Službeni glasnik BiH, broj 60/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 971/10, rješavajući apelaciju
Z. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Z. Š. podnesena protiv:
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003095 10 Uvp od 11. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003095 08 U od 15. januara 2010. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo broj UPII/05-23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-285/99 od 27. septembra 2007. godine i
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 005171 10 Uvp od 18. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 005171 08 U od 18. januara 2010. godine i Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo broj UPII/05-23-5-316/02-2 od 18. februara 2008. godine.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 1012/10 od 30. oktobra 2012. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003095 08 U od 15. januara 2010. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-285/99 od 27. septembra 2007. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 971/10. Apelantica je 23. jula 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio postupak izvršenja Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelantica je 19. marta 2010. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 005171 08 U od 18. januara 2010. godine i Rješenja Ministarstva broj UPII/05-23-5-316/02-2 od 18. februara 2008. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1012/10.
3. Apelantica je 11. januara 2012. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 003095 10 Uvp od 11. novembra 2011. godine, te protiv odluka protiv kojih je već podnijela apelaciju u predmetu broj AP 971/10. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 165/12.
4. Apelantica je 11. januara 2012. godine podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 005171 10 Uvp od 18. novembra 2011. godine, te protiv odluka protiv kojih je već podnijela apelaciju broj AP 1012/10. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 156/12.
5. Apelantica je 16. oktobra 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere u predmetima br. AP 1012/10, AP 156/12 i AP 165/12, kojom bi Ustavni sud "zabranio iseljenje apelantice iz predmetnog stana" do donošenja odluke o apelacijama.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
6. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 971/10 od 10. oktobra 2012. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
7. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1012/10 od 30. oktobra 2012. godine naložio Općinskom sudu u Sarajevu da ne provodi postupak izvršenja Rješenja o izvršenju broj 65 0 I 270526 12 I od 2. jula 2012. godine, kojim je određeno izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine prinudnim iseljenjem apelantice do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
8. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 971/10, AP 1012/10, AP 156/12 i AP 165/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 971/10.
9. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 971/10 od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 12. novembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je u predmetu broj AP 165/12 od Vrhovnog suda zatraženo 18. februara 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, u predmetu broj AP 1012/10 od Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 3. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je u predmetu broj AP 156/12 od Vrhovnog suda zatraženo 18. februara 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
10. U predmetu broj AP 971/10 Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. novembra 2010. godine, a Ministarstvo 23. novembra 2010. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju. U predmetu broj AP 165/12 Vrhovni sud je 28. februara 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju.
11. Kantonalni sud je 16. decembra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju u predmetu broj AP 1012/10, a Ministarstvo 16. decembra 2010. godine. U predmetu broj AP 156/12 Vrhovni sud je 28. februara 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju.
12. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Ministarstva dostavljeni su apelantici 7. i 26. januara 2011. godine, a odgovori Vrhovnog suda 7. marta 2013. godine.
III. Činjenično stanje
13. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak vezan za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana
14. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-285/99 od 27. septembra 2007. godine proglašeno je ništavim pravosnažno Rješenje Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i stambene poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 07/C-372-4583/96 od 18. novembra 1996. godine (stav I izreke rješenja). Odbačen je apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Sarajevu, Ulica kralja Tvrtka broj 23 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te se smatra kao da zahtjev nije podnesen.
15. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je Rješenjem Općinskog sekretarijata broj 07/C-372-4583/96 od 18. novembra 1996. godine utvrđeno da će se, umjesto ugovora o korištenju predmetnog stana koji je trebalo da bude zaključen između M. H., kao vlasnika predmetnog stana, i apelantice, kao budućeg nosioca stanarskog prava, primjenjivati predmetno rješenje prema kojem će se u odnosu na apelanticu primjenjivati sva prava i obaveze koji proizlaze iz ugovora o korištenju predmetnog stana sve dok takav ugovor ne bude zaključen između M. H., kao vlasnika predmetnog stana, i apelantice, kao nosioca stanarskog prava. U vezi s tim, Uprava je navela da je Slobodan Prorok podnio prijedlog za obnovu postupka povodom kojeg je Uprava donijela Zaključak broj 23-04/I-23-285/99 od 8. septembra 2004. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-2-23-5-316/02 od 27. oktobra 2004. godine, kojim je dozvolila obnovu postupka u kojem je doneseno sporno rješenje od 18. novembra 1996. godine.
