Službeni glasnik BiH, broj 37/11

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 619/08, rješavajući apelaciju E. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija E. R.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 638 od 17. decembra 2007. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. R., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000046 od 27. januara 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENjE


I. Uvod


1. E. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 638 od 17. decembra 2007. godine. Apelant je 10. maja 2010. godine podnio apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000046 od 27. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i J. R. (nosilac stanarskog prava na spornom stanu) zatraženo je 5. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Federalno ministarstvo i J. R. su dostavili odgovore na apelaciju 14, 19. i 26. marta 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva i J. R. dostavljeni su apelantu 24. aprila 2008. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 1/1 vlasnik kuće u Mostaru, označene kao k.č. 58/16, upisane zk. ul. br. 6729, k.o. Mostar, sastavljene od prizemlja, sprata i visokog potkrovlja. Nakon II svjetskog rata, u stan na prvom spratu (veličine 123,5 m) uselili su se, u svojstvu sustanara, srodnici apelantovog oca, roditelji J. R., da bi im nadležni upravni organi 1963. godine dodijelili stanarsko pravo na tom stanu (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji je i dalje ostao "stan u svojini građana" (stanarsko pravo se moglo sticati na stanovima u društvenom vlasništvu i na stanovima u svojini građana). Nakon smrti roditelja, nosilac stanarskog prava na spornom stanu ostala je J. R.

7. Apelant je 12. novembra 2003. godine podnio zahtjev Ministarstvu građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) za iseljenje J. R. iz spornog stana i preseljenje u drugi stan koji se nalazi u visokom potkrovlju, veličine 69,97 m. Apelant se u podnesenom zahtjevu pozvao na član 56. Zakona o stambenim odnosima.

8. Prvostepeni upravni organ je donio Rješenje broj UP-09-25-03-437/03 od 4. aprila 2005. godine kojim je utvrdio da je apelant 1/1 vlasnik kuće pobliže opisane u dispozitivu rješenja, te da J. R. koristi stan u površini od 123,50 m koji se nalazi na prvom spratu. Prvostepeni upravni organ je naložio J. R. da iseli iz spornog stana i preda ključeve apelantu, a apelantu je naložio da uvede u posjed J. R. u stan od 69,97 m koji se nalazi u potkrovlju. Prvostepeni upravni organ je naveo da je odluku donio na osnovu odredbe člana 56. Zakona o stambenim odnosima.

9. Postupajući po žalbi J. R., Federalno ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-101/04 od 9. septembra 2005. godine kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je dalo upute prvostepenom upravnom organu koje radnje treba da poduzme kako bi riješio predmetni apelantov zahtjev.

10. U ponovnom postupku prvostepeni upravni organ je donio Rješenje broj UP-09-25-03-437/03 od 4. januara 2006. godine kojim je odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da ne postoji zakonska mogućnost da se zasnuje stanarsko pravo na stanu koji apelant nudi.

11. Federalno ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5/101/04 od 19. septembra 2006. godine kojim je apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da, prema članu 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), ne postoji mogućnost sticanja stanarskog prava nakon 6. decembra 2000. godine zbog toga što su nakon tog datuma prestali da važe svi ugovori o korištenju stanova. Samim tim, Federalno ministarstvo je zaključilo da, bez obzira što je apelant u mogućnosti da ponudi J. R. kao nosiocu stanarskog prava odgovarajući stan ili stan koji odgovara njenim potrebama, to nije od uticaja na mogućnost sticanja stanarskog prava na spornom stanu. Zbog toga je i apelantov zahtjev da se J. R. na osnovu člana 56. stav 2. Zakona o stambenim odnosima iseli iz spornog stana uz dodjelu drugog-adekvatnog stana, neosnovan.

12. Protiv drugostepenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. U tužbi je istakao da upravni organi nisu mogli primijeniti član 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na osnovu kojeg je prestalo sticanje stanarskog prava nakon 6. decembra 2000. godine, jer se u slučaju iz člana 56. Zakona o stambenim odnosima ne radi o sticanju stanarskog prava, već o specifičnoj vrsti zamjene stanova. Apelant je, također, tvrdio da takvo tumačenje člana 56. Zakona o stambenim odnosima krši njegovo pravo na imovinu jer se njegovo pravo vlasništva u odnosu na stanarsko pravo J. R. opterećuje na neproporcionalan način. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-U-06-000 638 od 17. decembra 2007. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud je naveo da se u slučaju primjene člana 56. Zakona o stambenim odnosima radi o sticanju novog stanarskog prava, a što je po osnovu člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova od 12. decembra 2000. godine nedozvoljeno. Dalje, sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava na imovinu, jer je apelantovo pravo ograničeno odredbama Zakona o stambenim odnosima u javnom interesu, radi zaštite nosilaca stanarskog prava.

