Službeni glasnik BiH, broj 40/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3466/11, rješavajući apelaciju Dž. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dž. Č.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dž. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 29. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio protivizvršenje u predmetu Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 10 I do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je 12. februara 2014. godine dopunio apelaciju i ponovo podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio protivizvršenje u predmetu Osnovnog suda, koje je određeno Rješenjem tog suda broj 83 0 I 005223 11 I 2 od 6. decembra 2013. godine.

3. Apelant je 21. marta 2014. godine dopunom apelacije osporio Rješenje Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 I 005223 14 Gž 3 od 13. februara 2014. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 11 I 2 od 6. decembra 2013. godine.

4. Apelant je 24. novembra 2014. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda broj 83 0 I 005223 14 Gž 4 od 12. septembra 2014. godine i rješenja Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 11 I 3 od 2. jula 2014. godine i broj 83 0I 005223 11 I 3 od 7. maja 2014. godine.

5. Istovremeno, apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio protivizvršenje koje se provodi u Osnovnom sudu do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelacija je registrirana pod brojem AP 5010/14.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

6. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3466/11 od 25. oktobra 2011. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 29. augusta 2011. godine.

7. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda i od Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. septembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

8. Vrhovni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 22. septembra do 3. oktobra 2011. godine.

9. Ustavni sud je 1. decembra 2014. godine od Osnovnog suda u Bijeljini zatražio da ga obavijesti o tome da li je taj sud, u smislu odredbe člana 14. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama), donio akt o unutrašnjem poslovanju suda u kojem su bile regulirane naknade za putne troškove sudija.

10. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3466/11 i AP 5010/14 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3466/11.

III. Činjenično stanje

11. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Parnični postupak

12. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine obavezana je tužena da apelantu na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 2006. godinu isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom Osnovni sud je odbio kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva, kojim je apelant tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade putnih troškova u visini cijene prijevozne karte u javnom saobraćaju na relaciji Tuzla – Bijeljina i obrnuto za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine kao dana sačinjavanja nalaza sudskog vještaka isplati iznos od 16.478,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu, kao i da mu tužena ubuduće na isti način plaća putne troškove.

13. U obrazloženju presude navedeno je da je u postupku utvrđeno da je apelant sudija Osnovnog suda u Bijeljini, da je imenovan za sudiju tog suda i počeo je raditi 8. marta 2004. godine, da ima prijavljeno prebivalište u Tuzli, da svakodnevno putuje na posao i s posla u mjesto prebivališta, te da mu tužena ne isplaćuje troškove prijevoza na posao i s posla. Osnovni sud je obrazložio da, prema članu 8. stav 3. Zakona o plaćama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 115/05), apelantu pripada naknada za godišnji odmor, zbog čega je usvojio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na regres za godišnji odmor. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, Osnovni sud je naveo da je 30. septembra 2003. godine u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima i sudskoj službi ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 85/03) izmijenjen član 93. tako što tom izmijenjenom odredbom nije propisana naknada troškova prijevoza koja je do tada bila priznata kao pravo sudija. Navedena odredba je bila na snazi do donošenja novog Zakona o plaćama. Donošenjem novog Zakona o plaćama, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, prema članu 14, sudije imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenim budžetom suda. Dakle, zaključio je Osnovni sud, navedena odredba upućuje na Pravilnik o unutrašnjem poslovanju suda i odobreni budžet suda. Izvjesno je, kako je dalje utvrdio Osnovni sud, da tužena nije Pravilnikom o unutrašnjem poslovanju suda predvidjela sredstva za troškove prijevoza na posao i s posla, a Osnovni sud nije ovlašten da ocjenjuje ustavnost i zakonitost navedenog pravilnika. Zbog toga je Osnovni sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu troškova prijevoza.

14. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu, koji je o žalbi odlučio Presudom broj 83-0-P-001846-09 Gz od 24. septembra 2009. godine, na način da je uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tako što se tužena obavezuje da apelantu isplati precizirani iznos na ime naknade troškova putovanja na posao i s posla, kako je apelant precizirao u tužbenom zahtjevu, i da mu ubuduće na isti način plaća troškove prijevoza. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu plati troškove parničnog postupka.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da propisi na koje se pozvao prvostepeni sud ne isključuju sudijino pravo na naknadu troškova prijevoza, nego upućuju na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi reguliranja svih drugih vrsta naknada. Ako se uzme u obzir da važeći Zakon o plaćama (član 14) izričito ne isključuje obavezu plaćanja troškova prijevoza, nego, naprotiv, ukazuje na obavezu donošenja drugog akta kojim bi se regulirala prava na ostale naknade, zatim da navedeni zakon predviđa termin "putni troškovi" koji je širokog spektra značenja, onda navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, ukazuje na to da apelant ima legitimno očekivanje reguliranja konkretnog prava i to na način koji ne smije biti diskriminirajući u odnosu na druge zaposlene u društvenom sistemu. Činjenica da propis nije donesen, prema mišljenju Okružnog suda, ne može tuženu osloboditi obaveze plaćanja putnih troškova, jer upravo nedonošenjem propisa čini štetu apelantu, ograničivši tako njegovo pravo na imovinu. Okružni sud je istakao da je takav stav iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 2609/06. Do zadiranja u sudijinu imovinu (zarađenu plaću, jer se sudija u pravilu ne smije baviti dodatnim poslovima), kako je dalje obrazloženo, dolazi zato što su ti troškovi neophodni i nezaobilazni, uvjet su rada i moraju se podmiriti iz plaće. Konkretan rezultat je da sudijska plaća nema svoju realnu vrijednost (smanjena je za neophodne troškove putovanja) i da je sudijin ekonomski status izmijenjen na lošije, čime je obezvrijeđen i njegov položaj. Pri tome, ponašanje vlasti na takav način, nereguliranjem i neisplatom troškova putovanja samo sudijama (a ne i drugim kategorijama zaposlenika), nema obrazložen i u demokratskom društvu prihvatljiv i legitiman cilj. Na taj način, prema mišljenju Okružnog suda, diskriminirane su sudije prema imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja (sve kategorije zaposlenih imaju pravo na prijevoz i druge naknade), ali i one sudije koje putuju na posao u odnosu na one koji ne putuju. Da bi takva situacija bila prevaziđena, kako je dalje naveo Okružni sud, jedina mogućnost, koja istovremeno predstavlja apelantovo legitimno očekivanje i koja ne bi bila diskriminirajuća, jeste analogna primjena postojećih zakona (Zakon o Vladi Republike Srpske, Zakon o ministarstvima Republike Srpske, Zakon o plaćama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske i dr.) ili kolektivnih ugovora koji se odnose na druge slične kategorije zaposlenika, koji daju jasno pravo zaposlenim na troškove putovanja – prijevoza na posao i s posla. Okružni sud je zaključio da se tužena propuštanjem donošenja adekvatnog propisa nedopušteno umiješala u apelantovu imovinu, uzrokujući mu štetu koja se sastoji od nastalih troškova prijevoza na posao i s posla, pa ju je tužena dužna naknaditi u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 154. u vezi s članom 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

16. Protiv navedene presude Okružnog suda tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je donio Presudu broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine, reviziju tužene usvojio i Presudu Okružnog suda broj 83-0-P-001846-09 Gz od 24. septembra 2009. godine preinačio tako što je odbio apelantovu žalbu i u odbijajućem dijelu potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine.

17. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odredbom člana 14. Zakona o plaćama propisano da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da internim propisima, odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju tužene, nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlaska s posla. Pri takvom stanju stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je stav prvostepenog suda da apelantov zahtjev nije osnovan, jer takav zahtjev nema uporište niti u jednom pozitivnom propisu. Neprihvatljiv je stav drugostepenog suda, kako je dalje ocijenio Vrhovni sud, da se tužena ne može osloboditi obaveze da naknadi apelantu putne troškove nastale prilikom odlaska i dolaska na posao samo zato što nije donijela interne akte, odnosno propise o unutrašnjem poslovanju, kojima je to pravo regulirano, jer, shodno odredbama člana 14. navedenog zakona, sudije imaju pravo na naknadu za putne troškove samo ako je to u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenim budžetom, pa slijedi da apelantu to pravo pripada samo ako proizlazi iz propisa o unutrašnjem poslovanju suda, a ne zato što tužena nije donijela akt o unutrašnjem poslovanju suda kojim bi to pravo bilo regulirano.

Izvršni postupak (postupak izvršenja i protivizvršenja)

18. Apelant je 18. novembra 2009. godine podnio prijedlog za izvršenje navedene pravosnažne i izvršne presude Okružnog suda, kojim je tražio da se protiv tužene kao izvršenika odredi izvršenje radi naplate njegovih potraživanja preciziranih navedenom presudom. Rješenjem o izvršenju broj 83 0 I 005223 10 I od 11. februara 2010. godine Osnovni sud je dopustio predloženo izvršenje. Rješenjem broj 83 0 I 005223 10 I od 24. maja 2010. godine Osnovni sud je usvojio apelantov prigovor izjavljen na odluku o troškovima izvršnog postupka i apelantu dosudio troškove izvršenja u iznosu od 1.404,00 KM. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor tužene kao izvršenika na rješenje o izvršenju. Nakon toga, izvršenje je provedeno tako što je apelant naplatio svoja potraživanja.

