Službeni glasnik BiH, broj 95/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 814/08, rješavajući apelaciju
Ahmeda Dizdara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija
Ahmeda Dizdara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000071 od 11. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1836/05 od 16. oktobra 2006. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Ahmeda Dizdara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000071 od 11. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1836/05 od 16. oktobra 2006. godine u odnosu na pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima zbog toga što je
ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Ahmed Dizdar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Jonjić, advokat iz Zenice, podnio je 14. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000071 od 11. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1836/05 od 16. oktobra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Društva za osiguranje "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, Filijala Zenica, zatraženo je 25. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, Filijala Zenica, dostavili su 27. marta i 8. aprila 2008. godine odgovor na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, Filijala Zenica, dostavljen je apelantu 21. aprila 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je kao tužitelj, 4. decembra 2000. godine, protiv Društva za osiguranje "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, Filijala Zenica, kao tuženog (u daljnjem tekstu: tuženi), pokrenuo parnični postupak radi poništenja odluke tuženoga o razrješenju dužnosti "šefa za procjenu i likvidaciju" broj 1857/00 od 23. marta 2000. godine (u daljnjem tekstu: odluka o razrješenju) i vraćanja na poslove koje je radio prije donošenja odluke o razrješenju, na koju je uložio prigovor.
7. Apelant je kao tužitelj, 17. jula 2001. godine, protiv tuženog pokrenuo drugi parnični postupak u kojemu je tražio poništenje odluke tuženoga o privremenom rasporedu na poslove i zadatke od 25. decembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: odluka o privremenom rasporedu), te vraćanje na poslove koje je obavljao prije donošenja odluke o privremenom rasporedu.
8. Općinski sud je izvršio spajanje predmeta, proveo jedan postupak tijekom kojega je apelant proširio tužbeni zahtjev tako što je pored poništenja odluka o razrješenju i privremenom rasporedu tražio poništenje rješenja o godišnjem odmoru od 25. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o godišnjem odmoru), zbog toga što na osnovu toga rješenja nije umirovljen jer nisu bili ispunjeni uvjeti za umirovljenje.
9. Apelant je 15. juna 2002. godine i 25. marta 2003. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što je, pored ranije traženog, tražio da mu tuženi isplati razliku plaće za period od 23. marta 2000. godine do 7. augusta 2001. godine u iznosu od 4.500,00 KM, da mu se isplate trinaeste plaće za 2000. i 2001. godinu, ukupno 2.000,00 KM, te plaće od 7. augusta 2001. godine u ukupnom iznosu od 13.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama.
10. Apelant je ponovno precizirao tužbeni zahtjev tako što je pored poništenja odluke o razrješenju, odluke o privremenom rasporedu, rješenja o godišnjem odmoru, te vraćanja na poslove koje je radio prije donošenja odluka, zatražio poništenje rješenja o rasporedu radnika na poslove "analitičar preuzimanja rizika osiguranja i imovine" (u daljnjem tekstu: rješenje o rasporedu), te naknadu razlike manje primljene plaće i naknade u ukupnom iznosu od 90.078,56 KM za period od 7. augusta 2001. godine do 15. aprila 2005. godine, te iznos od 10.561,87 KM za period od 23. marta 2000. godine do 7. augusta 2001. godine, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
11. Općinski sud donio je Presudu broj P-1970/00 od 25. marta 2003. godine, koja je Odlukom Kantonalnog suda broj Gž-912/03 od 24. septembra 2003. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
12. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj P-1234/03 od 7. novembra 2005. godine, kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan apelant na naknadu troškova postupka.
13. Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u odluku o razrješenju i prigovor na tu odluku, rješenje o rasporedu i prigovor na to rješenje, odluku o privremenom rasporedu, rješenje o korištenju godišnjeg odmora i prigovor na to rješenje, Pravilnik o radu tuženog, Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji tuženog, izvod iz apelantove Radne knjižice, uvjerenje za PIO Mostar, rješenje i izvod o plaći, dokaze o isplaćenim plaćama apelantu, te da je izvršeno ekonomsko-financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja visine potraživanja.
