Službeni glasnik BiH, broj 104/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici odr�anoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3617/08, rješavajući apelaciju
Sabahudina Pelje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Kne�ević, sudija
Usvaja se apelacija
Sabahudina Pelje.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je du�an da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nala�e se Vrhovnom sudu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i u �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.
I. Uvod
1. Sabahudin Pelja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i suprotne strane u postupku Hajrudina Šumana (u daljnjem tekstu: tu�ilac) zatra�eno je 4. i 20. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. marta 2009. godine, Općinski sud 19. marta 2009. godine, a tu�ilac je dostavio odgovor na apelaciju 7. aprila 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 17. aprila 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj P. 1666/00 od 9. decembra 2004. godine apelant je obavezan da tu�iocu isplati iznos od 4.120,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. oktobra 2000. godine kao dana podnošenja tu�be pa do dana isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.040,32 KM. Općinski sud je odbio tu�beni zahtjev tu�ioca preko iznosa od 4.120,00 KM.
7. U obrazlo�enju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušao svjedoke, parnične stranke i vještake građevinske struke, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, zaključio da je tu�ilac dobio rješenje za korištenje stana 1995. godine, a da je zaključio ugovor o korištenju stana u oktobru 1996. godine, kao i da je apelantu vraćen stan u posjed rješenjem Uprave za stambena pitanja u januaru 2000. godine. Tu�ilac je predao stan Upravi za stambena pitanja u aprilu 2000. godine, a apelant je uveden u posjed stana u aprilu 2000. godine. Iz provedenih dokaza sud je zaključio da je stan u toku ratnih djejstava bio devastiran, da su na zgradu pale tri granate, te da je jedna granata pogodila direktno krov iznad stana uslijed čega je krov počeo da prokišnjava, a prozori su bili polupani.
8. Općinski sud je naveo da je, uslijed ovako utvrđenog činjeničnog stanja, tu�iočev zahtjev djelomično osnovan, a zbog toga što je, u skladu sa članom 18.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), predviđeno da lice čije je stanarsko pravo prestalo a koje je ulo�ilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stan, ima pravo na povrat tih sredstava od nosioca stanarskog prava prema odredbama va�ećeg Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tu�ilac izveo radove, i to zidarske radove - saniranje ranije nestručno napravljene krovne hidroizolacije, zaziđivanje i obostrano malterisanje privremenog otvora za dimnjak u trpezariji, stolarske radove zbog oštećenja od detonacija i udara, zastakljenje cjelokupne vanjske stolarije dvostrukim staklom. Zatim, prema mišljenju Općinskog suda, tu�ilac je izveo podopolagačke radove, uključujući nabavku, dopremu i postavljanje novog lamelnog parketa na prethodno pripremljenu podlogu sa preslaganjem. Dalje, sud je utvrdio da je tu�ilac izvršio radove koji se sastoje od nabavke i monta�e elemenata za kupatilo, te elektroinstalacijske radove, instalaciju centralnog grijanja, koji čine nu�ne troškove, kao i korisne radove koji se odnose na bojenje, lakiranje i izradu projektne dokumentacije za uvođenje plina visokog pritiska. Općinski sud je naveo da je navedeno utvrđeno iz nalaza vještaka Sulejmana Sakote od 1. oktobra 2004. godine koji je sud u cijelosti prihvatio kao objektivan, stručan i urađen prema pravilima struke. Prema mišljenju Općinskog suda, iz navedenog proizlazi da je tu�ilac bio dr�alac stana i da je, dok je bio u stanu, preduzeo mjere da stan popravi i odr�i, te da ima pravo na nu�ne troškove koji se određuju prema objektivnom kriteriju a radi se o troškovima za odr�avanje stvari koje bi i vlasnik stvari neophodno imao. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nu�nim i korisnim troškovima, te istakao da vlasnik stana, odnosno nosilac stanarskog prava, nadoknađuje i savjesnom i nesavjesnom dr�aocu nu�ne i korisne troškove, pa je sud primjenom člana 215. ZOO donio odluku kojom je obavezao apelanta da tu�iocu naknadi te troškove u iznosu utvrđenom nalazom sudskog vještaka Sulejmana Sakote.
