Službeni glasnik BiH, broj 83/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 2930/15, rješavajući apelacije
Edina Arslanagića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije
Edina Arslanagića, Amara Arslanagića, Šefika Handžića i Hasana Šepe.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:
a)
Edina Arslanagića, Amara Arslanagića i Šefika Handžića u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 021547 15 Kž od 9. jula 2015. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 021547 15 Kv 4 od 26. juna 2015. godine, kao i
b)
Edina Arslanagića, Amara Arslanagića, Šefika Handžića i Hasana Šepe u odnosu na rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 021547 15 Kv 3 od 17. juna 2015. godine i 09 0 K 021547 15 Kpp 14 od 11. juna 2015. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Hasana Šepe podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 021547 15 Kv 3 od 17. juna 2015. godine i 09 0 K 021547 15 Kpp 14 od 11. juna 2015. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Edin Arslanagić, Amar Arslanagić i Šefik Handžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i apelant Handžić ili zajedno: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Advokatska kancelarija Nermin Vila iz Sarajeva, podnijeli su 12. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog navodnog nezakonitog boravka u pritvoru u periodu od 8. do 12. jula 2015. godine u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 021547 15. Apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Kantonalnom sudu i Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo (u daljnjem tekstu: KPZ Sarajevo) da ih odmah puste iz pritvora. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem
AP 2930/15.
2. Drugoapelant i apelant Handžić, koje zastupaju Senka Nožica i Nermin Vila, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 25. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenjā Kantonalnog suda br. 09 0 K 021547 15 Kv 3 od 17. juna 2015. godine i 09 0 K 0221547 15 Kpp 14 od 11. juna 2015. godine (u daljnjem tekstu: osporena rješenja ili rješenje od 17. juna 2015. godine i rješenje od 11. juna 2015. godine). Zatražili su da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja i naložio njihovo puštanje na slobodu. Potom su 1. jula 2015. godine dopunili apelaciju, obavijestivši Ustavni sud da im je pritvor produžen za još dva mjeseca Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 012547 15 Kv 4 od 26. juna 2015. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 26. juna 2015. godine), te da apelacione navode proširuju i na to rješenje. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem
AP 2942/15. Drugoapelant i apelant Handžić su 4. augusta 2015. godine dostavili dopunu predmetne apelacije kojom su osporili i Rješenje Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 021547 15 Kž od 9. jula 2015. godine.
3. Ustavnom sudu su, u ime prvoapelanta, protiv istih osporenih rješenja, također 25. juna 2015. godine, apelaciju podnijeli i Edina Rešidović, Senka Nožica, Nermin Vila i Vahidin Kadić, advokati iz Sarajeva. Prvoapelant je predložio u apelaciji da Ustavni sud donese privremenu mjeru "kojom se apelant odmah ima pustiti na slobodu". Prvoapelant je 1. jula 2015. godine dopunio apelaciju, osporavajući rješenje od 26. juna 2015. godine, a 4. augusta 2015. godine dopunio je apelaciju osporavajući Rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora broj 09 0 K 021547 15 Kž od 9. jula 2015. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem
AP 2943/15.
4. Hasan Šepo (u daljnjem tekstu: apelant Šepo) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih osporenih rješenja (o određivanju pritvora). Apelant Šepo je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi mu se ukinuo pritvor. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem
AP 2944/15.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene četiri apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br.
AP 2930/15,
AP 2942/15, AP 2943/15 i
AP 2944/15 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem
AP 2930/15.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 6, 7. i 9. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelacije. Također, od Kantonalnog suda i Vrhovnog suda je 26. augusta 2015. godine zatražen odgovor na dopune apelacija u predmetima br. AP 2942/15 i AP 2943/15.
7. Tužiteljstvo i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelacije 8, 9. i 10. jula 2015. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor na dopune apelacija u predmetima br. AP 2942/15 i AP 2943/15 2. septembra, Kantonalni sud 3. septembra 2015. godine, a Tužiteljstvo 8. septembra 2015. godine.
8. Osim toga, Ustavni sud je u predmetu broj AP 2943/15 dopisom od 23. jula 2015. godine zatražio od Kantonalnog suda informaciju da li je prvoapelanta u toku postupka vođenog povodom prijedloga Tužiteljstva od 28. maja 2015. godine za određivanje mjere pritvora prvoapelantu i drugim osumnjičenim, nakon što je lišen slobode, lično saslušao sud na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, te ukoliko jeste, da dostavi i relevantnu dokumentaciju koja to potvrđuje, na koju je Kantonalni sud 24. jula 2015. godine dostavio odgovor.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
10. Tužiteljstvo vodi istragu protiv apelanata i drugih - pet poimenično navedenih lica (u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni) zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. st. 3. i 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivotvorenje službene isprave iz člana 389. st. 1. i 2. KZFBiH i sklapanje štetnog ugovora iz člana 252. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a sve u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH. Tužiteljstvo je, postupajući u konkretnom predmetu, 28. maja 2015. godine Kantonalnom sudu podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantima i ostalim osumnjičenim. U prijedlogu je, između ostalog, navedeno da je Tužiteljstvo 27. maja 2015. godine u predmetnoj istrazi provelo akciju lišavanja slobode osumnjičenih, ali da prvoapelant i još jedan osumnjičeni nisu pronađeni na prijavljenim adresama, pa je predloženo da se prema njima izda naredba za raspisivanje međunarodne potjernice, jer se oni nalaze u inozemstvu.
Prvobitna rješenja o određivanju pritvora
11. Odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva, sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je donio Rješenje broj 09 0 K 021547 15 Kpp 11 od 29. maja 2015. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 29. maja 2015. godine) kojim je svim apelantima i drugim - pet poimenično navedenih lica (u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni) odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji po tom rješenju može trajati prema drugoapelantu, apelantu Handžiću i apelantu Šepi (i ostalim osumnjičenim) do 27. juna 2015. godine ili do nove odluke suda, a za prvoapelanta i osumnjičenog B.K. određeno je da će se pritvor računati od dana i sata lišavanja slobode. Obrazloženo je da je, nakon što su apelanti i ostali osumnjičeni izabrali branitelje, braniteljima, apelantima i ostalim osumnjičenim dostavljen prijedlog Tužiteljstva za određivanje pritvora i CD-ovi sa sadržajem dokaza, te je zakazano i održano ročište u prisustvu apelanata i ostalih osumnjičenih i njihovih branitelja, osim prvoapelanta koji je bio nedostupan. Navedeno je da je umjesto prvoapelanta ročištu pristupila, u svojstvu njegovog branitelja, advokat Edina Rešidović, te da su se na tom ročištu i advokati Senka Nožica i Nermin Vila izjasnili da ga, također, zastupaju u konkretnom predmetu.
12. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je sudija za prethodni postupak razmotrio mogućnost za izricanje neke od mjera zabrane umjesto pritvora za apelante i ostale osumnjičene, te da je zaključio da okolnosti slučaja ukazuju da nema mjesta za izricanje mjera zabrane umjesto pritvora, budući da se svi osumnjičeni terete za počinjeno krivično djelo organizirani kriminal i ostala precizirana krivična djela, te da se s obzirom na težinu krivičnih djela – koja je počinilo više lica, zaprijećene kazne, način i okolnosti izvršenja djela i zbog toga što se radi o 15 krivičnopravnih radnji, kako je navedeno, svrha može postići jedino mjerom pritvora. Navedeno je da osnovana sumnja da su apelanti i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja su predmet istrage proizlazi iz materijalnih dokaza i iskaza svjedoka taksativno navedenih za svaku od 15 činjenično opisanih krivičnopravnih radnji iz prijedloga za određivanje pritvora, koji su detaljno precizirani na 21. stranici predmetnog rješenja (od 4. do 24. stranice). S tim u vezi je navedeno da se, nakon uvida u spis, sudija za prethodni postupak saglasio sa prijedlogom Tužiteljstva za određivanje pritvora prvoapelantu, drugoapelantu i osumnjičenom B.K. zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH, a apelantima Handžiću i Šepi i ostalim poimenično navedenim osumnjičenim zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c) i d) istog zakona.
13. Protiv navedenog rješenja apelanti i ostali osumnjičeni (izuzev osumnjičenog B.K.) su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 09 0 K 021547 15 Kv od 8. juna 2015. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 8. juna 2015. godine) žalbe djelomično uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da u osporenom rješenju nedostaju individualizirani razlozi za postojanje osnovane sumnje za svakog od osumnjičenog. Naime, Kantonalni sud je ukazao da, u slučaju postojanja više osumnjičenih lica kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, gdje postoji devet osumnjičenih lica, osnovana sumnja mora biti individualizirana za svakog od njih pojedinačno i u rješenju se moraju navesti konkretne činjenice i okolnosti koje svakog od osumnjičenih mogu dovesti u vezu sa inkriminiranim djelom koje mu se stavlja na teret. Budući da je to izostalo, Kantonalni sud je zaključio da je time počinjena bitna povreda odredaba člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. U rješenju je naloženo sudiji za prethodni postupak da u ponovnom postupku otkloni uočene nedostatke, te da, nakon brižljive i savjesne ocjene svih relevantnih okolnosti, uzme u obzir i druge navode iz žalbi slijedom čega će moći, kako je navedeno, donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.
14. Iz kopije podneska koji je opunomoćenik prvoapelanta, drugoapelanta i apelanta Handžića dostavio uz apelaciju proizlazi da je taj opunomoćenik 10. juna 2015. godine Kantonalnom sudu predao zahtjev za trenutno puštanje apelanata iz pritvora zbog toga što sudija za prethodni postupak, u roku od 24 sata od momenta donošenja rješenja od 8. juna 2015. godine, nije donio novo rješenje, pa je, prema njegovom stavu, svako zadržavanje apelanata u pritvoru nakon toga datuma nezakonito, jer nema odgovarajućeg rješenja nadležnog suda.
Ponovni postupak okončan osporenim rješenjima
15. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) je donio rješenje od 11. juna 2015. godine kojim je apelantima i ostalim osumnjičenim određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji prema tom rješenju drugoapelantu, te apelantima Handžiću i Šepi može trajati do 27. juna 2015. godine ili do nove odluke suda, a za prvoapelanta do "31. juna" 2015. godine do 15 sati ili do nove odluke suda. Navedenim rješenjem je odbijen prijedlog Tužiteljstva za određivanje pritvora ostalim (četvero) osumnjičenim i određeno je da se ti osumnjičeni imaju odmah pustiti na slobodu, a umjesto mjere pritvora izrečene su im mjere zabrane.
16. Kantonalni sud je istakao da je prilikom ponovnog odlučivanja ocijenio i mogućnost izricanja mjera zabrane i za apelante i da je pri tome uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je zaključio da se u odnosu na njih izrečenim mjerama ne bi ostvarila svrha osiguranja njihovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. S tim u vezi je ponovio za koja krivična djela se sumnjiče, te da je, pored težine tih krivičnih djela, koja je počinilo više lica, zaprijećenih kazni, načina i okolnosti njihovog izvršenja, ocijenio i brojnost krivičnopravnih radnji po izvršiocima, te da je zaključio da se za apelante ta svrha može postići samo mjerom pritvora.
17. Dalje, u obrazloženju rješenja Kantonalni sud je konstatirao da je prvoapelant, nakon što mu je pritvor određen rješenjem od 29. maja 2015. godine, doputovao 31. maja 2015. godine iz inozemstva u Sarajevo, kada je lišen slobode i predat u KPZ Sarajevo na izdržavanje mjere pritvora.
18. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja predmetnog rješenja (od 11. juna 2015. godine) proizlazi da sud u ponovnom postupku nije održao ročište, niti je saslušao prvoapelanta na okolnosti razloga zbog kojih je predložen pritvor, već je odluku donio, kako je navedeno, "[n]akon detaljnijeg uvida u spis predmeta".
19. Zatim, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da su svi apelanti i drugi poimenično navedeni osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret kao opći razlog za određivanje pritvora. Dalje, u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, Kantonalni sud je zaključio da je Tužiteljstvo u prijedlogu za određivanje pritvora u dovoljnoj mjeri konkretiziralo razloge iz kojih proizlazi da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva ukoliko bi prvoapelant i drugoapelant boravili na slobodi, te im je po tom osnovu odredilo pritvor.
20. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je zaključio da su se ispunili svi uvjeti propisani zakonom za određivanje pritvora po tom osnovu svim apelantima o čemu je dao obrazloženje na str. 33. i 34. svog rješenja. Naime, u pogledu posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na svu četvericu apelanata, navedeno je da im se na teret stavlja izvršenje krivičnih djela organizirani kriminal (član 342. st. 2. i 3. KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlasti (član 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana KZFBiH), porezna utaja (član 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana KZFBiH), krivotvorenje službene isprave (član 389. st. 1. i 2. KZFBiH), sklapanje štetnog ugovora (član 252. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana KZFBiH), dakle, više krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina, čime je ispunjen prvi kumulativni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu. Dalje je navedeno da, imajući u vidu brojnost krivičnopravnih radnji, zatim, da postoji osnovana sumnja da su apelanti navedena krivična djela počinili kao pripadnici grupe za organizirani kriminal koja je djelovala u periodu od 2002. godine do 2012. godine na prostoru Kantona Sarajevo, FBiH i šire, da su svi poduzimali radnje zaključivanja štetnih ugovora, postupali planski razrađenim metodama na organiziran uhodan način sa pojačanom upornošću za pribavljanjem imovinske koristi činjenjem krivičnih djela sa jasnim ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi. Prema ocjeni Kantonalnog suda-sudije za prethodni postupak, u konkretnom slučaju se radi o posebno teškim krivičnim djelima s obzirom na način izvršenja i posljedice nanošenja velike imovinske štete "Bosnalijeku", uposlenicima, budžetu Kantona Sarajevo i FBiH, da se radi o koruptivnim krivičnim djelima u segmentu privrednog kriminala sa kojim je upoznata javnost, što izaziva negodovanje i revolt građana koji izražavaju nezadovoljstvo putem javnih okupljanja, štrajkova, traženja svojih prava i da ih zaštiti država. Ovo posebno imajući u vidu, kako je navedeno u rješenju, da su radnici "Bosnalijeka" u toku 2013. godine mjesecima štrajkovali ispred zgrade "Bosnalijeka" u vrijeme kada su prvoapelant, drugoapelant i apelant Handžić bili na čelu "Bosnalijeka" i da su radnici tada tažili smjenu uprave. Navedeno je i da se radi o atipičnom načinu izvršenja krivičnih djela u vrijeme kada je ekonomska situacija u Kantonu Sarajevo i u državi loša zbog čega sve navedene okolnosti, kako je obrazložio Kantonalni sud-sudija za prethodni postupak, poprimaju karakter vanrednih okolnosti koje mogu izazvati stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda i kredibiliteta i vjere građana u pravni sistem. Zbog navedenog, zaključeno je da su se u odnosu na sve apelante stekli svi uvjeti za određivanje pritvora iz posebnog zakonskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud-sudija za prethodni postupak je donio rješenje kao u dispozitivu.
