Službeni glasnik BiH, broj 83/18
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 2260/16, rješavajući apelaciju
Kompanije Dušanić d.o.o. Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Kompanije Dušanić d.o.o. Prnjavor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 017440 15 Rev od 18. februara 2016. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 017440 14 Pž od 24. aprila 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 017440 08 Ps od 13. augusta 2014. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Kompanija Dušanić d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Bojana Duka-Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 017440 15 Rev od 18. februara 2016. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 017440 14 Pž od 24. aprila 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 017440 08 Ps od 13. augusta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužitelja-protivtuženog "Metal" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) zatraženo je 21. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužitelj-protivtuženi dostavili su odgovor na apelaciju 29. marta te 2, 12. i 13. aprila 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 017440 08 Ps od 13. augusta 2014. godine odlučeno je o primarnom tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog i utvrđeno je da su apsolutno ništavi ugovor o prodaji tegljača i priključnih vozila od 10. juna 2004. godine i ugovor o prodaji tegljača i priključnih vozila od 19. oktobra 2004. godine, te je apelantica kao tuženi-protivtužitelj obavezana da tužitelju-protivtuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 21.539,30 KM. Tužitelju-protivtuženom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži da se apelantica obaveže da mu isplati iznos od 2.900.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. oktobra 2004. godine, te da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 2.688.375,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. juna 2008. godine, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. Apelantici je odbijen zahtjev da se tužitelj-protivtuženi obaveže da joj isplati iznos od 2.900.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. oktobra 2004. godine pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je 10. juna 2004. godine između apelantice (kao prodavca) s jedne strane i tužitelja-protivtuženog (kao kupca) s druge strane zaključen ugovor o prodaji 10 tegljača i 10 priključnih vozila za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 1.450.000,00 KM. Navedeni ugovor se poziva na odluku Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog od 26. maja 2004. godine. Dalje je utvrđeno da je 10. augusta 2004. godine između istih stranaka zaključen aneks navedenog ugovora kojim je produžen rok plaćanja i navedeno da će plaćanje biti izvršeno žiralno s rokom 30. juni 2005. godine. Istaknuto je da je 19. oktobra 2004. godine između apelantice kao prodavca i tužitelja-protivtuženog kao kupca zaključen novi ugovor o prodaji 10 tegljača i 10 priključnih vozila za kupoprodajnu cijenu od 1.450.000,00 KM, te se u tom ugovoru poziva na odluku Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog od 18. oktobra 2004. godine. Nakon toga, između istih stranaka 19. decembra 2004. godine zaključen je aneks ugovora od 19. oktobra 2004. godine kojim je kao rok plaćanja utvrđen 30. juni 2005. godine. Istaknuto je da je navedenim odlukama Upravnog odbora prethodila odluka Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog o nabavci osnovnih sredstava od 18. juna 2003. godine pod uvjetom da ona ne ugrožava likvidnost preduzeća, te odluka Skupštine akcionara o proširenju djelatnosti tužitelja-protivtuženog (prijevoznička djelatnost).
7. Dalje je navedeno da je u vrijeme zaključenja ugovora P. D. bio apelanticin osnivač i većinski vlasnik, te da je direktor kod apelantice bila njegova supruga M. D. koja mu je dala ovlaštenje za potpisivanje ugovora. Navedeno je da je P. D. istovremeno bio direktor (član uprave) tužitelja-protivtuženog, te da je lično posjedovao akcije kod tužitelja-protivtuženog koje je posjedovala i apelantica kao pravni subjekt.
