Službeni glasnik BiH, broj 58/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3752/12, rješavajući apelaciju Adnana Trnčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Adnana Trnčića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što apelant nakon lišenja slobode u periodu od 4. do 19. septembra 2012. godine nije bio izveden pred sudiju.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Adnan Trnčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Borislav Jamina, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 K 025871 12 Kv od 27. septembra 2012. godine i broj 89 0 K 025871 11 K od 19. septembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Osnovnog suda je 6. novembra 2012. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i od Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Osnovni sud je odgovorio na apelaciju 15. novembra 2012. godine, a Okružni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 13. odnosno 16. februara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužilaštvo je optužilo apelanta Optužnicom broj 0 KT 17 0 KT 0000880 10 od 30. septembra 2011. godine, koja je potvrđena 7. novembra 2011. godine, zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo – falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS). U optužnici je navedeno da je apelant nastanjen u Sarajevu, ulica Ante Babića broj 9, opština Novi Grad, Sarajevo.

7. Osnovni sud je 7. novembra 2011. godine preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom na apelantovu adresu koja je navedena u optužnici poslao apelantu optužnicu, uz dopis o njegovim pravima u pogledu izjavljivanja prigovora na optužnicu u smislu člana 241. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), zatim izjašnjenja o krivnji kao i prijedloga dokaza koje treba izvesti na glavnom pretresu. Poštanska pošiljka je vraćena Sudu kao neuručena, s tim što je na povratnici poštanski službenik naveo: "10. 11. 2011. (stranka se nalazi u zatvoru)".

8. Osnovni sud je 15. novembra 2011. godine KPZ Sarajevo poslao dopis u kojem je navedeno da je Sud obaviješten da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora od 17. oktobra 2011. godine, te da je potrebno da apelantu uruče potvrđenu optužnicu s prilozima i da uredno potpisanu dostavnicu vrate tom sudu.

9. Osnovni sud je ročište o apelantovom izjašnjenјu o krivnji od 23. novembra 2011. godine odgodio za 13. decembar 2011. godine jer nije pristupio apelant koji se nalazio na izdržavanju kazne u KPZ Sarajevo. Osnovni sud je, shodno članu 182. ZKP-a, izdao naredbu da apelanta na zakazano ročište dovedu pripadnici Odjeljenja sudske policije sudova u Kantonu Sarajevo u daljnjem tekstu: Sudska policije Kantona Sarajevo).

10. Osnovni sud je 13. decembra 2011. godine održao ročište o izjašnjenju o apelantovoj krivnji u smislu člana 244. ZKP. U zapisniku je konstatirano da je apelanta privela Sudska policija iz KPZ Sarajevo gdje se nalaziо na izdržavanju kazne zatvora do 17. januara 2012. godine, kao i da mu je optužnica uručena 18. novembra 2011. godine. Također je konstatirano da se apelant u odnosu na navode iz optužnice izjasnio da nije kriv.

11. Osnovni sud je ročišta za glavni pretres koja su bila zakazana za 16. januar, 9. april i 30. maj 2012. godine odložio zbog toga što su se pismeni pozivi apelantu vratili kao neuručeni, kao i zbog toga što naredbe Sudskoj policiji Kantona Sarajevo za dovođenje apelanta nisu bile realizirane, jer apelant nije bio pronađen na adresi navedenoj u pozivu.

12. Osnovni sud je 9. jula 2012. godine izdao naredbu Sudskoj policiji Kantona Sarajevo da dovede apelanta s adrese Ante Babića broj 9, Sarajevo, na glavni pretres zakazan za 22. august 2012. godine.

