Službeni glasnik BiH, broj 28/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5765/15, rješavajući apelaciju Šefika Hodžića i Besima Durakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvajaju apelacije Šefika Hodžića i Besima Durakovića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 252604 15 Kž 3 od 22. decembra 2015. godine i Rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 252604 15 Kv od 29. oktobra 2015. godine u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Šefika Hodžića i Besima Durakovića podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 252604 15 Kž 3 od 22. decembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 252604 15 Kv od 29. oktobra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana iz II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Šefik Hodžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 252604 15 Kž 3 od 22. decembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 252604 15 Kv od 29. oktobra 2015. godine. Apelacija prvoapelanta je registrirana pod brojem AP 5765/15.

2. Besim Duraković (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koje je osporio i prvoapelant. Apelacija drugoapelanta je registrirana pod brojem AP 5766/15.

3. Apelanti su predmetnim apelacijama istovremeno zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 22. decembra 2015. godine i oba apelanta odmah pustio na slobodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, kao i da su objema apelacijama osporena ista rješenja redovnih sudova, Ustavni sud je, postupajući u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5765/15.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. i 18. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelacije dostavili 18. januara 2016. godine, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelacije.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Rješenja o određivanju pritvora

8. Općinski sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 32 0 K 252604 15 Kpp 8 od 24. oktobra 2015. godine, kojim je apelantima, prema kojima se po naredbi o proširenju istrage Tužilaštva od 24. oktobra 2015. godine provodi istraga, odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca zbog osnova iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), i to tako da taj pritvor prema prvoapelantu može trajati do 22. novembra 2015. godine, a prema drugoapelantu do 21. novembra 2015. godine.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora i naredbu o proširenju istrage (u daljnjem tekstu: naredba) prema apelantima protiv kojih se vodi istraga zbog osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo zloupotreba položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u sticaju s krivičnim djelom sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZFBiH, a u odnosu na drugoapelanta i zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 382. stav 2. citiranog zakona i krivično djelo povreda ravnopravnosti u vršenju privredne djelatnosti iz člana 241. stav 1. istog zakona, zbog čega je prema njima kao osumnjičenima Tužilaštvo predložilo mjeru pritvora zbog zakonskih razloga iz osnova člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH. Postupajući po prijedlogu i naredbi Tužilaštva, u skladu s odredbom člana 154. stav 2. ZKPFBiH, održano je ročište na kojem su saslušani apelanti kao osumnjičeni i njihov branilac. Tužilaštvo je ostalo pri prijedlogu i dodatno obrazložilo razloge zbog kojih je predložilo mjeru pritvora prema apelantima, a branilac apelanata i apelanti su se protivili prijedlogu za određivanje pritvora, te su dali iscrpno obrazloženje svojih navoda.

10. Nakon što je "ostvaren uvid u naredbu o proširenju istrage od 23.10.2015. godine te priložene dokaze u spisu", Općinski sud je ocijenio osnovanim prijedlog Tužilaštva o određivanju pritvora apelantima, nakon ostvarenog uvida u naredbu o proširenju istrage, izvršene analize svih priloženih dokaza dostavljenih uz prijedlog koji su detaljno navedeni na str. od 7. do 9. rješenja, iskaza svjedoka poimenično navedenih u obrazloženju rješenja, brojnih materijalnih dokaza (rješenja o imenovanju drugoapelanta na funkciju direktora Kantonalne uprave za inspekcijske poslove TK (u daljnjem tekstu: Uprava), rješenja o rasporedu prvoapelanta na poslove referenta za tehničke poslove u Upravi i rješenje o rasporedu na poslove višeg referenta za tehničke poslove, odluke o javnoj nabavci dijelova i održavanju vozila Uprave za 2010. i 2011. godinu, dopisa Porezne uprave Federacije BiH od 23. jula 2015. godine, zapisnika o inspekcijskom nadzoru Uprave od 27. maja 2011. godine, te poimenično navedenih rješenja Uprave i dr.), te nakon detaljne analize navoda odbrane apelanata i iskaza apelanata kao osumnjičenih. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti kao saizvršioci počinili niz inkriminiranih radnji za koje se sumnjiče na način opisan u prijedlogu i naredbi, te su, drugoapelant kao direktor Uprave, a prvoapelant kao član Komisije za izbor najpovoljnijeg ponuđača za nabavku dijelova i održavanje vozila Uprave za 2010. i 2011. godinu, zloupotrijebili svoj službeni položaj i postupak javne nabavke autodijelova i održavanja vozila Uprave za 2010. godinu i 2011. godinu. Navedeno je da su osumnjičeni apelanti te radnje preduzeli na način što su kao najpovoljnijeg ponuđača odabrali pravnu osobu čija ponuda nije ispunjavala uvjete, što su toj pravnoj osobi omogućili pribavljanje imovinske koristi koja prelazi iznos od 10.000,00 KM iako nije obavljala poslove za koje je izabrana jer je održavanje vozila Uprave obavljala druga pravna osoba. Nadalje je navedeno i da je u porodičnoj kući i putničkom vozilu, vlasništvo drugoapelanta, pronađena službena dokumentacija Uprave (originalna ili fotokopije), namjerno uklonjena iz službenih prostorija Uprave, gdje je ustvari i trebala biti na način detaljno opisan u obrazloženju osporenog rješenja. Također je ocijenjeno, nakon prezentiranja sadržaja provedenih dokaza, da postoji osnovana sumnja da je drugoapelant zloupotrijebio svoj službeni položaj tako što je ličnim prisustvom direktno utjecao na članove inspekcijskog tima koji je vršio inspekcijski nadzor pravne osobe koja se bavila prodajom starog željeza i lima na način detaljno opisan u obrazloženju rješenja (str. 12. i 13), te što je drugoapelant za robu koja nije oduzeta posredovao da se ona proda određenoj pravnoj osobi za iznos od 6.000,00 KM, za koji iznos je oštetio budžet TK. Također je utvrđeno, na osnovu provedenih dokaza čiji je sadržaj sud detaljno prezentirao (str. od 14. do 16), da postoji osnovana sumnja da je drugoapelant svoj službeni položaj zloupotrijebio i na način što je favorizirao rad JKP "Komunalno" Živinice, koje je upravljalo gradskom pijacom u Živinicama, dozvoljavajući njezin rad i u vrijeme kada je bilo na snazi rješenje o zabrani njezinog rada, za što je dobivao novac od pijačnih radnika i na koji način je stavio u neravnopravan položaj ostale pravne osobe koje se bave istom ili sličnom djelatnošću. Stoga je Općinski sud, dovodeći konkretne dokaze u vezu sa svakom od tačaka naredbe o provođenju, odnosno proširenju istrage, zaključio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere pritvora.

