Službeni glasnik BiH, broj 83/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
ČETVRTI ODJEL
PREDMET ĐURIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacije br. 79867/12, 79873/12, 80027/12, 80182/12, 80203/12 i 115/13)
PRESUDA
STRASBOURG
U predmetu Đurić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao vijeće u sljedećem sastavu:
Ineta Ziemele,
predsjednica,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Nona Tsotsoria,
Zdravka Kalaydjieva,
Paul Mahoney,
Faris Vehabović,
sudije,
i Françoise Elens-Passos,
registrar odjela,
nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost, dana 16.12.2014. godine,
donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom šest aplikacija (br. 79867/12, 79873/12, 80027/12, 80182/12, 80203/12 i 115/13) protiv Bosne i Hercegovine koje je, u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija), Sudu podnijelo 18 državljana Bosne i Hercegovine, odnosno gđa Stojanka Đurić, gđa Željka Đurić, gosp. Miloš Đurić, gđa Cvijeta Bošnjak, gđa Mira Bošnjak, gđa Biljana Bošnjak, gđa Dragana Bošnjak, gosp. Boro Bojanić, gđa Zorka Bojanić, gđa Danijela Banjac, gđa Đuja Čolić, gđa Smilja Čolić, gđa Dijana Čolić, gosp. Duško Čolić, gđa Dejana Čolić, gosp. Neđo Lazarević, gosp. Rajko Komljenović i gđa Jevrosima Komljenović (u daljnjem tekstu: aplikanti), dana 4. i 5. 12.2012.
2. Aplikante je zastupala gđa R. Plavšić, advokat iz Banje Luke. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) zastupala je njena zastupnica gđa M. Mijić.
3. Ovaj predmet, kao i predmet
Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 1218/07
i dr., od 10.11.2009., odnosi se na neizvršavanje pravosnažnih i izvršnih domaćih presuda kojima je aplikantima dosuđena ratna šteta.
4. Dana 2.9.2013. aplikacije su dostavljene Vladi.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
5. Na osnovu šest presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci od 17.2.2000., 25.10.2000, 12.12.2008, 8.7.2003., 11.2.2003., odnosno 31.8.1999., koje su postale pravosnažne 15.5.2001., 18.3.2004., 12.1.2009., 30.6.2005. odnosno 4.12.2000. godine, Republici Srpskoj (jednom od entiteta Bosne i Hercegovine) naređeno je da u roku od 15 dana plati sljedeće iznose na ime nematerijalne štete, zajedno sa zateznom kamatom po zakonskoj stopi:
(i) 21.000 KM na ime nematerijalne štete, 2.300 KM na ime materijalne štete i 2.350 KM na ime troškova postupka, porodici Đurić;
(ii) 31.000 KM na ime nematerijalne štete, 2.500 KM na ime materijalne štete i 3.570 KM na ime troškova postupka, porodici Bošnjak;
(iii) 28.000 KM na ime nematerijalne štete, 2.500 KM na ime materijalne štete i 4.470,60 KM na ime troškova postupka porodici Bojanić i gđi Banjac;
(iv) 40.000 KM na ime nematerijalne štete i 2.835 KM na ime troškova postupka porodici Čolić;
(v) 19.000 KM na ime nematerijalne štete i 600 KM na ime troškova postupka g. Lazareviću;
(vi) 14.000 KM na ime nematerijalne štete, 2.500 KM na ime materijalne štete i 1.810 KM na ime troškova postupka porodici Komljenović.
6. Osnovni sud donio je rješenja o izvršenju dana 24.8.2001., 16.8. 2004., 4.4.2011., 8.8.2007., 27.4.2009. odnosno 28.3.2001. godine
7. Aplikanti su se žalili Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršavanja presuda.
8. Dana 16.1.2013. Ustavni sud utvrdio je povredu člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 u predmetima porodice Đurić, gosp. Lazarevića, porodice Bojanić i gđe Banjac. U skladu sa svojom utvrđenom praksom u predmetima ove vrste, taj sud odbio je zahtjeve aplikanata za naknadu, smatrajući da utvrđivanje povrede samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu.
