Službeni glasnik BiH, broj 55/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2694/14, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kantona Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 022726 13 Rev od 20. marta 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo - Sarajevo kao zakonski zastupnik, podnio je 10. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 022726 13 Rev od 20. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te tuženih Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina) i Sarajevostana d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Sarajevostan) zatraženo je 2. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, te tužena Općina su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 5. do 15. decembra 2016. godine. Sarajevostan u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je zajedno s Kantonalnim stambenim fondom iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotužilac) 12. januara 2007. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva, predaje u posjed i isplate naknade štete po osnovu neosnovanog bogaćenja.

6. Podneskom od 22. januara 2008. godine tužena Općina je podnijela protivtužbu protiv tužilaca radi utvrđenja prava vlasništva.

7. Odlučujući o tužbenim odnosno protivtužbenim zahtjevima Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 09 65 Ps 022726 07 Ps od 11. maja 2011. godine kojom je utvrdio da je apelant postao vlasnik četiri poslovna prostora u Sarajevu, koji su pobliže opisani u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostori), te su tuženi Općina i Sarajevostan dužni trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik spornih poslovnih prostora u javnim evidencijama, a tuženoj Općini je još naloženo da sporne poslovne prostore apelantu preda u posjed, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom je primljeno na znanje povlačenja dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu po osnovu neosnovanog bogaćenja, uz odbijanje protivtužbenog zahtjeva tužene Općine kojim je tražila utvrđenje prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima.

8. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, između ostalog, utvrdio da je apelant na osnovu Odluke Vlade KS, koja je potvrđena Odlukom Skupštine KS, stekao pravo vlasništva na spornim poslovnim prostorima koji su na osnovu navedenih akata izuzeti iz privatizacije tuženog Sarajevostana kao apelantova osnovna sredstva. Tokom postupka je još utvrđeno da su sporni poslovni prostori na osnovu Odluke o osnivanju drugotužioca (Kantonalni stambeni fond) prešli u nadležnost drugotužioca kome je povjereno pravo upravljanja stambenim poslovnim prostorima koji su u apelantovom vlasništvu, pri čemu je tužena Općina spriječila apelanta da ih koristi, odnosno da njima raspolaže. Shodno navedenom, Općinski sud je o tužbenom zahtjevu odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba čl. 23. i 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kojim su propisani načini stjecanja vlasništva, odnosno pravo vlasnika da od posjednika zahtijeva povrat individualno određene stvari pod određenim uvjetima.

9. Prigovore tužene Općine, koje je tokom postupka isticala, da su Odluke Vlade KS, odnosno Skupštine KS o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa tuženog Sarajevostana i stavljanju istih u apelantovo vlasništvo nezakonite, Općinski sud je ocijenio neosnovanim zato što je iz Presude Ustavnog suda FBiH, koja je objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 37/05, vidljivo da je Ustavni sud FBiH donio odluku kojom je utvrđeno da navedenim odlukama nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu (tužene Općine).

10. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama tuženih donio Presudu broj 65 0 Ps 022726 11 Pž od 11. juna 2013. godine kojom je žalba Općine djelimično, a žalba Sarajevostana u cijelosti uvažena tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, dok je potvrđena presuda u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev Općine, te u dijelu koji se odnosi na povlačenje dijela apelantovog tužbenog zahtjeva, a u odnosu na troškove parničnog postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.

11. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud proizlazi da su sporni poslovni prostori bili predmet kupovine i zamjene od strane tuženog Sarajevostana, a kao dokaz za to apelant je sudu prezentirao fotokopije zaključenih ugovora, pri čemu je identifikacija spornih poslovnih prostora izvršena na osnovu vještačenja po vještaku građevinske struke. Dokazi koji su u tom pravcu dostavljeni (ugovori o izgradnji odnosno kupoprodaji) nisu uknjiženi u zemljišnim knjigama, pa kao takvi predstavljaju dokaze o vanknjižnom vlasništvu tuženog Sarajevostana. Tokom postupka nije bilo sporno da je u to vrijeme u sudskom registru kao osnivač tuženog Sarajevostana bila upisana Skupština Grada Sarajeva.

