima se sud rukovodio pri donošenju navedenih rješenja. Osim toga, navedeno je da je zadržavanje apelantove dokumentacije učinjeno u skladu s odredbama člana 65. ZKPBiH, dakle da je na zakonu zasnovano i privremeno. U pogledu dužine trajanja istrage, Sud BiH je podsjetio na odredbu člana 225. stav 2. ZKPBiH, kojom je propisano da istraga može trajati i duže od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage ukoliko to uvjetuje složenost konkretnog predmeta, iz čega proizlazi da zakon izričito ne navodi da se istraga mora završiti u roku od šest mjeseci, nego propisuje potrebne mjere za okončanje istrage. U pogledu navoda koji se tiču ograničenja apelantovih prava i sloboda, Sud BiH je istakao da pod uvjetima propisanim zakonom osumnjičeni može biti ograničen u svojim pravima i slobodama upravo onoliko koliko je potrebno da se ostvari svrha krivičnog postupka, čime je, prema mišljenju Suda BiH, ispunjen princip pravičnosti i zakonitosti propisan u odredbi člana 2. stav 2. ZKPBiH.

13. Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana zbog toga što je apelacijom predložena ocjena obrazloženja i činjeničnih zaključaka osporenih rješenja, što je izvan nadležnosti Ustavnog suda. Zatim je ukazano na to da navodi apelacije nisu tačni, jer se protiv apelanta ne vodi krivični postupak već se provodi istraga, a istražne radnje imaju tretman u zavisnosti od stepena osnova sumnje za određeno krivično djelo. Ono što je prema ocjeni Tužilaštva nesporno jeste da se u konkretnom predmetu provodi istraga i da je ona u završnoj fazi. Osim toga, ukazano je na to da za potrebe istrage nije izuzeta sva poslovna dokumentacija, kako tvrdi apelant, već dio dokumentacije koji se odnosi na poslovanje oko isporuke vina firmi "Kravica" d.o.o. Ljubuški, zbog čega su izuzeti računi, otpremnice i podaci iz knjige ulaznih i izlaznih faktura, dakle samo dokumentacija koja se odnosi na pravni posao između navedenih pravnih subjekata, a ne cjelokupna dokumentacija. Osim toga, u pogledu neosnovanosti apelacije zbog navodnog kršenja principa in dubio pro reo, Tužilaštvo je istaklo da apelantu nije poznato kada je donesena naredba o provođenju istrage i da li je istraga mogla biti okončana ranije. U tom smislu, Tužilaštvo navodi da se radi o složenoj istrazi i da se osnovana sumnja mora dokumentirati dokaznim materijalom koji će eventualno potkrijepiti navode iz optužnice, zbog čega je neophodno obaviti grafološko i finansijsko vještačenje.

14. U odgovoru na upit ovog suda iz aprila 2014. godine Tužilaštvo je navelo da je istraga protiv apelanta i tri fizička lica u završnoj fazi, da je kompletirana optužnica i da se čeka ispravka i dopuna nalaza vještaka finansijske struke. U odgovoru na upit ovog suda iz marta 2015. godine Tužilaštvo ističe da je istraga protiv apelanta i tri fizička lica u završnoj fazi, da je kompletirana optužnica i da se čeka dostavljanje određene dokumentacije, nakon čega će optužnica biti dostavljena Sudu BiH na potvrđivanje i daljnji postupak.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 29/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 93/09, 16/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.
Princip zakonitosti

(2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.

Član 13.
Pravo na suđenje bez odgađanja

Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koja učestvuju u postupku.

[...]

Član 65.
Naredba za oduzimanje predmeta

(1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužitelja.

[...]

Član 72. stav 4.
Naredba banci ili drugoj pravnoj osobi

(4) Sud može rješenjem narediti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje finansijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja krivično djelo, ili da je namijenjena učinjenju krivičnog djela, da služi prikrivanju krivičnog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene krivičnim djelom.

Član 225.
Okončanje istrage

(1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Prije okončanja istrage Tužitelj će saslušati osumnjičenog, ukoliko ranije nije bio saslušan.

(3) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužilaštva.

