Službeni glasnik BiH, broj 55/23

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-26/22, rješavajući zahtjev Osnovnog suda u Srebrenici i drugih, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19. tačka g), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu Osnovnog suda u Srebrenici, Osnovnog suda u Banjoj Luci, Osnovnog suda u Bijeljini i Osnovnog suda u Doboju (sudije Samir Fehrić, Mario Vinac, Aleksandar Matković, Radovanka Marić i Radmila Radojčić) za ocjenu ustavnosti člana 2. stav 2, člana 3. stav 2, člana 5, člana 6, člana 10. stav 4. i člana 13. Zakona o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 56/22),

utvrđuje se da su član 2. stav 2, član 3. stav 2, član 5, član 6, član 10. stav 4. i član 13. Zakona o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 56/22) u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Osnovnog suda u Srebrenici, Osnovnog suda u Banjoj Luci, Osnovnog suda u Doboju (sudije Samir Fehrić, Mario Vinac, Radovanka Marić i Radmila Radojčić) za ocjenu ustavnosti odredbe čl. 2, 3. i 6. Zakona o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 66/18, 119/21 i 46/22 – odluka USBiH) jer osporeni akt nije na pravnoj snazi.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Osnovni sud u Srebrenici (sudija Samir Fehrić) podnio je 6. oktobra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 6. Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18; u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama iz 2018) sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Zahtjev je zaveden pod brojem U-26/22.

2. Osnovni sud u Banjoj Luci (sudija Mario Vinac) podnio je 23. decembra 2022. godine Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 2. stav 2. i člana 6. Zakona o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 56/22; u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), člana 6. Zakona o plaćama i naknadama iz 2018. godine i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 119/21; u daljnjem tekstu: Izmjena Zakona o plaćama iz 2021. godine) sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta. Zahtjev je zaveden pod brojem U-35/22.

3. Osnovni sud u Bijeljini (sudija Aleksandar Matković) podnio je 27. decembra 2022. godine Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti čl. 2, 3, 5, 6, 10. stav 4. i 13. Zakona o plaćama i naknadama sa članom II/1, članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. Zahtjev je zaveden pod brojem U-36/22.

4. Osnovni sud u Doboju (sutkinja Radovanka Marić) podnio je 19. januara 2023. godine Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti čl. 2, 3. i 6. Zakona o plaćama i naknadama, čl. 2, 3. i 6. Zakona o plaćama i naknadama iz 2018. i čl. 1. i 2. Izmjena Zakona o plaćama iz 2021. sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta. Zahtjev je zaveden pod brojem U-1/23.

5. Osnovni sud u Doboju (sutkinja Radmila Radojčić) podnio je 13. marta 2023. godine Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti čl. 2, 3. i 6. Zakona o plaćama i naknadama, člana 6. Zakona o plaćama i naknadama iz 2018. i člana 1. Izmjena Zakona o plaćama iz 2021. godine sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta. Zahtjev je zaveden pod brojem U-10/23.

6. Sve sudije koje su podnijele zahtjeve za ocjenu ustavnosti u daljnjem tekstu odluke će biti navedene kao podnosioci zahtjeva.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

7. Svi zahtjevi, osim zahtjeva broj U-10/23, dostavljeni su Narodnoj skupštini Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština). Narodna skupština je dostavila odgovore. 8. Ustavni sud ukazuje na član 23. stav (6) Pravila Ustavnog suda kojim je propisano: "Kada se radi o istom ili sličnom pitanju, Ustavni sud neće dostavljati zahtjev/apelaciju radi davanja odgovora, već će uzeti u obzir ranije dostavljene odgovore". Kako se zahtjevom broj U-10/23 osporavaju isti članovi istih zakona kao i u prethodnim zahtjevima, sa skoro identičnom argumentacijom, Ustavni sud ovaj zahtjev nije dostavio Narodnoj skupštini, već je uzeo u obzir ranije dostavljene odgovore. 9. U skladu sa članom 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da se zahtjevima pokreću ista ili slična ustavna pitanja, Ustavni sud je odlučio da zahtjeve spoji i donese jednu odluku pod brojem U-26/22.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

10. Podnosioci zahtjeva traže od Ustavnog suda da ispita da li su osporene odredbe Zakona o plaćama i naknadama u skladu s odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta. Iako je u zahtjevu broj U-36/22 ukazano na povredu prava iz čl. II/3.e) i k) i člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, što nije posebno obrazloženo, Ustavni sud će, imajući u vidi suštinu zahtjeva, po pravilu uira novit curia i ovaj zahtjev ispitati na isti način kao i ostale podnesene zahtjeve.