13. Na ročištu od 22. augusta 2012. godine Osnovni sud je u zapisniku konstatirao da apelant nije doveden, da naredba za dovođenje od 9. jula 2012. godine nije realizirana te da će naknadno uslijediti pismeni izvještaj Sudske policije Kantona Sarajevo. Također je konstatirano da je Tužilaštvo predložilo da se apelantu odredi pritvor i raspiše potjernica, jer iz dostavljenih pismenih izvještaja Sudske policije Kantona Sarajevo proizlazi da apelant ne stanuje na datim adresama te da je nedostupan sudu i organima krivičnog gonjenja. Osnovni sud je nakon toga donio Rješenje broj 89 0 K 025871 11 K kojim se na osnovu člana 261. ZKP apelantu određuje pritvor radi obezbjeđenja prisustva na glavnom pretresu. U obrazloženju navedenog rješenja Osnovni sud je istakao da je više puta zakazivao glavni pretres i pozivao stranke ali da se apelant nije odazivao na pozive suda, niti je pravdao izostanke. Kako sud nije mogao obezbijediti prisustvo apelanta primjenom blaže mjere, odnosno dostavljanjem poziva na adresu prebivališta koja je navedena u optužnici i u zapisniku od 13. decembra 2011. godine, Osnovni sud je u više navrata izdavao naredbe za dovođenje apelanta, ali naredbe nisu realizirane jer apelant nije pronađen. Osnovi sud se pozvao na službene zabilješke Sudske policije Kantona Sarajevo od 30. maja 2012. godine i 22. augusta 2012. godine iz kojih proizlazi da apelant nije pronađen na adresi. Dalje je navedeno da apelant nije obavijestio sud, odnosno tužilaštvo, o promjeni adrese iako je u toku postupka bio propisno upozoren na posljedice u smislu čl. 182. i 274. ZKP. Istaknuto je da je Osnovni sud prihvatio prijedlog Tužilaštva da se odredi pritvor jer je iz dotadašnjeg toka postupka očigledno da je apelant znao da se protiv njega vodi krivični postupak, ali da izbjegava dolazak na sud te je s ciljem da se obezbijedi apelantovo prisustvo primjenom čl. 261. i 452. ZKPRS donio navedeno rješenje.

14. Na istom ročištu (od 22. augusta 2012. godine) Osnovni sud je, također, donio naredbu na osnovu člana 452. ZKP da se za apelantom izda potjernica, a koju će realizirati MUP Kantona Sarajevo, KPZ Sarajevo i sudska policija. Na osnovu člana 53. stav 2. ZKP Osnovni sud je rješenjem apelantu odredio branioca po službenoj dužnosti za vrijeme dok pritvor traje. Također, Osnovni sud je rješenjem glavni pretres odložio za 28. novembar 2012. godine, i izdao naredbu Sudskoj policiji Kantona Sarajevo da dovede apelanta s adrese Ante Babića 9, u Sarajevu.

15. Sudska policija Istočno Sarajevo je dopisom od 5. septembra 2012. godine obavijestila Osnovni sud da im je MUP Kantona Sarajevo – Odsjek za zadržavanje lica lišenih slobode 4. septembra 2012. godine u 14.00 sati predao apelanta, koji je sproveden u KPZ Istočno Sarajevo.

16. Apelantov branilac po službenoj dužnosti je 7. septembra 2012. godine pismenim podneskom zatražio od Osnovnog suda da apelant bude odmah izveden pred sudiju, shodno članu 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Osnovni sud je 19. septembra 2012. godine održao glavni pretres. U zapisniku o glavnom pretresu je konstatirano da je apelant lišen slobode 4. septembra 2012. godine na osnovu rješenja suda od 22. augusta 2012. godine i naredbe za raspisivanje potjernice od istog datuma. Dalje je konstatirano da je na upit sudije apelant izjavio da je bio na liječenju zbog saobraćajnog udesa u maju 2012. godine i da nije bio u mogućnosti da pristupi na glavni pretres, a što se tiče adrese prebivališta izjavio je da je nastanjen na adresi Ante Babića 9 u Sarajevu. Osnovni sud je proveo dokazni postupak u kojem je Tužilaštvo iznijelo dokaze optužbe, te istovremeno predložilo da se na naredno ročište pozovu dva vještaka grafološke struke. Apelantova odbrana je izjavila da će dokaze iznijeti nakon provođenja dokaza optužbe. Sljedeće ročište za glavni pretres Osnovni sud je zakazao za 3. oktobar 2012. godine, i na njemu je trebalo da budu saslušani pozvani svjedoci i da se provedu materijalni dokazi optužbe.