10. Općinski sud je naveo da je preostali dio zahtjeva (do iznosa od 10.089,00 KM) tu�ioca odbio, jer nije dokazao da je stan bio do te mjere devastiran da je bilo potrebno da se ulo�e ta sredstva. Općinski sud nije prihvatio iskaz svjedoka D�evada Markovića na okolnosti izvršenih radova na centralnom grijanju, jer je on bio u suprotnosti sa nalazom vještaka Sulejmana Sakote. Također, Općinski sud nije prihvatio iskaz svjedoka Jasminka Kešmera u vezi sa devastacijom stana, jer on, prema ocjeni suda, nije bio pouzdan, već paušalan.
11. Također, sud je naveo da je određeno vještačenje vještaka Izeta Had�ovića na okolnosti izvršenih ulaganja radi adaptacije, ali da je ovaj vještak u nalazu naveo da u spisu ne postoji relevantna dokumentacija na osnovu koje bi napravio stručan, potpun i tačan nalaz, prije svega, zbog proteka vremena od ulaska tu�ioca u posjed stana do uviđaja. S obzirom na to da vještak nije mogao precizirati nalaz, te je on ostao nejasan i nepotpun, jer, prema mišljenju vještaka, u spisu nije postojala relevantna dokumentacija, kao i podaci o stanju stana prilikom tu�iočevog ulaska u stan, Općinski sud je anga�irao vještaka građevinske struke Sulejmana Sakotu.
12. Dalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov prigovor da tu�ilac nije ličnim sredstvima izvršio sanaciju i adaptaciju stana, jer u toku postupka apelant to ničim nije dokazao.
13. Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te istakao da se oni sastoje od sastava tu�be u iznosu od 180,00 KM, izrade podneska od 8. marta 2004. godine u iznosu od 294,00 KM, zastupanja na ročištu 15. novembra 2000. godine u iznosu od 180,00 KM, pristupa ročištu 13. novembra 2003. godine u iznosu od 294,00 KM, pristupa ročištu 13. januara 2003. godine u iznosu od 147,00 KM, pristupa ročištu 19. februara 2004. godine u iznosu od 247,00 KM, zastupanja na ročištima 4. marta i 14. aprila 2004. godine u iznosu od po 294,00 KM, zatim, zastupanja na ročištima od 29. aprila, 8. jula i 10. novembra 2004. godine u iznosu od po 360,00 KM, troškova vještačenja u iznosu od 400,00 KM, takse na tu�bu i odluku u ukupnom iznosu od 1.018,99 KM, što ukupno iznosi 4.170,00 KM. S obzirom na to da je tu�ilac u parnici uspio 59%, to mu je sud dosudio troškove postupka u skladu sa uspjehom u parnici u iznosu od 3.040,32 KM.
14. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio �albu. Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ-834/05 od 7. juna 2007. godine kojom je �albu uva�io i prvostepenu presudu preinačio tako što je tu�beni zahtjev tu�ioca odbio.
15. U obrazlo�enju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je �alba osnovana i da je razlozima �albe ozbiljno dovedena u pitanje prvostepena presuda.
16. Kantonalni sud je naveo da se �alba pravilno poziva na član 7. ZPP kojim je regulirano da su stranke du�ne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tu�ilac nije pru�io niti jedan dokaz kako bi pouzdano ukazao na činjenicu u kakvom je stanju bio stan kada ga je preuzeo, kao ni dokaz o tome da je za osposobljavanje stana ulo�io vlastita sredstva. Kantonalni sud je naveo da je nesporna primjena člana 18.a Zakona o napuštenim stanovima prema kojem lice čije je pravo na stanu prestalo, a koje je ulo�ilo vlastita sredstva na ime neophodnih troškova u stan ima pravo na povrat ulo�enih sredstava od nosioca stanarskog prava u skladu sa va�ećim odredbama ZOO, ali da je du�no dokazati da su ulaganja bila nu�na i neophodna i da su izvršena vlastitim sredstvima.
17. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nalaz vještaka Sulejmana Sakote ne mo�e biti dokaz o stanju stana prilikom useljenja, niti da je tu�ilac ulo�io svoja vlastita sredstva, jer je dat tek 2004. godine, bez ijednog materijalnog dokaza, kao što je po navodima suda urađen i nalaz sačinjen u postupku osiguranja dokaza 2000. godine. Navedeno je da tu�ilac ne posjeduje zapisnik o stanju stana sačinjen prilikom preuzimanja, a da u toku postupka nije osporena apelantova tvrdnja da je stan napustio u septembru 1994. godine, da je stan bio uvjetan za stanovanje, te da je apelantov brat ključeve stana predao Zavodu za izgradnju u decembru 1994. godine. Tu�ilac je dobio rješenje za korištenje predmetnog stana u januaru 1995. godine, pa, prema mišljenju Kantonalnog suda, u �albi se opravdano tvrdi �da se, zbog nedostatka zapisnika i bilo kakve dokumentacije, nije moglo na pouzdan način utvrditi stanje stana, niti potreba za neophodna ulaganja u isti�.