11. U zahtjevima za ocjenu ustavnosti se navodi da Zakon o naknadama i plaćama propisuje manje plaće za sudije i tužioce u Republici Srpskoj, nego zakon koji regulira istu materiju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH). Podnosioci ističu da se razlog za to nalazi najprije u članu 6. Zakona o plaćama i naknadama, koji je propisao da se neće povećavati plaće sudijama i tužiocima sve dok prosječna mjesečna bruto plaća, isplaćena u Republici Srpskoj, ne dostigne ili ne bude veća od 1.625 KM. Podnosioci zahtjeva navode da je visoki predstavnik u postupku reforme pravosuđa donio zakone o plaćama sudija i tužilaca, te da su odredbe zakona o plaćama na početku bile identične. Sporni član 6. Zakona o plaćama i naknadama se u Republici Srpskoj u nekoliko navrata mijenjao. Zakonodavac u Republici Srpskoj je povećavao iznos prosječne neto, odnosno bruto plaće, koji je potrebno dostići za povećanje plaća. U Federaciji BiH uvjet za povećanje plaća sudijama i tužiocima je ostao isti – iznos od 800 KM prosječne neto plaće isplaćene u Bosni i Hercegovini. Navedena izmjena spornog člana 6. Zakona o plaćama i naknadama je prouzrokovala razliku u plaćama između sudija i tužilaca, zavisno od entiteta u kojem rade. To dovodi, kako navode podnosioci zahtjeva, do diskriminacije među sudijama i tužiocima zato što sudije i tužioci u Republici Srpskoj za isti rad primaju manju plaću od sudija i tužilaca u Federaciji BiH. Podnosioci zahtjeva navode da je zakonodavac, "propisujući nemoguć i neostvariv iznos, koji nije moguće dostići kao prosječnu plaću u Republici Srpskoj", stvorio pravnu nesigurnost i doveo do diskriminacije između sudija i tužilaca, u zavisnosti od toga u kojem entitetu rade.

12. Dalje, podnosioci zahtjeva navode da član 2. stav 2. i član 3. stav 2. Zakona o plaćama i naknadama određuje sudijama i tužiocima u Republici Srpskoj plaću u bruto iznosu zajedno s naknadom za topli obrok. Zbog toga nije jasno šta je osnovna plaća, a šta naknada za topli obrok koji se prema spornoj zakonskoj odredbi ne može posebno iskazati. To ukazuje da nema nikakvih razlika u obračunu plaće u slučaju kada sudije i tužioci rade ili u slučaju kada ne rade. Takva razlika bi morala postojati s obzirom na svrhu toplog obroka. Naime, topli obrok je materijalni trošak koji je isključivo vezan za vrijeme provedeno na radu.

13. U odnosu na član 5, član 10. stav 4. i član 13. Zakona o plaćama i naknadama, podnosioci zahtjeva navode da su osporene odredbe diskriminirajuće jer postoje nejasnoće o visini naknade za odmor i otpremninu. Naime, navode da nije jasno na koji dio plaće se odnosi "50% plaće na koji sudije i tužioci imaju pravo kao naknadu za korištenje godišnjeg odmora". U odnosu na član 13. Zakona o plaćama i naknadama navedeno je da je "odredba diskriminirajuća kada se usporedi sa pravom na otpremninu u ostalom dijelu Bosne i Hercegovine".

b) Predmet povodom kojeg je pokrenut zahtjev

14. Svi podnosioci zahtjeva ukazuju na parnične postupke koji se vode pred njihovim sudovima u kojima se kao tužioci pojavljuju sudije ili tužioci iz Republike Srpske protiv tužene Republike Srpske. Tužioci traže da im se dosude potraživanja na osnovu manje isplaćene plaće ili da im se isplati naknada štete.

c) Odgovor Narodne skupštine na zahtjev

15. U odnosu na sve dostavljene zahtjeve Narodna skupština je najprije ukazala da su podnosioci zahtjeva osporili odredbe Zakona o plaćama i naknadama iz 2018. godine koji nije na snazi, pa zahtjev treba odbaciti kao nedopušten. U odnosu na navode koji se odnose na Zakon o plaćama i naknadama, Narodna skupština ističe da je zahtjev nejasan, paušalan, te da se postavlja pitanje "povodom kakvog spora je pokrenut". Dalje, Narodna skupština ističe da podnosioci zahtjeva nisu ukazali na koji način je došlo do povrede odredbi Ustava Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, kako se dalje navodi, podnosioci zahtjeva se u suštini pozivaju na neusklađenost osporenog zakona sa zakonom u Federaciji BiH i Brčko distriktu Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Narodna skupština ističe da je Ustavni sud "u više svojih odluka jasno istakao" da nije nadležan odlučivati o međusobnoj usklađenosti zakona entitetâ, odnosno entiteta i Brčko distrikta BiH.

16. U odnosu na navode o diskriminaciji Narodna skupština je istakla da osporeni zakon ne sadrži nikakve diskriminirajuće odredbe. Također je ukazano da podnosioci zahtjeva nisu naveli na koji način odredbe osporenog zakona nisu u skladu s Ustavom BiH, već se zahtjev zasniva na odredbi Zakona o zabrani diskriminacije, dakle na "suočenje [...] sa zakona na nivoima entiteta". Osim toga, Narodna skupština je navela da član 14. Evropske konvencije nije samostalan član, kao i da se Međunarodni pakt ne primjenjuje direktno. Narodna skupština smatra da osporene odredbe nisu suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine, Evropskoj konvenciji i Protokolu broj 12 uz Evropsku konvenciju, te da zahtjev, ukoliko se ne odbaci, treba odbiti kao neosnovan.

