Službeni glasnik BiH, broj 53/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine na plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 3469/11, rješavajući apelaciju Marija Grgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 29. maja 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Marija Grgića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001283 10 Rev od 9. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 001283 09 Gž od 5. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 001283 07 P od 25. decembra 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Mario Grgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Niko Batinić, advokat iz Mostara, podnio je 29. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 001283 10 Rev od 9. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 001283 09 Gž od 5. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 001283 07 P od 25. decembra 2008. godine.

2. Apelant je podneskom od 18. novembra 2013. godine tražio od Ustavnog suda da donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se obustavio postupak izvršenja osporenih presuda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

3. Podnescima od 7. i 12. maja 2014. godine apelant je dopunio apelaciju, te je njima u suštini obnovio zahtjev za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važećih), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od tužioca Midhata Vejspahića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 16. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. oktobra 2013. godine, Kantonalni sud 18. oktobra 2013. godine, Općinski sud 30. oktobra 2013. godine, a tužilac 24. oktobra 2013. godine.

6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 7. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 001283 07 P od 25. decembra 2008. godine apelant je obavezan da tužiocu isplati iznos od 183.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da naknadi troškove postupka (tačka 1. izreke). Zatim je utvrđeno da je ugovor o ustupanju opreme od 1. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), zaključen između apelanta i tužioca, raskinut 27. jula 2007. godine, pa je, u skladu s tim, apelantu naloženo da vrati opremu pobliže preciziranu u izreci ili da tužiocu u istom roku na ime vrijednosti opreme isplati iznos od 300.000,00 KM (tačka 2. izreke). Presudom je odbijen i dio tužiočevog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za korištenje opreme preko dosuđenog iznosa (tačka 3. izreke), te apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje spornog ugovora zaključno sa 1. majem 2004. godine, te isplatu u iznosu od 14.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknadu troškova postupka (tačka 4. izreke), sve preciznije navedeno u izreci presude.

9. Nakon ocjene provedenih dokaza (koji su taksativno navedeni na str. 4 i 5 osporene presude), u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile sporni ugovor 1. maja 2004. godine, koji je po svojoj suštini zapravo ugovor o zakupu (ustupanje na korištenje uz naknadu). Apelant je predmetnim ugovorom preuzeo opremu od tužioca kao ustupitelja, te se ugovorom obavezao na isplatu naknade za korištenje opreme u iznosu od 10 feninga po prerađenom litru mlijeka tokom 26 radnih dana u mjesecu, sa minimalnom dnevnom preradom 2.000 litara u prvoj godini rada, sa tendencijom rasta prerade na 5.000 litara dnevno u drugoj godini rada, sa preciziranim rokom dospjelosti naknade.

10. Iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je tužilac svoju obavezu iz ugovora izvršio ustupanjem predmetne opreme, a da je apelant svoju obavezu iz ugovora samo djelimično izvršio, tako što je isplatio dio naknade za korištenje opreme u iznosu od 14.500,00 KM. Tokom postupka utvrđeno je i da je tužilac kao ustupitelj opreme, zbog neizvršavanja obaveza iz ugovora, apelantu, u više navrata, slao opomene pod prijetnjom otkaza, na koje se apelant oglušio, uključujući i pismo od 6. maja 2005. godine koje je istovremeno sadržavalo i otkaz ugovora i opomenu pred tužbu.

11. Općinski sud je apelantov prigovor da tužilac nije aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da su parnične stranke zaključile sporni ugovor, da je tužilac ispunio svoju obavezu iz ugovora, te da je apelant također bio dužan da izvrši svoj dio obaveze. U vezi s tim je još istaknuto da činjenica da tužilac nije bio vlasnik opreme koju je izdao u zakup ne oslobađa apelanta da ispuni svoju obavezu iz ugovora.

12. Općinski sud je, dalje, na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je ugovorom o robnom zajmu od 4. septembra 2003. godine, koji je zaključen između Ureda za koordinaciju projekta pri Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i firme MB "Milk" d.o.o. Kakanj (firma u tužiočevom vlasništvu), navedenoj firmi odobren kredit u iznosu od 183.885,00 KM u vrijednosti opreme za mljekaru. Dakle, tim je ugovorom firma MB "Milk" d.o.o. Kakanj, u smislu odredbe člana 557. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), stekla pravo vlasništva nad mljekarskom opremom. Osim toga, utvrđeno je da navedeni ugovor nije raskinut. Istaknuto je i da je tužilac zaključio ugovor o ustupanju u svoje ime i za svoj račun i predao u posjed ustupljene stvari apelantu, pri čemu je u odnosu na apelanta irelevantno to da li je na taj način tužilac prouzrokovao štetu trećim licima i da li je imao pravni osnov da drži u posjedu predmet ustupanja, te je stoga tužilac ovlašten da ugovor raskine i da traži vraćanje predmetne opreme.