11. U odnosu na predloženi pritvorski osnov iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH Općinski sud je cijenio da je on osnovan. U tom kontekstu je navedeno da u daljem toku postupka sud treba saslušati veći broj poimenično navedenih svjedoka, te je istaknuto da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da će apelanti ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, zaposlenike Uprave koji u ovom krivičnom postupku nisu saslušani, što iz iskaza saslušanih svjedoka, zaposlenika Uprave, proizlazi da su im apelanti već upućivali prijetnje "da i oni iz statusa svjedoka mogu preći u status osumnjičenih, da će biti izvedeni svezanih ruku" i sl. Također je istaknuto da bi apelanti mogli uništiti, sakriti ili krivotvoriti dokaze, službenu dokumentaciju Uprave važnu za predmetni krivični postupak jer iz dokaza zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta iz porodične kuće i vozila, koje je privatno vlasništvo drugoapelanta, nije navedeno koja službena dokumentacija Uprave je uklonjena iz njezinih prostorija, te s obzirom na funkciju koju su obavljali u Upravi, apelante čini upućenim u oduzetu dokumentaciju.

12. U vezi s postojanjem pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, sudija za prethodni postupak je istakao da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni apelanti ponoviti krivično djelo. Istaknuto je da su osumnjičeni zaposleni u Upravi i da, prema opisu poslova, učestvuju u aktivnostima oko oduzete robe i poslova javnih nabavki, da su apelanti osnovano sumnjivi da su od početka 2010. godine zajedno učestvovali u vršenju krivičnih djela, od kojih je jedno izvršeno u septembru 2015. godine, a da se za svako može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ukazano je da su osumnjičeni apelanti pokazali naročitu odlučnost i upornost u činjenju više krivičnih djela u dužem periodu, te da je osumnjičeni drugoapelant zatečen prilikom iznošenja dokumentacije iz Uprave u privatno vozilo, te da je veća količina službene dokumentacije pronađena u njegovoj kući, što ukazuje na opravdan strah da bi boravkom na slobodi mogao nastaviti s činjenjem krivičnih djela.

13. U odnosu na predloženi pritvorski osnov iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH Općinski sud je cijenio da je on osnovan zato što se radi o posebno teškim djelima, jer je učinjeno više krivičnih djela protiv službene i odgovorne dužnosti u dužem vremenskom periodu u kojem su apelanti sistematski zloupotrebljavali svoje funkcije radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi drugim pravnim osobama i sebi, nanošenjem štete budžetu TK. Osim toga, Općinski sud je ukazao na činjenicu da je predmetni krivični postupak medijski propraćen, pa je javnost revoltirana rasprostranjenom korupcijom u državnim organima, zbog čega su uslijed nezadovoljstva građana više puta organizirani masovni protesti koji su znali rezultirati značajnom štetom i primjenom sile, zbog čega postoji osnovana bojazan da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

14. Imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela za koja postoji osnovana sumnja da su ih apelanti kao osumnjičeni počinili, okolnosti, kao i zakonske osnove zbog kojih je pritvor određen, Općinski sud je našao da se svrha koja se želi postići određivanjem mjere pritvora ne bi mogla postići primjenom neke od blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH.

15. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 252604 15 Kv od 29. oktobra 2015. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata izjavljene protiv rješenja suda od 24. oktobra 2015. godine.

16. Općinski sud je naveo da su apelanti izjavili žalbu, osporavajući razloge osporenog rješenja iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su počinili predmetna krivična djela. Te žalbene navode sud je odbio kao neosnovane. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud, nakon izvršene analize izvedenih dokaza, utvrdio odlučne činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su apelanti počinili predmetna krivična djela koja u fazi istrage ne zahtijevaju apsolutnu dokazanost. U pogledu žalbenih navoda kojim je odbrana apelanata osporavala posebne pritvorske razloge iz tačke b) člana 146. stav 1. ZKPFBiH osporenog rješenja, Općinski sud je istakao nespornim postojanje naročitih okolnosti iz citirane odredbe zakona jer je tokom istrage potrebno saslušati veći broj svjedoka, radnih kolega apelanata kojima su oni nadređeni u procesu rada, kako to proizlazi iz do tada prikupljenih dokaza tokom istrage, iz kojih proizlazi da je već bilo određenog utjecaja, da je izmještena i sklanjana službena dokumentacija koja bi mogla poslužiti u predmetnom krivičnom postupku, kako je to bliže obrazloženo osporenim rješenjem. Općinski sud smatra da se sve navedene okolnosti mogu cijeniti kao naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelanti, boravkom na slobodi, ometali krivični postupak utjecajem na svjedoke, uništavanjem, sakrivanjem, izmjenom ili krivotvorenjem dokaza ili tragova važnih za predmetni postupak, te kako su u inkriminiranom periodu kontinuirano vršili radnje i činili krivična djela za koje im se može izreći kazna zatvora od tri godine i veća, to je, po ocjeni suda, izvjesno postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ih apelanti, boravkom na slobodi, ponovo počiniti. Dalje, kako je apelantima stavljeno na teret produženo krivično djelo zloupotreba položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, koji su pri činjenju tog djela iskazali naročitu drskost, upornost i odlučnost tako što su zloupotrijebili svoje javne funkcije za svoje privatne interese u veoma teškoj ekonomskoj situaciji, gdje se dešavaju svakodnevni protesti zbog privatiziranja navedenih funkcija, bezakonja, zbog čega se navedeno krivično djelo smatra posebno teškim s obzirom na njegovo izvršenje i posljedice, što bi također, po ocjeni suda, rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda, što opravdava razloge pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d). Pri tome, Općinski sud je istakao da "da je u odbrana osumnjičenih [apelanata] pažljivije sagledala prijedlog tužioca za određivanje pritvora osumnjičenim [apelantima], a bila je u toj prilici, bilo bi u žalbi manje primjedbi i postavljenih pitanja, odnosno odgovor se mogao naći u tom prijedlogu. Mada ožalbenim rješenjem nema naznaka o predloženim mjerama zabrane, u konkretnom slučaju svrha mjere pritvora ne bi se mogla ostvariti mjerama zabrane iz člana 140. i 140 a) ZKP FBiH". Stoga je Općinski sud istakao da smatra da je pravilno određen pritvor osumnjičenim apelantima te je, postupajući u skladu s članom 337. st. 2. i 3. ZKPFBiH, odlučio kao u izreci rješenja.