16. Uprava je navela da je u obnovljenom postupku utvrdila da je apelantica 12. novembra 1996. godine podnijela Općinskom sekretarijatu zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te da je kao vlasnika predmetnog stana označila M. H. U vezi s tim, Uprava je ukazala da je u predmetnom zahtjevu, kao i u spornom rješenju od 18. novembra 1996. godine navedeno da je M. H., kao prodavac, zaključio sa B. P., kao kupcem, ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je B. P. ugovorom o daru prenio pravo vlasništva na predmetnom stanu na svog sina S. P. S obzirom na to da, prilikom donošenja spornog rješenja, nije data mogućnost S. P. kao vlasniku predmetnog stana da učestvuje u postupku, iako je bilo poznato da je M. H. prodao predmetni stan B. P., koji je, dalje, poklonio taj stan svom sinu, Uprava je navela su se stekli uvjeti da se osporeno rješenje proglasi ništavim. U pogledu apelanticinog zahtjeva, Uprava je ukazala da apelantica nije predočila tom organu dokaz da je od S. P., kao vlasnika predmetnog stana, tražila saglasnost za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana. S obzirom na to, Uprava je navela da u konkretnom slučaju nije ispunjen zakonski uvjet za pokretanje postupka pred nadležnim organom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u smislu odredaba člana 28. Zakona o stambenim odnosima. Konačno, u pogledu zahtjeva S. P. od 22. augusta 2007. godine, kojim je tražio iseljenje apelantice iz predmetnog stana, Uprava je navela da nije nadležna da odlučuje o predmetnom zahtjevu, jer taj zahtjev nije podnesen shodno odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima.
17. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je, između ostalog, navelo da iz zapisnika sa održane usmene rasprave pred prvostepenim organom od 22. augusta 2007. godine proizlazi da je usmenoj raspravi prisustvovao apelanticin opunomoćenik, te da su, stoga, neosnovani apelanticini žalbeni navodi da joj nije data mogućnost da se izjasni na sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješavanje predmetne upravne stvari.
18. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 003095 08 U od 15. januara 2010. godine odbio apelanticinu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u obnovljenom upravnom postupku nesporno utvrđeno da je S. P. vlasnik predmetnog stana. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz zk.ul. Općinskog suda u Sarajevu broj 38614/01 od 21. novembra 2001. godine proizlazi da je predmetni stan, kao poseban dio zgrade, izuzet od nacionalizacije u korist S. P. sa dijelom 1/1. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima propisano da "ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ, na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona". U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelantica trebalo da se obrati vlasniku stana za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana, a tek u slučaju da vlasnik stana odbije da zaključi ugovor, apelantica bi tada imala mogućnost da u roku od 30 dana podnese predmetni zahtjev nadležnom upravnom organu, shodno odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nesporno da se apelantica nije obratila vlasniku stana zahtjevom za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana, Kantonalni sud je ukazao da je apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, koji je podnesen prvostepenom upravnom organu, preuranjen i protivan navedenim zakonskim odredbama. Pored navedenog, Kantonalni sud je ukazao da, u smislu odredaba člana 255. Zakona o upravnom postupku, nadležni organ na podlozi podataka pribavljenih u prijašnjem i obnovljenom postupku, s obzirom na sve okolnosti pojedinačnog slučaja, može rješenje koje je predmet obnove poništiti ili ukinuti. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni organ, suprotno navedenim zakonskim odredbama, u tački I dispozitiva prvostepenog rješenja naveo da se "proglašava ništavim pravosnažno rješenje Općinskog sekretarijata", umjesto da se to rješenje poništava. Međutim, budući da se u oba slučaja radi o negativnoj odluci, te da su, u smislu odredaba člana 266. stav 1. navedenog zakona, iste pravne posljedice u oba slučaja, Kantonalni sud je naveo da ta pogreška ne utječe na rješavanje predmetne upravne stvari, te da su neosnovani apelanticini tužbeni navodi izneseni u tom pravcu.
19. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 003095 10 Uvp od 11. novembra 2011. godine odbio predmetni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima propisano da, "ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ, na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona". Vrhovni sud je ukazao da upravo odredbe člana 21. stav 1. i člana 22. Zakona o stambenim odnosima utvrđuju obaveze navodnih članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u vezi sa zaključivanjem ugovora o korištenju stana. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da bi rješenje stambenog organa koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana bilo pravno valjano, u smislu citiranih zakonskih odredaba, potrebno je da se član porodičnog domaćinstva prethodno obrati vlasniku stana, te ukoliko ga vlasnik stana odbije ili u roku od 30 dana ne odgovori na takav zahtjev, tek tada su ispunjeni uvjeti za podnošenje zahtjeva stambenom organu da donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je u izreci rješenja Općinskog sekretarijata od 18. novembra 1996. godine kao vlasnik predmetnog stana navedeno lice koje uopće nije vlasnik, a što je bilo poznato apelantici, kao i stambenom organu, već da je vlasnik drugo lice, koje pri tome ne samo da nije učestvovalo u tom postupku već mu se apelantica prethodno nije ni obraćala zahtjevom za zaključenje ugovora o korištenju stana. S obzirom na to da se apelantica nije prethodno predmetnim zahtjevom obratila vlasniku stana, Vrhovni sud je naveo da samim tim nije bio ispunjen uvjet za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a posebno što to rješenje glasi na lice koje nije ni bilo vlasnik predmetnog stana. S obzirom na to da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima, Vrhovni sud je naveo da je apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana preuranjen, te da su upravni organi pravilno postupili kada su predmetni zahtjev odbacili (a ne odbili). Konačno, u pogledu apelanticinih navoda da su upravni organi bili dužni saslušati apelanticu i vlasnika stana u toku upravnog postupka, Vrhovni sud je naveo da su takvi navodi neosnovani, budući da je apelanticin opunomoćenik učestvovao u tom postupku, te da pri tome na usmenoj raspravi pred upravnim organom nije uopće podnio prijedlog za saslušanje stranaka. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, čak i da je taj dokaz predložen i proveden, ne bi mijenjao utvrđeno činjenično stanje s obzirom na pravna pitanja i nedostatke koji su navedeni.
Postupak za poništavanje rješenja po pravu nadzora
20. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za poništavanje po pravu nadzora Rješenja Ministarstva broj UPII/05-23-5-316/02 od 4. januara 2008. godine (kojim je odbijena žalba S. P. protiv prvostepenog rješenja Uprave od 27. septembra 2007. godine o proglašavanju ništavim rješenja Općinskog sekretarijata koju je izjavio zbog toga što Uprava nije odlučila o njegovom zahtjevu kojim je tražio iseljenje apelantice iz predmetnog stana) i broj UPII/05-23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine (kojim je odbijena apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja Uprave), Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-316/02-2 od 18. februara 2008. godine kojim je apelanticin zahtjev odbilo kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da su odredbama člana 260. stav 1. tač. 1, 2, 3. i 4. Zakona o upravnom postupku propisani razlozi zbog kojih se može tražiti poništavanje konačnog rješenja u upravnom postupku. U vezi s tim, Ministarstvo je ukazalo da "odvojeno odlučivanje o žalbama apelantice i S. P. protiv prvostepenog rješenja", na čemu apelantica zasniva svoj zahtjev, ne predstavlja razlog za poništavanje rješenja u smislu navedenih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ministarstvo je zaključilo da je apelanticin zahtjev neosnovan.
21. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 005171 08 U od 18. januara 2010. godine odbio apelanticinu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa i osporenog rješenja nesumnjivo proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za poništavanje navedenih rješenja po pravu nadzora u smislu odredaba člana 260. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da je Ministarstvo imalo osnova da apelanticin zahtjev odbaci, ali da navedeni propust ne utječe na rješenje predmetne upravne stvari, budući da se u oba slučaja radi o negativnoj odluci.
22. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 005171 10 Uvp od 18. novembra 2011. godine odbio predmetni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da činjenica da je Ministarstvo odlučivalo o dvije žalbe sa dva posebna rješenja ne predstavlja apsolutno nikakvu povredu nijedne zakonske odredbe. Pri tome Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 210. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano da, "kada se radi o stvari koja se tiče većeg broja određenih lica, može se za sva ta lica donijeti jedno rješenje". Vrhovni sud je ukazao da navedenim zakonskim odredbama nije izričito propisano da nadležni organ mora odlučiti o žalbama jednim rješenjem, već da je to propisano samo kao mogućnost, odnosno da je ostavljeno na ocjenu nadležnom organu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je Ministarstvo odlučilo o žalbama odvojenim rješenjima, ne predstavlja nikakvu povredu, niti je moglo utjecati na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama, protiv kojih je podnijela apelacije br. AP 971/10 i AP 165/12 (vezano za postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana), povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da su upravni organi i sudovi pri donošenju svojih odluka "paušalno ocijenili dokaze i paušalno primijenili materijalno pravo, te donijeli odluke bez pravno valjanog obrazloženja zasnovanog na materijalnom pravu". Apelantica navodi da je njena baka bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da apelantica kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava stanuje u predmetnom stanu neprekidno od 1967. godine. Apelantica navodi da je 1996. godine podnijela zahtjev nadležnom upravnom organu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te da je u međuvremenu pokušala stupiti u kontakt sa vlasnikom stana, ali da nije uspjela saznati adresu, jer je od MUP-a dobila odgovor da traženi podaci (adresa) mogu biti dostavljeni samo na zahtjev suda ili nadležnog organa. Stoga, apelantica smatra da je na taj način ispunila uvjet iz člana 28. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, apelantica navodi da je neosnovano i proizvoljno pozivanje Kantonalnog suda na odredbe člana 266. Zakona o upravnom postupku, budući da su različiti razlozi zbog kojih se rješenje može ukinuti, poništiti ili proglasiti ništavim, te da su različite i posljedice poništenja ili proglašavanja ništavim rješenja. U vezi s tim, apelantica navodi da je proglašavanje ništavim rješenja Općinskog sekretarijata prouzrokovalo posljedicu odbacivanja apelanticinog zahtjeva kao da nije ni podnesen, dok bi u slučaju da je to rješenje poništeno, njen zahtjev ostao na snazi pogotovo što takav zahtjev više ne može podnijeti. S obzirom na to, te da zakonom nije propisano da se rješenje koje je prethodilo obnovi postupka može proglasiti ništavim, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredaba člana 255. Zakona o upravnom postupku. Dalje, apelantica navodi da je dozvoljena obnova predmetnog postupka samo u obimu saslušanja stranaka (član 254. Zakona o upravnom postupku). Budući da je vlasniku stana u obnovljenom postupku omogućeno da učestvuje, te da je vlasnik stana izjavio da se protivi prenosu stanarskog prava, odnosno donošenju rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, apelantica navodi da su nadležni organi bili dužni udovoljiti njenom zahtjevu. Također, apelantica navodi da nije saslušana u predmetnom upravnom postupku, čime joj je povrijeđeno pravo na raspravljanje i učešće u postupku, te da su time, ujedno, povrijeđene odredbe člana 48. Zakona o upravnom postupku. U vezi s tim, apelantica navodi da je Vrhovni sud u svojoj odluci naveo da navodno "apelanticin opunomoćenik nije predložio saslušanje apelantice u predmetnom postupku, što je neistina i što potvrđuje da Vrhovni sud nije ni pročitao zapisnike iz upravnog postupka". Konačno, apelantica navodi da je Kantonalni sud svojom presudom potvrdio Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine (parnični postupak), te da je pri tome sudija koji je postupao u tom predmetu u istim slučajevima donosio drugačije odluke, čime joj je povrijeđeno pravo na nezavisan i nepristrasan sud. U vezi s tim, apelantica navodi da je Kantonalni sud u roku od godinu dana odlučio o njenoj žalbi protiv prvostepene presude (iako je općepoznato da Kantonalni sud rješava žalbe u roku od tri i pet godina), što, prema apelanticinom mišljenju, ukazuje na povredu njenog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je na taj način diskriminirana u odnosu na druge građane posebno u pogledu pružanja sudske zaštite u odnosu na njeno ustavno pravo na dom.