12. Kantonalni sud je nadalje pojasnio da je prvostepeni sud navedene okolnosti doveo u vezu sa činjenicom da je Vlada KS 7. juna 2001. godine donijela odluku o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa tuženog Sarajevostana i stavljanju istih u apelantovo vlasništvo, koja je potvrđena odlukom Skupštine KS na sjednici od 22. decembra 2004. godine. Kako je Ustavni sud FBiH, Odlukom broj U-3/05 od 8. novembra 2005. godine, utvrdio da Odlukom o potvrđivanju odluke Vlade KS o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa tuženog Sarajevostana i stavljanju istih u apelantovo vlasništvo nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu (tužene Općine kao podnosioca zahtjeva), prvostepeni sud je ocijenio da je apelant dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Međutim, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije uzeo u obzir Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-18/09 od 26. januara 2010. godine, koja je objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 12/10 i "Službenim novinama KS" broj 5/10, kojom je utvrđeno da je odredbama čl. 2, 3, 4. i 5. Zakona o imovini KS ("Službene novine KS" broj 6/97) povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu, te da je 22. februara 2011. godine Ustavni sud FBiH donio i rješenje o neizvršenju navedene presude. Kantonalni sud je podsjetio na sadržaj iz obrazloženja citirane odluke Ustavnog suda FBiH iz kojeg proizlazi da materija koja je regulirana Zakonom o imovini KS treba ponovo biti predmet zakonodavne aktivnosti apelanta, uz aktivno učestvovanje podnosioca zahtjeva i općina u sastavu Grada Sarajeva. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepena presuda u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog toga što su odluke na osnovu kojih je vršen prenos prava s tuženog Sarajevostana na apelanta donesene na osnovu zakonskih propisa koji "nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH".

13. Nadalje je Kantonalni sud pojasnio da ukoliko bi se i prihvatilo da ugovori o kupoprodaji koje su zaključili tuženi Sarajevostan i njegov pravni prednik mogu biti osnov za stjecanje prava vlasništva, apelant je u tom slučaju bio u obavezi da tu činjenicu i dokaže, što tokom postupka nije učinio jer apelant nije dokazao da je Odluka o izdvajanju spornih poslovnih prostora iz bilansa Sarajevostana i stavljanju istih u apelantovo vlasništvo valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva jer je Odlukom Ustavnog suda FBiH utvrđeno da je na taj način povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu. Kantonalni sud je, imajući u vidu da odluka Ustavnog suda FBiH još uvijek nije izvršena, zaključio da je predmetna tužba zapravo preuranjena jer apelant nije ni mogao dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva sve dok se ne riješe međusobni imovinsko-pravni odnosi Grada Sarajeva, općina u njegovom sastavu i apelanta u pogledu imovine koja je ranije bila u vlasništvu Grada Sarajeva, pa je, imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud, primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.

