Službeni glasnik BiH, broj 57/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3301/14, rješavajući apelaciju Darka Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2) i (3) tačke e) i m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPU STIVOSTI I MERI UMU

Djelomično se usvaja apelacija Darka Živkovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine.

Nalaže se Gradu Mostaru – Odjel za finansije i nekretnine da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak izvršenja Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine.

Nalaže se Gradu Mostaru – Odjel za finansije i nekretnine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Darka Živkovića podnesena zbog neizvršenja Odluke CRPC-a broj 513-1536-371 od 9. jula 2002. godine, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Darka Živkovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 009758 14 Gž od 25. septembra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj Dn-1621/10 od 18. novembra 2013. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBR A ZLOŽEN JE

I. Uvod

1. Darko Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa zajednički ured koji čine advokati iz Mostara Dušanka Šoljić-Ćorić, Draženka Jurišić i Dragan Pudar, podnio je 17. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine, te zbog neizvršenja Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 513-1536-3/1 od 9. septembra 2002. godine. Dopunom apelacije od 27. oktobra 2014. godine apelant je osporio i Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 009758 14 Gž od 25. septembra 2014. godine i Rješenje Općinskog suda u Mostaru – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Dn-1621/10 od 18. novembra 2013. godine. Apelant je podnescima od 20. aprila 2015. godine i 16. marta 2017. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Grada Mostara – Odjel za finansije i nekretnine (u daljnjem tekstu: Grad Mostar) zatraženo je 30. marta 2015. godine i 13. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Grad Mostar je dostavio odgovore na apelaciju 10. aprila 2015. godine i 20. februara 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

a) Neizvršenje Odluke CRPC-a broj 513-1536-3/1 od 9. jula 2002. godine

5. Odlukom CRPC-a broj 513-1536-3/1 od 9. jula 2002. godine potvrđuje se da je 1. aprila 1992. godine Slavojka Gačić (u daljnjem tekstu: apelantova pravna prednica) bila vlasnik nekretnine označene kao k. č. broj 1292/1 iz zk. ul. broj 15 KO Mostar. Stavom II dispozitiva odluke propisano je da nosioci prava iz tačke 1. odluke, njegovi nasljednici ili druga lica na koja je to pravo preneseno nakon 1. aprila 1992. godine po osnovu Zakona o nasljeđivanju ili pravnog posla saglasno volji učesnika, uz prezentaciju odluke, mogu da stupe u posjed označenih nekretnina u roku određenom Zakonom o izvršenju odluka CRPC-a. Stavom III odluke propisano je da su nadležni općinski organi uprave dužni da lica iz stava II na njihov zahtjev i uz prezentaciju odluke uvedu u posjed označenih nekretnina u roku navedenom u stavu II i izvrše eventualne izmjene u evidencijama o nekretninama.

6. Apelant i njegova sestra Lj. T. podnijeli su 15. novembra 2002. godine Gradu Mostaru – Područni ured Jugozapad – Ured za stambeno gospodarstvo zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 513-1536-3/1 od 9. jula 2002. godine. Apelant se prije podnošenja ove apelacije, tj. 11. juna 2007. godine, obratio Ustavnom sudu, između ostalog, i zbog neizvršenja navedene odluke CRPC-a broj 513-1536-3/1 od 9. jula 2002. godine. U vezi s osporenim pitanjem (neizvršenje Odluke CRPC-a broj 513-1536-3/1 od 9. jula 2002. godine) Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1751/07 od 28. aprila 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1751/07 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je, između ostalog, odbacio kao nedopuštenu apelaciju izjavljenu zbog neizvršenja Odluke CRPC-a broj 513-1536-3/1 od 9. jula 2002. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obrazlažući taj dio odluke, Ustavni sud je istakao: "[…] članom 14. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a propisano [je] da će se u postupku izvršenja odluka CRPC-a primjenjivati odredbe Zakona o općem upravnom postupku (ꞌSlužbene novine FBiHꞌ broj 2/98), osim ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanti zbog nepostupanja prvostepenog organa uprave po njihovim zahtjevima mogli, u smislu člana 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku, podnijeti žalbu kao da je njihov zahtjev odbijen, te eventualno pokrenuti upravni spor u smislu člana 22. Zakona o upravnom sporu. Prema tome, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu, Ustavni sud smatra da apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nisu ni došli do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati".