21. Kantonalni sud je (u vijeću od trojice sudija) donio rješenje od 17. juna 2015. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe koje su Tužiteljstvo, te branioci apelanata (i branioci ostalih osumnjičenih) izjavili protiv prvostepenog rješenja tog suda.
22. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni prigovori svih apelanata istaknuti u pogledu navodne povrede odredaba krivičnog postupka a koje se odnose na nedovoljan broj datih razloga u obrazloženju osporenog rješenje, jer, kako je obrazložio taj sud, u prilog osnovanoj sumnji da su oni počinili djela koja im se stavljaju na teret nisu samo pobrojani dokazi za uspostavljаnje ovog temeljnog razloga za određivanje pritvora nego su dati i potrebni i dovoljni razlozi koje prihvata i taj sud. Navedeno je da se neosnovano ističe i da su iz izreke ispušteni posebni zakonski razlozi na osnovu kojih je pritvor određen, jer se očito radi o omašci prilikom pisanja presude, budući da je u obrazloženju osporenog rješenja decidirano opredijeljeno iz kojih zakonskih osnova i u odnosu na koje osumnjičene je to učinjeno.
23. Kantonalni sud je naveo da se u pogledu posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora prvoapelantu i drugoapelantu, prema njegovoj ocjeni, opravdanim ukazuju žalbeni prigovori koji se odnose na neargumentiranost datih razloga u odnosu na član 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH na osnovu kojih im je, između ostalog, pritvor određen. Međutim, nasuprot žalbenim prigovorima branilaca svih apelanata, Kantonalni sud je zaključio da su u osporenom rješenju dati uvjerljivi i jasni razlozi za postojanje svih zakonskih razloga za određivanje pritvora svim apelantima iz posebnog pritvorskog razloga propisanog tačkom d) stav 1. član 146. ZKPFBiH, a koje prihvata i taj sud. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, neosnovani su i navodi apelanata da u odnosu na njih sud nije razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera, jer je, kako je naveo Kantonalni sud, isto učinjeno u obrazloženju rješenja od 11. juna 2015. godine. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je na osnovu odredaba člana 337. stav 3. ZKPFBiH potrebno žalbe odbiti kao neosnovane, te je donio rješenje kao u dispozitivu.
Rješenja o produženju pritvora
24. Nakon toga Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 021547 15 Kv 4 od 26. juna 2015. godine produžio pritvor apelantima za dva mjeseca koji, prema tom rješenju, može trajati do 26. augusta 2015. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju su ponovljene činjenice istaknute u prethodnim tačkama ove odluke. Kantonalni sud je istakao da, nakon ocjene i analize svakog od dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, smatra da postoji dovoljno činjenica i okolnosti koje ukazuju na to da postoji osnovana sumnja da su apelanti i ostali osumnjičeni počinili predmetna krivična djela precizirana u prethodnim tačkama ove odluke. Osim toga, a imajući u vidu i razloge u vezi sa odnosom javnosti prema navedenim djelima koja su predmet konkretne istrage, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantima zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U obrazloženju je navedeno i da je taj sud prethodno razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH apelantima umjesto mjere pritvora, pa i mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH. S tim u vezi je zaključeno da taj sud smatra da se svrha ne bi mogla ostvariti blažom mjerom od pritvora, pa ni mjerama zabrane a imajući pri tome u vidu prirodu i težinu predmetnog krivičnog djela i način njegovog izvršenja za koje su svi saosumnjičeni, prema zaključku tog suda, osnovano sumnjivi da su ga učinili, te je imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud donio rješenje kao u dispozitivu.
25. Iz obrazloženja predmetnog rješenja proizlazi da je prvoapelantu na sjednici vijeća Kantonalnog suda održanoj 26. juna 2015. godine omogućeno da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, što je prvoapelant i učinio.
26. Protiv navedenog rješenja apelanti i Tužiteljstvo su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 09 0 K 021547 15 Kž od 9. jula 2015. godine odbio žalbe kao neosnovane. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se prilikom isticanja prigovora da u izreci rješenja nije naveden zakonski osnov za pritvor prvoapelant u žalbi izričito poziva na odredbe člana 148. stav 2. ZKPBiH a koje se odnose na sadržinu rješenja o pritvoru, a ne isključivo na sadržinu izreke rješenja o pritvoru. Navedeno je da ta odredba propisuje da rješenje o pritvoru treba sadržavati ime i prezime lica koje se pritvara, krivično djelo koje mu se stavlja na teret, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da zakonski osnov za pritvor nije bilo nužno navesti u samoj izreci osporenog rješenja, već da ga je dovoljno navesti u obrazloženju, što je i učinjeno. Dalje je navedeno da je neosnovan i žalbeni navod da ne postoje objektivni razlozi zbog kojih istraga nije do dana produženja pritvora okončana, pa tako ni uvjeti za produženje pritvora. S tim u vezi je obrazloženo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da istraga nije završena, pored ostalog, i zbog toga što je potrebno saslušati veći broj svjedoka i pribaviti potrebne podatke od relevantnih institucija, te izvršiti i vještačenje finansijske struke u vezi sa krivičnopravnim radnjama koje nisu obuhvaćene već obavljenim vještačenjem zbog čega su, prema mišljenju tog suda, ovi žalbeni navodi neosnovani.
27. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da su neosnovani i žalbeni navodi da osporeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u vezi sa postojanjem osnovane sumnje, te da je sud samo pobrojao dokaze, ali da je izostala bilo kakva sadržajna analiza tih dokaza u vezi sa postojanjem općeg uvjeta za pritvor pojedinačno za svakog osumnjičenog. S tim u vezi je detaljno navedeno da je, nasuprot tim žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud dao jasne i dovoljne razloge na osnovu kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da je pri tome u rješenju detaljno obrazloženo postojanje osnovane sumnje za svakog saosumnjičenog ponaosob, što je naveo i Vrhovni sud u svom rješenju. Također je obrazloženo da je prvostepeni sud dao i razloge na osnovu kojih je zaključio da su kumulativno ispunjeni i svi uvjeti za pritvor prema svim apelantima. Navedeno je da, suprotno žalbenim navodima, iz osporenog rješenja proizlazi da je na osnovu vještačenja finansijske struke utvrđeno da su ukupni troškovi koji su teretili poslovni rezultat "Bosnalijeka" na osnovu toplih obroka, koktel-partija, restorana, čajne kuhinje, zakupa dvorane, troškova prevoza, te troškova robe u tranzitu utvrđeni u iznosima preciziranim u rješenju, te da te troškove i realizaciju ugovora u vezi s njima treba vršiti prvoapelant. Dalje je obrazloženo da je u osporenom rješenju prvostepeni sud dao i dovoljne razloge za zaključak da je prvoapelant djelovao kao organizator ove grupe za organizirani kriminal s obzirom na to da su svi poslovi, odnosno zaključeni ugovori išli preko prvoapelanta koji je bio na vrhu hijerarhije, te da su ostali apelanti i saosumnjičeni činili članove predmetne organizirane grupe.
28. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani žalbeni navodi u vezi sa postojanjem posebnih uvjeta za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je prvostepeni sud dao određene razloge koji se odnose na zaključak o postojanju osnovane sumnje da se radi o posebno teškim krivičnim djelima kako zbog načina izvršenja, tako i zbog nastale posljedice u vidu višemilionske štete za "Bosnalijek". Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je učinjenje predmetnih djela praćeno vanrednim okolnostima koje, i prema ocjeni tog suda, proizlaze iz postojanja osnovane sumnje da su svi osumnjičeni navedena krivična djela počinili u grupi za organizirani kriminal u kojoj se nalazilo više lica, koja je djelovala u dugom vremenskom periodu od 2002. godine do 2012. godine na prostoru Kantona Sarajevo i šire, da su osumnjičeni u tom periodu preduzeli veći broj krivičnopravnih radnji sa ciljem pribavljanja protivimovinske koristi i koju su, kako postoji osnovana sumnja, pribavili u milionskim iznosima, te za isto toliko oštetili "Bosnalijek" i da su pri tome iskazali naročitu istrajnost i odlučnost prilikom vršenja ovih krivičnih djela. Prema mišljenju tog suda, navedeno nisu okolnosti uobičajene pri učinjenju ove vrste krivičnih djela zbog čega predstavljaju vanredne okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPBiH.
29. Vrhovni sud je istakao da, imajući u vidu navedeno, kao i da je "Bosnalijek", u kome je zaposleno više stotina radnika, već duže vremena u žiži interesiranja javnosti, te da su radnici te firme već javno izražavali nezadovoljstvo stanjem u "Bosnalijeku", smatra da bi utvrđenje postojanja osnovane sumnje da su radnjama apelanta i saosumnjičenih, od kojih su većina bili rukovodeći radnici "Bosnalijeka", koji su pravnim i fizičkim licima pribavili višemilionsku imovinsku korist a time pričinili štetu "Bosnalijeku", ukazivalo na to da bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Pri tome je Vrhovni sud istakao da navedene okolnosti, kako je to zaključio i prvostepeni sud, predstavljaju konkretizirane okolnosti u vezi sa krivičnim djelima koja su stavljena na teret apelantima zbog čega taj sud smatra žalbene navode apelanata neosnovanim. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da žalbeni prigovori koji se odnose na starosnu dob prvoapelanta (1945. godište), na to da nije ranije osuđivan, njegovo uredno odazivanje na pozive suda i organa gonjenja, po svom značaju, prema mišljenju tog suda, nisu okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje pravilnost osporenog rješenja. Obrazloženo je i da, kada su u pitanju žalbeni prigovori koji se odnose na mogućnost izricanja mjere zabrane, taj sud primjećuje da su i o tome dati razlozi u osporenom rješenju. Navedeno je da je, i prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju, kada se uzmu u obzir okolnosti i težina izvršenja krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, uz ostale navedene okolnosti, prema mišljenju tog suda, svrha pritvora apelanata ne bi mogla ostvariti izricanjem blažih mjera, te je odbio i ove navode apelanata kao neosnovane. Imajući u vidu navedeno, kao i razloge u vezi sa odbijanjem žalbe tužitelja koji su dati u osporenom rješenju, Vrhovni sud je donio rješenje kao u izreci.
IV. Apelacija
30. Svi apelanti ukazuju na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant Šepo je ukazao i na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
IV. a) Navodi iz apelacije broj AP 2930/15
31. Kršenje navedenih prava apelanti - prvoapelant, drugoapelant i apelant Handžić, vide u nepostojanju odluke suda o njihovom pritvoru u periodu od donošenja odluke Kantonalnog suda kojom je rješenje (o određivanju pritvora) od 29. maja 2015. godine ukinuto, dakle, od 8. juna 2015. godine pa dalje, do donošenja novog rješenja o određivanju pritvora, odnosno da je u tom periodu njihovo držanje u pritvoru bilo nezakonito, bez odgovarajućeg rješenja nadležnog suda. Ističu da ni nakon 72 sata od ukidanja rješenja o određivanju pritvora nisu pušteni iz pritvora, niti je sudija za prethodni postupak donio novo rješenje, mada su oni 10. juna 2015. godine zatražili od Kantonalnog suda da ih pusti na slobodu, čime im je povrijeđeno ne samo pravo na "slobodu i sigurnost" nego i "pravo na donošenje odluke u razumnom roku". Ukazali su i na odredbe člana 153. ZKPBiH. Predložili su da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi navedene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i naloži Kantonalnom sudu da hitno ponovo odluči na osnovu rješenja od 8. juna 2015. godine i, konačno, da naloži Vladi Kantona Sarajevo da im naknadi troškove sastava apelacije u iznosu od 1.366,10 KM. Zatražili su od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će naložiti Kantonalnom sudu i KPZ Sarajevo da ih odmah puste iz pritvora, koja bi "važila do donošenjа eventualno drugačije odluke sudije za prethodni postupak u predmetu broj 09 0 K 021547 15".
IV. b) Navodi iz apelacije broj AP 2942/15
32. Kršenje navedenih prava apelanti – drugoapelant i apelant Handžić - vide u nepostojanju dokaza da su počinili djela koja im se stavljaju na teret. Navode i da osporena rješenja ne sadrže razloge za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, da je izreka rješenja nerazumljiva i da je potpuno neprihvatljivo da činjenicu da drugostepeni sud nenavođenje svih razloga u izreci, konkretno određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d), podvodi pod omašku, čime su apelanti stavljeni u položaj u kojem nisu znali, niti znaju zbog kojeg razloga im je određen pritvor. Drugoapelant navodi i da, pošto je odbijena njihova žalba protiv rješenja o određivanju pritvora, to znači da postoje svi razlozi za pritvor navedeni u tom rješenju iako je drugostepeni sud konstatirao da nema uvjeta za određivanje pritvora njemu iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Smatraju da sud nije konkretizirao vanredne okolnosti u odnosu na predmetni slučaj, te da pozivanje na javnu medijsku pažnju ne može biti dovoljan razlog za određivanje pritvora, već se moraju istaći jasni razlozi zbog kojih bi puštanjem na slobodu građani bili uznemireni zbog čega smatraju da im je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer ovakvo postupanje redovnih sudova dovodi u pitanje zakonitost određenog pritvora. Apelanti smatraju da redovni sudovi koriste samo paušalne navode koji se ne mogu dovesti u vezu sa konkretnim predmetom, te da su protesti građana samo rezultat općeg stanja u državi i da nemaju nikakve veze sa konkretnim slučajem a okolnost da je postojalo izvjesno okupljanje radnika "Bosnalijeka", također, nema veze sa krivičnim djelima, već su posljedica borbe upravljačke strukture za preuzimanje vlasti nad "Bosnalijekom". Apelanti tvrde da ničim nije dokazano da bi njihovo puštanje rezultiralo stvarnim prijetnjama po javni red, te navode i činjenicu da, prema nalazu nezavisne revizorske kuće "Deloitte" za 2013. godinu, nije bilo nikakvih nezakonitosti u poslovanju "Bosnalijeka" i apelanata i da se ne radi o ugrožavanju egzistencije građana. Apelanti smatraju da Ustavni sud, zbog svega navedenog, treba donijeti privremenu mjeru kojom će ukinuti osporena rješenja redovnih sudova i naložiti njihovo puštanje na slobodu.