14. Općinski sud je dalje naveo da iz ovih dokaza slijedi da je apelant od 27. maja 1997. godine kod tuženog obavljao poslove "šefa službe za procjenu i likvidaciju šteta" do 23. marta 2000. godine, kada je zbog neažurnosti u obavljanju poslova odlukom o razrješenju razriješen dužnosti, nakon čega je rješenjem o rasporedu raspoređen na poslove "analitičar preuzimanja rizika osiguranja i imovine". Dalje, da je odlukom o privremenom rasporedu raspoređen na radno mjesto suradnika, kojom je određeno da na tom radnom mjestu počinje raditi 1. aprila 2000. godine do 7. augusta 2001. godine, kada mu prestaje radni odnos zbog odlaska u penziju, te da je rješenjem o godišnjem odmoru određeno korištenje godišnjeg odmora od 2. jula 2001. godine do 7. augusta 2001. godine. Općinski sud je naveo da iz izvoda apelantove Radne knjižice, slijedi da je apelant na dan 7. augusta 2001. godine ostvario 36 godina dva mjeseca i devet dana staža, te da iz uvjerenja PIO Mostar, Kantonalna administrativna služba, slijedi da apelant nije u penziji, niti je podnio zahtjev za ostvarivanje penzije.
15. Općinski sud je naveo da iz "dogovora" od 30. novembra 2000. godine između apelanta, tuženog i sindikalne organizacije slijedi da se apelant raspoređuje na nove poslove van sjedišta tuženog, da mu plaća do odlaska u penziju u drugoj polovici 2001. godine ostaje na nivou plaće koju je imao na poslovima "šefa procjene i likvidacije šteta", te da će se apelantov stambeni problem rješavati u skladu s odlukom Upravnog odbora tuženog. Dalje, da iz prigovora na odluku o privremenom rasporedu slijedi da se apelant obraćao tuženom s prijedlogom rješavanja njegovog radno-pravnog statusa, da iz apelantovih dopisa proizlazi da se apelant obraćao sindikatu 12. juna 2001. godine i da se ponovno obraćao tuženome i naveo da se i dalje želi pridržavati dogovora pod uvjetom da mu tuženi riješi stambeno pitanje. Dalje, da iz apelantovog podneska od 15. juna 2002. godine slijedi da tuženi nije prihvatio apelantove uvjete o odlasku u penziju, da je on 2. jula 2001. godine zvanično obavijestio tuženog da neće ići u penziju, te da nikada nije dobio rješenje o umirovljenju, niti ga je tuženi uputio da rješava status svog umirovljenja.
16. Općinski sud je istaknuo da je među strankama sporna zakonitost donesenih odluka i rješenja o godišnjem odmoru, kao i osnova prestanka radnog odnosa, tj. da li je apelantov radni odnos prestao na osnovu sporazuma ili po sili zakona (kada zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža, odnosno kada navrši 40 godina staža bez obzira na godine života).
17. Općinski sud je naveo da su odluka o razrješenju i odluka o privremenom rasporedu zakonite jer se u konkretnom radi o situaciji koja je propisana odredbom člana 97. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03), tj. da je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu i ponudio mu zaključenje novog ugovora pod izmijenjenim uvjetima. S tim u vezi Općinski sud je zaključio da je tuženi upravo postupao u smislu odredaba Zakona o radu, te da je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva u cijelosti neosnovan.
18. Obrazlažući zašto je rješenje o godišnjem odmoru zakonito, Općinski sud je naveo da ga je donio nadležni izvršni direktor na osnovu Pravilnika o radu, te da je pogrešan apelantov stav da mu je tim rješenjem prestao radni odnos radi odlaska o penziju, jer je ovo rješenje deklaratornog karaktera, a da je apelantu radni odnos prestao odlukom o privremenom rasporedu koja je konstitutivnog karaktera.
19. Dalje, obrazlažući pravnu osnovu odluke o prestanku radnog odnosa, Općinski sud je naveo da je apelant svoju volju za prestanak radnog odnosa izrazio u prigovoru na odluku o privremenom rasporedu u kojem je apelant naveo i datum prestanka radnog odnosa, a da je tuženi svoj pristanak za prestanak ugovora o radu izrazio u odluci o privremenom rasporedu. S tim u vezi Općinski sud je naveo da činjenica da je radni odnos apelantu prestao po sporazumu, proizlazi iz odredbe člana 86. stav 2. Zakona o radu kojom je propisano da ugovor o radu prestaje kada zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža, odnosno 40 godina staža bez obzira na godine života, te da u ovoj situaciji radni odnos prestaje po sili zakona, osim ako se poslodavac i zaposlenik drukčije ne dogovore. U konkretnom slučaju iz prigovora na odluku o privremenom rasporedu i odluke tuženog o privremenom rasporedu slijedi da je apelant sam predložio datum prestanka radnog odnosa i da s tuženim nije utvrđivao uvjete u pogledu staža osiguranja radi odlaska u penziju.