18. Na navedenom ročištu od 19. septembra 2012. godine apelantov branilac je predložio da se apelantu ukine mjera pritvora i da sud uzme u obzir apelantove navode da se nalazio na liječenju jer je u međuvremenu doživio saobraćajnu nezgodu, naglašavajući da se nije protivio dolasku na glavni pretres. Navedenom prijedlogu apelantovog branioca usprotivilo se Tužilaštvo, ističući da je evidentno apelantovo izbjegavanje da se javlja sudu, da svaku promjenu i svoj status prijavi sudu. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 K 025871 11 K od 19. septembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantovog branioca da se ukine mjera pritvora koja je određena rješenjem tog suda od 22. augusta 2012. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da, po mišljenju tog suda, prijedlog apelantove odbrane nije osnovan jer nije potkrijepljen nijednim dokazom, a posebno uvažavajući razloge zbog kojih je određen pritvor. Navedeno je da iz stanja spisa proizlazi da je glavni pretres više puta odložen zbog nedolaska apelanta, koji nije opravdao nijedan izostanak. Apelant je znao da se protiv njega vodi krivični postupak i bio je propisno upozoren na posljedice u smislu čl. 182. i 274. ZKPRS, pa je mogao obavijestiti sud o razlozima nedolaska. Kako apelantova odbrana nije ponudila nijedan dokaz na okolnost navedenih tvrdnji, te kako primjenom blažih mjera shodno odredbama člana 180. stav 2. ZKP nije obezbijeđeno apelantovo prisustvo, Osnovni sud je s ciljem da provede dokaze i okonča krivični postupak donio navedeno rješenje.

19. Rješenjem vijeća Osnovnog suda broj 89 0 K 025871 12 Kv od 27. septembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je navedeno rješenje od 19. septembra 2012. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da, po mišljenju suda, kod određivanja pritvora apelantu nije povrijeđen član 261. stav 2. ZKPRS jer se apelant nije odazivao pozivima za usmeni pretres, zbog čega je i određen pritvor i raspisana potjernica. Dalje je vijeće smatralo da rješenjem o odbijanju prijedloga za ukidanje mjere pritvora nije povrijeđen član 5. stav 3. Evropske konvencije. Vijeće je istaklo da je, s obzirom da sud unaprijed nije mogao znati vrijeme lišenja slobode a niti je mogao unaprijed zakazati ročište, vrijeme od 15 dana razuman rok u kojem je sud zakazao i održao glavni pretres zbog čega su, po mišljenju vijeća, neosnovani navodi iz žalbe da je pobijanim rješenjem povrijeđen član 5. stav 3. Evropske konvencije.

20. Apelant je 4. oktobra 2012. godine pušten iz pritvora zbog isteka roka od 30 dana od lišenja slobode.

21. Osnovni sud je 2. septembra 2013. godine donio Presudu broj 89 0 K 025871 11 K kojom je apelant na osnovu člana 298. tačka v) ZKPRS oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo – falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. KZRS. Istom presudom apelant je oslobođen obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka. Presudom je apelantu izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta, i to krivotvorene saobraćajne dozvole precizirane u izreci presude.

22. Okružni sud je 10. decembra 2013. godine Presudom broj 89 0 K 025871 13 Kž odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva i potvrdio presudu Osnovnog suda od 2. septembra 2013. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Navodi da je njegovog branioca, koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, 7. septembra 2012. godine sud obavijestio da je apelant lišen slobode 4. septembra 2012. godine i da se nalazi u KPZ Istočno Sarajevo. Apelantov branilac je istog dana kada je obaviješten da je apelant lišen slobode podneskom zatražio da apelant odmah bude izveden pred sudiju, shodno članu 5. stav 3. Evropske konvencije. Dalje je istaknuto da je od apelantovog lišenja slobode (4. septembar 2012. godine) pa do njegovog izvođenja pred sudiju 19. septembra 2012. godine (kada je održan glavni pretres) prošlo vrijeme od 15 dana, a u tom vremenu apelant nije izvođen pred sudiju. Apelant smatra da nije bilo nikakvih vanrednih okolnosti zbog kojih apelant ne bi bio izveden pred sudiju u vrlo kratkom roku (prema praksi Evropskog suda ne duže od četiri dana pa i u vanrednim okolnostima), a apelant je izveden pred sudiju prvi put nakon proteka 15 dana od dana hapšenja. Apelant smatra da je povrijeđena odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

