Službeni glasnik BiH, broj 71/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 79/11, rješavajući apelaciju Ranka Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 4. jula 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Stankovića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-15/10 od 26. oktobra 2010. godine i broj K-48/09 od 17. marta 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Ranko Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Nada Mandić, advokatica iz Rogatice, podnio je 6. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-15/10 od 26. oktobra 2010. godine i broj K-48/09 od 17. marta 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora prema pravosnažnoj Presudi Suda BiH broj K-48/09 od 17. marta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) je zatraženo 26. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovorio 6. marta 2014. godine, a Tužilaštvo BiH nije odgovorilo na apelaciju.

4. Odgovor Suda BiH je dostavljen apelantu 27. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Sud BiH (sudija Branko Perić) je Presudom broj X-K/07/387 od 3. februara 2009. godine apelantu i drugim devet optuženih na osnovu člana 283. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) odbio optužbu kojom je apelantu stavljeno na teret krivično djelo omogućavanja bjekstva licu lišenom slobode iz člana 375. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS).

7. U obrazloženju navedene presude Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH svoju nadležnost za optuženje zasnovalo na članu 13. Zakona o sudu BiH, odnosno uvjerenju da je izvršenjem krivičnog djela utvrđenog KZ RS prouzrokovana šteta po ugled BiH. Iz obrazloženja optužnice, kako je dalje istaknuto, može se zaključiti da optužba pod "drugim štetnim posljedicama za Bosnu i Hercegovinu" u smislu člana 13. stav 2. tačka b) navedenog zakona, podrazumijeva narušen međunarodni ugled države BiH bjekstvom iz zatvora prvog osuđenika za ratni zločin čije je suđenje Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) ustupio domaćem pravosuđu. Tužilac je tvrdnje o narušenom međunarodnom ugledu države BiH dokazivao isključivo pismom predsjednika MKSJ koji je 31. maja 2007. godine uputio pismo ministru pravde BiH i ministru spoljnih poslova BiH, a u kojem je izrazio "duboku zabrinutost zbog medijskog izvještavanja u vezi bjekstva iz fočanskog zatvora optuženog uhapšenika R. Stankovića". Sud BiH je dalje istakao da zabrinutost predsjednika MKSJ zbog bjekstva osuđenika čije suđenje je MKSJ ustupio pravosuđu BiH i traženje iscrpnog izvještaja o slučaju samo po sebi ne bi moglo imati značaj štetne posljedice, imajući u vidu da je predsjednik MKSJ izrazio svoje mišljenje povodom medijskog izvještavanja o bjekstvu iz zatvora i pokazao da u tom pravcu traži prikupljanje činjenica od relevantnih državnih organa. Međutim, u daljnjem slijedu događaja MKSJ u vezi s tim slučajem nije prema BiH preduzeo nikakve mjere ograničenja ili obustavljanja saradnje, što bi, kako je obrazložio Sud BiH, svakako bilo štetno po BiH i ugled njenog pravosudnog sistema. Također, optužba nije ponudila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je na štetu države BiH došlo do promjene režima izdržavanja kazni za krivična djela ratnih zločina. Sud BiH je zaključio da Tužilaštvo BiH nije objektivnim dokazima i provjerljivim činjenicama dokazalo da su izvršenjem krivičnih djela iz nadležnosti redovnih sudova RS nastupile štetne posljedice za državu BiH.

8. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u sastavu: Meddžida Kreso, kao predsjednica vijeća, i sudije Miloš Babić i Nedžad Popovac) broj Kž-19/09 od 30. juna 2009. godine uvažena je žalba Tužilaštva BiH protiv Presude Suda BiH broj X-K/07/387 od 3. februara 2009. godine, ukinuta navedena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu kao nadležnom sudu radi provođenja postupka.

9. U obrazloženju je navedeno da je, po ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeni sud zapravo više vodio računa o "samoj nepovredivosti" općenite odredbe člana 13. stava 2. tačke b) Zakona o sudu BiH, nego što je cijenio u konkretnom slučaju sadržaj sveukupnih okolnosti iz kojih nesumnjivo proizlazi nadležnost Suda BiH. Pobijanom presudom, po ocjeni Apelacionog vijeća, nisu na ispravan način cijenjene sve okolnosti konkretnog slučaja pa samim time nije pravilno izveden niti zaključak u pogledu stvarne nadležnosti Suda BiH u tom krivičnom postupku. Kada je u pitanju utvrđivanje kriterija "štetnih posljedica za Bosnu i Hercegovinu prouzrokovanih izvršenjem predmetnih krivičnih djela", Apelaciono vijeće je smatralo da je Tužilaštvo BiH predočilo dostatne razloge iz kojih nesumnjivo proizlazi da je učinjenje tih krivičnih djela izazvalo veoma štetne posljedice za BiH u vidu narušenog ugleda BiH i narušenog povjerenja u institucije BiH, da je poljuljano povjerenje građana u rad pravosudnih i drugih mjerodavnih organa, te posebno dovedena u pitanje efikasnost cjelokupnog krivičnopravnog sistema.