20. U skladu s navedenim, odnosno kako je utvrdio da su odluke tuženog i rješenje o godišnjem odmoru zasnovane na zakonu i kako je apelantov radni odnos prestao na osnovu sporazuma, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti ne?snovan.
21. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj Gž-1836/05 od 16. oktobra 2006. godine kojom je apelantovu žalbu djelomično uvažio te preinačio prvostepenu presudu, tako da je poništio odluku o razrješenju, rješenje o rasporedu, odluku o privremenom rasporedu i rješenje o korištenju godišnjeg odmora, naložio tuženome da apelantu uspostavi radni odnos za period od 7. augusta 2001. godine do 18. septembra 2001. godine, te da mu isplati iznos od 11.165,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka u iznosu od 500,00 KM.
22. Obrazlažući zašto je poništio odluku o razrješenju, rješenje o rasporedu, odluku o privremenom rasporedu i rješenje o korištenju godišnjeg odmora, Kantonalni sud je naveo da odredba člana 97. Zakona o radu regulira otkaz ugovora uz istovremenu ponudu na zaključivanje ugovora pod izmijenjenim uvjetima, odnosno mogućnost da zaposlenik ako ne prihvati ponudu ima pravo tražiti sudsku zaštitu. Dalje, da je odredbom člana 88. Zakona o radu propisano da u slučaju teže povrede radne obaveze poslodavac može otkazati ugovor o radu bez poštivanja otkaznog roka, te da poslodavac u smislu odredbe člana 91. tog zakona mora dokazati razloge za otkaz, što tuženi tijekom cijelog postupka nije učinio. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio da je u skladu s odredbom člana 96. st. 2. i 3. Zakona o radu donio odluku o poništenju odluka tuženog.
23. Obrazlažući zašto nije mogao vratiti apelanta na posao, odnosno zašto mu je uspostavio radni odnos za period od 7. augusta 2001. godine do 18. septembra 2001. godine, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant s danom prestanka radnog odnosa 7. augusta 2001. godine imao 29 godina, sedam mjeseci i devet dana staža, da mu se zbog pripadnosti u Oružanim snagama RBiH radni staž u vremenu od 12. aprila 1992. godine do 22. decembra 1995. godine računa u duplom trajanju, tako da je apelant 7. augusta 2001. godine imao 39 godina, 10 mjeseci i 18 dana staža. S tim u vezi, Kantonalni sud je istaknuo da bi apelant 18. septembra 2001. godine imao 40 godina staža, čime bi se, u smislu odredbi člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, stekli uvjeti za prestanak radnog odnosa.
24. Kantonalni sud je naveo da je u smislu odredbe člana 155. Zakon o obaveznim odnosima dosudio apelantu naknadu štete na ime neisplaćenih plaća u periodu od marta do augusta 2000. godine u ukupnom iznosu od 11.165,71 KM.
25. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000071 od 11. decembra 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka Kantonalnog suda, odnosno da nije zasnovan apelantov prigovor da je tačno da bi on 18. septembra 2001. godine imao 40 godina radnog staža, ali uz pretpostavku da je koristio svoje pravo iz člana 94. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju i Uredbe o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani BiH o računanju penzijskog staža kao posebnog staža (u daljnjem tekstu: uredba), jer iz apelantovog prigovora na odluku tuženog od 27. novembra 2000. godine slijedi da apelant sam predlaže da mu se zadrži plaća do odlaska u penziju, tačnije do 7. augusta 2001. godine, jer tada stječe uvjete za penziju. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno primijenio odredbu člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, jer se u konkretnom slučaju radi o sporazumu poslodavca i zaposlenika (tačka 2), na osnovu kojega je apelant imao određene beneficije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje "...uključuje pravo na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima...". Povredu ovih prava apelant nalazi u postupanju Vrhovnog i Kantonalnog suda koji su pogrešno utvrdili godine staža i datum odlaska u penziju, odnosno da su pogrešno primijenili odredbu člana 86. Zakona o radu, odredbu člana 94. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju i Uredbu. Naime, da Vrhovni sud navodi da se iz njegovog prigovora na odluku vidi da je on predložio odlazak u penziju i da se u ovom slučaju radi o sporazumu između apelanta i tuženog, ali da je navedeno potpuno netačno jer između njega i tuženog nije potpisan nikakav sporazum, budući da se u navedenom prigovoru navode i drugi uvjeti koje je on predložio, tj. raspoređivanje na rad van filijale Zenica, rješavanje njegovog stambenog pitanja i sl. S tim u vezi apelant ističe je ovaj prigovor bio njegov prijedlog da se kumulativno ispune uvjeti koje tuženi nije ispunio, nego je donio spornu odluku. Apelant dalje ističe da je Vrhovni sud, obrazlažući svoju odluku na navedeni način, učinio veću grešku nego Kantonalni sud koji je zaključio da mu radni odnos prestaje zato što 18. septembra 2001. godine ima 40 godina staža, a što također nije tačno. Naime, odredbe čl. 30. i 94. Zakona o PIO, te Uredba propisuju određene beneficije osobama koje su sudjelovale u oružanim snagama, a nikako obavezno računanje penzijskog staža u dvostrukom trajanju, što znači da zakonodavac ovim odredbama nije imao namjeru da se pripadnici oružanih snaga po sili zakona penzionišu, nego da im pruži mogućnost da koriste tu pogodnost i ranije odu u penziju. S tim u vezi apelant navodi da bi u suprotnom pripadnici oružanih snaga bili uskraćeni da rade do punog radnog vijeka i da bi bili oštećeni u financijskom smislu, budući da je općepoznato da su plaće veće od penzija.
b) Odgovor na apelaciju
27. Kantonalni sud je naveo relevantne odredbe Zakona o radu na kojima je temeljio svoju odluku u usvajajućem dijelu, te da kako je odredbom člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu propisano da ugovor o radu prestaje kada zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža, odnosno 40 godina staža bez obzira na godine života, to mu je uspostavio radno-pravni status do 40 godina staža osiguranja, odnosno do 18. septembra 2001. godine. Dalje, Kantonalni sud smatra da se apelant ne slaže s njegovim stavovima, ali da različiti stavovi ne dovode u pitanje pravo na pravično suđenje, odnosno da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.
28. Tuženi ističe da je revizijski sud izveo pravilne zaključke jer u spisu postoji apelantov prijedlog za odlazak u penziju koji je rezultirao sporazumom između tuženog i apelanta, da je tuženi ispoštovao sve dogovorene obaveze, te da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.
V. Relevantni propisi
29. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 86.
Ugovor o radu prestaje:
1. smrću zaposlenika;
2. sporazumom poslodavca i zaposlenika;
3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore;
Š...Ć
30. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05)
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
31. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98 i 32/01) relevantne odredbe glase:
Član 30.
Osiguranik stječe pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža. Osiguranik stječe pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
Član 94.
Osobama koja su sudjelovale u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koje su sudjelovale u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća odbrane i organa unutarnjih poslova, suglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 30. aprila 1991. godine do 22. decembra 1995. godine. Vlada Federacije će, na prijedlog federalnog ministra odbrane u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti propis o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se vrijeme iz stava 1. ovog člana priznaje u penzijski staž kao poseban staž.
VI. Dopustivost
32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost ratione materiae
34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
35. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
36. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovoga prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine � "Nediskriminacija". S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad, a takva diskriminacija nije očita iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
37. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji
38. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-07-000071 od 11. decembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu je presudu apelant primio 18. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
40. Apelant pobija presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
Pravo na pravično suđenje
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
43. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građansko-pravne naravi, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Prije svega Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dalje, da se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na poništenje odluke o razrješenju, rješenja o rasporedu, odluke o privremenom rasporedu, rješenja o godišnjem odmoru, te s tim u vezi vraćanje na posao i naknadu plaća, odnosno potraživanja uz plaću za period koji nije radio. Ovakav tužbeni zahtjev je prvostepeni sud u cijelosti odbio kao neosnovan. Međutim, Kantonalni sud je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako da je poništio odluku o razrješenju, rješenje o rasporedu, odluku o privremenom rasporedu i rješenje o godišnjem odmoru. Apelantu ?? uspostavio radni odnos od 7. augusta do 18. septembra 2001. godine, dakle do datuma kada je apelant navodno imao 40 godina staža i kada po sili zakona ispunjava uvjete za penziju, te odbio apelantov zahtjev za vraćanje na posao. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud postupao van postavljenog tužbenog zahtjeva. Međutim, iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je apelant izjavio reviziju zbog toga što je Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev, što je u smislu člana 240. stav 1. tačka 3. ZPP-a mogao učiniti.