13. Dalje, irelevantnim je ocijenjeno to u kakvom je pravnom odnosu tužilac prema vlasniku opreme, te da li je zajmoprimac, firma MB "Milk" d.o.o. Kakanj, ispunio svoju obavezu i uvjete iz ugovora o zajmu, s obzirom na to da to nije predmet konkretnog spora. Općinski sud je o zahtjevu za raskid ugovora i isplatu naknade odlučio na osnovu člana 584. stav 1. i 262. stav 1. ZOO-a, koje je citirao zaključivši da apelant svoju obavezu nije izvršio ni nakon tužiočevog poziva da izvrši plaćanje. Kako je istakao Općinski sud, tužbeni zahtjev kojim je tražen raskid ugovora je osnovan, a zahtjev za isplatu naknade za korištenje stvari djelimično je osnovan, o čemu se sud iscrpnije izjasnio u obrazloženju odluke. U vezi sa isplatom naknade, Općinski sud je pojasnio da se apelant ugovorom obavezao plaćati naknadu za korištenje opreme počevši od stupanja na snagu ugovora, kojim je precizirana minimalna mjesečna naknada na koju tužilac ima pravo. Kako je dalje obrazložio sud, budući da je tokom postupka utvrđeno da apelant nije pokrenuo proizvodnju, kako je to ugovorom bilo precizirano, to apelanta ne oslobađa obaveze da isplati ugovorenu naknadu. Istaknuto je da bi tužiocu pripadala i uvećana naknada po osnovu povećanog obima proizvodnje, kako je također spornim ugovorom bilo precizirano, ali, budući da je u postupku utvrđeno da nije bilo proizvodnje, tužilac može tražiti samo naknadu u visini od 5.400,00 KM mjesečno, koliko je ugovoreno minimalno. Kako je sporni ugovor raskinut u momentu podnošenja tužbe kojom tužilac potražuje naknadu od 1. septembra 2004. godine do 30. juna 2007. godine, naknada za 34 mjeseca iznosi upravo dosuđeni iznos od 183.600,00 KM.

14. Općinski sud je istakao da je apelant, nakon saznanja za činjenicu da tužilac nije vlasnik predmeta zakupa, ukoliko je neko pretendirao da na zakupljenoj stvari vrši neko pravo, trebao obavijestiti tužioca o tome, u skladu sa odredbom člana 580. stav 1. ZOO-a. U tom slučaju ugovor bi, u smislu stava 2. citiranog člana, bio raskinut prema samom zakonu, ukoliko bi se utvrdilo da trećem pripada neko pravo koje isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari. U tom kontekstu je još navedeno da iz iskaza apelanta i svjedoka H. O. proizlazi da apelant mljekarsku opremu nije stavio u funkciju zbog toga što nije dovršio poslovni prostor u kojem je namjeravao instalirati opremu.

15. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev Općinski sud je naveo da apelant predmetnim zahtjevom traži da se poništi sporni ugovor sa danom zaključenja, te da se vrati isplaćena naknada po osnovu korištenja opreme u iznosu od 14.500,00 KM jer je bio u zabludi u pogledu pitanja vlasništva na ustupljenim stvarima. U vezi s tim je pojašnjeno da je odredbom člana 111. ZOO-a propisano da je ugovor rušljiv kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to navedenim zakonom ili posebnim propisom određeno. Dalje, Općinski sud je pojasnio da je odredbom člana 117. stav 1. ZOO-a propisano da pravo poništenja rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, a stavom 2. citiranog člana je propisano da to pravo u svakom slučaju prestaje istekom tri godine od dana zaključenja ugovora.

16. Pojašnjeno je da je sporni ugovor zaključen 1. maja 2004. godine i da je stupio na snagu 15. juna 2004. godine, a da je apelant za činjenicu da tužilac nije vlasnik sporne opreme saznao najkasnije 5. aprila 2006. godine kada je kao zakonski zastupnik firme "Biovita" d.o.o. Mostar zaključio ugovor o robnom zajmu sa Federalnim ministarstvom, čiji je predmet bila ista mljekarska oprema, pa je, prema ocjeni prvostepenog suda, u takvim okolnostima protekao i subjektivni rok za podnošenje zahtjeva za poništenje rušljivog ugovora, uzimajući u obzir da je apelant protivtužbeni zahtjev podnio tek 12. maja 2008. godine.

17. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 41 0 P 001283 09 Gž od 5. jula 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Osvrćući se na apelantove žalbene prigovore, drugostepeni sud je naveo da su se parnične stranke nalazile u obligacionopravnom odnosu po osnovu zaključenog spornog ugovora, te da se, s obzirom na navedeno, ne mogu prihvatiti žalbeni navodi o nedostatku aktivne legitimacije tužioca. U vezi s tim je pojašnjeno da je odredbom člana 567. stav 1. ZOO-a propisano da se ugovorom o zakupu zakupodavac obavezuje da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se sa druge strane obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu iz čega ne proizlazi obaveza zakupodavca da je vlasnik stvari koja se daje u zakup. Prema ocjeni Kantonalnog suda, među parničnim strankama nije sporna činjenica da je tužilac kao osnivač i direktor firme MB "Milk" d.o.o. Kakanj sa Federalnim ministarstvom zaključio ugovor o robnom zajmu prema kojem osnovu mu je ustupljena mljekarska oprema u vrijednosti od 183.885,00 KM sa rokom otplate od 12 godina i drugim uvjetima pobliže preciziranim na 3. stranici osporene presude.

18. Dalje, odredbama člana 557. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da se ugovorom o zajmu zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije izvjesnog vremena vrati isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta, odnosno da na primljenim stvarima zajmoprimac stječe pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, pa iz navedenog proizlazi da je firma MB "Milk" d.o.o. Kakanj stekla i vlasništvo na predmetnoj mljekarskoj opremi.