b) Postupak neizvršenja Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine

7. Rješenjem Grada Mostara – Gradsko vijeće broj 01-02-113/08 od 17. aprila 2008. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta i Lj. T. za reviziju pravne valjanosti izvršenih dodjela građevinskog zemljišta koji su koristili apelantova pravna prednica i Lj. T., a koje je Rješenjem Općinskog vijeća Općine Mostar broj 01-128/95 od 10. jula 1995. godine dodijeljeno Biskupskom ordinarijatu Mostar i Rješenjem Općinskog vijeća Općine Mostar broj 01-196798 od 9. aprila 1998. godine dodijeljeno Općini Mostar Jugozapad.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine tužbu apelanta i Lj. T. djelomično uvažio, osporeni upravni akt broj 01-02-113/08 od 17. aprila 2008. godine poništio i riješio upravnu stvar tako što je zahtjev apelanta i Lj. T. za reviziju pravne valjanosti izvršenih dodjela građevinskog zemljišta koji je koristila njihova pravna prednica djelomično uvažio i poništio dijelove rješenja Općinskog vijeća Općine Mostar br. 01-128/95 od 10. jula 1995. godine i 01-196798 od 9. aprila 1998. godine u odnosu na dodjelu zemljišta Biskupskom ordinarijatu Mostar i Općini Mostar Jugozapad (katastarske čestice predmetnog građevinskog zemljišta precizno navedene u stavu II dispozitiva presude). Stavom III dispozitiva presude pobliže je navedeno koje se građevinsko zemljište vraća i koja površina na korištenje apelantu i Lj. T. ili će im Grad Mostar osigurati odgovarajuću naknadu za navedeno zemljište. Stavom IV dispozitiva odbija se zahtjev za reviziju i povrat ostalih zemljišnih parcela navedenih u zahtjevu za reviziju.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su tužioci (apelant i Lj. T.) dokazali postojanje svih potrebnih elemenata za provođenje postupka revizije u smislu čl. 87. i 89. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu), te je udovoljeno zahtjevu za vraćanje prava korištenja ranije dodijeljenog građevinskog zemljišta ili da se osigura odgovarajuća novčana naknada.

10. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine, koji je podnijelo Gradsko vijeće Grada Mostara, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj 07 0 U 001642 10 Uvp od 7. jula 2010. godine odbio je zahtjev.

11. Apelant je 26. aprila 2010. godine Gradu Mostaru podnio zahtjev za izvršenje Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine.

12. Apelant se ponovo dopisom od 16. septembra 2010. godine obratio Gradu Mostaru za izvršenje presude Kantonalnog suda od 12. januara 2010. godine.

13. Apelant je 14. marta 2012. godine dostavio Gradu Mostaru prijedlog za "rješavanje nadoknade ili povrata". Apelant se podnescima od 29. januara i 29. marta 2016. godine obraćao gradonačelniku Grada Mostara, te predlagao način sporazumnog rješavanja moguće novčane naknade za zemljište.

14. Apelantov punomoćnik je dva puta (zapisnici od 2. februara 2016. godine i 28. juna 2016. godine) prisustvovao sastancima u prostorijama Grada Mostara radi izvršenja presude Kantonalnog suda i pokušaja nagodbe vezano za visinu naknade za predmetno zemljište.

15. Prema podacima s kojima je raspolagao Ustavni sud do dana donošenja odluke o apelaciji, Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine nije izvršena.

c) Postupak upisa prava vlasništva na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine

16. Apelant i Lj. T. podnijeli su 24. septembra 2010. godine zahtjev Općinskom sudu radi upisa prava vlasništva u zemljišne knjige na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine.

17. Rješenjem Općinskog suda broj Dn-1621/10 od 18. novembra 2013. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 009758 14 Gž od 25. septembra 2014. godine, odbačen je zahtjev apelanta i Lj. T. radi upisa prava vlasništva na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu rješenja, a na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine.

