Službeni glasnik BiH, broj 9/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2512/09, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001166-24/08 od 26. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1068/04 od 7. aprila 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Zenica, podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001166-24/08 od 26. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1068/04 od 7. aprila 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Zenica, podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001166-24/08 od 26. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1068/04 od 7. aprila 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i punomoćnika tužitelja S. A. i dr. (ukupno 53 tužitelja - u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 30. decembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. januara 2010. godine, Kantonalni sud 20. januara 2010. godine, a Općinski sud i punomoćnik tužitelja 14. januara 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-1068/04 od 7. aprila 2006. godine apelant je obavezan da svakom tužitelju od 1 do 53 isplati novčane iznose utvrđene izrekom prvostepene presude za svaku utuženu godinu posebno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjelosti do isplate sa troškovima parničnog postupka u iznosu od 7.022,20 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak tužbenog zahtjeva tužitelja je odbijen. Kako je naveo Općinski sud, tužioci su aktivno legitimisani da od apelanta zahtijevaju zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, i to isplatu neisplaćene a dospjele plaće, isplatu neisplaćene a dospjele naknade za topli obrok i dospjele a neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora, koje su utvrđene Kolektivnim ugovorom. Po mišljenju Općinskog suda, neosnovan je apelantov prigovor da se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti ("Službene novine FBiH" broj 23/00 - u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) ne može neposredno primjenjivati u konkretnoj pravnoj stvari. Kako je naveo Općinski sud, Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika) nije regulisano pitanje najniže plaće službenika, naknada za topli obrok i korištenje godišnjeg odmora, pa se primjenjuju odredbe čl. 24, 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora. Po mišljenju Općinskog suda, u konkretnom slučaju se radi o tužbi kojom tužioci traže isplatu dospjelih, a neisplaćenih novčanih iznosa, koji su proistekli iz njihovih prava iz radnog odnosa, pa na konkretnu pravnu situaciju treba primijeniti odredbe člana 106. Zakona o radu ("Službene novine BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03). Ovom odredbom predviđen je apsolutni rok zastare potraživanja iz radnog odnosa tri godine od dana nastanka potraživanja. Kako je dalje utvrdio Općinski sud, osnovan je prigovor zastare dijela potraživanja koji se odnosi na plaću i topli obrok u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu, za period od januara do septembra 2001. godine, jer je tužba podnesena 30. septembra 2004. godine. Općinski sud je zaključio da je osnovan i prigovor stavljen na nalaz i mišljenje vještaka u smislu da se ne može pretpostaviti da su svi tužioci godišnji odmor iskoristili do 31. jula 2005. godine, pa je takav stav vještaka neprihvatljiv. Zbog navedenog, Općinski sud je višak tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaću i topli obrok za period januar-septembar 2001. godine i regres 2005. godine odbio. Pri tome je Općinski sud ukazao da je osnov za udovoljavanje preostalom dijelu tužbenog zahtjeva sadržan u odredbama čl. 24, 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora (kojim je propisana osnovica za obračun plaće i način na koji se utvrđuje; pravo i visina naknada za topli obrok; te pravo i visina naknade za korištenje godišnjeg odmora). Navedeno je da je visina neisplaćenih plaća, naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora utvrđena na osnovu obračuna vještaka koji je dat u nalazu i mišljenju. Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao objektivan i stručan, jer je zasnovan na kriterijima koji su propisani navedenim odredbama Granskog kolektivnog ugovora, osim u dijelu za koji je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare i zbog okolnosti da nije utvrđeno da su svi tužitelji iskoristili godišnji odmor do 31. jula 2005. godine. Kako je Općinski sud zaključio, pored glavnog duga, tužiocima pripada i sporedno potraživanje, zakonska zatezna kamata, i to od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka, prema odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, imajući u vidu da sud odluku donosi u okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva prema odredbi člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), kamata je dosuđena u skladu s tužbenim zahtjevom, na način reguliran u izreci presude.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 155 od 14. augusta 2006. godine žalbe apelanta i tužitelja su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovana žalba tužitelja u vezi s odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu regresa za 2005. godinu sa obrazloženjem da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja. Sud je također obrazložio zašto smatra da su neosnovani apelantovi žalbeni navod vezani za nenadležnost suda, kao i navodi vezani za apelantove tvrdnje da tužitelji nisu legitimirani u predmetnom sporu, te zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se Kolektivni ugovor ne može neposredno primijeniti bez donošenja drugih akata.

