Službeni glasnik BiH, broj 74/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1170/09, rješavajući apelaciju Mirka Todorovića i Miloša Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbijaju se kao neosnovane apelacije Mirka Todorovića i Miloša Radića podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-07/382 od 17. februara 2009. godine i X-KR-07/382 od 29. aprila 2008. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Mirko Todorović (u daljnjem tekstu: apelant Todorović) iz Repovca, оpćina Bratunac, koga zastupa Žiko Krunić, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-07/382 od 17. februara 2009. godine i X-KR-07/382 od 29. aprila 2008. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1170/09. Apelant Todorović je 6. maja 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Protiv istih presuda Suda BiH apelaciju je 23. aprila 2009. godine podnio i Miloš Radić (u daljnjem tekstu: apelant Radić), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1219/09.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju oba apelaciona predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1170/09.

4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju apelanta Todorovića, a 20. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju apelanta Radića.

5. Sud BiH je odgovor na apelaciju apelanta Todorovića dostavio 21. jula 2009. godine, a Tužilaštvo BiH 10. jula 2009. godine. Odgovor na apelaciju apelanta Radića Sud BiH je dostavio 31. augusta 2009. godine, a Tužilaštvo BiH 24. jula 2009. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu Todoroviću 20. augusta 2009. godine, a apelantu Radiću 2. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Suda BiH broj X-KR-07/382 od 29. aprila 2008. godine apelanti su proglašeni krivim da su u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, kao pripadnici Vojske Republike Srpske, na način opisan u izreci presude izvršili progon civilnog bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj i kulturnoj i vjerskoj osnovi, i to oduzimanjem fizičke slobode, mučenjima i ubistvima. Na taj način, kako je zaključio Sud BiH, apelanti su počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a) e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a sve u vezi sa članom 29. i članom 80. stav 1. istog zakona, pa ih je Sud BiH, na osnovu navedenih zakonskih propisa, a u vezi sa odredbama čl. 39, 42. i 48. KZBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanja od po 17 godina. Izričući utvrđenu kaznu zatvora, Sud BiH je utvrdio da su apelanti 20. maja 1992. godine u popodnevnim satima u selu Borkovac, оpćina Bratunac, zajedno sa još četiri pripadnika Vojske Republike Srpske učestvovali u hapšenju grupe od 14 civila bošnjačke nacionalnosti, koji su se, uslijed straha od napada vojske i policije Republike Srpske, skrivali u napuštenom kamenolomu nedaleko od sela Borkovac u kom je većina bila nastanjena.

9. Sud BiH je u toku krivičnog postupka izveo dokaze Tužilaštva BiH i odbrane apelanata. Na prijedlog Tužilaštva BiH kao dokaz je izvedeno saslušanje 15 svjedoka i vještaka, kao i uvid u brojne materijalne dokaze kao što su skice mjesta događaja, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari, zapisnik o utvrđivanju identiteta određenih lica, izvještaji o sudskomedicinskoj ekspertizi, potvrde o smrti određenog broja lica i dr. Navedeno je da su provedeni i dokazi odbrane, te da je na prijedlog apelanta Todorovića saslušano devet svjedoka, a na prijedlog apelanta Radića saslušano pet svjedoka, poimenično navedenih u presudi. Dalje je navedeno da je na prijedlog apelanta Todorovića izvršen uvid u dva materijalna dokaza (presudu i potvrdu), a da apelant Radić nije ponudio materijalne dokaze. Prvostepeno vijeće je obrazložilo prisustvo apelanata putem iskaza preživjelih svjedoka, što je Sud BiH utvrdio van svake sumnje u toku postupka. Iz iskaza tih svjedoka Sud BiH je jasno i nedvosmisleno zaključio da je apelant Todorović bio sa vojnicima koji su našli grupu Bošnjaka civila koji su se krili u kamenolomu i da se iz iskaza svjedoka A.R., N.S. i M.S jasno vidi da je apelant bio prisutan prilikom zlostavljanja žrtava od drugih vojnika. Sud BiH je ocijenio i određene različitosti u iskazima svjedoka optužbe od toga da nisu svi preživjeli u momentu strijeljanja vidjeli oba apelanta s obzirom na to da su svjedoci stajali u stroju od 12 ljudi koji su bili prisiljeni držati oborene glave i da su neki kriomice pogledali u one koji su stajali ispred njih, tako da su neki vidjeli apelanta Radića, a drugi i apelanta Todorovića. Međutim, svi svjedoci su u svojim izjavama bili saglasni u bitnom o prisustvu apelanta Todorovića i apelanta Radića za utvrđivanje njihove krivičnopravne odgovornosti. Sud BiH je naveo da su svi svjedoci u ovom predmetu ispitani u toku javnog glavnog pretresa bez ikakvih posebnih ograničenja predviđenih Zakonom o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i Zakonom o zaštiti svjedoka, pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, predviđenih mjera zaštite ili olakšanja svjedočenja.