19. Uvidom u ugovor o zajmu, zaključen 5. aprila 2006. godine između Federalnog ministarstva i firme "Biovita" d.o.o. Mostar, čiji je vlasnik i osnivač apelant, proizlazi da je apelantu odobren robni zajam pod istim uvjetima na predmetnoj mljekarskoj opremi koja se nalazila kod apelanta na osnovu spornog ugovora, koja je također bila predmet ugovora o zajmu sa firmom MB "Milk" d.o.o. Kakanj. Kantonalni sud je također ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva za poništenje spornog ugovora zbog mana volje, jer je za to protekao rok propisan odredbom člana 117. stav 1. ZOO-a, o čemu se sud preciznije izjasnio na 4. stranici osporene presude.

20. Kako je dalje istakao Kantonalni sud, neosnovani su žalbeni navodi o ništavnosti spornog ugovora, s obzirom na to da je osnov navedenog ugovora dopušten prema odredbi člana 51. ZOO-a, pri čemu apelant nije niti dokazao da su ispunjeni uvjeti iz člana 53. stav 2. ZOO-a. Dakle, slijedi da se o nedopuštenoj pobudi moglo raspravljati u odnosu na ugovor o zajmu opreme, koji je zaključen između Federalnog ministarstva i firme "Biovita" d.o.o. Mostar, budući da je apelant kao predstavnik navedene firme već ranije za predmetnu opremu zaključio sporni ugovor sa tužiocem, koji nije bio raskinut. S obzirom na to da žalbeni prigovori nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene presude, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude, u smislu odredbe člana 226. ZPP.

21. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 41 0 P 001283 10 Rev od 9. juna 2011. godine kojom je odbio reviziju. Vrhovni sud je, zaključujući da je revizija neosnovana, istakao da su nižestepeni sudovi u toku postupka utvrdili da su parnične stranke 1. maja 2004. godine zaključile ugovor o ustupanju opreme i da je na osnovu tog ugovora tuženi (apelant) od tužioca preuzeo opremu za proizvodnju i preradu mlijeka i mliječnih proizvoda u vrijednosti od 300.000,00 KM na neodređeno vrijeme, a najkraće na tri godine sa otkaznim rokom od 60 dana u pismenom obliku. Tim ugovorom apelant je preuzeo obavezu da tužiocu od dana zaključenja ugovora, najkasnije do 10. u mjesecu, za prethodni mjesec plaća iznos od 10 feninga po jednom litru prerađenog mlijeka, za 26 radnih dana u mjesecu sa minimalnom dnevnom preradom od 2.000 litara u prvoj godini i tendencijom rasta prosječno do 5.000 litara dnevno u drugoj godini rada, a parnične stranke su trebale svakog mjeseca zajedno utvrditi količinu prerađenog mlijeka. Apelant se obavezao da će u prvoj godini rada plaćati tužiocu mjesečno po 5.400,00 KM, a u drugoj godini 13.000,00 KM mjesečno. Apelant je preuzeo ugovorenu opremu 12. juna 2004. godine, djelimično ispunio ugovorene obaveze i na ime mjesečne naknade sa zakašnjenjem platio tužiocu za juni, juli i august 2004. godine ukupan iznos od 14.500,00 KM preko firme "Biovita" d.o.o. Mostar u kojoj obavlja funkciju direktora. U toku postupka nije bilo sporno da je tužilac osnivač i direktor firme MB "Milk" d.o.o. Kakanj koja je 4. septembra 2003. godine sa Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva FBiH zaključila ugovor o robnom zajmu prema kojem je ta firma dobila mljekarsku opremu (koja je predmet konkretnog spora) u vrijednosti od 183.885,00 KM sa rokom otplate od 12 godina uz godišnju kamatu od 2% i grace periodom od dvije godine. Članom 6. tog ugovora regulirano je da banka ima pravo zahtijevati povrat ugovorenih sredstava i prije ugovorenog roka ukoliko korisnik zajma otuđi opremu čija je nabavka datirana ovim ugovorom. Dana 5. aprila 2006. godine preduzeće "Biovita" d.o.o. Mostar zaključilo je ugovor o zajmu sa Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva FBiH pod istim uvjetima na predmetnoj mljekarskoj opremi koja se nalazi kod apelanta po ugovoru o ustupanju opreme, dakle radi se o mljekarskoj opremi koja je bila predmet ugovora o zajmu sa firmom MB "Milk" d.o.o. Kakanj, a otplata zajma prema tom ugovoru počela je teći od 1. maja 2006. godine. Kako apelant nije plaćao ugovorene iznose za svaki mjesec, tužilac mu je 7. oktobra 2004., 16. novembra 2004., 6. maja 2005. i 6. juna 2005. godine poslao pismene opomene i pismom od 6. maja 2005. godine otkazao ugovor zbog neispunjenja obaveza uz otkazni rok od 60 dana. Međutim, nije sa sigurnošću utvrđeno da li je i kada apelant primio to pismo u kojem se navodi da mu je otkazan ugovor o ustupanju mljekarske opreme. U aneksu ugovora o zajmu od 28. februara 2006. godine Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva FBiH je navelo da sporazumno raskida ugovor zaključen 4. septembra 2003. godine sa MB "Milk" d.o.o. Kakanj, da je korisnik zajma (tužilac u konkretnom sporu) dužan preuzetu robu vratiti u roku od petnaest dana od dana potpisivanja aneksa. Taj aneks nije potpisao zastupnik ili punomoćnik firme MB "Milk" d.o.o. Kakanj, što je utvrđeno uvidom u aneks ugovora, saslušanjem tužioca i svjedoka Halila Omanovića, što upućuje na to da taj ugovor nije ni raskinut, niti je do tog raskida došlo na neki drugi način, dakle, taj ugovor ostao je na snazi. Prema iskazima apelanta i svjedoka O. H., apelant nije stavio mljekarsku opremu u funkciju jer nije završio poslovni prostor u kojem je namjeravao instalirati opremu. Nakon saznanja da tužilac nije vlasnik mljekarske opreme, u smislu člana 580. stav 1. ZOO-a, apelant o tome nije obavijestio tužioca, pa da bi, u smislu stava 2. te zakonske norme, ugovor o ustupanju opreme bio raskinut prema samom zakonu ukoliko se utvrdi da trećem pripada neko pravo koje isključuje pravo zakupa na upotrebu stvari, niti je u vrijeme trajanja ugovora o ustupanju opreme neko treći pretendirao da na predmetnoj opremi vrši neko pravo. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva nije oduzelo stvar od zakupodavca (tužioca), niti je apelantu kao zakupoprimcu na bilo koji način uskratilo pravo na upotrebu mljekarske opreme.

22. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su obavezali apelanta da tužiocu plati ugovoreni mjesečni iznos na ime ustupljene opreme po 5.400,00 KM, što za 34 mjeseca čini iznos od 183.600,00 KM, da vrati preuzetu opremu, te kada su odbili kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev za poništenje ugovora i povrat plaćenog iznosa na ime zakupa za prva tri mjeseca rada (14.500,00 KM). Pri tome je drugostepeni sud izveo valjan pravni zaključak da su parnične stranke kao fizička lica bile u obligacionopravnom odnosu na osnovu ugovora o ustupanju mljekarske opreme, zbog čega je neosnovan revizijski prigovor (ponovljen iz žalbe) o nedostatku aktivne legitimacije tužioca i nedostatku pasivne legitimacije apelanta. Prema ocjeni Vrhovnog suda, okolnost da su firma MB "Milk" d.o.o., čiji je osnivač i vlasnik tužilac, i firma "Biovita" d.o.o. Mostar, u kojoj apelant obavlja funkciju direktora, imale sa Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva zaključene ugovore o robnom zajmu u odnosu na istu mljekarsku opremu samo u različitim periodima nije bila od utjecaja na nastali konkretni obligacionopravni odnos između parničnih stranaka kao fizičkih lica.

23. Vrhovni sud je našao neosnovanim i prigovor o povredi odredaba parničnog postupka kroz navode da je prvostepeni sud donio nezakonitu presudu kada je dopustio "preinaku tužbenog zahtjeva" nakon zaključenja pripremnog ročišta. Naime, prema odredbi čl. 240. stav 1. tačka 1. ZPP, revizija se može izjaviti zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. tog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom, dakle ne i prvostepenim sudom, pa navodi revizije nisu osnovani. Suprotno navodima revidenta, drugostepeni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, pravilno ocijenio žalbene prigovore koji su bili od odlučnog značaja, kako je propisano članom 231. ZPP.

24. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pozivajući se na čl. 51., 52., i 53. ZOO-a, kroz navode da tužilac kao ustupitelj predmetne opreme (kao zakupodavac) to nije mogao biti, da je predmetni ugovor o ustupanju mljekarske opreme ništavan pravni posao jer apelant kao fizičko lice ne može vratiti opremu tužiocu kada se u njezinom posjedu nalazi firma "Biovita" d.o.o. temeljem ugovora o zajmu sa Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva FBiH. Naime, drugostepeni sud je izveo valjan pravni zaključak da je predmetna oprema kao osnov ugovora o njezinom ustupanju bila dopuštena prema članu 51. ZOO-a, jer okolnost da tužilac nije vlasnik ustupljene opreme ne čini ugovor ništavnim, a apelant u toku postupka nije dokazao da se pri zaključenju spornog ugovora radilo o nedopuštenoj pobudi koja je bitno utjecala na njegovu odluku da zaključi ugovor, tj. da su bili ispunjeni uvjeti iz člana 53. stav 2. ZOO-a. Pri tome, drugostepeni sud pravilno rezonira da se o nedopuštenoj pobudi moglo raspravljati samo u odnosu na ugovor o robnom zajmu (što nije predmet konkretnog spora), koji je 5. aprila 2006. godine sa Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva zaključila apelantova firma ("Biovita" d.o.o. Mostar) i pored toga što je postojao ranije zaključen ugovor o zajmu kojeg je na predmetnoj opremi zaključila tužiočeva firma MB "Milk" d.o.o. Kakanj sa istim ministarstvom 4. septembra 2003. godine, koji nije raskinut jer tužilac nije potpisao aneks ugovora o sporazumnom raskidu tog ugovora. Stoga je, i prema ocjeni Vrhovnog suda, ustupanje opreme tužioca kao zakupodavca – fizičkog lica apelantu kao zakupoprimcu – fizičkom licu bilo dopušteno prema članu 51. ZOO-a.

25. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov revizijski prigovor da je drugostepeni sud propustio da, primjenom člana 580. st. 1. i 2. ZOO-a, na zakonit način odluči o raskidu spornog ugovora, pri čemu apelant tvrdi da je Federalno ministarstvo pretendiralo na ustupljenu opremu kada je u članu 6. ugovora o zajmu, zaključenim sa tužiocem, ugovorilo klauzulu da banka ima pravo zahtijevati povrat ugovorenih sredstava i prije ugovorenog roka ukoliko korisnik zajma otuđi opremu čija je nabavka datirana ovim ugovorom. Obrazloženo je da, prema odredbi iz člana 580. stav 2. ZOO-a, ako se utvrdi da trećem pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari, ugovor o zakupu se raskida prema samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupcu štetu, dakle, davanje u zakup tuđe stvari čini pravni nedostatak za koji odgovara zakupodavac. Suprotno apelantovim revizijskim navodima, tužilac nije postupio suprotno članu 6. ugovora o robnom zajmu, zaključenog sa Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva, kada je apelantu ustupio na korištenje mljekarsku opremu prema osnovu zaključenog ugovora o ustupanju, koji prema svom sadržaju i ugovornim odredbama o vraćanju preuzete opreme ima samo karakter zakupnog odnosa, što podrazumijeva da se nije radilo o otuđenju opreme. Imajući u vidu da Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva FBiH nije raskinulo ugovor o robnom zajmu sa preduzećem čiji je osnivač tužilac, sama činjenica da je apelantovo preduzeće kasnije zaključilo ugovor o robnom zajmu sa istim ministarstvom i na istoj opremi nije od značaja za drugačije rješavanje konkretnog pravnog odnosa, jer činjenica da tužilac nije bilo vlasnik opreme koju je dao u zakup apelantu ne oslobađa apelanta da izvrši svoju ugovorom preuzetu obavezu. Pri utvrđenim činjenicama da je apelant za juni, juli i august 2004. godine, dakle samo za tri mjeseca, tužiocu platio ugovoreni iznos na ime zakupljene opreme (ukupno 14.500,00 KM), a da za preostala 34 mjeseca njezinog korištenja nije plaćao, nižestepeni sudovi su primjenom člana 584. stav 1. ZOO-a pravilno ustanovili da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora. Naime, imajući u vidu da nije utvrđen tačan datum kada je apelant primio pismo kojim ga je tužilac pismeno obavijestio da raskida ugovor, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno ustanovili da se danom podnošenja tužbe smatra da je ugovor raskinut, te da je primjenom člana 262. stav 1. ZOO-a tuženi pravilno obavezan na ispunjenje preuzete obaveze kako ona glasi u ugovoru.

26. Vrhovni sud je, također, istakao stav prema kojem nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ustanovili da nije bilo mjesta ni primjeni člana 111. ZOO-a, temeljem kojeg bi predmetni ugovor bio rušljiv zbog mana u pogledu volje ugovornih strana. Imajući u vidu da su parnične stranke ugovor o ustupanju zaključile 1. maja 2004. godine, da je taj ugovor na pravnu snagu stupio 15. juna 2004. godine, a da je apelant za činjenicu da tužilac nije vlasnik opreme saznao najkasnije 5. aprila 2006. godine kada je kao direktor firme "Biovita" d.o.o. zaključio ugovor o robnom zajmu za istu mljekarsku opremu i da je protivtužbeni zahtjev za poništenje ugovora o ustupanju opreme podnio 12. maja 2008. godine, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva samim tim jer je i do podnošenja protivtužbe protekao subjektivni rok od jedne godine (član 117. stav 1. ZOO-a) i objektivni rok od tri godine (član 117. stav 2. ZOO-a) u kojima je apelant imao pravo da traži poništenje ugovora.

27. S obzirom na to da nisu prihvatljivi razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je u obrazloženje svoje odluke zaključio da je primjenom odredbe člana 248. ZPP valjalo apelantovu reviziju odbiti kao neosnovanu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prije svega ukazuje na to da je u konkretnom slučaju izostalo valjano obrazloženje sudova, prije svega Vrhovnog suda. U tom kontekstu, on ističe da se u reviziji pozvao na činjenicu da sud nije primijenio odredbu člana 52. ZOO-a, temeljem koje je trebalo utvrditi da je sporni ugovor ništavan, odnosno nepostojeći jer tužilac nije mogao biti ustupitelj, odnosno zajmodavac predmetne mljekarske opreme budući da nije postojao pravni osnov za sklapanje ugovora. Na ove navode sud se uopće nije osvrnuo već se bavio pobudom za sklapanje ugovora ukazujući na okolnost da to što tužilac nije vlasnik predmetne opreme ne utječe na ništavnost ugovora, što je, prema apelantovoj ocjeni, druga pravna kategorija. Osim toga, sudovi su zanemarili okolnost da tužilac nije bio vlasnik predmetne opreme i da je navedenom opremom raspolagala firma MB "Milk" d.o.o. temeljem ugovora o robnom zajmu, te da zbog toga tužilac kao fizičko lice nije mogao biti u ulozi zajmodavca, te je ugovor po službenoj dužnosti trebalo poništiti. Osim toga, apelant smatra da su redovni sudovi propustili da primijene odredbe člana 580. ZOO-a o raskidu ugovora, što bi dovelo do odbijanja tužbenog zahtjeva. Apelant traži da se poništi sporni ugovor o ustupanju opreme od 1. maja 2004. godine, te da se odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka, odnosno da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

29. Apelant je podnescima od 9. i 31. oktobra 2013. godine informirao Ustavni sud da je izvršenje osporenih presuda u toku.

30. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao, između ostalog, da je donošenje privremene mjere neophodno, budući da se jedino na taj način mogu zaštititi njegova Ustavom zagarantirana prava, jer bi, prema njegovoj ocjeni, daljnje provođenje izvršnog postupka uzrokovalo njegovo siromašenje i istovremeno neosnovano bogaćenje tužioca, naglasivši da se donošenjem privremene mjere ne može nanijeti šteta trećim licima.

b) Odgovor na apelaciju


31. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude jer prilikom odlučivanja, suprotno apelantovom stanovištu, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

32. Kantonalni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju ponovio pravna shvatanja redovnih sudova i relevantne odredbe ZOO-a kojima su se rukovodili prilikom odlučivanja, ocijenivši da osporena presuda nije dovela do kršenja bilo kojeg apelantovog prava. Navedeno je, između ostalog, da su neosnovani apelantovi navodi o ništavnosti spornog ugovora zbog osnova, s obzirom na to da je osnov spornog ugovora bio dopušten, u smislu odredbe člana 51. ZOO-a, pri čemu apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz člana 53. stav 2. ZOO-a, tim prije što bi se o nedopuštenoj pobudi moglo raspravljati samo u odnosu na ugovor o zajmu koji je apelantova firma zaključila sa Federalnim ministarstvom, budući da je apelant već ranije za predmetnu opremu sa tužiocem zaključio sporni ugovor, koji u tom trenutku nije bio raskinut. Istaknuto je još da je neosnovano pozivanje na odredbu člana 580. ZOO-a, s obzirom na to da niko treći nije pretendirao da na zakupljenoj stvari vrši neko pravo, niti se apelant svojim zahtjevom obraćao tužiocu, niti bi eventualni nedostatak smetao ugovorenoj redovnoj upotrebi stvari, niti Federalnom ministarstvu, koje nije raskinulo ugovor o robnom zajmu sa firmom čiji je osnivač i vlasnik tužilac, niti mu pripada neko pravo koje isključuje pravo apelanta kao zakupca na upotrebu predmetne opreme. Dalje je navedeno da činjenica da je apelant kao direktor firme "Biovita" d.o.o. Mostar sa Federalnim ministarstvom zaključio ugovor o robnom zajmu 5. aprila 2006. godine za predmetnu mljekarsku opremu ne utječe na predmetni obligacionopravni odnos parničnih stranaka prema spornom ugovoru. Naime, uvidom u aneks ugovora o zajmu od 28. februara 2006. godine utvrđeno je da ga tužilac nije potpisao, a iz izjave predstavnika Federalnog ministarstva date na glavnoj raspravi održanoj 5. novembra 2008. godine ne proizlazi da je navedeno ministarstvo na drugi način raskinulo ugovor o robnom zajmu sa firmom MB "Milk" d.o.o. Kakanj, niti se postupilo prema odredbi člana 130. ZOO-a. Istaknuto je i da je odredbama člana 6. navedenog ugovora o zajmu od 4. septembra 2003. godine ugovoreno da banka ima pravo zahtijevati povrat ugovorenih novčanih sredstava ukoliko dođe do otuđenja opreme, što tužilac i nije učinio, već je opremu ustupio apelantu prema osnovu spornog ugovora. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

33. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao da je u predmetnom postupku postupao u skladu sa procesnim pravom, te da je pravilno primijenio i materijalno pravo davši za svoju odluku jasne razloge, pa stoga smatra da u konkretnom slučaju nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao.

34. Tužilac je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da se apelacija, kao i apelantova žalba i revizija, nepotrebno bavi pitanjem odnosa između tužioca i Federalnog ministarstva, koji je bitan samo za te stranke, a nikako i za odnos između tužioca i apelanta. Osim toga, kako su sudovi dali jasno obrazloženje na te navode, kao i kompletan pravni odnos između stranaka, apelantovi navodi se pokazuju neosnovanim i paušalnim, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


35. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 51.
Dopušten osnov

(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva.

(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.

Član 52.
Ništavost ugovora zbog osnova

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Član 53. st. 1. i 2.
Pobude za zaključenje ugovora

(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.

(2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.

Član 111.
Kad je ugovor rušljiv

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

Član 117.
Prestanak prava

(1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.

(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.

Član 567.
Pojam

(1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.

(2) Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno ili uobičajeno.

Član 569. stav 1.
Predaja stvari

(1) Zakupodavac je dužan predati zakupcu zakupljenu stvar u ispravnom stanju, zajedno sa njenim pripacima.

Član 580.
Odgovornost zakupodavca za pravne nedostatke

(1) Kad neko treći pretenduje da na zakupljenoj stvari ili na nekom njenom dijelu vrši neko pravo i obrati se svojim zahtjevom zakupcu, kao i ako samovlasno oduzme stvar od zakupca, ovaj je dužan obavijestiti o tome zakupodavca, izuzev kad to ovaj već zna, inače će odgovarati za štetu.

(2) Ako se utvrdi da trećem pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupcu štetu.

(3) U slučaja kad se pravom trećeg samo ograničava zakupčevo pravo, ovaj može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine, i u svakom slučaju naknadu štete.

Član 581. stav 1.
Upotreba stvari prema ugovoru

(1) Zakupac je dužan upotrebljavati stvar kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin.

Član 583. stav 1.
Plaćanje zakupnine

(1) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora ili zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predata zakupcu.

Član 584. stav 1.
Otkaz zbog neplaćanja zakupnine

(1) Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako zakupac ne plati zakupninu ni u roku od 15 dana pošto ga je zakupodavac pozvao na plaćanje.