45. Revizijski odnosno Vrhovni sud, prema članu 241. ZPP-a, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga koji su navedeni u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Iz navedenoga slijedi da Vrhovni sud nije bio dužan ispitivati je li Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev (ultra petitum) u situaciji kada apelant na to pitanje nije ukazao u reviziji.
46. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, tj. da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno zaključili da je postojao sporazum između njega i tuženog, odnosno da je njegov radni odnos prestao po sili zakona jer je 18. septembra 2001. godine, zajedno sa stažem u dvostrukom trajanju, imao 40 godina radnog staža, te da su s tim u vezi pogrešno primijenili odredbu člana 86. st. 2. i 3. Zakona o radu.
47. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
48. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud naveo da nije mogao usvojiti dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na vraćanje apelanta na posao, jer je 18. septembra 2001. godine imao 40 godina staža, čime su se u smislu odredbi člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu stekli uvjeti za prestanak radnog odnosa. Obrazlažući ovaj stav Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant na dan prestanka radnog odnosa imao 29 godina, sedam mjeseci i devet dana radnog staža, da mu se zbog pripadnosti u Oružanim snagama RBiH radni staž u vremenu od 12. aprila 1992. godine do 22. decembra 1995. godine računa u duplom trajanju tako da je apelant 7. augusta 2001. godine imao 39 godina, 10 mjeseci i 18 dana staža. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, odgovarajući na apelantove navode da on 18. septembra 2001. godine stječe uvjete za penziju, ali pod uvjetom da je koristio beneficije predviđene članom 94. Zakona o PIO, naveo da je apelant u prigovoru na odluku o privremenom rasporedu predložio 17. august 2001. godine kao datum odlaska u penziju, te da je Kantonalni sud pravilno primijenio odredbu člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu jer se u konkretnom slučaju radi o sporazumu poslodavca i zaposlenika (tačka 2), na osnovu kojega je apelant imao određene beneficije.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud opaža da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka naveli jasne i precizne razloge zašto su apelantu uspostavili radni odnos za period od 7. augusta do 18. septembra 2001. godine. Naime, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da, iako je utvrdio da su odluke tuženog nezakonite, nije mogao vratiti apelanta na posao, odnosno da mu je mogao uspostaviti radni odnos samo do dana kada, u smislu odredbi člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, po sili zakona stječe uvjete za penziju, a to je do 18. septembra 2001. godine. Dalje, iz obrazloženja Vrhovnog suda, u dijelu u kojem je odgovarao na apelantov prigovor da on nije koristio svoje pravo iz člana 94. Zakona o PIO, proizlazi da je prigovor neosnovan zato što je apelant sam predložio da mu se zadrži plaća do odlaska u penziju, te da je Kantonalni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o radu. U skladu s navedenim, a u smislu prethodno iznesenih načela, Ustavni sud smatra da su obrazloženja Kantonalnog i Vrhovnog suda jasna i konzistentna, te da nije izostalo obrazloženje u pogledu suštinskog pitanja, zbog čega je apelantu uspostavljen radni odnos za period od 7. augusta 2000. godine do 18. septembra 2001. godine, koje Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.
50. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
51. Apelant se, također, žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovoga prava, već svoje navode temelji na pogrešnom zaključku redovnih sudova koji smatraju da mu je radni odnos prestao na osnovu sporazuma, odnosno po sili zakona. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su Vrhovni i Kantonalni sud jasno obrazložili svoje odluke, tj. kada su argumentirano obrazložili zašto apelanta nisu vratili na posao, odnosno zašto su mu uspostavili radni odnos do dana kada stječe uvjete za penziju.
53. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.