Službeni glasnik BiH, broj 40/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 5432/14, rješavajući apelaciju
Joze Sliškovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je
Odluka
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije
Joze Sliškovića i Mirjane Šakota, podnesene protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 010348 14 Kv 9 od 25. decembra 2014. godine, broj S1 2 K 010348 14 Krn 14 od 8. decembra 2014. godine, broj S1 2 K 010348 14 Kv 4 od 27. oktobra 2014. godine i broj S1 2 K 010348 13 Krn 8 od 2. oktobra 2014. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jozo Slišković i Mirjana Šakota (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 16. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 010348 14 Kv 4 od 27. oktobra 2014. godine i broj S1 2 K 010348 13 Krn 8 od 2. oktobra 2014. godine. Apelacije su registrirane pod br. AP 5432/14 i AP 5433/14.
2. Apelanti su 27. februara 2015. godine podnijeli apelacije protiv rješenja Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Kv 9 od 25. decembra 2014. godine i broj S1 2 K 010348 14 Krn 14 od 8. decembra 2014. godine. Apelanti su u apelaciji naveli da se "traži donošenje privremene mjere". Apelacije su registrirane pod br. AP 936/15 i AP 938/15.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 5. januara 2015. godine i 9. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelacije 16. i 14. januara i 17. marta 2015. godine.
5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5432/14, AP 5433/14, AP 936/15 i AP 938/15, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5432/14.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 13 Krn 8 od 2. oktobra 2014. godine apelantima kao osumnjičenima je ukinut pritvor određen rješenjem tog suda od 12. septembra 2014. godine, te je određeno puštanje apelanata na slobodu nakon što Sudu BiH budu dostavljene važeće putne isprave koje posjeduju. U slučaju da apelanti ne posjeduju putne isprave država čiji su državljani, dužni su dostaviti o tome potvrdu nadležnog organa u roku od tri dana. Žalba protiv tog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje (stav I izreke).
8. Navedenim rješenjem apelantima su istovremeno izrečene mjere zabrane, i to: 1.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), a s ciljem izvršenja navedene mjere privremeno su oduzete važeće putne isprave (pasoši) BiH i Republike Hrvatske, koje je bez odlaganja potrebno dostaviti Sudu BiH. Zatim, zabranjeno je izdavanje novih putnih isprava na imena apelanata, kao i korištenje lične karte za prelazak državne granice. Te mjere će izvršiti Granična policija BiH, tako što će obezbijediti unošenje navedene zabrane u Glavni centar za obradu podataka. Također, apelantima je zabranjeno napuštanje područja Zapadnohercegovačkog i Hercegovačko-neretvanskog kantona, izuzev ukoliko je to potrebno da bi se pojavili pred Sudom BiH ili Tužilaštvom BiH; 2.
Zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH, a s ciljem izvršenja ove mjere apelantima je zabranjeno posjećivanje sjedišta pravnog lica "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg; 3.
Zabrana sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, s ciljem izvršenja navedene mjere apelantima je zabranjeno međusobno sastajanje i sastajanje s ostalim osumnjičenim iz konkretnog predmeta (poimenično pobrojanih), kao i sa svjedocima koje treba saslušati u konkretnom predmetu; 4.
Obaveza povremenog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, a s ciljem izvršenja navedene mjere apelantima je naređeno da se jednom sedmično, i to utorkom, javljaju u Policijsku stanicu Široki Brijeg, i to: apelant Jozo Slišković, u vremenskom periodu od 09:00 do 10:00 sati, a apelantica Mirjana Šakota, u vremenskom periodu od 11:00 do 12:00 sati, s tim što će Policijska stanica Široki Brijeg pismenim putem obavijestiti Sud BiH ukoliko apelanti ne ispoštuju naložene obaveze. U odnosu na apelanticu Mirjanu Šakota izrečena je 5.
Zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz člana 126.a stav 1. tačka a) ZKPBiH, a s ciljem izvršenja navedene mjere apelantici se zabranjuje obavljanje svih službenih dužnosti ili radnji u pravnom licu "Kora-fin" d.o.o. Široki Brijeg. Navedenim rješenjem apelantima je naloženo da strogo postupaju u skladu s naredbama i pozivima Suda BiH, kojima se mijenjaju uvjeti ili ukidaju ove obaveze, ili kojim se zahtijeva njihovo prisustvo u Sudu, kao i da budu dostupni Tužilaštvu i Sudu BiH. Također je određeno da će navedene mjere trajati dok za tim postoji potreba, a pored toga da će se njihova opravdanost kontrolisati svaka dva mjeseca, kao i da će se apelantima odrediti pritvor ukoliko prekrše bilo koju obavezu izrečenu konkretnim rješenjem. Žalba protiv navedenog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje (stav II izreke).