24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama, protiv kojih je podnijela apelacije br. AP 1012/10 i AP 156/12 (kojim je odlučivano o apelanticinom zahtjevu za poništavanje rješenja po pravu nadzora), povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je odvojeno odlučivanje o njenoj žalbi i žalbi vlasnika stana protiv istog prvostepenog rješenja suprotno zakonskim propisima. Stoga, apelantica smatra da su Ministarstvo i sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili odredbe čl. 260. i 210. Zakona o upravnom postupku. Apelantica, dalje, navodi da joj je povrijeđeno pravo na "nepristrasan sud", budući da je "Kantonalni sud predmetni slučaj dodijelio istom sudiji koji je bio član vijeća tog suda koje je odlučivalo u predmetu broj 09 0 U 003095 08", te da je Vrhovni sud, postupajući po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, odlučivao u istom vijeću kao u predmetu broj 09 0 U 003095 10 Uvp. Također, apelantica navodi da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu odlučili o njenom prigovoru o nenadležnosti Ministarstva da odlučuje o zahtjevu za poništavanje rješenja po pravu nadzora.
b) Odgovor na apelaciju
25. U odgovorima na apelacije Vrhovni sud je naveo da u konkretnim pravnim situacijama ne postoji kršenje prava na pravično suđenje i prava na dom, čija je zaštita zagarantirana Evropskom konvencijom i njenim protokolima, a posebno istaknutim u Preporukama Vijeća Evrope iz 2006. godine (Izvještaj o primjeni i razlozima primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije). Stoga, Vrhovni sud predlaže da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.
26. U odgovorima na apelacije Kantonalni sud je naveo da su osporene presude tog suda donesene u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, da su zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da nije došlo do kršenja apelanticinih prava navedenih u predmetnim apelacijama. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.
27. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj AP 971/10 Ministarstvo je navelo da u toku prvostepenog i drugostepenog upravnog postupka nije došlo do kršenja apelanticinih prava, te da su odluke upravnih organa pravilne i zasnovane na zakonu. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj AP 1012/10 Ministarstvo je navelo da je u drugostepenom upravnom postupku nesporno utvrđeno da nije ispunjen nijedan zakonski uvjet za poništavanje rješenja po pravu nadzora u smislu odredaba člana 260. Zakona o upravnom postupku. Također, Ministarstvo je navelo da nije postojala pravna smetnja za donošenje dva odvojena rješenja kojima je odlučeno o žalbama apelantice i vlasnika stana protiv prvostepenog rješenja, te da to nije utjecalo na zakonitost postupka, niti je time povrijeđeno pravo stranaka u postupku.
V. Relevantni propisi
28. U
Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:
Član 21. stav 1.
Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.
Član 22. stav 1.
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.
Član 28.
Ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
29. U
Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 8. stav 1.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su vezane za donošenje rješenje.
Član 56.
(1) Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik može odrediti punomoćnika koji će je zastupati u postupku, osim u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave.
(2) Radnje u postupku koje punomoćnik preduzima u granicama punomoći imaju isto pravno djelovanje kao da ih je preduzela sama stranka.
Član 210. stav 1.
(1) Kad je riječ o stvari koja se tiče većeg broja određenih osoba, može se za sve te osobe donijeti jedno rješenje, ali one moraju biti imenovane u dispozitivu, a u obrazloženju rješenja moraju biti izloženi razlozi koji se na svaku od njih odnose. [...]
Član 255.
Na osnovu podataka pribavljenih u prijašnjem i u obnovljenom upravnom postupku, nadležni organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet obnove postupka i njime može prijašnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem. U ovom drugom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti.
Član 260.
(1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ poništiti po pravu nadzora:
1) ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ a nije riječ o slučaju predviđenom u članu 264. tačka 1. ovog zakona;
2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena;
3) ako je rješenje donio organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu utemeljenom na zakonu;
4) ako je rješenje donio mjesno nenadležan organ;
5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje.