19. Nakon presude Vrhovnog suda, tužena je na osnovu člana 54. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), navodeći da je izvršna isprava ukinuta, Osnovnom sudu podnijela prijedlog za protivizvršenje od 19. jula 2011. godine i dopunu prijedloga od 26. jula 2011. godine, kojima je tražila da Osnovni sud naloži apelantu da tuženoj vrati novčani iznos od 29.580,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana isplate, tj. od 22. oktobra 2010. godine pa do konačne isplate, uplatom na njen žiroračun.

20. Osnovni sud je Rješenjem broj 83 0 I 005223 11 I 2 od 6. decembra 2013. godine prihvatio navedeni prijedlog tužene za protivizvršenje, te je naložio apelantu da tuženoj vrati ono što je izvršenjem dobio, to jeste novčani iznos od 29.580,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana isplate, tj. od 22. oktobra 2010. godine, u roku od osam dana na žiroračun tužene.

21. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja Osnovnog suda, donio Rješenje broj 83 0 I 005223 14 Gž 3 od 13. februara 2014. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Vezano za apelantov prigovor u pogledu zakonskih zateznih kamata, u obrazloženju rješenja navedeno je da je, prema članu 54. stav 2. ZIP-a, propisano da, ako je tražilac izvršenja izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u prijedlogu za protivizvršenje može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa. Stoga je, kako je zaključio Okružni sud, pravilna odluka prvostepenog suda i u pogledu zakonskih zateznih kamata kojom je naloženo apelantu kao protivizvršeniku da plati kamate od 22. oktobra 2001. godine kao dana kada mu je isplaćen novčani iznos od 29.580,70 KM.

22. Osnovni sud je 7. maja 2014. godine donio Rješenje o protivizvršenju broj 83 0I 005223 11 I 3, kojim je dopustio predloženo protivizvršenje povodom prijedloga tužene od 25. marta 2014. godine. Protivizvršenje je dopušteno radi naplate iznosa od 29.580,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počevši od 22. oktobra 2010. godine pa do dana isplate na novčanom potraživanju – apelantovoj plaći koju ostvaruje u Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona, zapljenom i prijenosom do ½ plaće u korist tužene kao tražioca protivizvršenja, te je naloženo Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona da iznos od ½ apelantove plaće isplaćuje mjesečno prijenosom na žiroračun tužene, kako je i precizirano u rješenju, do potpunog namirenja novčanog potraživanja tužene.

23. Apelantov prigovor protiv navedenog rješenja o protivizvršenju odbijen je kao neosnovan Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 11 I 3 od 2. jula 2014. godine. U odnosu na apelantov prigovor da je Osnovni sud mjesno nenadležan, te da se treba proglasiti nenadležnim i predmet dostaviti Općinskom sudu u Tuzli kao stvarno i mjesno nadležnom, u obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 47. ZIP-a propisano da se prigovor na rješenje o izvršenju, a shodno tome i prigovor na rješenje o protivizvršenju, u smislu člana 56. ZIP-a, može podnijeti zbog razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito onih navedenih u tačkama od 1. do 10. tog člana. Apelantov prigovor koji se odnosi na mjesnu nenadležnost Osnovnog suda za postupanje u postupku protivizvršenja neosnovan je jer je članom 54. stav 1. ZIP-a propisano da izvršenik može, nakon što je izvršenje već provedeno, u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio, zbog čega nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti tog suda koji je apelant istakao. Dalje je navedeno da je apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda Federacije BiH (broj U-28/11) i Ustavnog suda (broj U 7/12) također neosnovano jer se navedene odluke odnose na zakone o plaćama sudija i tužilaca na nivou Federacije BiH i BiH, a ne na zakon o plaćama u Republici Srpskoj. Dalje je navedeno da je apelant u prigovoru neosnovano istakao da su mu povrijeđena prava iz Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju) kada su u pitanju troškovi prijevoza jer se navedeni razlog, kako je utvrdio Osnovni sud, mogao odnositi na pravilnost i zakonitost izvršne isprave na osnovu koje se provodio postupak izvršenja u konkretnom predmetu. U konkretnom slučaju, to je presuda Osnovnog suda čiju je pravilnost i zakonitost Vrhovni sud ocjenjivao u postupku povodom revizije. Istaknuto je da taj sud u izvršnom postupku, odnosno u postupku protivizvršenja, nije ovlašten da ocjenjuje pravilnost i zakonitost izvršne isprave na osnovu koje je i doneseno rješenje kojim je prihvaćen prijedlog za protivizvršenje od 6. decembra 2013. godine i koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 13. februara 2014. godine, nego je dužan da postupa povodom prijedloga za protivizvršenje. Osnovni sud je utvrdio da iz sadržaja prigovora proizlazi da svi navedeni razlozi za prigovor nisu razlozi koji u smislu člana 47. tačke od 1. do 10. ZIP-a sprječavaju izvršenje odnosno protivizvršenje.

24. Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 I 005223 14 Gž 4 od 12. septembra 2014. godine apelantova žalba protiv rješenja Osnovnog suda od 2. jula 2014. godine odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju rješenja navedeno je da je apelant u žalbi ponovio prigovore koje je već isticao i o kojima je Osnovni sud odlučio. Istaknuto je da je pravilan stav prvostepenog suda u pogledu toga da će se obračun zakonske zatezne kamate izvršiti prilikom provođenja rješenja o protivizvršenju, te se ne može smatrati da je prijedlog za protivizvršenje neuredan zbog toga što ne sadrži taj obračun.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje na to da su mu osporenim presudama Vrhovnog i Osnovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je u veoma opširnoj apelaciji istakao da je u okviru reforme pravosudnog sistema i uspostavljanja nacionalnog balansa u pravosuđu 8. marta 2004. godine imenovan za sudiju u Osnovnom sudu u Bijeljini, a zatim je 1. decembra 2010. godine imenovan za okružnog tužioca u Okružnom tužilaštvu u Bijeljini. Dalje je istakao da ima prebivalište u Tuzli, gdje živi sa svojom porodicom, odakle svojim automobilom odlazi na posao u Bijeljinu i istog se dana vraća s posla u Tuzlu. Apelant smatra da su mu neisplaćivanjem naknade troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji Tuzla – Bijeljina povrijeđena navedena prava. Istakao je da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da se pojam "putni troškovi" iz člana 14. Zakona o plaćama odnosi i na troškove prijevoza dolaska i odlaska i da ga treba tumačiti na način kao što je to učinio Okružni sud. Također, ističe da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno jer se na njegov zahtjev mogu primijeniti Opći kolektivni ugovor i Posebni kolektivni ugovor za oblast pravosuđa, kojima je priznato pravo na troškove prijevoza. Dalje navodi da plaćanje troškova prijevoza, koje je snosio iz svoje plaće, predstavlja umanjenje njegove imovine, što je imalo negativne materijalno-finansijske posljedice za njegov život i život njegove porodice. Zbog toga je morao napustiti posao u Bijeljini i vratiti se u Tuzlu. Također, apelant navodi da je diskriminiran u odnosu na svoje kolege sudije koji ne putuju, kao i u odnosu na sve druge zaposlenike koji prema izričitim zakonskim odredbama kao zaposlenici u pravosudnim institucijama, upravi ili zaposlenici na koje se primjenjuje Kolektivni ugovor imaju priznato pravo na troškove prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla i ta im se naknada uredno isplaćuje. Predložio je da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda zbog povrede navedenih prava.

26. U odnosu na postupak protivizvršenja, apelant je istakao da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je u postupku protivizvršenja obavezan da vrati znatno veći iznos od onog koji je primio. U vezi s datumom od kojeg se računa zakonska zatezna kamata, što je povećalo novčani iznos koji je dužan da vrati, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi da član 54. stav 2. ZIP-a nije u skladu s članom 346. Zakona o obligacionim odnosima. Također, smatra da u postupku nije mjesno nadležan Osnovni sud već Općinski sud u Tuzli. Predložio je da Ustavni sud ukine osporenu presudu Vrhovnog suda koja je izvršni naslov u postupku protivizvršenja.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je osporena odluka tog suda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonom, kao i Evropskom konvencijom, te su stoga apelantovi navodi neosnovani.

28. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da je osporena odluka Vrhovnog suda donijeta u skladu sa zakonom, te da nisu prekršena apelantova prava jer se u predmetnoj pravnoj stvari radilo o potraživanju za koje ne postoji pravni osnov. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Osnovni sud u Bijeljini je u odgovoru naveo da taj sud nije donosio nikakav akt o unutrašnjem poslovanju suda kojim bi bile regulirane naknade putnih troškova sudija, jer za donošenje takvog akta ne postoji pravni osnov, niti sudska uprava ima takvo ovlaštenje. Dalje je istaknuto da je unutrašnje poslovanje sudova regulirano Pravilnikom o unutrašnjem sudskom poslovanju koji donosi Ministarstvo pravde Republike Srpske (Pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju objavljen je u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 9/14). U odnosu na član 14. Zakona o plaćama, navedeno je da se taj član uvijek tumačio tako da se naknade putnih troškova odnose na troškove službenog putovanja sudija, tužilaca i stručnih saradnika u zemlji i inostranstvu, kao što je to regulirano Uredbom o naknadama za službena putovanja u zemlji i inostranstvu za zaposlene u javnom sektoru Republike Srpske, objavljenoj u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 73/10.