9. Predmeti porodica Čolić, Komljenović i Bošnjak još uvijek su pred Ustavnim sudom.
10. Dana 10.4.2008., 12.11.2010., 13.12.2010., odnosno 18.7.2008. godine porodicama Đurić, Bošnjak, Čolić, gosp. Lazareviću, te porodici Komljenović isplaćeni su troškovi postupka i zatezna kamata.
11. Prema novom planu izmirenja (vidjeti tačku 16. u tekstu), predviđeno je da će se predmet porodice Đurić izvršiti 2014. godine; predmet porodice Bošnjak 2019. godine; predmet porodice Bojanić i gđe Banjac 2030. godine; predmet porodice Čolić 2024. godine; predmet gosp. Lazarevića 2026. godine; te predmet porodice Komljenović 2017. godine.
II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
12. Imajući u vidu brojne parnične postupke pokrenute u skladu s općim propisima za naknadu štete, Republika Srpska je 29. 11. 2005. izradila generalni plan za naknadu ratne štete i obustavila neriješene parnične postupke u skladu sa
Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20.5.1992. do 19.6.1996. godine, ("Službeni glasnik RS", br. 103/05, 1/09 i 49/09). Bilo je predviđeno je da će se naknada određena prema ovom planu isplaćivati u obveznicama vlade koje bi se amortizirale u deset godišnjih rata.
13. Do 29.11.2005. oko 9000 presuda postalo je konačno. Republici Srpskoj naređeno je da plati ukupno oko 140.000.000 KM, plus zatezne kamate. Izvršenje ovih presuda obustavljeno je 28.5.2002., u skladu sa Zakonom o odlaganju od izvršenja iz 2002. i 2003. godine (
Zakon o odlaganju od izvršenja sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje," Službeni glasnik RS", broj 25/02, odnosno 51/03) i Zakonom o unutrašnjem dugu iz 2004. godine (
Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, "Službeni glasnik RS", br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09).
14. U skladu s planom izmirenja predviđenim Zakonom o unutrašnjem dugu iz 2004. godine, glavni dug i pripadajuće zatezne kamate trebale su se isplatiti u deset godišnjih rata, u periodu između 2014. i 2023. godine (
Odluka o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20.5.1992. do 19.6.1996., "Službeni glasnik RS", broj 62/08). Na obveznice se obračunavala kamata po godišnjoj stopi od 1,5% i one su se mogle prodati na berzi.
15. Nakon presude u predmetu
Čolić i drugi koja je citirana u tekstu, dana 13.1.2012. stupio je na snagu Zakon o unutrašnjem dugu iz 2012. godine, čime je stavljen van snage Zakon o unutrašnjem dugu iz 2004. godine (
Zakon o unutrašnjem dugu Republike Srpske, "Službeni glasnik RS", br. 1/12, 28/13 i 59/13). U pogledu isplate ratne štete, njime se predviđa izvršenje presuda u gotovini i u obveznicama vlade, ako povjerioci to prihvataju. Rok dospijeća obveznica sada iznosi 13 godina. One se mogu prodati na berzi, koristiti za plaćanje direktnih poreza dospjelih do 31.12.2007., te za plaćanje do 60% otkupne cijene stanova, poslovnih zgrada, garaža i poslovnih prostora u državnom vlasništvu, kao i za plaćanje naknade za određena administrativna rješenja (
odobrenje legalizacije objekta).