9. Navedenim rješenjem odbijen je prijedlog Tužilaštva BiH da se apelantima izrekne mjera zabrane – privremeno oduzimanje vozačke dozvole u smislu odredbe člana 126.a stav 1. tačka e) ZKPBiH (stav III izreke).
10. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je rješenjem Suda BiH od 12. septembra 2014. godine apelantima i drugoj petorici osumnjičenih određena mjera pritvora iz osnova predviđenih članom 132. stav 1. tačka a), b) i c) ZKPBiH koja je prema navedenom rješenju mogla trajati najduže mjesec dana, odnosno do 10. oktobra 2014. godine. Dalje je navedeno da je Tužilaštvo BiH 1. oktobra 2014. godine dostavilo Sudu prijedlog za ukidanje pritvora apelantima i određivanje mjera zabrane iz člana 126. i 126.a ZKPBiH. Kao razloge za takav svoj prijedlog Tužilaštvo BiH je navelo zdravstvene probleme apelanata, te je smatralo da se u konkretnoj fazi postupka mjera pritvora može zamijeniti mjerama zabrane predviđenim članom 126. i 126.a ZKPBiH. Branilac apelanata je bio u svemu saglasan s prijedlogom Tužilaštva BiH. Sud BiH je dalje naveo da je, u skladu sa načelom hitnosti, kako zahtijeva odredba člana 131. stava 4. ZKPBiH, donio odluku bez održavanja ročišta povodom predmetnog prijedloga, cijeneći da se odbrana u svojim izjašnjenjima u potpunosti saglasila s prijedlogom Tužilaštva BiH.
11. Utvrđujući pravnu utemeljenost mjera zabrane, Sud BiH je prije svega ocjenjivao postoji li osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo, kao preduvjeta za egzistiranje bilo koje mjere obezbjeđenja prisustva apelanata. S tim u vezi je istaknuto da je Sud BiH već obrazložio njeno postojanje u rješenju o određivanju pritvora od 12. septembra 2014. godine, koje je bilo predmet preispitivanja Drugostepenog vijeća. Sud BiH je iz stanja u spisu, prijedloga Tužilaštva BiH i izjašnjenja odbrane utvrdio da nisu nastupile okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari, odnosno dovele u pitanje postojanje osnovane sumnje.
12. Sud BiH je u rješenju na str. 4. i 5. obrazložio razloge za određivanje navedenih mjera zabrane. Također je navedeno da će Sud BiH, u skladu s članom 126.b stav 6. ZKPBiH, svaka dva mjeseca izvršiti kontrolu izrečenih mjera zabrane, odnosno ispitati jesu li one još uvijek potrebne.
13. Odlučujući o žalbi apelanata Sud BiH (u daljnjem tekstu: Drugostepeno vijeće) je donio Rješenje broj S1 2 K 010348 14 Kv 4 od 27. oktobra 2014. godine kojim je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju rješenja Drugostepeno vijeće je istaklo da je razmotrilo žalbene navode odbrane apelanata, te da je nakon izvršenog uvida u cio spis predmeta donijelo pobijanu odluku. Drugostepeno vijeće je utvrdilo da je žalbeni prigovor da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka neosnovan. Istaknuto je da je u žalbi navedeno da se bitna povreda odredaba krivičnog postupka ogleda u tome što pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kada je u pitanju osnovana sumnja za određivanje mjera zabrane, odnosno da pobijano rješenje u pogledu osnovane sumnje samo upućuje da je postojanje osnovane sumnje obrazloženo u rješenju Suda od 12. septembra 2014. godine kojim je apelantima određena mjera pritvora. Dalje je navedeno da iz pobijanog rješenja proizlazi da je Sud prilikom razmatranja postoji li osnovana sumnja u potpunosti prihvatio ocjenu i argumentaciju o njenom postojanju iz rješenja o određivanju pritvora. Takav stav, po mišljenju Drugostepenog vijeća, je sasvim opravdan ako se ima u vidu da je prema rješenju o određivanju pritvora pritvor mogao trajati do 10. oktobra 2014. godine, što znači da je najmanje do tog datuma, utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su apelanti (kao i ostali osumnjičeni) počinili djelo koje im se stavlja na teret. Imajući u vidu da je prijedlog Tužilaštva za ukidanje pritvora Sudu dostavljen 1. oktobra 2014. godine, dakle 10 dana prije isteka trajanja ranije određenog pritvora, Drugostepeno vijeće je zaključilo kako je jasno da se u trenutku donošenja pobijanog rješenja Sud nije ponovo detaljno bavio analizom postojanja osnovane sumnje, već se pozvao na rješenje Suda od 12. septembra 2014. godine. Uzimajući u obzir da je vrijeme donošenja pobijanog rješenja bilo vremenski prije isteka trajanja jednomjesečnog pritvora, Drugostepeno vijeće je istaklo da Sud nije ulazio u detaljnu analizu postojanja osnovane sumnje, koja je već bila utvrđena, već je cijenio postojanje okolnosti koje bi opravdavale određivanje predloženih mjera zabrane. Također je istaknuto da je u pobijanom rješenju Sud naveo da je prilikom ocjene osnovane sumnje imao u vidu činjenicu da nisu nastupile okolnosti koje bi ukazivale na drugačije stanje stvari i time dovele u pitanje postojanje osnovane sumnje. Drugostepeno vijeće je zaključilo da su netačni navodi u žalbi da pobijano rješenje ne sadrži razloge za osnovanu sumnju, jer se iz njega jasno vidi čime se Sud rukovodio kada je obrazlagao osnovanu sumnju. Osim toga, kako je istaklo Drugostepeno vijeće, u konkretnom slučaju se radilo
de facto o zamjeni mjere pritvora za mjere zabrane kao blaže mjere, i to zbog toga što su apelanti imali velike zdravstvene poteškoće, tako da osnovana sumnja iz pobijanog rješenja zapravo konzumira osnovanu sumnju iz rješenja od 12. septembra 2014. godine. Iz navedenog Drugostepeno vijeće je zaključilo da pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje njegova pravilnost i zakonitost.