24. Okružni sud je u odgovoru istakao da je taj sud odlučio o žalbi Tužilaštva protiv prvostepene presude. Nakon zakazane i održane sjednice, vijeće tog suda donijelo je presudu 10. decembra 2013. godine kojom je žalba Tužilaštva odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

25. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je, nakon što je 6. septembra 2012. godine dobio obavijest sudske policije Okružnog centra Istočno Sarajevo da je apelant lišen slobode, zakazao i održao glavni pretres 19. septembra 2012. godine u prisustvu stranaka i apelantovog branioca. Datum održavanja pretresa određen je uz prethodnu konsultaciju sa strankama i braniocem uvažavajući raspored suđenja, obaveze postupajućeg tužioca i branioca, kao i činjenicu da se apelant nalazi u pritvoru, sve kako bi se spriječila nepotrebna odlaganja glavnog pretresa. Po mišljenju Osnovnog suda apelant je u razumnom roku izveden pred sud, te u toku postupka nije bilo kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je, nakon što je izvršilo uvid u predmetni spis, utvrdilo da je postupak pred nadležnim sudom vođen i proveden u skladu sa zakonom, te da je njegovo trajanje bilo uslovljeno procesnim pretpostavkama nužnim za zakonito vođenje postupka. Istaknuto je da je na trajanje postupka znatno uticao i odnos apelanta prema sudu koji je vodio postupak. Apelantovo neodazivanje pozivu suda, i/ili izbjegavanje primanja poziva te netačna i/ili česta promjena adrese su uticali na trajanje konkretnog postupka. Predloženo je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

27. Krivični zakon RS ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 377.
Falsifikovanje isprave

(1) Ko napravi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da se takva upotrijebi kao prava ili ko takvu ispravu upotrijebi kao pravu ili je pribavi radi upotrebe, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(2) Ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj, ili je drži radi toga da je upotrijebi ili je upotrijebi kao pravu, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.

28. Zakon o krivičnom postupku RS ("Službeni glasnik RS" broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

XIV Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka

1. Zajedničke odredbe

Član 181.
Vrste mjera

(1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ

pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

2. Poziv

Član 182.
Dostavljanje i sadržaj poziva

(1) Prisustvo optuženog pri izvršenju radnji u krivičnom postupku osigurava se njegovim pozivanjem. Poziv optuženom upućuje sud.

(2) Pozivanje se vrši dostavljanjem zatvorenog pisanog poziva koji sadrži: naziv organa koji poziva, ime i prezime optuženog, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje optuženi treba da dođe, dan i čas kada treba da dođe, označenje da se poziva u svojstvu optuženog i upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prinudno doveden, da je dužan odmah obavijestiti tužioca, odnosno sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište i službeni pečat i potpis tužioca, odnosno sudije koji poziva.

(3) Kada se osumnjičeni, odnosno optuženi prvi put poziva, poučiće se u pozivu o pravu da uzme branioca i da branilac može biti prisutan njegovom ispitivanju.

(4) Kada se osumnjičeni prvi put poziva, poučiće se u pozivu o njegovim pravima u skladu sa članom 143. ovog zakona. Do podizanja optužnice poziv osumnjičenom upućuje tužilac.

(5) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi nije u stanju da se odazove pozivu usljed bolesti ili druge neotklonjive smetnje, ispitaće se u mjestu gdje se nalazi ili će se osigurati njegov prevoz do zgrade suda ili drugog mjesta gdje se radnja preduzima.

3. Dovođenje

Član 183.
Naredba za dovođenje

(1) Naredbu da se osumnjičeni, odnosno optuženi dovede može izdati sud ako je

doneseno rješenje o pritvoru ili ako uredno pozvani optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti očigledno proizlazi da optuženi izbjegava prijem poziva.