13. Apelant je uložio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je donio Presudu broj 070-0-Uvp-08-000046 od 27. januara 2010. godine kojom je odbio zahtjev kao neosnovan.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


14. Apelant se žali na to da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su upravni organi i sudovi proizvoljno protumačili član 56. Zakona o stambenim odnosima, jer se tu ne radi o sticanju novog stanarskog prava, već o zamjeni postojećeg stanarskog prava. Navodi da je smisao člana 56. stav 2. Zakona o stambenim odnosima bio da se zaštiti od zloupotrebe privatni vlasnik koji je ostao nakon II svjetskog rata bez posjeda nad stanom, tj. da nosioci stanarskog prava ne koriste privatne stanove izvan stvarnih stambenih potreba. Također, apelant je naveo da je u slučajevima u kojima je stan u privatnom vlasništvu opterećen stanarskim pravom "iluzorno primjenjivati član 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova", jer cilj ovog zakona i ove odredbe jeste privatizacija stanova u društvenoj svojini i postepeno ukidanje stanarskog prava, a njegov stan je već u privatnoj svojini.

15. Apelant je, dalje naveo da, ukoliko Ustavni sud smatra da tumačenje člana 56. stav 2. Zakona o stambenim odnosima u njegovoj specifičnoj situaciji nije arbitrarno, onda je nemogućnost primjene ovog člana zbog primjene člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova protuustavna situacija, jer je njegovo pravo vlasništva ograničeno na neproporcionalan način. Naime, apelant smatra da nije proporcionalno da J. R. živi sama u stanu od 123,5 m, a on - kao vlasnik tog stana sa svoja dva člana domaćinstva, usprkos činjenici da joj nudi adekvatan stan, mora da živi u stanu od 69,97 m. Apelant se pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Schirmer protiv Poljske.

b) Odgovor na apelaciju


16. Kantonalni sud je istakao da ostaje kod navoda iz donesene presude i razloga navedenih u njoj, kao i da donesenom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava i slobode.

17. Federalno ministarstvo je navelo da je J. R. nosilac stanarskog prava. Dodjelom drugog stana bilo bi onemogućeno J. R. da ostvari svoja prava po osnovu člana 8. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova.

18. J. R. smatra da je apelacija neosnovana, a da je pobijana presuda donesena u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Smatra da je ograničenje apelantovog prava vlasništva predviđeno zakonom, u javnom interesu, a to je zaštita nosioca stanarskog prava. Osim toga, J. R. je istakla da živi u spornom stanu skoro 60 godina, tj. kao sustanar od 1949. godine, a u svojstvu člana domaćinstva nosioca stanarskog prava od 1963. godine.

V. Relevantni propisi


19. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prava i obaveze davalaca stana na korištenje i građana u korištenju stana u društvenoj svojini i stana na kojem postoji pravo svojine.

Član 2.

Š...Ć

Građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH"broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koji se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Š...Ć

Član 55.

Po prestanku stanarskog prava na stan u svojini građana vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan.

Član 56.

Vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svog stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili dio svoga stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava sa članovima porodičnog domaćinstva, ako izdaje dio stana podstanarima ili izdaje dio stana za vršenje poslovne djelatnosti.

U skladu sa propisom skupštine općine utvrđuje se da li ponuđeni stan odgovara stvarnim potrebama nosioca stanarskog prava, odnosno da li je srazmjeran dijelu stana koji stvarno koristi.

Pravo na useljenje po odredbama st. 2 i 3. ovog člana ima i vlasnik koji je stan stekao nasljeđem od umrlog vlasnika prije 1. januara 1959. godine.

Vlasnik stana koji se useli u svoj stan ili dio stana po odredbama st. 2, 3. i 5. ovog člana, ne može stan zamijeniti niti otuđiti za vrijeme od pet godina od dana useljenja.