18. U obrazloženju rješenja Općinskog suda navedeno je da podnosioci zahtjeva nisu postupili po rješenju od 26. septembra 2013. godine, odnosno nisu otklonili nedostatke (dostavili tražene isprave), pa je u smislu člana 40. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Službene novine Federacije BiH" br. 19/03 i 54/04) zahtjev odbačen. Podnosioci zahtjeva, kako je navedeno, ne gube pravo ponovnog podnošenja zahtjeva za uknjižbu nakon što usklade dokumentaciju sa stanjem zemljišne knjige.

19. Odlučujući o reviziji koju su protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 009758 14 Gž od 25. septembra 2014. godine izjavili apelant i Lj. T., Vrhovni sud je Rješenjem broj 70 0 Dn 004704 14 Rev od 31. marta 2015. godine odbacio reviziju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog neizvršenja Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 od 12. januara 2010. godine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također se žali na to što nije izvršena Odluka CRPC-a broj 513-1536-3/1 od 9. jula 2002. godine. Smatra da je do neizvršenja navedenih odluka dovelo pretjerano "administriranje i uplitanje države u utvrđena prava na fer i pravičan postupak", te pravo "na povrat imovine koja im je oduzeta". Apelant opširno navodi tok postupka pred organima uprave i sudom, te ističe da se za izvršenje navedenih odluka obraćao gradonačelniku Grada Mostara, Odjelu za nekretnine, katastru nekretnina, Odjelu za urbanizam i građenje, ali "nadležne upravne službe i Grad Mostar permanentno i dalje raspolažu predmetnim nekretninama i mijenjaju [njihovo] pravno i faktično stanje, a sve u funkciji otežavanja izvršenja".

21. Dalje navodi da je jedan od načina izvršenja "da se zemljište vrati u pravno stanje prije poništenih upravnih akata (naturalna restitucija), a drugi način izvršenja je izvršenje plaćanjem novčane nadoknade za nezakonito oduzeto zemljište umjesto [njegovog] vraćanja po tržišnim cijenama". Istakao je da od 2010. godine vodi pregovore koji nisu doveli do pomaka, iako se, kako navodi,

"iskazuje deklaratorno volja za mirno rješenje ili nagodbu", te da je održan velik broj sastanaka koji nisu dali nikakve rezultate. Konačno, apelant predlaže Ustavnom sudu da ispita navode apelacije, te utvrdi postojanje povrede prava na izvršenje odluka, utvrdi pretjerano administriranje i uplitanje u njegova presudom utvrđena prava i naloži da se pokrenuti postupci izvršenja odluka okončaju u roku ne dužem od tri mjeseca.

22. Dopunom apelacije od 27. oktobra 2014. godine apelant je osporio i rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 009758 14 Gž od 25. septembra 2014. godine i Općinskog suda broj Dn-1621/10 od 18. novembra 2013. godine jer "povredu prava na pravično suđenje i imovinu vidi u činjenici da je osporenim odlukama zaštićen ništav/poništen upis i odbijeno vraćanje imovine apelantu".

b) Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Grad Mostar je istakao da postoje objektivne poteškoće vezane za izvršenje presude iz 2010. godine kako za vraćanje bivšim korisnicima tako i za eventualnu novčanu naknadu. Naime, radi se o već izgrađenom zemljištu, a s druge strane zbog nemogućnosti uspostavljanja oblika i površine katastarskih čestica koje su cijepane i spajane prema urbanističko- planskoj dokumentaciji. Dalje je istaknuto da su preduzete sve moguće aktivnosti radi provođenja odluke, a to što provođenje nije izvršeno znači da su postojale prepreke. Naime, kako je dalje navedeno, nakon pokušaja zaključenja nagodbe vezane za isplatu odgovarajuće naknade (održano više sastanaka sa svim zainteresiranim stranama) nije postignut dogovor oko visine naknade. Punomoćnici bivših korisnika predmetnog zemljišta više puta su predlagali iznos naknade s kojim bi bili zadovoljni, a to je iznos od 4.000.000 KM za površinu od 2.289 m ². Kako traženi iznos nije realna vrijednost predmetnih nekretnina, niti ima uporište u bilo kojem dokumentu (procjeni), Grad Mostar nije mogao prihvatiti taj iznos, te je preko Službe za nekretnine angažiran vještak koji je nekretnine procijenio na iznos od 951.354,18 KM. Dalje je istaknuto da je gradonačelnik Grada Mostara insistirao na hitnom provođenju sudske odluke pa je tražio održavanje sastanaka radi pokušaja nagodbe o isplati novčane naknade, a od javnog pravobranioca Grada Mostara tražio je pismeno mišljenje o načinu izvršenja sudske odluke putem novčane isplate. Dodatna otežavajuća okolnost za izvršenje presude jeste činjenica da ona nije jasna jer u dispozitivu stoji "ili će im Grad Mostar osigurati odgovarajuću naknadu", te upravo zbog različitog tumačenja izraza "odgovarajuća naknada" nije postignut dogovor oko visine isplate naknade jer apelanti smatraju da je to za površinu od 2.289 m² iznos od 4.000.000 KM, dok Grad Mostar smatra da je to, prema procjeni sudskog vještaka građevinske struke, iznos od 951.354,18 KM. Na kraju je istaknuto da Grad Mostar ne opstruira provođenje odluke već naprotiv iznalazi najbolje rješenje za sve strane u "ovom kompleksnom imovinskopravnom odnosu".

24. Na ponovni upit Ustavnog suda od 9. februara 2017. godine, Grad Mostar je 20. februara 2017. godine dostavio "informaciju o izvršenju presude Kantonalnog suda od 12. januara 2010. godine" u kojoj je istaknuto da su u posljednje vrijeme održali sastanak s apelantovim punomoćnikom s ciljem da pokušaju sklopiti nagodbu o visini naknade i načinu realizacije. Na sastancima je ponovo naznačeno da je traženi iznos od 4.000.000 KM neprihvatljiv, te je predložena zamjena za drugo zemljište koje površinom, bonitetom i lokacijom približno odgovara spornom zemljištu, što su punomoćnici odbili navodeći da su "prvenstveno zainteresirani za novčanu naknadu". Također su, kako se dalje navodi, predlagali dijelom zamjensko zemljište, a dijelom obeštećenje u novcu, na što apelantovi punomoćnici nisu pristali, te su ostali pri potraživanom iznosu od 4.000.000 KM. Na kraju su istakli da "ne opstruiraju provođenje sudske odluke već i dalje pokušavaju pronaći najbolje rješenje za sve strane u postupku".

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 3.

U upravnim oblastima za koje je federalnim zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

Član 5. st. 1. i 2.

(1) Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pritom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

(2) Kad službena osoba koja rješava neku upravnu stvar, s obzirom na postojeće činjenično stanje, sazna ili ocijeni da određena stranka ima osnova za ostvarenje nekog prava, upozorit će je na to.

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 269.

Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obaveza.

Član 272.

(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje).

(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

Član 273.

(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se administrativnim putem.

(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem. (…)

26. U Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine

Federacije BiH" broj 67/05) relevantne odredbe glase:

Član 69.

Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu.

Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta odnosno njegov pravni sljednik stiče pravo na naknadu po pravosnažnosti rješenja o preuzimanju, odnosno nakon davanja izjave o predaji zemljišta općini.

Naknadu za preuzeto zemljište plaća općina na čijem se području nalazi zemljište. Naknada se određuje i isplaćuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji.

Član 89.

Ukoliko nadležni općinski organ uprave u postupku revizije utvrdi da je podnosilac na dan ili prije 6. aprila 1992. godine koristio predmetno zemljište u stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, i da mu/joj je pravo korištenja prekinuto između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovog zakona, bez njegove saglasnosti općina će vratiti pravo korištenja na ranije dodijeljenom zemljištu ili osigurati naknadu.

Član 90.

