Službeni glasnik BiH, broj 37/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 3/12, rješavajući zahtjev Milorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovan zahtjev Milorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti člana 7. tačka e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 43/09).

Utvrđuje se da je član 7. tačka e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 43/09) u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Milorad Živković (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, podnio je 21. marta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 7. tačka e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 43/09; u daljnjem tekstu: osporeni zakon).

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština) zatraženo je 10. aprila 2012. godine da dostavi odgovor na zahtjev najkasnije do 2. maja 2012. godine.

3. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine je 9. maja 2012. godine dostavio mišljenje Ustavnopravne komisije ovog doma, prema kojem zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 7. tačka e) osporenog zakona nije podržan.

4. Dom naroda Parlamentarne skupštine je 16. maja 2012. godine dostavio mišljenje Ustavnopravne komisije ovog doma, prema kojem je zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 7. tačka e) osporenog zakona podržan.

5. Ustavni sud je 23. maja 2012. godine od Parlamentarne skupštine ponovo zatražio da dostavi detaljniji odgovor na navode iz zahtjeva, odnosno da dostavi obrazloženje koje je predočio predlagač predmetnog zakona.

6. Predstavnički dom je 27. juna 2012. godine, na ponovno traženje, dostavio mišljenje Ustavnopravne komisije ovog doma.

7. Dom naroda, na ponovno traženje Ustavnog suda, do donošenja ove odluke nije dostavio odgovor.

III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva


8. Podnosilac zahtjeva navodi da je osporenim zakonom u članu 7. tačka e) izmijenjen jedan od općih uvjeta za postavljanje državnog službenika, te da se sada kao uvjet traži da lice nije navršilo starosnu granicu za penzioniranje, odnosno da nije ostvarilo pravo na ličnu penziju prema bilo kojem osnovu. Podnosilac zahtjeva ističe da su ovom diskriminirajućom odredbom isključena iz prava na uspostavljanje statusa državnog službenika u institucijama BiH sva lica koja su ostvarila pravo na prijevremenu penziju. Podnosilac zahtjeva ističe da niti jedan zakon, entitetski ili državni, ne sadrži sličnu i diskriminirajuću odredbu i da ni Zakon o radu u institucijama BiH ne navodi ostvarivanje prava na ličnu penziju kao eliminatorni uvjet za zasnivanje radnog odnosa. Osim toga, podnosilac zahtjeva navodi da je odredba ne samo diskriminirajuća nego i nezakonita jer entitetski zakoni ne poznaju "ličnu penziju" već starosnu, invalidsku i porodičnu penziju. Podnosilac zahtjeva navodi da su entitetskim zakonima regulirana pitanja penzijsko-invalidskog osiguranja, jer na državnom nivou ne postoji zakon koji regulira ovu oblast. Podnosilac zahtjeva smatra da je osporena odredba u koliziji sa zakonima o penzijsko-invalidskom osiguranju. U vezi s tim, ukazuje na to da je članom 114. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju FBiH propisano da se korisniku penzije koji penziju ostvari prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, i koji zasnuje radni odnos, penzija ne isplaćuje za to vrijeme. Podnosilac zahtjeva ukazuje na to da je ista odredba sadržana u članu 174. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske. Podnosilac zahtjeva smatra da navedene odredbe entitetskih zakona nedvosmisleno upućuju na mogućnost ponovnog zasnivanja radnog odnosa nakon penzioniranja, ukoliko se ne radi o punoj starosnoj penziji. Podnosilac zahtjeva ukazuje na to da entitetski zakoni o državnoj službi ne sadrže ovakvu eliminatornu odredbu za zasnivanje radnog odnosa.

9. Podnosilac zahtjeva je naveo da postoji određen broj lica koja ostvaruju pravo na prijevremenu penziju, u skladu sa odredbama uredbi o povoljnijem penzioniranju koje je donijela Vlada FBiH, te u skladu sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika u Republici Srpskoj, kao i da pripadnici aktivnog sastava Oružanih snaga Bosne i Hercegovine mogu ostvariti pravo na prijevremenu penziju, u skladu sa Zakonom o službi u Oružanim snagama BiH.