18. Kantonalni sud je istakao da je članom 126. ZPP propisano da, ukoliko sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne mo�e utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pošto, po ocjeni Kantonalnog suda, tu�ilac nije dokazao niti jednu činjenicu na osnovu koje bi se moglo utvrditi njegovo potra�ivanje, to je tu�beni zahtjev trebalo odbiti. S obzirom na izlo�eno, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio primjenom člana 229. tačka 2. ZPP.
19. Protiv drugostepene presude tu�ilac je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine kojom je reviziju uva�io i drugostepenu presudu preinačio na način što je �albu tu�enog odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelant je obavezan da tu�iocu plati troškove revizije u iznosu od 650,00 KM. Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.
20. U obrazlo�enju presude Vrhovni sud je najprije naveo da je reviziju dopustio zbog razloga predviđenih članom 237. stav 3. ZPP. Dalje, Vrhovni sud je naveo da revizija osnovano ukazuje da je drugostepeni sud povrijedio član 209. ZPP u vezi sa članom 229. tačka 2. ZPP kada je bez odr�ane rasprave procijenio neposredno provedene dokaze pred prvostepenim sudom na osnovu kojih je prvostepeni sud i udovoljio tu�benom zahtjevu. Navedeno je da je, s obzirom na prirodu povrede postupka, Vrhovni sud primjenom odredbe člana 249. stav 1. ZPP preinačio presudu drugostepenog suda.
21. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud uva�avanjem �albe nepravilno odbio tu�beni zahtjev tu�ioca zbog toga što nije dokazano u kakvom je stanju bio stan u koji se tu�ilac uselio i preduzeo radnje za njegovu popravku, te nije dokazano da je popravke platio vlastitim sredstvima. Prema mišljenju Vrhovnog suda, to nisu razlozi zbog kojih bi tu�beni zahtjev do dosuđenog iznosa bio neosnovan zbog toga što je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud provedenim dokazima (saslušanje svjedoka, saslušanje tu�ioca i nalaz vještaka građevinske struke) utvrdio devastiranost stana i vrijednost izvršenih radova o čemu je prvostepeni sud dao objašnjenje u razlozima u svojoj presudi. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da nije osnovan zaključak u drugostepenoj presudi da tu�ilac nije pru�io dokaze i činjenic� na kojima zasniva svoj zahtjev.
22. Dalje, Vrhovni sud je naveo da tvrdnja Kantonalnog suda da tu�ilac nije svojim sredstvima platio izvedene radove nije osnov da se tu�iočev tu�beni zahtjev odbije, jer ako je apelant u to sumnjao i drugačije tvrdio, onda je, po zaključku Vrhovnog suda, na njemu i bio teret dokazivanja te činjenice upravo preme odredbi člana 7. ZPP. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud sve provedene dokaze pravilno ocijenio, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, i to svaki posebno i sve zajedno, pa tako na osnovu navoda tu�ioca i svjedoka utvrdio šta je i koji su radovi izvršeni u stanu, a nalazom vještaka utvrdio visinu, odnosno vrijednost izvršenih radova. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud, u skladu sa članom 18.a Zakona o prestanku primjene, �dosudio kao neophodne troškove na popravci stana na kojem je nosilac stanarskog prava tu�eni ŠapelantĆ do visine od 4.120,00 KM iako su pobrojani u prvostepenoj presudi kao nu�ni i korisni, a svi oni su s obzirom na opis iz nalaza vještaka u suštini neophodni troškovi za dovođenje stana u stanje za normalnu upotrebu�. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 18.a stav 1. Zakona o prestanku primjene određeno da lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2, a koje je ulo�ilo sredstva na ime neophodnih troškova u stan, ima pravo na povrat tih sredstava od nosioca stanarskog prava prema odredbama va�ećeg ZOO. Imajući u vidu odredbu člana 210. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju novčana sredstva tu�ioca ulo�ena u apelantov stan prešla u apelantovu imovinu, pa se on na osnovu toga neosnovano obogatio zbog čega je apelant, prema zaključku suda, du�an vratiti iznos sredstava kojim se obogatio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
23. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda (i prvostepenu presudu), navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se �ali da Vrhovni sud proizvoljno određuje u kojim će slučajevima primijeniti stav 3. člana 237, navodeći da u tom pravcu nije dao nikakvo obrazlo�enje za svoju odluku. Dalje, apelant je osporio odluku Vrhovnog suda zbog toga što se Vrhovni sud upustio u raspravljanje stvari zbog koje se revizija ne mo�e izjaviti, odnosno u utvrđivanje činjeničnog stanja. Naime, apelant navodi da se u presudi Kantonalnog suda izričito ka�e da tu�ilac
�nije tokom postupka pru�io niti jedan dokaz koji bi pouzdano ukazao na činjenicu u kakvom je stanju stan bio prilikom preuzimanja, kao ni dokaz o tome da je za osposobljavanje stana ulo�io vlastita sredstva�. Apelant smatra da
ovakvu tvrdnju drugostepenog suda Vrhovni sud nije ni mogao da razmatra, jer revizija nije dozvoljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, kada se već upustio u razmatranje činjeničnih navoda, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je neosnovano i la�no naveo da je u toku postupka dokazana devastiranost stana izjavama svjedoka i navodom tu�ioca. Prema apelantovom mišljenju, prvostepena presuda se uopće ne bazira na izjavama svjedoka, jer je jasno navedeno da ove izjave sud nije prihvatio i ocijenio, već samo na nalazu vještaka. Apelant navodi da pozivanje Vrhovnog suda na član 7. ZPP nema osnova, jer jedini dokaz sa kojim se tu�ilac saglasio je nalaz vještaka. Međutim, prema apelantovom navodu, radi se o �hipotetičkom dokazu�, jer tu�ilac u toku postupka nije prezentirao neophodnu i uobičajenu dokumentaciju za opravku stana: ponudu, predračun, račun itd.
24. Dalje, apelant osporava utvrđene, odnosno troškove postupka koje je sud dosudio tu�iocu �
bez pravnog i matematičkog uporišta�. Apelant ističe da je tu�ilac uspio sa 39% u parnici, a tra�io je troškove postupka u iznosu od 4.170,00 KM. Dosuđene su mu 3.040,32 KM na ime troškova postupka, što nije 39% od uspjeha u parnici, odnosno dosuđene 3.040,32 KM na ime troškova postupka nije 39% od 4.170,00 KM koliko je tu�ilac tra�io za troškove postupka. Prema apelantovom navodu, ostalo je nejasno i zašto je sud primijenio 39% uspjeha u parnici kada je tu�beni zahtjev glasio na 16.983,00 KM, a dosuđeno mu je 4.120,00 KM. Prema apelantovom navodu, uspjeh tu�ioca u parnici je 24%, a s obzirom na apelantove troškove postupka (4.765,00 KM bez odgovora na reviziju), tu�ilac bi bio du�an apelantu isplatiti veliki dio troškova postupka srazmjerno apelantovom uspjehu od 76%.
b) Odgovor na apelaciju
25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazlo�enju iz osporene presude i navodi da nije došlo do povrede apelantovih prava.
26. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i u dijelu odluke u meritumu i u dijelu odluke o troškovima postupka, te tra�i da Ustavni sud odbije apelantov zahtjev.
27. Tu�ilac je u odgovoru naveo da se apelant �ali na utvrđeno činjenično stanje, te tra�i da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
1. U
Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (�Slu�bene novine Federacije BiH� br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:
Član 18.a stav 1.
Lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona a koje je ulo�ilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema va�ećem Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema va�ećem Zakonu o obligacionim odnosima mo�e započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.
2. U Zakonu o parničnom postupku (�Slu�bene novine FBiH� br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su du�ne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 7. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.1. Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
33. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na naknadu štete na osnovu ulaganja u stan na kojem je nosilac stanarskog prava apelant, i to kako u odnosu na dio odluke u kojem je odlučeno o apelantovoj obavezi da plati tu�iocu za ulaganja, tako i u odnosu na dio odluke kojim je odlučeno o apelantovoj obavezi da plati troškove postupka tu�iocu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
34. Razmatrajući apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadle�an da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadle�nosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 58/05).
