Službeni glasnik BiH, broj 74/10

na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3453/09, rješavajući apelaciju Marina Ivaniševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Marina Ivaniševića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine, Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine i Rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, u odnosu na član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marina Ivaniševića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine i Uvl-361/09 od 16. novembra 2009. godine, Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine i Rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Marin Ivanišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Martin Raguž i Nikica Gržić, advokati iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIKBiH) broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine i Rješenja CIKBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine. Apelant je 9. decembra 2009. godine dopunio apelaciju i dostavio rješenja Suda BiH broj SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine i broj Uvl-361/09 od 16. novembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio CIKBiH da odloži izvršenje Odluke broj 06-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i CIKBiH zatraženo je 27. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 10. februara 2010. godine, a CIKBiH 5. februara 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i CIKBiH dostavljeni su apelantu 13. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem CIKBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine, utvrđeno je da je apelant kao izabrani dužnosnik od 28. novembra 2008. godine obavljao funkciju vijećnika u Općinskom vijeću Novo Sarajevo, da je od 29. januara 2009. godine obavljao funkciju vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva i da je istovremeno obavljao funkciju ovlaštenog lica, tj. direktora preduzeća "Revicon" d.o.o. Sarajevo, koje je u 12. mjesecu 2008. godine i u 2009. godini sklopilo ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti. Time je povrijedio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa). Na osnovu navedene odredbe zakona, primjenom člana 16. stav 1. istog zakona, CIKBiH je apelantu izrekao sankcije nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika, u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 10. septembra 2009. godine, odnosno od dana donošenja rješenja, te novčanu kaznu u iznosu od 5.000.00 KM koju je dužan uplatiti u roku od 30 dana od dana izvršnosti rješenja na depozitni račun Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine.

7. U obrazloženju rješenja CIKBiH od 10. septembra 2009. godine je navedeno da se predmetni postupak vodio zbog povrede odredaba člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa. U konkretnom slučaju, CIKBiH je nakon izvedenih dokaza, uvida u službenu bazu podataka CIKBiH, apelantovu izjavu od 6. maja 2009. godine, apelantovu službenu i poslovno-finansijsku dokumentaciju, nesporno utvrdio da je apelant imao status vijećnika i u općinskom i u gradskom vijeću, tj. da je imao status izabranog dužnosnika, da je obavljao funkciju ovlaštenog lica, direktora u privatnom preduzeću "Revicon" d.o.o. Sarajevo, čiji je i jedini vlasnik, i da je navedeno preduzeće sklapalo ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta bilo kojeg nivoa vlasti. Prema tome, CIKBiH je zaključio da su kumulativno ispunjeni svi zakonski uvjeti za utvrđivanje apelantove odgovornosti zbog povrede odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, a u odnosu na vrstu i visinu sankcije, apelantu je izrečena obligatorna sankcija iz člana 16. stav 1. istog zakona, nepodobnosti kandidiranja za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja i novčana kazna. Apelantu je sankcija određena u odnosu na period u kojem se apelant nalazio u sukobu interesa, visinu sredstava koja su ostvarena poslovanjem privatnog preduzeća preko zakonskog utvrđenog maksimuma kao i apelantove lične i imovinske prilike. Kao otežavajuće okolnosti CIKBiH je istakao činjenicu da apelant do dana donošenja predmetnog rješenja nije otklonio postojeći sukob interesa.

8. U obrazloženju Rješenja Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine je navedeno da je apelant u žalbi ukazao na to da se, prema odredbi člana 19. stav 1. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa BiH), žalba može podnijeti samo zbog materijalnih i proceduralnih povreda, te da takva žalba nije djelotvoran pravni lijek jer ne omogućava preispitivanje ispravnosti činjeničnog stanja. Sud BiH je, dalje, istakao da nijednu od navedenih utvrđenih činjenica apelant nije osporio u svojoj izjavi od 6. maja 2009. godine datoj CIKBiH prije donošenja osporenog rješenja, koja mu je omogućila da učestvuje u tom postupku. Dalje je navedeno da je na osnovu relevantnih činjenica CIKBiH objektivno zaključio da je apelant povrijedio odredbu člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, pa mu je, pravilno primjenjujući odredbu člana 16. stav 1. istog zakona, izrekao navedene sankcije. U odnosu na apelantov žalbeni navod o nedostatku djelotvornog pravnog lijeka u konkretnom slučaju, Sud BiH je smatrao da, kada bi se i prihvatilo da član 19. stav 1. Zakona o sukobu interesa BiH nije omogućio djelotvoran pravni lijek protiv rješenja CIKBiH, ni to ne bi utjecalo na zakonitost odluke jer u ovom postupku nijednu od relevantnih činjenica apelant nije osporio. Sud BiH je naveo da je predmetno rješenje doneseno primjenom člana 81. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS).