15. U vezi sa žalbenim navodima da je određivanjem mjere zabrane obavljanja svih službenih dužnosti ili radnji u pravnom licu "Kora-fin" d.o.o. Široki Brijeg apelantici Mirjani Šakota, Sud zanemario da to pravno lice ima 15 zaposlenika, čije je ostvarivanje prava iz radnog odnosa dovedeno u pitanje, s obzirom da je apelantica jedini certificirani računovođa, Drugostepeno vijeće je utvrdilo da su navedeni prigovori neosnovani. Istaknuto je da je, s obzirom na prirodu djela koje se apelantici stavlja na teret, izricanje navedene mjere zabrane osnovano, prije svega zbog toga što je apelantica direktor u knjigovodstvenom servisu koji je nadležan za vođenje računovodstvenih knjiga za sva pravna lica koja se dovode u vezu s počinjenim krivičnim djelima. Prigovor žalbe da u konkretnom predmetu pravna lica nisu osumnjičena, po ocjeni Drugostepenog vijeća, nije osnovan zbog toga što, iako možda krivični postupak nije pokrenut i prema navedenim pravnim licima, jasno je da se poslovanje u tim firmama, potpisivanje dokumentacije, njihovo vođenje, fiktivno vlasništvo kao i druge aktivnosti, direktno vezuju za osumnjičene u konkretnom predmetu. Stoga je, kako je zaključilo Drugostepeno vijeće, opravdan zaključak Suda da je neophodno odrediti i navedenu mjeru zabrane. U odnosu na prigovor koji se odnosi na nemogućnost isplate plata zaposlenim radnicima u navedenoj firmi Drugostepeno vijeće je zaključilo da se pitanje isplate plata može uspješno prevazići na neki drugi odgovarajući način (kako je predloženo u obrazloženju), pri čemu se ne dovodi u pitanje apelanticino izvršenje mjere zabrane obavljanja svih službenih dužnosti.
Rješenja donesena u postupku dvomjesečne kontrole prema odredbama člana 126.b stav 6. ZKPBiH
16. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Krn 14 od 8. decembra 2014. godine apelantima kao osumnjičenima su izmijenjene mjere zabrane obaveznog javljanja državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, izrečene rješenjem od 2. oktobra 2014. godine. Naređeno im je da se svakog drugog utorka u mjesecu javljaju Policijskoj stanici Široki Brijeg, i to apelant Jozo Sliškovć u vremenskom periodu od 9:00 do 10:00 sati, a apelantici Mirjani Šakota u vremenskom periodu od 11:00 do 12:00 sati. Određeno je da će Policijska stanica pismenim putem obavijestiti Sud ukoliko apelanti ne ispoštuju naložene obaveze (stav I izreke). Navedenim rješenjem je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane izrečene apelantima rješenjem Suda od 2. oktobra 2014. godine, i to 1.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKPBiH, 2.
Zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH, 3.
Zabrana sastajanja s određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, a apelantici Mirjani Šakota i 4.
Zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz člana 126.a stav 1. tačka a) ZKPBiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prilikom redovne dvomjesečne kontrole Sud u obavezi da utvrdi postoje li i dalje okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečenih mjera zabrane, i to tako da provjeri jesu li se izmijenile relevantne okolnosti od posljednjeg utvrđivanja njihovog postojanja. Navedena provjera podrazumijeva ocjenu kako dokaza koji opravdavaju postojanje osnovane sumnje, tako i činjenica i okolnosti koje su od značaja za utvrđivanje posebnih razloga koji opravdavaju primjenu određene mjere zabrane. U pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili predmetna krivična djela kao preduvjeta za egzistiranje bilo koje mjere obezbjeđenja prisustva apelanata, Sud BiH je naveo da je već obrazložio njihovo postojanje u rješenju o određivanju pritvora, a navedena odluka je bila predmet preispitivanja Drugostepenog vijeća. Sud BiH je iz stanja u spisu utvrdio da nije došlo do nastupanja okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari, odnosno dovele u pitanje postojanje osnovane sumnje. Navode branioca apelanata da iz obrazloženja ranijih odluka suda ne proizlazi standard osnovane sumnje Sud BiH je ocijenio neutemeljenim s obzirom da oni nisu zasnovani na konkretnim činjenicama ili dokazima koji bi doveli u pitanje pravilnost i zakonitost odluka Suda. Prilikom odlučivanja koju će od mjera zabrane primijeniti Sud BiH je istakao da se mora pridržavati uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, posebno vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, što je u skladu s članom 123. stav 2. ZKPBiH. Dalje je istaknuto da je odredbom stava 3. navedenog člana propisana obaveza Suda da odmah kada prestanu razlozi koji su izazvali određivanje mjere zabrane po službenoj dužnosti tu zabranu ukine, odnosno zamijeni je drugom blažom mjerom. Stoga je Sud BiH, cijeneći lične i porodične prilike apelanata, utvrdio da mjera obaveznog javljanja iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH može ostvariti svoju svrhu u ovom krivičnom postupku i ako se ublaži tako da se apelanti javljaju u nadležnu policijsku stanicu dva puta mjesečno. S druge strane, Sud BiH je utvrdio da su neutemeljeni prijedlozi odbrane apelanata da se navedena mjera ukine s obzirom da javljanje nadležnoj policijskoj stanici jeste obezbjeđivanje efikasne kontrole apelanata u pogledu njihovog kretanja, odnosno pridržavanja ostalih mjera zabrane. Sud BiH je konstatirao da su mjere zabrane i naložene obaveze još uvijek primjerene kao garancija za uspješno vođenje krivičnog postupka, s obzirom da je predmet u fazi istrage za čije je nesmetano provođenje odlučujuća pretpostavka prisutnost apelanata i sprečavanje njihovog uticaja na njen tok. Dalje je istaknuto da je Sud BiH prilikom odlučivanja o neophodnosti daljnjeg trajanja navedenih mjera imao u vidu sve okolnosti kojima se rukovodio prilikom njihovog određivanja, a posebno visinom zaprijećene kazne koja je propisana za ova krivična djela, što ukazuje na postojanje motiva da se izbjegne procesuiranje u konkretnoj krivičnoj pravnoj stvari. Po ocjeni Suda BiH, koji je imao u vidu izjašnjenje Tužilaštva da se još uvijek saslušavaju svjedoci s ciljem prikupljanja dokaza, nužno je spriječiti da apelanti i drugi osumnjičeni, prije nego što izjave budu osigurane, stupe u kontakt s tim licima, te utiču na njihovu volju i davanje izjava s ciljem da isključe ili umanje svoju krivičnu odgovornost. Navedeno bi, kako je zaključio Sud BiH, nesumnjivo imalo karakter ometanja istrage. Također, Sud BiH je s ciljem sprečavanja međusobnog dogovora apelanata i drugih osumnjičenih u pogledu davanja svojih odbrana, usaglašavanja davanja iskaza, sakrivanja ili uništavanja dokaza kao i uticaja na osumnjičena lica koja su priznala počinjenje djela, ocijenio opravdanim i dalje ostaviti na snazi mjeru zabrane sastajanja sa svjedocima i saosumnjičenim licima. S obzirom da je veliki broj svjedoka i dalje zaposlen u preduzeću "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg Sud BiH je utvrdio da će se mjerom zabrane posjećivanja svih službenih prostorija u preduzeću dodatno obezbijediti zabrana kontakata i uticaja na svjedoke i saosumnjičene. U odnosu na navod odbrane apelanata da su iskazi svjedoka i osumnjičenih koji su priznali počinjenje krivičnih djela obezbijeđeni, Sud BiH je istakao da se zaštita ciljeva istrage izrečenom mjerom zabrane sastajanja ne odnosi samo na već saslušana lica već i na svjedoke koje treba saslušati, a s obzirom da iz izjašnjenja Tužilaštva proizlazi da istraga ide dalje u pravcu prikupljanja dokaza odnosno saslušanja svjedoka. Zatim, suprotno navodima branioca apelanata, Sud BiH je zaključio da se poštivanje izrečenih mjera zabrane ne može cijeniti kao okolnost koju bi Sud trebao koristiti kao argument u smislu ukidanja ili ublažavanja mjere zabrane, već samo kao rezultat primjene naloženih mjera.