(2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresovanih stranaka.
Član 261.
(1) Rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. [...]
Član 266. stav 1.
(1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
30. U
Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
31. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 357. stav 1. tač. 4. i 5.
Sudija ne može suditi:
[...]
4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;
5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.
VI. Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda br. 09 0 U 003095 10 Uvp od 11. novembra 2011. godine i 09 0 U 005171 10 Uvp od 18. novembra 2011. godine, kao konačne odluke u predmetnim postupcima, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 09 0 U 003095 10 Uvp od 11. novembra 2011. godine apelantica je primila 21. decembra 2011. godine, dok je osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 09 0 U 005171 10 Uvp od 18. novembra 2011. godine primila 6. januara 2012. godine, a apelacije je podnijela 11. januara 2012. godine. Dakle, apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (
prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelantica pobija navedene odluke sudova i upravnih organa, tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
U odnosu na postupak koji se tiče donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana
39. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji da su upravni organi i sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su nadležni upravni organi, u obnovljenom upravnom postupku, utvrdili da u postupku donošenja Rješenja Općinskog sekretarijata broj 07/C-372-4583/96 od 18. novembra 1996. godine nije učestvovao vlasnik predmetnog stana S. P., te slijedom toga "oglasili ništavim" navedeno rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana (u kojem je, dakle, kao druga ugovorna strana označeno lice M. H., koje, ustvari, nije vlasnik tog stana). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 255. Zakona o upravnom postupku propisano da "na osnovu podataka pribavljenih u prijašnjem i u obnovljenom upravnom postupku, nadležni organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet obnove postupka i njime može prijašnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem", te da "u ovom drugom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti". Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, postupajući po apelanticinoj tužbi u upravnom sporu, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da pogreška nadležnih upravnih organa koji su osporeno rješenje "oglasili ništavim" umjesto "poništili", u smislu odredaba člana 255. Zakona o upravnom postupku, ne utječe na rješavanje predmetne upravne stvari, budući da se u oba slučaja radi o negativnoj odluci sa istim pravnim posljedicama u smislu odredaba člana 266. stav 1. navedenog zakona. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda u pogledu neosnovanosti apelanticinih navoda iznesenih u tom pravcu, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda. Također, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne smatra da je takvo postupanje upravnih organa i sudova na bilo koji način utjecalo na pravičnost predmetnog postupka u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je stavom II izreke osporenog prvostepenog rješenja, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog upravnog organa, kao i osporenim odlukama sudova odbačen apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (kao preuranjen) uz obrazloženje da nije ispunjen uvjet za donošenje predmetnog rješenja u smislu odredaba člana 28. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima propisano da, "ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ, na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona". Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba jasno proizlazi da je apelantica kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, nakon smrti nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, bila dužna da se obrati vlasniku stana zahtjevom za zaključenje ugovora o korištenju tog stana, što je apelantica nesporno propustila da učini, budući da je utvrđeno da se apelantica nije obratila S. P. kao vlasniku stana zahtjevom za zaključenje ugovora o korištenju stana. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima sa odlučenjem upravnih organa i sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne smatra da je postojala bila kakva proizvoljnost u postupanju nadležnih organa. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.