9. Odlukom CIKBiH broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine apelantu je kao vijećniku u Općinskom vijeću Novo Sarajevo, izabranom na lokalnim izborima 2008. godine sa liste Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, utvrđen prestanak mandata, kao i prestanak mandata vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva osvojen na listi kandidata Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine za Gradsko vijeće Grada Sarajeva, danom donošenja ove odluke. Također je utvrđeno da će se nakon pravosnažnosti ove odluke, a u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Statuta Grada Sarajeva, navedeni upražnjeni mandat dodijeliti sljedećim kvalificiranim kandidatima.

10. Sud BiH je Rješenjem broj SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Odluke CIKBiH broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine.

11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, ispitujući osporenu odluku u granicama apelantovih žalbenih navoda, zaključio da je apelantov prigovor neosnovan jer je odluka CIKBiH donesena na osnovu pravilne primjene odredaba člana 2.9. stav 1. tačka 14. u vezi sa članom 1.10. stav 1. tačka 8, člana 13.6. stav 1. i člana 13.10. stav 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08; u daljnjem tekstu: Izborni zakon) i člana 6. Instrukcija o načinu i postupku utvrđivanja prestanka mandata izabranom članu tijela vlasti prije isteka mandata na koji je izabran ("Službeni glasnik BiH" broj 65/08). Naime, izabranom članu organa vlasti na svim nivoima vlasti prestaje mandat prije isteka vremena na koji je izabran ako iz bilo kojeg razloga utvrđenog zakonom izgubi pravo da bude biran.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu.

13. Navode da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv apelant posebno obrazlaže ističući da mu je odlukom CIKBiH zbog povrede iz člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa izrečena sankcija koja se sastoji od dvije kazne: nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne vlasti ili savjetnika za period od četiri godine, te novčana kazna u iznosu od 5.000 KM. Dakle, izrečena sankcija se ne tiče samo njegovih političkih prava već utječe i na njegove ekonomske interese - imovinu, koji su po svojoj prirodi, posebno kada se radi o novčanim kaznama zbog nepoštivanja određenih zakonskih odredaba, uvijek građanska prava. Dalje, apelant ističe da mu je poznato da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 35/03 od 28. januara 2005. godine izrazio stav da pravo na slobodne izbore nije građansko pravo već ono spada u subjektivno političko pravo koje se odnosi na pravo glasa i pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe..., te da, stoga, Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Suda BiH nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, navodi da se u konkretnom slučaju nisu utvrđivala apelantova građanska prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da se žalio na to da je formalnom i pogrešnom primjenom Amandmana XXXIV stav 4. na Ustav FBiH oštećen prilikom utvrđivanja rezultata izbora delegata za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Predmetna apelacija je bila fokusirana isključivo na povredu jednog političkog prava, koje je zaštićeno odredbom člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a apelant se nije eksplicitno pozvao na povredu prava na pravično suđenje, iako je Ustavni sud upotrijebio formulaciju iz apelacije proizlazi da se apelant žali zbog nepoštivanja prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije. Ono što apelant smatra kao najvažnije u vezi sa navedenim predmetom i što ga čini različitim od njegovog slučaja jeste da on u konkretnom slučaju nije kažnjen novčanom kaznom, pa smatra da se praksa iz Odluke broj AP 35/03 ne može primijeniti u njegovom slučaju. Također, mišljenja je da je pogrešna praksa Ustavnog suda prema kojoj su ratione materiae nedopustive apelacije u predmetima u kojima je CIKBiH, postupajući prema odredbama Zakona o sukobu interesa, izrekao sankciju koja se sastoji od dvije kazne, zabrane kandidiranja u određenom periodu i novčane kazne (odluke br. AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine, AP 2095/07 od 15. januara 2009. godine i AP 1302/09 od 10. juna 2009. godine).

14. Dalje, apelant se žali na to da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije bio saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, iako je to tražio u svojoj žalbi koju je izjavio protiv Rješenja CIKBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, koju je sud Rješenjem broj SIž-10/09 odbio kao neosnovanu. Nakon toga je podnio zahtjev za preispitivanje navedenog rješenja, koji je Sud BiH Rješenjem broj Uvl-361/09 od 16. novembra 2009. godine odbacio kao nedopušten. Apelant, stoga, smatra da je navedenim postupanjem sudova onemogućen da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Također se žali da u momentu davanja izjave CIKBiH nije imao mogućnost da koristi stručnu pomoć advokata.