17. Žalba apelanata protiv navedenog rješenja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Drugostepenog vijeća broj S1 2 K 010348 14 Kv 9 od 25. decembra 2014. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da prigovore branioca apelanata o nepostojanju odlučnih činjenica u kojima se ogleda osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret Drugostepeno vijeće smatra neosnovanim. Uvidom u pobijano rješenje, dovodeći u vezu zaključke iz rješenja s dokazima koji su ranije dostavljeni Sudu prilikom podnošenja prijedloga za određivanje pritvora apelantima i drugim osumnjičenim, te cijeneći navode iz žalbi, Drugostepeno vijeće je utvrdilo da su u obrazloženju ožalbenog rješenja navedeni jasni razlozi kojima se Sud rukovodio prilikom odlučivanja o kontroli izrečenih mjera zabrane, odnosno da su one po svom sadržaju i obimu u skladu s konkretnim slučajem, posebno uzimajući u obzir fazu u kojoj se predmet nalazi. U pobijanoj odluci su, kako je istaklo Drugostepeno vijeće, detaljno analizirane sve okolnosti, te je u skladu s odredbama zakona izveden pravilan zaključak o neophodnosti njihove primjene na način kako je to i određeno, a imajući u vidu načela svrsishodnosti i proporcionalnosti, što je sve Drugostepeno vijeće smatralo kao ispravno određeno. Drugostepeno vijeće je prije svega uvidom u dokaze (na strani 4. rješenja navedena iscrpna lista dokaza) koji su ranije dostavljeni sudu uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdio kako je ispravan zaključak suda o postojanju osnovane sumnje kao općeg osnova za izricanje mjera zabrane na način kako je to utvrđeno u obrazloženju pobijanog rješenja. S tim u vezi Drugostepeno vijeće je navelo da je postojanje osnovane sumnje razmatrano u postupku donošenja rješenja o određivanju pritvora od 12. septembra 2014. godine, a njih je u postupku po žalbi ispitivalo Drugostepeno vijeće, pa bi, kako je dalje istaknuto, detaljnija analiza dokaza i činjenica na kojima se temelji zaključak o postojanju osnovane sumnje bila suvišna. Međutim, kao bitno Drugostepeno vijeće je naglasilo da u konkretnoj fazi postupka stepen uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na učešće apelanata u inkriminiranim radnjama sasvim sigurno je nižeg stepena u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice, odnosno odlučivanja o krivici. Drugostepeno vijeće je zaključilo da je u konkretnoj fazi postupka pruženo dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o postupku obavezne dvomjesečne kontrole opravdanosti dalje primjene izrečenih mjera, Drugostepeno vijeće je istaklo da obaveza suda nije da iznova, pri svakoj kontroli primjene mjera, ponovo u detaljnoj mjeri izlaže i obrazlaže razloge i okolnosti na kojima se temelji rješenje o izricanju mjera zabrane, već da ispita i utvrdi je li došlo do promjena tako utvrđenih okolnosti i jesu li promjene takvog značaja da isključuju dalju primjenu mjera zabrane. U skladu s navedenim prvostepeni sud je, kako je zaključilo Drugostepeno vijeće, pravilno utvrdio da se okolnosti od posljednjeg rješenja nisu izmijenile u onoj mjeri koja je potrebna da se one ukinu. Žalbene navode branioca apelanata da se mjera zabrane putovanja može izreći samo u slučaju kada postoji opasnost od bjekstva osumnjičenog, a da ona nikada nije postojala, Drugostepeno vijeće je odbilo kao neosnovane. Istaknuto je da se mjere zabrane kao mjere koje propisuje ZKPBiH radi obezbjeđenja prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješnog vođenja krivičnog postupka ne mogu vezivati za osnove pritvora budući da mjere zabrane samostalno egzistiraju kroz odredbe normativnog teksta ZKPBiH, te se uvjeti za određivanje mjera zabrane razlikuju od uvjeta za određivanje mjere pritvora kao najteže mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješnog vođenja krivičnog postupka, odnosno da se radi o različitim mjerama procesne prirode kojima se i otklanjaju različite opasnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na presumpciju nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Apelanti su istakli da su prethodno pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 4309/14 osporili rješenje Suda BiH od 12. septembra 2014. godine kojim je apelantima i drugim osumnjičenim bio određen pritvor, jer su smatrali da im je navedenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost zbog nepostojanja osnovane sumnje kao uvjeta
sine qua non za određivanje pritvora u smislu člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Dalje su naveli da se Sud BiH u osporenim rješenjima u konkretnom predmetu samo pozvao na postojanje osnovane sumnje koja je utvrđena u rješenju o određivanju pritvora. Stoga apelanti smatraju da je u osporenim rješenjima, također, nezakonito utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo kao preduvjet za egzistiranje bilo koje mjere zabrane. Pored toga smatraju da su im mjere zabrane nezakonito određene.