33. Apelanti su u dopunama apelacije osporili i rješenja o produženju pritvora, navodeći iste razloge za kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti kao što je navedeno i u apelaciji.
IV. c) Navodi iz apelacije broj AP 2943/15
34. Prvoapelant navodi da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da je do povrede navedenih prava došlo uslijed toga što je sud donio osporena rješenja o određivanju pritvora, a da prije toga apelant nije izveden pred sud i saslušan na okolnosti razloga na osnovu kojih se predlaže pritvor, te što je osporenim rješenjima arbitrarno primijenjeno više odredaba ZKPFBiH, kao i što je drugostepeni sud propustio da razmotri istaknute prigovore koji su bili od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora, odnosno da ponudi adekvatno obrazloženje u odnosu na njih, a što je sve iscrpno obrazložio u apelaciji. U dopuni apelacije od 1. jula 2015. godine prvoapelant je naveo da rješenje o produženju pritvora ne sadrži zakonski osnov iz kojeg je vidljivo zbog kojeg razloga je (on) zapravo lišen prava na slobodu i istakao da su tim rješenjem, također, povrijeđena njegova prava garantirana odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na način na koji je to opisano u apelaciji.
35. U dopuni apelacije od 4. augusta 2015. godine prvoapelant ponavlja da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije. U vezi sa tim, navodi da je, nakon lišavanja slobode, pred sudiju izveden tek 26. juna 2015. godine, odnosno tek na ročištu o prijedlogu za produženje pritvora. Shodno tome, smatra da mu je pritvor u konkretnom slučaju nezakonit i suprotan sa, između ostalih, odredbama člana 145. stav 2. ZKPFBiH, kao i odredbama člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije s obzirom na to da nije "odmah" u skladu sa standardima Evropske konvencije izveden pred sud, a redovni sudovi su, kako tvrdi, i u osporenim rješenjima o produženju pritvora zanemarili ove njegove prigovore. Dalje, smatra da su sudovi počinili povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer, prema njegovom mišljenju, nisu razmotrili mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora u odnosu na njega konkretno, odnosno nisu dali obrazloženje zbog čega ove mjere ne bi mogle biti primijenjene konkretno u prvoapelantovom slučaju, već da je Vrhovni sud samo paušalno odbio te njegove prigovore. Smatra da je osporeno rješenje o produženju pritvora nezakonito i zato što, kako tvrdi, izreka pobijanog prvostepenog rješenja o produženju pritvora ne sadrži zakonski osnov za određivanje pritvora, što je istakao i u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom, ali da je taj sud odbio taj njegov žalbeni prigovor proizvoljno primijenivši odredbu člana 148. stav 2. ZKPFBiH. Dalje, prvoapelant tvrdi da u konkretnom slučaju ne postoje vanredne okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U vezi sa tim, između ostalog, tvrdi da iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda proizlazi da taj sud postojanje vanrednih okolnosti u konkretnom slučaju izvodi iz osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, odnosno težine tog krivičnog djela i težine posljedice, što prvoapelant smatra apsolutno neprihvatljivim, jer je postojanje osnovane sumnje opći uvjet za određivanje pritvora i ne može predstavljati vanrednu okolnost u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Također, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. U vezi sa tim, između ostalog, ističe da se osporena rješenja pozivaju na dešavanja iz 2013. godine, koja, kako tvrdi, nisu imala veze sa navodnim počinjenjem konkretnog krivičnog djela, jer su tada radnici izražavali nezadovoljstvo u vezi sa izborom i smjenom organa uprave "Bosnalijeka". Također, navodi da dešavanja u "Bosnalijeku" u 2013. godini nemaju veze sa njim s obzirom na to da je u penziji od oktobra 2012. godine, te ističe da se dešavanja od prije dvije godine nikako ne mogu podvesti pod zahtjev da je javni red stvarno i dalje ugrožen. Pored toga, ističe da se Vrhovni sud nije osvrnuo na žalbene prigovore odbrane da se prvostepeni sud nije mogao pozvati ni na interesiranje elektronskih i printanih medija za konkretan slučaj, jer to samo po sebi ne predstavlja indikator da će doći do uznemirenja građana ili narušavanja javnog reda, niti na žalbeni prigovor da nije jasno kako se loša ekonomska situacija u Kantonu i državi može ocijeniti kao razlog za produženje pritvora po bilo kojem osnovu.
IV.d) Navodi iz apelacije broj AP 2944/15
36. Apelant Šepo navodi da mu je pritvor određen nezakonito, prije svega, zato što u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora niti u pogledu postojanja osnovane sumnje, niti u pogledu postojanja posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Također, ističe da je u postupku donošenja rješenja Kantonalni sud, kako sudija za prethodni postupak, tako i vijeće, arbitrarno primijenio odredbe ZKPFBiH. S tim u vezi, navodi da je izrekom rješenja sudije za prethodni postupak od 11. juna 2015. godine određen pritvor njemu i drugim osumnjičenim koji su poimenično navedeni bez navođenja zakonskog osnova po kojem se pritvor određuje. Naime, sudija za prethodni postupak u uvodu rješenja kao zakonski osnov je naveo član 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, sama izreka rješenja ne sadrži nikakav zakonski osnov za određivanje pritvora, a u obrazloženju rješenja sudija za prethodni postupak je iznio razloge za određivanje pritvora ne samo po tački a) koja se jedino navodi u uvodu nego i po tački d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, koja se uopće ne spominje ni u uvodu, ni u izreci rješenja, pa se, prema apelantovom mišljenju, nedvosmisleno ima smatrati da je pritvor određen samo po tački a) stava 1. člana 146. ZKPFBiH. Navedeni nedostatak rješenja sudije za prethodni postupak vijeće Kantonalnog suda je proizvoljno i bez ikakvog osnova ispravilo, navodeći u obrazloženju rješenja "da je pritvor određen prema
(...) apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH", što ne proizlazi iz rješenja sudije za prethodni postupak. Apelant Šepo zaključuje da iz tog proizlazi da mu sud nije izrekao pritvor po osnovu tačke d), te da stoga sud nije mogao, niti smio obrazlagati određivanje pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga. Apelant Šepo, dalje, navodi da je arbitrarno primijenjena i odredba člana 256. stav 3. ZKPFBiH, jer je cijeli tok ročišta snimalo više TV kuća, bez ikakve saglasnosti osumnjičenih i njihovih branilaca, što nije smjelo biti dopušteno, osim u fazi glavnog pretresa uz određenu proceduru shodno odredbama ZKPFBiH, te je samo prisustvo TV kuća predstavljalo očigledan
nexus za navlačenje tačke d) kao posebnog pritvorskog razloga. Apelant Šepo, zatim, navodi da njemu, kao ni njegovom braniocu nikada nije dostavljena žalba Tužilaštva protiv rješenja sudije za prethodni postupak na odgovor, te da mu je na taj način uskraćena mogućnost odgovora na žalbu Tužilaštva. Konačno, navodi da sud nije razmotrio mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora u odnosu na njega, odnosno nije dao obrazloženje zbog čega ove mjere ne bi mogle biti primijenjene. Propuštajući da razmotri prigovore njegove odbrane, koji su, kako smatra, bili od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora, odnosno da ponudi adekvatno obrazloženje u odnosu na njih, sud je, prema shvaćanju apelanta Šepe, počinio povredu njegovih prava zagarantiranih članom 5. stav 4. Evropske konvencije.
b) Odgovori na apelacije i dopune apelacija
37. Vrhovni sud je u odgovoru na dopune apelacija br. AP 2942/15 i AP 2943/15 naveo da su pritvori produženi u skladu sa zakonskim odredbama i da su dopune apelacija, kao i apelacije, budući da su navodi istovjetni, neosnovane.