17. Kako je navela Narodna skupština, osporenim zakonom je propisano povećanje plaća sudija i tužilaca u odnosu na ranije važeći zakon. Naknada za topli obrok uračunata je u osnovnu mjesečnu plaću. Donošenju zakona pristupilo se upravo zato da se osnovna plaća sudija i tužilaca proporcionalno poveća u istom procentu u kojem je došlo do povećanja plaća svim zaposlenima čija se plaća osigurava iz budžeta Republike Srpske. Razlog je bio i da sudije i javni tužioci ne budu u nepovoljnijem položaju. Takvo zakonsko rješenje je donijeto imajući u vidu da je osnovna plaća sudija i javnih tužilaca izražena u nominalnom iznosu, a ne kroz koeficijent i cijenu rada kao drugim zaposlenima čija se plaća finansira iz budžeta Republike Srpske. Prema stavu Narodne skupštine, odluke sudova koji su podnijeli zahtjeve za ocjenu ustavnosti "u postupku koji se vodi pred tim [sudovima], nije i ne može da zavisi od odluke Ustavnog suda da li je predmetni zakon ‘diskriminirajući’ u odnosu na zakone drugog entiteta." Naime, Narodna skupština smatra da Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o položaju i navodnoj diskriminaciji sudija i tužilaca u Republici Srpskoj u odnosu na sudije i tužioce u FBiH i Brčko distriktu BiH, kako to traže podnosioci zahtjeva.

IV. Relevantni propisi

18. Zakon o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 56/22 od 14. juna 2022. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) Osnovna mjesečna plaća sudija je plaća u kojoj su sadržani porez na dohodak i doprinosi i iznosi:

1) za sudije osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova - 4.426 KM,

2) za šefove odjeljenja osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova - 4.799 KM,

3) za predsjednike osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova - 5.171 KM,

4) za predsjednike osnovnih sudova sa 30 ili više sudija - 5.914 KM,

5) za predsjednike osnovnih sudova sa 60 ili više sudija - 6.659 KM,

6) za sudije okružnih sudova i Višeg privrednog suda - 5.544 KM,

7) za šefove odjeljenja okružnih sudova - 5.914 KM,

8) za predsjednike okružnih sudova i Višeg privrednog suda - 6.287 KM,

9) za sudije Vrhovnog suda Republike Srpske - 7.032 KM,

10) za šefove odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske - 7.402 KM,

11) za predsjednika Vrhovnog suda Republike Srpske - 8.147 KM.

(2) U osnovnu mjesečnu plaću iz stava 1. ovog člana uračunata je naknada za topli obrok, koja se ne može posebno iskazivati.

Član 3.

(1) Osnovna mjesečna plaća javnih tužilaca (u daljem tekstu: tužilac) je plaća u kojoj je sadržan porez na dohodak i doprinosi i iznosi:

[…]

(2) U osnovnu mjesečnu plaću iz stava 1. ovog člana uračunata je naknada za topli obrok, koja se ne može posebno iskazivati.

Član 5.

U osnovnoj plaći, uvećanju plaće, kao i svim naknadama koje ostvaruju sudije i tužioci, u skladu sa ovim zakonom, sadržan je porez na dohodak i doprinosi.

Član 6.

(1) Plaće iz čl. 2. i 3. ovog zakona neće se povećavati sve dok prosječna mjesečna bruto plaća u Republici Srpskoj izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne ili ne bude veća od 1.625 KM.

(2) Počev od godine koja uslijedi nakon godine u kojoj prosječna mjesečna bruto plaća u Republici Srpskoj izračunata za kalendarsku godinu prvi put dostigne ili bude veća od 1.625 KM, osnovna mjesečna plaća sudija i tužilaca propisana čl. 2. i 3. ovog zakona će se godišnje povećati za procenat povećanja prosječne mjesečne bruto plaće u Republici Srpskoj.

(3) Procenat povećanja iz stava 2. ovog člana izračunava se tako što se uporedi prosječna mjesečna bruto plaća u Republici Srpskoj za kalendarsku godinu sa prosječnom mjesečnom bruto plaćom u Republici Srpskoj iz prethodne kalendarske godine.

(4) U slučaju da se u nekoj godini prosječna mjesečna bruto plaća u Republici Srpskoj izračunata za kalendarsku godinu smanji, osnovna mjesečna plaća sudija i tužilaca ostaje ista i neće se ponovo povećati sve dok prosječna mjesečna bruto plaća u Republici Srpskoj izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne najviši nivo od prvog povećanja plaća u skladu sa stavom 2. ovog člana, a nakon toga, plaće sudija i tužilaca se povećavaju u skladu sa stavom 2. ovog člana.

(5) Prosječna mjesečna bruto plaća za kalendarsku godinu je ona plaća koju objavi Republički zavod za statistiku.

Član 10. stav (4)

(4) Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne bruto plaće iz čl. 2. i 3. ovog zakona, umanjene za porez na dohodak i doprinose.

Član 13.

Sudije i tužioci imaju pravo na otpremninu pri odlasku u penziju u visini svoje tri osnovne bruto plaće iz čl. 2. i 3. ovog zakona, umanjene za porez na dohodak i doprinose.

Član 20.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 66/18 i 119/21).

19. Zakon o porezu na dohodak ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 60/15, 5/16 – ispravka, 66/18, 105/19, 123/20, 49/21, 119/21 i 56/22)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav (1)

Porez na dohodak od osobnih primanja plaća se po stopi od 8%.

