Službeni glasnik BiH, broj 26/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1291/14, rješavajući apelaciju "Prevent Leather Sarajevo" d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Prevent Leather Sarajevo" d.o.o. Visoko podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 007974 13 Uvp od 17. januara 2014. godine i S1 3 U 007974 11 U od 19. novembra 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija "Prevent Leather Sarajevo" d.o.o. Visoko podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 007974 13 Uvp od 17. januara 2014. godine i S1 3 U 007974 11 U od 19. novembra 2013. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Prevent Leather Sarajevo" d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Visokom, kojeg zastupa Almir Gagula, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 007974 13 Uvp od 17. januara 2014. godine i S1 3 U 007974 11 U od 19. novembra 2013. godine. Apelant je 15. septembra 2014. godine po pozivu Ustavnog suda dopunio apelaciju na način što je u ostavljenom roku dostavio rješenja Uprave za indirektno oporezivanje br. 01/4-UP/II-253/11 od 23. augusta 2011. godine i 03/4-2/IV-UP/I-18-3-4586/10 od 31. decembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (drugostepeni organ uprave) i Uprave za indirektno oporezivanje - Regionalni centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) zatraženo je 24. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 31. oktobra 2014. godine a prvostepeni organ uprave 4. novembra 2014. godine. Drugostepeni organ uprave nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant se 19. novembra 2010. godine pismenim zahtjevom obratio prvostepenom organu uprave radi povrata uplaćenih sredstava na ime carine u iznosu od 64.357,02 KM, smatrajući da, prema čl. 229. do 235. Zakona o carinskoj politici BiH (u daljnjem tekstu: ZCP), ima pravo na povrat dažbina – carine, koje zakonski nije morao platiti.

6. Rješavajući o apelantovom zahtjevu za povrat uplaćene carine, prvostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 03/4-2/IV-UP/I-18-3-4586/10 od 31. decembra 2010. godine, potvrđeno rješenjem drugostepenog organa uprave, kojim je kao neosnovan odbijen apelantov zahtjev za povrat carine u iznosu od 64.357,02 KM. U uvodu rješenja su istaknute apelantove tvrdnje utemeljene na primjeni Zakona o slobodnim zonama BiH i uvozu robe u periodu do 2008. godine (opreme za obavljanje proizvodne djelatnosti), kao i odredbama ZCP kojim je propisana mogućnost oslobađanja od plaćanja carina na opremu uvezenu u slobodnu zonu za obavljanje proizvodne djelatnosti (član 176. ZCP). U uvodu rješenja je, također, navedeno da je apelant u svom zahtjevu ukazao na praksu Suda BiH u predmetu broj Uvl-364/09 od 17. juna 2010. godine u kojem je, prema apelantovim tvrdnjama, u sličnoj situaciji odlučeno da su ispunjeni zakonski uvjeti za oslobađanje od plaćanja carine, jer uplaćeni iznos dažbine nije zakonski potraživan. Radi utvrđivanja stvarnog činjeničnog stanja i omogućavanja da se izjasni apelant kao uvoznik po predmetnom zahtjevu, zakazana je usmena rasprava, proveden postupak i doneseno rješenje kojim je apelantov zahtjev odbijen na temelju člana 229. ZCP. Naime, u prvostepenom postupku je utvrđeno da je apelant robu po fakturi broj 2005-10680-C od 27. septembra 2005. godine, koja je smještena u slobodnoj zoni Visoko po carinskoj prijavi broj JCI 1114 od 8. oktobra 2005. godine, upotrijebio za proizvodnju iako prethodno carinski organ nije donio odluku kojom je takvo postupanje odobreno, niti je donesena odluka o oslobađanju od plaćanja uvoznih dažbina na predmetnu robu. S tim u vezi je istaknuto da je na temelju člana 197. ZCP utvrđen nastanak carinskog duga i obračunata carina u iznosu od 64.357,02 KM po prijavi koju je apelant podnio i koje dugovanje je izmirio, a zatim tražio povrat smatrajući da je plaćanje izvršeno bez osnova. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni organ uprave je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za povrat carine uplaćene po navedenom Rješenju Odsjeka za carine broj 03/4-2 UP/I-18-985/09 od 12. marta 2009. godine koje je postalo pravosnažno 1. aprila 2009. godine.