8. Prema iskazu P. D., ugovor od 10. juna 2004. godine za tužitelja-protivtuženog je potpisao G. I. (što on u svom iskazu nije potvrdio), a P. D. je potpisao ugovor od 19. oktobra 2004. godine, te je za apelanticu potpisao ugovor od 10. juna 2004. godine i aneks ugovora od 10. augusta 2004. godine, kao i apelanticinu ponudu za zaključenje predmetnih ugovora. Ukazano je da po navedenim ugovorima tužitelj-protivtuženi nije isplatio kupoprodajnu cijenu iako je apelantica tužitelju ispostavila 40 faktura za plaćanje u ukupnom iznosu od 2.900.000,00 KM. Dalje je navedeno da je na Skupštini akcionara tužitelja-protivtuženog održanoj 26. januara 2006. godine (na kojoj je bio prisutan P. D., s tim što nije glasao) donesena odluka o dokapitalizaciji tužitelja-protivtuženog, te da apelantica na ime navedene kupoprodajne cijene kod tužitelja-protivtuženog ostvari određen broj akcija. Istaknuto je da navedena dokapitalizacija nije realizirana jer je rješenjem Komisije za hartije od vrijednosti RS od 27. aprila 2006. godine odbijeno obavještenje emitenta "Metal" a.d. Banja Luka o donesenoj odluci o drugoj emisiji akcija po osnovu konverzije potraživanja povjerioca Kompanije Dušanić d.o.o. Prnjavor.
9. Istaknuto je da je presudom Okružnog suda u Banjoj Luci od 10. septembra 2007. godine odbijena tužba tužitelja-protivtuženog kojom je pokušao osporiti navedeno rješenje. Dalje je navedeno da je u predmetima Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-311/07 i I-937/04 zasnovano založno pravo na nekretninama tužitelja-protivtuženog radi osiguranja potraživanja iz označenih ugovora od 10. juna 2004. godine i 19. oktobra 2004. godine. Istaknuto je da su vozila koja su bila predmet ugovora o prodaji predata tužitelju-protivtuženom u posjed i on ih je koristio u periodu od 2004. godine do 2008. godine (odjavljena 2009. godine od kada su "ležala" u krugu tužitelja-protivtuženog), te su prodata na licitaciji održanoj 31. marta 2014. godine za iznos od 91.388,00 KM radi naplate poreza koji je Poreznoj upravi dugovao tužitelj-protivtuženi.
10. Dalje je navedeno da je 25. januara 2007. godine između apelantice (kao davaoca usluge) i tužitelja-protivtuženog (kao primaoca usluge) zaključen ugovor o poslovnoj saradnji radi obavljanja poslova iz nadležnosti službe transporta uz mjesečnu naknadu od 700,00 KM. Ukazano je da je 24. januara 2008. godine između apelantice (kao izvršioca) i tužitelja-protivtuženog (kao naručioca) zaključen ugovor o pružanju usluga oko transportne djelatnosti uz mjesečnu naknadu od 1.500,00 KM. Utvrđeno je da su kupljena vozila kod tužitelja-protivtuženog evidentirana kao osnovna sredstva, te da je prema nalazu vještaka po osnovu predmetnih vozila tužitelj-protivtuženi imao direktne i indirektne troškove u ukupnom iznosu od 5.551.419,30 KM od čega na ime amortizacije otpada iznos od 2.900.000,00 KM, te je ostvario dobit od 2.863.043,66 KM, tako da iskazani gubitak iznosi 2.688.375,64 KM. Istaknuto je da kod utvrđenja navedenog tužitelj-protivtuženi vještaku nije prezentirao dokumentaciju o prijevozu vlastite robe, što bi po izjašnjenju vještaka utjecalo na označene stavke. Dalje je navedeno da u navedenom nalazu vještak nije analizirao uzrok nastanka gubitka, ali se prema njegovom usmenom izjašnjenju najvjerovatnije radi o kombinaciji velikog broja faktora koji posredno ili neposredno utječu na poslovanje preduzeća. Ukazano je da je prema nalazu vještaka mašinske struke D. T. orijentaciona vrijednost vozila u vrijeme prodaje iznosila 2.690.500,00, što u odnosu na ostvarenu prodajnu cijenu od 2.900.000,00 KM iznosi 7,20% i smatra se tolerantnim odstupanjem.
11. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je utvrdio da je P. D. povezano lice koje je kontroliralo tužitelja-protivtuženog preko pozicije direktora Upravnog odbora i Skupštine akcionara, a apelanticu preko pozicije osnivača i većinskog člana, te pozicije direktora (koju je formalno držala njegova supruga), te da je P. D. kod zaključenja spornih ugovora nastupao kao apelanticin zastupnik ne štiteći ekonomske interese tužitelja-protivtuženog. Dalje je ukazano da zaključenju spornih ugovora nije prethodila odluka Nadzornog odbora tužitelja-protivtuženog, te da se odluke Upravnog odbora od 26. maja 2004. godine i 18. oktobra 2004. godine ne očituju o činjenici povezanih lica i da su u suprotnosti s odlukom Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog od 18. juna 2003. godine o nabavci osnovnih sredstava. Dalje je navedeno da o navedenim ugovorima nisu obaviješteni akcionari na prvoj narednoj skupštini. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da su time sporni ugovori suprotni odredbi člana 89. Zakon o preduzećima, što ih u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) čini ništavim. Pored navedenog, prvostepeni sud je stanovišta da je kod zaključenja spornih ugovora apelantica iskoristila tešku ekonomsku situaciju tužitelja-protivtuženog i njegov položaj zavisnosti te ostvarila veću kupoprodajnu cijenu (pri čemu ne prihvata nalaz vještaka D. T., već podatke iz zapisnika vještaka Đ. P.). Dalje je navedeno da je apelantica zasnovala založno pravo na nekretninama tužitelja-protivtuženog i s njim zaključila ugovore o poslovnoj saradnji, te da je to u nerazmjeru s realnom vrijednošću polovnih kamiona koji su bili predmet kupoprodaje. Stoga je zaključeno da navedeni ugovori imaju karakter zelenaških ugovora iz odredbe člana 141. ZOO-a. Zbog navedenog je prvostepeni sud usvojio zahtjev tužitelja-protivtuženog za utvrđenje ništavosti predmetnih kupoprodajnih ugovora. Imajući u vidu da je tužitelj-protivtuženi dugi vremenski period imao na raspolaganju predmetna vozila, te da obim poslovanja vozilima nije zavisio od apelantice, kao i da je na negativan poslovni rezultat utjecalo više faktora, prvostepeni sud je zaključio da se negativan rezultat poslovanja vozilima u smislu odredbe člana 155. ZOO-a ne može podvesti pod pojam štete, niti se apelantica može podvesti pod pojam štetnika. Stoga je prvostepeni sud odbio zahtjev tužitelja-protivtuženog za naknadu materijalne štete u iznosu od 2.688.376,54 KM.
12. Nadalje, imajući u vidu da je tužitelj-protivtuženi imao predmetna vozila u posjedu i mogućnost da s njima posluje, prvostepeni sud je odbio i zahtjev tužitelja-protivtuženog za isplatu iznosa od 2.900.000,00 KM koji odgovara obračunatoj amortizaciji. Dalje je prvostepeni sud, imajući u vidu da je apelantica u konkretnom slučaju postupala nesavjesno u smislu odredbe člana 104. stav 3. ZOO-a, odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.900.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene za predmetna vozila.
13. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelantica i tužitelj-protivtuženi. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 017440 14 Pž od 24. aprila 2015. godine žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Odbijeni su i zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
14. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je drugostepeni sud u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda. Prema mišljenju drugostepenog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da su sporni ugovori zaključeni između privrednih subjekata u kojima je isto lice i direktor, akcionar i član uprave tužitelja-protivtuženog kao kupca, a istovremeno apelanticin većinski vlasnik, osnivač i zastupnik. Pri tome je apelantica istovremeno vlasnik akcija kod tužitelja-protivtuženog. Dalje, o navedenim ugovorima akcionari nisu obaviješteni na prvoj narednoj skupštini. Također je ukazano da je P. D. kao apelanticin većinski vlasnik i zastupnik iskoristio svoj utjecaj kod tužitelja-protivtuženog kao akcionar i član uprave i ishodio odluke koje su dovele do zaključenja ugovora o kupovini 20 tegljača i 20 priključnih vozila, na koji način je iskoristio tešku ekonomsku situaciju u kojoj se tada nalazio tužitelj-protivtuženi. Zbog navedenog, prema mišljenju drugostepenog suda, sporni ugovori su apsolutno ništavi u smislu odredbi člana 89. stav 4. Zakona o preduzećima i čl. 103. i 104. ZOO-a.