10. Dalje je istaknuto da činjenica da je krivični predmet protiv Radovana Stankovića bio prvi predmet koji je MKSJ ustupio sudstvu BiH, te da je njegovo prebacivanje bio važan dio strategije za završetak rada spomenutog tribunala i da je predstavljalo iskazano povjerenje u cjelokupni domaći pravosudni sistem i njegovu sposobnost da se ozbiljno bavi procesuiranjem krivičnih djela ratnih zločina, ukazuje da je organiziranim bijegom takvog osuđenog lica s izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 20 godina zbog učinjenja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH, narušen ne samo ugled institucija Republike Srpske, kojima je i bilo povjereno osiguranje izvršenja kazne osuđenom licu za ratne zločine, nego i ugled institucija BiH uopće, dakle, i izvan teritorije Republike Srpske. Dalje je istaknuto da se ovaj slučaj ne smije banalizirati i ocjenjivati na način kako je to učinio prvostepeni sud, ističući u pobijanoj presudi hipotetički postavljano pitanje - može li se ugled države BiH narušiti bjekstvom "jednog osuđenika" iz zatvorske ustanove. Apelaciono vijeće je navelo da se u ovom slučaju ne radi o bjekstvu "jednog osuđenika", koji je hipotetički posmatrano npr. osuđen za "krivično djelo šumske krađe". S takvim stanjem stvari sasvim ispravnim bi se činio zaključak prvostepenog suda da se bjekstvom "jednog osuđenika" ne narušava ugled države BiH. Međutim, u konkretnom slučaju ne smije se ignorirati činjenica da je s izdržavanja kazne zatvora pobjegao ratni zločinac, čije procesuiranje je povjereno pravosudnom sistemu BiH, i to sistemu koji ne podrazumijeva samo sudstvo u BiH, nego i institucije i nadležne organe koje osiguravaju izvršenje kazni takvih osuđenika. Stoga, evidentno nefunkcioniranje institucija Republike Srpske kojima je povjereno osiguranje izvršenja kazne osuđenom Stankoviću, svakako da se može posmatrati kao neefikasnost pravosudnih institucija uopće u BiH, kojima je pod ozbiljnu sumnju dovedena spremnost i sposobnost onih koji obavljaju dužnosti u državnim institucijama da aktivno sudjeluju u ispunjavanju svojih kako državnih tako, u ovom slučaju, i međunarodnih obaveza. Bjekstvo Radovana Stankovića, lica koje je najprije trebao procesuirati MKSJ, uzrokovalo je ozbiljne sumnje u opredijeljenost BiH ka poštivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma i suradnje sa MKSJ - Međunarodnim tribunalom za krivično gonjenje osoba odgovornih za kršenje međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije što, između ostalog, suprotno navodima prvostepenog suda, proizlazi i iz pisma predsjednika MKSJ. U njemu se izražava duboka zabrinutost zbog bjekstva osuđenog lica iz fočanskog zatvora i ističe da MKSJ zadržava svoju odgovornost u pogledu žrtava i svjedoka, kao i svoju zainteresiranost da osigura da se presuda u konkretnom slučaju izvrši pod prisilom zemlje koja prima transfer.

11. Apelaciono vijeće je zaključilo da sama činjenica da se predsjednik MKSJ obratio nadležnim institucijama u vezi s bjekstvom lica osuđenog za ratne zločine, te tražio detaljan izvještaj o tome od relevantnih državnih organa, govori da je cijeli incidentni događaj narušio kredibilitet i ugled državnih tijela BiH, koji su dovedeni u situaciju da opravdavaju svoju "nesposobnost" kroz izvještaje koje je tražio MKSJ. Stoga, kako je navedeno, zaključci prvostepenog suda da zabrinutost predsjednika MKSJ za taj događaj nema značaj kriterija "štetnih posljedica", neutemeljeni su, posebno zbog toga što oni ne moraju biti isključivo materijalne prirode, kako se to neosnovano zaključuje u pobijanoj presudi. Po ocjeni tog vijeća, dovoljno je i samo obraćanje predsjednika MKSJ nadležnim državnim organima i traženja izvještaja o predmetnom događaju od njih, kako bi se zaključilo da je krivičnim djelima koje su počinili apelant i drugi optuženi narušen kredibilitet i ugled institucija BiH. Imajući u vidu navedeno, posebno cijeneći sadržaj sveukupnih okolnosti slučaja, Apelaciono vijeće je zaključilo da su u konkretnom slučaju ispunjeni pravni standardi propisani u odredbi člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, te da je u skladu s njima Sud BiH nadležan za procesuiranje ovih krivičnih djela.