19. U odnosu na povredu prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije apelanti su naveli da takvo kršenje prava proizlazi prije svega iz rješenja Drugostepenog vijeća od 27. oktobra 2014. godine, i to u navodima na strani 6. prvi pasus rješenja: …
jasno je da se poslovanje u tim firmama, potpisivanje dokumentacije, njihovo vođenje, fiktivno vlasništvo kao i druge aktivnosti, direktno vezuju za osumnjičene.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da osporenim rješenjima nisu prekršena prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je istaklo da su se apelanti pozvali na iste razloge koje su isticali u predmetu Ustavnog suda broj AP 4309/14. Istaknuto je da su navodi u apelaciji u potpunosti neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
22. U
Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
GLAVA X - MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG, ODNOSNO OPTUŽENOG I USPJEŠNO VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA
Odjeljak 1 - Zajedničke odredbe
Član 123.
Vrste mjera
(
1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Odjeljak 4 - "Mjere zabrane"
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja
(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a stav 1. tač. a, b, c. i d. i stav 2.
Ostale mjere zabrane
(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja s određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i
(…)
(2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 126. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 126.b stav 6.
Izricanje mjera zabrane
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama br. AP 5432/14 i AP 5433/14 je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Kv 4 od 27. oktobra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 31. oktobra 2014. godine, a apelacije su podnesene 16. decembra 2014. godine, pa proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (
prima facie) neosnovane, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. U apelacijama br. AP 936/15 i AP 938/15 predmet osporavanja je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Kv 9 od 25. decembra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 29. decembra 2014. godine, a apelacije su podnesene 27. februara 2015. godine, pa proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (
prima facie) neosnovane, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da su im tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije, kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi su, u kratkom roku, razmotrio zakonitost tog lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
30. U konkretnom slučaju apelanti su osobe u odnosu na koje su donesena osporena rješenja kojima je apelantima na osnovu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, pritvor koji je bio prethodno izrečen zamijenjen blažim mjerama zabrane propisanim u ZKPBiH.
31. U vezi s navodima apelanata o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud prije svega zapaža da su osporenim rješenjima apelantima izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKP i određene druge mjere koje mogu biti izrečene uz navedene mjere zabrane iz člana 126. ZKP.
32. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode s jedne strane i ograničenja slobode kretanja s druge strane ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U principu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koje je javna vlast preduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišenje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere preduzete prema pojedincu.
33. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom, određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud,
Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje lica u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud,
Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za obezbjeđenje prisustva okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu predstavljaju mjere ograničenja ali ne i lišenja slobode (vidi Evropski sud,
Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine). Kao kriterijum za razgraničenje lišenja i ograničenja prava slobode kretanja može da posluži slučaj
Guzzardi protiv Italije u kojem se aplikant slobodno kretao na površini od dva i pol kvadratna kilometra na jednom ostrvu. Međutim, Evropski sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o lišenju slobode a ne ograničenju prava slobode kretanja jer je aplikant bio pod stalnim nadzorom, pri čemu mu je bio zabranjen izlaz od 22:00 sata. Također, aplikant nije mogao da koristi telefon, niti pak da održava bilo kakve socijalne, uključujući i porodične kontakte. Najzad, rok od 16 mjeseci bio je jedan od glavnih indikatora da se radilo o mjeri lišenja slobode. U pogledu vremenskog kriterija, kao što proizlazi iz slučaja
Guzzardi, vremenski faktor je odlučujući za ocjenu da li se
in casu radi o lišenju slobode ili pak ograničenju prava slobode kretanja. Međutim, u odnosu na kratkotrajna hapšenja koja vrši policija (policijski pritvor od 48 sati, prinudno dovođenje svjedoka, prinudni tjelesni pregled lica, zadržavanje lica radi identifikacije), Evropski sud je smatrao da se i takvi slučajevi, s obzirom na intenzitet i svrhu mjere, smatraju lišenjem slobode. U odnosu na poseban pravni položaj lica Ustavni sud zapaža da se član 5. Evropske konvencije ne primjenjuje na lica koja su već osuđena na kaznu zatvora i kojima je po tom osnovu već oduzeta sloboda. Ali svako daljnje ograničenje već oduzetog prava na slobodu Evropski sud može da kontrolira u okviru poštovanja prava iz člana 3. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud dalje ističe da je u svojoj Odluci broj
AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje rezultira li mjera ograničenja kretanja u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu lišavanjem slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije ili ograničenjem kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo (tačka 30):
Uzimajući u obzir razloge ograničavanja kretanja apelantici, trajanje mjere i karakteristike centra u kojem je apelantica bila smještena, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o ograničavanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je ukazao da (tačka 31):
je apelantici mjera ograničenja kretanja izrečena rješenjem Ministarstva na osnovu člana 114. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, u proceduri propisanoj zakonom kao mjera neophodna u demokratskom društvu, a da bi se izvršila provjera apelanticinog identiteta (…). Također, Ustavni sud zapaža da je ta mjera trajala ograničeno vrijeme (90 dana) u okviru kojeg je sa sigurnošću utvrđen apelanticin identitet, (...)Također, navedena mjera koju je izrekao upravni organ, bila je predmet preispitivanja Suda BiH u upravnom sporu apelantici, kojoj, kako je vidljivo iz osporenih odluka, za vrijeme trajanja mjere nije bila uskraćena stručna pravnička pomoć. Zatim, Ustavni sud je, imajući pri tom u vidu uvjete u PC "Rakovica" u kojim je mjera ograničenja kretanja izvršavana (tačka 32) ukazao (tačka 33)
da je apelantici bila ograničena sloboda kretanja na određen period - 90 dana - ali kao mjera neophodna u demokratskom društvu, budući da je postojala potreba za utvrđivanje apelanticinog identiteta (…). Osim toga, nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju, u odnosu na prostor u okviru kojeg je apelantici kretanje ograničeno, radi o prostoru otvorenog tipa u kojem ne postoji policijski nadzor nad korisnicima te time ni striktna kontrola ulaza i izlaza iz centra, (…). Stoga Ustavni sud zaključuje da je u apelanticinom slučaju ograničenje kretanja određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantima osporenim rješenjima zabranjeno da napuste teritoriju navedenih kantona, zatim im je zabranjeno da posjećuju sjedište pravnog lica "Lijanovići", te da kontaktiraju međusobno i s drugim osumnjičenim u konkretnom predmetu, kao i sa svjedocima. Pored toga, apelanti imaju obavezu da se svakog drugog utorka u mjesecu javljaju u policijsku stanicu. Također je određeno da će se opravdanost izrečenih mjera kontrolirati svaka dva mjeseca. U vrijeme podnošenja apelacija mjere zabrane su bile na snazi pet mjeseci. Ustavni sud dalje zapaža da su ove mjere zabrane propisane ZKPBiH u poglavlju "Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka", gdje su članom 123. ZKPBiH propisane mjere koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak, pored ostalih, i mjere zabrane i pritvor. Dalje Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantima mjera pritvora koja je bila prethodno izrečena zamijenjena blažim mjerama zabrane koje su propisane čl. 126. i 126.b ZKPBiH. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), Ustavni sud ističe da su standardi koje je uspostavio Evropski sud za ljudska prava minimum standarda zaštite određenog prava zagarantiranog Evropskom konvencijom, a što ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da taj standard proširi u smislu šire zaštite prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da može pružiti širi obim zaštite od onog kojeg pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, te će Ustavni sud osporena rješenja, kojima su apelantima određene mjere zabrane, ispitati u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije.
36. U vezi s navodima apelanata da u osporenim rješenjima nije utvrđena osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, a što je preduvjet za određivanje mjere pritvora kao i mjera zabrane, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud,
Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode, ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud,
O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c. zahtijeva da postoji "osnovana" a ne "iskrena" ili
bona fide sumnja (
ibid,
Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
37. Ustavni sud ističe da je Drugostepeno vijeće, odlučujući o žalbama apelanata da osnovana sumnja nije utvrđena u osporenim rješenjima, istaklo da je uvidom u dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo (lista dokaza navedena u rješenju od 25. decembra 2014. godine) uz prijedlog za određivanje pritvora apelantima i drugim osumnjičenim, utvrdilo da je ispravan zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje kao uvjetu za određivanje konkretnih mjera zabrane. Ustavni sud dalje zapaža da je Drugostepeno vijeće, također, imalo u vidu da se postupak nalazi u fazi istrage gdje je stepen uvjerenja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret nižeg stepena u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice. Zatim Ustavni sud ističe da je rješenje Suda BiH od 12. septembra 2014. godine kojim je utvrđena osnovana sumnja i apelantima prethodno bio određen pritvor, bilo predmet ocjene u Odluci Ustavnog suda broj
AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine. Imajući u vidu razloge koje su sudovi naveli u osporenim rješenjima u pogledu zaključaka da u konkretnoj fazi istrage postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili predmetna krivična djela, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljnosti.