7. Rješavajući o žalbi, drugostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 01/4-UP/II-253/11 od 23. augusta 2011. godine kojim je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja odbijena kao neosnovana. Imajući u vidu navode žalbe kojom je ukazano na povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost postupka, drugostepeni organ uprave je, prije svega, naveo relevantne odredbe ZCP, i to član 56. stav 1, zatim, odredbe čl. od 159. do 173. u vezi sa odredbama čl. 402. do 416. Odluke o provedbenim propisima ZCP i Uputstvom o carinskom postupku u slobodnim zonama BiH. Navedenim uputstvom (objavljeno u "Službenom glasniku BiH" broj 91/09) je bliže propisano postupanje carinskih organa pri unosu i smještaju robe u slobodnu zonu, odobravanje evidencije zaliha, carinski nadzor, carinski postupci prema robi smještenoj u slobodnoj zoni, nastanak carinskog duga i druga pitanja u vezi sa robom u slobodnoj zoni. Uvidom u dokumentaciju u spisu je utvrđeno da je apelant kao carinski obveznik 25. februara 2009. godine podnio zahtjev za naknadnu naplatu carinskih dažbina za robu unesenu u slobodnu zonu po prijavi od 8. oktobra 2005. godine za carinsku vrijednost od 643.570,22 KM. Po navedenom apelantovom zahtjevu je odlučeno rješenjem od 12. marta 2009. godine prema kojem je apelant kao uvoznik obavezan da plati carinski dug. Dalje, iz dokumentacije proizlazi da je apelant 19. novembra 2010. godine podnio zahtjev za povrat carine koju je uplatio po rješenju od 12. marta 2009. godine, koji je rješenjem prvostepenog organa od 31. decembra 2010. godine odbijen s pozivom na odredbu člana 229. ZCP. Navedena odredba u stavu 1. propisuje da se uvozne ili izvozne dažbine vraćaju ako se utvrdi da prilikom njihovog plaćanja iznos takvih dažbina nije bio zakonski potraživan, ili ako je taj iznos bio knjižen suprotno odredbama člana 213. stav 2. istog zakona. Drugostepeni organ je smatrao da je prvostepeni organ pravilno odbio apelantov zahtjev za povrat dažbina uplaćenih po rješenju od 12. marta 2009. godine, jer iz činjeničnog stanja proizlazi da su dažbine zakonski potraživane i kao takve knjižene. S tim u vezi, navedena je nesporna činjenica prema kojoj je apelant 8. oktobra 2005. godine unio robu u slobodnu zonu Visoko, koristio je u proizvodne svrhe, a nije je prijavio za puštanje u slobodan promet prema članu 167. stav 1. ZCP. Nesporno je, također, da je apelant naknadno sam podnio zahtjev za knjiženje i naplatu carinskih dažbina o kojem je odlučeno rješenjem od 12. marta 2009. godine na koje apelant nije podnosio žalbu, pa je ono postalo pravosnažno 1. aprila 2009. godine. Stoga, žalbeni navodi prema kojima su dažbine naplaćene nezakonito nisu osnovani, jer je apelant, na temelju člana 167. stav 1. tačka a) ZCP, bio dužan da prilikom unosa robe u slobodnu zonu prijavi proceduru uvoza i puštanja u slobodan promet, koje sa sobom nosi obavezu da se knjiži i naplati odgovarajući iznos carinskih dažbina. Dakle, ožalbeno rješenje je zasnovano na odredbi člana 229. ZCP, odnosno na zakonskom utvrđenju da nema osnova za povrat carinskih dažbina, jer je sam apelant uzrokovao činjenice koje su dovele do knjiženja i plaćanja iznosa carinskih dažbina. Također je irelevantan žalbeni navod kojim se ukazuje na propuštanje utvrđenja da li se roba koristila u slobodnoj zoni, jer ta činjenica i nije bila sporna a nije ni utjecala na odluku o konkretnoj pravnoj stvari.