35. Također, Ustavni sud ukazuje da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi du�ni obrazlo�iti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski va�no za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazlo�iti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
36. Ustavni sud, u vezi sa apelacionim navodima da je presuda Vrhovnog suda �proizvoljna� u pogledu primjene člana 237. stav 3. ZPP, smatra da u takvom postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva arbitrarnost, budući da je sud sasvim jasno i nedvosmisleno naveo da postupa po izuzetku u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, nalazeći da je odlučivanje po reviziji značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Stoga, Ustavni sud, podr�avajući svoju praksu (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 2999/07 od 12. februara 2009. godine, tačka 12), zaključuje da je Vrhovni sud postupio u skladu sa va�ećim propisom, budući da se radi o diskrecionom pravu suda da odlučuje da li je odlučivanje značajno za primjenu prava u drugim slučajevima u čemu Ustavni sud nije pronašao nikakvu arbitrarnost.
37. Dalje, prema apelantovom mišljenju, presuda Vrhovnog suda i presuda Općinskog suda sadr�e nerazumljive i protivrječne navode, te zaključci do kojih su došli sudovi u ocjeni činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno.
38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je gotovo identična pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2269/08 od 9. juna 2011. godine (još neobjavljena, dostupna na: www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelant je, također, osporio presudu Vrhovnog suda kojom je u konačnici apelant obavezan da plati tu�iocu naknadu za ulo�ena sredstva u adaptaciju stana. U navedenom predmetu Ustavni sud je naveo da se �iz obrazlo�enja odluke Vrhovnog suda ne mo�e ustanoviti na koji način je Vrhovni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju tu�ilac dokazao da je ulagao vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana�, kako je to propisano članom 18.a Zakona o prestanku primjene (tačka33).
39. Polazeći od zakonom propisanih uvjeta, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2269/08 naveo da su u odnosu na izvršene radove i neophodne troškove ispunjeni uvjeti da se udovolji zahtjevu tu�ioca. Međutim, u pogledu ispunjenja zakonskog uvjeta �ulo�enih vlastitih sredstava� za adaptaciju predmetnog stana, Vrhovni sud je u predmetu broj AP 2269/08 �samo istakao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je tu�ilac izvršio popravke u stanu ulaganjem vlastitih sredstava, anga�irao radnike koji su obavljali radove u stanu a saslušani svjedoci su izvođači radova a vještak finansijske struke se izjasnio o visini ulo�enih novčanih sredstava na ime neophodnih troškova u stanu�. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio �da osporena odluka Vrhovnog suda ne sadr�i kvalitetno i uvjerljivo obrazlo�enje u pogledu utvrđenja ključne činjenice da li je tu�ilac ulo�io vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana, u smislu člana 18.a Zakona o prestanku primjene od čijeg utvrđenja i primjene navedene zakonske odredbe zavisi ishod spora�. Ustavni sud je zaključio da je u predmetu broj AP 2269/08 došlo do povrede prava na pravično suđenje apelantu, jer osporena odluka Vrhovnog suda nije sadr�avala jasne razloge na kojima je zasnovana, odnosno obrazlo�enje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Polazeći od zaključka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2269/08, te imajući u vidu činjenice u konkretnom predmetu, Ustavni sud primjećuje da prvostepeni sud u odnosu na �ulo�ena sredstva� u obrazlo�enju presude nije dao nikakve razloge na osnovu čega je zaključio da je upravo tu�ilac u smislu odredbe člana 18.a Zakona o prestanku primjene ulo�io �svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova� u predmetni stan, odnosno da se radi o ulo�enim sredstvima tu�ioca. Prvostepeni sud je naveo da apelantov prigovor da tu�ilac nije izvršio sanaciju svojim sredstvima nije prihvatio, jer apelant ovu svoju tvrdnju ničim nije dokazao. Međutim, iz prvostepene presude se ne vidi na osnovu čega je prvostepeni sud u toku postupka došao do zaključka da je tu�ilac ovo dokazao, odnosno na kojim izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama je bazirao ovaj svoj zaključak, jer obrazlo�enje presude uopće ne sadr�i podatak o tome.