(2) Izuzetno, u hitnim slučajevima, naredbu iz stava 1. ovog člana može izdati i tužilac - ukoliko uredno pozvani osumnjičeni ne dođe, a svoj izostanak ne opravda.

(3) Naredbu za dovođenje izvršava sudska policija.

(4) Naredba za dovođenje izdaje se pisano. Naredba sadrži: ime i prezime optuženog koji se treba dovesti, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret uz navođenje odredbe Krivičnog zakona, razlog zbog koga se naređuje dovođenje, službeni pečat i potpis sudije koji naređuje dovođenje.

(5) Lice kome je povjereno izvršenje naredbe predaje naredbu osumnjičenom, odnosno optuženom i poziva ga da s njim pođe. Ako osumnjičeni, odnosno optuženi to odbije, dovešće ga prinudno.

Član 261.
Nedolazak optuženog na glavni pretres

(1) Ako je optuženi uredno pozvan, a ne dođe niti svoj izostanak opravda, sudija, odnosno predsjednik vijeća će odgoditi glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija, odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju.

(2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor.

(3) Protiv rješenja o određivanju pritvora, dopuštena je žalba koja ne odgađa njegovo izvršenje.

(4) Ako ne bude ranije ukinut, pritvor traje do objavljivanja presude, a najduže 30 dana.

Član 418.
Uslovi za izdavanje potjernice

(1) Izdavanje potjernice može se narediti kada se osumnjičeni, odnosno optuženi protiv kojeg je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna nalazi u bjekstvu, a postoji naredba za njegovo dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora.

(2) Izdavanje potjernice naređuje sud.

(...)

(4) Naredba suda ili rukovodioca ustanove za izdavanje potjernice dostavlja se

policijskim organima, radi izvršenja.

VI. Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Osnovnog suda broj 89 0 K 025871 12 Kv od 27. septembra 2012. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je osporeno rješenje doneseno 27. septembra 2012. godine, a da je apelacija podnesena 29. oktobra 2012. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je apelacija dopustiva.

VII. Meritum

33. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima odbijen prijedlog apelantove odbrane za ukidanje mjere pritvora. Međutim, Ustavni sud uočava da apelant osim paušalnog navođenja osporenih rješenja nije naveo razloge, niti je ponudio argumente kojim bi osporio odluku redovnih sudova u pogledu odbijanja apelantovog prijedloga za ukidanje mjere pritvora. Zapravo, apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer smatra da, nakon što je lišen slobode, nije "odmah izveden pred sudiju" odnosno da vrijeme od 15 dana koliko je prošlo od lišavanja apelanta slobode pa do zakazivanja glavnog pretresa nije u skladu s članom 5. stav 3. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud apelaciju ispitati u odnosu na istaknute apelantove navode.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

37. U vezi s apelacionim navodima Ustavni sud zapaža da član 5. stav 3. Evropske konvencije garantuje prava svakome ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c. člana 5. Evropske konvencije. Stavom 1.c. člana 5. Evropske konvencije je između ostalog propisano da niko ne smije biti lišen slobode osim u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo.

38. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pitanja određivanja pritvora zbog neodazivanja na pozive suda u toku vođenja krivičnog postupka razmatrao prema članu 5. stav 1.c. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Harkmann protiv Estonije, presuda od 11. jula 2006. godine, tač. 33-35; Vrenčev protiv Srbije, presuda od 23. septembra 2008. godine, tač. 60. i 61; Krnjak protiv Hrvatske, presuda od 28. juna 2011. godine, tač.40-43). Pri tome je Evropski sud smatrao da je u takvim predmetima primjenjiv i stav 1.b. člana 5. Evropske konvencije, međutim, zaključivši da je stav 1.c. primjenjiv Evropski sud je nastavljao daljnje ispitivanje o tome da li su striktnije garancije iz člana 5. stav 3. u konkretnim predmetima bile ispoštovane (op. cit. Harkmann protiv Estonije, tačka 35).