20. Zakon o doprinosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 114/17, 112/19, 49/21, 119/21, 56/22 i 132/22)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se sistem obaveznih doprinosa (u daljem tekstu: doprinosi) za finansiranje penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, osiguranja od nezaposlenosti i dječje zaštite u Republici Srpskoj.

Član 22. stav (1)

(1) Stope doprinosa iznose:

1) za penzijsko i invalidsko osiguranje iznosi 18,5%,

2) za zdravstveno osiguranje iznosi 10,2%,

3) za osiguranje od nezaposlenosti iznosi 0,6%,

4) za dječju zaštitu iznosi 1,7%.

21. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 72/05, 22/09, 27/12 – odluka USFBiH, 55/13, 55/17 – odluka USFBiH i 90/21 – odluka USBiH, 64/22 – rješenje USBiH i 61/22)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

II - PLAĆE, NAKNADE I DRUGA MATERIJALNA PRAVA

Član 2.
Osnovna mjesečna plaća sudija

1. Osnovna mjesečna plaća sudija iznosi:

a) Za sudije općinskih sudova: 2.400 KM.

b) Za šefove odjeljenja općinskih sudova: 2.600 KM.

c) Za predsjednike osnovnih sudova: 2.800 KM.

d) Za predsjednike općinskih sudova sa 30 ili više sudija: 3.200 KM.

e) Za predsjednike općinskih sudova sa 60 ili više sudija: 3.600 KM

f) Za sudije kantonalnih sudova: 3.000 KM

g) Za šefove odjeljenja kantonalnih sudova: 3.200 KM.

h) Za predsjednike kantonalnih sudova: 3.400 KM.

i) Za sudije Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine: 3.800 KM.

j) Za šefove odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine: 4.000 KM.

k) Za predsjednike Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine: 4.400 KM.

Član 3.
Osnovna mjesečna plaća tužilaca

1. Osnovna mjesečna plaća tužilaca iznosi:

[…]

Član 6.
Regulisanje osnovne mjesečne plaće

1. Plaće propisane članom 2, 3. i 4 ovog Zakona neće se povećavati sve dok prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne ili ne pređe iznos od 800 KM.

2. Počevši od godine koja uslijedi nakon godine u kojoj prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu po prvi put dostigne ili pređe iznos od 800 KM, osnovna mjesečna plaća sudija, tužilaca i stručnih saradnika iz člana 4. ovog Zakona propisana će se godišnje korigovati za procenat povećanja prosječne mjesečne neto plaće u Bosni i Hercegovini.

3. Procenat povećanja iz stava 2. ovog člana izračunat će se tako što će se uporediti prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini za kalendarsku godinu sa prosječnom mjesečnom neto plaćom u Bosni i Hercegovini iz prethodne kalendarske godine.

4. U slučaju da se u nekoj godini prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu smanji, osnovna mjesečna plaća sudija, tužilaca i stručnih saradnika iz člana 4. ovog Zakona ostaje ista i neće se ponovo povećavati sve dok prosječna mjesečna neto plaća u Bosne i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne najviši nivo od prvog povećanja plaća u skladu sa stavom 2. ovog člana. Nakon toga, plaće sudija, tužilaca i stručnih saradnika iz člana 4. ovog Zakona se povećavaju u skladu sa stavom 2. ovog člana.

5. Prosječna mjesečna neto plaća za kalendarsku godinu biće ona plaća koja bude objavljena od strane Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine.

Član 6a.
Naknada za ishranu tokom rada

Sudija, tužilac i stručni saradnik imaju pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok), u visini 1% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji po zadnjem statističkom podatku.

Član 8. stav (3)
Plaćeni godišnji odmor i odsustvo za zadovoljenje vjerskih potreba

3. Svi sudije i tužioci imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne mjesečne plaće iz tačke a) člana 2. odnosno tačke a) člana 3. ovog Zakona. Stručni saradnici iz člana 4. imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% njihove plaće utvrđene u tački 1. člana 4.

Član 11.
Otpremnina

Sudija, tužilac i stručni saradnik imaju pravo na otpremninu pri odlasku u penziju u visini svojih pet ostvarenih prosječnih neto plaća isplaćenih u prethodnih pet mjeseci.

22. Zakon o porezu na dohodak ("Službene novine Federacije BiH" br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13 i 65/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Porez na dohodak plaća se po stopi od 10%.

23. Zakon o doprinosima ("Službene novine FBiH" br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06, 14/08, 91/15, 104/16, 34/18, 99/19 i 4/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1. stav 1.

Ovim zakonom uređuje se sistem obaveznih doprinosa, kao osnovnih instrumenata za finansiranje obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti (u daljnjem tekstu: doprinosi), kao i gornja granica stopa doprinosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Član 10. stav 1.

Najviše stope doprinosa prema osnovici su:

1. [...]:

- 17,00 % za penzijsko i invalidsko osiguranje,

- 12,50 % za osnovno zdravstveno osiguranje,

- 1,50 % za osiguranje od nezaposlenosti.

24. Saopćenje Republičkog zavoda za statistiku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 8/23 od 26. januara 2023. godine):

1. Prosječna mjesečna bruto plaća zaposlenih u Republici Srpskoj isplaćena u decembru 2022. godine iznosi 1 843 KM.

2. Prosječna mjesečna neto plaća zaposlenih u Republici Srpskoj isplaćena u decembru 2022. godine iznosi 1 217 KM.

3. Prosječna mjesečna bruto plaća zaposlenih u Republici Srpskoj isplaćena u periodu januar - decembar 2022. godine iznosi 1 730 KM.

