Službeni glasnik BiH, broj 21/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1308/10, rješavajući apelacije KTK "Visoko" d.d. Visoko i Blaže Jokanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije KTK "Visoko" d.d. Visoko i Blaže Jokanovića.

Utvrđuje se kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-08-000 053 od 28. januara 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. KTK "Visoko" d.d. Visoko i Blažo Jokanović iz Bileće (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Zijad Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-08-000 053 od 28. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske - Sjedište zamjenika u Trebinju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Republike Srpske-Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 7. januara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 20. januara 2011. godine, Pravobranilaštvo 28. januara 2011. godine, a Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su opunomoćeniku apelanata 17. juna 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-31/02 od 28. juna 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor, zaključen 21. februara 2001. godine između prvoapelanta, kao prodavca, i drugoapelanta, kao kupca, o kupoprodaji nekretnine (poslovnog prostora) u Bileći, bliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te je tužitelj obavezan da prvoapelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.890,00 KM.

7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da su prvoapelant i drugoapelant 21. februara 2001. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine - poslovnog prostora, te da je u momentu zaključenja ugovora prvoapelant bio upisan "kao vlasnik navedenog prostora" koji je bio predmet prodaje.

8. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredaba člana 2. stav 1. i člana 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), člana 3. stav 1. i člana 8. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima u vezi sa članom 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je Okvirnim zakonom ustanovljeno pravo entiteta da privatizira preduzeća i banke na svojoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu, ali da je prvoapelant, kao nosilac prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, mogao njime slobodno raspolagati sve dok proces privatizacije nad tim poslovnim prostorom ne bude proveden.

9. Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 01-0-Pž-06-000 066 od 29. oktobra 2007. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena Presuda Osnovnog suda broj Ps-31/02 od 28. juna. 2006. godine preinačena tako što je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen.

10. Okružni sud je, ocijenivši da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u konkretnom predmetu bilo potrebno pred drugostepenim sudom ponovo izvesti dokaze koji su već bili izvedeni pred prvostepenim sudom, održao raspravu, te je nakon održane rasprave odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je zauzeo stav da je sporni ugovor zaključen u vrijeme kada je bila na snazi Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 27. aprila 2000. godine (objavljena u "Službenom glasniku RS" broj 12/00) kojom je zabranjeno raspolaganje, dodjela, prenos ili prodaja imovine u državnom vlasništvu, uključujući i imovinu u ranijem društvenom vlasništvu. Također, Okružni sud je smatrao da na konkretni pravni odnos treba da se primijeni odredbe člana 2. tačka 1. i člana 3. tačka 2. Okvirnog zakona o izričitom pravu entiteta za provođenje procesa privatizacije na svojoj teritoriji. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, predmetni kupoprodajni ugovor protivan prinudnim propisima, a samim tim ništav shodno odredbi člana 103. ZOO.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000-053 od 28. januara 2010. godine revizija apelanata je odbijena.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da predmetni poslovni prostor, prema tada važećim propisima, nije mogao postati drugoapelantovo privatno vlasništvo, te da se, stoga, pitanje prava vlasništva na poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav 1. Okvirnog zakona propisano da entitetima pripada isključivo pravo da privatiziraju preduzeća i banke koje se nalaze na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 6. Okvirnog zakona propisana obaveza entiteta da u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Okvirnog zakona usklade svoje zakone sa tim zakonom. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je Okvirni zakon lex specialis u odnosu na sve zakone donesene u oba entiteta kojima se regulira pitanje privatizacije preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, prema shvatanju Vrhovnog suda, nakon što je stupio na snagu Okvirni zakon, prvoapelant, čije je sjedište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, više nije bio ovlašten da po osnovu spornog ugovora o prodaji poslovnih prostorija od 21. februara 2001. godine prenese pravo vlasništva na drugoapelanta, jer je ovim zakonom dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju imovine i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta, a nesporno je da se predmetne poslovne prostorije ne nalaze na teritoriji entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, nego u Bileći, koja se nalazi na teritoriji drugog entiteta, Republike Srpske. Također je istaknuto da, pošto je Okvirnim zakonom dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, konkretno u pogledu dijela državnog kapitala u predmetnom poslovnom prostoru, tužitelj, koji je jedini ovlašten da provodi privatizaciju na području Republike Srpske, ima pravni interes da zahtijeva utvrđenje ništavosti konkretnog ugovora u smislu odredbe člana 109. ZOO nezavisno od toga da li je predmetni poslovni prostor ušao u program privatizacije KTK "Alhos" Sokolac ili nije. Budući da je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili prvoapelant i drugoapelant suprotan Okvirnom zakonu kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je taj ugovor ništav u smislu odredaba člana 103. stav 1. ZOO.

