Službeni glasnik BiH, broj 23/10

na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1839/07, rješavajući apelaciju Nade Hrisafović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Hrisafović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1248/05 od 16. februara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Nada Hrisafović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1248/05 od 16. februara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od R.H., učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku) zatraženo je 2. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. oktobra 2009. godine, a Općinski sud 17. septembra 2009. godine. Učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 20. novembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općinskog suda broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine odbijen je apelanticin prijedlog da se ona odredi kao nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Behdžeta Mutevelića broj 2A u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem je R.H., apelanticin bivši muž, određen kao isključivi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, određeno je da apelantici istovremeno prestaje svojstvo sunosioca stanarskog prava na tom stanu, bez obaveze da joj protivnik, odnosno R.H., osigura nužni smještaj.

7. Utvrdivši da je apelantica u smislu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima stekla svojstvo sunosioca stanarskog prava, a samim tim i pravo da pred sudom raspravlja o svom pravu na stan, te imajući u vidu da učesnici nisu postigli sporazum o tome ko će od njih ostati isključivi nosilac stanarskog prava, sud je donio navedenu odluku. Odlučujući o apelanticinom prijedlogu u smislu člana 20. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), vodeći računa o stambenim potrebama oba razvedena bračna druga, njihove djece i drugih lica koja stanuju s njima, razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim prilikama, sud je utvrdio da je apelanticin prijedlog neosnovan.

8. Ocjenjujući sve izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj vezi, Općinski sud je utvrdio da je apelanticin prijedlog neosnovan i odlučio da njezin protivnik ostane isključivi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Sud je utvrdio da je brak razveden Presudom Općinskog suda broj P-1323/91 zbog trajno i teško poremećenih bračnih odnosa i odsutnosti izgleda i volje oba bračna druga da se taj brak nastavi. Prilikom donošenja odluke sud je vodio računa o stambenim potrebama oba razvedena bračna druga, njihove djece i drugih lica koja stanuju s njima, te je utvrdio da su stambene potrebe apelanticinog protivnika izraženije nego apelanticine. Naime, apelantica je stambeno zbrinuta jer živi u Švedskoj, u drugom stanu veličine od 120 m�, za razliku od njezinog protivnika kojem je ovaj stan jedino rješenje stambenog pitanja, budući da osim spornog stana na svom imenu nema drugih nekretnina, kako na području Kantona Sarajevo, tako i šire.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 1248/05 od 16. februara 2007. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Apelantica se žalila zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ističući da se rješenje treba ukinuti i prijedlog usvojiti u cijelosti. Kantonalni sud je, polazeći od činjenica koje je utvrdio Općinski sud, potvrdio da je apelanticin protivnik evidentiran 18. septembra 1989. godine kao stanar u predmetnom stanu i da od tada nikada nije odjavljen sa te adrese. Prema tome, ustanovljeno je da on nije trajno prestao da koristi stan, bez obzira na to što je radno angažiran u drugom mjestu. S druge strane, ustanovljeno je da apelantica živi i radi u Švedskoj sa svojom kćerkom i sinom iz drugog braka, te sadašnjim suprugom u stanu površine 120 m� i da ima državljanstvo Kraljevine Švedske.

10. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Naime, u smislu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome odlučuje sud u vanparničnom postupku. Pri tome sud vodi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Konačno, suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud je utvrdio da apelanticin protivnik koristi sporni stan i da ne posjeduje neke druge nekretnine u kojima bi mogao stanovati. Kantonalni sud je zaključio da ni u ostalim navodima žalbe pravilnost prvostepenog rješenja nije dovedena u sumnju, niti da postoje bitne povrede postupka koje su mogle utjecati na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja.

IV. Apelacija


a) Navodi iz zahtjeva


11. Apelantica navodi da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica prvenstveno vidi u tome što sud nije potpuno i istinito utvrdio sve činjenice bitne za donošenje odluke, niti je pravilno primijenio materijalno pravo, posebno odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o stambenim odnosima. Apelantica osporava navode suda i protivnika da su njezina djeca stambeno osigurana i da sada žive u dobrim materijalnim okolnostima. Kao dokaz ovoj činjenici apelantica je dostavila potvrdu da se nalazi na bolovanju i da otplaćuje kredit za stan. S druge strane, apelanticin bivši suprug ima dobra materijalna primanja i u obavezi je da izdržava dijete. Dalje, sud nije tačno utvrdio okolnosti vezane za apelanticinog supruga, odnosno njegovo korištenje predmetnog stana, pozivajući se na njegove navode da je prijavljen na toj adresi, da plaća režije i da ne postoji ugovor o izdavanju cijelog stana sa licima koja zajedno koriste predmetni stan. Apelantica zaključuje da je predmetni stan njezin dom, pa su osporene odluke suprotne članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije, kao i pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju


12. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda ističe se da apelanticini navodi o povredi ustavnih prava nisu osnovani zbog razloga koji su navedeni u osporenom rješenju Kantonalnog suda. Kako ovaj sud i dalje ostaje pri usvojenom činjeničnom i pravnom stavu iz osporenog rješenja, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se žali u apelaciji.