12. U odnosu na odluku da ovaj slučaj vrati prvostepenom sudu kao nadležnom radi provođenja postupka, Apelaciono vijeće je istaklo da iako je takva odluka, formalno posmatrano, u koliziji s odredbom iz člana 315. stav 1. tačka a) ZKP BiH, Apelaciono vijeće je uvjerenja da je u ovom slučaju pretežnije, odnosno značajnije apelantovo pravo na dvostepenost i pravičnost suđenja zagarantovano drugim odredbama ZKP BiH kao i odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem u situaciji kada dokazni postupak u prvom stepenu nije uopće proveden značilo bi da se apelantu uskraćuje dvostepenost suđenja, odnosno uskraćuje pravo na žalbu kojim se osigurava preispitivanje donesene sudske odluke. Kako se upotrebom pravnih lijekova ostvaruje načelo zakonitosti, ali i načelo pravičnosti, Apelaciono vijeće je istaklo da je donijelo odluku koju temelji na odredbama čl. 6. i 13. Evropske konvencije, kao i članu 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kojima su zagarantirana prava na žalbu, i iz kojih nesumnjivo proizlazi da svako čija su prava i slobode narušene ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, odnosno da svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Apelaciono vijeće je navelo da je imalo u vidu da je težište suđenja u pravilu uvijek u postupku pred sudom prvog stepena, te da se pretres pred drugostepenim sudom primarno posmatra kao postupak po žalbi i da je u svakom slučaju kraća faza krivičnog postupka od glavnog pretresa. U konkretnom slučaju, kako je zaključeno, rezultat njegovog održavanja pred Apelacionim vijećem, u procesno-pravnom smislu, zapravo bi bio "skraćeni postupak" po optužbi, završen donošenjem prvostepene presude, na koju stranke nemaju pravo žalbe.

Rješenja o izuzeću sudije

13. Rješenjem Opće sjednice Suda BiH broj Su-01-378-1/09 od 3. septembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev sudije Branka Perića za njegovo izuzeće u krivičnom predmetu tog suda broj X-K-07/387 koji je vođen protiv apelanta i drugih optuženih zbog krivičnog djela u odnosu na apelanta iz člana 375. stav 1. KZ RS. Sudija Branko Perić je u zahtjevu naveo da je presuda od 3. februara 2009. godine bila predmet negativnih političkih komentara u jednom broju uticajnih javnih medija, te da su navedene okolnosti mogle stvoriti sumnju u njegovu nepristranost u predmetnom postupku. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na Općoj sjednici razmotren navedeni zahtjev i utvrđeno da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za izuzeće sudije u smislu osnova propisanih članom 29. stav 1. tačka f) ZKP BiH. Kao razlozi za izuzeće po navedenom osnovu prema dotadašnjoj praksi mogu biti određeni nesporazumi između sudije i stranke, izraženo prijateljstvo ili neprijateljstvo, odnos zavisnosti ili podređenosti, postojanje ličnog interesa ili čak nepravilna primjena zakona sudije koja mora biti tendenciozna. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi niti o jednom navedenom razlogu, po ocjeni Opće sjednice nisu se stekli uvjeti za izuzeće po osnovu tačke f) stav 1. člana 29. ZKP BiH.

14. Rješenjem Opće sjednice Suda BiH broj Su-01-453/09 od 24. septembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta i ostalih optuženih za izuzeće sudije Branka Perića u krivičnom predmetu tog suda broj K-48/09. Odbrana apelanta i drugih optuženih je kao razloge za izuzeće navela da je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje zbog toga što je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zbog pogrešnih zaključaka u pogledu stvarne nadležnosti, došlo do bitnih povreda odredaba ZKP-a BiH iz člana 297. stav 1. tačka g). U obrazloženju rješenja je navedeno da Opća sjednica u potpunosti podržava rad sudije Branka Perića, a sve tvrdnje apelantove odbrane kojima se akcentira njegova navodna pristranost i podložnost vanjskim uticajima nalazi paušalnim i neutemeljenim te zaključuje da ne postoje nikakve okolnosti in concreto koje bi izazvale razumnu sumnju u njegovu nepristranost kako to predviđa član 29. stav 1. tačka f) ZKP BiH.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

15. Presudom Suda BiH (sudija Branko Perić) broj K-48/09 od 17. marta 2010. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela presude počinio krivično djelo – omogućavanje bjekstva licu lišenom slobode iz člana 375. stav 1. KZ RS, te je uz primjenu odredaba čl. 39, 42. i 48. KZ BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 31. maja do 10. augusta 2007. godine. Na osnovu odredbi člana 188. stav 4. ZKP BiH apelant je oslobođen dužnosti da naknadi troškove krivičnog postupka.

16. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-265/07 od 2. septembra 2008. godine apelant optužen zbog ovog krivičnog djela. U pogledu nadležnosti Sud BiH je naveo da se u konkretnom postupku nije bavio pitanjem nadležnosti Suda BiH da sudi u toj krivičnopravnoj stvari. Sud BiH je zaključio da je taj sud u drugostepenom postupku, razmatrajući žalbu Tužilaštva BiH protiv prvostepene Presude broj X-K-07/387 od 3. februara 2009. godine kojom je optužba odbijena zbog nenadležnosti Suda, konačno utvrdio nadležnost toga suda i predmet vratio prvostepenom sudu kako bi bio proveden postupak u prvom stepenu. Sud BiH je prihvatio da se takva odluka Apelacionog vijeća ima smatrati konačnom odlukom "višeg suda" zbog čega je zaključio da se pitanje nadležnosti treba smatrati riješenim.