Ukoliko je treća strana bona fide započela izgradnju na zemljištu koje je predmet revizije ili ako je zemljište privedeno namjeni, općina će kompenzirati podnosioca zahtjeva bilo putem novčane naknade u skladu sa članom 69. ovog zakona, ili putem dodjele zemljišne parcele koja je podudarna po veličini, funkciji, vrijednosti, lokaciji itd, zavisno od izbora podnosioca zahtjeva.

(...)

Prilikom utvrđivanja visine naknade iz ovog člana, općinski organ uprave dodjeljuje iznos naknade koji podnosiocu pripada po članu 69. stav 4 ovog zakona umanjen za iznos djelimične naknade koja je već isplaćena podnosiocu.

27. U Zakonu o eksproprijaciji Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH"

br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 - OUS, 34/16) relevantne odredbe glase:

Član 60.

Poslije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji općinska služba za upravu dužna je bez odlaganja zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nekretninu.

Organ iz stava 1. ovog člana nastojat će da stranke postignu sporazum o naknadi upozoravajući ih na njihova prava i obaveze prema odredbama ovog Zakona.

Radi pripremanja rasprave stranke mogu podnijeti svoje ponude a organ iz stava 1. ovog člana pribavit će pisana obavještenja od organa uprave i drugih organa o činjenicama koje mogu biti od značaja za određivanje visine naknade.

Član 61.

Sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine mora sadržavati oblik i visinu naknade i rok u kojem je korisnik eksproprijacije dužan ispuniti obaveze u pogledu naknade.

Sporazum o naknadi unosi se u zapisnik koji mora sadržavati sve podatke neophodne za ispunjavanje obaveze korisnika eksproprijacije.

Sporazum o naknadi ili dijelu naknade je zaključen kad obje stranke potpišu zapisnik u koji je sporazum unesen.

Zapisnik u koji je unesen sporazum o naknadi ima snagu izvršnog rješenja čije izvršenje provodi kada se radi o nenovčanim obavezama organ iz stava 1. člana 60. ovog Zakona.

Član 62.

Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji općinska služba za upravu dostavit će, bez odlaganja, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nekretnina zbog određivanja naknade.

Organ iz stava 1. ovog člana može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu ako iz izjava i ponašanja stranaka zaključi da se ne može postići sporazum o naknadi.

Ako općinska služba za upravu u određenom roku ne postupi prema odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nekretnine kao i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade.

Član 64.

Nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisanu nekretninu.

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na izvršenje Odluke CRPC-a broj 513-1536-3/1 od 9. jula 2002. godine

30. Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

31. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji pokreće isto pitanje koje je već bilo predmet njegove ranije podnesene apelacije (neizvršenje Odluke CRPC-a broj 513-1536-3/1 od 9. jula 2002. godine), o čemu je Ustavni sud već donio odluku u predmetu broj AP 1751/07. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena vezano za pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

32. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 009758 14 Gž od 25. septembra 2014. godine i Rješenje Općinskog suda broj Dn-1621/10 od 18. novembra 2013. godine

33. Član 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

34. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine, AP 106/04 od 18. januara 2005. godine i AP 4986/14 od 22. decembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu s odredbama člana 40. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 19/03 i 54/04), u ostavljenom roku otkloni nedostatke zahtjeva za uknjižbu. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu. Budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

36. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

c) Dopustivost u odnosu na neizvršenje Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine

37. U odnosu na apelantove navode koji se tiču neizvršenja Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 00164208 od 12. januara 2010. godine, a kojom je naloženo da se apelantu i Lj. T. vrati na korištenje građevinsko zemljište ili da im se osigura odgovarajuća naknada za zemljište, Ustavni sud podsjeća na to da, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

39. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom ovim dijelom apelacije pokreće pitanje neizvršenja Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 00164208 od 12. januara 2010. godine, a kojom je naloženo da se njemu i Lj. T. vrati na korištenje građevinsko zemljište ili da im se osigura odgovarajuća naknada za zemljište, proizlazi da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

40. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

41. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažne presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih principa Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o neizvršenju pravosnažne odluke kojom je naloženo da se apelantu vrati građevinsko zemljište na korištenje ili da mu Grad Mostar osigura odgovarajuću naknadu za to zemljište, kao i da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.

44. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

45. Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja presude kojom je naloženo da mu se vrati na korištenje građevinsko zemljište ili da se osigura odgovarajuća naknada došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

47. U konkretnom slučaju apelant se žali zbog neprovođenja presude kojom je djelomično udovoljeno apelantovoj tužbi tako što je apelantov zahtjev za reviziju pravne valjanosti izvršenih dodjela građevinskog zemljišta djelomično uvažen, te je naloženo da se građevinsko zemljište pobliže navedeno u dispozitivu presude vrati apelantu i Lj. T. ili da im Grad Mostar osigura odgovarajuću naknadu.

48. U pogledu ovih apelantovih navoda Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da pred sud ili tribunal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34–36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja", u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby naglasio je da efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da poštuju presudu suda (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.

49. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da apelant ne može da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke.

50. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, rješavajući o tužbi apelanta i Lj. T., Presudom broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine tužbu djelomično uvažio i osporeni upravni akt Grada Mostara poništio, te odlučio tako što je zahtjev apelanta i Lj. T. za reviziju pravne valjanosti izvršenih dodjela građevinskog zemljišta djelomično uvažio i poništio dijelove rješenja Općinskog vijeća Općine Mostar br. 01-128/95 od 10. jula 1995. godine i 01-196798 od 9. aprila 1998. godine u odnosu na dodjelu zemljišta Biskupskom ordinarijatu Mostar i Općini Mostar Jugozapad. Stavom III dispozitiva presude pobliže je navedeno koje se građevinsko zemljište vraća i koja površina na korištenje apelantu i Lj. T. ili će im Grad Mostar osigurati odgovarajuću naknadu za navedeno zemljište.

51. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant 26. aprila 2010. godine podnio zahtjev Gradu Mostaru da se izvrši presuda Kantonalnog suda tako što će se vratiti pravo korištenja predmetnog zemljišta ili će Grad Mostar osigurati odgovarajuću naknadu za navedeno zemljište. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su na predmetnom zemljištu, koje je dodijeljeno Biskupskom ordinarijatu Mostar i Općini Mostar Jugozapad, izgrađeni objekti Biskupskog ordinarijata, Croauto d.d. Mostar i UniCredit banka d.d. Mostar, te da je nemoguće da se zemljište vrati na korištenje apelantu i Lj. T. u stanju u kakvom je bilo prije izvršene dodjele. Dalje proizlazi da je apelantov punomoćnik u više navrata održavao sastanke s predstavnicima Grada Mostara radi pokušaja nagodbe među strankama vezano za visinu naknade za predmetne nekretnine. Iz priložene dokumentacije proizlazi da je Grad Mostar nudio apelantu zamjenu za sporno zemljište dodjelom gradskog građevinskog zemljišta koje površinom, bonitetom i lokacijom približno odgovora spornom zemljištu u centru grada, da je predlagao dijelom zamjensko zemljište, a dijelom obeštećenje u novcu, međutim, apelant je prvenstveno zainteresiran za obeštećenje putem novčane naknade. Dalje proizlazi da je u nekoliko navrata pokušano zaključenje nagodbe vezane za isplatu "odgovarajuće naknade", međutim, nije postignut dogovor oko visine naknade. Naime, kako proizlazi iz dostavljenog odgovora na apelaciju, apelantov punomoćnik je predložio za površinu od 2.289 m² iznos od 4.000.000 KM, dok je taj iznos za Grad Mostar nerealan i neprihvatljiv, pa je Grad Mostar posredstvom vještaka građevinske struke izvršio procjenu vrijednosti predmetnog zemljišta i utvrdio da je to iznos od 951.354,18 KM, ali se apelant nije složio s ponuđenim iznosom.