Rješenja o produženju pritvora

17. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora osumnjičenim apelantima Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 252604 15 Kv 2 od 18. novembra 2015. godine i broj 32 0 K 252604 15 Kv 3 od 30. novembra 2015. godine apelantima kao osumnjičenim produžio pritvor za dva mjeseca, kojim je utvrđeno da on može trajati do 18. januara 2016. godine. Međutim, odlučujući po žalbama apelanata Kantonalni sud je Rješenjima br. 32 0 K 25604 15 Kž od 27. novembra 2015. godine i 32 0 K 252604 15 Kž 2 od 11. decembra 2015. godine uvažio žalbe apelanata, izjavljene protiv rješenja prvostepenog suda od 18. novembra 2015. godine i 30. novembra 2015. godine o produženju pritvora, ukinuo rješenja prvostepenog suda i predmet oba puta vratio tom sudu na ponovni postupak.

18. Odlučujući u ponovnom postupku o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantima, Općinski sud je donio Rješenje broj K 252604 15 Kv 4 od 15. decembra 2015. godine kojim je apelantima pritvor produžio za dva mjeseca iz posebnih pritvorskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH koji, prema ovom rješenju, može trajati do 18. januara 2016. godine.

19. Općinski sud je naveo da je, imajući u vidu sadržinu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora i dokaza navedenih u ovom rješenju, prezentiranih na st. od 2. do 10. rješenja, pri tome imajući u vidu izjašnjenje branioca apelanata, zaključio da iz izvedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im kao osumnjičenim stavljena na teret. Općinski sud je također odbio kao neosnovane navode odbrane apelanata kojima se dovodi u pitanje kredibilitet iskaza svjedoka poimenično navedenih u obrazloženju rješenja (str. 10) jer, po ocjeni suda, oni nisu u suprotnosti s materijalnim dokazima iz spisa predmeta zato što je nesporno da su apelanti imali svojstvo službenih i odgovornih osoba u Federaciji, odnosno jer subjektivna komponenta apelanata kada su u pitanju radnje za koje se terete nije ničim dovedena u pitanje. Stoga je Općinski sud istakao da je vijeće u toj fazi krivičnog postupka utvrdilo postojanje osnovane sumnje na počinjenje predmetnih krivičnih djela koja su osumnjičenim apelantima stavljena na teret, kao osnovnog uvjeta za produženje pritvora apelantima, te je Općinski sud utvrdio osnovanost navoda Tužilaštva da u odnosu na apelante i dalje stoje osnovi za pritvor propisani članom 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH, dok je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti za produženje pritvora osumnjičenim apelantima kada je u pitanju osnov propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

20. Naime, u vezi s tim, u kontekstu pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, konstatirano je da iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, koju je izdao MUPTK od 21. oktobra 2015. godine, proizlazi da je u porodičnoj kući, vlasništvo drugoapelanta, i to na raznim mjestima, kao i u vozilu, vlasništvo drugoapelanta, pronađena razna službena dokumentacija Uprave (u originalu i fotokopiji) u vezi s izvršenim inspekcijskim nadzorom pravnih i fizičkih osoba, dopisi i koverte naslovljene na Upravu, a da iz zapisnika MUP-a o pretresanju, sačinjenog istog datuma, nije konkretno navedeno koja je to službena dokumentacija, te s obzirom na mjesta pronalaženja dokumentacije, po ocjeni suda, sve ukazuje na opravdanu bojazan od sakrivanja tragova važnih za konkretni krivični postupak i namjerno uklanjanje navedene dokumentacije iz prostorija Uprave, gdje je u svakom slučaju trebala biti. Osim toga istaknuta je činjenica da je osumnjičenim apelantima, između ostalih krivičnih djela, stavljeno na teret i krivično djelo sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZBiH kao samostalno krivično djelo, što su svakako okolnosti koje, s obzirom na obimnost predmeta, kao i visoku pozicioniranost apelanata kao zaposlenika Uprave, ukazuju na upućenost osumnjičenih u cjelokupnu dokumentaciju Uprave. Stoga, Općinski sud smatra da te okolnosti ukazuju na naročitu bojazan da bi apelanti kao osumnjičeni, boravkom na slobodi, uništili ili sakrili tragove važne za krivični postupak, na koji način je, po ocjeni suda, ispunjen uvjet za produženje pritvora apelantima prema uvjetima iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