V. Relevantni propisi


14. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Član 20.

Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome, na zahtjev jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.

Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se osigura nužni smještaj.

Na prijedlog davaoca stana na korištenje nadležni sud može odlučiti da se bračni drug, koji bi zbog razvoda braka ostao kao nosilac stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davalac stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nosioca stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako osigura prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu.

VI. Dopustivost


15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1248/05 od 28. septembra 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 25. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na poštivanje doma


20. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

21. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

22. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

23. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava "dom" pojedinca je, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997. godine, RJD 1997-III, broj 39). Zatim, pojam "dom", u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).

24. Ustavni sud zapaža da iz činjenica koje je utvrdio Općinski sud slijedi da je apelantica prestala da koristi predmetni stan jer je nakon razvoda otišla iz stana, te da živi u drugom stanu kao u svom domu, pa čak i drugoj državi. Ove činjenice utvrđene u vanparničnom postupku su presudne za utvrđivanje veze između apelanticinog prava na dom i predmetnog stana, jer postojanje trajnosti življenja i stanovanja u predmetnom stanu je uvjet da se apelantici prizna pravo na dom. Ako je ta veza, kao u konkretnom slučaju, prekinuta zbog bilo kojih razloga, onda se predmetni stan ne može smatrati njezinim domom, niti uživati određene vidove zaštite predviđene članom 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04; U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02; i U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04).

25. Ustavni sud primjećuje da je apelantica prekidom bračne zajednice i odlaskom u inostranstvo prekinula faktičku vezu sa predmetnim stanom koji se više ne može smatrati njezinim domom. Dakle, apelantica više nije ni živjela ni obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja u ovom stanu. Ustavni sud, također, smatra da apelantica u postupku pred Općinskim sudom nije dostavila dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je tokom cijelog svog boravka u inostranstvu ostvarila dovoljno jaku vezu sa stanom koji je bio predmet vanparničnog postupka, kako bi se taj stan mogao smatrati njezinim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud ističe da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nema osnova za razmatranje ostalih aspekata člana 8. Evropske konvencije.

26. Prema tome, pošto član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, slijedi da u konkretnom predmetu nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Prilikom razmatranja o tome da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju spor je vođen oko određivanja preostalog nosioca stanarskog prava na stanu koji je apelantica koristila zajedno sa bivšim suprugom. Rješenjem Općinskog suda broj RS-42/99 od 4. januara 2005. godine odbijen je apelanticin prijedlog da se ona odredi kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a njezin bivši suprug je određen kao isključivi nosilac stanarskog prava na tom stanu, dok apelantici istovremeno prestaje svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća na to da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Imajući u vidu činjenicu da se predmetni postupak tiče stana koji je stečen prije razvoda braka i da su supružnici sunosioci stanarskog prava, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelanticinu "imovinu" koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i L�nnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

30. Ustavni sud smatra je da nesporno da osporene sudske odluke predstavljaju "miješanje" u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine jer se apelantica na osnovu tih odluka lišava svoga dosadašnjeg stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, Ustavni sud smatra da su u postupku pred Općinskim sudom utvrđene relevantne činjenice značajne za donošenje odluke o određivanju nosioca stanarskog prava nakon razvoda. Također, Ustavni sud smatra da je Općinski sud primjenom člana 20. Zakona o stambenim odnosima zaključio, što je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud, da je apelanticin protivnik, njezin bivši suprug, nosilac stanarskog prava i pri tome posebno uzevši u obzir stambene potrebe obje stranke.

31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom. Ovo miješanje je, također, bilo u javnom interesu koji se ogleda u potrebi pravičnog uređenja odnosa bivših supružnika, posebno kada je riječ o zadovoljavanju njihovih stambenih potreba. Također, miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitu apelanticinih prava, s obzirom na to da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir stambene potrebe, kao i druge socijalne okolnosti, i da su zaključili da su sve te okolnosti nepovoljnije kod apelanticinog protivnika, pa su, prema tome, odredili apelanticinog bivšeg supruga za nosioca stanarskog prava, što su dovoljno jasno obrazložili.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


33. Nije povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u slučaju kada se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom jer je apelantica prekidom bračne zajednice i odlaskom u inostranstvo prekinula faktičku vezu sa predmetnim stanom.

34. Također, nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu s obzirom na to da je miješanje u njezino pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu koji se ogleda u potrebi pravičnog uređenja odnosa bivših supružnika, posebno kada je riječ o zadovoljavanju njihovih stambenih potreba. Miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitu apelanticinih prava, s obzirom na to da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!