17. Sud BiH je dalje naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (u kojem je saslušao svjedoke, saslušao više sudskih vještaka u vezi s apelantovim biološkim tragovima u spornom vozilu, i izvršio uvid u njihove nalaze i mišljenje te izvršio uvid u druge materijalne dokaze) utvrdio da je apelant u vremenu od 23. do 25. maja 2007. godine u Foči dogovorio s bratom – osuđenom osobom Radovanom Stankovićem da ovaj pobjegne iz Kazneno-popravnog zavoda Foča u kojem je izdržavao pravomoćno izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH na osnovu Presude Suda BiH broj X-KRŽ-05/07 od 28. aprila 2007. godine. U tu svrhu apelant je nabavio putnički automobil marke golf italijanskih registracijskih oznaka, kako je precizirano u izreci presude, te molbama od doktora stomatologije Brankice Davidović, uz posredovanje njenog supruga, ishodio izdavanje specijalističkog nalaza - uputnice za RTG snimanje zuba osuđene osobe Radovana Stankovića na Stomatološkom fakultetu u Foči za 25. maj 2007. godine u 13,00 sati, lažno joj prikazujući da će time omogućiti osuđenom Radovanu Stankoviću da se u prostorijama Stomatološkog fakulteta vidi s porodicom, a nakon čega je apelant naznačenog datuma i sata ispred Stomatološkog fakulteta u Foči navedeni putnički automobil, s apelantu poznatim vozačem i na kojem su u međuvremenu izvješene druge registracijske tablice koje pripadaju trećem vozilu, stavio na raspolaganje osuđenom Radovanu Stankoviću.

18. U pogledu individualizacije kazne Sud BiH je naveo da je za krivično djelo omogućavanja bjekstva licu lišenom slobode iz člana 375. stav 1. KZ RS, zakonom predviđena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Prilikom odmjeravanja kazne Sud BiH je prije svega razmotrio težinu djela i stepen iskazane društvene opasnosti, posebno imajući u vidu činjenicu da je izvršenjem krivičnog djela omogućeno bjekstvo licu koje je osuđeno zbog krivičnog djela ratnog zločina na kaznu zatvora od 20 godina, gdje vrsta i visina kazne ukazuju na elemente posebne društvene opasnosti. Prilikom individualizacije kazne Sud BiH je imao u vidu za apelanta kao olakšavajuće okolnosti materijalne i porodične prilike (nezaposlen, otac dvoje malodobne djece), njegov raniji život (neosuđivan), njegovo korektno ponašanje tokom postupka i činjenicu da je radnja izvršenja krivičnog djela poduzeta prema bliskom srodniku (bratu).

19. Apelant se žalio protiv navedene Presude broj K-48/09. Odlučujući o apelantovoj žalbi Apelaciono vijeće Suda BiH (u sastavu: Meddžida Kreso, kao predsjednica vijeća, i sudije Miloš Babić i Nedžad Popovac) donijelo je Presudu broj Kž-15/10 od 26. oktobra 2010. godine kojom je apelantovu žalbu odbilo i prvostepenu presudu u odnosu na apelanta potvrdilo.

20. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je apelant žalbom osporilo prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede krivičnog zakona, s prijedlozima da se žalba uvaži, osporena presuda preinači i donese presuda kojom se optužba odbija, ili kojom se apelant oslobađa od optužbe, ili konačno da se pobijana presuda ukine i odredi održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.

21. U odnosu na prigovor nenadležnosti, Apelaciono vijeće je istaklo da su u Rješenju tog vijeća broj Kž-I9/09 od 30.06.2009. godine jasno i decidno istaknuti razlozi i argumenti kojima se vodilo to vijeće kada je u pitanju primjena odredbe člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o sudu BiH u konkretnom slučaju, odnosno primjena odredbe člana 7. stav 2. tačka b) navedenog zakona. Apelaciono vijeće je istaklo da je navedenu odluku donijelo imajući u vidu sadržaj navedene zakonske odredbe, okolnosti konkretnog slučaja, kao i Odluku Ustavnog suda broj U 16/08. U odnosu na koliziju odluke od 30 juna 2009. godine s članom 315. ZKP BiH, Apelaciono vijeće je istaklo da se rukovodilo direktnom primjenom Evropske konvencije te je odlučilo da je u odnosu na primjenu člana 315. ZKP BiH značajnije apelantovo pravo na dvostepenost i pravičnost suđenja, zbog čega je apelantove žalbene prigovore, koji su ukazivali suprotno, odbilo kao neosnovane. U pogledu žalbenih prigovora na sastav Apelacionog vijeća prilikom donošenja odluka od 30. juna 2009. godine i 26. oktobra 2010. godine i "eventualnu kontaminiranost sudija u predmetnom odlučivanju" Apelaciono vijeće je navelo da je prva odluka sadržajno odluka o stvarnoj nadležnosti Suda BiH a ne odluka o počiniteljima i krivičnim djelima koja im se stavljaju na teret i stoga je ona procesno-pravne prirode bez primjene materijalno-pravnih posljedica na apelanta i druge optužene, zbog čega je i taj prigovor odbijen kao neosnovan.