21. U vezi s posebnim pritvorskim uvjetom iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Općinski sud je ukazao da je citiranim članom propisano da se pritvor određenoj osobi može odrediti, odnosno produžiti ako postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo u vanrednim okolnostima i ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža. Dakle, kako se apelantima za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. KZFBiH, koje im je stavljeno na teret, može izreći kazna zatvora od deset godina Općinski sud navodi da je na taj način ispunjen objektivi uvjet za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Također, cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškom krivičnom djelu, imajući u vidu način izvršenja, odnosno postojanje osnovane sumnje da su apelanti djelo počinili u dužem vremenskom kontinuitetu, pri čemu su iskazali veliku upornost i bezobzirnost i da su djelovali zajedno, da su apelanti krivična djela koja su im stavljena na teret počinili kao visoko pozicionirani zaposlenici Uprave, po ocjeni suda, upućuje na zaključak da činjenje tih djela nije praćeno uobičajenim okolnostima, već upravo da se radi o vanrednim okolnostima počinjenja djela. Ovo posebno iz razloga jer se radi o osobama zaduženim za zaštitu imovinske koristi i sigurnosti građana, od kojih su građani očekivali zaštitu, a ne obratno, pa s obzirom na posljedice izvršenja ovih krivičnih djela koje se ogledaju u gubitku povjerenja građana u rad institucija države, kao i osiromašenju budžeta TK što, po ocjeni suda, prijeti revoltom tih građana, na osnovu čega je Općinski sud ocijenio da bi radi daljnjeg nesmetanog vođenja krivičnog postupka bilo neophodno apelantima produžiti pritvor jer bi njihov boravak na slobodi rezultirao stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Sud je također cijenio okolnost da je predmetni krivični postupak medijski propraćen, pri tome posebno imajući u vidu medijske članke o organiziranim protestima radnika pijace u Živinicama nakon zatvaranja pijace, što sve ukazuje da je javnost revoltirana rasprostranjenom korupcijom u državnim organima, na osnovu čega je zaključio da postoji stvarna prijetnja od sličnih protesta u slučaju boravka apelanata na slobodi i da su u takvim okolnostima ispunjeni uvjeti za produženje pritvora apelantima iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Suprotno navedenom, Općinski sud je istakao da nalazi da ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBIH u smislu da će osumnjičeni apelanti ponoviti krivično djelo jer su sva krivična djela koja su im stavljena na teret usko povezana s njihovim radnim mjestima, zaključivši "da je nesporno da su isti suspendirani sa istih radnih mjesta, izvjesno da krivično djelo ne mogu ponoviti".

22. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 252604 15 Kž 3 od 22. decembra 2015. godine žalbe branioca osumnjičenih apelanata, izjavljene protiv rješenja Općinskog suda od 15. decembra 2015. godine, odbio kao neosnovane.

23. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode branioca apelanata kojim je osporavao pravilnost prvostepenog rješenja od 15. decembra 2015. godine da sud nije izvršio analizu izvedenih dokaza na osnovu kojih je mogao utvrditi osnovanu sumnju da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ocijenivši da navodi odbrane apelanata ne dovode u pitanje pravilnost prvostepenog rješenja. Takav stav Kantonalni sud je obrazložio činjenicama da je prvostepeni sud u pogledu relevantnih dokaza dao dovoljne i argumentirane razloge da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela za koja se protiv njih vodi istraga. U tom kontekstu je istaknuto da se zaključak prvostepenog suda ne zasniva samo na iskazima svjedoka, već i na brojnim materijalnim dokazima koje je i ovaj sud sadržajno analizirao u daljnjem tekstu obrazloženja (str. od 2. do 4). Dakle, smatra da iz navedenih dokaza koji su do sada provedeni tokom istrage proizlazi osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje pritvora apelantima, u smislu da su kao osumnjičeni počinili krivična djela za koja se protiv njih vodi istraga. Također, Kantonalni sud je ukazao da sud u ovoj fazi krivičnog postupka ocjenjuje dokaze u vezi s postojanjem osnovane sumnje, a ne u vezi s apsolutnom dokazanošću svih odlučnih činjenica vezanih za izvršenje predmetnih krivičnih djela, zbog čega smatra pravilnim stav prvostepenog suda da i dalje postoje uvjeti za produženje pritvora apelantima iz osnova člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH, koje uvjete je odbrana apelanata osporavala.

24. U vezi s pitanjem daljnjeg postojanja pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode odbrane apelanata kojim je osporavana osnovanost ovog pritvorskog osnova jer se zasniva na pretpostavkama, odnosno jer u datim razlozima uopće nije naveden niti jedan dokaz da je drugoapelant bilo koji dokaz uništio ili sakrio, niti da je pokušao utjecati na svjedoke, zaključivši da ovi navodi ne mogu dovesti u pitanje valjanost pobijanog rješenja. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud o ovom pritvorskom osnovu dao dovoljno jasne razloge na osnovu kojih je zaključio da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da bi apelanti, ukoliko bi se našli na slobodi, mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze važne za predmetni krivični postupak, odnosno da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi ometali istragu utjecajem na svjedoke. Kantonalni sud je također naveo da su razlozi ovog pritvorskog osnova, koje je prvostepeni sud naveo, zasnovani na izvedenim dokazima, potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od drugoapelanta od 21. oktobra 2015. godine koju je izdao MUPTK, u kojoj se konstatira da je u porodičnoj kući, vlasništvo drugoapelanta, u podrumu i radnoj sobi pronađena razna službena dokumentacija u originalu i fotokopiji, kao i u vozilu osumnjičenog, smještena u pvc kesama, koja sadrži zapisnike o inspekcijskom nadzoru, upite i drugu raznu dokumentaciju u vezi s inspekcijskim nadzorom, dopise, koverte naslovljene na Upravu. Kao sporno sud ukazuje na činjenicu da u zapisnicima o privremenom oduzimanju predmeta od 21. oktobra 2015. godine nije konkretno navedeno o kojoj se dokumentaciji radi, zbog čega sud, s obzirom na mjesta pronalaženja dokumentacije, ukazuje na opravdanu bojazan da bi je apelanti mogli sakriti jer se očigledno radi o dokumentaciji namjerno uklonjenoj iz prostorija Uprave, gdje bi ona ustvari trebala biti. Također, sama činjenica da je apelantima stavljeno na teret da su počinili krivično djelo sprečavanje dokazivanja je svakako okolnost koja, s obzirom na obimnost predmeta, funkcije koje su apelanti obavljali u Upravi, upućuje da su upućeni u službenu dokumentaciju Uprave, što sve upućuje na opravdanu bojazan da bi boravkom na slobodi mogli uništiti ili sakriti tragove važne za ovaj krivični postupak. Općinski sud smatra da je na navedeni način ispunjen poseban uvjet za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

