Službeni glasnik BiH, broj 24/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, David Feldman i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. novembra 2010. godine, u predmetu broj
U-7/10, rješavajući zahtjeve
Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske,
Sulejmana Tihića, zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, i Beriza Belkića, zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 17. stav 1. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopušteni zahtjevi
Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske,
Sulejmana Tihića, zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, i Beriza Belkića, zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, za ocjenu ustavnosti člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 29/05), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Klub delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske, Sulejman Tihić, zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, i Beriz Belkić, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 17. septembra 2010. godine (U-7/10), 20. septembra 2010. godine (U-8/10) i 24. septembra 2010. godine (U-9/10) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjeve za ocjenu saglasnosti člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS, "Službeni glasnik RS" broj 29/05) sa Ustavom BiH.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio odluku da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, zahtjeve iz predmeta br. U-7/10, U-8/10 i U-9/10 spoji u jedan predmet koji će se voditi pod brojem U-7/10 s obzirom na to da se svi zahtjevi tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
3. Podnosioci zahtjeva smatraju da odredba člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda RS nije u saglasnosti sa alinejama 3. i 10. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
4. Podnosioci zahtjeva su, najprije, istakli da, prema već iskazanom stavu Ustavnog suda u predmetu broj U-5/98 u odluci "o konstitutivnosti naroda" (vidi Ustavni sud, Treća djelimična odluka broj
U-5/98 III od 1. jula 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 23/00), Preambula Ustava BiH čini njegov sastavni dio, odnosno predstavlja njegov normativni dio u odnosu na koji je moguće vršiti ustavnosudsku kontrolu.
5. Podnosioci zahtjeva su naveli da je Ustavni sud u spomenutoj Odluci broj U-5/98 utvrdio smisao i domašaj ustavne pozicije konstitutivnih naroda. Dalje su istakli da je spomenutom odlukom Ustavni sud poništio niz odredaba entitetskih ustava koje nisu bile u skladu sa ustavnom pozicijom konstitutivnih naroda. Budući da parlamenti entiteta, kako su dalje istakli podnosioci zahtjeva, nisu adekvatno reagirali na spomenutu odluku, Visoki predstavnik za BiH je nizom amandmana u značajnoj mjeri osigurao ravnopravnost konstitutivnih naroda u oba entiteta. Tako su, kako se dalje navodi, u domenu zaštite vitalnog nacionalnog interesa u procesu parlamentarnog odlučivanja u entitetima propisana identična rješenja u oba entiteta, koja,
mutatis mutandis, preuzimaju rješenja sadržana u Ustavu BiH. Dalje je istaknuto da u slučaju nepostizanja saglasnosti u entitetskim parlamentima u pitanjima vitalnog nacionalnog interesa, pod uvjetom da je zaštitu vitalnog nacionalnog interesa pokrenula 2/3 većina jednog nacionalnog kluba u Vijeću naroda RS, odnosno Domu naroda Parlamenta FBiH, arbitrarna (sudska) uloga je povjerena entitetskim ustavnim sudovima. Da bi se konsekventno osigurao princip ravnopravnosti konstitutivnih naroda, entitetski ustavi sadrže identičnu odredbu koja glasi: "U slučaju da proceduru prema ovom amandmanu pokrene 2/3 većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu" (tačka 6. Amandmana XL na Ustav Federacije BiH; i alineja 6. tačke b) Amandmana LXXXII na Ustav RS). Ovu odredbu, kako dalje ističu podnosioci zahtjeva, u identičnom tekstu preuzeo je Zakon o Ustavnom sudu RS (član 21. stav 3). Podnosioci zahtjeva su istakli da Ustavni sud Federacije BiH u cijelosti primjenjuje navedenu ustavnu odredbu. Međutim, kako su dalje istakli, Ustavni sud RS, koji je odgovoran za zaštitu ustavnosti u tom entitetu, svojim Poslovnikom o radu, koji je akt niže pravne snage od Ustava RS i Ustava BiH, propisuje osporenom odredbom da je za pozitivnu odluku o meritumu potreban glas dvije trećine članova Vijeća Ustavnog suda RS za zaštitu vitalnog interesa (u daljnjem tekstu: Vijeće). Podnosioci zahtjeva zaključuju da je Ustavni sud RS osporenom odredbom, osim što je prekršio citiranu odredbu Ustava RS, grubo povrijedio više odredaba Ustava BiH.