10. Dakle, u vezi sa ocjenom provedenih dokaza, Sud BiH je naveo da je ocijenio dokaze u ovom predmetu u skladu sa važećim procesnim zakonom, tj. ZKPBiH. Kako je naveo, Sud BiH je na optužene primijenio pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKPBiH koja utjelovljuje osnovni zakonski princip, tako da Tužilaštvo BiH snosi teret dokazivanja krivice optuženog pri čemu ona mora biti dokazana van razumne sumnje. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili pred Sudom Sud BiH je u obzir uzeo njihovo držanje, vladanje i karakter u mjeri u kojoj je to bilo moguće. U pogledu svih svjedoka Sud BiH je naveo da je, također, u obzir uzeo vjerovatnoću, dosljednost i druge dokaze, te okolnosti predmeta. Dalje, Sud BiH je naveo da je tokom cijelog postupka bio svjestan činjenice da kredibilitet svjedoka zavisi od njihovog poznavanja činjenica o kojima su svjedočili, njihovog integriteta, iskrenosti i činjenice da su se obavezali da će govoriti istinu u smislu zakletve koju su dali. Sud BiH je na stranama 22-39 prvostepene presude detaljno iznio tok dokaznog postupka i sadržaj provedenih dokaza, ocjenjujući sve te dokaze u skladu sa pravilima krivičnog postupka.

11. U pogledu primjene materijalnog prava, Sud BiH je istakao da krivična djela za koja su apelanti proglašeni krivim predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu i stoga potpadaju pod „opće principe međunarodnog prava" propisane članom 4.a Zakona o izmjenama i dopunama KZBiH i „.opća pravna načela koja priznaju civilizirani narodi" propisana stavom 2. člana 7. Evropske konvencije, te, stoga, KZBiH, prema mišljenju Suda BiH, može biti primijenjen u ovom slučaju na osnovu ovih odredaba. Naime, kako je naveo Sud BiH, status koji u međunarodnom običajnom pravu imaju zločini protiv čovječnosti, kao i pripisivanje individualne krivične odgovornosti u periodu relevantnom za optužnicu je kao takav naveden, između ostalog, i u Izvještaju generalnog sekretara Ujedinjenih naroda u skladu sa stavom 2. Rezolucije broj 808 Vijeća sigurnosti od 3. maja 1993. godine, kao i u stavovima Međunarodne pravne komisije. Ove institucije su, kako je naveo Sud BiH, utvrdile da kažnjavanje zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativ među standardima međunarodnog prava ili ius cogens iz čega proizlazi da je nepobitno da su 1992. godine zločini protiv čovječnosti predstavljali dio međunarodnog običajnog prava. Dalje, prema mišljenju Suda BiH, činjenica je da se krivičnopravne radnje nabrojane u članu 172. KZBiH mogu pronaći i u zakonu koji je bio na snazi u relevantnom vremenskom periodu, odnosno u vrijeme izvršenja djela, i to u čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155. i 186. KZSFRJ, odnosno da su radnje optuženja bile kažnjive i po tada važećem krivičnom zakonu, što, također, dodatno doprinosi zaključku Suda BiH u vezi sa načelom zakonitosti. Konačno, primjena KZBiH je dodatno opravdana činjenicom da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža nego smrtna kazna koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, čime se zadovoljava načelo vezano za vremensko važenje krivičnog zakona, tj. primjena zakona blažeg za učinioca.