V. Relevantni propisi

31. Zakon o sudovima i sudskoj službi ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 93.

Sudija ima pravo na druga lična primanja i naknade:

1. Naknada troškova za prevoz na posao i sa posla,

(…)

32. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima i sudskoj službi ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 85/03), koji je stupio na snagu 31. oktobra 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Član 93. Zakona o sudovima i sudskoj službi ("Službeni glasnik RS" br. 13/00, 15/00, 16/00, 70/01 i 77/02), mijenja se i glasi:

"Sudija ima pravo na druga lična primanja i naknade:

1. otpremninu pri odlasku u penziju,

2. regres za godišnji odmor,

3. jubilarne nagrade."

33. Zakon o sudovima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08, 119/08, 58/09 i 116/09), koji je stupio na snagu 31. decembra 2004. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 79.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o sudovima i sudskoj službi ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/00, 15/00, 16/00, 70/01, 77/02, 85/03 i 114/03), osim odredbi čl. 87. do 95. tog zakona, koje se primjenjuju i dalje do donošenja posebnog Zakona o platama sudija.

34. Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 115/05, 30/07, 118/07 i 116/12), koji je stupio na pravnu snagu 1. januara 2006. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.
Okvir zakona

Ovim zakonom uređuju se plate, naknade i određena materijalna prava sudija i tužilaca i stručnih saradnika u Republici Srpskoj.

Član 14.
Naknada za putne troškove

Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.

Član 16.
Naknada za upućivanje u drugi sud sa ili bez pristanka sudije

U slučaju upućivanja sudije da vrši dužnost sudije u drugom sudu u skladu sa čl. 50. ili 51. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, taj sudija ima pravo na naknadu za troškove u skladu sa odredbama koje donese Visoki sudski i tužilački savjet u saradnji sa Ministarstvom pravde Republike Srpske.

VI. Dopustivost

35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na osporena rješenja

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 83 0 I 005223 14 Gž 4 od 12. septembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelant opovrgava osporene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

44. Konkretni postupak odnosi se na postupak povodom apelantove tužbe za naknadu potraživanja na ime prijevoza, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

45. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

46. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

47. Prema navedenim stavovima, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), Ustavni sud može se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade putnih troškova u visini cijene prijevozne karte u javnom saobraćaju na relaciji Tuzla – Bijeljina i obrnuto za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine kao dana sačinjavanja nalaza sudskog vještaka isplati precizirani iznos uz zakonsku zateznu kamatu, kao i da mu tužena ubuduće na isti način plaća putne troškove. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku kojom je usvajajući reviziju tužene i preinačavajući drugostepenu presudu odlučio da odbije apelantovu žalbu i presudu Osnovnog suda potvrdi u odbijajućem dijelu (koji je predmet i ove apelacije) obrazložio stavom da odluka drugostepenog suda nije pravilna jer je odredbama člana 93. Zakona o sudovima u sudskoj službi, koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant zasnovao radni odnos u Osnovnom sudu na mjestu sudije (8. mart 2004. godine), propisano da sudija ima pravo i na druga lična primanja i naknade, i to otpremninu pri odlasku u penziju, regres za godišnji odmor i jubilarne nagrade. Zatim je navedeno da je odredbama člana 79. Zakona o sudovima Republike Srpske propisano da danom stupanja na snagu tog zakona (stupio na snagu 2004. godine) prestaje da važi Zakon o sudovima i sudskoj službi, osim odredaba čl. od 87. do 95. tog zakona, koje se primjenjuju i dalje, odnosno do donošenja zakona o plaćama sudija. Konačno, odredbama člana 14. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca Republike Srpske (stupio na snagu 1. januara 2006. godine) propisano je da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda odnosno tužilaštva.

49. Vrhovni sud je istakao da nije sporno da internim propisima, odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju tužene nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlaska s posla, pa se pri takvom stanju stvari neprihvatljivim pokazuje stav drugostepenog suda prema kojem se tužena ne može osloboditi obaveze da naknadi apelantu putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlaska s posla samo zato što nije donijela interne akte odnosno propise o unutrašnjem poslovanju kojima je to pravo regulirano. Naime, shodno odredbama člana 14. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca Republike Srpske, sudije imaju pravo na naknadu za putne troškove samo ako je to u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenim budžetom, iz čega slijedi da apelantu to pravo pripada samo ako proizlazi iz propisa o unutrašnjem poslovanju suda, a ne zato što tužena nije donijela akt o unutrašnjem poslovanju suda kojim bi to pravo bilo regulirano.