14. Odlučujući o revizijama apelanta i drugotužioca Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 022726 13 Rev od 20. marta 2014. godine revizije odbio. Vrhovni sud je nakon detaljnog interpretiranja činjeničnog stanja nižestepenih sudova zaključio da u cijelosti prihvaća stav drugostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, te da ne vidi potrebu da dodatno obrazlaže razloge za neosnovanost tužbenog zahtjeva kada je drugostepeni sud u obrazloženju presude dao jasne i potpune razloge. Navedeno stoga što je Kantonalni sud jasno naveo da su odluke na osnovu kojih je izvršen prenos prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima, odnosno izdvajanje imovine iz bilansa Sarajevostana i prelazak te imovine u apelantovo vlasništvo, donesene na osnovu zakonskih propisa koji nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH i, kao takve, ne predstavljaju valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva. Navedeno i stoga, kako je naglasio Vrhovni sud, što su odredbe Zakona o imovini KS, uključujući i odredbu člana 4. tog zakona (kojom apelant u potpunosti preuzima imovinu Grada Sarajeva na području KS i drugim područjima gdje je Grad posjedovao imovinu) Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-18/09 od 26. januara 2010. godine "ocijenjene kao neustavne" jer je takvim odredbama povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu, pri čemu je taj sud imao u vidu da citirana presuda još uvijek nije izvršena, odnosno da Zakon o imovini KS nije izmijenjen u skladu sa stavom Ustavnog suda FBiH izraženim u citiranoj presudi. Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom 235. ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji hronološki prezentirao postupak, uz osvrt na osnovne zaključke redovnih sudova, zaključivši da rezonovanje Vrhovnog suda nije pravilno, te da nema zakonsko uporište u materijalnim propisima. Naime, apelant je u vezi s tim naveo da shodno Odluci Vlade KS od 7. juna 2001. godine koja je potvrđena Odlukom Skupštine KS o izdvajanju spornih poslovnih prostora iz bilansa Sarajevostana i stavljanju istih u apelantovo vlasništvo nije nigdje naznačeno da su one donesene na osnovu čl. 2, 3, 4. i 5. Zakona o imovini KS, kojim je povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu u skladu s Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-18/09. Navedeno tim prije što je Odluka Skupštine KS od 20. decembra 2004. godine donesena na osnovu člana 8. Zakona o imovini KS, kojim nije povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu. Prema apelantovoj ocjeni, izvedeni pravni zaključak Vrhovnog suda koji se zasniva na stavu drugostepenog suda je sasvim pogrešan jer odluke, na osnovu kojih je izvršen prenos vlasništva, nisu u suprotnosti sa Ustavom FBiH. Apelant ističe da je na osnovu člana 8. Odluke o osnivanju tuženog Sarajevostana postao vlasnik imovine tog JP, čime je apelant zapravo dokazao vlasništvo na spornim poslovnim prostorima, što je bio i osnov za donošenje odluka o izdvajanju imovine iz bilansa Sarajevostana, odnosno izuzimanju iz privatizacije i stavljanju istih u apelantovo vlasništvo. Apelant, također, tvrdi da su se redovni sudovi pozvali na pogrešnu odluku Ustavnog suda FBiH jer je (drugom) Odlukom tog suda broj U-3/05 od 8. novembra 2005. godine utvrđeno da odluka Skupštine apelanta povodom četiri sporna poslovna prostora ne krši pravo na lokalnu samoupravu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude jer smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.

17. Kantonalni sud je također naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude od 11. juna 2013. godine jer cijeni da u postupku pri odlučivanju o žalbama tuženih nije došlo do povrede pravila Evropske konvencije i njenih protokola.

18. Općina je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenila neosnovanim naglašavajući da apelant u apelaciji iznosi i neistinite tvrdnje da je na osnovu člana 8. Odluke o osnivanju Sarajevostana ujedno postao i vlasnik imovine tog preduzeća, čime je dokazao vlasništvo. Naime, kako u odgovoru navodi Općina, navedena odluka ne predstavlja osnov za tvrdnju da je apelant vlasnik imovine Sarajevostana, imajući u vidu da su Sarajevostan osnovale općine u Gradu Sarajevu, koje su u to preduzeće unijele svoju imovinu radi gazdovanja od strane tog preduzeća, a što proizlazi i iz bilansa stanja o imovini tog preduzeća. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o imovini Kantona Sarajevo ("Službene novine KS" broj 6/97) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuje se imovina Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Kanton), preuzimanje, način sticanja, upravljanja i raspolaganja imovinom i druga pitanja koja su u vezi sa imovinom Kantona.

Član 2.

Kanton je pravni sljedbenik Grada Sarajeva (u daljem tekstu: Grad) u imovini i imovinskim pravima, u skladu sa Zakonom o područjima općina SRBiH ("Službeni list SRBiH" br. 47/62, 6/65, 14/66, 23/67, 3/70, 35/77, 31/78, 22/80, 33/90, 8/91 i 32/91).

Član 3.

Kanton preuzima sva prava i obaveze Grada koje proističu iz imovinsko-pravnih odnosa.

Član 4.

Kanton u potpunosti preuzima imovinu Grada na području Kantona, kao i na drugim područjima gdje je Grad posjedovao imovinu.

Član 5.

Imovinu Kantona, pored imovine stečene preuzimanjem u smislu odredaba čl. 2., 3. i 4. ovog zakona, čini pokretna i nepokretna imovina, prava i novčana sredstva stečena kupovinom ili na drugi način u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine.

Član 6.

Kanton je vlasnik imovine na području Kantona i to:

1. prirodnih bogatstava i dobara u općoj upotrebi;

2. nekretnina na kojima pravo korištenja i upravljanja imaju mjesne zajednice, udruženja građana i političke organizacije (…).

Član 8.

Imovinom Kantona upravlja Skupština Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Skupština).