8. Apelant je pred Sudom BiH pokrenuo upravni spor. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 007974 11 U od 19. novembra 2013. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa uprave od 23. augusta 2011. godine nakon čega je apelant podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

9. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke (presude Vijeća za upravne sporove) od 19. novembra 2013. godine, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 007974 13 Uvp od 17. januara 2014. godine kojom je apelantov zahtjev odbijen. Apelant je svoj zahtjev utemeljio na povredi zakona BiH i povredi pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je ispitalo osporenu odluku shodno odredbi člana 53. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS) u granicama zahtjeva i zaključilo da apelantov zahtjev nije osnovan. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, Vijeće za upravne sporove je pravilno ocijenilo da se konačno drugostepeno rješenje, kao i prvostepeno rješenje temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona uz jasne i valjane razloge koje je u cjelini prihvatilo Apelaciono vijeće Suda BiH. Naime, iz činjeničnog stanja proizlazi da je apelant kao carinski obveznik predmetnu robu smjestio u slobodnu carinsku zonu u Visokom, koju je, bez pokretanja procedura propisanih zakonom, suprotno odredbi člana 167. ZCP, koristio za proizvodnju u toj zoni počev od dana uvoza, 18. oktobra 2005. godine, do podnošenja zahtjeva za naknadnu naplatu carinskih dažbina 25. februara 2009. godine. Dakle, apelant nije postupao u skladu s propisima ZCP i drugim carinskim propisima koji uvoznika robe obavezuju na pokretanje postupka i procedura za njeno stavljanje u slobodan promet, što je dovelo do carinskog duga shodno odredbi člana 197. istog zakona. Prema shvatanju Apelacionog vijeća, pravilan je zaključak drugostepenog organa uprave da je carinski dug iz člana 197. ZCP u konkretnom slučaju nastao upotrebom robe u slobodnoj zoni koja podliježe plaćanju uvoznih carinskih dažbina i uvoznika robe obavezuje na pokretanje postupka i procedura za stavljanje robe u slobodan promet. Naime, nesporno je da apelant pri uvozu robe nije podnio carinsku deklaraciju, niti je podnio zahtjev Carinskoj ispostavi Visoko za oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina, čime je postupio suprotno odredbi iz člana 56. stav 1. ZCP. Prema navedenoj odredbi, za svaku robu koja se namjerava staviti u neki carinski postupak podnosi se carinska prijava i tom radnjom započinje postupak carinjenja, odnosno puštanja robe u slobodan promet, kako bi se moglo osigurati postupanje carinskih organa sa robom pri unosu i smještanju u slobodnu carinsku zonu u skladu s odredbama čl. od 159. do 173. ZCP. Suprotno navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, kako je dalje navedeno, pravilno je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za naknadnu uplatu carinskih dažbina za robu po predmetnoj fakturi, smještenu u slobodnoj zoni Visoko po carinskoj prijavi od 18. oktobra 2005. godine, te je apelant kao stranka u carinskom postupku iskazao svoju saglasnost da se izvrši naplata carinskih dažbina za robu u slobodnoj zoni koja je korištena za proizvodnju u apelantovoj fabrici. Apelaciono vijeće je naglasilo da apelant uvezenu robu nije samo smjestio u slobodnu carinsku zonu nego ju je koristio za proizvodnju i u svom knjigovodstvu vodio kao osnovno sredstvo za koje se obračunava amortizacija, pa je nesporno da carinski organi nisu nikada bili u situaciji da rješavaju po zahtjevu za oslobađanje od plaćanja carinskih dažbina, niti su bili u situaciji da izdaju odobrenje za stavljanje navedene robe u slobodan promet sa povoljnijim tarifnim postupkom u skladu sa članom 29. Zakona o slobodnim zonama u BiH. Apelant je tri godine nakon uvoza robe i njenog smještanja u slobodnu zonu i stavljanja u promet bez provođenja propisanih zakonskih procedura sam podnio zahtjev za naknadnu naplatu carinskih dažbina o kojem je odlučeno rješenjem od 12. marta 2009. godine da bi nakon toga podnio zahtjev za povrat uplaćene carine koji je odbijen osporenim rješenjima. Razloge na kojim je utemeljeno osporeno rješenje u cjelini je prihvatilo Apelaciono vijeće, jer se tiču neispunjenja uvjeta iz člana 229. ZCP za povrat dažbina i odredaba čl. od 76. do 80. ZCP kojima je propisano da stavljanjem robe u slobodan promet uvezena roba gubi carinski status uvezene robe i stječe status robe iz BiH, a korištenje robe bez carinskog postupka sa ekonomskim učinkom uvjetovano je odobrenjem koje izdaju carinski organi. S tim u vezi je navedeno da apelant kao uvoznik suštinski navedenim zahtjevom traži izmjenu podataka u prijavi i vraćanje plaćene carine nakon što je roba stavljena u slobodan promet, a imajući u vidu sve već navedene carinske propise, nema uvjeta da se apelantov zahtjev uvaži. Pozivanje na presudu Suda BiH u predmetu broj Uvl-364/09 od 10. juna 2009. godine, prema ocjeni vijeća, paušalno je, jer je u tom upravnom sporu ocijenjena zakonitost pobijanog rješenja u odnosu na činjenično stanje u kom je utvrđeno da je carinski obveznik ("Volkswagen" d.o.o. Sarajevo) podnosio zahtjeve za carinsko oslobađanje, ali da upravni organi o tim zahtjevima nisu odlučivali.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže propuštanjem da se primijene odredbe ZCP kojima su propisane olakšice (član 176. stav 4) i odredbe Zakona o slobodnim zonama BiH. Smatra da su pravni lijekovi koje je u postupku koristio odbijeni bez valjane argumentacije i da iz zakonskih odredaba proizlazi upravo situacija u kojoj se sam našao, a to je da uvezenu robu prvo stavi u promet, zatim, plati dažbinu, a onda traži povrat, jer dažbina nije bila zakonski potraživana. Osim toga, istakao je da se radi o kompleksnom predmetu i da je, stoga, bilo neophodno njegovo prisustvo na raspravi pred Sudom BiH, kojem je to i predložio. Međutim, suprotno takvom zahtjevu, nije pozvan na raspravu iako je pred tim sudom pokrenuo 125 sporova radi povrata dažbina na ime carine, čime je spriječen da iznese svoje argumente u prilog opsežnim tvrdnjama iz tužbe. Osim toga, apelant je ukazao na različitu praksu Suda BiH u identičnim predmetima, te je s tim u vezi naveo predmet "Volkswagen" u kojem je Sud BiH usvojio stav da se ima primijeniti olakšica iz člana 176. stav 4. ZCP. Apelant smatra da osporenim odlukama nije odgovoreno na ključno pitanje koje se tiče ne/mogućnosti stavljanja robe u slobodan promet i, zatim, stavljanja robe u drugi postupak - slobodan promet uz oslobađanje od plaćanja dažbina i povrat carine, kao što je apelant i uradio u konkretnom slučaju. Imajući u vidu sve navedeno, predložio je da se njegova apelacija usvoji i ispravi kršenje prava, te da se naloži isplata naknade štete.