50. U odnosu na izneseni stav Vrhovnog suda u osporenoj odluci, prema kojem apelantu pravo na troškove prijevoza pripada samo ako to proizlazi iz propisa o unutrašnjem poslovanju suda, a ne zato što tužena nije donijela akt o unutrašnjem poslovanju suda kojim bi to pravo bilo regulirano, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je nemoguće da apelant navedeno pravo uopće ostvari ukoliko tužena nije donijela akt o unutrašnjem poslovanju. Naime, iz odredbe člana 14. Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca Republike Srpske, prema kojoj sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda odnosno tužilaštva, nemoguće je zaključiti bilo šta drugo nego da navedena lica imaju pravo na naknadu za putne troškove, ali uvjet za ostvarenje tog prava je postojanje propisa o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva kojim će biti propisana visina i način ostvarivanja te naknade, te, u skladu s tim, sredstva odobrena budžetom suda odnosno tužilaštva.

51. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, bez postojanja propisa o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva navedenu naknadu ne mogu ostvariti lica koja prema članu 14. navedenog zakona imaju pravo na nju. Stoga se nikako ne smije zanemariti činjenica da, prema obrazloženju Vrhovnog suda, tužena nije donijela unutrašnje akte suda kojima bi, između ostalih, riješila i pitanje naknade prijevoza na posao i s posla. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, usvajajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 16.478,00 KM na ime naknade troškova putovanja na posao i s posla u visini cijene prijevozne karte u javnom saobraćaju na relaciji Tuzla – Bijeljina i nazad svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 18. novembra 2008. godine, te da apelantu ubuduće na isti način plaća putne troškove sve dok se ne promijene okolnosti koje bi opravdavale prestanak obaveze plaćanja. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud svoju odluku obrazložio stavom da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zaključujući u osnovi da ne postoji propis koji sudiji daje pravo na naknadu putnih troškova pa da time nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a time ni Ustav BiH.

52. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, za razliku od Vrhovnog suda, svoju odluku obrazložio na način koji u cijelosti korespondira kriterijima prava na pravično suđenje koja su uspostavili organi Konvencije i sam Ustavni sud kada je istakao da propisi na koje se prvostepeni sud poziva ne isključuju pravo na naknadu putnih troškova sudiji, nego upućuju na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi reguliranja svih drugih vrsta naknada. Naime, nesporno je Zakon o sudovima Republike Srpske sa svim izmjenama sve do 2003. godine izričito predviđao pravo sudija na troškove putovanja na posao i s posla. Prema izmijenjenom članu 93. ranije važećeg Zakona o sudovima Republike Srpske, utvrđeno je pravo sudije na otpremninu, regres i jubilarne nagrade (ispušteni troškovi putovanja), ali je članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske (koji je stupio na snagu tokom 2003. godine) propisano da će se podzakonski propisi koji reguliraju ostala primanja i naknade sudija uskladiti u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog zakona. Nakon toga, 1. januara 2006. godine, stupio je na snagu Zakon o plaćama sudija i tužilaca Republike Srpske, kojim je u članu 14. utvrđeno pravo sudija na naknadu za putne troškove i opet ostvarivanje tog prava prepušteno propisima o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenom budžetu suda. Ni ti akti nisu doneseni. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud uopće nije izjasnio o takvom stavu drugostepenog suda.

53. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj odluci istakao da, ako se uzme u obzir da zakonske formulacije izričito nisu isključile obavezu plaćanja, nego, naprotiv, ukazuju na obavezu donošenja drugog akta kojim bi se regulirala prava na ostale naknade, zatim da važeći Zakon o plaćama predviđa termin "putni troškovi" koji je širokog spektra značenja, to ukazuje na to da apelant ima legitimno očekivanje konkretnog reguliranja tog prava i to na način koji ne smije biti diskriminirajući u odnosu na druge zaposlene u javnim službama. Na to legitimno očekivanje još jasnije ukazuju općepoznate činjenice, tj. da je pravni sistem koncipiran tako da sve druge kategorije zaposlenih, imenovanih ili izabranih lica imaju pravo na putne troškove na osnovu zakona i na osnovu kolektivnih ugovora, a ista prava sadržana su u Zakonu o Vladi Republike Srpske, Zakonu o ministarstvima Republike Srpske, Zakonu o administrativnoj službi i upravi Republike Srpske, Zakonu o plaćama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske, te u Odluci o posebnim pravima i naknadama izabranih i postavljenih lica zaposlenih u organima državne uprave. Čak i sudije kao članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, kada su u tom organizacionom obliku, u skladu sa Zakonom o VSTV-u (član 9), imaju pravo na te troškove, a o tome se Vrhovni sud nije izjasnio u obrazloženju osporene odluke.