4. Prosječna mjesečna neto plaća zaposlenih u Republici Srpskoj isplaćena u periodu januar - decembar 2022. godine iznosi 1 144 KM.

25. Saopćenja Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 12/23 od 24. februara 2023. godine; objavljena tri pojedinačna saopćenja):

1. Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenom ostvarena u Bosni i Hercegovini za decembar 2022. godine iznosi 1 831 KM.

[...]

1. Prosječna isplaćena mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Bosni i Hercegovini za decembar 2022. godine iznosi 1 190 KM.

[...]

Godišnja prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenom u pravnim osobama u Bosni i Hercegovini za 2022. godinu iznosila je 1 122 KM.

26. Saopćenje Federalnog zavoda za statistiku ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/23 od 22. februara 2023):

1. Prosječna isplaćena mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za decembar 2022. godine iznosi 1.180 KM.

2. Prosječna isplaćena mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za period oktobar 2022. godine - decembar 2022. godine iznosi 1.160 KM.

3. Prosječna isplaćena mjesečna bruto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za decembar 2022. godine iznosi 1.831 KM.

V. Dopustivost

27. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

U odnosu na Zakon o plaćama i naknadama iz 2018. godine i Izmjene Zakona o plaćama iz 2021. godine

29. Član 19. tačka g) Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi:

Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[…]

g) osporeni opći akt nije na snazi.

30. Podnosioci zahtjeva, osim u zahtjevu broj U-36/22, traže da Ustavni sud ispita odredbe ranije važećeg Zakona o plaćama i naknadama iz 2018, kao i Izmjene Zakona o plaćama iz 2021. godine. Navedeni zakoni su stavljeni van snage članom 20. osporenog Zakona o plaćama i naknadama, koji je stupio na snagu 1. jula 2022. godine. Dakle, imajući u vidu da se u zahtjevima traži ocjena ustavnosti odredbi zakona koji više nije na snazi, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu zahtjev nije dopustiv (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U-13/21 od 24. marta 2022. godine, tač. 25–26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

U odnosu na Zakon o plaćama i naknadama

31. Zahtjeve za ocjenu ustavnosti Zakona o plaćama i naknadama iz 2022. godine podnijele su sudije osnovnih sudova iz Srebrenice, Banje Luke, Bijeljine i Doboja, što znači da su zahtjeve podnijela ovlaštena lica iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7–14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11).

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te stoga što ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

33. Podnosioci zahtjeva smatraju da osporeni članovi Zakona o plaćama i naknadama nisu u skladu s odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao ni članom 26. Međunarodnog pakta.

34. Ustavni sud smatra da podneseni zahtjevi za ocjenu ustavnosti u prvom redu pokreću pitanje usklađenosti člana 6. Zakona o plaćama i naknadama sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

35. Član 6. Zakona o plaćama i naknadama u relevantnom dijelu glasi:

(1) Plaće iz čl. 2. i 3. ovog zakona neće se povećavati sve dok prosječna mjesečna bruto plaća u Republici Srpskoj izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne ili ne bude veća od 1.625 KM.

(2) Počev od godine koja uslijedi nakon godine u kojoj prosječna mjesečna bruto plaća u Republici Srpskoj izračunata za kalendarsku godinu prvi put dostigne ili bude veća od 1.625 KM, osnovna mjesečna plaća sudija i tužilaca propisana čl. 2. i 3. ovog zakona će se godišnje povećati za procenat povećanja prosječne mjesečne bruto plaće u Republici Srpskoj.

36. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član II/4

Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

37. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

38. U vezi s navodima o diskriminaciji, podnosioci zahtjeva su se pozvali na član 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Zbog akcesorne prirode prava iz člana 14. Evropske konvencije, koji je primjenjiv samo kada se poziva na diskriminaciju u vezi s nekim pravom iz Evropske konvencije, Ustavni sud će zahtjeve podnosilaca ispitati samo u odnosu na član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, koji pruža širu zaštitu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zaključio da bez obzira na razliku u obimu između ta dva člana značenje pojma "diskriminacija" u članu 1. Protokola br. 12 treba da bude identično onom u članu 14. Evropske konvencije, zbog čega, primjenjujući isti termin iz člana 1. Protokola br. 12, neće odstupiti od ustaljenog tumačenja "diskriminacije" (vidi Evropski sud, Pinkas i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 4. oktobra 2022. godine, tačka 57. sa daljnjim referencama). Primjenjujući takvo tumačenje, Evropski sud je dalje ukazao da član 14. Evropske konvencije pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Dalje, razlika u tretmanu je diskriminirajuća ako "nema objektivno i razumno opravdanje", odnosno ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti" između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići. Evropski sud je u navedenoj presudi ukazao i da pojam diskriminacije u smislu člana 14. Evropske konvencije također uključuje slučajeve u kojima se jedno lice ili grupa bez odgovarajućeg opravdanja tretiraju nepovoljnije od druge, iako Evropska konvencija ne zahtijeva povoljniji tretman (idem, tačka 58).