16. U decembru 2010. godine usvojen je Akcioni plan (
Odluka o usvajanju Akcionog plana za utvrđivanje ukupnih obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. 5. 1992. do 19.6.1996., "Službeni glasnik RS", broj 136/10) kako bi se provele generalne mjere koje nalaže presuda u predmetu
Čolić i drugi. Dana 9.10.2012., nakon što je utvrđen tačan broj neizvršenih presuda i ukupni dug (10.257 presuda, odnosno 149.285.957,37 konvertibilnih maraka (KM)
1), Republika Srpska donijela je novi plan izmirenja za isplatu ratne štete. Njime je predviđeno izvršenje pravosnažnih presuda kojima se naređuje isplata ratne štete u gotovini, u roku od 13 godina počevši od 2013. godine, redoslijedom njihovog zaprimanja u Ministarstvu finansija Republike Srpske, pod uslovom da su povjerioci dostavili svu potrebnu dokumentaciju. Također, Republika Srpska obavezala se da će isplatiti po 50 eura (pretvoreno u konvertibilne marke po kursu na dan isplate) na ime nematerijalne štete. Predviđeno je da će se ovaj iznos prvo isplatiti u odnosu na pravosnažne presude koje su već izvršene putem emisije obveznica vlade. Nematerijalna šteta u pogledu drugih presuda bila bi isplaćena iste godine u kojoj bi, u skladu s planom izmirenja, određena presuda bila izvršena.
17. U julu 2013. godine, rok za izvršenje produžen je na period od 20 godina počevši od 2013. (
Plan isplate obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20.5.1992. do 19.6.1996. koje se izmiruju u gotovini).
18. Nadalje, nakon presude u predmetu
Čolić i drugi, Zakon o naknadi ratne štete iz 2005. godine izmijenjen je tako da se svi parnični postupci koji su ranije bili obustavljeni mogu nastaviti pred nadležnim sudovima (vidjeti tačku 12. u tekstu;
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20.5.1992. do 19.6.1996., "Službeni glasnik RS", broj 118/09). Pred domaćim sudovima ima oko 3.030 takvih neriješenih predmeta.
PROPISI
19. Aplikanti su se žalili na neizvršenje konačnih domaćih presuda navedenih u tački 5. u tekstu. Pri tome su se pozvali na član 6. Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Član 6. u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama... svako ima pravo na pravičan i javni postupak u razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom uspostavljenim na osnovu zakona."
Član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju propisuje sljedeće:
"Svako fizičko i pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen njegove imovine osim kada je to u javnom interesu i u skladu s uslovima propisanim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnim kako bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom ili kako bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
I. SPAJANJE APLIKACIJA
20. S obzirom na njihov zajedničku činjeničnu i pravnu pozadinu, Sud je odlučio spojiti ovih šest aplikacija u skladu s pravilom 42. stav 1. Pravila Suda.
II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU
A. Dopuštenost
21. Sud konstatira da aplikacije nisu očigledno neosnovane u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije, niti nedopuštene po bilo kojem drugom osnovu. Prema tome, one se moraju proglasiti dopuštenima.
B. Meritum
1. Podnesci stranaka
(a) Aplikanti
22. Aplikanti su u suštini tvrdili da princip vladavine prava, na čije se poštivanje Bosna i Hercegovina obavezala kada je ratificirala Konvenciju, zahtijeva da se svaka presuda izvrši bez odgađanja.
(b) Vlada
23. Vlada je tvrdila da je, imajući u vidu broj domaćih presuda koje se odnose na naknadu ratne štete, te obim javnog duga Republike Srpske, plan izvršenja predviđen planom izmirenja adekvatan i opravdan. U decembru 2013. godine ukupni dug iznosio je 166.518.564,87 KM, dok je broj neizvršenih presuda bio 4.089. Pred domaćim sudovima bilo je oko 3.030 neriješenih predmeta.
Vlada je dalje navela da je nakon presude u predmetu
Ignjatić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (br. 6179/08 i dr., 15.1.2013.; vidjeti stav 28. dalje u tekstu), došlo do povećanja broja neizvršenih presuda. Iz tog razloga je u julu 2013. godine produžen rok za izvršenje na 20 godina. Nadalje, s obzirom na to da je Zakon o unutrašnjem dugu iz 2012. godine predviđao dvije opcije za izvršenje, u gotovini i u obveznicama vlade, plan izvršenja bio bi periodično revidiran jer je postojala mogućnost da se neki povjerioci odluče za izvršenje putem obveznica vlade.