22. Apelaciono vijeće je dalje navelo da je apelant u žalbi osporio primjenu člana 375. stav 1. KZ RS i istakao osnovanost primjene člana 232. KZ BiH. Dalje je navedeno da je apelantovom žalbom neosnovano apostrofirano da je pobijanom presudom poništeno načelo primjene blažeg zakona prema optuženom, posebno kada se ima u vidu da se odredbe o vremenskom važenju krivičnog zakonodavstva i primjena blažeg zakona odnosi na situacije u kojima je poslije izvršenja krivičnog djela zakon izmijenjen jednom ili više puta, te se u tom slučaju primjenjuje onaj koji je najblaži za učinioca. U konkretnom slučaju, postoje dva krivična zakona koja propisuju dva različita krivična djela (krivično djelo propisano članom 375. KZ RS - omogućavanje bjekstva licu lišenom slobode i krivično djelo propisano članom 232. KZ BiH - pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela), koja nisu izmijenjena poslije izvršenja predmetnog krivičnog djela. Stoga, kako je dalje istaknuto, nije jasno po kojem kriteriju je apelantova odbrana ustanovila da je povrijeđeno načelo vremenskog važenja krivičnog zakonodavstva. Činjenica da stav 5. člana 232. KZ BiH isključuje krivičnu odgovornost za počinioce krivičnog djela iz st. 1. i 3. istog člana jednako kao i krivična djela propisana članom 363. KZ RS, ne ukazuje, kako se to neosnovano ističe žalbom, na povredu načela obavezne primjene blažeg zakona, nego na eventualnu povredu krivičnog zakona iz člana 298. tačka d) ZKP BiH. U odnosu na apelantov prigovor o povredi krivičnog zakona iz člana 298. tačka d) ZKP BiH jer se prema navodima žalbe u konkretnom slučaju nije radilo o osobi lišenoj slobode, nego osobi koja je osuđena pravomoćnom sudskom presudom, zbog čega je također bilo potrebno inkriminirati apelanta kroz odredbu člana 232. KZ BiH, a ne odredbu člana 375. KZ RS, Apelaciono vijeće je zaključilo da su takvi žalbeni navodi neosnovani. Iz samog naziva krivičnog djela iz člana 375. KZ RS, kako je navelo Apelaciono vijeće, proizlazi da se omogućava bjekstvo licu lišenom slobode, međutim iz samog sadržaja citirane odredbe vidljivo je da se odredba odnosi na osobe koje imaju status lica koja su na osnovu zakona lišena slobode. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je očigledno da odredbom člana 375. KZ RS zakonodavac nije imao namjeru da inkriminira omogućavanje bjekstva samo pritvorenim licima, odnosno licima koja su lišila slobode policijski organi, nego je intencija bila da se sankcionira svako omogućavanje bjekstva lica koja su po različitim zakonskim osnovama lišena slobode. Stoga su navedeni žalbeni prigovori apelantove odbrane odbijeni kao neosnovani.

23. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da se ostali žalbeni navodi odnose na pobijanje pravilnosti činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom, o čemu su data obrazloženja na str. 9-12. navedene presude.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu u konkretnom postupku nije bilo osigurano da će mu suditi stvarno nadležan i nepristran suda. U odnosu na stvarnu nadležnost Suda BiH apelant je istakao da se Sud BiH u konkretnom slučaju proglasio stvarno nadležnim jer je to krivično djelo izazvalo štetne posljedice za BiH. Dalje je istakao da je pojam štetna posljedica za BiH prema članu 13. stav 2. tačka b) Zakona o sudu BiH preširoko određen i kao takav može predstavljati bilo koju radnju činjenja ili nečinjenja. Apelant ističe da Sud BiH nije naveo razloge zašto je smatrao da je navodno počinjenje predmetnog krivičnog djela predstavljalo štetnu posljedicu po državu BiH, odnosno nije obrazložio šta je to u apelantovim radnjama bilo štetno po BiH, kakve su posljedice nastale, te kako je u vezi s tim nastala šteta za BiH. U odnosu na povredu nepristranosti suda apelant je istakao da su u konkretnom slučaju i apelant ali i sam postupajući sudija zatražili izuzeće postupajućeg sudije. Zahtjevi su odbijeni iako je u konkretnom slučaju postojala sumnja u nepristranost i kod samog postupajućeg sudije, što je po apelantovom mišljenju bio razlog da se zahtjev za izuzeće usvoji. Također, pravo na nepristranost suda, po apelantovom mišljenju, je povrijeđeno i zbog toga što je Rješenje Suda BiH broj Kž-19/09 od 30. juna 2009. godine kojim je uvažena žalba Tužilaštva BiH i ukinuta presuda Suda BiH od 3. februara 2009. godine donijelo isto vijeće koje je postupalo prilikom donošenja Presude broj Kž-15/10 kojom je apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda Suda BiH od 17. marta 2010. godine. Apelant je dalje istakao da je u konkretnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, što je posljedica prethodno učinjene nezakonitosti preuzimanja nadležnosti. S tim u vezi apelant navodi i povredu prava in dubio pro reo. Apelant je naveo da zbog činjenice da ne želi opterećivati apelaciju predlaže da se kao njen sastavni dio razmotre navodi žalbe koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno tumačenje zakona. Istakao je da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen član 315. stav 1. tačka a) ZKP BiH, kojim je predviđeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem, a ne pred prvostepenim sudom.

25. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i sam odluči o meritumu spora i odluku dostavi Sudu BiH radi osiguranja apelantovih ustavnih prava koja su mu povrijeđena ili da osporenu odluku ukine i u konkretnom predmetu proglasi nenadležnim Sud BiH.

26. Apelant je u zahtjevu za privremenu mjeru zatražio da Ustavni sud naloži prekid izdržavanja kazne zatvora. Također, zatražio je da Ustavni sud odredi hitno postupanje u apelantovom predmetu jer je u konkretnom slučaju dovedeno u pitanje apelantovo pravo da mu sudi stvarno nadležan sud.

b) Odgovor na apelaciju


27. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi o povredi prava na koja je ukazao u apelaciji neosnovani, kao i da u apelaciji nisu navedeni novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu. U pogledu prigovora da je drugostepeni sud postupao po žalbi na osuđujuću prvostepenu presudu u istom sastavu kao i vijeće koje je donosilo odluku o stvarnoj nadležnosti, Sud BiH je istakao da su takvi žalbeni prigovori isticani i u toku sjednice Apelacionog vijeća povodom žalbe na presudu. Postupajuće Apelaciono vijeće je tada istaklo činjenicu da je Rješenje Suda BiH broj Kž-19/09 od 30. juna 2009. godine sadržajno zapravo odluka o stvarnoj nadležnosti Suda BiH u konkretnom slučaju a ne odluka o počiniteljima i krivičnim djelima, te je stoga ta odluka procesno-pravne prirode bez primjene materijalno-pravnih posljedica na počinitelje (apelanta i druge optužene), što je isključivalo primjedbu apelantove odbrane na sastav Apelacionog vijeća. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


28. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 375. stav 1.


Omogućavanje bjekstva licu lišenom slobode

(1) Ko silom, prijetnjom, obmanom ili na drugi način omogući bjekstvo licu koje je na osnovu zakona lišeno slobode, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

29. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 42/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.


Član 13. Zakona se briše i zamjenjuje novim članom 13. koji glasi:

1. Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.

2. Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:

a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine;

b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine.

30. U Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 49/09 Prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi:

Član 7. st. 1. i 2.


Krivična nadležnost

(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.

(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:

a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine;

b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

Član 9. stav 1. tačka a)


(Apelaciona nadležnost)

1. Sud je nadležan da odlučuje po:

a) žalbama protiv presuda ili odluka koje donese Krivično odjeljenje ovog Suda;

31. Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Ovim zakonom utvrđuju se pravila krivičnog postupka po kojima je dužan postupati Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud) [...].

Član 23.
Stvarna nadležnost Suda

(1) Sud je nadležan:

a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom,

b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu.

[...]

Član 29.


Razlozi za izuzeće

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

c) ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, Tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Član 314. stav 1.


Preinačenje prvostepene presude

(1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tač. f. i j. ovog zakona.

Član 315. stav 1.


Ukidanje prvostepene presude

(1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 314. stav 1. ovog zakona,

b) je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

VI. Dopustivost


32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-15/10 od 26. oktobra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 15. novembra 2010. godine. Apelacija je podnesena 6. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


36. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. […]

39. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

40. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer Sud BiH u konkretnom slučaju nije bio stvarno nadležan sud.

41. U vezi s apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer Sud BiH u konkretnom slučaju nije bio stvarno nadležan sud, Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava pojam "sud" u suštinskom smislu riječi "određuje njegova sudska funkcija, dakle, to što on donosi odluke o pitanjima iz svoje nadležnosti na osnovu pravnih normi i nakon postupka koji je proveden na propisani način" (vidi Evropski sud, Belilos protiv Švicarske, presuda od 29. aprila 1988. godine, serija A, broj 132, str. 29, stav 64).

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH svoju nadležnost zasnovao na temelju relevantnog člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o sudu BiH (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudu BiH, "Službeni glasnik BiH" broj 42/03) koja je važila u vrijeme donošenja odluka vezanih za nadležnost Suda za postupanje u konkretnom predmetu. Navedena odredba u identičnom sadržaju egzistira u članu 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH - Prečišćenom tekstu ("Službeni glasnik BiH" broj 49/09).