12. Sud BiH je zaključio da su apelanti Todorović i Radić bili svjesni okolnosti i inkriminiranog vremena, posebno širokog i sistematskog napada koji se na području оpćine Bratunac vodio protiv nesrpskog civilnog stanovništva, pokazali put do mjesta gdje su njihove komšije bile skrivene, a, zatim, sa puškama na gotovs, osiguravali teren i spriječili da se zarobljeni civili udalje sa lica mjesta, te takvim ponašanjem, prema mišljenju Suda BiH, omogućili strijeljanje zarobljenih civila. Apelanti su, kako zaključuje Sud BiH, bili svjesni svog djela i htjeli su da ga učine, jer da nisu htjeli da ga učine, mogli su ga, prema mišljenju Suda BiH, spriječiti. Također, iako je apelantima na teret stavljeno da su krivično djelo progona kao zločina protiv čovječnosti izvršili ubistvima i mučenjima, kako je to utvrđeno odredbama člana 172. stav 1. tačka h), a u vezi sa tač. a) i f) KZBiH, dokazni postupak je pokazao da su se u radnjama apelanata stekla i obilježja krivičnog djela (oduzimanja fizičke slobode kao zločin protiv čovječnosti, propisan tačkom e) istog stava). Stoga je Sud BiH, primjenjujući odredbu člana 280. stav 2. ZKPBiH, apelante proglasio krivima zbog izvršenja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), a u vezi sa tač. a) i f) KZBiH.

13. Na prvostepenu presudu su se žalili apelanti, pa je Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj X-KRŽ-07/382 od 17. februara 2009. godine djelimično uvažena žalba branilaca apelanata i prvostepena presuda preinačena tako da je apelant Todorović osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, a apelant Radić na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Navedeno je da su se apelanti žalili zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnopravnoj sankciji. Žalbeno vijeće Suda BiH je u pogledu žalbenog navoda da je Pretresno vijeće bilo nezakonito sastavljeno odbilo ovaj žalbeni navod, jer je ranije Odlukom Ustavnog suda broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (Maktouf) utvrđeno da je učešće stranih sudija u postupku pravno zasnovano, a odbrana nije utvrdila nikakve konkretne činjenice ni događaje koji bi legitimno pokrenuli pitanje nepristrasnosti Pretresnog vijeća. Odbrana apelanata je, također, smatrala da struktura Suda BiH i nacionalna pripadnost tužioca predstavljaju dokaz da je apelantima uskraćeno pravo na pravičan postupak od nepristrasnog suda, pri čemu je Žalbeno vijeće ovaj prigovor odbilo kao neosnovan, pozivajući se pritom i na obrazloženje Odluke Ustavnog suda broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine.

14. Dalje, Žalbeno vijeće je, također, odbilo žalbeni navod apelanata u vezi sa prisustvom apelanata prilikom zarobljavanja žrtava. Naime, prvostepenom presudom se navode iskazi preživjelih lica prema kojima je apelant Todorović bio sa vojnicima koji su našli grupu Bošnjaka civila kako se kriju u napuštenom kamenolomu. U tom kontekstu je navedeno da se u vezi sa prisustvom ovog apelanta prilikom zlostavljanja prvostepenom presudom navode iskazi A.R., N.S. i M.S prema kojima je apelant Todorović bio prisutan prilikom zlostavljanja žrtava od drugih vojnika. U vezi sa njegovim prisustvom prilikom sprovođenja žrtava do stratišta i pogubljenja, prvostepenom presudom je naveden iskaz N.S., koji je izjavio da je apelant Todorović bio prisutan na stratištu prilikom pogubljenja navedenih civila. U pogledu prigovora o suočenju svjedoka, Žalbeno vijeće je zaključilo da je odbrana netačno citirala zakon. Naime, članom 86. stav 9. ZKPBiH u vezi sa članom 262. ZKPBiH, reguliran je način na koji svjedoci mogu biti ispitivani za vrijeme sudskog postupka, izričito predviđajući da se u toku ispitivanja može izvršiti suočavanje svjedoka. Dalje, kako je navelo Žalbeno vijeće, prema članu 239. ZKPBiH, obaveza predsjednika Vijeća, kao i opće ovlaštenje jeste „da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine [...]“. Dakle, Žalbeno vijeće je zaključilo da je ovaj žalbeni prigovor neosnovan i on je stoga odbijen.