b) Odgovor na apelaciju

11. Sud BiH u odgovoru na apelaciju istakao je da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao zbog razloga koji su navedeni u presudi koja se apelacijom pobija. U pogledu navoda da apelant nije pozvan na raspravu pred sud, Sud BiH je istakao odredbe čl. 29. i 53. ZUS-a prema kojima sud odlučuje da li će ili neće, zbog složenosti sporne pravne stvari, održati usmenu raspravu. U konkretnoj situaciji sud je zaključio da su upravni organi u upravnom postupku potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i da je tužbom, a kasnije žalbom ukazano na primjenu materijalnog prava, te, stoga, nije bilo neophodno održati usmenu raspravu, već je po zahtjevu za vanredno preispitivanje postupljeno po pravilu da se odluka donese na nejavnoj sjednici. Što se tiče apelacionih navoda kojima je ukazano na primjenu materijalnog prava i propust da se na apelanta primijene odredbe o olakšicama, Sud BiH je u veoma opširnom odgovoru na apelaciju ponovio sve relevantne odredbe i stav iz pobijane presude, te naglasio da je predmet konkretnog postupka apelantov zahtjev za povrat dažbina, a ne primjena carinske olakšice. Također je paušalno apelantovo pozivanje na presudu Suda BiH u predmetu "Volkswagen" u kom je carinski obveznik podnosio zahtjeve za carinsko oslobađanje, a upravni organi o tim zahtjevima nisu odlučivali.

12. Prvostepeni organ uprave u odgovoru na apelaciju istakao je da je osporena presuda proizašla iz postupka povodom apelantovog zahtjeva za povrat dažbina u smislu člana 229. ZCP, a ne primjene carinske olakšice iz člana 176. stav 4. istog zakona. Osim toga, naglašeno je da su sve odluke koje su osporene konkretnom apelacijom proistekle iz apelantovog zahtjeva za carinjenje robe i da apelant nikada nije podnio zahtjev za oslobađanje od plaćanja carinskih dažbina. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 57/04, 51/06, 93/08 i 54/10) relevantne odredbe glase:

Član 56.