38. Kantonalni sud (član drugostepenog vijeća od trojice sudija) u odgovoru na apelacije i dopune apelacija istakao je da smatra da rješenjima tog vijeća nisu učinjene povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje se ukazuje u apelacijama i dopunama apelacija, te da su osporena rješenja donesena u skladu sa važećim propisima FBiH, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Naveo je da je u daljnjem postupku apelantima pritvor produžen za još dva mjeseca. Smatra da je bespredmetno donositi odluku o privremenim mjerama, jer su se u međuvremenu izmijenile pravne okolnosti. Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) je naveo da smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni opći i posebni zakonski razlozi za određivanje pritvora. Također, naveo je da "navod u apelaciji da [prvoapelant] nije ispitan u istrazi je netačan, jer je on ranije ispitan kako je to navedeno u rješenju o određivanju pritvora". Pored toga, istakao je da su i svi drugi navodi apelacija neosnovani zbog razloga bliže navedenih u rješenju o određivanju pritvora. Shodno tome, predložio je da se apelacije i dopune apelacija u cijelosti odbiju. Također je u odgovoru na dopunu apelacije broj AP 2943/15 navedeno da je taj sud dao razloge za produženje pritvora prvoapelantu u skladu sa domaćim propisima i međunarodnim standardima a prvoapelant nije argumentirao svoje zahtjeve koji bi eventualno opravdali donošenje suprotne odluke suda.
39. Tužiteljstvo je istaklo da je nakon donošenja rješenja od 8. juna 2015. godine sudija za prethodni postupak donio novo rješenje 11. juna 2015. godine na koje je uložena žalba, ali da ju je vijeće Kantonalnog suda odbilo kao neosnovanu. Istaklo je da je apelantima produžen pritvor 26. juna 2015. godine koji, prema tom rješenju, može trajati do 26. augusta 2015. godine ili do nove odluke suda, te da su samim tim i ranije donesena rješenja "stavljena van snage". Smatra da nijedan od navoda apelanata nije osnovan, te da u predmetnom postupku nije povrijeđeno nijedno od prava na koje se apelanti pozivaju. Predložilo je da se apelacije odbiju kao neosnovane. U odgovoru na dopune apelacija br. AP 2942/15 i AP 2943/15 istaknuto je da su navodi iz dopuna istovjetni navodima iz prvobitnih apelacija, te da to tužiteljstvo ostaje pri odgovoru koji je već dalo na apelacije.
40. Kantonalni sud, u predmetu broj AP 2943/15, 24. jula 2015. godine dostavio je odgovor na upit Ustavnog suda od 23. jula 2015. godine u kojem je, između ostalog, naveo da je "ročište za izjašnjenje odbrane i osumnjičenih o prijedlogu KT za određivanje pritvora održano 29.5.2015. godine, da osumnjičeni [prvoapelant] nije bio prisutan zbog nedostupnosti, nalazio se u SAD, da je prisustvovala braniteljica [..]. [Prvoapelant] nakon lišavanja slobode nije ispitan od suda na okolnost određivanja pritvora, to nije propisano ZKPFBiH, osumnjičenog ispituje Tužilaštvo ili MUP na okolnosti osnovane sumnje o izvršenju radnji krivičnog djela, međutim, vezano za određivanje pritvora na ročištu prisutni su dostupni osumnjičeni i branioci. Tek u fazi prijedloga za produženje pritvora sud zakazuje ročište […]. Dakle, ročište je održano 26.6.2015. godine, slijedilo je donošenje rješenja […] od 26.6.2015. god. kojim je produžen pritvor".
V. Relevantni propisi
41. U
Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 145. st. 1. i 2.
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
Član 146. stav 1. tač. a) i d)
Razlozi za pritvor
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Član 148.
Nadležnost za određivanje pritvora
(1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.
(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
(3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti žalbu vijeću (član 25. stav 6.) u roku od 24 sata od prijema rješenja. Ako se pritvorena osoba prvi put ispituje po isteku ovog roka, može podnijeti žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba s prijepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvorena osoba ispitana i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru, kao i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) U slučaju iz stava (4) ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.
Član 312. stav 1. tačka k)
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
Član 337. st. 2. i 3.
Odlučivanje o žalbi na rješenje
(2) O žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje odlučuje vijeće istog suda (član 25. stav 6.), osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(3) Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
42. U
Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14) relevantne odredbe glase:
Član 252.
Sklapanje štetnog ugovora
(1) Ko kao zastupnik ili predstavnik pravne osobe u njezinoj privrednoj aktivnosti sklopi ugovor za koji zna da je za tu pravnu osobu štetan, ili sklopi ugovor protivno ovlašćenju i time prouzrokuje štetu pravnoj osobi, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (2) Ako je učinitelj krivičnog djela iz stava 1. ovog člana za to primio protupravnu korist ili obećanje koristi ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta koja prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 273.
Porezna utaja
(1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Član 342.
Organizirani kriminal
(2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
Član 384.
Pronevjera u službi
Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u institucijama FBiH,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM,
učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
Član 389.
Krivotvorenje službene isprave
(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom ili službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem, ili koja svojim potpisom ili službenim pečatom omogući izradu takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se i službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja neistinitu službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis upotrijebi u službi ili pri poslovanju kao da su istiniti, ili koja službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis uništi, prikrije, u većoj mjeri ošteti ili na drugi način učini neupotrebljivom.
VI. Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
45. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
1. U odnosu na navode iz apelacije broj AP 2930/15
46. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je njihov pritvor počev od 8. juna 2015. godine pa dalje nezakonit, jer, kako navode, ne postoji sudska odluka na osnovu koje se nalaze u pritvoru. S obzirom na to da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, apelacija je, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu člana 18. stav (2) (vidi,
mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 1248/07 od 11. novembra 2009. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
47. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
2. Dopustivost u odnosu na osporena rješenja
2.a) U odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama br.
AP 2942/15, AP 2943/15 i
AP 2944/15 je rješenje od 17. juna 2015. godine (o određivanju pritvora), odnosno rješenje od 9. jula 2015. godine (o produženju pritvora) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje od 17. juna 2015. godine apelanti su primili 23. juna 2015. godine a apelacije su podnesene 25. juna 2015. godine, a osporeno rješenje od 9. jula 2015. godine apelanti su primili 14. jula 2015. godine a dopune apelacija u predmetima br. AP 2942/15 i AP 2943/15 su podnesene 4. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (
prima facie) neosnovane.