15. U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Žalbeno vijeće je utvrdilo da ključno pitanje koje je istakla odbrana jeste da li je Pretresno vijeće pravilno zaključilo da je doprinos apelanata odlučujući za počinjenje djela, te da li su apelanti djelovali svjesno i sa namjerom. Pretresno vijeće, zaključujući da su apelanti saučesnici u krivičnim djelima zatvaranja, mučenja i ubistva počinjenim u sklopu krivičnog djela progona, ustanovilo je da je prvostepeni sud u potpunosti utvrdio i opisao način izvršenja krivičnog djela za koje se apelanti terete. Međutim, Žalbeno vijeće najprije je zaključilo, uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, da je Pretresno vijeće počinilo povredu materijalnog zakona u svojoj analizi odlučujućeg doprinosa radnji apelanata krivičnim djelima koja su počinili glavni počinioci. Kako je Žalbeno vijeće utvrdilo, jasno je da je prilikom procjene presudnosti doprinosa apelanata učinjenju krivičnog djela počinilo povredu materijalnog zakona nepravilnim kombiniranjem radnji i propusta apelanata. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je Pretresno vijeće nepravilno zaključilo da je odlučujući doprinos apelanata utvrđen na osnovu propusta apelanata, a ne na osnovu njihovih radnji. Međutim, Žalbeno vijeće je utvrdilo da činjenični nalazi Pretresnog vijeća utvrđuju izvan razumne sumnje da su apelanti "namjerno pomogli drugom da počini krivično djelo", te su, stoga, odgovorni kao pomagači u krivičnom djelu progona počinjenom radnjama mučenja i ubijanja. Naime, kako je utvrdio Sud BiH, oba apelanta su znala za široko rasprostranjeni i sistematski napad na bošnjačko civilno stanovništvo u općini Bratunac i bili prisutni u kući A.S. dok je grupa vojnika mučila zarobljene bošnjačke civile. Kako je zaključilo Žalbeno vijeće Suda BiH, oba apelanta su bila dio naoružane pratnje koja je sprovodila bošnjačke civile na mjesto pogubljenja, oba su bila prisutna kada su zarobljeni bošnjački civili postrojeni i oba su bila prisutna kada je jedan vojnik otvorio vatru na zarobljene bošnjačke civile. Oba apelanta su bila svjesna da osiguravanjem i sprovođenjem zarobljenih bošnjačkih civila prije i za vrijeme počinjenja ovih zločina oni pomažu glavnim izvršiocima tih zločina. Prema mišljenju Žalbenog vijeća Suda BiH, apelanti su znali da su svojim postupcima pomogli da se počini krivično djelo progona od glavnih počinilaca djela. U pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, Žalbeno vijeće Suda BiH je zaključilo da se presuda mora preinačiti u pogledu krivične odgovornosti apelanata, pa, shodno tome, i odmjeriti odgovarajuća krivičnopravna sankcija na osnovu preispitanih nalaza.