2. Ocjena suda
(a) Pozadina predmetnog slučaja
24. Dana 10.11.2009. Sud je donio vodeću presudu koja se odnosi na neizvršavanje konačnih presuda domaćih sudova kojima se dosuđuje naknada ratne štete (vidjeti presudu u predmetu
Čolić i drugi, citirana gore). Sud je smatrao da obim javnog duga ne može opravdati zakonsku obustavu izvršenja za cijelu kategoriju pravosnažnih presuda i utvrdio da je došlo do povrede člana 6. i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog prekomjernog kašnjenja izvršenja.
Relevantni dio presude
Čolić i drugi glasi (vidjeti tačku 15.):
"Predmetni slučaj je sličan - iako ne identičan - predmetu
Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2006-XII, u kojem je Sud utvrdio povredu člana 6. i člana 1. Protokola br. 1. On se odnosi, kao i u predmetu
Jeličić, na zakonsko odgađanje izvršenja cijele jedne kategorije konačnih presuda zbog obima javnog duga koji proizilazi iz ovih presuda. Iako su aplikanti od Suda tražili da u njihovom slučaju koristi jurisprudenciju iz predmeta
Jeličić, Vlada je tražila da se napravi razlika između ova dva slučaja, i to na osnovu sljedećeg:
Prvo,Vlada je tvrdila da postoji znatno više domaćih presuda kojima se nalaže plaćanje naknade za ratnu štetu (razmatrane u predmetnom slučaju), nego onih kojima se nalaže isplata "stare" devizne štednje (razmatrane u predmetu
Jeličić). Sud, međutim, zapaža da je obim javnog duga, koji naizgled proizilazi iz ove dvije kategorije presuda, sličan (vidjeti
Pejaković i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 337/04 et al., stavovi 26.-27., od 18.12.2007.)
Drugo, Vlada je predočila da mnogo lica potpada pod generalni plan za naknadu ratne štete, opisan u tački 10. u tekstu, te da bi bilo neprihvatljivo da se oni tretiraju drugačije od onih lica koja su pribavila konačne presude u svoju korist. Sud se ne slaže s tim. Iako je situacija takva da jedan značajan broj tužbenih zahtjeva koji se odnose na ratnu štetu, a koji još uvijek nisu okončani, može dovesti do potrebe da se oni zamijene jednim generalnim planom za naknadu štete (vidjeti, analogno,
Poznanski i drugi protiv Njemačke (dec), br. 25101/05, od 3.7.2007.), ovo nikako ne utiče na obavezu tužene države da izvrši presude koje su postale konačne prije izrade takvog plana.
Prema tome, Sud ne vidi razloga za odstupanje od jurisprudencije
Jeličić. Pošto konačne presude koje su razmatrane u predmetnom slučaju nisu još uvijek u potpunosti izvršene, a ovakva situacija traje već više od četiri godine, postoji povreda člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju."
Imajući u vidu broj sličnih predmeta, Sud je u skladu s članom 46. Konvencije pozvao odgovornu državu da riješi problem koji je doveo do utvrđivanja povrede, na način da provede odgovarajuće opće, odnosno individualne mjere (ibid., tačka 17.). Kada je riječ o članu 41. Konvencije, Sud je naredio potpuno izvršenje domaćih presuda o kojima je riječ u pogledu materijalne štete i dosudio 1.500 eura po aplikaciji na ime nematerijalne štete.
25. U narednoj presudi,
Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 28735/06 i dr., od 15.11.2011., u kojoj su aplikanti prihvatili izvršenje putem obveznica vlade umjesto gotovine, Sud je smatrao da su domaće presude kojima je dosuđena isplata naknade za ratnu štetu u potpunosti izvršene emisijom obveznica (ibid., tačka 15.). Međutim, Sud je utvrdio povredu člana 6. i člana 1. Protokola br. 1 zbog produženog perioda neizvršavanja.