49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
2.b) U odnosu na pravo na pravično suđenje
50. U vezi sa navodima apelanta Šepe o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud,
Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj
U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
51. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta Šepe još nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim mu je određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta Šepe, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi,
mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj
AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
52. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII. Meritum
53. Ustavni sud primjećuje da svi apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
54. Također, prvoapelant, drugoapelant i apelant Handžić tvrde da im je, zbog nepostojanja sudske odluke, te zbog propusta sudije za prethodni postupak da donese odluku u razumnom roku, u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, budući da iz navoda tih apelanata proizlazi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u "nedonošenju odluke u razumnom roku", dakle, zbog nedonošenja odluke o njihovom pritvoru nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, u suštini, navodi apelanata pokreću pitanja iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kojim je propisano, između ostalog, i da "svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana, mora imati pravo na suđenje u razumnom roku", a ne pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
55. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
56. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…]
c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
[…]
(3) Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana [ ] mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
[…]
57. U konkretnom slučaju apelanti su lica koja su lišena slobode i koja su se u vrijeme podnošenja apelacija i dopuna apelacija nalazila u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju pritvora i produženju pritvora, te koja se pozivaju na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice za osumnjičenika ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji "osnovana sumnja" da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest "osnovane sumnje" da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).
58. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo
conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžava pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska "osnovana sumnja" nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavljenu nevinost, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet
A. v. Francuske, 23. septembra 1998, stav 102,
Reports 1998-VII).
U odnosu na navode prvoapelanta – AP 2943/15 u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora
59. S obzirom na to da se prvoapelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se član 5. stav 3. Evropske konvencije odnosi isključivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude
B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, Serija A-175, i
Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311). Iz osporenih rješenja proizlazi da je prvoapelantu, u konačnici, određen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 146. ZKPFBiH sadržani u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, odnosno da je član 5. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
60. S obzirom na to, Ustavni sud treba ispitati da li je prvoapelant pri određivanju pritvora izveden "odmah" pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast", kako to član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva. Evropski sud je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naročito je naglasio da "glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c. jeste da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud,
Schiesser protiv Švajcarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, Serija A broj 34, i
Skoogstrom protiv Švedske, presuda od 15. jula 1983. godine, Serija A broj 83), kao i "da osigura da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi Izvještaje od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31). Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud u više svojih presuda utvrdio je kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju (vidi, npr., Evropski sud,
McGoff protiv Švedske, presuda od 26. oktobra 1984, Serija A broj 83, i
Assenov i ostali protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII).
61. Dalje, Ustavni sud ukazuje i na svoju praksu u vezi sa predmetnim pitanjem. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj
AP 976/05 od 9. februara 2006. godine (vidi Odluku o meritumu broj
AP 976/05 od 9. februara 2006. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 43/06) istakao da je apelant proveo u pritvoru više od šest mjeseci, a da nije izveden pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast", te zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada se protiv lica lišenog slobode odredi a zatim i produžava pritvor, a da to lice nije "odmah" izvedeno pred sudiju radi davanja iskaza.
62. U konkretnom slučaju prvoapelant je lišen slobode 31. maja 2015. godine, i to na osnovu rješenja o određivanju pritvora koje je doneseno 29. maja 2015. godine, koje je kasnije ukinuto drugostepenim rješenjem Kantonalnog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku Kantonalni sud 11. juna 2015. godine donio rješenje o određivanju pritvora prvoapelantu, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem od 17. juna 2015. godine, prema kojem je pritvor prvoapelantu određen u trajanju najduže do "31. juna" 2015. godine do 15 sati ili do nove odluke suda. Iz dostavljene dokumentacije, kao i iz dopisa Kantonalnog suda od 24. jula 2015. godine proizlazi da se prvoapelant od momenta lišavanja slobode sve vrijeme nalazio u pritvoru, a da nije niti jednom izveden pred sud u postupku određivanja pritvora (dakle, niti u prvobitnom postupku za određivanje pritvora, niti u ponovljenom postupku nakon ukidanja prvobitnog rješenja i vraćanja na ponovni postupak), već da je pred sud prvi put izveden tek prilikom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora, odnosno 26. juna 2015. godine. Dakle, prvoapelant je proveo u pritvoru skoro mjesec dana, a da nije izveden pred sudiju ili "drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast". U odnosu na tvrdnje Kantonalnog suda iznesene u odgovoru na apelaciju da je "navod u apelaciji da [prvoapelant] nije ispitan u istrazi [je] netačan, jer je on ranije ispitan kako je to navedeno u rješenju o određivanju pritvora", Ustavni sud ukazuje da prvoapelant u predmetnoj apelaciji nije ni tvrdio da nije ispitan u istrazi kao osumnjičeni, već da ga sud nije saslušao na okolnosti koje se tiču određivanja pritvora, pa su ove tvrdnje Kantonalnog suda irelevantne za konkretan predmet. Shodno svemu navedenom, iako je rješenje o određivanju pritvora donosio sud, Ustavni sud smatra da je nespojivo sa suštinom člana 5. stav 3. Evropske konvencije da se pritvor odredi, a da lice u postupku inicijalnog određivanja pritvora nikako ne bude izvedeno pred sud koji odlučuje o pritvoru. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada se protiv prvoapelanta kao lica lišenog slobode odredi pritvor, a da to lice nije "odmah" izvedeno pred "sudiju" radi saslušanja na okolnosti razloga na osnovu kojih se pritvor određuje.
63. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prvoapelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
64. S obzirom na utvrđenu povredu prvoapelantovog prava iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da je izlišno razmatrati ostale prvoapelantove apelacione navode iznesene u apelaciji od 25. juna 2015. godine.
U odnosu na navode prvoapelanta (iznesene u dopunama apelacije broj AP 2943/15), drugoapelanta i apelanta Handžića (iznesene u apelaciji i dopuni apelacije broj 2942/15) i apelanta Šepe (iznesene u apelaciji broj AP 2944/15)
65. Iz apelacionih navoda proizlazi da drugoapelant, te apelanti Handžić i Šepo tvrde da im je pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije prekršeno zbog toga što, prema njihovom mišljenju, u osporenim rješenjima o određivanju i produženju pritvora nedostaju razlozi i obrazloženja u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, jer obrazloženje koje su o tom pitanju ponudili redovni sudovi ne sadrži argumente u pogledu postojanja vanrednih okolnosti, da nisu utvrdili postojanje osnovane sumnje za svakog apelanta ponaosob da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, jer je izreka rješenja nerazumljiva, budući da je iz njega izostavljeno navođenje pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d), zbog čega apelanti ne znaju zbog kojeg razloga im je pritvor određen i da je njihovu žalbu trebalo usvojiti, a ne odbiti. Također, prvoapelant je u dopunama apelacije osporio rješenja o produženju pritvora zbog nepostojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) i iz razloga što sud nije obrazložio postojanje mogućnosti izricanja mjera zabrane umjesto pritvora. Ustavni sud napominje da apelanti nisu eksplicitno naveli da se pozivaju i na kršenje principa iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, već da tvrdnje o kršenju ovog člana proizlaze i da se vezuju za kršenje člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.
66. U vezi sa apelacionim navodima da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u odnosu na postojanje osnovane sumnje da su drugoapelant, te apelanti Handžić i Šepo počinili krivična djela koje im se stavljaju na teret, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je, u smislu člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, pa se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud,
Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
67. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
68. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju rješenja o određivanju i produženju pritvora naveli brojne dokaze na osnovu čije su ocjene i analize zaključili da postoji osnovana sumnja da su svi apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na iskaze saslušanih svjedoka (koje su pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirali u obrazloženjima svojih odluka), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su svi apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da su svi apelanti počinili krivična djela povodom kojih se vodi predmetni postupak, u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.
69. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen i produžen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje, odnosno produženje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantima, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Međutim, apelanti smatraju da taj razlog za određivanje i produženje pritvora u predmetnom slučaju nije dovoljno konkretiziran, odnosno obrazložen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema članu 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, pritvor može odrediti, odnosno produžiti u vanrednim okolnostima, i to ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
70. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se, stoga, može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud,
Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i
I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u svojoj Odluci broj
AP 1971/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13)).
71. Ustavni sud, s tim u vezi, prije svega primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na sve apelante ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uvjeta za postojanje tog pritvorskog razloga), na okolnosti pod kojima su krivična djela učinjena, na način izvršenja i posljedice koje su ta djela ostavila "ne samo na zaposlenike firme 'Bosnalijek' nego i na budžete Kantona Sarajevo i FBiH", kao i činjenice da su, kako je navedeno, "u teškoj situaciji koja vlada u državi radnici predmetne firme protestirali zbog takvog stanja u firmi". Redovni sudovi su u vezi s tim zaključili da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
72. Ustavni sud ukazuje i na to da, u smislu uspostavljenih standarda Evropskog suda, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu
Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Dovodeći navedene standarde u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, osim ukazivanja na težinu i brojnost krivičnih djela i zaprijećene kazne (pozivanje koje ne može predstavljati dovoljan osnov za određivanje pritvora iz ovog razloga), nisu ukazali na postojanje takvih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi puštanjem apelanata na slobodu zaista bio narušen javni red, odnosno da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, odnosno iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja postoje "suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo".
73. Dalje, Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova na činjenicu da su radnici predmetne firme iskazali svoje nezadovoljstvo protestima pred firmom (2013. godine), dakle, dvije godine prije nego što se odlučivalo o određivanju pritvora apelantima, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanata na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda pri čemu su se oslonili isključivo na događaje iz 2013. godine, ne uzimajući u obzir protek vremena od navedenih događaja do danas, te propuštajući da utvrde postojanje okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za trenutnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda. Pri tome Ustavni sud smatra da i pozivanje redovnih sudova na medijsku pažnju koju ima predmetni slučaj, također, ne može, u smislu navedenih standarda, biti osnov za tvrdnju da će puštanjem na slobodu apelanata uslijediti narušavanje javnog reda, jer postojanje medijske pažnje ne povlači samo po sebi i stvarnu opasnost od narušavanja javnog reda.
74. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (
mutatis mutandis, Lakatoš protiv Srbije, presuda od 7. januara 2014. godine, stav 97), smatra da su redovni sudovi pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u smislu stavova Evropskog suda, postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Pored toga, a u odnosu na rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud još jednom ukazuje na standarde Evropske konvencije prema kojima je sud, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, obavezan sa dužnom pažnjom razmotriti da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen i dalje primjenljivi. Ovo stoga što su sudovi dužni voditi računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju. Pritom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u navedenim rješenjima kojima je apelantima pritvor produžen u potpunosti prihvatili razloge na kojima se temeljilo rješenje o određivanju pritvora, navodeći (u rješenju Vrhovnog suda) da "imajući u vidu navedeno (težinu krivičnih djela i visinu kazne), kao i da je 'Bosnalijek', u kome je zaposleno više stotina radnika, već duže vremena u žiži interesiranja javnosti, te da su radnici te firme već javno izražavali nezadovoljstvo stanjem u 'Bosnalijeku'". Ustavni sud zapaža da su i Vrhovni sud, kao i prvostepeni sud zaključili da "utvrđenje postojanja osnovane sumnje da radnje apelanata i saosumnjičenih, od kojih su većina bili rukovodeći radnici 'Bosnalijeka', koji su pravnim i fizičkim licima pribavili višemilionsku imovinsku korist, a time pričinili štetu 'Bosnalijeku', predstavlja okolnost koja ukazuje da bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda". Dakle, nesporno je da iz navedenog obrazloženja ne proizlazi da su redovni sudovi prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora apelantima izvršili analizu predmetnih činjenica u kontekstu današnjih okolnosti u vezi sa konkretnim slučajem zbog čega Ustavni sud smatra da ni ta rješenja, kao ni rješenja o određivanju pritvora, ne zadovoljavaju standarde Evropske konvencije.
75. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima o određivanju pritvora prekršeno pravo drugoapelanta i apelanata Handžića i Šepe na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c, te stav 3. istog člana Evropske konvencije, a rješenjem o produženju pritvora prekršeno je pravo prvoapelanta, drugoapelanta i apelanta Handžića na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c, te stav 3. istog člana Evropske konvencije.
Alternativne mjere
76. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da, prema praksi Evropskog suda, a što proizlazi i iz relevantnih odredaba ZKPFBiH, redovni sudovi treba najprije da razmotre izricanje blažih mjera prilikom odlučivanja o određivanju mjere pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima naveo da se drugim alternativnim mjerama (mjerama zabrane) u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha zbog koje se određuje pritvor, te da u tom smislu, osim navedenog paušalnog navoda, nisu ponuđeni razlozi koji bi opravdali ovaj zaključak.
77. Imajući u vidu navedeni zaključak, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati ostale navode apelanata.
U odnosu na navode iz predmeta broj AP 2930/15
78. Ustavni sud podsjeća da apelacioni navodi pokreću pitanje da li su apelanti bili nezakonito u pritvoru u periodu od 8. do 11. juna 2015. godine, odnosno periodu od tri dana u kojem nije bilo odluke suda o pritvoru apelanata, jer je rješenje o određivanju pritvora od 29. maja 2015. godine ukinuto.
79. S tim u vezi, s obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da je osporenim rješenjima, koja su bila temelj za držanje apelanata u pritvoru, između ostalog i u periodu od 8. do 11. juna 2015. godine, povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni smatra da stoga nije svrsishodno da posebno razmatra navode apelanata iz apelacije broj AP 2930/15.
80. U odnosu na zahtjev prvoapelanta, drugoapelanta i apelanta Handžića da se Vlada Kantona Sarajevo obaveže da naknadi troškove za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te da stoga troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
81. Iako je Ustavni sud utvrdio povredu ustavnih prava na slobodu i sigurnost na koje se apelanti pozivaju, s obzirom na to da je rješenjem od 11. juna 2015. godine vremenski određeno trajanje pritvora, te da prema tom rješenju pritvor drugoapelantu i apelantima Handžiću i Šepi može trajati do 27. juna 2015. godine ili do nove odluke suda, a prema prvoapelantu do (kako je sud naveo) "31. juna" 2015. godine ili do nove odluke suda, što znači da je pritvor prema ovom rješenju istekao, pa stoga nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o pritvoru. Ustavni sud smatra da je dovoljno to što je ukazao na propuste pri utvrđivanju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud pri određivanju mjere pritvora mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
82. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1.c) Evropske konvencije kada se protiv prvoapelanta kao lica lišenog slobode odredi pritvor, a da nije "odmah" izveden pred "sudiju" radi saslušanja na okolnosti razloga na osnovu kojih se pritvor određuje.
83. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije kada odluke o određivanju i produženju pritvora, i pored toga što sadrže dovoljne i jasne razloge za postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret kao općeg razloga za određivanje pritvora, istovremeno ne sadrži dovoljne i jasne razloge za postojanje osnova prema posebnom pritvorskom razlogu iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
84. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
85. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedloge apelanata za donošenje privremenih mjera.
86. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.