IV. Apelacija


a) Navodi apelanta Todorovića


16. Apelant Todorović smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 7. Evropske konvencije. Kako je navedeno u apelaciji, razloge za podnošenje ove apelacije apelant Todorović nalazi u tome da Sud BiH ni u prvostepenom, niti u drugostepenom postupku nije dao razloge o ovim odlučnim činjenicama, jer različiti iskazi preživjelih svjedoka o tome da li je apelant Todorović „bio prisutan na mjestu događanja u vrijeme preduzimanja radnji strijeljanja ovih nedužnih civila“ s obzirom na njihove različite iskaze, pa apelant smatra da u postupku nisu dati razlozi o ovim odlučnim činjenicama. Osim toga, apelant Todorović, također, smatra da je na osnovu razlike u iskazima pojedinih svjedoka zaključak Suda BiH, shodno pravilu in dubio pro reo, morao biti u njegovu korist. Apelant Todorović, također, navodi da su mu povrijeđene i garancije iz člana 7. Evropske konvencije, jer je, kako je navedeno u apelaciji, Sud BiH na krivičnopravni događaj iz 1992. godine primijenio materijalni zakon, tj. KZBiH koji je stupio na pravnu snagu 2003. godine. Očigledno se, prema mišljenju apelanta Todorovića, radi o retroaktivnoj primjeni krivičnog zakona, što je u suprotnosti sa načelom zakonitosti i načelom vremenskog važenja krivičnog zakona, propisanog odredbom iz čl. 3. i 4. KZBiH. Dakle, za predmetni događaj bilo je, kako je zaključio apelant Todorović, moguće izreći samo sankciju propisanu u KZ bivše SFRJ koji je tada važio, a to je maksimalna kazna u trajanju od 15 godina.

b) Navodi apelanta Radića


17. Apelant Radić je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na kažnjavanje samo na osnovu odredaba iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, zatim, člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, te člana 11. stav 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelant Radić je zaključio da je u njegovom slučaju „u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se u konkretnom slučaju ne može primijeniti“. Naime, kako smatra apelant Radić, niko se ne smije osuditi za djelo ili propuštanje koji nisu predstavljali krivično djelo prema unutrašnjem i međunarodnom pravu u vrijeme kada su izvršena, niti se smije izricati teža kazna od one koja se mogla primijeniti u vrijeme kada je djelo izvršeno. Kako je apelant Radić zaključio, prvostepeni sud smatra, a drugostepeni to podržava, da je postojanje smrtne kazne u KZSFRJ koji je važio u vrijeme počinjenja djela dokaz da je taj zakon teži za učinioca.

Odgovori na apelaciju


a) U odnosu na navode apelanta Todorovića


18. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su Pretresno i Apelaciono vijeće dali jasne i razumljive razloge kojim su se rukovodili pri donošenju svojih odluka (prvostepene i drugostepene presude). U pogledu apelantovih navoda da Sud BiH nije razmatrao činjenicu da su iskazi preživjelih različiti u vezi sa odlučnom činjenicom da li je apelant Todorović uopće bio prisutan u vrijeme ubistava, Sud BiH je ustanovio da je taj prigovor apsolutno neosnovan, imajući u vidu činjenicu da je Pretresno vijeće na jasan i razumljiv način obrazložilo na koji način je utvrdilo identitet apelanata i njihovo učešće u inkriminiranom događaju, a što je detaljno obrazloženo u prvostepenoj presudi. Kada je riječ o navodnoj povredi člana 7. stav 2. Evropske konvencije, Sud BiH je detaljno obrazložio primjenu KZBiH, te pojasnio da Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava BiH, ima prioritet u odnosu na domaće zakone, te da ona propisuje opće načelo kojim se zabranjuje izricanje kazne teže od one koja je bila propisana u vrijeme počinjenja krivičnog djela, ali ne propisuje primjenu najblažeg zakona.

19. Tužilaštvo BiH je navelo da tvrdnje apelanata da su učinjene bitne povrede ZKPBiH propisane u članu 297. stav 1. pod d) i k) iznesene su i u žalbi apelanata na Presudu Suda BiH broj X-KR-07/382 od 29. aprila 2008. godine i o njima se Sud BiH izjasnio u svojoj Presudi broj X-KRŽ-07/382 od 23. januara 2009. godine. Naime, na strani od 14 do 16 spomenute presude, u paragrafima od 24 do 34, Apelaciono vijeće Suda BiH se izjasnilo na navedene žalbene prigovore apelanta Todorovića, dajući detaljno obrazloženje o njima, tako da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanta Todorovića da nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama, čime bi bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje prema odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Kad je riječ o tvrdnjama apelanta Todorovića da su povrijeđene i odredbe člana 7. stav 2. Evropske konvencije zbog retroaktivne primjene Krivičnog zakona, Tužilaštvo BiH je navelo da je Sud BiH dao svoj stav prema tome u osporenim presudama.