41. Također, iz obrazlo�enja presude Vrhovnog suda proizlazi da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud provedenim dokazima (saslušanje svjedoka i saslušanje tu�ioca) utvrdio �devastiranost stana� i �vrijednost izvršenih radova� (na osnovu nalaza vještaka građevinske struke). Vrhovni sud je zaključio da tvrdnja drugostepene presude da tu�ilac nije dokazao da je svojim sredstvima platio izvedene radove na popravci stana nije osnov da se odbije tu�iočev tu�beni zahtjev, jer ako je ŠapelantĆ u to sumnjao i tvrdio drugačije, na njemu je bio teret dokazivanja u skladu sa članom 7. ZPP. Dakle, za razliku od citirane Odluke broj AP 2269/08 u kojoj je utvrđeno da Vrhovni sud nije dao zadovoljavajuće obrazlo�enje, u konkretnom predmetu Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazlo�enje u pogledu ključne činjenice da li je tu�ilac ulo�io vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana, u smislu člana 18.a Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa principima ZPP, svaka strana mora dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7), a osnov iz kojeg tu�ilac crpi svoje pravo u odnosu na postavljeni tu�beni zahtjev je da doka�e da je u adaptaciju stana za neophodne troškove ulo�io vlastita sredstva. Time je, suprotno pravilu o teretu dokazivanja, umjesto da tu�ilac doka�e da je ulo�io vlastita sredstva na ime troškova za adaptaciju stana, prvostepeni sud teret dokazivanja prebacio na apelanta, odnosno Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da tu�ilac nije ulo�io sredstva. Na ovaj način Vrhovni sud je, umjesto da ponudi obrazlo�enje kako je utvrdio ključnu činjenicu da je tu�ilac ulo�io �vlastita sredstva� u adaptaciju stana, zaključio da činjenica da ovo nije dokazano nije osnov da se tu�iočev zahtjev odbije. Dalje, Vrhovni sud je teret dokazivanja prebacio na apelanta kao tu�enog radi dokazivanja da tu�ilac �nije ulo�io� vlastita sredstva. Zbog navedenog, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom predmetu, osim nedostatka obrazlo�enja presude Vrhovnog suda u pogledu �ulaganja vlastitih sredstava tu�ioca�, presuda Vrhovnog suda ima nedostatak i u pogledu činjenice zašto je teret dokazivanja ključne činjenice na kojoj se zasniva tu�beni zahtjev, suprotno članu 7. ZPP, prebačen na apelanta kao tu�enog. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud naglašava da je pitanje tereta dokazivanja uvijek faktičko pitanje koje je uvjetovano činjenicama konkretnog predmeta. U tom kontekstu, a imajući u vidu činjenice predmeta, Ustavni sud zapa�a da bi apelantova obaveza za dokazivanje da tu�ilac nije ulo�io vlastita sredstva postojala samo u situaciji da je tu�ilac sudu prezentirao dokaze o ulaganju vlastitih sredstava, pa bi onda apelant, ukoliko to osporava, morao u smislu člana 7. ZPP dokazati da se ne radi o apelantovim sredstvima. Međutim, Ustavni sud zapa�a da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da tu�ilac uopće nije dostavio sudu dokaze na tu okolnost, već su u postupku izvođeni samo dokazi na okolnost adaptacije stana i visine ulo�enih sredstava bez provođenja dokaza na okolnost da li je upravo tu�ilac, u smislu odredbe člana 18.a stav 1. Zakona o prestanku primjene na kojoj je zasnivao svoj zahtjev, ulo�io lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu.
42. Imajući u vidu sve navedeno, kao i zaključak Ustavnog suda u Odluci broj AP 2269/08, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u konkretnom slučaju, također, nije izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku. Naime, osporena odluka Vrhovnog suda u konkretnom predmetu ne sadr�i nikakvo obrazlo�enje u pogledu utvrđenja ključne činjenice da li je tu�ilac ulo�io vlastita sredstva, kao i zašto je dokazivanje ove ključne činjenice �prebačeno� na apelanta, uslijed čega obrazlo�enje osporene presude u ovom dijelu ne zadovoljava zahtjeve iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju odlukom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Međutim, suprotno zaključku u citiranoj Odluci broj AP 2269/08, u kojoj je Ustavni sud primijenio član 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je u konkretnom predmetu, zbog utvrđenih nedostataka u obrazlo�enju presude Vrhovnog suda, te imajuću u vidu i procesne odredbe ZPP vezane za teret dokazivanja, odlučio da predmet vrati Vrhovnom sudu koji je du�an donijeti novu odluku poštujući apelantova prava na pravično suđenje, kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke.
45. S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno da razmatra apelantove apelacione prigovore vezane za odluku o troškovima postupka, budući da će to pitanje biti predmet ocjene Vrhovnog suda u ponovnom postupku.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporena odluka ne sadr�i jasne razloge na kojima je zasnovana, kao i kada je teret dokazivanja ključne činjenice na kojoj se zahtjev zasniva, suprotno zakonskim odredbama, prebačen na tu�enog, odnosno kada osporena odluka ne sadr�i obrazlo�enje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.