52. Ustavni sud zapaža da se nesporno ulažu napori da se zaključi nagodba vezana za isplatu odgovarajuće naknade apelantu i Lj. T. za predmetno zemljište, međutim, ni nakon sedam godina nije postignut dogovor oko visine naknade. Međutim, Ustavni sud smatra da je ovakvo angažiranje Grada Mostara da se izvrši presuda Kantonalnog suda suprotno relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku, Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o eksproprijaciji Federacije BiH. U konkretnom slučaju nesporno je da se predmetne nekretnine ne mogu vratiti na korištenje apelantu i Lj. T., odnosno ne može se provesti administrativno izvršenje presude Kantonalnog suda, pa je ostala mogućnost izvršenja "alternativnog naloga" iz predmetne presude da im Grad Mostar osigura odgovarajuću naknadu za predmetno zemljište. Članom 69. Zakona o građevinskom zemljištu propisano je da raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu, dok je stavom 4. precizirano da se naknada određuje i isplaćuje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 90. Zakona o građevinskom zemljištu, a koji se odnosi na konkretnu situaciju, propisano: "Ukoliko je treća strana bona fide započela izgradnju na zemljištu koje je predmet revizije ili ako je zemljište privedeno namjeni, općina će kompenzirati podnosioca zahtjeva bilo putem novčane naknade u skladu sa članom 69. ovog zakona, ili putem dodjele zemljišne parcele koja je podudarna po veličini, funkciji, vrijednosti, lokaciji itd., zavisno od izbora podnosioca zahtjeva (…), prilikom utvrđivanja visine naknade iz ovog člana, općinski organ uprave dodjeljuje iznos naknade koji podnosiocu pripada po članu 69. stav 4 ovog zakona (...)."

53. Dakle, navedene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu prilikom određivanja naknade za građevinsko zemljište upućuju na primjenu relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji pa je u konkretnom slučaju Grad Mostar u smislu čl. 60. i 61. Zakona o eksproprijaciji bio dužan bez odlaganja zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade uz nastojanje da se postigne sporazum. Dalje, kako je to regulirano članom 62. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, ukoliko se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od pravosnažnosti rješenja, općinska služba za upravu dostavit će bez odlaganja pravosnažno rješenje nadležnom sudu koji po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade (član 64. Zakona o eksproprijaciji). Ustavni sud ukazuje i na odredbu člana 62. stav 3. Zakona o eksproprijaciji prema kojoj: "Ako općinska služba za upravu u određenom roku ne postupi prema odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nekretnine kao i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade". Dakle, iako je apelant prema navedenoj zakonskoj odredbi mogao da se neposredno obrati sudu radi određivanja naknade, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da u smislu čl. 5. i 6. Zakona o upravnom postupku reagira blagovremeno i da djelotvorno kontrolira postupak i omogući apelantu da što efikasnije i lakše zaštiti i ostvari svoje pravo na izvršenje presude Kantonalnog suda. Ustavni sud također naglašava da je takvo postupanje javne vlasti u suprotnosti i s principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, princip pravne sigurnosti u okviru principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine je pretpostavka za djelotvornu pravnu zaštitu. Sudovi i javna vlast u tome imaju aktivnu ulogu jer njihovo nedjelovanje kod građana izaziva nesigurnost u vezi s obimom i granicama njihovih prava. Grad Mostar je bio dužan da u smislu navedenih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o eksproprijaciji i Zakona o upravnom postupku, a s obzirom na to da se iz ponašanja stranaka moglo zaključiti da se pred organom uprave ne može postići sporazum o naknadi, cio spis dostavi nadležnom sudu koji bi u vanparničnom postupku odlučio o visini naknade za predmetno zemljište.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je neizvršenjem Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 001642 08 U od 12. januara 2010. godine u periodu dužem od sedam godina došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu kao neodvojivog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

55. Imajući u vidu utvrđenu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

56.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nadležna upravna služba Grada Mostara ni nakon sedam godina, bez objektivnog i razumnog opravdanja, nije u smislu relevantnih odredbi Zakona o upravnom postupku, Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o eksproprijaciji okončala postupak izvršenja pravosnažne presude kojom je naloženo da se apelantu vrati na korištenje građevinsko zemljište ili da se osigura odgovarajuća naknada za zemljište.

57.Na osnovu člana 18. st. (2) i (3) tačke e) i m) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.