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 022726 13 Rev od 20. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. U vezi sa apelantovim pozivanjem na prava iz Evropske konvencije, a imajući u vidu da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da državni organi i javna vlast ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom prekršena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

29. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li akti Vlade odnosno Skupštine apelanta o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa tuženog Sarajevostana, koji su doneseni na osnovu Zakona o imovini KS, predstavljaju valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima. U vezi sa spornim pitanjem Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud upravo na osnovu navedenih akata utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, ocijenivši da ti akti predstavljaju valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva, pri čemu je imao u vidu relevantne odredbe ZVPO i Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-3/05 od 8. novembra 2005. godine (u okviru koje je raspravljano o zahtjevu načelnika tužene Općine za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u odnosu na navedene apelantove akte).

30. Suprotno tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući žalbe tuženih, utvrdio da akti Vlade, odnosno Skupštine apelanta, ne mogu biti valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima, pozvavši se na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-18/09 od 26. januara 2010. godine, a takav stav je u potpunosti podržao Vrhovni sud. Budući da su redovni sudovi osporene presude zasnovali na citiranoj presudi, Ustavni sud smatra svrsishodnim prezentirati ključne dijelove iz citirane odluke. Dakle, Ustavni sud posebno naglašava da je citiranom presudom odlučivano o zahtjevu gradonačelnika Grada Sarajeva za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u odnosu na Zakon o imovini KS. Nadalje, uvidom u citiranu odluku, Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH prilikom odlučenja imao u vidu odredbe Amandmana XVI na Ustav FBiH, koje se odnose na "gradske vlasti" kojima je propisano "da se formira grad kao jedinica lokalne uprave i samouprave u skladu sa zakonom", a navedena ustavna odredba je donesena skoro godinu dana prije donošenja Zakona o imovini KS. Nadalje je Ustavni sud FBiH prilikom odlučenja imao u vidu da je u takvoj pravnoj situaciji Skupština Kantona Sarajevo trebala da Grad Sarajevo tretira kao jedinicu lokalne samouprave, a onda voditi računa i o Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi koju su već od 1994. godine dužni poštovati svi subjekti u Federaciji BiH. Pored toga, Ustavni sud FBiH je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbu člana 58. stav 2. Zakona o načelima lokalne samouprave u Federaciji BiH kojom je regulirano da su kantoni dužni usaglasiti svoje zakone s navedenim zakonom, te izvršiti prenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave ovim zakonom, a sve u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu, što Kanton Sarajevo u konkretnom slučaju nije ispoštovao. Polazeći od takvih činjeničnih i pravnih okolnosti Ustavni sud FBiH je istakao "da materija koja je regulirana Zakonom o imovini KS treba biti ponovo predmet zakonodavne aktivnosti Kantona Sarajevo, uz aktivno učestvovanje podnosioca zahtjeva, te općina u sastavu Grada Sarajeva. Cilj je iznalaženje kvalitetnih rješenja pri čemu bi svaki nivo vlasti raspolagao sa imovinom neophodnom za vršenje svojih ustavnih i zakonskih nadležnosti. S obzirom na postojanje i istek zakonskog roka za usaglašavanje Zakona o imovini sa Zakonom o načelima lokalne samouprave u Federaciji BiH, a pri tome imajući u vidu aktivnosti oko popisa i raspodjele državne imovine koja je u toku u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud Federacije nije konkretizirao rok za usaglašavanje ovog zakona". Shodno navedenom, Ustavni sud FBiH je utvrdio da je odredbama čl. 2, 3, 4. i 5. Zakona o imovini KS (vidi relevantne propise) povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu, pri čemu su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da citirana odluka Ustavnog suda FBiH nije bila izvršena.

31. Shodno tome, imajući u vidu ključni sadržaj citirane odluke na koju su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, zatim historijat vlasništva na spornim poslovnim prostorima (četiri sporna poslovna prostora koja su bila u vanknjižnom vlasništvu Sarajevostana po osnovu ugovora o kupoprodaji odnosno izgradnji, čiji je osnivač u to vrijeme bila Skupština Grada Sarajeva), te činjenicu da u vrijeme odlučenja Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-18/09 od 26. januara 2010. godine nije bila izvršena, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u obrazloženju Kantonalnog i Vrhovnog suda da akti Vlade i Skupštine apelanta, koji su zasnovani na Zakonu o imovini KS, ne mogu biti valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva.