38. U pogledu mjera zabrane koje su apelantima određene osporenim rješenjima, Ustavni sud zapaža da su apelanti i sami tražili da im se izrečena mjera pritvora zamijeni mjerama zabrane kao blažim mjerama. Osim toga, osporenim rješenjem od 8. decembra 2014. godine u okviru obavezne dvomjesečne sudske kontrole opravdanosti daljnjeg postojanja mjera zabrane prema članu 126.b stav 6. ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ublažio apelantima izrečenu mjeru obaveznog javljanja u policijsku stanicu. U odnosu na ostale mjere zabrane Drugostepeno vijeće je, odlučujući o žalbama apelanata, istaklo da je imalo u vidu visinu zaprijećene kazne propisane za predmetna krivična djela i, s tim u vezi, postojanje motiva za izbjegavanje procesuiranja u konkretnoj krivično- pravnoj stvari, zatim da u ovom postupku Tužilaštvo još uvijek prikuplja dokaze među kojima je i saslušanje svjedoka, te da bi međusobna komunikacija apelanata i drugih suosumnjičenih, kao i sa svjedocima s ciljem da se isključi ili umanji njihova krivična odgovornost, ometala tok istrage. Ustavni sud obrazloženja osporenih odluka u kojima su sudovi dali dovoljne i jasne zaključke o tome da nije došlo do promjena razloga i okolnosti zbog kojih su predmetne mjere zabrane određene ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporenim rješenjem od 8. decembra 2014. godine izvršio zakonom propisanu obavezu dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnjeg postojanja mjera zabrane.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
40. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1.
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
42. Apelanti u apelaciji navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu
Peša protiv Hrvatske izrazio sljedeći stav: "
Sud ponavlja da je predmnijeva nevinosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (…). U svom relevantnom aspektu članak 6., stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje od strane samoga suda mišljenja da je osoba "optužena za kazneno djelo" kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (…)" (vidi Evropski sud,
Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stav 138).
43. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na frazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava dana, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud,
Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je "krivica" i "dokazana" ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo – na primjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja
(op. cit. Daktaras protiv Litvanije, tač. 41-45), (vidi Ustavni sud, Odluka
AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
44. Povredu navedenog prava apelanti vide u činjenici da se osporenim rješenjem
de facto i
de jure slijedi koncept u pogledu zaključka Suda BiH o dokazanoj krivici apelanata, kao što su to već apelanti isticali u predmetu AP 4309/14 u odnosu na rješenja o određivanju pritvora. Ustavni sud zapaža da su apelanti u prilog svojih tvrdnji u apelaciji citirali frazu iz drugostepenog rješenja od 27. oktobra 2014. godine koja glasi: "
Jasno je da se poslovanje u tim firmama, potpisivanje dokumentacije, njihovo vođenje, fiktivno vlasništvo kao i druge aktivnosti, direktno vezuju za osumnjičene". Ustavni sud uočava da je citirani navod sadržan u rečenici koja glasi: "Prigovor žalbe da u ovom predmetu pravna lica nisu osumnjičena, nije osnovan iz razloga što, iako možda krivični postupak nije pokrenut i prema navedenim pravnim licima, jasno je da se poslovanje u ovim firmama, potpisivanje dokumentacije, njihovo vođenje, fiktivno vlasništvo kao i druge aktivnosti, direktno vezuju za osumnjičene u ovom predmetu, pa je sasvim opravdan zaključak Suda da je neophodno odrediti i ovu mjeru zabrane."
45. U vezi s navedenim Ustavni sud naglašava da je u predmetu AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud, u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene, utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, a što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao krivnju apelanata (
op. cit. AP 4309/14, stav 59). Ustavni sud zapaža da je tačna konstatacija apelanata da postoji citirana fraza (kao dio rečenice) u drugostepenom rješenju od 27. oktobra 2014. godine. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je sud u osporenim rješenjima apelante označavao kao osumnjičene, a u citiranom navodu je, obrazlažući razloge za određivanje konkretne mjere zabrane, apelante također označio kao osumnjičene, iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Sud BiH nije prejudicirao krivnju apelanata na bilo koji način. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da je citirana fraza sadržana u kontekstu rješenja kojim se apelantima određuju mjere zabrane na temelju osnovane sumnje da su apelanti kao osumnjičeni počinili krivična djela, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovanim (vidi Ustavni sud, Odluka
AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja i poduzimanja određenih aktivnosti, u zamjenu za prethodno određenu mjeru pritvora, izrečene u skladu sa zakonom kao blaže mjere obezbjeđenja prisustva apelanata i vođenja krivičnog postupka, te kad je odluke kojima su apelantima izrečene mjere zabrane preispitao sud u okviru obavezne dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnjeg postojanja predmetnih mjera zabrane.
48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenju o određivanju mjera zabrane apelante označavao kao osumnjičene, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao krivnju apelanata.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.