15. Apelant se, dalje, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu jer smatra da se žalba iz člana 19. stav 1. Zakona o sukobu interesa BiH samo formalno može nazvati žalbom. Naime, navedenim članom je propisano da se žalba može podnijeti isključivo "iz oblasti primjene ovog Zakona", što, prema apelantovom mišljenju, znači da se žalba može podnijeti samo zbog materijalnih i proceduralnih povreda navedenog zakona. To istovremeno znači da se žalba ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant ističe da takva žalba nema osnovno svojstvo žalbe kao redovnog pravnog lijeka, što žalbu čini mnogo efektivnijom u odnosu na ostale uglavnom vanredne pravne lijekove, kao što je, naprimjer, revizija. Predmetna zakonska odredba je ograničila apelanta da navedeno rješenje CIKBiH nije mogao osporavati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na obrazloženje Suda BiH da apelant nije osporio relevantne činjenice, apelant je istakao da je u žalbi od 29. septembra 2009. godine ukazao na to da u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem: "...ima brojne primjedbe koje se prvenstveno odnose na vremenski period u kom je kontrolirano poslovanje firme Revicon, zatim ukupni iznosi poslovanja sa pojedinim organima". Također je naveo da nije jasan navod Apelacionog suda BiH da apelant može osporiti činjenično stanje, kada mu Zakon o sukobu interesa BiH ne daje takvu mogućnost (apelant bi, naprimjer, predložio vještačenje posredstvom stalnog sudskog vještaka finansijske struke). Dalje je naveo da spomenuti zakon ne propisuje čak nikakve odluke, to jeste koju vrstu odluka Sud BiH može donijeti kada rješava o žalbama protiv odluka CIKBiH, a, osim toga, Zakon ne propisuje ni supsidijarnu primjenu drugog zakona u situacijama koje on ne regulira. Kada se ovome doda da član 19. Zakona o sukobu interesa BiH ne sadrži odredbe o tome da li žalba Apelacionom odjeljenju Suda BiH ima suspenzivno i devolutivno djelovanje, prema apelantovom mišljenju, ne postoji niti pravna sigurnost za vrijeme dok sud preispituje odluku donesenu prema Zakonu o sukobu interesa. Apelant zaključuje da na navedeni način reducirana žalba ne može imati svojstvo djelotvornog pravnog lijeka.

16. Također, apelant se žali na to da mu je povrijeđeno i pravo na slobodne izbore zbog toga što je pravo na slobodne izbore subjektivno političko pravo koje se odnosi na "pravo glasa" i "pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe", pa, ukoliko bi se odredba člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa tumačila na restriktivan i ekstenzivan način, kako je to učinio CIKBiH, onda bi to, prema apelantovom mišljenju, praktično značilo da se vlasnicima privatnih firmi koje posluju sa državnim organima unaprijed onemogućava navedeno pravo, tj. da se bude biran na izborima za zakonodavne organe vlasti. To se naročito odnosi na njegov slučaj jer je vlasnik preduzeća koje je po prirodi svoje djelatnosti značajno usmjereno na rad sa organima koji se finansiraju iz budžeta, s obzirom na to da se bavi konsaltingom iz oblasti poreznog zakonodavstva, u okviru kojeg izdaje časopis "Porezni savjetnik", te na tu temu organizira brojne seminare, što je vrlo interesantno za državne organe koji se redovno javljaju kao korisnici usluga ove firme, pa, stoga, i kada bi prestao raditi sa državnim organima, to bi dovelo u pitanje likvidnost njegove firme.

17. Nametanje obaveze plaćanja novčane kazne apelant smatra nezakonitim postupanjem, čime je došlo do uplitanja u njegovo pravo na imovinu. Naime, osporenim rješenjem mu je naloženo plaćanje novčane kazne u visokom iznosu od 5.000 KM, pa smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da miješanje u njegovu imovinu nije izvršeno na osnovu zakona, s obzirom na to da mu je novčana kazna nezakonito utvrđena u postupku u kojem mu nije omogućeno da bude saslušan kao stranka, te da direktno sudu prezentira dokaze i argumente koji mu idu u korist.

b) Odgovor na apelaciju


18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje ovog suda, koje apelant osporava apelacijom, zasnovano na pravilnom utvrđenju relevantnih činjenica, na koje su pravilno primijenjene odredbe člana 1. stav 2, člana 6. stav 2. i člana 16. stav 1. Zakona o sukobu interesa. Sud svoj stav smatra pravilnim jer je ograničavanje apelantovih prava u interesu šire društvene zajednice i s ciljem stvaranja realnih uvjeta u kojima će izabrani dužnosnici obavljati svoju funkciju zakonito, objektivno i nepristrano. Prema tome, Sud BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. CIKBiH u odgovoru na apelaciju navodi da je u konkretnom slučaju, postupajući po službenoj dužnosti, donio odluku na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, te u skladu sa odredbama Zakona o sukobu interesa, Zakona o upravnom postupku i Zakona o sukobu interesa BiH. Ističe da nisu tačni apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer prilikom davanja izjave nije imao mogućnost da koristi stručnu pomoć advokata, budući da takva izjava nije data pred nezavisnim i nepristranim zakonom ustanovljenim sudom. CIKBiH tvrdi da je apelant izjavu dao 6. maja 2009. godine, u prisustvu svoga advokata Nikice Gržića, kako je to i propisano članom 18. Zakona o sukobu interesa BiH, budući da je CIKBiH dužan prije izricanja sankcija omogućiti licu protiv kojeg se vodi postupak davanje izjave, a što je, u skladu sa navedenim članom, i učinjeno. Dalje, CIKBiH osporava apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu, jer mu je, u skladu sa članom 15. stav 1. Zakona o upravnom postupku i članom 19. Zakona o sukobu interesa BiH, bilo omogućeno da podnese žalbu na odluku CIK-a, što je apelant i učinio. Dalje, CIKBiH osporava apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer mu je kazna nezakonito utvrđena zbog toga što je nesporno utvrđeno da je apelant povrijedio odredbu člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, pa su se tako stekli uvjeti za izricanje navedene sankcije, novčane kazne. Stoga, CIKBiH predlaže da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena, ili odbije, budući da ne postoje povrede Ustava Bosne i Hercegovine na koje se apelant poziva.