6. Podnosioci zahtjeva su istakli da je ustavni princip ravnopravnosti konstitutivnih naroda konsekventno proveden u Ustavu BiH. Dalje su naveli da po principu supremacije Ustava BiH, koju osigurava Ustavni sud, ravnopravnost konstitutivnih naroda mora biti osigurana i u svim drugim dijelovima ustavnog sistema BiH i entiteta, a naročito u institucijama i u postupcima koji postoje radi zaštite ravnopravnosti konstitutivnih naroda, kao što je slučaj i sa Vijećem.
7. Kada je u pitanju zaštita vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda u procesu parlamentarnog odlučivanja u entitetima, ustavi entiteta su, kako su dalje istakli podnosioci zahtjeva, izrazili posebnu osjetljivost za očuvanje ravnopravnosti kada su propisali da je za pozitivnu odluku potrebno samo dva glasa od sedam članova Vijeća. Istina, ustavi ne propisuju da to moraju biti glasovi članova iz istoga konstitutivnog naroda, ali kada se to posmatra u kontekstu propisanog paritetnog nacionalnog sastava vijeća (po dva člana iz reda svakog konstitutivnog naroda), prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, jasna je intencija ustavotvorca kada je propisivao navedenu odredbu. Nasuprot tome, osporenom odredbom Poslovnika, prema ocjeni podnosilaca zahtjeva, Ustavni sud RS je otvorio široku mogućnost kršenja navedenog ustavnog principa. Preglasavanjem koje implicira osporena odredba moguće je da se dovede u pitanje ravnopravnost bilo kojeg od konstitutivnih naroda u najosjetljivijem pitanju zaštite njegovog vitalnog nacionalnog interesa.
8. Podnosioci zahtjeva su ukazali na to da je Vijeće od svog konstituiranja, tj. od 14. marta 2004. godine pa do 15. jula 2010. godine odlučivalo ukupno u 38 slučajeva, a od toga u 35 slučajeva je odlučivano o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa bošnjačkog naroda. Od toga u samo dva slučaja, kada se radilo o entitetskim simbolima, utvrđeno je da je (samo djelimično) povrijeđen vitalni nacionalni interes. Podnosioci zahtjeva smatraju da je, pogotovo kada se ima u vidu praksa Vijeća u Ustavnom sudu Federacije BiH, osporena odredba imala poguban utjecaj na legitimnu zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka u RS.
9. Osporenom odredbom, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, direktno je povrijeđen član III/3.b) Ustava BiH jer je njome narušen osnovni princip nadređenosti Ustava BiH i konzistentnosti pravnog sistema BiH. Također, osporena odredba, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, u direktnoj je suprotnosti i sa osnovnim principom ustavnog uređenja BiH koji je izražen u članu I/2. Ustava BiH, prema kojem: "BiH je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih demokratskih izbora". Omogućavanjem majorizacije konstitutivnih naroda jednih nad drugim u ostvarivanju njihovog ustavima zagarantiranog prava na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, kako su zaključili podnosioci zahtjeva, povrijeđeno je demokratsko uređenje države, koje podrazumijeva, uz ostalo, i ravnopravnost ne samo pojedinaca nego i kolektiviteta, kao što su konstitutivni narodi. Osporenom odredbom povrijeđen je i drugi dio navedene odredbe Ustava BiH, to jeste, princip vladavine prava.
10. Podnosioci zahtjeva su istakli da je Ustavni sud u Odluci broj AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine izrazio stav da se Vijeće može smatrati i sudskim organom u smislu neophodnosti primjene svih demokratskih standarda o pravičnom suđenju. Polazeći od toga, Vijeće se pri odlučivanju mora pridržavati i principa navedenog u trećoj alineji Preambule Ustava BiH, prema kojem
demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva. Zbog preglasavanja predstavnika pojedinih konstitutivnih naroda, prema ocjeni podnosilaca zahtjeva, teško se može reći da Vijeće predstavlja demokratski organ i da primjenjuje demokratske procedure, zbog čega osporena odredba nije u saglasnosti sa navedenom odredbom Preambule Ustava BiH.