43. Ustavni sud dalje naglašava da je ustavnost člana 13. stav 2. Zakona o sudu BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 35/04, 61/04 i 32/07) (sada član 7. stav 2. prečišćenog teksta) ocjenjivao u predmetu broj U 16/08 u kojem je zaključio da odredba člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH nije suprotna principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te da ne dovodi, sama po sebi, u pitanje "pravnu sigurnost" ili "jednakost pred zakonom" pojedinaca. Također, Ustavni sud zaključuje da se ovaj princip ne dovodi u pitanje ni u tački (b) osporene odredbe, budući da se njom općenito propisuju situacije u kojima će Sud BiH, pod određenim uvjetima, biti nadležan. Također, ovom odredbom se daje ovlaštenje, ali i stvara obaveza Suda BiH da pri primjeni ove odredbe pažljivo vodi računa o svakom pojedinačnom slučaju uz poštovanje principa "pravne sigurnosti" i "jednakosti pred zakonom" kao neodvojivim elementima principa vladavine prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 16/08 od 28. marta 2009. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 50/09, tačka 47). Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio: "Budući da normom koja koristi pravne standarde nije unaprijed određen njihov sadržaj, potrebno je da nadležni subjekti to urade u svakom konkretnom slučaju kad takvu normu primjenjuju. Pri tome moraju voditi računa o određenim objektivnim mjerilima i cilju norme kako bi se izbjegla arbitrarnost i samovolja" (op. cit. U 16/08, tačka 42).

44. Odlučujući o apelantovim prigovorima stvarne nenadležnosti Apelaciono vijeće je zaključilo da su u konkretnom slučaju ispunjeni pravni standardi propisani u odredbi člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, te da je u skladu s tim Sud BiH nadležan za procesuiranje predmetnog krivičnog djela protiv apelanta. Apelaciono vijeće je, također, smatralo da je Tužilaštvo BiH predočilo dostatne razloge iz kojih nesumnjivo proizlazi da je učinjenje predmetnih krivičnih djela izazvalo veoma štetne posljedice za BiH u vidu narušenog ugleda BiH i narušenog povjerenja u institucije BiH, da je poljuljano povjerenje građana u rad pravosudnih i drugih mjerodavnih organa, te posebno dovedena u pitanje efikasnost cjelokupnog krivičnopravnog sistema. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće veoma detaljno i argumentirano navelo konkretne razloge za koje je utvrdilo da se mogu podvesti pod pojam štetnih posljedica za BiH ili štetnih posljedica koje prelaze granice teritorije datog entiteta prema članu 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Ustavni sud zaključuje da je Sud BiH u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti iscrpno obrazložio postojanje uvjeta iz člana 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH (sada član 7. stav 2. tačka b) Prečišćenog teksta Zakona), a data obrazloženja s obzirom na činjenice predmeta i relevantne zakonske odredbe Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navedenog proizlazi da je, budući da normom koja koristi pravne standarde nije unaprijed određen njihov sadržaj, u smislu stavova Ustavnog suda iz Odluke U 16/08 (točka 42), Sud BiH, kao nadležni subjekt, u konkretnom slučaju odredio njihov sadržaj, pri čemu je vodio računa o cilju norme tj. odredbe člana 13. stav 2. točka b) Zakona o sudu BiH i dao iscrpnu elaboraciju o postojanju druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu čime je Sud BiH ispoštovao obavezu da u smislu naprijed navedene odluke pri primjeni ove odredbe pažljivo vodi računa o svakom pojedinačnom slučaju.

45. U odnosu na apelantove navode da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka tražio izuzeće sudije Branka Perića, kao i da je sam postupajući sudija zatražio svoje izuzeće. Također, apelant je naveo povredu prava na nepristran sud i zbog činjenice da je Apelaciono vijeće u istom sastavu donijelo rješenje od 30. juna 2009. godine, kao i presudu od 26. oktobra 2010. godine. U vezi s tim Ustavni sud ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu s navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27). Ustavni sud dalje naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran.

46. U odnosu na pitanje subjektivne ili lične nepristranosti Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka tražio izuzeće sudije Branka Perića, kao i da je sam postupajući sudija zatražio svoje izuzeće. Apelant je u apelaciji naveo da je sama činjenica da je postupajući sudija tražio svoje izuzeće dovoljna za zaključak o povredi apelantovog prava. Ustavni sud zapaža da je sudija Branko Perić tražio svoje izuzeće tvrdeći da je presuda od 3. februara 2009. godine bila predmet negativnih političkih komentara u jednom broju uticajnih javnih medija, a da su navedene okolnosti mogle stvoriti sumnju u njegovu nepristranost u tom postupku. Ustavni sud dalje zapaža da je Opća sjednica Suda BiH svojim odlukama od 3. i 24. septembra 2009. godine odbila navedene zahtjeve za izuzeće. Zatim, Ustavni sud ističe da je u obrazloženjima navedenih odluka istaknuto da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zahtjevi iz člana 29. tačka f) ZKP BiH, te da su dati dostatni i uvjerljivi razlozi za zaključak Suda BiH da ponašanje postupajućeg sudije u konkretnom slučaju nije izazvalo razumnu sumnju u njegovu nepristranost. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju u smislu navedenih stavova Evropskog suda nije, osim paušalnih navoda, ponudio uvjerljive dokaze kojima bi doveo u sumnju nepristranost postupajućeg sudije u smislu zahtjeva standarda člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na subjektivnu nepristranost postupajućeg sudije neosnovani.

47. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi mogu li se, neovisno o ponašanju određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stajalište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno "pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi" (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i poticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da "činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru), nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Također, "činjenica da su određene sudije učestvovale u donošenju procesnog rješenja o razdvajanju krivičnog postupka, a zatim i u vijeću koje je u prvom stepenu odlučivalo o krivičnoj apelantovoj odgovornosti, sama po sebi ne predstavlja kršenje principa nepristranosti suda" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 23/06 od 15. februara 2007. godine, stav 31). Ono što je odlučujuće jeste je li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija sudjelovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant naveo povredu prava na nepristran sud i prema objektivnom testu u odnosu na sudiju Branka Perića i u odnosu na sastav Apelacionog vijeća. S tim u vezi Ustavni sud je već naglasio da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su sudovi prilikom odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv apelanta bili pristrani. U tom kontekstu, u vezi sa sastavom Apelacionog vijeća, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju, u smislu navedenog stava Evropskog suda, iste sudije prilikom odlučivanja o žalbi Tužilaštva podnesenoj protiv prvobitno donesene Presude Suda BiH broj X-K/07/387 od 3. februara 2009. godine nisu direktno bavile odlučivanjem o meritumu predmeta. Osim toga Ustavni sud zapaža da je nesporno da u smislu relevantnih zakonskih odredbi ZKP BiH sudije Apelacionog vijeća nisu učestvovale u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (član 29. tačka d. ZKP BiH), budući da je tu odluku donio sudija Branko Perić, niti u činjenicama predmeta ima bilo šta što bi ukazivalo da su navedene sudije – članovi Apelacionog vijeća eventualno učestvovale u prethodim fazama predmetnog krivičnog postupka što prema relevantnim odredbama ZKP također predstavlja razlog za izuzeće i također može pokrenuti pitanje objektivne pristranosti. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio nikakve dokaze niti bilo kakve argumente koji bi govorili u prilog njegovoj tvrdnji da su sudija Branko Perić ili Apelaciono vijeće prilikom provođenja postupka i donošenja osporenih presuda bili pristrani. Imajući u vidu navedeno, te da Ustavni sud u spisu konkretnog predmeta ne nalazi ništa što bi ukazivalo na pristranost sudije Branka Perića i Apelacionog vijeća, a uzimajući u obzir i navedenu praksu Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na nepristran sud.

49. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen član 315. stav 1. ZKP BiH budući da Apelaciono vijeće, nakon što je uvažilo žalbu Tužilaštva BiH i ukinulo prvostepenu presudu nije naredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem već je predmet vratilo prvostepenom sudu radi provođenja postupka. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je apelant navedene prigovore već isticao u žalbi te da je Apelaciono vijeće istaklo da se rukovodilo direktnom primjenom Evropske konvencije i to čl. 6. i 13. Evropske konvencije i članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te je odlučilo da je u odnosu na primjenu člana 315. ZKP BiH značajnije apelantovo pravo na dvostepenost i pravičnost suđenja. Također je navedeno da je Apelaciono vijeće imalo u vidu da dokazni postupak u prvom stepenu nije uopće proveden, da je težište suđenja u pravilu uvijek u postupku pred sudom prvog stepena, te da se pretres pred drugostepenim sudom primarno posmatra kao postupak po žalbi i da je u svakom slučaju kraća faza krivičnog postupka od glavnog pretresa. Pored toga postupak pred Apelacionim vijećem bi bio završen donošenjem prvostepene presude na koju stranke nemaju pravo žalbe. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je Sud BiH dao u odnosu na apelantove prigovore da je pogrešno primijenjena navedena zakonska odredba jasno, argumentirano i ne izgleda proizvoljno. Također, Ustavni sud zapaža da je navedenom odlukom Apelacionog vijeća da direktno primijeni Evropsku konvenciju shodno članu II/2. Ustava BiH dana prednost zaštiti apelantovih prava u odnosu na strogu primjenu ZKP BiH. Stoga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

50. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo te u vezi s tim predložio da se "razmotre" navodi apelantove žalbe, Ustavni sud zapaža da je apelant, umjesto što je predložio da se "razmotri" njegova žalba, propustio da navede zbog čega je odlukom Apelacionog vijeća koje je razmotrilo apelantove žalbene navode i dalo obrazloženje, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud sa svoje strane, a imajući u vidu odluku Apelacionog vijeća i žalbene navode apelanta o kojima je odlučivalo Apelaciono vijeće i dalo obrazloženja, u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljnosti.

51. U vezi s apelantovim navodima da je u ovom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo zagarantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06). U tom smislu sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Najzad, apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njegove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standard izvan razumne sumnje, a što bi dovelo u pitanje i načelo in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

52. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

53. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII. Zaključak


54. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je krivični postupak protiv apelanta proveden pred nadležnim i nepristranim sudom. Također, nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer obrazloženje analize svih provedenih dokaza u ovom krivičnom postupku ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici.

55. Apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije povrijeđeno jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.

56. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!