a) U odnosu na navode apelanta Radića


20. Pretresno vijeće je u prvostepenoj presudi detaljno obrazložilo primjenu Krivičnog zakona BiH i pojasnilo da Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima prioritet u odnosu na domaće zakone, te da ona propisuje opće načelo kojim se zabranjuje izricanje kazne teže od one koja je bila propisana u vrijeme počinjenja krivičnog djela, ali ne propisuje primjenu najblažeg zakona. Dalje je Sud BiH pojasnio da član 4.a) KZBiH propisuje da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje nekog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom u skladu sa općim principima međunarodnog prava.

21. Tužilaštvo BiH je navelo da je zakonitost primjene KZBiH iz 2003. godine u postupcima pred Sudom BiH podrobno razmotrio i riješio Ustavni sud BiH u odluci u predmetu Maktouf. Isto tako, u spomenutoj odluci Ustavni sud je razmatrao pitanje diskriminacije u vezi sa primjenom Krivičnog zakona iz 2003. godine. Apelant Radić nije pokrenuo nikakva dodatna pitanja, odnosno iznio nove argumente koji bi bili osnov za utvrđivanje povrede prava o kojima bi odlučivao Ustavni sud, te, stoga, Tužilaštvo BiH smatra da je apelacija u potpunosti neosnovana, odnosno da su činjenice koje se u apelaciji navode kao osnovne povrede prava razmatrane i riješene pred Ustavnim sudom.

V. Relevantni propisi


22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Princip zakonitosti

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.

Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 4.a.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava

Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava.

Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom

Član 172.

Zločini protiv čovječnosti

(1) Ko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje drugog lica života (ubistvo),

b) istrebljenje,

c) odvođenje u ropstvo,

d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva,

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava,

f) mučenje,

g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja,

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine,

i) prisilni nestanak lica,

j) zločin aparthejda,

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

23. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

[...] (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina. [...]

Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: su obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu).

VI. Dopustivost


24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-07/382 od 17. februara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Todorović je primio 19. februara 2009. godine, a apelant Radić 29. februara 2009. godine. Apelant Todorović je apelaciju podnio 16. aprila 2009. godine, a apelant Radić 21. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


28. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te član 7. Evropske konvencije. Osim navedenog, apelant Radić je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, kao i član 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine i član 11. stav 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

a) Pravo na pravičan postupak


29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: […]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu analize cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A broj 115, str. 21, stav 54). Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