11. Također je navedeno da se osporenom odredbom mijenjaju ustavne odredbe koje propisuju potrebu postojanja glasa najmanje dvoje sudija i u osnovi mijenjaju uvjeti pristupa sudu u slučaju kada proceduru prema stavu b) Amandmana LXXXII na Ustav RS pokrene 2/3 većina jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda. Podnosioci zahtjeva ističu da, umjesto da je za pristup Ustavnom sudu RS dovoljan glas najmanje dvoje sudija, suprotno sistemu utvrđenom Ustavom RS, uvodi se novo pravilo koje ograničava ustavno pravo 2/3 članova jednog kluba kao podnosilaca zahtjeva na odluku suda. Podnosioci zahtjeva su zaključili da se time krše pravo na pristup sudu i pravo na odluku suda, u konkretnom slučaju na odluku Ustavnog suda RS. Uvođenjem mimo Ustava RS pravila da je potrebna 2/3 odluka sudija u Vijeću da bi se utvrdilo da se radi o povredi vitalnog nacionalnog interesa zapravo su stvorene pretpostavke da konstitutivni narod dođe u poziciju da i pored toga što je ostvario ustavne pretpostavke ne može da ostvari ovu zaštitu. Na taj način, kako je dalje zaključeno, jedan entitet, u konkretnom slučaju Ustavni sud RS, prekršio je odredbe člana III/3.b) Ustava BiH ugrožavajući pravni poredak unutar BiH. Ako je ustav entiteta narušen aktom samog ustavnog suda, bez obzira na to što se ne radi o zakonu, narušen je sistem odlučivanja i zaštite nacionalnog interesa koji je u osnovi i Ustava BiH i ustava entiteta. Budući da Poslovnik Ustavnog suda RS onemogućava donošenje odluke Ustavnog suda u skladu i prema proceduri koju je utvrdio Ustav RS, samim tim je narušena jedinstvenost pravnog sistema BiH i posebno utvrđena mogućnost da se nekom od naroda mimo ustava uskrati donošenje odluke povodom zahtjeva za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Jedinstvenost pravnog sistema, kako su istakli podnosioci zahtjeva, može se sagledavati u jedinstvu ustava i zakona u BiH, ali i akata koji nisu zakon. Iako Poslovnik Ustavnog suda RS nije zakon, podnosioci zahtjeva smatraju da je jasno da ovaj normativni akt ne može biti izvan i iznad zakona, pa ni iznad samog Ustava RS. Ako već sam Ustavni sud RS krši Ustav RS, onda ga, kako su smatrali podnosioci zahtjeva, u okvire sistema mora vratiti Ustavni sud.
12. Podnosioci zahtjeva su istakli da je Ustavni sud RS
ratione personam pasivno legitimiran da bude stranka u predmetnom sporu pozivajući se pri tome na stavove Ustavnog suda u predmetu broj U-5/99 od 3. decembra 1999. godine. Također su naveli stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine gdje je u tački 26. navedeno: "Ustavni sud prihvata da nema nadležnost da odlučuje o pitanjima u vezi sa tumačenjem ili primjenom Ustava Republike Srpske kao takvog. Međutim, ako neki sud Republike Srpske (uključujući i Ustavni sud) tumači ili daje takvu pravnu snagu tom ustavu da je nesaglasan sa zahtjevima iz Ustava Bosne i Hercegovine, koji je najviše rangirana pravna norma u državi Bosni i Hercegovini, dakle čak viša i od ustava entiteta, Ustavni sud, i samo Ustavni sud, ima ustavno ovlaštenje da konačno odlučuje o tome da li je odluka suda Republike Srpske (čak i ako se odnosi na Ustav Republike Srpske) u saglasnosti ili nije u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Drugačijom odlukom bi (i) Ustavni sud Republike Srpske bio smatran konačnim autoritetom u pogledu saglasnosti Ustava Republike Srpske, kao što je to protumačio Ustavni sud Republike Srpske, sa Ustavom Bosne i Hercegovine, što bi bilo suprotno članu VI/3. alineja 1. i tačka (b) Ustava Bosne i Hercegovine, ili (i) bi parničari ostali bez pravnog lijeka ako bi bilo koji od ustavnih sudova entiteta Bosne i Hercegovine donio odluku na osnovu pogrešnog tumačenja ili pogrešne primjene Ustava Bosne i Hercegovine u suprotnosti sa njihovim obavezama iz člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji, u tom dijelu, propisuje:
Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta Š...Ć".