15. Dalje je navedeno da je vraćanje datog po osnovu ništavosti ugovora zakonska obaveza, ali samo u slučaju savjesnosti obje ugovorne strane. Stoga, kako je u konkretnom slučaju vraćanje kamiona i priključnih vozila postalo nemoguće i kako je apelantica kao nesavjesna strana koristila stanje zavisnosti tužitelja-protivtuženog prilikom zaključenja ugovora, pravilno je, prema mišljenju drugostepenog suda, odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev za vraćanje protivvrijednosti kamiona.
16. Protiv drugostepene presude apelantica i tužitelj su podnijeli revizije koje je Vrhovni sud odbio Presudom broj 57 0 Ps 017440 15 Rev od 18. februara 2016. godine.
17. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 88. stav 1. Zakona o preduzećima. Ukazano je da je u konkretnom slučaju prilikom zaključenja (potpisivanja) spornih ugovora (na strani tužitelja-protivtuženog i na strani apelantice) učestvovao P. D. koji je u tom periodu bio apelanticin većinski vlasnik i istovremeno zakonski zastupnik (direktor) tužitelja-protivtuženog.
18. Dalje je navedeno da su zaključenju predmetnih ugovora formalno pravno prethodile odluke Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog od 26. maja 2004. godine i 18. oktobra 2004. godine kojima je data saglasnost za zaključenje ugovora. Međutim, imajući u vidu da se navedene odluke ne očituju o činjenici da se radi o ugovoru između povezanih lica (član 88. Zakona o preduzećima) i da su suprotne odluci o nabavci osnovnih sredstava od 18. juna 2003. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da zaključenju ovih ugovora nije prethodilo valjano odobrenje Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog. Pored navedenog, zaključenju ugovora nije prethodilo ni odobrenje Nadzornog odbora tužitelja-protivtuženog, a o odobrenju i zaključenom pravnom poslu nije obaviještena Skupština akcionara tužitelja-protivtuženog (član 89. stav 4. Zakona o preduzećima), što znači da je kod zaključenja ovih ugovora došlo do povrede klauzula zabrane konkurencije i konfliktnosti interesa, odnosno odredaba zakona koje su imperativnog karaktera, što ove ugovore čini ništavim (član 103. ZOO-a).
19. Ukazano je da drugačiji zaključak ne mogu ishoditi apelanticini revizioni navodi o tome da postupanje koje je suprotno citiranim zakonskim odredbama zaključene ugovore ne čini apsolutno već eventualno relativno ništavim, te da su mogućnosti koje su kod povrede klauzule konkurencije (kao u konkretnom slučaju) bile na raspolaganju apelantici (da izrekne prestanak radnog odnosa ili drugog ugovornog odnosa, traži naknadu štete i dr.) propisane stavom 4. člana 88. Zakona o preduzećima. Navedeno iz razloga što zaključenje ugovora suprotno imperativnim zakonskim odredbama čini te ugovore ništavim nezavisno od propisanih prava koja su na raspolaganju preduzeću čiji član čini povredu zabrane klauzule konkurencije.
20. U vezi s tim je ukazano da, u smislu odredbe člana 107. stav 1. ZOO-a, ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti prestane. Zbog toga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, irelevantni apelanticini revizioni navodi kojima ističe da je za zaključenje spornih ugovora data naknadna saglasnost tako što se poziva na sjednicu Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog od 17. januara 2006. godine (kojoj su prisustvovali i članovi Nadzornog odbora tužitelja), te Skupštinu akcionara tužitelja od 26. januara 2006. godine kada je donesena odluka da se dug tužitelja-protivtuženog (na ime kupoprodajne cijene) pretvori u akcije (što opet može predstavljati način plaćanja duga, ali nema karakter odobrenja za zaključenje pravnog posla). Pozivanje na navodno naknadno datu saglasnost od 28. marta 2006. godine (pri čemu ta saglasnost u dokaznom postupku nije ni čitana) ne može dovesti do konvalidacije ugovora koji su u vrijeme zaključenja ništavi. U odnosu na apelanticino pozivanje na član 29. ZOO-a, ukazano je da se ona odnosi na saglasnost trećeg lica kod zaključenja ugovora, a ne na potrebna odobrenja organa ugovarača koja moraju prethoditi zaključenju ugovora kao u konkretnom slučaju.