Vlasnik stana, u slučajevima iz ovog člana, snosi sve troškove preseljenja nosioca stanarskog prava. Ako se stranke ne sporazumiju o troškovima preseljenja, visinu tih troškova utvrđuje stambeni organ.

20. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 77/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 36/06, 51/07 i 72/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.

Š...Ć

Član 46.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Š...Ć.

Član 47.

(1) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

Š...Ć.

21. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Organ nadležan za stambene poslove po službenoj dužnosti vodi postupak ukoliko je davalac stana na korištenje preduzeće koje je privatizovano.

Ukoliko u postupku iz stava 1. ovog člana organ utvrdi da su ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 4. ovog zakona, rješenjem stavlja stan na raspolaganje općini na čijoj se teritoriji stan nalazi.

Član 8.

Općina raspolaže stanovima iz člana 6. stav 2. ovog Zakona tako što: vrši dodjelu stana licima čije je pravo utvrđeno posebnim zakonom o restituciji, nosiocima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, radnicima davaoca stana na korištenje - preduzeća koje je privatizirano Š...Ć.

Kantonalnim propisom utvrđuje se redoslijed prioriteta za dodjelu stana kategorijama lica iz stava 1. ovog člana.

Nosilac stanarskog prava na stan u privatnom vlasništvu ima pravo na dodjelu stana ukoliko:

a) na području iste općine nema stambeni objekt u vlasništvu ili

b)član njegove uže porodice koji je s njim živio u odnosnom stanu na području iste općine nema stan ili stambeni objekt u vlasništvu.

Š...Ć

22. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Š...Ć

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Član 46.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.

23. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-33/05 od 19. jula 2006. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 55/06) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da član 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo nije u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Š...Ć

VI. Dopustivost


24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000046 od 27. januara 2010. godine


26. Apelant se žali na Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000046 od 27. januara 2010. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 638 od 17. decembra 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva, koja je dobila snagu res iudicata (vidi, mutatis mutandis, odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uvjeta za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo o apelantovim pravima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

27. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 638 od 17. decembra 2007. godine


28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i Presuda Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 638 od 17. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


30. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu


31. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

k) Pravo na imovinu.

32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni

33. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da je sporni stan dio nekretnine koja je u zemljišnim knjigama upisana kao apelantovo vlasništvo kako je to predviđeno zakonom, te nesumnjivo predstavlja njegovu "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lnnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu trećeg pravila iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava koje ima nosilac prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

36. U predmetnom slučaju apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer mu je onemogućeno da uđe u posjed spornog stana na kojem ima pravo svojine iako ispunjava zakonske uvjete za to pošto je nosiocu stanarskog prava na spornom stanu obezbijedio drugi stan koji odgovara njenim stvarnim stambenim potrebama. Apelant smatra da je ovo miješanje nezakonito, budući da je njegov zahtjev odbijen pozivom na član 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova koji se ne može primijeniti u konkretnoj situaciji.

37. U vezi s pitanjem da li je miješanje u apelantovo pravo predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da je članom 56. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama. Dakle, nesumnjivo je da prema ovoj odredbi vlasnik stana ima pravo, pod određenim uvjetima propisanim zakonom, ući u posjed svog stana na kojem neko drugo lice ima stanarsko pravo. U konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je nekim drugim zakonom to pravo vlasnika stana na bilo koji način derogirano, kako su to zaključili Kantonalni sud i organi uprave.

38. U odgovoru na to pitanje, Ustavni sud najprije ukazuje da tranzicijski režim postepenog ukidanja određenih prava koja su postojala nakon II svjetskog rata i koja su, između ostalog, opterećivala privatno vlasništvo mogu biti u skladu s tržišnom ekonomijom zasnovanom na privatnom vlasništvu. Slično je i sa tranzicijskim režimom postepenog ukidanja javne kontrole nad privatnim vlasništvom (vidi Evropski sud, Schirmer protiv Poljske, presuda od 21. septembra 2004. godine, aplikacija broj 68880/01, stav 38). Međutim, Evropski sud je u citiranoj presudi Schirmer protiv Poljske naglasio da teškoće koje se mogu pojaviti za države članice Vijeća Evrope u vezi s otklanjanjem posljedica bivšeg socijalističkog režima ne opravdavaju države članice da ne poštuju standarde iz Evropske konvencije (idem).