13. Podnosioci zahtjeva su, također, smatrali da je Ustavni sud
ratione materiae nadležan da ocjenjuje saglasnost Poslovnika Ustavnog suda RS sa Ustavom BiH jer je Ustavni sud u svojim odlukama br. U-4/05 od 22. aprila 2005. godine i U-7/05 od 2. decembra 2005. godine već iskazao stav da su i drugi opći akti, osim ustava i zakona entiteta, pogodni za ustavnosudsku kontrolu Ustavnog suda.
b) Odgovor na zahtjeve
14. U odgovoru Ustavnog suda RS je navedeno da je na sjednici održanoj 7. oktobra 2010. godine Ustavni sud RS izrazio stav da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o usaglašenosti Poslovnika Ustavnog suda RS sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ovakav stav, prema mišljenju Ustavnog suda RS, proizlazi iz činjenice da je Ustavni sud, prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan da odlučuje o usaglašenosti entitetskih ustava i zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a ne i o usaglašenosti podzakonskih akata sa Ustavom Bosne i Hercegovine, kako je to u konkretnom slučaju. S druge strane, kako je dalje naveo Ustavni sud RS, prema odredbi člana 119. Ustava Republike Srpske, odluke Ustavnog suda RS su obavezne i izvršne na teritoriji Republike Srpske. Prema mišljenju Ustavnog suda RS, svako suprotno tumačenje bilo bi kontradiktorno prethodno citiranoj odredbi i dovelo bi u pitanje nezavisnost Ustava Republike Srpske. Predloženo je da Ustavni sud predmetne zahtjeve zbog nenadležnosti odbaci kao nedopustive.
15. Ustavni sud RS je 18. oktobra 2010. godine odgovorio na pismo Ustavnog suda kojim je od Ustavnog suda RS zatražena informacija o tome da li je Ustavnom sudu RS bio podnesen prijedlog, odnosno inicijativa za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Poslovnika o radu Ustavnog suda RS, a posebno da li su prijedlog, odnosno inicijativu podnijeli Ustavni sud RS ili Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS, te da, ukoliko su bili podneseni navedeni prijedlog, odnosno inicijativa, obavijeste Ustavni sud o odluci koju je u vezi s tim donio Ustavni sud RS. U odgovoru Ustavnog suda RS je navedeno da Ustavni sud RS nije odlučivao o ocjeni ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda RS.
IV. Relevantni propisi
16.
Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Preambula - alineje 3. i 10.
Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva,
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine: Š...Ć
Član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
2. Demokratski principi
Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.
Član III/3.b)
Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.
17. Ustav Republike Srpske u relevantnom dijelu glasi:
Član 70. dopunjen je i Amandmanom LXXXII ("Službeni glasnik RS" broj 21/02, objavljen 25. aprila 2002. godine), koji glasi:
Š...Ć
b) Procedure za zakone koji se odnose na vitalni nacionalni interes ukoliko je odlučeno 2/3 većinom jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda.
Š...Ć
Ukoliko zajednička komisija iz tačke a) ne postigne saglasnost, pitanje se prosljeđuje Ustavnom sudu Republike Srpske da donese konačnu odluku da li se predmetni zakon odnosi na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda.
Vijeće za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu Republike Srpske odlučuje o prihvatljivosti takvih slučajeva 2/3 većinom u roku od jedne sedmice, a u roku od mjesec dana odlučuje o meritumu slučajeva koji se smatraju prihvatljivim.
U slučaju da proceduru prema stavu b) pokrene 2/3 većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi sud odlučio da se radi o vitalnom interesu.
Ukoliko Sud donese pozitivnu odluku o vitalnom interesu, taj zakon se smatra neusvojenim, te se dokument vraća predlagaču koji treba pokrenuti novu proceduru. U tom slučaju predlagač ne može ponovo dostaviti isti tekst zakona, propisa ili akta.
U slučaju da Sud odluči da se predmetni zakon ne odnosi na vitalni interes, smatra se da je zakona usvojen/biće usvojen prostom većinom.