V. Relevantni propisi


20. Zakon o sukobu interesa u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 70/08) u relevantnom dijelu glasi:

I. Sukob interesa

Član 1. Opće odredbe

(1) Radi sprečavanja sukoba interesa ovim Zakonom uređuju se posebne obaveze izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), kantona i jedinica lokalne samouprave u vršenju javne funkcije.

(2) Sukob interesa postoji u situacijama u kojima izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju privatni interes koji utječe ili može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristranost u vršenju javne funkcije.

Član 6. Vladina ulaganja u privatna preduzeća

Š...Ć

(2) Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici, za vrijeme vršenja dužnosti, ne mogu biti članovi skupštine, nadzornog odbora, uprave ili menadžmenta, niti biti u svojstvu ovlaštenog lica bilo kojeg privatnog preduzeća koje sklapa ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti.

Član 15.

Postupak pred Centralnom izbornom komisijom Bosne i Hercegovine, kao i žalbeni postupak, pokreće se i vodi u skladu sa Zakonom o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine.

Član 16.

(1) Ako se utvrdi da neki izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5, 6, 8. i 9. ovog Zakona, on se smatra nepodobnim da se kandidira za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Osim toga, izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može biti novčano kažnjen u iznosu od 1.000.00 KM do 10.000.00 KM.

Š...Ć.

21. Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 16/02, 14/03, 12/04 i 63/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

1. Žalbu na odluku Centralne izborne komisije BiH, iz oblasti primjene ovog zakona, rješava Apelaciono odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine.

2. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema odluke, preko Centralne izborne komisije BiH.

22. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02, 88/07 i 83/08) u relevantnom dijelu glasi:

IX - Postupak povodom izbornih žalbi

Član 81.

Kad Apelaciono odjeljenje ŠSuda BiHĆ nađe da je žalba osnovana, donijet će odluku kojom će odrediti da se uklone nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo. U protivnom, odbit će žalbu.

Apelaciono odjeljenje će odlukom iz stava 1. ovog člana odrediti mjere koje treba preduzeti da bi se otklonile nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo podnosioca žalbe, ostavljajući rok za izvršenje i odrediti sankcije za slučaj neizvršenja odluke.

Član 82.

Odluka Apelacionog odjeljenja povodom žalbe uložene zbog povrede izbornog prava je konačna i obavezujuća.

VI. Dopustivost


23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što nije bio saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, ispitati u odnosu na odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

26. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je, prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije i Ustavnog suda, za primjenu garancija prava na pravično suđenje u nekom postupku, kao opće pravilo, neophodno da postoji spor oko prava i obaveza i da oni budu građanske prirode, odnosno da se radi o postupku u kojem se utvrđuje osnovanost krivične optužbe. U pogledu rješavanja izbornih sporova koji se odnose na izabrane dužnosnike, Evropski sud je izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom izraženom u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI).

27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je van okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na Rješenje Suda BiH broj Uvl-361/9 od 16. novembra 2009. godine, kojim je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine, Ustavni sud je odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao nedopušten jer je, zbog navedenih razloga, inkompatibilan ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je inkompatibilna ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odlučio kao u dispozitivu odluke.

28. Apelant, dalje, smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 16. oktobra 2009. godine, apelacija je podnesena 5. novembra 2009. godine, a apelaciju je dopunio 9. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


30. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na slobodne izbore


31. Član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.

32. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama uskraćeno pravo na slobodne izbore jer je pravo na slobodne izbore subjektivno političko pravo koje se odnosi na "pravo glasa" i "pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe", i zbog toga što smatra da CIKBiH restriktivnim tumačenjem odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa vlasnicima privatnih firmi koje posluju sa državnim organima unaprijed onemogućava navedeno pravo, tj. da se bude biran na izborima za zakonodavne organe vlasti.

33. Ustavni sud podsjeća na to da je članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, dok je članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju utvrđeno pravo na slobodne izbore koje uključuje aktivno (pravo da se glasa) i pasivno biračko pravo (pravo da se kandidira) pri izboru zakonodavnih organa.

34. Ustavni sud ukazuje na stavove Evropskog suda koji je u više svojih odluka naglasio da prava koja garantira član 3. Protokola broj 1 nisu apsolutna, te je zaključio da države ugovornice u svojim unutrašnjim pravnim sistemima pravo pojedinca da glasa i bude biran ograničavaju uvjetima koji u principu nisu nedopušteni. Evropski sud je zaključio da države ugovornice u ovoj sferi imaju širok stepen slobodne procjene kao i da je zadatak suda da se uvjeri da ti uvjeti ne "ograničavaju ova prava do te mjere da ugrožavaju njihovu suštinu i lišavaju ih njihove efektivnosti; da su ovi uvjeti uvedeni kako bi zadovoljili legitiman cilj kojem se teži; da primijenjena sredstva nisu neproporcionalna" (vidi Evropski sud, Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, presuda od 2. marta 1987. godine, stav 52).