25. U vezi s posebnim pritvorskim osnovom iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je imajući u vidu krivična djela koja su apelantima stavljena na teret, zaključio da postoje uvjeti za produženje pritvora osumnjičenim, prvenstveno jer se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina i teža, koja su posebno teška s obzirom na način izvršenja i njihove posljedice, zbog čega je zaključio da postoji osnovana bojazan da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda. Da se radi o posebno teškim krivičnim djelima ukazuje način njihovog izvršenja, okolnost da su apelanti djela počinili u dužem vremenskom kontinuitetu (produženo krivično djelo), upornost i bezobzirnost apelanata, kao i okolnost da su predmetna djela počinili zajedno. Također, općenito činjenica da se radi o visoko pozicioniranim zaposlenicima Uprave, upućuje na zaključak da ona nisu učinjena u uobičajenim okolnostima, nego upravo da se radi o činjenju krivičnih djela u vanrednim okolnostima. Ovo iz razloga što su osumnjičeni kao tako pozicionirane osobe bili zaduženi za zaštitu imovinske sigurnosti građana, od kojih su isti mogli očekivati zaštitu, a ne obratno. Dakle, s obzirom da su svojim radnjama doprinijeli osiromašenju budžeta TK, po mišljenju suda, radi se o posebno teškoj posljedici koja se ogleda u gubitku povjerenja građana u rad institucija države i njezinih organa, te u vezi s tim izazivanju revolta građana, koji bi njihovim boravkom na slobodi, budući da je cijeli postupak medijski propraćen, rezultirao stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Prema tome, Kantonalni sud nalazi da je u vezi s ovim pritvorskim osnovom u cijelosti ispunjen svaki od četiri kumulativno postavljena uvjeta za primjenu citiranog člana. Također, suprotno navodima odbrane apelanata, nalazi da se svrha pritvora u okolnostima konkretnog slučaja ne bi mogla ostvariti primjenom bilo koje od mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelanti u podnesenim apelacijama navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, osporavaju rješenja o određivanju pritvora, smatrajući da osporenim rješenjima nisu dati valjani razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, kao ni valjani razlozi koji se odnose na posebne uvjete za pritvor iz člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH. Dalje, navode da njihova odbrana, u postupku određivanja mjere pritvora, nije imala pristup spisima i dokazima Tužilaštva na kojima se zasniva osnovana sumnja da su počinili djela za koja se terete. Također smatraju "da iz izvedenih dokaza ne proizlaze zakonski razlozi za određivanje pritvora u ovom predmetu", zbog čega ističu da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima apelanti su se pozvali na praksu Ustavnog suda iz odluke broj AP 661/04. Apelanti također navode da osporene odluke o produženju pritvora također ne sadrže obrazloženje o bitnim činjenicama, i to kako o postojanju osnovane sumnje, tako i o posebnim razlozima za određivanje pritvora.

27. Apelanti tvrde da osporenim rješenjima nije obrazloženo postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH iz razloga što ih sudovi isključivo dovode u vezu s iskazima svjedoka s kojima i ne mogu biti direktno povezani i sakrivanjem službene dokumentacije Uprave do koje više ne mogu doći budući da su suspendirani s poslova koje su obavljali u Upravi.

28. Apelanti također smatraju da osporenim rješenjima nije obrazloženo postojanje posebih pritvorskih uvjeta u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, da pritvor i produženje pritvora iz navedenog zakonskog osnova zasnivaju samo na pretpostavkama da bi puštanje apelanata na slobodu moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda, što, po njihovom mišljenju, nije dovoljno, već da su sudovi bili dužni navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će i stvarno doći do narušavanja javnog reda puštanjem apelanata na slobodu. Apelanti također smatraju da nema mjesta izricanju mjere pritvora jer se ista svrha može postići i izricanjem mjera zabrane. Taj prijedlog je, po njihovom mišljenju, osporenim rješenjima neosnovano odbijen.

b) Odgovor na apelaciju

29. Kantonalni sud smatra da u postupku pred ovim sudom nije došlo do povrede prava apelanata na koje se pozivaju u apelacijama, zbog čega predlaže da se one odbiju kao neosnovane.

30. Općinski sud navode apelanata također smatra neosnovanim jer ne nalazi da je u konkretnoj pravnoj stvari opravdan njihov zahtjev, odnosno da predočeni navodi apelanata ne mogu opravdati njihove tvrdnje da postoji kršenje prava na koja se pozivaju u apelacijama.

V. Relevantni propisi

31. Zakon o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 61.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju

(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

(3) Nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

Član 145. st. 1. i 2.
Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

Član 146. stav 1. tač. b) i d)

Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna.

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

32. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.
Saučiniteljstvo

Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 241. stav (1)
Povreda ravnopravnosti u vršenju privredne djelatnosti

(1) Ko zloupotrebom svog službenog ili uticajnog položaja ili ovlašćenja ograniči slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala na području Federacije, uskrati ili ograniči pravo privrednog društva ili druge pravne ili fizičke osobe da se na teritoriji Federacije bavi prometom robe i usluga, ili ko stavi privredno društvo ili drugu pravnu ili fizičku osobu u neravnopravan položaj prema drugim osobama u pogledu uvjeta za rad ili za vršenje prometa robe i usluga ili ograniči slobodnu razmjenu robe i usluga na području Federacije, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

[...]

Član 349. stav (2)
Sprečavanje dokazivanja

[...]