18. U Zakonu o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 54/05, objavljen 3. juna 2005. godine) relevantna odredba glasi:
Član 21.
O pitanjima iz svoje nadležnosti Sud odlučuje većinom glasova svih sudija.
O pitanjima zaštite vitalnih nacionalnih interesa, utvrđenih Amandmanom LXXVII na Ustav Republike Srpske, Vijeće odlučuje dvotrećinskom većinom.
U slučaju da proceduru, koja se odnosi na vitalni nacionalni interes, pokrene dvotrećinska većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu.
19. U Poslovniku o radu Ustavnog suda Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 29/05, objavljen 24. marta 2005. godine) relevantna odredba glasi:
Član 52. stav 2.
Vijeće o vitalnom interesu u meritumu odlučuje donošenjem odluke dvotrećinskom većinom svih članova vijeća.
V. Dopustivost
20. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
Član 17. stav 1. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; Š...Ć
21. Predmetne zahtjeve za ocjenu ustavnosti podnijeli su jedna četvrtina delegata u Vijeću naroda RS, zatim zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, što znači da je zahtjeve podnio ovlašteni podnosilac iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud, dalje, ističe da se predmetnim zahtjevima za ocjenu ustavnosti osporava akt niže pravne snage od zakona, to jeste, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS. Članom VI/3.a) alineja 2. Ustava Bosne i Hercegovine data je nadležnost Ustavnom sudu u pogledu kontrole ustavnosti, prije svega, pravnih akata višeg ranga, tj. ustava i zakona, a akti niže pravne snage ne spominju se u navedenoj ustavnoj odredbi.
23. Ustavni sud podsjeća na to da je dosadašnja praksa Ustavnog suda u pravilu usmjerena na kontrolu zakonodavnih općih akata, a ne i podzakonskih akata (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-3/04 od 27. maja 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 58/05). U navedenoj odluci Ustavni sud je izrazio stav: "Prilikom ispitivanja zahtjeva u dijelu koji se odnosi na ocjenu ustavnosti osporenih rješenja Ustavni sud je pošao prvenstveno od pitanja koji opći akti mogu biti predmetom apstraktne ustavnosudske kontrole u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, dosadašnja praksa Ustavnog suda u pravilu je usmjerena na kontrolu zakonodavnih općih akata, a ne i akata organa izvršne vlasti i upravnih organa. Međutim, u Odluci U 4/05 od 22. aprila 2005. godine Ustavni sud je prihvatio nadležnost za ocjenu ustavnosti Statuta Grada Sarajeva. S obzirom da statute u lokalnoj upravi i samoupravi donose predstavnička tijela tih jedinica, statuti se mogu klasificirati prema nadležnosti za donošenje kao osnovni opći akti za djelatnost lokalne samouprave i uprave, istog logičkog tipa kao zakoni. Osporena rješenja su pojedinačni akti, koji svoju pravnu valjanost izvode iz ovlaštenja koja im daje statut i ne predstavljaju vrstu opće-normativnih akata, odnosno propisa za koje je Ustavni sud, u skladu sa članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan da ocjenjuje njihovu ustavnost. Prema navedenom, u konkretnom slučaju Ustavni sud je, uzimajući u obzir sve okolnosti, a posebno imajući pri tome u vidu svoju dosadašnju jurisprudenciju prilikom tumačenja svoje nadležnosti, zaključio da ne može prihvatiti nadležnost za odlučivanje o meritumu ovog dijela zahtjeva" (vidi tačke 17. i 18. citirane odluke).
24. Međutim, Ustavni sud može vršiti kontrolu ustavnosti i pravnih akata nižeg ranga od zakona kada takvi akti pokreću pitanja kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, kao što je Ustavni sud već uradio u Odluci broj U-4/05 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-4/05 od 22. aprila 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 32/05), kada je ispitivao ustavnost Statuta Gradskog vijeća Grada Sarajeva i odluka općinskih vijeća o delegiranju vijećnika u Gradsko vijeće, jer su osporeni akti pokretali pitanja kršenja ljudskih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je "Š...Ć kao institucija koja podržava Ustav Bosne i Hercegovine, nadležan da ispituje ustavnost svih akata, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine. U skladu sa argumentacijom o ljudskim pravima, Ustavni sud je mišljenja da, kad god je to moguće, mora interpretirati svoju jurisdikciju tako da dozvoli najširu mogućnost otklanjanja posljedica kršenja tih prava. U konkretnom slučaju, zahtjev za ocjenu ustavnosti se upravo odnosi na pitanja koja proizlaze iz Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava i tiče se ostvarivanja ljudskih prava i ustavnih principa, kao što je princip konstitutivnosti naroda i pravo na zabranu diskriminacije" (ibid, st. 14-17).