21. Prema tome, drugačiju odluku u ovom dijelu zahtjeva ne mogu ishoditi ni apelanticini osnovani navodi da se u konkretnom slučaju ne radi istovremeno i o zelenaškim ugovorima iz odredbe člana 141. ZOO-a. Navedeno iz razloga jer je po provedenom dokaznom postupku ostalo neutvrđeno da li je u spornom periodu (2004. godina) tužitelj-protivtuženi poslovao pozitivno (što se apelanticinim revizionim navodima tvrdi) ili je bio u teškoj ekonomskoj situaciji. Stoga, kako nije dokazan nijedan od uvjeta za postojanje zelenaškog ugovora, nije relevantno da li je u konkretnom slučaju za apelanticu ugovorena očigledna nerazmjerna korist. Prema tome, bez utjecaja su apelanticini daljnji revizioni navodi kojima se bavi utvrđenom vrijednošću vozila u vrijeme zaključenja ugovora (po vještaku D. T. i po zapisniku vještaka Đ. P.).
22. Navedeno je da apelantica neosnovano u reviziji ističe da joj, s obzirom na utvrđenu ništavost predmetnih ugovora i nemogućnost povrata vozila, te nepravilan stav nižestepenih sudova, pripada pravo na restituciju odnosno isplatu zahtijevanog iznosa od 2.900.00,00 KM. U vezi s tim je ukazano da kada se odstupa od primjene općeg pravila o posljedicama ništavosti ugovora (član 104. stav 1. ZOO-a) mora se voditi računa o savjesnosti ugovarača, o značaju društvenog interesa koji se ugrožava, kao i o moralnom shvatanju društva.
23. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju u zaključenju spornih ugovora P. D. postupao kao direktor tužitelja-protivtuženog, ali i kao većinski vlasnik odnosno apelanticin član (pri čemu je, prema njegovoj izjavi, za tužitelja-protivtuženog potpisao ugovor od 19. oktobra 2004. godine, a za apelanticu ugovor od 10. juna 2004. godine). Slijedom navedenog, proizlazi da je ništavost predmetnih ugovora rezultat i apelanticinih radnji, te ako je apelantica i oštećena za kupoprodajnu cijenu, to je rezultat njenih aktivnosti. Stoga, kako prilikom zaključenja ugovora apelantica nije postupala savjesno, nižestepeni sudovi su u odredbi člana 104. st. 2. i 3. ZOO-a imali valjano uporište za odbijanje apelanticinog protivtužbenog zahtjeva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da osporena reviziona presuda nije dala odgovor da li je povreda odredbe člana 88. Zakona o preduzećima razlog za apsolutnu ili relativnu ništavost spornih ugovora. Prema njenom mišljenju, tumačenje Vrhovnog suda uz pozivanje na odredbu člana 103. ZOO-a nije prihvatljivo jer bi to vodilo ka ništavosti svih ugovora koji su zaključeni po bilo kojem zakonu ili drugom propisu ili apsolutno ništavi bez obzira za konkretan pravni posao. Suprotno stanovištu redovnih sudova, apelantica smatra da postupanje koje krši odredbe čl. 88. i 89. Zakona o preduzećima RS nije razlog za apsolutnu ništavost ugovora, već za rušljivost ugovora (relativnu rušljivost). Smatra da odredbom člana 88. ZOO-a nije određeno da su poslovi koje je obavilo zaposleno lice povredom "klauzule konkurencije" apsolutno ništavi. Također, prema apelanticinom mišljenju, ni postupanje zakonskog zastupnika preduzeća koje krši pravilo iz člana 89. Zakona o preduzećima nije razlog za apsolutnu ništavost ugovora, već za rušljivost ugovora. Ukazuje da se apsolutna ništavost ugovora mora izričito propisati zakonom. Apelantica ističe da je pri zaključenju spornih ugovora imala saglasnost organa tužitelja. Naglašava da u radu Upravnog odbora tužitelja ni na jednoj sjednici D. P. nije imao pravo glasa i nije učestvovao u donošenju bilo kakve odluke Upravnog odbora u vezi sa spornim odnosom. Ukazuje da je Upravni odbor