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant istovremeno obavljao funkciju izabranog dužnosnika, vijećnika u općinskom i gradskom vijeću, i da je istovremeno kao osnivač, vlasnik i direktor preduzeća "Revicon" sklapao ugovore veće od 5.000.00 KM sa organima koji se finansiraju iz budžeta bilo kojeg nivoa vlasti. Time je prekršio odredbe člana 6. tačka 2. Zakona o sukobu interesa, pa su mu izrečene sljedeće sankcije; nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 10. septembra 2009. godine, odnosno od dana donošenja rješenja; i novčanu kaznu u iznosu od 5.000.00 KM. Osporenim odlukama apelantu je, između ostalog, izrečena sankcija da je nepodoban da se kandidira za bilo koju neposredno ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine, tj da je nepodoban da se kandidira i pri izboru zakonodavnih organa, kako to propisuje član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je navedeni član primjenljiv na apelantov slučaj.

36. Član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji podrazumijeva aktivno i pasivno biračko pravo, ta prava ne navodi eksplicitno, a pogotovo ih ne definira, te ostavlja prostor za "pretpostavljena ograničenja" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000. godine, predstavka broj 26772/95, stav 201), s tim da ta ograničenja ne ugrožavaju suštinu ovih prava i ne lišavaju ih njihove efektivnosti, da su uvedena kako bi zadovoljili legitiman cilj i da ta ograničenja nisu neproporcionalna.

37. Dovodeći u vezu navedene principe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da navedeno ograničenje predstavlja legitiman cilj od općeg interesa u smislu člana 3. Protokola broj 1 Evropske konvencije budući da se njime želi postići da izabrani dužnosnici svoju funkciju obavljaju objektivno i nepristrano, a što je moguće postići jedino ukoliko se njihovi privatni interesi u cijelosti odvoje od njihovog javnog angažmana.

38. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 14/09 od 29. januara 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 16. stav 1. Zakona o sukobu interesa, koji, također, predviđa ograničenja "pasivnog biračkog prava", te utvrdio da je navedena odredba u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 Evropske konvencije i članom IX/1. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: "...da osporenu odredbu treba posmatrati u kontekstu diskrecionog prava države da pri ostvarivanju određenih prava pojedinaca postavi izvjesna ograničenja. Ustavni sud smatra da navedena ograničenja nesporno predstavljaju cilj od općeg interesa. Š...Ć. Stvaranje zakonodavnog okvira koji će isključiti prevagu ličnog interesa u odnosu na opći interes tako da izabrani dužnosnici u vršenju svoje funkcije postupaju odgovorno, nepristrasno i otvoreno, što je kao cilj i definisano članom 1. stav 2. Zakona o sukobu interesa, predstavlja i legitiman cilj u smislu člana 3. Protokola broj 1 Evropske konvencije".

39. Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda (vidi, npr., Evropski sud, Krasnov i Skuratov protiv Rusije, presuda od 31. marta 2008. godine, stav 42) neophodno utvrditi da li je ograničenje propisano zakonom proporcionalno cilju koji se želi postići, odnosno da li je propisano ograničenje u tolikoj mjeri ograničilo pasivno biračko pravo da ugrožava samu suštinu ovog prava, te ga lišava njegove efektivnosti. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti analizirao u citiranoj Odluci broj U 14/09 u okviru prava iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tom prilikom Ustavni sud je istakao: "...da smatra da osporena odredba ne ograničava pravo lica da se kandidiraju za zakonodavne organe ali tu prijavu podvrgava određenim uvjetima". Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da predmetna ograničenja ne ograničavaju pasivno biračko pravo do te mjere da ugrožavaju samu suštinu ovog prava, odnosno da ga lišavaju njegove efektivnosti. Budući da opći interes u smislu objektivnosti, nezavisnosti, nepristranosti, te apsolutne posvećenosti izabranog dužnosnika javnoj funkciji na koju je izabran, s ciljem dobrobiti društva kao cjeline, preteže nad interesom pojedinca da bez ograničenja bude biran u zakonodavne organe i istovremeno obavlja značajne funkcije u javnim i privatnim preduzećima, Ustavni sud smatra da predmetna ograničenja zadovoljavaju i kriterij proporcionalnosti. Analogno tome, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju CIKBiH i Sud BiH vodili dovoljno računa da propisana ograničenja služe legitimnom cilju koji se u konačnici svodi na sprečavanje zloupotrebe javne funkcije radi ostvarenja lične koristi. Ograničenje ima razumno opravdanje i ne ograničava apelantovo pasivno biračko pravo do te mjere da ugrožava suštinu ovog prava, budući da je proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu transparentnosti izbornog procesa, te objektivnosti, zakonitosti, nezavisnosti i nepristranosti izabranog dužnosnika u vršenju javne funkcije.

40. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na "slobodne izbore" iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na imovinu


41. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

42. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti i koje se nameće u konkretnom predmetu jeste predstavlja li novčana kazna koja je izrečena apelantu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa odredbom stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da "primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da Š...Ć bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". Ova odredba predstavlja izuzetak od člana 1. stav 1. koji garantira mirno uživanje imovine, jer citirani stav "ni na koji način ne utječe na pravo države da primjenjuje takve zakone" kojim osigurava naplatu kazni. Prilikom donošenja takvih zakona zakonodavac uživa široko polje procjene i odlučivanja (vidi Evropski sud za ljudska prava u predmetu Gasus Dosier - und F�rdertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stav 60). Dalje, Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav da se izricanje novčanih kazni može definirati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 498/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 32/05). Drugim riječima, čak i ako su novčane kazne izuzetak u skladu sa drugim stavom, Ustavni sud će procijeniti ispunjavaju li izrečene novčane kazne, u odnosu na imovinu, uvjete principa zakonitosti i proporcionalnosti i da li je nadležni organ zloupotrijebio svoje zakonom predviđene nadležnosti.

44. Prema tome, izrečena novčana kazna se može smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, izricanje novčane kazne se može definirati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice 1. stava 1. člana Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog člana.

45. Da bi lišavanje imovine bilo u skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono mora biti: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa općim principima međunarodnog prava. U pogledu zakonitosti, miješanje u imovinu je zakonito samo ako je zakon koji je osnova za takvo miješanje (a) pristupačan građanima, (b) formuliran sa odgovarajućom tačnošću i preciznošću da bi se građanima omogućilo da prilagode svoje postupke i (c) kompatibilan sa vladavinom prava, što znači da pravna sloboda odlučivanja koju uživaju izvršni organi ne smije biti neograničena, odnosno zakon mora građanima osigurati odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja. U pogledu javnog interesa mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Drugim riječima, nadležni organ mora utvrditi je li uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Sporrong i L�nnroth, odluka od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, st. 69. i 73). Prilikom utvrđivanja postojanja pravične ravnoteže, država ima široku slobodu odlučivanja u pogledu odabira sredstava primjene i utvrđivanja opravdanosti posljedica takve primjene u javnom interesu radi ostvarivanja svrhe predmetnog zakona.

46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu novčana kazna izrečena zbog povrede člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa a u vezi sa članom 16. stav 1. istog zakona. Ustavni sud podsjeća na to da je članom 6. stav 2. navedenog zakona propisano da izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih vlasti i savjetnici za vrijeme obavljanja funkcije ne mogu biti članovi skupštine, nadzornog odbora, uprave ili menadžmenta, niti biti u svojstvu ovlaštenog lica bilo kojeg privatnog preduzeća koje sklapa ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti. Članom 16. stav 1. istog zakona je propisano da ako se utvrdi da neki izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5, 6, 8. i 9. ovog Zakona, on se smatra nepodobnim da se kandidira za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Osim toga, izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može biti novčano kažnjen u iznosu od 1.000.00 KM do 10.000.00 KM. Tekst navedenih odredaba zakona na koje su se pozvali CIKBiH i Sud BiH u postupku utvrđivanja odgovornosti i izricanja novčane sankcije apelantu jezički je jasan, te je, prema tome, apelant mogao predvidjeti moguću sankciju u slučaju povrede navedenih odredaba Zakona o sukobu interesa.

47. Dalje, Ustavni sud smatra da je zakonsko uređenje izricanja novčane kazne u slučaju povrede relevantnih odredaba Zakona o sukobu interesa u javnom interesu i radi zaštite imovine društvene zajednice od pojedinaca koji su u poziciji da svojim javnim angažiranjem krše zabranu djelovanja u sukobu interesa zbog privatnih interesa. U tom slučaju, Ustavni sud prihvata da je sprječavanje kršenja zakonom propisanih uvjeta u vršenju javne funkcije legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje).

48. Ustavnom sudu ostaje da, u konkretnom slučaju, utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su se upravni organi i sud, kao javna vlast, umiješali u apelantovo pravo na imovinu kada mu je zbog povrede relevantnih odredaba Zakona o sukobu interesa izrečena novčana kazna radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu. Konačno, izricanje novčane kazne za nepoštivanje uvjeta propisanih navedenim odredbama zakona je način koji stoji na raspolaganju organima vlasti da onemoguće takve aktivnosti. Osim toga, izuzev apelantovih navoda da mu je novčana kazna izrečena na nezakonit način, apelant nije naveo nikakav drugi razlog koji bi išao u prilog proizvoljnosti osporenih rješenja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su predmetna rješenja zakonita. Dalje, Ustavni sud smatra da se način na koji su organi uprave i sud primijenili zakonske odredbe ne može smatrati proizvoljnim, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava kada se država, odnosno sud i upravni organ, primjenjujući relevantne odredbe zakona, umiješala u apelantovo pravo na imovinu na način koji je proporcionalan javnom interesu i njegovim pravima. Pri tome su vodili računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići.