26. U još jednoj presudi,
Ignjatić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (br. 6179/08 i dr., od 15.01.2013), Sud je smatrao da bez pristanka povjerilaca sudovi nisu mogli narediti izvršenje pravosnažnih presuda kojima je dosuđena ratna šteta emisijom obveznica. Sud je našao da je to suprotno članu 6. i članu 1. Protokola br. 1 (ibid., tačka 17.).
27. Nakon donošenja navedenih presuda, oko 300 sličnih aplikacija riješeno je prijateljskim poravnanjem na način da se Vlada obavezala da će platiti 1.000 eura po aplikaciji na ime nematerijalne štete i troškova postupka u roku od tri mjeseca, te da će u gotovini izvršiti domaće presude o kojima je riječ u roku od devet mjeseci, odnosno od juna 2013. godine, u periodu od 27 mjeseci (u četiri rate) od donošenja odluke Suda. U nekim slučajevima Vlada je unilateralno ponudila naknadu pod istim uslovima, osim što je iznos naknade na ime nematerijalne štete i troškova postupka smanjen na 900 eura.
28. U decembru 2010. godine Republika Srpska donijela je Akcioni plan izvršavajući opće mjere koje je nalagala presuda u predmetu
Čolić i drugi. Nakon što je utvrđen tačan broj neizvršenih presuda i ukupni dug, u oktobru 2012. godine pripremljen je plan izmirenja. Njime je predviđeno izvršenje pravosnažnih presuda kojima se nalaže isplata ratne štete gotovinom u roku od 13 godina počevši od 2013. godine, redoslijedom njihovog zaprimanja u Ministarstvu finansija Republike Srpske, pod uslovom da su povjerioci dostavili svu potrebnu dokumentaciju. Nadalje, Republika Srpska obavezala se da će platiti 50 eura na ime nematerijalne štete. Bilo je predviđeno da će se ovaj iznos prvo isplatiti u odnosu na pravosnažne presude koje su već bile izvršene emisijom obveznica vlade. Nematerijalna šteta u pogledu drugih presuda bila bi isplaćena iste godine u kojoj bi određena presuda bila izvršena prema planu izmirenja. U julu 2013. rok za izvršenje produžen je na period od 20 godina, počevši od 2013. godine (vidjeti tačku 17. u tekstu).
(b) Predmetni slučaj
29. U predmetnom slučaju Sud će ispitati adekvatnost plana izmirenja Republike Srpske za izvršenje pravosnažnih domaćih presuda kojima je dosuđena ratna šteta.
30. Kada je riječ o roku izmirenja, Sud smatra da, iako izvršenje pravosnažnih presuda po vremenskim fazama može biti prihvatljivo u izuzetnim okolnostima (vidjeti
Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, tačka 74., ESLJP 1999-V), predloženi period od 20 godina je suviše dug imajući u vidu znatno kašnjenje do kojeg je već došlo. Sud je svjestan značajnog iznosa javnog duga Republike Srpske, kao i broja neizvršenih presuda i broja neriješenih predmeta pred domaćim sudovima. Sud, međutim, ponavlja da državni organ ne može isticati nedostatak sredstava kao opravdanje za nenamirenje duga utvrđenog sudskom presudom (vidjeti
Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, tačka 35., ESLJP 2002-III;
Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, tačka 41., 30.6.2005.; i
Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, tač. 39. i 42., ESLJP 2006-XII).
Nadalje, upravo je pravni sistem Republike Srpske omogućio nastanak tako velikog boja presuda kojima je dosuđena ratna šteta: parnični postupci za ratnu štetu pokrenuti su prema općim propisima za naknadu štete (vidjeti tačku 12. u tekstu). Do kraja 2005. godine kada je usvojen Zakon o naknadi ratne štete iz 2005. godine, postalo je pravosnažno oko 9.000 presuda (vidjeti tačku 13. u tekstu). Iako se Konvencijom u cjelini nastoji uspostaviti pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, postupak odgovorne države da za još 20 godina odgodi izvršenje ovih presuda ima za posljedicu nametanje individualnog i prekomjernog opterećenja za povjerioce o kojima je riječ (vidjeti, među ostalim izvorima,
Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23.9.1982., Serija A br. 52, tačka 73.). Neki od aplikanata u ovom predmetu dobili su pravosnažne presude u svoju korist još prije 13 godina (vidjeti tačku 6. u tekstu) koje nisu izvršene do danas. Ima još mnogo onih koji su u sličnim situacijama. Treba napomenuti da se pred ovim sudom nalazi još oko 400 sličnih predmeta.