Član 585. stav 1.
Vraćanje zakupljene stvari

(1) Zakupac je dužan čuvati zakupljenu stvar i po prestanku zakupa vratiti je neoštećenu.

VI. Dopustivost


36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 001283 10 Rev od 9. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2011. godine a apelacija je podnesena 29. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


40. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

42. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku u kojem je traženo poništenje spornog ugovora i u vezi s tim utvrđivanje prava i obaveza proisteklih iz spornog ugovora, pa se nesporno radi o utvrđivanju građanskih prava, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

43. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, te u tom smislu proizvoljnog obrazloženja redovnih sudova datih u osporenim presudama. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

45. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenuo tužilac koji je, između ostalog, tražio raskid spornog ugovora koji su parnične stranke zaključile 1. maja 2004. godine zbog apelantovog neizvršenja obaveza koje su proistekle iz spornog ugovora. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je apelant, u okviru istog postupka, 12. maja 2008. godine podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se sporni ugovor poništi sa danom zaključenja, te povrat isplaćenog iznosa od 14.500,00 KM na ime djelimičnog ispunjenja svoje obaveze iz spornog ugovora. Uočljivo je i da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza djelimično usvojio tužbeni zahtjev, istovremeno odbivši apelantov protivtužbeni zahtjev, pri čemu su Kantonalni sud i Vrhovni sud takav stav prvostepenog suda, u postupcima povodom apelantove žalbe i revizije, potvrdili kao pravilan.

46. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da je sporni ugovor prema svojoj suštini ugovor o zakupu, u smislu odredbe člana 567. ZOO-a, čiji su bitni elementi stvar koju zakupodavac daje u zakup, zakupnina kao naknada za upotrebu stvari i vrijeme trajanja zakupa, a da takav ugovor postaje punovažan kada se ugovorne strane saglase o bitnim elementima, a sve navedeno, kako proizlazi iz osporenih presuda, u konkretnom slučaju nije izostalo. S obzirom na suštinu ugovora o zakupu, redovni sudovi su iscrpno obrazložili da je potpuno irelevantno da li je zakupodavac u momentu zaključenja ugovora ujedno bio i vlasnik predmeta ugovora. U tom kontekstu je još pojašnjeno da su se parnične stranke, zaključivši ugovor o zakupu, našle u obligacionopravnom odnosu, te da se stoga za punovažnost takvog ugovora, shodno relevantnim odredbama ZOO-a, ne zahtijeva da je zakupodavac istovremeno i vlasnik predmeta zakupa. Dakle, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja iz takvog obrazloženja ne vidi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZOO-a, tj. kada su redovni sudovi zaključili da pitanje vlasništva nad predmetnom opremom nije relevantno za presuđivanje predmetne pravne stvari.

47. U obrazloženjima osporenih presuda je još naglašeno da ugovor o zajmu, koji je tužilac zaključio sa Federalnim ministarstvom 4. septembra 2003. godine, također nije relevantan za predmetni ugovorni odnos između apelanta i tužioca pri nespornoj činjenici da taj ugovor nije raskinut, budući da aneks ugovora o zajmu od 28. februara 2006. godine tužilac nije potpisao, a niti je do raskida tog ugovora došlo na neki drugi način, što je proizašlo i iz iskaza predstavnika Federalnog ministarstva saslušanog na glavnoj raspravi. Dakle, kako je u obrazloženjima istaknuto, ukoliko je apelant smatrao da je prilikom zaključenja spornog ugovora postojala mana u pogledu volje ugovornih strana, što je eventualno ugovor činilo rušljivim, u smislu odredbe člana 111. ZOO-a, apelant je kao zainteresirana strana mogao tražiti poništenje ugovora u zakonom propisanim rokovima, u smislu odredaba člana 117. ZOO-a, što je propustio blagovremeno učiniti. U tom kontekstu je istaknuto da je sporni ugovor zaključen 1. maja 2004. godine, a da je apelant za eventualne pravne nedostatke na predmetu ugovora saznao najkasnije 5. aprila 2006. godine kada je apelantova firma, iako je bila u ugovornom odnosu sa tužiocem po osnovu ugovora o zakupu čiji je predmet bio isti, zaključila ugovor o robnom zajmu sa Federalnim ministarstvom, čiji je predmet bila upravo predmetna mljekarska oprema, pri čemu je apelant prigovor o poništenju navedenog ugovora o zakupu istakao tek u protivtužbenom zahtjevu 12. maja 2008. godine, tj. nakon proteka i objektivnog i subjektivnog roka, u smislu odredaba člana 117. ZOO-a. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

48. U vezi sa apelantovim tvrdnjama koje je isticao tokom postupka, a ponovio ih u apelaciji, da se sudovi nisu bavili odredbom člana 52. ZOO-a, Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim jer iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi upravo suprotno. Naime, redovni sudovi su prilikom odlučivanja, imajući u vidu odredbe čl. 51., 52. i 53. ZOO-a, na kojima je apelant upravo insistirao, pojasnili da se u konkretnom slučaju prilikom zaključenja spornog ugovora nije radilo o nedopuštenom osnovu, u smislu odredbe člana 51. stav 2. ZOO-a, da bi ugovor bio ništavan prema samom zakonu, u smislu odredbe člana 52. ZOO-a. Naime, kako je istaknuto u osporenim presudama, osnov za zaključenje ugovora predstavlja cilj, odnosno razlog ugovorne obaveze za postizanje neke ekonomske koristi, koji mora biti dopušten, što u konkretnom slučaju nije izostalo (ustupanje opreme za pokretanje proizvodnje i isplata naknada za ustupljenu opremu).

49. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ocijenili neosnovanim i apelantovo pozivanje na odredbu člana 580. ZOO-a, na čemu apelant i u apelaciji ustrajava, pri nespornoj činjenici da apelant o eventualnim pravnim nedostacima na zakupljenoj stvari nije obavijestio tužioca kao zakupodavca, niti je tokom postupka dokazao da je zbog eventualnih pravnih nedostataka i smetnji trećih lica (konkretno Federalnog ministarstva) bio na bilo koji način spriječen da pokrene proizvodnju, kako bi sporni ugovor bio raskinut prema samom zakonu (član 580. stav 2), ukoliko bi se utvrdilo da trećem pripada neko pravo koje isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari. U tom kontekstu je još naglašeno da je na osnovu provedenih dokaza (iskaza samog apelanta i svjedoka H. O.) utvrđeno da je stvarni razlog zbog kojeg apelant ustupljenu mljekarsku opremu nije stavio u funkciju taj što apelant nije dovršio, odnosno pripremio poslovni prostor u kojem je namjeravao smjestiti ustupljenu mljekarsku opremu i pokrenuti proizvodnju.

50. Imajući u vidu sve navedeno, prvenstveno obrazloženja osporenih presuda i dodatna pojašnjenja sudova koja su data u odgovorima na apelaciju, te ocjenjujući postupak u cjelini u svjetlu apelacionih navoda, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih presuda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava budući da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna i argumentirana obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim, pri čemu su detaljno razmotrili apelantove navode, koje on ponavlja u apelaciji, i dali razloge zašto oni u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. Konačno, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi za svoje odluke, odlučujući o apelantovom postavljenom tužbenom zahtjevu i istaknutom protivtužbenom zahtjevu, te odgovarajući na njegove prigovore, dali jasna i argumentirana obrazloženja, pri čemu nije bilo proizvoljnosti ni u primjeni materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO-a.

53. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

55. Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje predsjednice Valerije Galić, kojem se pridružuje sudija Mato Tadić, suprotno odluci.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.




Izdvojeno mišljenje predsjednice Ustavnog suda Valerije Galić



Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 22/14), dajem izdvojeno mišljenje suprotno odluci većine sudija Ustavnog suda BiH u navedenom predmetu zbog sljedećih razloga:
Zbog navedenih razloga, za razliku od većine sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, smatram da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Smatram da su redovni sudovi u smislu navedenog propustili odgovoriti na ova pitanja i da su se pretjerano formalistički bavili spornim ugovorom primjenjujući određene odredbe ZOO-a na način koji se, prema mom mišljenju, može smatrati očigledno arbitrarnim, s ciljem zaštite interesa samo tužioca. Moje mišljenje je da bi se pravilnom ocjenom svih činjenica i dokaza moglo zaključiti da je sporni ugovor u suštini ugovor sa nedopuštenom kauzom i da ga je trebalo tretirati kao zabranjen pravni posao. U tom slučaju su redovni sudovi trebali donijeti odluku primjenom odgovarajućih odredaba čl. 103. i 104. ZOO-a o ništavnosti ugovora i posljedicama ništavnosti ugovora.
Prema mom mišljenju, ovo su bile relevantne činjenice koje je u kontekstu konkretnog spora iz spornog ugovora između tužioca i apelanta trebalo pažljivo razmotriti da bi se donijela pravilna odluka o tome da li je sporni ugovor imao dopušten osnov u skladu sa čl. 51. i 52. Zakona o obligacionim odnosima. Zakon o obligacionim odnosima je izričito predvidio osnov, kauzu finalis, kao opći i bitni uvjet za nastanak i postojanje pravno valjanog obaveznog ugovora, regulirajući neophodnost postojanja dopuštenog osnova, u čemu se sastoji njegova nedopuštenost, pretpostavku njegove opstojnosti i sankciju njegovog eventualnog nepostojanja ili nedopuštenosti.
U konkretnom slučaju, smatram da su redovni sudovi, u odnosu na okolnosti ovog slučaja, propustili pravilno procijeniti činjenicu postojanja Ugovora o zajmu, koji je zaključila firma tužioca MB "Milk" d.o.o. Kakanj sa Federalnim ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva od 4. septembra 2003. godine, prema kojem je ta firma dobila mljekarsku opremu, koja je predmet konkretnog spora, prava i obaveze koji proističu iz tog ugovora, aneks o raskidu ugovora o zajmu od 28. februara 2006. godine, kao i Ugovor o zajmu od 5. aprila 2006. godine, zaključen između Federalnog ministarstva i firme "Biovita" d.o.o. Mostar, čiji je vlasnik i osnivač apelant, kojim je apelantu odobren robni zajam pod istim uvjetima na predmetnoj mljekarskoj opremi koja se nalazila kod apelanta na osnovu spornog ugovora.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju slijedi i Ustavni sud BiH, nalaže da domaći sudovi daju obrazloženje presuda, kako u građanskim, tako i u krivičnim postupcima. Sudovi nisu dužni davati detaljne odgovore na svako pitanje, odnosno podnesak, ali se, ako je neko pitanje, odnosno podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud njime mora posebno pozabaviti u svojoj presudi.


Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!