25. Ustavni sud, dalje, ističe da je u predmetu broj AP 2821/09 odlučivao o tome da li se apelacija apelanata (u navedenom predmetu apelanti su bili Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda Republike Srpske) protiv odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda RS da ne razmatra zahtjev podnosilaca za ocjenu saglasnosti člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa Ustavom Republike Srpske ubraja u nadležnost ovog Ustavnog suda i, u vezi s tim, zaključio da je apelacija nedopustiva. Dalje je naveo: "Ustavni sud je obavezan da podržava Ustav Bosne i Hercegovine a nema nadležnost da podržava Ustav Republike Srpske, te je Ustavni sud Republike Srpske konačni autoritet po ovom pitanju. Postoji izuzetak od ovog principa u predmetima u kojima Ustavni sud Republike Srpske tumači i primjenjuje Ustav Republike Srpske na način koji nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o takvom pitanju. Ustavni sud, stoga, smatra da nije nadležan za odlučivanje o ustavnosti osporene odluke Vijeća da ne razmatra navodne neusklađenosti sa Ustavom Republike Srpske" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine, tačka 13, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Ustavni sud zapaža da se podnosioci zahtjeva pozivaju na nesaglasnost relevantnih odredaba osporenog Poslovnika o radu Ustavnog suda RS sa Ustavom BiH. Međutim, Ustavni sud smatra da podnosioci zahtjeva faktički upućuju na nesaglasnost odredaba osporenog akta sa Ustavom RS s obzirom na to da se u zahtjevima jasno naglašava da se osporenim odredbama Poslovnika o radu Ustavnog suda RS de facto stavljaju van snage relevantne odredbe Ustava RS, prema kojim odredbama bi se, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, trebala odvijati procedura i donošenje odluka u slučaju zaštite vitalnog nacionalnog interesa na entitetskom nivou. U tom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, predmetnim zahtjevima za ocjenu ustavnosti ukazuje se na nesaglasnost propisa i općih akata sa Ustavom RS, za šta je nadležan da odlučuje Ustavni sud RS. Naime, odredbom člana 115. Ustava RS propisano je da Ustavni sud RS odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i općih akata sa Ustavom RS. Dalje, odredbama člana 120. Ustava RS, koje su dopunjene tačkama 3. i 4. Amandmana XLII na Ustav RS, propisano je da "Š...Ć Postupak pred Ustavnim sudom (RS) mogu, bez ograničenja, pokrenuti predsjednik Republike, Narodna skupština i Vlada Š...Ć". S tim u vezi, Ustavni sud smatra da pitanje neusaglašenosti Poslovnika o radu Ustavnog suda RS sa Ustavom RS treba da bude riješeno prema odredbama koje propisuje entitetski Ustav RS. Ustavni sud naglašava da se, u konkretnom slučaju, ne može primijeniti njegova praksa iz odluka u predmetima br. U-4/05 i U-7/05 s obzirom na to da Poslovnik o radu Ustavnog suda RS ne predstavlja akt "Š...Ć koji je donijelo predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave Š...Ć". Naprotiv, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS je podzakonski akt, koji je donesen na osnovu člana 77. Zakona o Ustavnom sudu RS (prečišćeni tekst od 17. maja 2005. godine), prema kojem: "Način rada i organizacija Suda uređuju se Poslovnikom i odlukom o sistematizaciji", što, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja dodatni argument da usklađenost odredaba Poslovnika o radu Ustavnog suda RS sa odredbama Ustava RS treba biti ispitana u skladu sa odredbama tog ustava (Ustava RS). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS ne predstavlja akt čiju je usklađenost sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud nadležan ispitati prema odredbama člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Imajući u vidu odredbe člana 17. stav 1. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sudije Mirsada Ćemana suprotno odluci.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.