31. Nadalje, Sud prihvata da plaćanje naknade za nematerijalnu štetu, kako to predviđa plan izmirenja, predstavlja namjeru tužene države da postupi u skladu sa svojim obavezama iz Konvencije i Sud želi pohvaliti takav gest, a posebno plan izmirenja iz oktobra 2012. godine. Međutim, imajući u vidu navedena razmatranja, Sud mora zaključiti da plan izmirenja Republike Srpske, u formi u kojoj je produžen 2013. godine, nije u skladu s članom 6. i članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
32. Prema tome, Sud smatra da je u predmetnom slučaju došlo do povrede člana 6. i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog produženog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda donesenih u korist aplikanata.
III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
33. Član 41. Konvencije glasi:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih protokola, te ako zakonodavstvo visoke strane ugovornice o kojoj je riječ omogućava samo djelimično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani."
A. Odšteta
34. Aplikanti zahtijevaju isplatu neizmirenog duga utvrđenog sudskim presudama na ime materijalne štete i 5.000 eura po aplikaciji na ime nematerijalne štete.
35. Vlada smatra da su ti zahtjevi neosnovani.
36. Sud ponavlja da je najprimjereniji oblik pravne zaštite u predmetima neizvršavanja presuda da se zaista osigura potpuno izvršenje domaćih presuda o kojima je riječ (vidjeti
Jeličić, citirana gore, tačka 53. i
Pejaković i drugi, citirana gore, tačka 31). Ovaj princip jednako se odnosi i na predmetni slučaj.
37. Na ime nematerijalne štete, aplikanti potražuju 5.000 eura po aplikaciji.
38. Vlada smatra da je traženi iznos pretjerano visok.
39. Sud smatra da su aplikanti pretrpjeli određenu nematerijalnu štetu koja proizilazi iz povreda Konvencije utvrđenih u predmetnom slučaju. Vršeći pravičnu procjenu kako to zahtijeva član 41. Konvencije, on je dosudio 1.000 eura po aplikaciji po ovom osnovu.
B. Troškovi i izdaci
40. Aplikanti zahtijevaju sljedeće iznose na ime troškova i izdataka koje su imali u postupcima pred domaćim sudovima i pred ovim sudom: porodica Đurić 4.095 KM; porodica Bošnjak 4.680 KM; porodica Bojanić i gđa Banjac 4.095 KM; porodica Čolić 4.680 KM; gosp. Lazarević 2.340 KM; i porodica Komljenović 3.510 KM.
41. Vlada smatra da su traženi iznosi pretjerano visoki.
42. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ako se pokaže da su oni stvarno nastali i da su bili neophodni, te da su razumni u pogledu iznosa (vidjeti, npr.,
Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, tačka 54., ESLJP 2000-XI). Sud primjećuje da je zastupnica aplikanata podnijela početne aplikacije, te na zahtjev Suda, pisana izjašnjenja na jednom od službenih jezika Bosne i Hercegovine. S obzirom na činjenicu da se ovaj predmet odnosi na šest aplikacija kojima se postavlja isto pitanje i da su aplikanti imali istog zastupnika, Sud po ovom osnovu dosuđuje 450 eura po aplikaciji, kao i svaki porez koji može biti zaračunat na taj iznos.
C. Zatezna kamata
43. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri postotna boda.
IV. PRIMJENA ČLANA 46. KONVENCIJE
44. Sud smatra da je u ovom predmetu primjereno razmotriti primjenu člana 46. Konvencije koji u relevantnom dijelu glasi:
"1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da postupaju u skladu s konačnom presudom Suda u svakom predmetu u kojem su stranke.