8. Tužitelji su protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju koju je Vrhovni sud uvažio Rješenjem broj 070-0-Rev-06-001166 od 10. jula 2007. godine, te je Presudu Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 155 od 14. augusta 2006. godine ukinuo u dijelu u kojem je žalba tužitelja na prvostepenu presudu odbijena i u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da tužitelji osnovano u reviziji ukazuju da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora i čl. 24. i 25. Granskog kolektivnog ugovora. Istaknuto je da je drugostepeni sud zanemario da je najniža plaća samo osnovica za obračun plaće te zanemaruje relevantne odredbe koje propisuju da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova. Navedeno je da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično pravo nepotpuno utvrđeno te da nema uvjeta za preinaku već se predmet na osnovu člana 250. stav 2. ZPP FBiH vraća na ponovno suđenje.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 045 od 8. augusta 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, nakon održane rasprave pred tim sudom, žalba tužiteljâ je uvažena u cijelosti, a žalba apelanta djelimično, pa je presuda prvostepenog suda preinačena i odlučeno da se obavezuje apelant da tužiteljima isplati na ime razlike plaća za period septembar 2001-juli 2005. godine i naknada za korištenje godišnjeg odmora (regresa) ukupan iznos od 513.799,12 KM, i to u iznosima preciziranim za svakog tužitelja ponaosob (većim od onih koji su bili dosuđeni prvostepenom presudom) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. septembra 2004. godine (kao dana podnošenja tužbe). U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da je Kantonalni sud, postupajući po uputama Vrhovnog suda, raspravio sva sporna pitanja tako što je proveo dopunsko vještačenje vještaka S.P. radi utvrđivanja visine osnovne plaće za period 2001. do 2005. godine, te regresa za 2005. godinu, i zaključio da je žalba tužitelja osnovana u cijelosti a žalba apelanta djelimično. Navedeno je da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, član 69. Zakona o radu, čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora i čl. 24. i 25. Granskog kolektivnog ugovora kada je tužiteljima priznao samo pravo na najnižu plaću dosudivši im kao neisplaćene iznose razliku između najniže i isplaćene plaće, a tužitelji, kako je naveo Kantonalni sud, imaju pravo na osnovnu plaću koja se u smislu člana 25. Granskog kolektivnog ugovora uvećava 0,5% za svaku godinu penzijskog staža, pa je u tom smislu prvostepena presuda preinačena. Navedeno je i da je osnovan prigovor tužitelja vezan za isplatu regresa za 2005. godinu, budući da je odredbom člana 32. Granskog kolektivnog ugovora propisana samo visina regresa a ne kada i u kojem periodu godine će se regres isplaćivati, te je istakao da je odluku donio u skladu sa nalazom vještaka od 23. novembra 2005. godine i dopunama tog nalaza od 13. januara 2006. godine, 29. januara 2007. godine i 15. februara 2008. godine. Navedeno je da je vještak raspolagao svim relevantnim podacima zbog čega je Kantonalni sud zaključio da je vještak pravilno utvrdio visinu regresa, ističući da apelant i nije prigovarao visini regresa već je isključivo isticao da svi tužitelji nisu koristili godišnji odmor. Navedeno je da je sud prihvatio dopunu nalaza vještaka od 15. februara 2008. godine i pojašnjenje tog nalaza koji je vještak dao na raspravi od 8. augusta 2008. godine kojim je utvrdio visinu plaće koja je tužiteljima trebala biti obračunata shodno odredbama čl. 24. stav 1. i 25. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora i visinu naknade za regres za 2005. godinu koja je utvrđena u skladu s članom 32. Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantova žalba djelimično osnovana u pogledu početka toka zatezne kamate. Kantonalni sud je istakao da su tužiteljima pogrešno obračunate zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose glavnog duga počevši od dospjelosti do isplate, a ne od dana podnošenja zahtjeva sudu do isplate, što je pogrešan zaključak prvostepenog suda ako se uzme u obzir da se radi o povremenim novčanim potraživanjima. Po ocjeni Kantonalnog suda, tužiteljima na dosuđene iznose pripada pravo na zakonske zatezne kamate počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, a saglasno odredbama iz člana 277. stav 1. i člana 279. stav 3. ZOO, pa je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena dok je zaključeno da u preostalom dijelu žalba apelanta nije osnovana. Kako je naveo Kantonalni sud, nije osnovan apelantov žalbeni prigovor u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, jer tužitelji imaju interes da zaštite svoja pojedinačna prava iz radnog odnosa koja su utvrđena Granskim kolektivnim ugovorom, a za koje je nadležan općinski sud. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o kolektivnom radnom sporu, kako je to predviđeno članom 44. Granskog kolektivnog ugovora, jer tužitelji traže zaštitu svojih pojedinačnih prava koja im pripadaju iz radnih odnosa u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika i Granskim kolektivnim ugovorom. Prema zaključku Kantonalnog suda, tužitelji su u predmetnom sporu materijalni suparničari, jer njihova prava potiču iz istog činjenično-pravnog osnova, iz čega proizlazi da su tužitelji aktivno legitimisani, a samo zbog činjenice da su se tužitelji zbog ekonomičnosti opredijelili da zajedničkom tužbom ostvare svoja pojedinačna imovinska prava ovaj predmet nema karakter kolektivnog radnog spora iz člana 44. Granskog kolektivnog ugovora, kako se to u žalbi neosnovano navodi. Kantonalni sud smatra da se apelant ne može osloboditi obaveza iz tužbe zato što rukovodilac organa uprave nije prema odredbi člana 76. Granskog kolektivnog ugovora uskladio pravilnike u vezi s radnim odnosima, plaće i druge naknade s odredbama Kolektivnog ugovora. U takvoj situaciji, po mišljenju Kantonalnog suda, tužitelji prema odredbi člana 24. stav 2. i člana 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora imaju pravo na isplatu iznosa koje je obračunao vještak, s obzirom da je vještak u svom nalazu i mišljenju od 15. februara 2008. godine obračunao koliko je svaki od tužitelja primio na ime plaće, naknade za topli obrok i regres u spornom periodu od septembra 2001. godine do jula 2005. godine. Nije osnovan žalbeni prigovor zastare potraživanja u smislu odredbi iz člana 106. Zakona o radu s obzirom da je prvostepeni sud pravilno zaključio o prigovoru zastare potraživanja za period od januara do septembra 2001. godine, a nakon čega je vještak u dopunskom nalazu i mišljenju od 15. februara 2008. godine obračunao razliku neisplaćenih plaća počevši od oktobra 2001. godine, što se jasno vidi iz analitičkog pregleda dopune nalaza i mišljenja i preciziranog tužbenog zahtjeva tužitelja u podnesku od 10. marta 2008. godine, koje je Kantonalni sud prihvatio u cijelosti.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001166-24/08 od 26. maja 2009. godine, koju je apelant primio 15. juna 2009. godine, apelantova revizija u odnosu na neke tužitelje (23 poimenično navedena tužitelja u izreci presude) je odbijena, a u odnosu na ostale tužitelje je odbačena. Presuda drugostepenog suda je, po ocjeni Vrhovnog suda, donesena pravilno i zakonito. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je tužiteljima trebalo dosuditi najnižu plaću. Drugostepeni sud pravilno smatra, a i Vrhovni sud to prihvata, da je prvostepeni sud, iako je svoju presudu zasnovao na neposrednoj primjeni Granskog kolektivnog ugovora, pogrešno primijenio odredbe člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, kada је pogrešno tumačio stav 2. tog člana 24. zaključujući tako da tužitelji imaju pravo samo na najnižu plaću, koja u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene zaposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca. Po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno cijenio da prvostepeni sud prilikom odlučivanja nije imao u vidu odredbu člana 24. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora, kojom je propisano da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću. Tužitelji, kako je zaključio Vrhovni sud prihvatajući ocjenu drugostepenog suda, imaju pravo na osnovnu plaću, koja se na osnovu člana 25. Granskog kolektivnog ugovora uvećava za 0,5% za svaku godinu penzijskog staža, s tim da ukupno povećanje plaće po ovom osnovu ne može biti veće od 20%. Vrhovni sud je zaključio i da je također tužiteljima pravilno dosuđen regres, pravilnom primjenom odredbe člana 32. Granskog kolektivnog ugovora, te nalaza sudskog vještaka. Vrhovni sud smatra da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da tužitelji nisu mogli povećati tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka, jer je drugostepeni sud raspravio sva sporna pitanja vještačenjem, kako bi pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava i parničnog postupka donio pravilnu i zakonitu odluku. S obzirom na navedeno apelantova revizija je, u odnosu na poimenično navedene tužitelje u dispozitivu revizione presude odbijena kao neosnovana, a u odnosu na ostale odbačena s obrazloženjem da su tužitelji u ovom postupku formalni suparničari (član 362. stav 1. tač. 2. ZPP FBiH), pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakog odvojeno. Budući da vrijednosni cenzus za ove tužitelje nije prelazio iznos od 10.000,00 KM, propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP FBiH, zaključeno je da je u odnosu na njih revizija nedopuštena.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


11. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je osporenom odlukom Vrhovni sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje tako što je doveo do kršenja apelantovih ustavnih prava na pravično suđenje. Apelant prvenstveno smatra da je povrijeđen član 209. ZPP FBiH, navodeći da sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZPP FBiH, a to je uticalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Konkretno, povredu svog prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredbi čl. 154. i 155. ZPP (koje reguliraju način dostave nalaza i mišljenja vještaka), čl. 213. i 221. ZPP FBiH (koje reguliraju način odbacivanja žalbe i granice preispitivanja prvostepene presude), te člana 251. ZPP FBiH (preinačenje presude ukoliko je prekoračen tužbeni zahtjev), kao i pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to odredbi člana 69. stav 1. Zakona o radu, te odredbi člana 24. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora i odredbi člana 6. Općeg kolektivnog ugovora, odredbama Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta ZE-DO kantona. U pogledu povreda odredaba parničnog postupka, apelant prije svega ističe da je Vrhovni sud po apelantovoj reviziji donio osporavanu presudu kojom je odbio, odnosno odbacio reviziju, iako su nesporno presudom Kantonalnog suda načinjene povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP FBiH, koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom. Dalje, donoseći pobijanu presudu Vrhovni sud je u cijelosti ignorisao navedene apelantove revizione prigovore i, ne uvažavajući reviziju, ostavio na snazi pravno neutemeljenu drugostepenu presudu, a na apelantovu štetu. Apelant prigovara i dokaznom postupku pred Kantonalnim sudom, jer je sud o visini tužbenog zahtjeva odlučio isključivao na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke P. S., koji je, po apelantovoj ocjeni, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i "svojevrsnoj improvizaciji vještaka" u primjeni odredaba člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, za koje vještak nije imao uporište niti u jednom pozitivnom zakonskom propisu, kako u oblasti radnog zakonodavstva tako i finansijskog poslovanja. Apelant ističe da je prvostepenom presudom odbijen višak tužbenog zahtjeva tužitelja, koji se odnosi samo na razlike plaće i razlike naknade za topli obrok za period januar-septembar 2001. godine, zbog usvojenog prigovora zastare potraživanja za taj period i na naknadu regresa za 2005. godinu, jer ona nije dospjela do kraja utuženog perioda. Žalbom na prvostepenu presudu tužitelji su pobijali samo odbijajući dio presude koji se odnosi na naknadu za regres za 2005. godinu, dok žalbom uopće nisu pobijali prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na dosuđeni obračun razlika plaća (niti su za to imali pravni interes, jer im je u cijelosti usvojen nezastarjeli dio tužbenog zahtjeva), dok su taj dosuđujući dio prvostepene presude pobijali prvi put u reviziji, odnosno tek su u reviziji povećali tužbeni zahtjev koji se odnosio na razlike plaća.

12. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da apelaciju usvoji, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje ili da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta.

b) Odgovori na apelaciju


13. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva.

14. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da apelant griješi kada tvrdi da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom koji su sudovi izrazili u svojim odlukama. Postupkom pred ovim sudom apelantu je omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine bez diskriminacije po bilo kom osnovu, a naročito prava na pravično suđenje i imovinu. U ovoj situaciji sud je pravilno postupio i donio zakonitu odluku, pa se predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

15. Vrhovni sud smatra da je navedena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Punomoćnik tužitelja navodi da je sasvim jasno da su apsolutno neosnovani apelantovi navodi o povredama prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava BiH, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Punomoćnik učesnika u ovom postupku ističe da je protiv Presude Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev -07-001374 od 10. januara 2008. godine, na koju se apelant poziva u smislu primjene člana 24. Granskog kolektivnog ugovora, izjavila apelaciju Ustavnom sudu BiH Alma Spahić i dr. i da je ona zavedena pod brojem AP 933/08. U tome pravcu punomoćnik tužitelja smatra da je neizostavno potrebno konačno iskristalisati i zauzeti jedinstven pravni stav kada je u pitanju primjena čl. 24. i 25. Granskog kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FiH, u periodu važenja Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine.

V. Relevantni propisi


17. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.


Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona – županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno. [.....]

18. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.


Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

Odnos između najniže i najviše vrednovanih poslova utvrđuje se granskim kolektivnim ugovorom.

Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnim normama za koje zaključuju ugovor o radu.

19. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.


Osnovna plaća službenika utvrđuje se množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću.

Osnovica za obračun plaća utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici ovog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave, ne može biti manja od 70 % prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca.

U slučaju povećanja troškova života ili inflacije veće od 5 %, osnovica za utvrđivanje plaća može se utvrđivati i mjesečno.

Pored predlagača za utvrđivanje osnovice određene zakonom, kao ravnopravan partner sudjelovat će i Sindikat.

VI. Dopustivost


20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001166-24/08 od 26. maja 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


24. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da su mu povrijeđena prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepr

26. U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev tužitelja da im apelant isplati naknadu iz radnog odnosa (plaću, naknadu za korištenje godišnjeg odmora-regres i naknadu za topli obrok). Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv. Iako se apelant pozvao i na povredu prava iz Evropske konvencije i Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Razmatrajući apelantove navode da je redovni sud povrijedio pravо na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Apelant prije svega problematizira brojna pitanja u vezi s a) nepravilno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, b) proizvoljnom primjenom materijalnog prava, c) primjenom ZPP-a zbog navodne povrede pravila parničnog postupka i d) propustima u vezi s dokaznim postupkom vještačenjem.

29. U vezi s apelantovim navodima o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da je redovni sud imao u vidu odredbu iz člana 24. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora koja propisuje da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću. Sudovi su zaključili da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, odnosno da je najniža plaća osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika. S obzirom na sadržaj navedene odredbe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da tužitelji imaju pravo na osnovnu plaću koja se temeljem člana 25. Granskog kolektivnog ugovora uvećava za 0,5% za svaku godinu penzijskog staža, s tim da ukupno povećanje plaće po ovom osnovu ne može biti veće od 20%. Stoga Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda kada je u tom dijelu preinačio presudu Općinskog suda zaključivši da je pogrešan zaključak da tužiteljima pripada pravo na najnižu plaću, zbog čega je udovoljio preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelja dosudivši im razliku između isplaćene plaće i osnovne plaće. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka za osnovanost tužbenog zahtjeva u pogledu naknada iz radnog odnosa tužiteljâ dali jasno i potpuno obrazloženje, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, iz kojeg se ne može utvrditi da je činjenično stanje predmeta pogrešno i nepravilno utvrđeno niti proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, kako to apelant navodi.