tužitelja prije zaključenja ugovora odobrio te pravne poslove, a da su i Nadzorni i Upravni odbor tužitelja nakon zaključenja ugovora te ugovore i naknadno odobrili, te da je Skupština akcionara tužitelja bila obaviještena o ovim pravnim poslovima. Prema tome, apelantica smatra da su sporni ugovori imali odobrenja iz člana 89. Zakona o preduzećima i pravno su valjani. Apelantica ukazuje da je tužitelj iz spornih poslova višestruko profitirao, a da je ona kažnjena. Ukazuje da je tužitelj iskoristio apelanticu te joj uskratio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu vozila koja je koristio 10 godina bez naknade te neplaćanjem poreza Poreznoj upravi RS onemogućio naturalnu restituciju u predmetnoj parnici, odnosno povrat "ostataka" svojih kamiona. Ukazuje da je apelanticin zahtjev za restituciju odbijen zbog toga što je apelantica postupala nesavjesno. Prema apelanticinom mišljenju, redovni sudovi su bili dužni da odrede restituciju prema članu 104. stav 1. ZOO-a tako da obavežu tužitelja da apelantici isplati 2.900.000,00 KM sa sporednim potraživanjima jer naturalna restitucija nije moguća. Ukazuje da do podnošenja tužbe tužitelj nije imao primjedbi na cijenu kupljenih vozila niti je bilo primjedbi na način kupovine vozila, kao i da nije bilo reklamacija vezano za sporne tegljače i prikolice, a tužitelj-protivtuženi je navedena vozila eksploatirao i od eksploatacije ostvarivao višemilionske prihode. Također, apelantica smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja njenog prava na pristup sudu.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj revizionoj presudi, te da prilikom njenog donošenja nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
26. Viši privredni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari postupao u skladu sa zakonom i da osporenom drugostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.
27. Okružni privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o veoma složenom predmetu u kojem je izvedeno preko 200 dokaza.
28. Tužitelj-protivtuženi je naveo da je u predmetom postupku dokazao da se radi o apelanticinom nesavjesnom poslovanju koje zaslužuje sankciju u vidu odbijanja zahtjeva za povrat onoga što je dala, odnosno zahtjeva za restituciju, kako je zaključio Vrhovni sud u osporenoj revizionoj presudi. Ukazano je da svrha utvrđivanja apsolutne ništavosti nije samo isključivanje apsolutno ništavog akta iz pravnog poretka, već sankcioniranje nesavjesnog ugovarača kako bi se spriječilo da nesavjesni ugovarač ostvari korist apsolutno ništavim pravnim poslom, što u ovom slučaju znači da sud mora sankcionirati apsolutno ništav pravni posao koji je nastao isključivo u apelanticinom interesu, a na štetu učesnika u postupku.
V. Relevantni propisi
29. U
Zakonu o preduzećima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) relevantne odredbe glase:
Član 88.
(1) Član ortačkog društva, komplementar komanditnog društva, član društva s ograničenom odgovornošću i član uprave, nadzornog odbora i odbora izvršnih direktora društva s ograničenom odgovornošću, akcionarskog društva i javnog preduzeća ne mogu imati to svojstvo, niti biti zaposleni, odnosno prokuristi u bilo kom drugom preduzeću, odnosno drugom pravnom licu iste ili srodne delatnosti ili delatnosti koja bi mogla biti konkurentna, niti mogu biti preduzetnici koji obavljaju takvu delatnost.
(2) Osnivačkim aktom, odnosno statutom preduzeća mogu se utvrditi ista ograničenja i za komanditore u komanditnom društvu ili za akcionare u akcionarskom društvu bez javnog upisa akcija.