2. Konačna odluka Suda dostavlja se Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje..."
45. Sud podsjeća na to da se članom 46. Konvencije, kada se tumači u svjetlu člana 1., propisuje pravna obaveza odgovorne države da pod nadzorom Komiteta ministara provede odgovarajuće generalne i/ili individualne mjere kako bi osigurala ostvarivanje aplikantovog prava čiju povredu je Sud našao. Te mjere se također moraju preduzeti i u odnosu na druga lica koja se nalaze u istom položaju kao i aplikant, posebno rješavanjem problema koji su doveli do takvog nalaza Suda (vidjeti
Scozzari i Giunta protiv Italije [GC], br. 39221/98 i 41963/98, tačka 249., ESLJP 2000 VIII;
Karanović protiv Bosne i Hercegovine, br. 39462/03, tačka 28., 20.11. 2007.;
Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 1218/07 i dr., tačka 17., 10.11.2009.;
Burdov protiv Rusije (br.2), br. 33509/04, tačka 125., ESLJP 2009. ...; i
Greens i M.T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 60041/08 i 60054/08, tačka 106., ESLJP 2010 (izvaci)).
46. U ovom predmetu Sud je našao da plan izmirenja za izvršenje domaćih presuda kojima se nalaže isplata ratne štete nije u skladu s članom 6. i članom 1. Protokola br. 1. Ova povreda pogađa mnogo ljudi (vidjeti tačke 16. i 18. u tekstu). Iako, u načelu, nije na Sudu da određuje koje bi mjere za otklanjanje povrede bile adekvatne kako bi odgovorna država ispunila svoje obaveze iz člana 46. Konvencije, Sud smatra da bi, s obzirom na prirodu povrede utvrđene u ovom predmetu, bilo primjereno pružiti neke smjernice odgovornoj Vladi u pogledu onoga što je potrebno za ispravno izvršenje ove presude.
47. Sud, dakle, smatra da bi odgovorna država trebalo da izmijeni plan izmirenja u razumnom vremenskom roku, a najbolje u roku od godinu dana od dana kada ova presuda postane konačna. S obzirom na duži period kašnjenja do kojeg je već došlo, Sud smatra da treba uvesti primjereniji vremenski interval za izvršenje. U tom pogledu, Sud smatra da je vremenski interval koji je predložen prvobitnim planom izmirenja, u oktobru 2012. godine (vidjeti tačku 28. u tekstu), bio daleko razumniji u vrijeme kada je donesen. U svakom slučaju, Sud smatra da se presude u predmetima u kojima je već došlo do kašnjenja izvršenja u trajanju od više od deset godina moraju izvršiti bez daljnjeg odgađanja. Konačno, odgovorna država se također treba obavezati da će u istom roku isplatiti zateznu kamatu po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja u izvršenju presuda prema planu izmirenja kako bude izmijenjen nakon ove presude.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO
1.
Odlučuje spojiti ove aplikacije;
2
. Proglašava aplikacije dopuštenima;
3.
Presuđuje da je došlo do povrede člana 6. Konvencije;
4.
Presuđuje da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;
5.
Presuđuje
(a) da odgovorna država mora osigurati izvršenje domaćih presuda koje su predmet razmatranja u ovom slučaju u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna prema članu 44. stav 2. Konvencije, te također u istom roku isplatiti aplikantima sljedeći iznos pretvoren u domaću valutu po kursu na dan izmirenja:
(i) 1.000 eura (hiljadu eura) po aplikaciji, kao i svaki porez koji može biti zaračunat, na ime nematerijalne štete; i
(ii) 450 eura (četiri stotine i pedeset eura) po aplikaciji, kao i svaki porez koji može biti zaračunat aplikantima, na ime troškova i izdataka;
(b) da će se od isteka navedena tri mjeseca do izmirenja plaćati obična kamata na navedeni iznos po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
6.
Odbija preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu naknadu.
Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 20.1.2015., u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.