Činjenično stanje – ocjena dokaza


32. Apelant Todorović smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što u osporenim presudama nisu dati razlozi o svim odlučnim činjenicama, naročito u vezi sa dokaznim postupkom, jer različiti iskazi preživjelih o tome da li je on bio uopće prisutan u vrijeme opisanih ubistava su apsolutno važni i predstavljaju odlučnu činjenicu koju Sud BiH nije razmatrao. Prema mišljenju apelanta Todorovića, lica koja su preživjela strijeljanje različito su svjedočila o tome da li je on bio prisutan na mjestu događanja u vrijeme preduzimanja radnji strijeljanja ovih nedužnih civila. Prema tome, osnovni navodi apelanta Todorovića se odnose na to da su različiti iskazi preživjelih o tome da li je apelant Todorović bio uopće prisutan u vrijeme opisanih ubistava apsolutno važni i da predstavljaju odlučnu činjenicu koju Sud BiH navodno nije razmatrao. U odnosu na tvrdnje apelanta Todorovića o iskazima pojedinih svjedoka, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Apelaciono vijeće, ispitujući iste žalbene navode apelanta Todorovića, detaljno analiziralo način na koji su pojedini svjedoci identificirali apelanta Todorovića, te da je, s obzirom na činjenično utvrđenje, zaključilo da su ove procesne radnje u cijelosti izvršene u skladu sa odredbom člana 85. ZKPBiH. Također, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda u ovom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo, već da sadrže jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih je ocijenjeno da je prepoznavanje apelanta Todorovića u cijelosti izvršeno u skladu sa zakonskim odredbama. U pogledu navodno spornih iskaza pojedinih svjedoka, Ustavni sud zapaža da krivična odgovornost i radnje apelanta Todorovića nisu utvrđivane samo na iskazima pojedinih svjedoka, niti na tumačenju suda o njihovoj validnosti, nego na osnovu analize svakog pojedinačnog dokaza, kao i svih dokaza u cjelini, upravo prema pravilima prava na pravičano suđenje. Osim toga, apelant Todorović, također, smatra da je na osnovu razlike u iskazima pojedinih svjedoka zaključak Suda BiH, shodno pravilu in dubio pro reo, morao biti u njegovu korist. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant Todorović u vrijeme i na način kako je opisano u dispozitivu prvostepene presude preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH. Također, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi razmotrio sve žalbene prigovore apelanta Todorovića i da se o njima izjasnio jasno i detaljno, te je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelant Todorović u svojstvu neposrednog izvršioca počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Dakle, Ustavni sud zaključuje, nasuprot navodima apelanta Todorovića, da je Sud BiH svoju odluku o njegovoj krivici zasnovao kako na iskazima svjedoka, tako i na drugim dokazima, na način koji osigurava njihovu zakonitost i pravnu validnost, čiji su iskazi potkrijepljeni i ostalim dokazima Tužilaštva BiH.

Primjena materijalnog prava


33. Apelanti posebno prigovaraju da je Sud BiH u konkretnom slučaju primijenio zakon koji je bio na snazi u vrijeme suđenja, dakle, odredbe KZBiH koji je usvojen 2003. godine, a ne član 142. KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Dalje, kako se navodi u apelacijama, odredbom iz člana 4. KZBiH propisano je da se na počinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme kada je djelo učinjeno, odnosno blaži zakon, ukoliko je u međuvremenu došlo do izmjena.

34. Međutim, Ustavni sud zapaža da je članom 4.a) KZBiH propisano da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo „krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava“. Isto tako, i član 7. stav 2. Evropske konvencije daje izuzetak uz uvjet da stav 1. istog člana „ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda“. Dakle, ovim se utvrđuje mogućnost odstupanja, pod propisanim uvjetima, od načela utvrđenih čl. 3. i 4. KZBiH, a time i odstupanje od primjene krivičnog zakona primjenjivog u vrijeme počinjenja i primjene blažeg zakona u postupcima koji se vode za djela koja predstavljaju djela prema međunarodnom pravu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u situaciji kad je Sud BiH, temeljeći svoju odluku na odredbi člana 4.a) KZBiH, apelante proglasio odgovornim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH. Ovo osobito imajući u vidu da se u KZSFRJ, na koji se pozivaju apelanti, nijedna odredba nije eksplicitno odnosila na zločine protiv čovječnosti, a da je odredba člana 142. KZSFRJ, na koju, također, apelanti ukazuju, tretirala ratni zločin protiv civilnog stanovništava, te bi eventualna primjena te odredbe u konkretnom slučaju dolazila u obzir samo u situaciji da su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo zločina protiv civilnog stanovništava iz člana 173. KZBiH, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

35. Konačno, u vezi sa dopunom apelacije koju je apelant Todorović podnio 6. maja 2011. godine, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Apelant je u dopuni još jednom osporio činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. U konkretnom slučaju dopuna apelacije podnesena je nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio da nema osnova da razmatra ove navode.

36. Stoga, Ustavni sud u ovom dijelu apelacije nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona


37. Apelant Todorović i apelant Radić smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije. U tom kontekstu apelant Radić u apelaciji navodi „da je propisom iz člana 4. KZBiH utvrđeno da se na počinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme kada je djelo učinjeno, odnosno blaži zakon“ u čemu apelant Radić vidi povredu prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.