39. Ustavni sud, također, ima bogatu praksu u predmetima koji su slični ovom. Kao primjer Ustavni sud ukazuje na odluku u predmetu broj U-25/22 u kojoj je utvrdio da "Zakon o plaćama i drugim naknadama, zato što ne sadrži odredbe o naknadama sudijama i tužiocima za vrijeme obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad, nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine jer krši princip nezavisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava. Osim toga, Zakon o plaćama i drugim naknadama nije u skladu s odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer pravi nedozvoljenu razliku u pogledu naknade za vrijeme obaveznog dežurstva ili pripravnosti za rad u odnosu na sudije i tužioce u Federaciji Bosne i Hercegovine" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-25/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 24, dostupno na www.ustavnisud.ba). Navedeni predmet slijedi praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj U-7/21 od 23. septembra 2021. godine, u kojoj je Ustavni sud također utvrdio neustavnost zakona u Federaciji BiH zato što nije sadržavao naknade za sudije i tužioce za vrijeme dežurstva ili pripravnosti za rad.

40. Međutim, situacija u ovom predmetu nije ista kao u ranijim odlukama Ustavnog suda. Naime, u svim ranijim predmetima sudije i tužioci su bili uskraćeni za neko pravo u odnosu na druge sudije i tužioce ili državne službenike ili ostale zaposlene (npr. topli obrok, regres za godišnji odmor, naknada za odvojen život i troškovi smještaja, troškovi prijevoza, naknada za vrijeme dežurstva ili pripravnosti za rad itd.). U konkretnom slučaju, podnosioci zahtjeva ne osporavaju da sudije i tužioci u Republici Srpskoj, kao i sudije i tužioci u Federaciji BiH, imaju zakonom propisano pravo na povećanje plaće u skladu sa statističkim podacima o rastu prosječne plaće isplaćene u entitetima. Međutim, podnosioci zahtjeva tvrde da sudije i tužioci u Republici Srpskoj "primaju manju plaću nego sudije i tužioci u Federaciji BiH" zato što je odredbom spornog člana 6. Zakona o plaćama i naknadama propisano da će se plaće sudijama i tužiocima povećavati "kada prosječna mjesečna bruto plaća isplaćena u Republici Srpskoj bude 1.625 KM".

41. Ustavni sud najprije ističe da je široko slobodno polje procjene (margin of apreciation) nadležnog zakonodavca, Narodne skupštine Republike Srpske, da propiše visinu prosječne plaće koja treba da se dostigne da bi se povećale plaće sudijama i tužiocima. Također, nadležni zakonodavac ima pravo da propiše da li će iznos prosječne plaće koja treba da se dostigne da bi se plaće povećale biti iskazan u bruto ili neto iznosu. Nadležni zakonodavac je u mnogo boljoj poziciji od sudija Ustavnog suda da procijeni kako treba regulirati navedena pitanja. Ipak, Ustavni sud može da ispita da li su sudije i tužioci u Republici Srpskoj zbog spornog člana 6. Zakona o plaćama i naknadama dovedeni u bitno različit položaj od sudija i tužilaca u Federaciji BiH, što bi moglo voditi diskriminaciji zabranjenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. U vezi s tim, prvo treba utvrditi da li se u konkretnom slučaju može govoriti o "različitom tretmanu" između sudija i tužilaca u Republici Srpskoj i sudija i tužilaca u Federaciji BiH kao usporednih grupa u ovom slučaju. Analizom iznosa plaće, bilo da je iskazan bruto ili neto, kao i doprinosa i poreza (vidi tač. 19, 20, 22. i 23. ove odluke) proizlazi da je situacija u Republici Srpskoj i Federaciji BiH približno ista. Osim toga, pravo na topli obrok imaju sudije i tužioci u oba entiteta, s tim što je taj iznos u Republici Srpskoj uračunat u bruto plaću, dok se u Federaciji BiH taj iznos obračunava u skladu sa članom 6.a Zakona o plaćama i naknadama u Federaciji BiH (vidi tačku 21. ove odluke). Kada se, primjera radi, ukupna opterećenja odbiju od propisane bruto plaće sudije osnovnog suda u Republici Srpskoj koja "bruto" iznosi 4.426 KM (vidi tačku 18. ove odluke), dođe se do neto iznosa od oko 2.700 KM (sa uračunatim toplim obrokom). S druge strane, neto plaća sudije općinskog suda u Federaciji BiH koja je propisana zakonom iznosi 2.400 KM (vidi tačku 21. ove odluke). Na taj iznos treba dodati iznos toplog obroka iz člana 6.a Zakona o plaćama i naknadama u Federaciji BiH, koji se posebno obračunava. Izračunom plaća, doprinosa i poreza došlo bi se do zaključka da se relevantnim zakonima, u oba entiteta, propisuju približno ista primanja za sve sudije i tužioce. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi podnosilaca zahtjeva da "sudije i tužioci u Republici Srpskoj za isti rad primaju manju plaću".