50. Ustavni sud zaključuje da se način na koji su organi uprave i sud primijenili zakonske odredbe ne može smatrati proizvoljnim, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava kada se država, odnosno sud, primjenjujući relevantne odredbe zakona, umiješala u apelantovo pravo na način koji je proporcionalan javnom interesu i njegovim pravima. Ustavni sud, također, smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva općeg interesa.

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu


52. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.

53. Ustavni sud zapaža da član 13. Evropske konvencije svakom licu garantira pravo na djelotvoran pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Evropskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek je akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost ovog prava znači da na njegovu povredu može da se poziva samo u sklopu i u vezi sa povredom nekog drugog prava priznatog Evropskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Evropske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud nije ustanovio da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obavezan da provjeri da li nacionalno pravo sadrži odredbe o djelotvornom pravnom lijeku iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, zapaža da član 13. Evropske konvencije treba tumačiti tako da garantira "djelotvoran lijek pred državnim organima" svakome ko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Klass protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, serija A, broj 28, str. 29, stav 64; i Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. marta 1988. godine, serija A, broj 131, stav 52).

54. Dalje, Ustavni sud ističe da obaveza iz člana 13. Evropske konvencije postoji samo ako pojedinac osnovano tvrdi da je žrtva kršenja prava nabrojanih u Evropskoj konvenciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Silver i drugi protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 61, stav 113).

55. U predmetu Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud je istakao da: "Sud uvijek tumači član 13. tako da zahtijeva domaći pravni lijek u vezi s pritužbama koje se mogu smatrati "spornim" u okviru Konvencije Š...Ć. Kriterij po kojem se neka pritužba smatra "spornom" ne može se tumačiti drugačije nego kao kriterij koji se primjenjuje kod proglašavanja pritužbe "očigledno neosnovanom" Š...Ć. Istovremeno, bez obzira na doslovno tumačenje člana 13., postojanje stvarnog kršenja druge odredbe Konvencije (materijalne odredbe) ne predstavlja preduslov za primjenu člana 13. Š...Ć. U predmetnom slučaju Sud smatra da, pošto je žalba aplikanata po članu 2. Konvencije proglašena "očigledno neosnovanom", ona se ne može smatrati "spornom" u svrhu člana 13. Š...Ć. S druge strane, Sud smatra da se žalbe aplikanata po članu 3. Konvencije mogu smatrati "spornim" u svrhu člana 13., bez obzira na činjenicu da Sud nije našao da je utvrđeno da postoji kršenje člana 3. u pogledu jedne od ovih žalbi (one koja se odnosi na zatvorske uslove aplikanata u bolnici zatvora Zenica). Značajno je da dotična žalba nije proglašena očigledno neosnovanom i da je, stoga, potrebno ispitivanje merituma (vidjeti �elik i Imret v. Turska, br. 44093/98, � 57, od 26. oktobra 2004.). Žalba aplikanata po članu 13. u vezi s članom 3. mora se, prema tome, proglasiti dopustivom." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, st. 81, 82. i 83).

56. U skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantirane Evropskom konvencijom. Pravni lijek, odnosno sredstvo, efikasno (djelotvorno) je ako se njime u unutrašnjem pravnom poretku daje pravo na poništaj akta kojim se vrši povreda prava iz Konvencije ili ako tim sredstvom akt može da se izmijeni. Također, efikasnost podrazumijeva i mogućnost da se njime otkloni povreda prava kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispunjava navedene uvjete neće se smatrati djelotvornim u smislu člana 13. Evropske konvencije. Djelotvornost podrazumijeva, također, ispitivanje povrede u meritumu i donošenje odluke u meritumu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rotaru protiv Rumunije, presuda od 4. maja 2000. godine, stav 67; i Asenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 117).

57. Član 13. Evropske konvencije, dakle, zahtijeva pružanje domaćeg pravnog lijeka pomoću kojeg bi se "nadležni državni organ" bavio suštinom žalbe prema Konvenciji i davao odgovarajuće zadovoljenje, mada je zemljama ugovornicama data izvjesna mjera diskrecije po pitanju načina na koji se pridržavaju svojih obaveza prema ovoj odredbi. Također, domet obaveze iz člana 13. promjenljiv je u zavisnosti od prirode žalbe u vezi s Konvencijom (vidi, loc. cit., Assenov i drugi, stav 117).