Za robu koja se namjerava staviti u neki carinski postupak, podnosi se carinska prijava za taj carinski postupak.

Bh. roba prijavljena za postupak izvoza, vanjske obrade, provoza ili carinskog skladištenja podliježe carinskom nadzoru od trenutka prihvatanja carinske prijave do trenutka napuštanja carinskog područja BiH, uništenja ili poništenja carinske prijave.

Član 76.

Stavljanjem u slobodan promet roba koja nije bh. roba stiče carinski status robe iz BiH.

Stavljanje robe u slobodan promet za sobom povlači primjenu mjera trgovinske politike, okončavanje drugih radnji i postupaka predviđenih u vezi s uvozom robe i naplatu svih dažbina koje se zakonski potražuju.

Član 106.

1. Roba koja nije bh. roba može proći kroz uobičajene oblike postupanja čija je svrha da se roba očuva, poboljša njen izgled ili tržišni kvalitet ili da se pripremi za distribuciju ili preprodaju.

2. Oblike postupanja predviđene u stavu 1. ovog člana unaprijed odobravaju carinski organi koji propisuju uslove pod kojima se mogu vršiti.

3. Lista oblika postupanja iz stava 1. ovog člana utvrđuje se u provedbenim propisima ovog zakona.

Član 159.

Slobodne zone i slobodna skladišta su dijelovi carinskog područja BiH ili objekti smješteni u tom području i odvojeni od ostalog njegovoga dijela, a u kojima se:

a) smatra da se roba koja nije bh. roba, u svrhu uvoznih dažbina ili uvoznih mjera trgovinske politike, ne nalazi u carinskom području BiH, pod uslovom da nije stavljena u slobodan promet ili stavljena u neki drugi carinski postupak ili korištena ili trošena pod nekim drugim uslovima od onih koji su predviđeni u carinskim propisima;

b) bh. roba, za koju se donese takav propis prema zakonima BiH kojima se reguliraju posebne oblasti, samim tim što su smještene u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu, može se kvalificirati za mjere koje su obično vezane za izvoz robe.

Član 167. stav 1.

Roba koja nije bh. roba, smještena u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu, dok se nalazi u slobodnoj zoni ili slobodnim skladištima, može:

a) da bude stavljena u slobodni promet prema uslovima predviđenim tim postupkom i članom 171. ovog zakona;

Član 171.

1. Kada carinski dug nastane u pogledu robe koja nije bh. roba, a carinska vrijednost takve robe zasniva se na stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni u koju su uračunati i troškovi skladištenja ili održavanja robe dok leži u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu, takvi troškovi ne uključuju se u carinsku vrijednost ako se prikazuju odvojeno od stvarno plaćene ili plative cijene za robu.

2. Kada je navedena roba prošla, u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu, jedan od uobičajenih oblika postupanja u smislu člana 106. stav 1. ovog zakona karakter robe, carinska vrijednost i količina koju treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja iznosa uvoznih dažbina, a na zahtjev deklaranta i pod uslovom da je takvo postupanje obuhvaćeno odobrenjem datim u skladu sa stavom 2. člana 106., je ona koja bi se uzela u obzir u vezi s takvom robom, u trenutku iz člana 207. ovog zakona, da nije prošla kroz takvo postupanje. Međutim, odstupanja od ove odredbe mogu se utvrditi u provedbenim propisima ovog zakona.

Član 168.

Kada se član 167. ovog zakona ne primjenjuje, roba koja nije bh. roba i bh. roba iz člana 159. tačka (b) ovog zakona ne smije se trošiti ili koristiti u slobodnim zonama ili slobodnim skladištima.

Član 197.

Carinski dug pri uvozu nastaje prilikom potrošnje ili upotrebe u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu robe koja podliježe plaćanju uvoznih dažbina pod drugim uslovima od onih koji su propisani važećim propisima.

Kada roba nestane i kada se njen nestanak ne može objasniti carinskim organima na prihvatljiv način, ti organi mogu tu robu tretirati kao da je potrošena ili upotrijebljena u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu.