43. Podnosioci zahtjeva neustavnost člana 6. osporenog zakona vide i u tome što je u tom članu propisano da se plaća sudijama i tužiocima neće povećavati sve dok prosječna mjesečna bruto plaća u Republici Srpskoj izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne ili ne bude veća od 1.625 KM. Podnosioci zahtjeva tvrde da su na taj način dovedeni u "različit položaj" u odnosu na sudije i tužioce u Federaciji BiH. Ustavni sud zapaža da iz izvještaja Zavoda za statistiku Republike Srpske proizlazi da je prosječna bruto plaća u Republici Srpskoj za period januar–decembar 2022. godine iznosila 1.730 KM (vidi tačku 23. ove odluke). Ti zvanični podaci demantiraju tvrdnje podnosilaca zahtjeva da je zakonodavac u Republici Srpskoj propisao nemoguć i neostvariv iznos koji nije moguće dostići kao prosječnu plaću. Također, prema zvaničnim izvještajima, prosječne bruto i neto plaće su približno iste na nivou Bosne i Hercegovine i entiteta (vidi tač. 24–26. ove odluke). Ustavni sud ne može zaključiti da neznatna razlika u plaći predstavlja "različit tretman" u smislu prava na nediskriminaciju.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odredbama člana 6. Zakona o plaćama i naknadama sudije i tužioci u Republici Srpskoj nisu različito tretirani u odnosu na sudije i tužioce u Federaciji BiH. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da osporena zakonska odredba ne dovodi do diskriminacije koja je zabranjena prema članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud napominje da je ispitao "apstraktnu usklađenost" osporenog člana 6. Zakona o plaćama i naknadama i da nije mogao ulaziti u ocjenu njegove primjene u pojedinačnim predmetima koji se vode po tužbama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. Zakona o plaćama i naknadama u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

46. Podnosioci zahtjeva smatraju da osporeni član 6. Zakona o plaćama i naknadama nije u skladu ni sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 26. Međunarodnog pakta. Međutim, s obzirom na to da podnosioci zahtjeva nisu detaljnije obrazložili pozivanje na navedene članove, Ustavni sud smatra da je dovoljno obrazloženje koje je dao u pogledu zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je osporena odredba člana 6. Zakona o plaćama i naknadama u skladu s navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Međunarodnog pakta.

47. Ustavnost člana 2. stav 2, člana 3. stav 2, člana 5. i člana 10. stav 4. Zakona o plaćama i naknadama

Član 2. stav 2.

(1) Osnovna mjesečna plaća sudija je plaća u kojoj su sadržani porez na dohodak i doprinosi i iznosi:

[…]

(2) U osnovnu mjesečnu plaću iz stava 1. ovog člana uračunata je naknada za topli obrok, koja se ne može posebno iskazivati.

Član 3.

(1) Osnovna mjesečna plaća javnih tužilaca (u daljem tekstu: tužilac) je plaća u kojoj je sadržan porez na dohodak i doprinosi i iznosi:

[…]

(2) U osnovnu mjesečnu plaću iz stava 1. ovog člana uračunata je naknada za topli obrok, koja se ne može posebno iskazivati.

Član 5.

U osnovnoj plaći, uvećanju plaće, kao i svim naknadama koje ostvaruju sudije i tužioci, u skladu sa ovim zakonom, sadržan je porez na dohodak i doprinosi.

Član 10. stav 4.

(4) Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne bruto plaće iz čl. 2. i 3. ovog zakona, umanjene za porez na dohodak i doprinose.

48. Podnosioci zahtjeva osporavaju član 2. stav 2. i član 3. stav 2. Zakona o plaćama zato što je plaća sudijama i tužiocima u Republici Srpskoj određena "u fiksnom iznosu zajedno s naknadom za topli obrok". U vezi s tim navode da zbog toga "nije jasno šta je osnovna plaća, a šta naknada za topli obrok koji se prema zakonskoj odredbi ne može posebno iskazati", što "ukazuje da nema nikakvih razlika u obračunu plaće u slučaju kada sudije i tužioci rade ili u slučaju kada ne rade." Također ističu da bi takva razlika "morala postojati s obzirom na svrhu toplog obroka" kao materijalnog troška "koji je isključivo vezan za vrijeme provedeno na radu". U odnosu na čl. 5. i 10. stav 4. Zakona o plaćama i naknadama, podnosioci zahtjeva navode da su i te odredbe diskriminirajuće jer "postoje nejasnoće o visini naknade za odmor i otpremninu, uz umanjenje poreza i doprinosa, […] postoje nejasnoće o visini naknade za odmor i na koji dio se odnosi 50% plaće koju sudije imaju po osnovu naknade za godišnji odmor…".