13. Vrhovni sud je, također, naveo da činjenica da je upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u zemljišnim knjigama suda izvršen prije stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 74/02, 67/03 i 46/04) nije od značaja zbog toga što je ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora od 21. februara 2001. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva u korist drugoapelanta, suprotan Okvirnom zakonu, čime je ovaj ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, zbog čega je otpao pravni osnov za upis navedenog prava u zemljišnim knjigama suda, jer ništavost ugovora ima kao posljedicu njegovu ništavost od zasnivanja i niko ne može steći korist iz takvog ugovora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je proizvoljno tumačio odredbu člana 2. Okvirnog zakona kojom se priznaje pravo entitetima da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatno vlasništvo, a odluka da li je preduzeće ili banka privatno vlasništvo bit će donesena prema propisu entiteta. Ova odredba, prema mišljenju apelanata, ne može se primjenjivati kao lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakon o preduzećima. S obzirom na to da su navedeni propisi proizvoljno tumačeni, proizvoljan je i zaključak da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je postupak u konkretnom predmetu proveden u skladu sa zakonom i uz poštivanje svih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je, također, istakao da, u pogledu navoda koji se tiču utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, ostaje pri svom pravnom shvatanju koje je detaljno obrazložio u svojoj presudi, isključujući bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalnopravnih propisa na štetu apelanata.

16. Okružni sud i Pravobranilaštvo su u svojim odgovorima, također, naveli da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

17. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.
Oblast djelovanja Zakona

1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetā da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetā. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entitetā da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.

Član 3.
Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

Skupština entitetā će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

[…]

Član 4.

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

18. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 12/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od:

1) Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.

[…]

Član 19.

Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu.

Član 20.
Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.[…]

19. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.

U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

20. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 103.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 053 od 28. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 20. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 12. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

[…]

k) Pravo na imovinu.

[…]

28. Ustavni sud ukazuje na to da riječ "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), "imovina" koja se štiti može biti samo "postojeća imovina" (vidi, Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A broj 332, tačka 31).

29. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet spora utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine (poslovnog prostora) koja se nalazi u Bileći a koji su zaključili prvoapelant, kao prodavac, i drugoapelant, kao kupac. Dakle, radi se o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima prvoapelanta i drugoapelanta, te, stoga, predmetni postupak potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravo pitanje u više odluka. Tako je, npr., u Odluci broj AP 2157/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 82/09 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) rješavajući apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude i proglašen ništavim kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio poslovni prostor na teritoriji Republike Srpske, Ustavni sud utvrdio kršenje prava na imovinu, jer je zaključio da je "Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona".

31. U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo i da je "drugoapelant prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. To je i učinjeno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantima 20. januara 2001. godine. Na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine, u zemljišnim knjigama je upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u korist apelanata. Upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima)". U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao i na to da uknjižba prava vlasništva u korist apelanata, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana a što je Vrhovni sud u osporenoj odluci u tom predmetu zanemario isto kao i druga djelovanja zemljišnoknjižnog upisa, kao što su fikcija apsolutne tačnosti i pouzdanja, te drugi principi zemljišnog prava. U Odluci broj AP 2157/08 Ustavni sud je zaključio da su postupanjem Vrhovnog suda, odnosno "zanemarivanjem jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju". Gotovo identičan stav Ustavni sud je zauzeo i u Odluci broj AP 351/10 od 28. maja 2010. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 103/10 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud smatra da se navedeni stav izražen u Odluci broj AP 2157/08 može primijeniti i na konkretan slučaj, pa se Ustavni sud u potpunosti poziva na obrazloženje iz citirane odluke. Naime, i u konkretnom slučaju predmet kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta bile su sporne nekretnine koje se nalaze u Bileći, dakle na teritoriji Republike Srpske. Sporne nekretnine su u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora bile upisane u zemljišne knjige kao vlasništvo prvoapelanta (čije je sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine), koji status u sebi, u smislu relevantnih odredaba Zakona i stava izraženog u Odluci broj AP 2157/08 (tačka 50), znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. Dalje, drugoapelant je zaključenjem ugovora a nakon upisa u zemljišnu knjigu stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.

33. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju, kao i u slučaju iz predmeta broj AP 2157/08, Vrhovni sud zanemario relevantne odredbe Zakona budući da je nesporno da je drugoapelant, shodno odredbama čl. 20. i 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, postao vlasnik spornih nekretnina. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud osporenom presudom na arbitraran i nezakonit način, dakle, suprotno standardima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, umiješao u imovinu apelanata.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

35. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacijā u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da je prvoapelant u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina, te da je drugoapelant, u smislu čl. 20. i 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stekao pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla, odnosno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa prvoapelantom.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda potpredsjednik Miodrag Simović i sudija Mato Tadić su dali izjave o neslaganju u skladu sa izdvojenim mišljenjem u Odluci broj AP 1781/12 usvojenoj na plenarnoj sjednici, održanoj 23. januara 2014. godine, koja pokreće ista ustavnopravna pitanja.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.