Član 7. Evropske konvencije glasi:


1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima koje su priznali civilizirani narodi.

38. U pogledu apelacionih prigovora vezanih za retroaktivnu primjenu KZBiH, Ustavni sud zapaža da je istovjetna pravna pitanja Ustavni sud razmatrao i u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je obrazložio primjenu vezanu za tumačenje člana 7. Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud je zaključio da član 7. Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), zatim, da kažnjiva djela i važeće kazne moraju jasno biti ustanovljeni zakonom, te da, ipak, koliko god pravne norme krivičnog prava bile jasno definirane, postoji i neizbježno sudsko tumačenje.

39. U Odluci broj AP 519/07, u tački 69, Ustavni sud je, analizirajući noviju praksu Suda BiH, istakao: „Naime, u citiranoj presudi i Sud BiH konstatira (vidi tač. 120. i 121. citirane presude) da je član 4.a) Krivičnog zakona BiH primjenjiv na krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao krivično djelo prema općim principima međunarodnog prava, učinjeno u vrijeme kada je bio na snazi preuzeti Krivični zakon, jer taj zakon uopće nije propisivao ovo krivično djelo. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je potrebno direktno primijeniti član 7. stav 2. Evropske konvencije koja se na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Također, navedeni član ne dopušta da, ako se ne inkriminiraju u nacionalnom zakonodavstvu određene radnje kao krivična djela, a koje su kao takve prepoznate prema općim principima međunarodnog prava, njihovi počinioci izbjegnu suđenje i kažnjavanje“, te je Ustavni sud naveo, „imajući u vidu i primjenu člana 4.a) Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije“, da zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu da je i osporena presuda zasnovana na odredbama člana 4.a) KZBiH u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, te da je apelant Radić proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti, koje je učinjeno u vrijeme kad je bio na snazi KZSFRJ, koji uopće, kako je to već navedeno, nije propisivao predmetno krivično djelo, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku, te zaključuje, podržavajući i stavove Evropskog suda u predmetu koji je sa ovog aspekta pokretao gotovo identična pravna pitanja (vidi, Evropski sud, Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine od 10. aprila 2012. godine, aplikacija 51552/10, tač. 21. do 25), da u postupku koji je okončan osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovih prava garantiranih članom 7. Evropske konvencije.

e) Zabrana diskriminacije


41. Apelant Radić smatra da mu je, također, povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.

42. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:


Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

43. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“.

44. Apelant Radić se u konkretnom slučaju žalio da je diskriminiran u vezi sa pravom na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6).

45. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu Radiću postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. Ustavni sud zapaža da, osim što je naveo da je diskriminiran, apelant Radić nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi navodi apelanta Radića neosnovani.

46. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta Radića na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.

47. I, konačno, u odnosu na navode apelanta Radića da mu je povrijeđeno pravo iz člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te član 11. stav 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud smatra da su odredbe navedenih članova sadržajno identične odredbama člana 7. Evropske konvencije, odnosno da su garancije iz navedenih članova obuhvaćene garancijama prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pa posebno ispitivanje ovog dijela apelacije nije potrebno.

VIII. Zaključak


48. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju činjenica i ocjeni dokaza, jer je Sud BiH svoju odluku o krivici apelanata zasnovao kako na iskazima svjedoka, tako i na drugim dokazima, na način koji osigurava njihovu zakonitost i pravnu validnost, a čiji su iskazi potkrijepljeni i ostalim dokazima Tužilaštva BiH. Također, u pogledu primjene materijalnog prava Ustavni sud zaključuje da nije bilo proizvoljnosti u primjeni tog prava, jer je Sud BiH izrekao kaznu apelantima zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti koje je prvi put predviđeno KZBiH iz 2003. godine s obzirom na to da KZSFRJ nije ni propisivao predmetno krivično djelo.

49. Ne postoji povreda pravila kažnjavanja samo na osnovu zakona predviđenog članom 7. Evropske konvencije, jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili „civilizirani narodi“, a predmet apelanata upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. Imajući u vidu i primjenu člana 4.a) Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.

50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!