39. U odnosu na apelantove navode o povredi člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije zapaža da je Evropski sud u predmetu Vrenčev protiv Srbije naveo: Sud ponovo podsjeća da se član 5. stav 3. strukturno tiče dva posebna pitanja: ranih faza poslije hapšenja kada organi pojedinca stave u pritvor i perioda kada se čeka na konačno suđenje pred krivičnim sudom kada se osumnjičeni može pritvoriti ili pustiti na slobodu uz uslovljavanje ili bez uslovljavanja. Ova dva aspekta dozvoljavaju različita prava i ne moraju biti logički ili privremeno povezani. Vraćajući se na početnu fazu u okviru prvog aspekta sudska praksa Suda utvrđuje da se pojedinac uhapšen ili pritvoren pod sumnjom da je počinio krivično djelo mora zaštiti određenom sudskom kontrolom. Ta kontrola služi za obezbjeđenje djelotvorne zaštite od rizika zloupotrebe kao i za zaštitu od zloupotrebe ovlaštenja od strane službenika koji primjenjuju zakon ili drugih organa za ono što bi trebalo da budu usko ograničene svrhe, da se primjenjuju strogo u skladu sa predviđenim postupcima. Navedena sudska kontrola mora između ostalog zadovoljiti zahtjev hitnog postupanja čime se omogućava otkrivanje bilo kakve zloupotrebe i svođenje na minimum neopravdanog miješanja u slobodu pojedinca. Strogo vremensko ograničenje koje ovaj zahtjev nameće ostavlja malo elastičnosti u tumačenju da li bi inače postojao ozbiljan rizik od ugrožavanja same suštine zaštićenog prava. Pritvor koji odredi domaći sud ne isključuje naknadnu primjenu zahtjeva "hitnosti" sadržanog u članu 5. stav 3. ako između ostalog okrivljeni nije saslušan prilikom prvog razmatranja njegovog pritvora. Na primjer, razmak od 15 dana između stavljanja u pritvor na osnovu sudske odluke i njegovog ličnog saslušanja pred sudijom smatra se neusklađenim s članom 5. stav 3. u slučaju McGoff protiv Švedske (presuda od 26. oktobra 1984. godine stav 27, serija A br.83). S obzirom na gore navedeno Sud primjećuje da u konkretnom slučaju ročište nije održano ni kada je prvobitno određen pritvor podnosiocu predstavke ni kada je Vrhovni sud razmatrao odnosnu žalbu u vezi s tim. Stoga je trebalo 20 dana da podnosilac predstavke bude lično izveden pred sudiju, a čak ni tada to nije bio dio postupka razmatranja pritvora prije suđenja već se to desilo prilikom samog suđenja podnosiocu predstavke. Prema tome, došlo je do povrede prava podnosioca predstavke da odmah bude izveden pred sudiju kako je zajamčeno članom 5. stav 3. Konvencije (op. cit. Vrenčev protiv Srbije, tač. 64-68).

40. Ustavni sud dalje zapaža da je u predmetu Harkmann protiv Estonije Evropski sud naveo: Za razliku od više predmeta koje je ocjenjivao Sud, pritvor podnosioca predstavke u konkretnom predmetu je od samog početka naredio Sud. Tako da je na Sudu da utvrđuje da li je umješanost Suda u hapšenje podnosioca predstavke bila dovoljna da se ispune uslovi iz člana 5 stav 3. Konvencije. Sud nalazi da kao prvo, tekst člana 5. stava 3. zahtijeva da će se osoba hitno dovesti pred suca ili drugog sudskog službenika nakon što je uhapšen ili pritvoren. Tekst same odredbe ne predviđa bilo kakvu mogućnost izuzetka od tog zahtjeva, čak ni na osnovu prethodne umiješanosti suda. Ako bi se zaključilo drugačije to bi bilo suprotno jasnom značenju teksta odredbe. Nadalje, sud podsjeća da prema svojoj sudskoj praksi, sudska kontrola koju predviđa član 5. stav 3. mora ispuniti određene zahtjeve, jedan od tih jeste da sudski službenik mora sam saslušati pritvorenu osobu prije nego što donese odgovarajuću odluku (...). Sud navodi da u konkretnom predmetu podnosilac predstavke- za razliku od njegovog advokata – je sam izabrao da se ne pojavi pred Okružnim sudom kada je donesena odluka o njegovom hapšenju. Ova činjenica sama po sebi ne pokreće pitanja iz člana 5. stava 3, jer uslov ne može proizaći iz Konvencije tako da bi osoba koja izbjegava sudski postupak morala biti prisutna na sudskom saslušanju kada je odobrenje za njegovo hapšenje već riješeno (...). Međutim, Sud primjećuje da podnosilac predstavke nije imao priliku da sudu prezentuje moguće lične razloge koji govore protiv njegovog pritvora nakon stvarnog hapšenja 2. oktobra 2002. godine, uprkos obaveze vlasti u skladu sa članom 5. stav 3. da mu ponudi mogućnost da bude saslušan. Sud navodi da je podnosilac predstavke oslobođen nakon rasprave u njegovom krivičnom predmetu 17. oktobra 2002. godine, to jeste prije nego je zakonitost njegovog pritvora bila ispitana. Do tada on je držan u pritvoru 15 dana. Sud nalazi da je taj period inkompatibilan sa zahtjevom hitnosti prema članu 5. stav 3. (op. cit. Harkmann protiv Estonije, tač. 37-39).