(2) Ko s ciljem da spriječi ili znatno oteža dokazivanje u sudskom, prekršajnom, upravnom ili disciplinskom postupku u Federaciji sakrije, ošteti, uništi ili učini neupotrebljivim tuđi predmet ili ispravu koja služi dokazivanju, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Član 382. stav (2)
Protuzakonito posredovanje

[...]

(2) Ko koristeći svoj službeni ili uticajni položaj u institucijama u Federaciji posreduje da se učini službena radnja koja se ne bi smjela učiniti ili da se ne učini službena radnja koja bi se morala učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja

[...]

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

VI. Dopustivost

33. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 252604 15 Kv od 29. oktobra 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje pravoapelant i drugoapelant su primili 30. oktobra 2015. godine, a apelacije su podnijeli 29. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

36. U odnosu na predmet osporavanja Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 252604 15 Kž 3 od 22. decembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje prvoapelant i drugoapelant su primili 28. decembra 2015. godine, a apelacije su podnijeli 29. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije prvoapelanta i drugoapelanta ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoje neki drugi formalni razlozi zbog kojih apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnja da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[…]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

U odnosu na član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije

39. U konkretnom slučaju, apelanti su osobe koje se nalaze u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o određivanju i produženju pritvora, pri čemu se pozivaju na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud, u predmetnom slučaju, razmotriti opravdanost apelacionih navoda u odnosu na osporena rješenja o određivanju i produženju mjere pritvora prema apelantima.

40. Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji "osnovana sumnja" da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest "osnovane sumnje" da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

41. U kontekstu pozivanja apelanata na kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) osnovanost sumnje, na kojoj se mora zasnivati hapšenje, čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32. i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Konačno, shodno članu 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Primjena navedenih načela na konkretni slučaj

42. U vezi s navodima apelanata da rješenje o određivanju pritvora ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im navedenim rješenjima stavljena na teret, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje "osnovane sumnje" (reasonable suspicion) na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje "osnovane sumnje" pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati "osnovanim", zavisit će od svih okolnosti slučaja. Evropski sud je ukazao da se nekada može raditi o naročitim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma kao specijalne kategorije krivičnih djela u odnosu na koja se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, a naročito radi umanjenja ozbiljnog rizika od gubitka ljudskih života. Međutim, Evropski sud je istakao da se ne može prihvatiti da je proširivanje značenja pojma "osnovane sumnje" na način na koji bi se narušila sama suština garancija koje pruža član 5. stav 1. Evropske konvencije prihvatljivo, čak ni kada se države suočavaju s teškoćama u suprotstavljanju i otkrivanju krivičnih djela terorizma. Čak i u takvim slučajevima, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

43. Također, Evropski sud je istakao i da standardi koje nameće član 5. stav 1.c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da sud u vrijeme trajanja istrage ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode, ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c) zahtijeva da postoji "osnovana", a ne "iskrena" ili bona fide sumnja (ibid, Fox, Campbell i Hartley, tačka 31).

44. Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantima na teret stavljeno da su počinili niz inkriminiranih radnji kao saizvršioci, produženo krivično djelo zloupotreba položaja i ovlaštenja u sticaju s krivičnim djelom sprečavanje dokazivanja, a drugoapelanta i da je počinio krivično djelo protivzakonito posredovanje i krivično djelo povreda ravnopravnosti u vršenju privredne djelatnosti. Naime, Općinski sud je, nakon ocjene brojnih izvedenih dokaza, analize iskaza odbrane apelanata i iskaza samih apelanata, prijedlog Tužilaštava za određivanje pritvora apelantima ocijenio osnovanim. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasne i argumentirane razloge da iz izvedenih dokaza jasno proizlaze razlozi koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelanti kao osumnjičeni počinili niz inkriminiranih radnji, da su kao ovlaštene osobe u Upravi zloupotrijebili svoj službeni položaj, preduzimajući niz inkriminiranih radnji kojim su za sebe i druge osobe ostvarivali imovinsku korist, da su u postupku javne nabavke i izbora najpovoljnijeg ponuđača za nabavku dijelova i održavanje vozila Uprave u 2010. i 2011. godini kao najpovoljnijeg ponuđača izabrali pravnu osobu koja nije ispunjavala zakonske uvjete i što su na taj način toj pravnoj osobi omogućili stjecanje imovinske koristi, što je je drugoapelant potpisivao sve odluke u vezi s javnim nabavkama u ime Uprave, dok je prvoapelant bio zadužen za nabavku i održavanje vozila Uprave, što su zajedno izvršili sakrivanje službene dokumentacije Uprave u originalu i fotokopijama na raznim mjestima u privatnoj kući, vlasništvu drugoapelanta i njegovom privatnom vozilu i što je sam drugoapelant zloupotrijebio svoj službeni položaj tako što je vršio utjecaj na članove inspekcijskog tima koji su obavljali inspekcijski nadzor, te što je drugoapelant zloupotrebom svog službenog položaja omogućavao rad gradske pijace u Živinicama u vrijeme kada je bilo na snazi rješenje o zabrani njezinog rada. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu analize izvedenih dokaza zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su se sudovi jasno referirali na identične navode apelanata date tokom trajanja postupka, ukazujući da u ovoj fazi krivičnog postupka u pogledu izvedenih dokaza postojanje osnovane sumnje podrazumijeva manji nivo dokazanosti, odnosno da ne traži apsolutnu dokazanost svih odlučnih činjenica. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, dokazi na kojima su sudovi zasnovali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje su takvog karaktera da u smislu navedenih stavova Evropskog suda u ovoj fazi krivičnog postupka mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da su apelanti počinili krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak, u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

45. U pogledu navoda apelanata da njegovoj odbrani nisu bili dostupni dokazi Tužilaštva u postupku određivanja pritvora Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da su braniocu apelanata bili dostupni svi dokazi s kojima su sudovi raspolagali, bitni za procjenu zakonitosti određivanja pritvora i produženja pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je odredbom člana 61. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. tog člana tužilac, istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora, sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. U vezi s ovim navodima apelanata, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se apelanti i njihov branilac očitovali na priložene dokaze Tužilaštva, da su sudovi detaljno analizirali iskaze apelanata i njihovog branioca, a što su i jasno interpretirali osporenim rješenjem.

46. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, evidentno je da je, u smislu garancija navedenog člana, rješenjā o određivanju i produženju pritvora donio nadležni sud nakon što je na osnovu predočene dokumentacije detaljno ispitao dokaze dostavljene na okolnosti postojanja osnovane sumnje da su apelanti, na navedeni način, počinili predmetna krivična djela i neophodnost određivanja, odnosno produženja mjere pritvora apelantima. Pri tome, Ustavni sud ponovo ukazuje da potrebni nivo sumnje apsolutno ne znači da u toj fazi, tj. trenutku određivanja pritvora Tužilaštvo treba da raspolaže s takvim nivoom dokaza koji su dovoljni "za podnošenje optužbe u trenutku hapšenja". Ovo iz razloga što je, u smislu prakse Evropskog suda, cilj ispitivanja tokom pritvora koji slijedi nakon hapšenja "napredovanje u krivičnoj istrazi potvrdom ili negiranjem konkretnih sumnji na kojim je hapšenje zasnovano" (vidi Evropski sud, Margaret Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1994. godine, stav 55). Nadalje, evidentno je da je u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u konkretnom slučaju apelantima određen, a zatim produžen pritvor budući da je osporenim rješenjima utvrđeno "da postoji osnovana sumnja" da su apelanti izvršili konkretna krivična djela iz KZFBiH.

47. U pogledu navoda apelanata da sudovi osporenim rješenjima nisu pravilno izvršili ocjenu izvedenih dokaza u vezi s kojim su se pozvali na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 661/04 apelanta Milana Škere (vidi Odluku Ustavnog suda u predmetu AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da praksa iz navedene odluke nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje zato što je u predmetnoj odluci Ustavni sud odlučivao o krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanata i u kojoj je, u kontekstu osporenih presuda, zaključio "da postoji kršenje prava na pravično suđenje apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu, kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom", zbog čega smatra neosnovanim pozivanje apelanata na navedenu odluku Ustavnog suda.

48. Ustavni sud dalje zapaža da apelanti prigovaraju da u konkretnom slučaju sudovi nisu obrazložili da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i d) ZKPFBiH iz razloga što uvjete pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) sudovi isključivo dovode u vezu s iskazima svjedoka s kojima i ne mogu biti direktno povezani i sakrivanjem službene dokumentacije Uprave do koje više ne mogu doći budući da su suspendirani s poslova koje su obavljali u Upravi, odnosno jer nije konkretizirano postojanje stvarne opasnosti da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda (član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH).

49. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.(c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

50. U vezi s navodima apelanata da u okolnostima konkretnog slučaja sudovi osporenim rješenjima nisu obrazložili postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi s činjenicama konkretnog slučaja, naveli brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelanti, ukoliko budu na slobodi, mogli utjecati na svjedoke i izvršiti sakrivanje dokaza bitnih za predmetni krivični postupak i time ometati istragu koja je u toku. Naime, redovni sudovi su, u vezi s rješenjem o određivanju pritvora, ukazali da je u daljnjem toku postupka potrebno saslušati veći broj svjedoka, a radi se o svjedocima koji su zaposlenici Uprave i kojima su apelanti već upućivali prijetnje, za šta postoji osnovana sumnja da bi navedenim radnjama ometali daljnje vođenje krivičnog postupka. Osim toga, redovni sudovi su u vezi s rješenjem o produženju pritvora jasno ukazali da s obzirom na mjesta pronalaženja dokumentacije (u porodičnoj kući i u vozilu) postoje okolnosti koje ukazuje na opravdanu bojazan u vezi sa sakrivanjem tragova važnih za konkretni krivični postupak i namjerno uklanjanje navedene dokumentacije iz prostorija Uprave. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u kontekstu ovog pritvorskog osnova redovni sudovi cijenili i okolnost da je osumnjičenim apelantima stavljeno na teret i krivično djelo sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZBiH, koja okolnost ukazuju na upućenost osumnjičenih u cjelokupnu dokumentaciju Uprave što, po ocjeni redovnih sudova, opravdava određivanje pritvora osumnjičenim apelantima. U vezi s tim redovni sudovi su zaključili da navedene okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelanti, ukoliko budu na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i na sakrivanje službene dokumentacije Uprave. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih rješenja, dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pri čemu su, suprotno navodima apelanata, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, dali eksplicitne razloge zašto je u toj fazi postupka neophodno odrediti, odnosno produžiti pritvor apelantima. Navedeno obrazloženje, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i razloge na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neosnovanim navode apelanata da su redovni sudovi proizvoljno produžili pritvor iz ovog pritvorskog razloga.

51. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do povrede prava apelanata garantiranih članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u vezi s produženjem pritvora iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

52. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u rješenju o određivanju pritvora dao razloge za određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c), zaključivši da u toj fazi postupka postoje okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni apelanti ponoviti krivično djelo. Ustavni sud zapaža da je ovaj svoj stav Općinski sud opravdao kako upornošću osumnjičenih apelanata u vršenju radnji koje im se naredbom stavljaju na teret, tako i njihovim satusom zaposlenika u Upravi koji, prema opisu poslova, učestvuju u aktivnostima oko oduzete robe i poslova javnih nabavki. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u kontekstu obrazloženja Općinskog suda i relevantnih odredbi ZKPFBiH smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo da je određivanje pritvora po ovom osnovu u toj početnoj fazi postupka bilo proizvoljno. Ovo tim prije što iz rješenja o produženju pritvora proizlazi da Općinski sud, iako je Tužilaštvo predlagalo određivanje pritvora i po tom pravnom osnovu, nije usvojio taj prijedlog, zaključivši da su apelanti suspendirani, zbog čega su prestale postojati okolnosti koje su u prvobitnoj fazi postupka opravdavale bojazan da bi apelanti, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, mogli ponoviti krivično djelo.