30. Osim navedenog, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili ZPP FBiH sa stanovišta procedure i pravila parničnog postupka, smatrajući da sud u toku postupka nije primijenio odnosno da je nepravilno primijenio odredbe ZPP FBiH i da je to bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Iz dokumentacije spisa i odluka sudova se vidi da povredu apelantovog prava na pravično suđenje koji se tiče pravila parničnog postupka apelant vidi u pogrešnoj primjeni čl. 213. i 221. ZPP FBiH (koje reguliraju način odbacivanja žalbe i granice preispitivanja prvostepene presude), te člana 251. ZPP FBiH (preinačenje presude ukoliko je prekoračen tužbeni zahtjev) ZPP FBiH. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da je žalba blagovremena i osnovana i da su je izjavila lica koja imaju pravni interes za izjavljivanje žalbe. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su tužitelji prvobitno izjavili žalbu samo u odnosu na odluku o regresu, a da su reviziju izjavili i zbog odluke o visini naknade, ali da to u okolnostima konkretnog predmeta ne predstavlja povredu apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak s obzirom na član 250. stav 2. ZPP FBiH. Tom zakonskom odredbom je data mogućnost revizijskom sudu da rješenjem usvoji reviziju, ukine u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vrati na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, što je u konkretnom predmetu i učinjeno. Posebno, u vezi s presudom Kantonalnog suda očigledno je da je ona donesena u ponovnom postupku u skladu s uputama Vrhovnog suda, a nakon održane rasprave i provođenja dopunskog vještačenja pred tim sudom. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da u ponovnom postupku iznese svoje razloge u vezi s rješavanjem predmetnog spora, i da su te razloge razmotrili i Kantonalni i Vrhovni sud i dali obrazloženje zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, pri čemu su sudovi pozivali na relevantne zakonske odredbe kao i Granski kolektivni ugovor. Konačno, sudovi su utvrdili da je tužbeni zahtjev tužiteljâ osnovan i za taj su zaključak dali vrlo iscrpna obrazloženja, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, zbog čega Ustavni sud apelaciju i u ovom dijelu smatra neosnovanom.

31. Apelant također prigovara da je sud nepravilno primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP FBiH koji se odnose na vještačenje u konkretnom postupku. Međutim, s obzirom da se ovo vještačenje odnosi na regres i Kantonalni i Vrhovni sud su utvrdili da je osnovan žalbeni prigovor tužitelja koji se odnosi na isplatu regresa za 2005. godinu. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je vještak finansijske struke S.P. svoj nalaz izradio 23. novembra 2005. godine, s dopunama 13. i 29. januara 2006. godine, te da je u ponovnom postupku pred Kantonalnim sudom provedeno dopunsko vještačenje istog vještaka 15. februara 2008. godine, te da je vještak dao pojašnjenje svog nalaza na raspravi pred Kantonalnim sudom 8. augusta 2008. godine. Nadalje Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao razloge zašto je vjerovao nalazu vještaka, utvrdivši da je vještak raspolagao svim relevantnim podacima o visini prosječne plaće u Federaciji BiH te da je pravilno utvrdio visinu regresa zbog čega je taj sud uvažio žalbu tuženih i preinačio prvostepenu presudu. Pri tom Ustavni sud u činjenicama predmeta ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud prilikom određivanja vještačenja i prihvatanja nalaza i mišljenja sudskog vještaka arbitrarno primijenio odredbe ZPP-a. Imajući u vidu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te da u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije bila uskraćena mogućnost da osporava pravilnost i tačnost nalaza i mišljenja vještaka, odnosno da predlaže dokaze kojim bi učinio vjerovatnim svoje tvrdnje da je nalaz netačan, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

32. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i potpuna obrazloženja iz čega se ne može zaključiti da su sudovi nepravilno utvrdili činjenično stanje niti proizvoljno primijenili materijalno pravo, kako se to navodi u apelaciji. Iz navedenog slijedi da Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, apelantovo nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka ne može se smatrati povredom prava na pravično suđenje u bilo kojem njegovom segmentu. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali odredbe Zakona o parničnom postupku sa stanovišta procedure i pravila parničnog postupka i dokaznog postupka vještačenja, te da način na koji su ove procesno-pravne odredbe primijenjene u konkretnom predmetu ne predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Konačno, u presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka, a također ne postoje ni drugi elementi koji bi ukazivali na to da je predmetni postupak bio nepravičan.

33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu


34. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se oni, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije


35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se apelant kao nositelj javne vlasti ne može pozivati na povredu prava iz Evropske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju na član 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije.

36. S druge strane, u pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine također neosnovani.

VIII. Zaključak


37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije utvrdio da je činjenično stanje predmeta nepravilno i nepotpuno utvrđeno, te da su bilo koje od odredaba relevantnog materijalnog i procesnog prava bile proizvoljno primijenjene, niti su apelantu bile uskraćene procesne garancije prava na pravičan postupak.

38. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine jer ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta kao organ javne vlasti prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji se s obzirom na domen zaštite može vezati isključivo za fizičke osobe.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!