41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant lišen slobode 4. septembra 2012. godine na osnovu odluke Osnovnog suda o određivanju pritvora. Apelantov branilac je 7. septembra 2012. godine zatražio od Osnovnog suda da apelant odmah bude izveden pred sudiju u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Međutim, Osnovni sud nije odlučivao o tom zahtjevu, odnosno o zakonitosti apelantovog pritvora, već je za 19. septembar 2012. godine zakazao ročište za glavnu raspravu. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je od apelantovog stavljanja u pritvor pa do njegovog saslušanja pred sudijom (i to na ročištu za glavnu raspravu, dakle na suđenju, a ne o zahtjevu apelanta za hitno saslušanje prema članu 5. stav 3. Evropske konvencije) došlo nakon 15 dana koje je apelant proveo u pritvoru. Osnovni sud je pri tome smatrao da se radilo o razumnom roku u kojem je zakazao ročište za glavni pretres.

42. Ustavni sud ističe da je Evropski sud u navedenim predmetima utvrđivao da rok od 15 dana, u kojem su podnosioci predstavki nakon hapšenja bili izvedeni pred sudiju, ne zadovoljava zahtjev "hitnosti" prema članu 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud uočava da je zahtjev za hitno postupanje prema navedenom članu Evropske konvencije faktičko pitanje i uvijek zavisi od konkretnih okolnosti u svakom predmetu. U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je pri zakazivanju ročišta za glavnu raspravu konsultovao stranke u postupku, vodeći pri tome računa o zakazanim obavezama apelantovog branioca, tužitelja, postupajućeg sudije, kao i o činjenici da se apelant nalazi u pritvoru. Međutim, navedene radnje, kako dalje zapaža Ustavni sud, bez prisustva apelanta i njegovog saslušanja u vezi s pritvorom, ne zadovoljavaju zahtjev iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c. ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju. Ustavni sud ističe da je apelant nakon hapšenja 4. septembra 2012. godine saslušan pred Osnovnim sudom nakon 15 dana, i to na samom suđenju. U navedenom roku od 4. do 19. septembra 2012. godine Osnovni sud nije saslušao apelanta kako bi prije suđenja odlučio o zakonitosti određenog pritvora ili o eventualnom određivanju blažih mjera obezbjeđenja apelantovog prisustva suđenju i kako bi apelant mogao prezentirati svoje lične razloge koji govore protiv određivanja pritvora. Činjenica da je Osnovni sud vodio računa o obavezama stranaka u postupku i samog suda ne oslobađa Osnovni sud zahtjeva prema članu 5. stav 3. Evropske konvencije da apelant nakon hapšenja bude odmah izveden i saslušan pred sudijom.

43. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada nije zadovoljen zahtjev "hitnosti" koji nameće navedena odredba jer apelant protiv kojeg je tekao krivični postupak, u roku od 15 dana nakon što mu je određen pritvor, nije lično saslušan u vezi s određivanjem pritvora protiv njega.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.