53. Nadalje, u vezi s prigovorom apelanata kojim osporavaju razloge za određivanje mjere pritvora iz tačke d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može odrediti, odnosno produžiti u vanrednim okolnostima, i to ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

54. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama, npr. br. AP 2930/15 i AP 1971/14 (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13) Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13)).

55. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3210/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, uskoro dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), također razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog (tač. 63-65), ukazao na Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine u kojem je u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stavа 1. člana 146. ZKPFBiH istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. OSCE je zaključio da se sveobuhvatan koncept javnog reda zasniva na ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Međutim, OSCE je istakao da obrazloženja u vezi s primjenom ovog osnova, također "ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zapriječena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni".

56. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OSCE-a, zaključio da iz osporenih rješenja, zapravo, ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanata na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako, konačno, proizlazi iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH koja, između ostalog, propisuje postojanje "stvarne prijetnje narušavanja javnog reda". Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan dokaz, niti bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopće moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.

57. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog predmeta, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na apelante ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uvjeta za postojanje tog pritvorskog razloga), na okolnosti pod kojima su krivična djela učinjena, na način izvršenja i posljedice koje su ta djela ostavila "na budžet TK i građane, kao i da je samim izvršenjem tih djela izazvana reakcija javnosti budući da je predmetni postupak medijski propraćen". Redovni sudovi su u vezi s tim zaključili da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i gubljenju povjerenja u pravni sistem države i pravosuđe.

58. Međutim, Ustavni sud ukazuje i na to da u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OSCE-a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud još jednom ukazuje na standarde Evropske konvencije prema kojima je sud, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, obavezan s dužnom pažnjom razmotriti da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen i dalje primjenjivi. Ovo stoga što su sudovi dužni voditi računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i vremenom mogu izgubiti na značaju.

59. Dovodeći navedene standarde u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, osim ukazivanja na težinu i brojnost krivičnih djela i zapriječene kazne (pozivanje koje ne može predstavljati dovoljan osnov za određivanje pritvora iz ovog razloga), nisu ukazali na postojanje takvih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi puštanjem apelanata na slobodu zaista bio narušen javni red. Redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o produženju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zapriječene kazne i načina na koji je navodno djelo počinjeno, umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako se apelantima ne produži pritvor. U vezi s navedenim Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova na činjenicu da su apelanti osobe čija je funkcija bila da zaštite imovinu građana, te da bi njihovim puštanjem na slobodu uslijedila reakcija građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda proizvoljna u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanata na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, pri čemu su propustili da utvrde postojanje okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda.

60. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, postupali s apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima o određivanju i produženju pritvora prekršeno pravo apelanata na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. istog člana Evropske konvencije.

U odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije

61. U vezi s apelantovim prigovorima o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti svoje navode o kršenju navedenih prava zasnivaju na tvrdnji da "apelanti nisu imali pristup spisima i dokazima iz kojih, prema stavu Tužilaštva i redovnih sudova, proizlaze zakonski razlozi za produženje pritvora apelantima u ovom predmetu". Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno i argumentirano obrazložio ove navode apelanata (str. od 3. do 11), zbog čega Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su sudovi osporenim rješenjima postupili na način suprotan načelima člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

62. Naime, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da na ročištu za razmatranje prijedloga o određivanju i produženju pritvora, kao i u žalbenom postupku protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora, podnesu prigovor na prijedlog o određivanju i produženju pritvora, kao i žalbe protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora i da su se apelanti navedenim mogućnostima i koristili. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja, proizlazi da su redovni sudovi razmotrili prigovore i žalbene navode apelanata, te da su detaljno i jasno obrazložili zašto ti prigovori i navodi nisu osnovani što je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke. Sama činjenica da ti žalbeni prigovori i navodi apelanata nisu prihvaćeni kao osnovani ne može predstavljati kršenje prava apelanata iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer navedeno pravo ne podrazumijeva garanciju prihvatanja prigovora i navoda vezanih za određivanje pritvora pred sudskim organima. Zbog toga Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

63. Pri tome, vezano za navode apelanata da je sud neosnovano odbio prijedlog za izricanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda, a što proizlazi i iz relevantnih odredaba ZKPFBiH, redovni sudovi trebaju najprije da razmotre izricanje blažih mjera prilikom odlučivanja o određivanju mjere pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali mogućnost izricanja tih mjera, te u osporenim rješenjima naveli da se drugim alternativnim mjerama (mjerama zabrane) u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha zbog koje se određuje pritvor, zbog čega se i navodi apelanata izneseni u tom pogledu pokazuju u cijelosti neosnovani.

64. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo ni do kršenja prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

65. Konačno, Ustavni sud, rezimirajući prethodna razmatranja, konstatira da je, ispitujući osporena rješenja, djelimično utvrdio povredu prava apelanata garantiranih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi s određivanjem i produženjem pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U kontekstu navedenog, imajući u vidu saznanje da je pritvor koji je apelantima produžen osporenim rješenjima u međuvremenu istekao, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali identična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), ukazuje da stoga nije bilo osnova za ukidanje osporenih rješenja, ali bez obzira na to smatra značajnim i svrsishodnim da ukaže na utvrđeno kršenje ustavnih prava apelanata prilikom donošenja osporenih rješenja, naglašavajući da redovni sud, pri određivanju i produženju mjere pritvora, mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da su prekršena prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

67. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nisu prekršena prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je odluku o određivanju i o produženju pritvora donio ustanovljeni nadležni sud na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osumnjičeni, kao i postojanje posebnih pritvorskih osnova iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, te kada su apelanti imali i koristili pravo da podnesu žalbu protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora koju je ispitao nadležan sud.

68. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.