49. Ustavni sud smatra da su sva navedena pitanja u isključivoj nadležnosti zakonodavca u Republici Srpskoj. Slobodno polje procjene nadležnog zakonodavca je da odluči kako će se propisati način obračuna i isplate toplog obroka, kao i naknade za godišnji odmor. U takvim pitanjima je nadležni zakonodavac, kako je već rečeno, u mnogo boljoj poziciji od Ustavnog suda da procijeni kako će ta pitanja regulirati. Podnosioci zahtjeva ne osporavaju da sudije i tužioci u Republici Srpskoj, isto kao i njihove kolege u Federaciji BiH, imaju pravo na novčanu naknadu za topli obrok, kao i naknadu za godišnji odmor, već osporavaju način obračuna i isplate tih naknada koji je zakonodavac propisao. Međutim, kod ispitivanja usaglašenosti osporenih odredaba s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nema nadležnost ispitivati da li je zakonodavac naknadu za topli obrok trebao uračunati u "bruto" iznos plaće ili kako je zakonodavac propisao isplatu regresa za godišnji odmor jer to nisu ustavna pitanja. Također, osporene odredbe člana 2. stav 2, člana 3. stav 2, člana 5. i člana 10. stav 4. Zakona o plaćama i naknadama se kod apstraktne ocjene ustavnosti ne mogu ispitivati na način da li je prilikom njihove primjene nekome od sudija i tužilaca uskraćen pripadajući iznos toplog obroka ili naknade za godišnji odmor. To su pitanja koja u pojedinačnim predmetima moraju da riješe redovni sudovi. Ukoliko je određena zakonska odredba nejasna, njena primjena se mora razjasniti u postupcima pred redovnim sudovima, koji u takvim slučajevima daju mjerodavno tumačenje zakonskih odredbi oko čije primjene postoji spor. Ustavni sud bi mogao intervenirati jedino u slučaju da je određena zakonska odredba do te mjere nejasna da se može reći da isključuje određeno pravo, što bi za posljedicu moglo imati kršenje određenih ustavnih prava. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se ne može reći da su osporene odredbe nejasne u toj mjeri da vode kršenju nekog ustavnog prava, s obzirom na to da osporene odredbe jasno propisuju da sudije i tužioci u Republici Srpskoj imaju pravo na naknadu za topli obrok i naknadu za korištenje godišnjeg odmora.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su odredbe člana 2. stav 2, člana 3. stav 2, člana 5. i člana 10. stav 4. Zakona o plaćama i naknadama u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te sa članom 26. Međunarodnog pakta.

51. Ustavnost člana 13. Zakona o plaćama i naknadama

Član 13.

Sudije i tužioci imaju pravo na otpremninu pri odlasku u penziju u visini svoje tri osnovne bruto plaće iz čl. 2. i 3. ovog zakona, umanjene za porez na dohodak i doprinose.

52. Podnosioci zahtjeva su naveli da je odredba člana 13. Zakona o plaćama i naknadama "ujedno i diskriminirajuća u poređenju s pravom na otpremninu u ostalom dijelu Bosne i Hercegovine". Naime, kako navode, u Federaciji BiH je propisano pravo na otpremninu u visini pet ostvarenih neto plaća (vidi tačku 20. ove odluke, član 11. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH).

53. Ustavni sud ukazuje da je slično pitanje razmotrio u Odluci broj U-20/14 od 26. marta 2015. godine (dostupno na www.ustavnisud.ba), u kojoj je utvrdio da je član 11. Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta. U navedenom predmetu podnosilac zahtjeva je ukazivao da iznos od jedne plaće radi otpremnine zbog odlaska u penziju dovodi u pitanje princip nezavisnosti pravosuđa i princip zabrane nediskriminacije u odnosu na sudije i tužioce koji rade na državnom nivou. U navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio da se radi o pravu na naknadu koje ne ulazi u krug prava po osnovu rada i koje, kao takvo, ne čini element finansijske sigurnosti koji je neophodan za osiguranje individualne nezavisnosti nosilaca pravosudnih funkcija, kao što je to bio slučaj s pravima na naknade koje su bile predmet razmatranja u prethodnim odlukama. Zatim, pravo na konkretnu naknadu je socijalnog karaktera, a u ovoj oblasti države uživaju široko polje procjene u izboru mjera i načina na koji će je urediti, kao najbolji poznavaoci općih i ekonomskih prilika u zemlji. Pri tome, iako se radi o pravu socijalnog karaktera, proizlazi da su sudije i tužioci, te zakonom određena kategorija stručnog osoblja, jedine kategorije u odnosu na koje obim ostvarivanja tog prava nije uvjetovan ekonomskim prilikama u zemlji. Naime, visina naknade je određena kao jedna osnovna plaća (vidi U-20/14, tačka 38). Osim toga, Ustavni sud je u istoj odluci zaključio: "Ustavni sud smatra da nije izostalo razumno i objektivno opravdanje za različito određivanje obima prava na naknadu za odlazak u penziju, odnosno da određivanje da se pravo na naknadu za odlazak u penziju ostvaruje u visini jedne osnovne plaće kad su u pitanju sudije, tužioci i pojedino stručno osoblje, predstavlja različit tretman koji nema objektivno i razumno opravdanje bez kojeg bi rezultirao diskriminacijom navedenih kategorija" (ibid., tačka 39).

54. Ustavni sud smatra da nema razloga da u konkretnom predmetu odstupi od navedenog stava. Naime, iako postoji razlika u broju plaća u odnosu na Federaciju BiH koje se sudijama i tužiocima isplaćuju kao otpremnina radi odlaska u penziju, Ustavni sud smatra da takva razlika ne vodi ka nedozvoljenoj diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta, naročito imajući u vidu široko polje slobodne procjene koje zakonodavac uživa u odnosu na ta pitanja, kako je to već obrazloženo. Osim toga, osporene odredbe člana 13. Zakona o plaćama i naknadama ne krše ni princip vladavine prava niti pokreću pitanje "kvaliteta zakona", te stoga Ustavni sud smatra da su u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je i član 13. u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te u skladu sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta.

VII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da su odredbe člana 2. stav 2, člana 3. stav 2, člana 5, člana 6, člana 10. stav 4. i člana 13. Zakona o plaćama i naknadama u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta.

57. Na osnovu člana 19. tačka g) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.