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

19. Apelant se Ustavnom sudu obratio navodeći da istraga u konkretnom postupku nije okončana u razumnom roku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je postupak u vrijeme podnošenja apelacije još uvijek u fazi istrage. Ustavni sud naglašava da ZKP ne nudi osumnjičenom mogućnost da pitanje okončanja istrage u razumnom roku pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom. Stoga, u odnosu na navedeno, efektivan pravni lijek predstavlja jedino podnošenje apelacije Ustavnom sudu. U odnosu na te apelantove navode, Ustavni sud nalazi da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva s aspekata prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

20. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što istraga nije okončana u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

21. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na krivičnu istragu koja je protiv apelanta pokrenuta 27. jula 2010. godine. Istraga je pokrenuta naredbom o izuzimanju poslovne dokumentacije od apelanta i još dva pravna lica, zbog postojanja osnova sumnje da su počinjena krivična djela iz čl. 210. i 226. KZBiH (porezna utaja i krivotvorenje službene isprave). S tim u vezi, postavlja se pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Ustavni sud napominje da Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra da optužba, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i postoji od momenta kad država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo, što značajno utječe na situaciju osumnjičenog (vidi Evropski sud, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji optužba moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku, pa se umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud poziva na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 47 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

22. Imajući u vidu da se protiv apelanta vodi istraga zbog postojanja osnova da je počinio određena krivična djela, u okviru koje istrage su preduzete određene istražne radnje protiv apelanta, te imajući u vidu citiranu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud će apelaciju ispitati u odnosu na navode koji pokreću pitanje poštivanja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

23. U skladu s praksom Evropskog suda, Ustavni sud naglašava da se pri ocjeni razumnog roka u krivičnim stvarima za početak relevantnog perioda vezuje trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da o postojanju te sumnje sud donese odluku. Za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanju od optužbe ili odbacivanju optužbe mora biti konačna. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).

24. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je prva mjera koja je implicirala tvrdnju, odnosno osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela iz čl. 210. i 226. KZBiH preduzeta 27. jula 2010. godine kada je Sud BiH na prijedlog Tužilaštva izdao naredbu o izuzimanju poslovne dokumentacije od apelanta i još dva pravna lica. Sud BiH je nakon toga, na prijedlog Tužilaštva, donio Rješenje broj S1 2 K 002402 Krn (X-KRN-10/1026) od 8. oktobra 2010. godine, kojim je naloženo UIOBiH da apelantu kao poreznom obvezniku obustavi izdavanje rješenja o povratu poreza na dodatu vrijednost do okončanja krivične istrage. Iz navedenog proizlazi da je apelant saznanje o postojanju osnova sumnje protiv njega imao već od 27. jula 2010. godine. Apelant je 25. jula 2013. godine, dakle tri godine od preduzimanja prve mjere koja je implicirala postojanje osnova sumnje za počinjenje krivičnih djela, pa prema tome i apelantovog interesa da se o postojanju sumnje donese konačna odluka, Sudu BiH predložio ukidanje rješenja na osnovu kojih je naloženo obustavljanje izdavanja rješenja o povratu poreza na dodatu vrijednost. Sud BiH je rješenjima koja su predmet ove apelacije (S1 2 K 002402 10 Krn 2 i S1 2 K 002402 13 Kv 2 od 1. i 29. augusta 2013. godine) apelantov prijedlog odbio kao neosnovan uz obrazloženje da i dalje postoji osnov sumnje da je navodno izvršenje inkriminiranih radnji povezano s ostvarenjem imovinske koristi počinjenjem krivičnih djela. Osim toga, Sud BiH je istakao da je prilikom donošenja rješenja od 8. oktobra 2010. godine jasno navedeno da će mjera obustave finansijske transakcije trajati do okončanja istrage, da je navedena mjera privremenog karaktera i da je evidentno trajanje istrage više od tri godine. Sud BiH je, imajući u vidu prirodu krivičnih djela zbog kojih se vodi krivična istraga, kao i navod Tužilaštva iz kojeg proizlazi da se istraga privodi kraju i da će biti okončana u budućem periodu (nakon neophodnih finansijskih i grafoloških vještačenja), odbio apelantov prijedlog za ukidanje rješenja.

25. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da se razumnost dužine trajanja postupka, prema tome i istražnog postupka, mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, pri čemu se moraju imati u vidu kriteriji uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, naročito složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikuliuć protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

26. Rukovodeći se navedenim principima, Ustavni sud u pogledu složenosti predmeta ukazuje na tumačenja pravne teorije prema kojoj složenost krivičnog djela porezne utaje proizlazi iz njegove prirode, budući da pripada grupi krivičnih djela protiv privrede i jedinstva tržišta. Konkretno, objekt zaštite je fiskalni sistem kao dio sistema javnih prihoda, a objekt napada su porezi (davanja) koji su propisani poreznim zakonodavstvom. Stoga, složenost krivičnog djela koje je u pitanju (koje može biti učinjeno nedavanjem zahtijevanih podataka ili davanjem lažnih podataka o stečenim oporezivim prihodima), uz krivično djelo krivotvorenja službene isprave, svakako direktno može utjecati na dužinu trajanja sudskog postupka, odnosno u konkretnom slučaju trajanje krivične istrage. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se radi o složenom predmetu, a u daljnjem dijelu obrazloženja ispitat će se da li složenost predmeta može biti opravdanje za trajanje istrage na čiju dužinu se ukazuje u apelaciji.

27. Imajući u vidu da postupak do danas nije okončan, a započeo je 8. oktobra 2010. godine, Ustavni sud zaključuje da relevantan period obuhvata period od četiri godine i četiri mjeseca.

28. Sljedeći kriterij koji Ustavni sud treba ispitati jeste ponašanje strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i generalni princip o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između tih principa ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, Presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).

29. U odnosu na ponašanje Suda BiH i Tužilaštva kao stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući u skladu sa zakonskim ovlaštenjima koje ima, na prijedlog Tužilaštva izdao naredbu o izuzimanju apelantove poslovne dokumentacije. Zatim je, na prijedlog Tužilaštva, Sud BiH (rješenjem od 8. oktobra 2010. godine) naložio UIOBiH da apelantu kao poreznom obvezniku obustavi izdavanje rješenja o povratu poreza na dodatu vrijednost do okončanja krivične istrage, zbog postojanja osnova sumnje da su navedena krivična djela počinjena, a osim toga ocijenjeno je da bi se povratom poreza omogućilo izvršenje djela u potpunosti. Dalje, iz predočene dokumentacije proizlazi da je Sud BiH u narednom periodu od tri godine donio još tri rješenja i da se suština tih rješenja odnosi na daljnje postojanje osnova sumnje protiv apelanta, pri čemu je osnov sumnje identičan kao i u prvom donesenom rješenju.

30. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da relevantne odredbe ZKPBiH, primjenom principa akuzatornosti, utvrđuju da je odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Također, tužilac, u skladu sa zakonom, ima zakonsku obavezu da preduzme krivično gonjenje kada postoje dokazi da je krivično djelo počinjeno. Odredbom člana 225. ZKPBiH regulirano je okončanje istrage (tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica), a u stavu 3. iste odredbe je propisano da kolegij Tužilaštva preduzima mjere radi okončanja istrage u situaciji kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage.

31. U konkretnom slučaju, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne može se nedvojbeno utvrditi tačan datum kada je Tužilaštvo donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta, ali iz rješenja Suda BiH od 8. oktobra 2010. godine i rješenja koja su uslijedila nakon tog (ukupno tri) proizlazi da se pred tim sudom vodi krivični postupak protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio predmetna krivična djela, što upućuje na zaključak da je istraga protiv apelanta pokrenuta i da još nije okončana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 225. stav 3. ZKPBiH, kojom je regulirana situacija kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage. Naime, tom odredbom propisano je da će kolegij Tužilaštva preduzeti potrebne mjere radi okončanja istrage. Međutim, na osnovu dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je Kolegij Tužilaštva preduzeo bilo kakve mjere u skladu sa zakonom. Naime, Ustavni sud zapaža da ZKPBiH izričito ne navodi da se istraga mora završiti u roku od šest mjeseci, kao što ne navodi ni najduži rok u kojem se istraga mora završiti (član 225. st. 1. i 2) već jedino propisuje da ukoliko se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage potrebne mjere za okončanje istrage preduzet će kolegij Tužilaštva (član 225. stav 3). Međutim, iz osporenih rješenja Ustavni sud nije mogao izvesti zaključak zbog čega je Kolegij Tužilaštva propustio preduzeti potrebne mjere radi okončanja istrage. Osim toga, Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju, u pogledu neosnovanosti kršenja principa in dubio pro reo, ističe da apelantu nije poznato kada je donesena naredba o provođenju istrage i da li je istraga mogla biti okončana ranije, iz čega proizlazi da je apelant u neizvjesnosti u pogledu rješenja svog statusa. U tom smislu je istaknuto da se radi o složenoj istrazi u kojoj se osnov sumnje mora dokumentirati dokaznim materijalom koji će potkrijepiti navode iz optužnice, te je neophodno obaviti grafološko, a zatim i finansijsko vještačenje, ali osim toga Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan razlog zbog kojeg Kolegij Tužilaštva BiH nije preduzeo mjere i radnje radi okončanja istrage, te se ne navode objektivne poteškoće s kojim se eventualno suočava u konkretnom slučaju u pogledu provođenja neophodnih radnji.