54. Ustavni sud podsjeća i na to da je drugostepeni sud istakao da činjenica da propis nije donesen ne može osloboditi tuženu obaveze plaćanja tih troškova jer upravo nedonošenjem propisa tužena apelantu čini štetu, ograničivši tako njegovo pravo na imovinu. Drugostepeni sud je istakao da je takav stav iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 2609/06. Do zadiranja u sudijinu imovinu (zarađenu plaću, jer se u pravilu sudija ne smije baviti dodatnim poslovima) dolazi zbog toga što su ti troškovi neophodni i nezaobilazni, uvjet su rada i moraju se podmiriti iz plaće. Konkretan rezultat je da sudijska plaća nema svoju realnu vrijednost (smanjena je za neophodne troškove putovanja) i da je sudijin ekonomski status izmijenjen na lošije, čime je obezvrijeđen i njegov položaj. Pri tome, ponašanje javne vlasti na takav način, tj. nereguliranjem i neisplatom troškova putovanja samo sudijama (a ne i drugim kategorijama zaposlenika) nema obrazložen i u demokratskom društvu prihvatljiv i legitiman cilj i tužena tokom postupka i nije ponudila nijedan prihvatljiv i opravdan razlog za nedonošenje propisa, osim što tvrdi da propisa nema, a to nije ni sporno. Na takav način diskriminirane su sudije prema imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja, ali i sudije koje putuju u odnosu na sudije koje ne putuju, zaključak je Okružnog suda, koji je dodao da te razlike između sudija postaju uočljivije ako se imaju u vidu odredbe člana 16. Zakona o plaćama sudija i tužilaca Republike Srpske, koji predviđa mogućnost takve naknade (opet u skladu s posebnim aktom VSTV-a) za sudije koje su upućene da vrše dužnost u drugom sudu, u skladu s čl. 50. i 51. Zakona o VSTV-u. Kada se te zakonske situacije uporede sa stanjem apelanta kao sudije koji putuje u drugi grad bez naknade troškova putovanja, dolazi se do ozbiljnih sumnji u jednakost odnosa prema svim sudijama jer za to nema razumnog i objektivno prihvatljivog opravdanja. Da bi takva situacija bila prevaziđena, jedina mogućnost koja istovremeno predstavlja apelantovo legitimno očekivanje (i koja ne bi bila diskriminirajuća) jeste analogna primjena navedenih postojećih zakona (ili kolektivnih ugovora) koji se odnose na druge slične kategorije zaposlenika. Minimum bi predstavljalo priznanje apelantu cijene putnih troškova u javnom saobraćaju (čak i mišljenje VSTV-a u spisu suda, iako ne obavezuje sud, ukazuje u zadnjem stavu da se u nedostatku posebnih propisa koji se odnose na određene vrste sudijskih naknada primijene propisi koji su se do tada primjenjivali). Dakle, propuštanjem donošenja adekvatnog propisa kojim bi jasno na nediskriminirajući način bilo regulirano pitanje naknade troškova prijevoza na posao i s posla, tužena se nedopušteno umiješala u apelantovu imovinu odnosno povrijedila apelantovo pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio je Okružni sud, a Vrhovni sud se u osporenoj odluci uopće nije bavio navedenim pitanjima niti iznio vlastiti stav i obrazloženje. Iznesena obrazloženja žalbenog suda za razliku od obrazloženja Vrhovnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti korespondiraju sa standardima prava na pravično suđenje i u pogledu primjene materijalnog prava i u pogledu prava na obrazloženu odluku.

55. Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 2587/05 zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene prava redovnog suda kada se nedostatak pratećih propisa protumači na način da se izgubi neko pravo zasnovano u zakonu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 44). U spomenutoj odluci navedeno je da je Kantonalni sud, čijom je odlukom odbijen apelantov zahtjev za isplatu regresa, smatrao da je odredbom člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH propisano da sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove, a tačkom 3. istog člana naznačena je i naknada regresa za godišnji odmor. Međutim, u tom zakonu nije određeno na koji način će se utvrditi visina naknade na ime regresa za godišnji odmor za sudije i tužioce, niti je to određeno bilo kojim drugim tuženikovim zakonom (Tuzlanski kanton), a koji se odnosi na pravosudne organe Tuzlanskog kantona kao korisnike budžeta (op. cit. AP 2587/05, tačka 10). Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da je u konkretnom slučaju situacija u pogledu postojanja pravne praznine veoma slična onoj u predmetu broj AP 301/04, jer Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH zaista nije propisan način utvrđivanja naknade na ime regresa za godišnji odmor, koja je kao apelantovo pravo propisana članom 41. tog zakona. Činjenica da ni ostalim budžetskim korisnicima u spornom periodu regres nije bio isplaćen jer tuženi nije donio odluku o isplati regresa za korisnike budžeta, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelantu ne pripada pravo na regres, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost Kantonalnog suda s direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelantovih prava (op. cit. AP 2587/05, tačka 40).

56. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi razlog zbog kojeg bi odstupio od svoje dosadašnje prakse iskazane i u Odluci broj AP 2587/05 i mnogim drugim, pa i Odluci broj AP 2609/06 na koju se pozvao žalbeni sud. Naime, činjenica da pratećim propisima nije dalje definirano pravo koje je utvrđeno zakonom, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu citiranu praksu Ustavnog suda, ne može se u okviru redovnih sudova protumačiti kao gubitak prava za apelanta. Stoga Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju arbitrarno primijenio predmetnu zakonsku odredbu.

57. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća i na to da je u konkretnom slučaju Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) izabralo apelanta za sudiju u Osnovnom sudu u Bijeljini. Tumačenje člana 14. Zakona na način na koji je to uradio Vrhovni sud, prema mišljenju Ustavnog suda, onemogućava politiku VSTV-a i mogućnost da jedno lice s prebivalištem u jednom gradu bude izabrano na dužnost sudije ili tužioca u drugom gradu. Štaviše, moglo bi se govoriti i o diskriminaciji, i to ne samo u odnosu na ostale nosioce javnih funkcija već i u okviru samih sudija koji dolaze iz sjedišta suda i koji dolaze iz drugih gradova i općina, za koju, kako navode i apelant i žalbeni sud, nema opravdanja koje bi zadovoljilo kriterije nediskriminacije. Naime, prema članu 27. Zakona o VSTV-u, potpuno isti uvjeti propisani su za imenovanje sudija osnovnih sudova u Republici Srpskoj, Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH i općinskih sudova u FBiH, pri čemu nije postavljen uvjet da kandidat za sudiju mora dolaziti samo iz sjedišta suda. Naprotiv, kao što je već rečeno, sama politika VSTV-a s ciljem osiguranja nezavisnosti i nepristranosti sudija i tužilaca dovodi do češćeg imenovanja sudija i tužilaca izvan njihovog prebivališta. Takva situacija zahtijeva priznanje zakonskog prava sudija i tužilaca na naknadu na ime putnih troškova od mjesta prebivališta do mjesta sjedišta suda. Ustavni sud se neće miješati u način i visinu te naknade, ali, kao što je istakao drugostepeni sud pozivajući se i na stav VSTV-a koji imenuje sudije i tužioce, ta naknada sudijama i tužiocima može biti isplaćena u visini i na način koji se mogu izračunati analognom primjenom odredaba člana 16. Zakona o plaćama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj ili primjenom kolektivnih ugovora ili donošenjem zakonom propisanih podzakonskih akata konkretno za sudije i tužioce. Međutim, sama činjenica da je apelantu drugostepenom presudom dosuđen iznos od 16.478,00 KM, do kojeg je žalbeni sud došao vještačenjem za period nešto duži od četiri godine za koji je apelant zahtijevao isplatu naknade putnih troškova, govori o kolikom izdvajanju iz plaće sudije je riječ i u kolikoj su mjeri sudije ili tužioci koji ne dolaze iz sjedišta suda u neravnopravnom položaju u odnosu na sudije i tužioce koji žive i rade u mjestu sjedišta suda, te da u suštini nemaju istu plaću za isti posao u istom sudu ili tužilaštvu, a da se Vrhovni sud niti o jednom od navedenih segmenata odluke drugostepenog suda nije izjasnio kada je tu odluku preinačio.

58. Ustavni sud u prilog svemu navedenom ističe da je apelant obavljajući dužnost sudije svakodnevno putovao na relaciji Tuzla – Bijeljina i nazad (udaljenost 68,31 km), a da mu pri tome nisu priznata prava na naknadu troškova putovanja, prava na službeni stan, niti pravo na odvojeni život. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da su Odlukom o posebnim pravima i naknadama izabranih i postavljenih lica zaposlenih u organima državne uprave dužnosnicima priznata navedena prava, a kao kriterij za ostvarivanje prava na naknadu putnih troškova propisana je udaljenost mjesta stalnog boravka od mjesta rada više od 50 km.

59. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te obrazloženja odluke Vrhovnog suda koje ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

60. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo kada je nedostatak pratećih propisa protumačio na način da se izgubilo određeno pravo zasnovano u zakonu, te kada taj sud, preinačujući drugostepenu presudu i odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, nije sagledao argumentaciju koju je iznio žalbeni sud, niti je dao obrazloženje iz kojeg bi se mogli vidjeti njegovi stavovi o pitanjima na kojima je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku.

62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.