Dug nastaje u trenutku kada se roba potroši ili kada se prvi put upotrijebi pod drugim uslovima od onih koji su propisani važećim propisima.

Dužnik je lice koje je potrošilo ili upotrijebilo robu i svako drugo lice koje je učestvovalo u takvoj potrošnji ili upotrebi, a koje je znalo ili je objektivno trebalo znati da je roba bila potrošena ili upotrijebljena pod drugim uslovima od onih koji su propisani važećim propisima.

Kada carinski organi tretiraju robu koja je nestala kao potrošenu ili upotrijebljenu u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu, a nije moguće da se primijeni stav 3. ovog člana, lice koje je odgovorno za plaćanje carinskog duga je ono lice za koje carinski organi znaju da je posljednje bilo u posjedu te robe.

Član 229.

Uvozne ili izvozne dažbine vraćaju se ako se utvrdi da, prilikom njihovog plaćanja, iznos takvih dažbina nije bio zakonski potraživan ili ako je taj iznos bio knjižen suprotno odredbama člana 213. stav 2. ovog zakona.

Od naplate uvoznih ili izvoznih dažbina odustaje se ako se utvrdi da prilikom njihovog knjiženja iznos tih dažbina nije bio zakonski potraživan ili ako je taj iznos bio knjižen suprotno odredbama člana 213. stav 2. ovog zakona.

Nikakav povrat ili odustajanje od naplate uvoznih ili izvoznih dažbina ne odobrava se kada su činjenice koje su dovele do plaćanja ili knjiženja iznosa koji nije bio zakonski potraživan nastale kao posljedica namjernog postupka zainteresiranog lica.

Uvozne ili izvozne dažbine vraćaju se ili se odustaje od njihove naplate nakon podnošenja zahtjeva odgovarajućem carinskom uredu u roku od tri godine od dana kada je dužnik bio obaviješten o iznosu tih dažbina.

Taj vremenski rok produžava se ako zainteresirano lice pruži dokaze da je bilo spriječeno da podnese svoj zahtjev u navedenom roku zbog nepredviđenih okolnosti ili više sile.

Kada u roku sami carinski organi otkriju da postoji jedna ili druga situacija koja je opisana u stavu 1. ovog člana, oni na svoju inicijativu vrše povrat i odustaju od naplate dažbine.

14. U Zakonu o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:

Član 29.

O upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.

Član 53.

Apelaciono odjeljenje rješava o zahtjevu po pravilu, na nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

17. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

18. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam "građanska prava i obaveze" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja, Ustavni sud ocjenjuje da postupak u kom je tražen povrat uplaćene carine ne ulazi u opseg zaštite prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje inkompatibilni, ratione materiae, sa Ustavom Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija u ovom dijelu odbačena kao nedopustiva.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 007974 13 Uvp od 17. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedene presude koju je apelant primio 20. januara 2014. godine podnesena je 21. marta 2014. godine, te proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ovaj dio apelacije ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant osporava presudu Suda BiH i odluke upravnih organa, ukazujući da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog propusta da se primijene odredbe ZCP kojima su propisane olakšice na uvezenu robu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je apelant uplatio novčani iznos na ime carine za uvezenu robu čiji je povrat predmetnim zahtjevom tražio, smatrajući da ga je neosnovano uplatio. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Dalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61).

25. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68).

26. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njegove imovine naplaćene u vidu carine koju je propisala država, a čiji je povrat apelant tražio u predmetnom postupku.

27. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

28. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A broj 6, stav 5).

29. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda sa predmetnim postupkom, Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe ZCP nesporno predstavljaju ograničenja u ostvarivanju apelantovih prava u smislu da propisuju procedure neophodne za podnošenje carinske prijave i stavljanje uvezene robe u slobodan promet (čl. 159. tačka b), 167. i 168. ZCP), koje apelant u konkretnom slučaju nije ispoštovao. Pri tome Ustavni sud ukazuje na činjenicu koju apelant u postupku nije osporavao, i to da prilikom uvoza predmetne robe nije podnio carinsku deklaraciju za puštanje robe u slobodan promet, niti je nadležnoj Carinskoj ispostavi podnosio zahtjev za oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina, čime je postupio suprotno odredbi člana 56. stav 1. ZCP. Navedenom odredbom je, naime, propisano da se za robu koja se namjerava staviti u neki carinski postupak podnosi carinska prijava za taj carinski postupak, čime započinje postupak carinjenja (puštanja robe u slobodan promet) kako bi se osiguralo postupanje carinskih organa s robom pri unosu i smještaju u slobodnu carinsku zonu, što apelant, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nije učinio, pa je nastao carinski dug iz člana 197. ZCP. Nasuprot tome, apelant je u februaru 2009. godine podnio zahtjev za naknadnu naplatu carinskih dažbina (po fakturi od 18. oktobra 2005. godine), iskazavši svoje htijenje da se po prijavi izvrši naplata, pri čemu su carinski organi utvrdili da je apelant predmetnu robu upotrijebio za proizvodnju (iako prethodno nije donesena odluka kojom bi takvo postupanje bilo odobreno, niti je donesena odluka o oslobađanju od plaćanja uvoznih dažbina), a zatim je doneseno rješenje od 12. marta 2009. godine (pravosnažno 1. aprila 2009. godine) kojim je utvrđen carinski dug i koju obavezu je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, apelant izvršio. Odluke na koje je ukazano apelacijom proizašle su kao rezultat postupka povodom apelantovog zahtjeva od 19. novembra 2010. godine kojim je zatražen povrat carine (dažbine) uplaćene po pravosnažnom rješenju od 12. marta 2009. godine, smatrajući da nije bilo zakonske obaveze da izvrši plaćanje. Stoga, u situaciji kad apelant nije podnio carinsku deklaraciju (čime započinje postupak carinjenja), niti zahtjev za oslobađanje od plaćanja carinskih dažbina (već zahtjev za povrat carine), postupajući suprotno odredbi člana 56. stav 1. ZCP, korištenjem robe za proizvodnju više od tri godine bez odobrenja izdatog unaprijed na način kako je propisano u odredbi člana 106. ZCP, osporena odluka kojom nije utvrđeno postojanje uvjeta za povrat carine iz člana 229. ZCP je zakonita, jer u takvim okolnostima ne postoji zakonska mogućnost da apelantu bude odobren povrat uplaćene carine. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je ZCP objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan je građanima, te da on na jasan i precizan način regulira pitanja postupanja sa uvezenom robom i postupanja carinskih obveznika u slučaju kada traže neosnovano uplaćene dažbine (član 229. ZCP) iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno "zakonitosti".

30. Dalje, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se odredbama ZCP, na osnovu kojeg je konačno odbijen apelantov zahtjev za povrat carine, reguliraju postupak i način povrata neosnovano ili u višem iznosu uplaćenih dažbina na ime carine, kako bi se osigurali efikasno funkcioniranje pravnog sistema i pravna sigurnost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su članom 1. ZCP regulirani osnovni elementi sistema za carinsku zaštitu privrede Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: BiH), prava i obaveze svih subjekata u carinskim postupcima, carinsko područje, carinska linija, carinski granični pojas, carinski nadzor, postupak carinjenja robe i drugih instituta koji reguliraju sistem carinske zaštite, što je nesumnjivo u javnom interesu, kako bi se osiguralo poštivanje uvjeta u vezi sa naplatom carina propisanih zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da je sprečavanje kršenja uvjeta za utvrđivanje, obračun i naplatu carina propisanih zakonom, a time i povrat iznosa na ime carine, legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presuda Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske od 3. jula 1995. godine, Serija A broj 296-A, stav 39. i dalje).

31. Također, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa principom "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantovu imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A broj 98, st. 46. i 50).

32. Dovodeći u vezu prethodne stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom, koja je u predmetnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju carinske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama ZCP preteže nad apelantovim interesom da ostvari povrat uplaćene carine, te da apelant, zbog nepoštivanja propisanih procedura, ne snosi "poseban i pretjeran teret". Ovo stoga što je upravo apelant propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da pravovremenim podnošenjem carinske deklaracije za puštanje robe u slobodan promet, u propisanoj proceduri u kojoj je imao mogućnost da zatraži oslobađanje od plaćanja carinskih dažbina, efektivno ospori carinsku obavezu.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH na temelju činjenica utvrđenih u provedenom upravnom postupku pred nadležnim upravnim organima odluku u pogledu apelantovog zahtjeva za povrat carine donio u skladu sa relevantnim odredbama ZCP i ZUS-a.

35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.