(3) Osnivačkim aktom, odnosno statutom preduzeća može se utvrditi da zabrana iz stava 1. ovog člana traje i posle gubitka svojstva iz tog stava, ali ne duže od dve godine.
(4) Ako lice iz stava 1. ovog člana prekrši klauzulu konkurencije, preduzeće može:
1) izreći prestanak radnog ili drugog ugovornog odnosa;
2) isključiti člana iz društva;
3) tražiti brisanje konkurentske delatnosti iz registra;
4) tražiti naknadu štete.
(5) Umesto naknade štete, preduzeće može od lica iz stava 1. ovog člana tražiti:
1) prepuštanje poslova učinjenih za svoj račun kao poslova učinjenih za račun preduzeđa;
2) prenošenje preduzeću koristi iz poslova zaključenih za tuđ račun kao poslova učinjenih za račun preduzeća;
3) ustupanje preduzeću prava iz poslova zaključenih za tuđ račun kao poslova učinjenih za račun preduzeća.
(6) Zahtev preduzeća za naknadu štete zastareva za 90 dana od dana saznanja za povredu odredaba stava 1. ovog člana i za prekršioca, a najdocnije u roku od tri godine od dana kada je učinjena povreda.
Član 89.
(1) Član ortačkog društva, komplementar komanditnog društva, član društva s ograničenom odgovornošću i član uprave, nadzornog odbora i odbora izvršnih direktora društva s ograničenom odgovornošću, akcionarskog društva i javnog preduzeća i prokurista mogu zaključiti s preduzećem u kome imaju to svojstvo ugovor o kreditu, kauciji, garanciji, avalu i jemstvu, kao i drugi pravni posao utvrđen osnivačkim aktom, odnosno statutom, po odobrenju ostalih članova društva, odnosno upravnog i nadzornog odbora.
(2) Odobrenje iz stava 1. ovog člana potrebno je i za pravni posao koji zaključe druga lica, u kome postoji zainteresovanost lica iz tog stava.
(3) Zainteresovano lice iz stava 1. ovog člana ne može glasati u upravnom ili nadzornom odboru prilikom odlučivanja o odobrenju.
(4) O odobrenju i pravnom poslu iz stava 1. ovog člana obaveštavaju se članovi društva i akcionari na prvoj skupštini.
(5) Osnivačkim aktom, odnosno statutom može se predvideti da davanje odobrenja nije potrebno za poslove zaključene pod uobičajenim uslovima.
(6) Fizičko lice kao osnivač, akcionar i član jednočlanog društva ne može sa svojim društvom zaključiti ugovor o kreditu, kauciji, garanciji, avalu i jemstvu.
30. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.
Član 141.
(1) Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.
(2) Na zelenaški ugovor shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o posledicama ništavosti i o delimičnoj ništavosti ugovora.
(3) Ako oštećeni zahteva da se njegova obaveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtevu ako je to moguće, a u tom slučaju ugovor sa odgovarajućom izmenom ostaje na snazi.