58. Ustavni sud ističe da apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu. U provedenom postupku apelantu je izrečena, osim drugih sankcija, i novčana kazna u iznosu od 5.000 KM, čime je, prema ocjeni Ustavnog suda, došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Apelantova tvrdnja o povredi prava na imovinu, kako dalje smatra Ustavni sud, nije očigledno neosnovana i može se smatrati "spornom" u svrhu člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, ističe da je apelant imao pravo žalbe, koja je propisana Zakonom o sukobu interesa BiH. Međutim, apelant smatra da u konkretnom slučaju žalba koja se prema zakonu može podnijeti samo zbog materijalnih i proceduralnih odredaba predmetnog zakona, a ne i zbog ispitivanja činjeničnog stanja, ne predstavlja djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi, naveo da apelant tokom postupka nije osporio niti jednu od relevantnih činjenica, a da je CIKBiH na osnovu istaknutih relevantnih činjenica objektivno zaključio da je apelant povrijedio odredbe Zakona o sukobu interesa. Ustavni sud ističe da se predmetna žalba, prema članu 19. stav 1. Zakona o sukobu interesa BiH, podnosi "iz oblasti primjene ovog zakona". Ustavni sud, dalje, zapaža da zakonom nije propisano da se žalba može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to određeno u drugim postupcima.

59. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, sudska revizija postupka predstavlja djelotvoran lijek u odnosu na dotičnu žalbu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, str. 27-28). U predmetu Vilvajarah i drugi Evropski sud je zaključio da: "...dok je tačno da postoje ograničenja u ovlaštenjima Suda u sudskoj reviziji postupka Š...Ć ova ovlaštenja, koja provode najviši sudovi u zemlji, osiguravaju djelotvoran stepen kontrole odluka upravnih organa u slučajevima azila i dovoljna su da zadovolje zahtjeve člana 13." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vilvarajah i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, serija A, broj 215, stav 126).

60. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju načinom na koji je propisana predmetna žalba, ispitivanje rješenja CIKBiH u žalbenom postupku limitirano na ispitivanje pravilne primjene Zakona o sukobu interesa, kojim su utvrđene obaveze određenih lica u vršenju javne funkcije. Ustavni sud, dalje, napominje da član 13. Evropske konvencije ne doseže tako daleko da zahtijeva određeni oblik pravnog lijeka, zatim da je državama-ugovornicama dat visok stepen slobodne procjene u ispunjavanju njihove obaveze prema ovoj odredbi, te da domet obaveze iz člana 13. Evropske konvencije zavisi od prirode žalbi u vezi sa pravima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su članom 81. ZUS-a propisana ovlaštenja Suda BiH da odlukom odredi da se uklone nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo kao i sankcije za slučaj neizvršenja odluke. Ustavni sud ističe da, budući da pravni lijek kao efektivan treba da bude takvog kvaliteta da omogući da se povreda obustavi, spriječi kao i da se otklone posljedice takve povrede, način na koji je propisana predmetna žalba zadovoljava uvjete remedijalne efektivnosti.

61. Ustavni sud smatra da se predmetnom žalbom, kako je određena Zakonom o sukobu interesa BiH, osigurava efikasan stepen sudske kontrole nad odlukama administrativne vlasti u predmetima koji se tiču izbornog prava i vršenja javnih funkcija. Ustavni sud smatra da je način na koji je apelantu u konkretnom slučaju osigurano pravo na pravni lijek, polazeći od toga da član 13. Evropske konvencije zahtijeva određenu odredbu vezanu za domaći pravni lijek koji će omogućiti nadležnom državnom organu, u konkretnom slučaju Sudu BiH, da odlučuje o žalbi koja se pojavljuje prema Evropskoj konvenciji i da osigura lijek oštećenoj strani, odnosno da ukloni utvrđenu povredu, dovoljan da zadovolji standarde djelotvornog pravnog lijeka u smislu člana 13. Evropske konvencije.

62. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


63. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na "slobodne izbore" iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada ograničenja propisana Zakonom o sukobu interesa služe legitimnom cilju i sprečavanju zloupotrebe javne funkcije radi ostvarenja lične koristi izabranog dužnosnika. Ograničenje ima razumno opravdanje i ne ograničava apelantovo pasivno biračko pravo da ugrožava suštinu ovog prava, budući da je proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu transparentnosti izbornog procesa, te objektivnosti, zakonitosti, nezavisnosti i nepristranosti apelanta kao izabranog dužnosnika u vršenju javne funkcije.

64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu kada je apelantu odlukom CIKBiH i Suda BiH zbog povrede člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u vezi sa članom 16. stav 1. navedenog zakona izrečena novčana kazna, u javnom interesu i radi zaštite imovine društvene zajednice od pojedinaca koji su u poziciji da svojim javnim angažiranjem krše zabranu djelovanja u sukobu interesa zbog privatnih interesa, kada kazna nije zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i kada je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i općeg interesa.

65. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Zakonom o sukobu interesa BiH propisano pravo na žalbu, kao pravni lijek koji omogućava nadležnom sudu da vrši sudsku kontrolu odluka CIKBiH u vezi sa pravilnom primjenom Zakona o sukobu interesa i da pri tome donosi odluke kojima će otkloniti eventualne povrede izbornog prava i odrediti sankcije zbog neizvršavanja odluke. Navedena ovlaštenja Suda BiH su, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljna da zadovolje zahtjeve člana 13. Evropske konvencije.

66. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

67. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!