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i upravni organi protumačili da je apelantovo pravo iz člana 56. Zakona o stambenim odnosima derogirano članom 46. stav 1. Zakona o prodaji, prema kojem je nemoguće steći stanarsko pravo nakon 6. decembra 2000. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Zakon o prodaji stanova donesen da bi se ispunila dva društveno bitna interesa: okončanje postupka privatizacije stanova u društvenom (državnom) vlasništvu, uključujući i kategoriju nacionalizovanih i konfiskovanih stanova, kao i zabranu daljnjeg sticanja stanarskog prava kao posebnog, socijalističkog quasi-imovinskog prava in rem. Cilj Zakona o prodaji stanova jeste privatizacija društvene (državne) imovine, što uključuje i pravo na privatizaciju imovine koja je postala društvena (državna) nacionalizacijom ili konfiskacijom nakon II svjetskog rata. Daljnji cilj ovog zakona jeste utvrđivanje vremenskih rokova do kojih se moglo steći stanarsko pravo na ovaj način, nakon čega je nastupila zabrana daljnjeg sticanja novih stanarskih prava na toj imovini u svrhu efikasnog provođenja postupka privatizacije stanova u društvenoj (državnoj) imovini i rješavanja statusa nosilaca stanarskog prava na takvim stanovima.

40. Dalje, Ustavni sud smatra da cilj Zakona o prodaji stanova nije da se omogući otkup stana nosiocima stanarskog prava koji su to pravo stekli na stanu koji je bio i ostao u privatnom vlasništvu. Ustavni sud ukazuje da je eksplicitnom odredbom člana 47. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano da se "odredbe ovog zakona ne odnose na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo". Također, Ustavni sud podsjeća da je odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine utvrđeno da navedeni član nije u nesaglasnosti s Ustavom Federacije BiH (vidi Ustavni sud Federacije BiH, Presuda broj U 33/05 od 19. jula 2006. godine, dostupna na www.ustavnisudfbih.ba).

41. S druge strane, Zakon o stambenim odnosima reguliše prava nosilaca stanarskog prava na stanovima koji su poslije II svjetskog rata ostali u privatnoj svojini, što je posebna kategorija nosilaca stanarskih prava koja je nazivana i "zaštićenim stanarom". Zakon o stambenim odnosima se i dalje primjenjuje u onom dijelu u kojem njegove odredbe nisu derogirane stupanjem na snagu drugih zakona, a iz navedene analize proizlazi da takve derogacije nema u Zakonu o prodaji stanova na koji su se pozvali redovni sud i upravni organi. Na ovakav stav ne utječe ni to što je članom 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano da nakon 6. decembra 2000. godine prestaju sva stanarska prava, budući da se odredbe toga zakona, kako je već rečeno, ne odnose na spornu situaciju. Čak i kada "zaštićeni stanar" ne bi mogao koristiti odgovarajući zamjenski stan u svojstvu nosioca stanarskog prava, time vlasnik stana ne gubi pravo useljenja u svoj stan. U kojem svojstvu će taj stan koristiti nosilac stanarskog prava nije pitanje koje je relevantno za ovaj konkretni spor, već je pitanje koje na odgovarajući način mora riješiti nadležni zakonodavac. Međutim, Ustavni sud naglašava da čak i eventualni propust nadležnog zakonodavca da donese takve propise ne derogira niti umanjuje ni pravo vlasnika da traži useljenje u svoj stan niti pravo "zaštićenog stanara" da mu vlasnik u takvom slučaju osigura odgovarajući stan u smislu Zakona o stambenim odnosima.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su se u konkretnom slučaju Kantonalni sud i upravni organi, primjenom Zakona o prodaji stanova koji se ni na koji način ne odnosi na konkretnu pravnu situaciju, umiješali u pravo apelanta na imovinu na način koji nije "predviđen zakonom", te da je stoga prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi


43. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


44. Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su se Kantonalni sud i organi uprave, primjenom Zakona o prodaji stanova na situaciju koja je regulisana isključivo Zakonom o stambenim odnosima, nezakonito umiješali u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, čime su onemogućili apelanta da, uz ispunjenje propisanih uvjeta, ostvari svoje pravo iz člana 56. Zakona o stambenim odnosima.

45. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!