(4) Oštećenik može podneti zahtev za smanjenje obaveze na pravičan iznos u roku od pet godina od zaključenja ugovora.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 017440 15 Rev od 18. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja pravne valjanosti ugovora i pitanje vraćanja datog po osnovu ništavog ugovora, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud "četvrte instance" i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
41. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantici odbijen protivtužbeni zahtjev da joj tužitelj-protivtuženi isplati iznos od 2.900.000,00 na ime kupoprodajne cijene za sporna vozila koja su bila predmet kupoprodajnih ugovora od 10. juna 2004. godine i 19. oktobra 2004. godine, a koje je apelantica zaključila s tužiteljem-protivtuženim i za koje je u smislu primarnog zahtjeva tužitelja-protivtuženog utvrđeno da su apsolutno ništavi. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak bio veoma složene činjeničnopravne prirode, te da je prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene sve relevantne činjenice za odlučenje o tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog i apelanticinom protivtužbenom zahtjevu. Navedeno činjenično utvrđenje prvostepenog suda prihvatio je drugostepeni sud kao pravilno i potpuno utvrđeno, o čemu je dao relevantno obrazloženje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne zakonske odredbe (Zakon o preduzećima i ZOO) na osnovu kojih je utvrđeno da su sporni ugovori apsolutno ništavi, zbog čega je usvojen primarni tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama o tome dali veoma jasno i argumentirano obrazloženje ukazujući prije svega da je u konkretnom slučaju prilikom zaključenja (potpisivanja) spornih ugovora na strani tužitelja-protivtuženog, kao i na apelanticinoj strani učestvovao P. D., koji je u tom periodu bio apelanticin većinski vlasnik i istovremeno zakonski zastupnik (direktor) tužitelja-protivtuženog. Nadalje, kako proizlazi iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova, zaključenju spornih ugovora nije prethodilo valjano odobrenje Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog, odobrenje Nadzornog odbora tužitelja-protivtuženog, kao i da o navedenim ugovorima nije obaviještena Skupština akcionara tužitelja-protivtuženog (član 89. stav 4. Zakona o preduzećima). Pri tome su redovni sudovi utvrdili da se odluke Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog, na koje su se pozivali sporni ugovori, nisu očitovale o činjenici da se radi o ugovorima između povezanih lica (član 88. Zakona o preduzećima), kao i da su suprotne odluci Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog o nabavci osnovnih sredstava od 18. juna 2003. godine.
42. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud zapaža da je kod zaključenja ovih ugovora po stavu redovnih sudova došlo do povrede klauzule zabrane konkurencije i konfliktnosti interesa (čl. 88. i 89. Zakona o preduzećima), a što sporne ugovore čini ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO-a, zbog čega je i usvojen primarni tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog i utvrđeno je da su apsolutno ništavi sporni ugovori o prodaji tegljača i priključnih vozila. Pri tome su redovni sudovi razmotrili apelanticine navode o naknadnoj saglasnosti Upravnog odbora tužitelja-protivtuženog o zaključenju spornih ugovora, te u vezi s tim ukazali da se naknadnom saglasnošću sporni ugovori ne mogu konvalidirati budući da su oni već u vrijeme zaključenja bili ništavi. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje zbog čega su u okolnostima konkretnog slučaja zaključili da je prilikom zaključenja spornih ugovora apelantica bila nesavjesna budući da je prilikom zaključenja ugovora iskoristila tešku ekonomsku situaciju u kojoj se tada nalazio tužitelj-protivtuženi, slijedom čega su redovni sudovi u smislu odredbe člana 104. st. 2. i 3. ZOO-a odbili apelanticin protivtužbeni zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene spornih vozila. Prema tome, suprotno apelanticinim navodima, proizlazi da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali veoma jasno obrazloženje zbog čega su sporni ugovori u okolnostima konkretnog slučaja apsolutni ništavi, odnosno zbog čega je osnovan primarni tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog, zbog čega se sporni ugovori ne mogu konvalidirati, kao i zbog čega apelantica nema pravo na isplatu na ime kupoprodajne cijene od tužitelja-protivtuženog za sporna vozila koja su bila predmet zaključenih ugovora.
43. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku imala veoma aktivnu ulogu, te mogućnost da u postupku svoje argumente suprotstavi argumentima tužitelja-protivtuženog. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve apelanticine relevantne navode odgovorili meritornim odlukama, zbog čega proizlazi da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pristup sudu.
44. Stoga, na osnovu navedenog, uzimajući pri tome u obzir apelanticine navode i dokumentaciju priloženu uz apelaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u osporenim odlukama dali veoma detaljno i jasno obrazloženje koje se, suprotno apelanticinim navodima, ne doima ni u jednom segmentu proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim pravnim propisima čija se primjena, također, ne doima proizvoljnom.
45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
46. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
47. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne osniva neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. S obzirom na prethodne zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da nije potrebno posebno razmatrati ove navode jer u okolnostima predmetnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da je postojalo "ograničenje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom".
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasne i argumentirane razloge.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.