32. Dovodeći u vezu navedeno sa zakonskim rješenjima relevantnog ZKPBiH (član 225), proizlazi da se navedena zakonska rješenja ne mogu tumačiti kao pravo Tužilaštva da istragu može voditi neograničeno dugo, jer bi to bilo suprotno jednom od osnovnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, utvrđenih u članu 13. ZKPBiH (pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja). U vezi s tim, Ustavni sud uvažava u potpunosti zakonsko pravo i tužiočevu obavezu da pokrene istragu onda kada smatra da postoji dovoljno osnova za sumnju da je počinjeno krivično djelo, kao i obavezu i ovlaštenje da rasvijetli sve okolnosti konkretnog slučaja, ali (i) da ocijeni da li je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da bi obustavio, odnosno okončao istragu. Također, Ustavni sud ima u vidu složenost konkretnog istražnog postupka, ali ima u vidu i izostanak uvjerljivog i logičnog obrazloženja Tužilaštva koje bi opravdalo trajanje konkretnog istražnog postupka u periodu od četiri godine i četiri mjeseca.

33. S obzirom na to da se postupak nalazi u fazi istrage, Sud BiH nije ovlašten da preduzima ili nalaže da se preduzmu bilo kakve radnje u toj fazi postupka, te s obzirom na to da je pokretanje, vođenje, obustavljanje, odnosno okončanje istrage zasnovano isključivo na tužiočevoj odluci, Sud BiH nema zakonsku mogućnost da utječe na dužinu trajanja istražnog postupka.

34. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinosio dužini istražnog postupka. Najzad, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je značajna za apelanta. Posebno se naglašava da je apelantu na ime povrata po osnovu uplaćenih indirektnih poreza blokiran iznos od 982.057,00 KM do okončanja krivične istrage. Prema mišljenju Ustavnog suda, radi se o velikom novčanom iznosu koji je značajan za apelanta. Osim toga, nesporno je (i) da apelant ima interes da neizvjesnost u kojoj se nalazi, zbog eventualnog podizanja optužbe i izricanja navedene kazne, bude što prije otklonjena. Na drugoj strani, obaveza Suda BiH i Tužilaštva, kao i svih drugih koji učestvuju u postupku, jeste da osiguraju pravilno administriranje pravde što uključuje (i) okončanje istrage u razumnom roku. Međutim, imajući u vidu da je već konstatirano da prije svega Tužilaštvo nije ponudilo valjane razloge za to da li se preduzimaju adekvatne mjere i radnje radi okončanja istrage, posebno imajući u vidu da je u tom smislu izostala aktivnost Kolegija Tužilaštva u smislu člana 225. stav 3. ZKPBiH, Ustavni sud smatra da neizvjesnost u kojoj se nalazi apelant predstavlja pretjeran teret koji dovodi u pitanje njegovo pravo na okončanje istrage u razumnom roku.

35. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju istražni postupak traje četiri godine i četiri mjeseca, a da Tužilaštvo nije ponudilo uvjerljivo i logično obrazloženje koje bi se moglo smatrati prihvatljivim i opravdanim za tako dugo trajanje postupka, Ustavni sud smatra da je istražni postupak u konkretnom slučaju, uprkos činjenici da se radi o složenom predmetu, narušio ravnotežu između zahtjeva za efikasan i brz postupak i pravilnog administriranja pravde, odnosno da istraga nije zadovoljila zahtjev razumnog roka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu zaključak o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na okončanje istrage u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitivati ostale navode iz apelacije koji se odnose na druge standarde propisane članom 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na okončanje istrage u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nadležno Tužilaštvo u predmetu koji je okarakteriziran kao složen i od značaja je za apelanta provodi istragu četiri godine i četiri mjeseca, a da pri tom ne ponudi uvjerljive i logične razloge kojim bi se moglo opravdati trajanje konkretnog postupka, te kada propusti da u skladu sa zakonom preduzme mjere i radnje čiji bi cilj bio okončanje istrage.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.