42. Konačno, u pogledu apelanticinih navoda da nije saslušana u predmetnom upravnom postupku, te da joj je, stoga, povrijeđeno "pravo na raspravljanje i učešće u postupku", Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelanticinim navodima, ukazao da su takvi navodi neosnovani uz obrazloženje da je apelanticin opunomoćenik učestvovao u tom postupku, te da pri tome na usmenoj raspravi pred upravnim organom nije predložio da se sasluša apelantica. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 8. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano da se "prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su vezane za donošenje rješenja". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 56. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da "stranka može odrediti opunomoćenika koji će je zastupati u postupku, te da radnje u postupku koje opunomoćenik preduzima u granicama punomoći imaju isto pravno djelovanje kao da ih je preduzela sama stranka". Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, te činjenicu da je apelanticu u toku cijelog postupka zastupao opunomoćenik, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelanticini navodi da joj je uskraćeno "pravo na raspravljanje i učešće u postupku". U pogledu apelanticinih navoda kojima, ustvari, osporava navode Vrhovnog suda da "apelanticin opunomoćenik na usmenoj raspravi nije predložio da se sasluša apelantica lično", Ustavni sud ukazuje da iz zapisnika sa usmene rasprave održane pred prvostepenim upravnim organom od 22. augusta 2007. godine (koji je apelantica dostavila u prilogu apelacije) jasno proizlazi da apelanticin opunomoćenik nije predložio saslušanje apelantice u predmetnom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti apelanticinih navoda iznesenih u tom pravcu u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
43. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su upravni organi i sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama, donesenim povodom apelanticinog zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na postupak koji se tiče "poništavanja rješenja po pravu nadzora"
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Ministarstva odbijen apelanticin zahtjev za poništavanje po pravu nadzora drugostepenih rješenjā Ministarstva kojima su odbijene žalbe apelantice i vlasnika stana (S. P.) podnesene protiv prvostepenog rješenja Uprave od 27. septembra 2007. godine (o proglašavanju ništavim rješenja Općinskog sekretarijata). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo, a što su potvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud, ukazalo da "odvojeno odlučivanje o žalbama apelantice i vlasnika stana protiv prvostepenog rješenja" ne predstavlja razlog zbog kojeg se može tražiti poništenje rješenja po pravu nadzora u smislu odredaba člana 260. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe Zakona o upravnom postupku, te detaljna i jasna obrazloženja Ministarstva i sudova zašto apelanticini navodi i u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlučenju nadležnih organa u predmetnom slučaju.
45. Dalje, u pogledu apelanticinih navoda da joj je u postupku pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom povrijeđeno pravo na "nepristrasan sud", Ustavni sud, prije svega, ukazuje da Zakonom o upravnim sporovima nije izričito regulirano pitanje "izuzeća sudija", ali da odredbe člana 55. navedenog zakona upućuju na primjenu odredaba Zakona o parničnom postupku za sva pitanja koja nisu regulirana odredbama Zakona o upravnim sporovima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku propisano da "sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa". U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o dva odvojena postupka, te da, kako to jasno proizlazi iz apelanticinih navoda, isti sudija
nije učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, budući da i sama apelantica navodima apelacije, a što proizlazi i iz osporenih presuda, potvrđuje da se radi o učestvovanju istih sudija u donošenju odluka istog suda iste instance u dva različita postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti u smislu člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelantica u tom pravcu, osim ukazivanja da joj je na taj način povrijeđeno pravo na "nepristrasan sud", nije dostavila nijedan dokaz, odnosno ni na koji način nije učinila opravdanim strah u pogledu objektivnosti i nepristrasnosti tih sudija, niti iz priloženih dokaza uz apelacije tako što proizlazi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju "prava na nepristrasan sud" kao segmenta prava na pravično suđenje neosnovani. Konačno, u pogledu apelanticinih navoda koji se svode na tvrdnju da "Ministarstvo nije nadležno da odlučuje o zahtjevu za poništenje rješenja po pravu nadzora", Ustavni sud smatra da su ovi navodi potpuno neosnovani. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela predmetni zahtjev Ministarstvu (očigledno smatrajući da je taj organ nadležan da odluči o njenom zahtjevu), te da je Ministarstvo kao nadležni organ (član 261. Zakona o upravnom postupku) i odlučilo o apelanticinom zahtjevu za poništavanje rješenja po pravu nadzora.
46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo i sudovi dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama, donesenim povodom apelanticinog zahtjeva za poništavanje rješenja po pravu nadzora, nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
47. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
48. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelantica navodno kršenje ovog prava obrazlaže u kontekstu odluka donesenih u parničnom postupku. S obzirom na to da odluke redovnih sudova koje su donesene u parničnom postupku nisu predmet ovog apelacionog postupka, Ustavni sud ukazuje da samim tim ne može razmatrati ove apelanticine navode.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su upravni organi i sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 1012/10 od 30. oktobra 2012. godine.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.