32. U vezi sa apelantovim prigovorima da su sporni akti doneseni na osnovu člana 8. Zakona o imovina KS koji propisuje da "imovinom Kantona upravlja Skupština Kantona Sarajevo", Ustavni sud ne uočava ništa sporno da Skupština raspolaže apelantovom imovinom jer apelantovu imovinu, shodno Zakonu o imovini KS, ne čini samo imovina Grada Sarajeva (odredbe od 2. do 5. za koje je utvrđeno da krše pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu) već je čini i imovina propisana članom 6. Zakona o imovini KS u odnosu na koju Ustavni sud FBiH nije utvrdio da krši bilo čija prava. U vezi sa apelantovim pozivanjem na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-3/05 od 8. novembra 2005. godine, Ustavni sud zapaža da je citirana presuda bila predmet ocjene redovnih sudova i da je upravo na toj presudi prvostepeni sud zasnovao stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, citiranom presudom je utvrđeno da akti Vlade, odnosno Skupštine apelanta o izdvajanju spornih poslovnih prostora ne krše pravo na lokalnu samoupravu tužene Općine, obrazloživši, između ostalog, da tužena Općina u tom postupku ničim nije dokazala da je vlasnica spornih poslovnih prostora (niti je to tužena Općina dokazala u predmetnom postupku jer je odbijen njen protivtužbeni zahtjev, što nije sporno, niti bitno za odlučenje povodom apelantovog tužbenog zahtjeva). Imajući u vidu da su Kantonalni i Vrhovni sud tokom postupka ocijenili da citirana presuda nije relevantna za sporno pitanje, pozvavši se na drugu odluku Ustavnog suda FBiH koja je naknadno donesena, što je prethodno detaljno obrazloženo, Ustavni sud apelantovo pozivanje na citiranu presudu Ustavnog suda FBiH iz 2005. godine u okolnostima konkretnog slučaja smatra irelevantnim.

33. Ustavni sud posebno naglašava da se Ustavni sud FBiH u Presudi broj U-18/09, koju su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, bavio ocjenom i zaštitom prava na lokalnu samoupravu Grada Sarajeva (detaljnije o tome u prethodnim tačkama ove odluke), a ne ustavnošću relevantnih odredaba Zakona o imovini KS, kako su to redovni sudovi na par mjesta u obrazloženju osporenih presuda neprecizno naveli. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i činjenicu da je tužbeni zahtjev zapravo ocijenjen preuranjenim u kontekstu činjenice da u vrijeme odlučenja još uvijek nije bio postignut dogovor u vezi s raspolaganjem imovinom obuhvaćenom odredbama čl. od 2. do 5. Zakona o imovini KS, Ustavni sud smatra da navedena nepreciznost redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila na apelantovu štetu.

34. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda koji je donio konačnu odluku, a koji je u cijelosti podržao stav Kantonalnog suda, ne uočava proizvoljnost na koju je apelant ukazao, pa zaključuje da osporenom presudom apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

35. Apelant se poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ga posebno ne obrazlaže, već ga vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno za primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/k) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz obrazloženja Vrhovnog suda, koji je donio konačnu odluku, proizlazi da akti Vlade odnosno Skupštine apelanta, sagledani u svjetlu Presude Ustavnog suda FBiH kojom je utvrđeno da pojedine odredbe Zakona o imovini KS krše pravo na lokalnu samoupravu Grada Sarajeva, a koja u vrijeme odlučenja nije bila izvršena, ne predstavljaju valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke je izdvojeno mišljenje sutkinje Valerije Galić suprotno odluci.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE USTAVNOG SUDA BiH VALERIJE GALIĆ SUPROTNO ODLUCI

Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda BiH, dajem izdvojeno mišljenje suprotno odluci većine sudija Ustavnog suda BiH u navedenom predmetu, iz sljedećih razloga.
U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima odlučivalo se o tome da li Odluka Vlade Kantona Sarajevo od 7. 6. 2001. godine, kojom je utvrđeno da se iz bilansa JSP "Sarajevostan" izdvaja ukupno 67 poslovnih prostora i stavlja u vlasništvo Kantona Sarajevo, među kojima su i poslovni prostori koji su bili predmet ovog spora, i Odluka Skupštine Kantona Sarajevo od 22. 12. 2004. godine, kojom je potvrđena navedena odluka Vlade Kantona Sarajevo, predstavljaju valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva Kantona Sarajevo na spornim poslovnim prostorima.
Presudom Općinskog suda u Sarajevu utvrđeno je da navedeni akti predstavljaju valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva Kantona, pri čemu je Općinski sud imao u vidu relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U-3/05 od 8. 11. 2005. godine. Navedenom presudom, Ustavni sud FBiH, odlučujući o zahtjevu načelnika Općine Novo Sarajevo za zaštitu prava na lokalnu samoupravu, u odnosu na Odluku o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo utvrdio je da: "Odlukom o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP 'Sarajevostan' i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo ('Službene novine Kantona Sarajevo' broj 31/04) nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu."
Suprotno presudi Općinskog suda, presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, koju je u cijelosti podržao i Vrhovni sud Federacije BiH, utvrđeno je da akti Vlade odnosno Skupštine Kantona Sarajevo ne mogu biti valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima, pozivajući se na drugu presudu Ustavnog suda FBiH, odnosno Presudu broj U-18/09 od 26. 1. 2010. godine.
Navedenom presudom, odlučujući o zahtjevu gradonačelnika Grada Sarajeva za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u odnosu na Zakon o imovini Kantona Sarajevo, Ustavni sud FBiH je utvrdio da je "odredbama čl. 2, 3, 4. i 5. Zakona o imovini Kantona Sarajevo ('Službene novine Kantona Sarajevo' broj 6/97) povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu".
Pozivajući se na navedenu presudu, Kantonalni sud u Sarajevu i Vrhovni sud FBiH su u obrazloženjima osporenih presuda naveli da odluke na osnovu kojih je vršen prenos prava vlasništva na predmetnim poslovnim prostorima, odnosno na osnovu kojih je izvršeno izdvajanje istih iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju u vlasništvo Kantona Sarajevo ne predstavljaju valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva Kantona zato što su odredbe Zakona o imovini Kantona Sarajevo, uključujući i odredbu člana 4. tog zakona, kojom Kanton u potpunosti preuzima imovinu Grada na području Kantona Sarajevo, kao i na drugim područjima, gdje je Grad posjedovao imovinu, navedenom presudom Ustavnog suda Federacije BiH iz 2010. godine ocijenjene kao "neustavne" jer je njima povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu.
Analizirajući obje odluke Ustavnog suda FBiH u kontekstu konkretnog predmeta smatram da presuda Ustavnog suda FBiH iz 2010. godine nije relevantna za sporno pitanje jer se uopće ne odnosi na predmet ovog spora. U navedenoj presudi, Ustavni sud FBiH nije odlučivao in abstracto, odnosno o ocjeni ustavnosti Zakona o imovini Kantona Sarajevo. Napominjem da je o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o imovini Kantona Sarajevo, Ustavni sud FBiH Presudom broj U-4/97 od 22. 7. 1997. godine utvrdio da je Zakon o imovini Kantona Sarajevo u skladu sa Ustavom FBiH. U ovom ustavno-sudskom predmetu, odnosno u konkretnom slučaju, Ustavni sud je odlučivao o zahtjevu gradonačelnika Grada Sarajeva za zaštitu prava na lokalnu samoupravu Grada.
Smatram da je u konkretnom slučaju relevantna presuda Ustavnog suda FBiH iz 2005. godine, kojom je jasno utvrđeno da odlukom Vlade Kantona Sarajevo, odnosno Skupštine Kantona o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona, među kojima su i poslovni prostori koji su bili predmet ovog spora, nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu.
Polazeći od navedenog, za razliku od većine sudija Ustavnog suda BiH, smatram da se u konkretnom slučaju osporena presuda Vrhovnog suda BiH, koja u cijelosti prihvaća presudu Kantonalnog suda u Sarajevu, zasniva na očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno Presudi Ustavnog suda FBiH broj U-18/09 od 26. 1. 2010. godine, ne uzimajući u obzir Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-3/05 od 8. 9. 2005. godine koja je u kontekstu nespornih činjeničnih utvrđenja, po mom mišljenju, relevantna u konkretnom predmetu, kako je pravilno zaključio i Općinski sud u Sarajevu u svojoj presudi, u dijelu kojim je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja-apelanta.
Iz navedenih razloga, moje mišljenje je da je apelantu osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Valerija Galić,
Sutkinja Ustavnog suda BiH