10. Podnosilac zahtjeva smatra navedenu odredbu osporenog zakona neustavnom jer je u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, članom 23. stav 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, članom 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, članom 27. tačka c) Evropske socijalne povelje, s obzirom na to da je jedna kategorija lica dovedena u neravnopravan odnos, jer im se onemogućava da do navršavanja zakonske starosne granice od 65 godina i radnog staža do 40 godina ostvare radnopravni odnos. Podnosilac zahtjeva navodi da su navedeni međunarodni instrumenti, u skladu sa uvodnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksom I na Ustav Bosne i Hercegovine, preuzeti u domaći pravni sistem, pa da je njihovom povredom izvršena i povreda Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi da je odredba člana 7. tačka e) osporenog zakona neustavna.

b) Odgovor na zahtjev


12. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine je u odgovoru na zahtjev od 9. maja 2012. godine dostavio mišljenje Ustavnopravne komisije ovog doma, koja je iskazala stav kojim ne podržava predmetni zahtjev.

13. U odgovoru od 27. juna 2012. godine ponovo je dostavljeno mišljenje Ustavnopravne komisije ovog doma, koje je usvojeno na sjednici održanoj 19. juna 2012. godine, a prema kojem, sa tri glasa "za", tri "protiv" i jednim "uzdržan" predmetni zahtjev nije podržan. Članovi Komisije koji su glasali "za" smatrali su da zahtjev treba podržati zbog razloga koji su u njemu i navedeni. Članovi Komisije koji su glasali "protiv" smatrali su da osporena odredba nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Dom naroda Parlamentarne skupštine je u odgovoru od 16. maja 2012. godine dostavio mišljenje Ustavnopravne komisije ovog doma, koja je navela da podržava predmetni zahtjev. Na ponovno traženje Ustavnog suda, Dom naroda do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor.

IV. Relevantni propisi


15. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član II/2.

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Član II/4.

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

16. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.


1. Svaka država članica ovog pakta obavezuje se da i pojedinačno i putem međunarodne pomoći i saradnje, naročito na ekonomskom i tehničkom polju, a koristeći u najvećoj mogućoj meri svoje raspoložive izvore preduzima korake kako bi se postepeno postiglo puno ostvarenje prava priznatih u ovom paktu svim odgovarajućim sredstvima, posebno uključujući donošenje zakonodavnih mera.

2. Države članice ovog pakta se obavezuju da garantuju da će sva prava koja su u njemu formulisana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, polu, jeziku, veri, političkom mišljenju ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti.

(...)

Član 4.


Države članice ovog pakta priznaju da, u pogledu uživanja prava koje država obezbeđuje prema ovom paktu, država može da ograniči ta prava samo zakonom, i to u onoj meri koja je u saglasnosti sa prirodom ovih prava i isključivo u cilju unapređenja opšteg blagostanja u demokratskom društvu.

Član 6.


1. Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvata pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i preduzimaju odgovarajuće mere za očuvanje ovog prava.

2. Među mere koje svaka država članica ovog pakta treba da preduzme u cilju punog ostvarenja ovog prava spadaju programi tehničke i stručne orijentacije i obuke, politika i metodi za postizanje stalnog ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja i pune proizvodne zapošljenosti u uslovima koji čoveku garantuju uživanje osnovnih političkih i ekonomskih sloboda.

17. Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10 i 40/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


1. Ovim zakonom uređuje se pravni status državnih službenika u ministarstvima, samostalnim upravnim organizacijama i upravnim organizacijama u sastavu ministarstava, kao i drugim institucijama Bosne i Hercegovine osnovanim posebnim zakonom ili kojima je posebnim zakonom povjereno obavljanje poslova uprave (u daljnjem tekstu: institucije).

Član 22 $$$Prečišćeni tekst člana 22. u koji su uključene i osporene izmjene i dopune iz člana 7. tačka e)$$$.
Opći uslovi za postavljenje državnog službenika

1. Da bi bila postavljena na mjesto državnog službenika, osoba mora ispunjavati slijedeće opće uslove:

a) da je državljanin Bosne i Hercegovine;

b) da je starija od 18 godina;

c) da ima univerzitetsku diplomu i druge obrazovne ili akademske kvalifikacije najmanje VII stepena stručne spreme, odnosno visoko obrazovanje prvog, drugog ili trećeg ciklusa bolonjskog sistema studiranja, što se utvrđuje propisom kojim se reguliraju poslovi osnovnih djelatnosti i pomoćno-tehnički poslovi i uslovi za njihovo obavljanje u organima uprave institucija Bosne i Hercegovine;

d) da je zdravstveno sposoban za vršenje određenih poslova predviđenih ovim položajem;

e) da nije navršilo zakonski propisanu starosnu dob za penzionisanje, odnosno da nije ostvarilo pravo na ličnu penziju po bilo kojem osnovu;

f) da nije otpuštena iz državne službe kao rezultat disciplinske mjere na bilo kojem nivou vlasti u Bosni i Hercegovini, odbijanja polaganja zakletve, samovoljnog napuštanja državne službe ili davanja neistinitih i netačnih podataka prilikom prijema u državnu službu, u roku od tri godine prije dana objavljivanja upražnjenog radnog mjesta;

g) da se ne vodi krivični postupak protiv te osobe;

h) da nije obuhvaćena odredbom člana IX.1 Ustava Bosne i Hercegovine.

18. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 43/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.
U članu 22. stav 1 (…)

Tačka e) mijenja se i glasi:

"e) da nije navršilo zakonski propisanu starosnu dob za penzionisanje, odnosno da nije ostvarilo pravo na ličnu penziju po bilo kojem osnovu."

19. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 26/04, 7/05, 48/05 i 60/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.
1. Ovim zakonom regulira se ravnopravni status zaposlenika, način i postupak prijema u radni odnos, zaključivanja ugovora o radu između zaposlenika i poslodavca (…)

2. Ovim zakonom regulira se radni odnos:

a) zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine i njenim organima koji nisu državni službenici;

b) zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine koji su izričito izuzeti iz Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02 i 35/03);

c) zaposlenika koji su zaposleni u javnim preduzećima Bosne i Hercegovine, udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine, međuentitetskim korporacijama i drugim institucijama za obavljanje dodatnih nadležnosti u Bosni i Hercegovini, ako drugim zakonom nije drugačije određeno.

3. Ovaj zakon primjenjuje se i na državne službenike, ukoliko nije u suprotnosti sa Zakonom o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine.

Član 10.


1. U radni odnos kod poslodavca može se primiti lice koje ispunjava sljedeće opće uslove:

a) da ima navršenih 18 godina života;

b) da je državljanin Bosne i Hercegovine, što se dokazuje uvjerenjem, ne starijim od šest mjeseci;

c) da protiv njega nije pokrenut krivični postupak za krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora tri i više godina ili da mu nije izrečena zatvorska kazna za krivično djelo učinjeno s umišljajem u skladu s krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini;

d) da nije obuhvaćeno odredbom člana IX. stav 1. Ustava Bosne i Hercegovine;

e) da je fizički i psihički sposobno za obavljanje poslova radnog mjesta na koje se prijavilo kod poslodavca.

2. Osim uslova iz stava 1. ovog člana, zakonom i drugim propisom ili Pravilnikom, mogu se propisati posebni uslovi za prijem u radni odnos zaposlenika na pojedino radno mjesto (stručna sprema, radno iskustvo, posebna psihofizička sposobnost, stručni ispit, rad na računaru, poznavanje stranog jezika i dr.).

20. Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05, 53/07, 59/09 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46.
(Starosna penzija)

(1) Vojni osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža.

(2) Vojni osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

Član 47.
(Prijevremena starosna penzija)

U slučaju racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Oružanih snaga, vojni osiguranik iz člana 44. ovog Zakona stiče pravo na prijevremenu starosnu penziju kada navrši 45 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH.

Član 48.
(Izuzeci za sticanje prijevremene i starosne penzije)

(1) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, lice stiče uvjete za prijevremenu starosnu penziju, prema odluci Predsjedništva, ako ima najmanje 20 godina penzijskog staža i čin brigadira, bez obzira na godine starosti.

(2) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, lice stiče uvjete za starosnu penziju, prema odluci Predsjedništva, ako ima čin generala, bez obzira na godine starosti i godine penzijskog staža.

(3) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, lice stiče uvjete za starosnu penziju, prema odluci Predsjedništva, ako je u vrijeme rata obavljalo funkciju komandanta brigade-puka ili funkciju komandanta višeg ranga najmanje 12 mjeseci.

(4) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, pravo na prijevremenu starosnu penziju stiče, bez obzira na godine života i penzijskog staža, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. godine bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji se na dan 1.1.2010. godine nalazio u vojnoj službi, te mu, zbog nemogućnosti produženja, služba prestaje u skladu s ovim zakonom.

V. Dopustivost


21. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud polazi od odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to pitanje:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

22. Imajući u vidu da je zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, Ustavni sud konstatira da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

23. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je predmet zahtjeva ocjena ustavnosti odredbe zakona koji je donijela Parlamentarna skupština BiH. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da odredba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona Bosne i Hercegovine, međutim, supstancionalni pojam ovlaštenja određenih samim Ustavom Bosne i Hercegovine sadrži u sebi titulus Ustavnom sudu za takvu nadležnost, posebno kada se uzme u obzir uloga Ustavnog suda kao tijela koje podržava Ustav Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/11 od 16. novembra 2010. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan razlog za nedopustivost zahtjeva iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

VI. Meritum


25. Podnosilac zahtjeva navodi da član 7. tačka e) osporenog zakona nije saglasan sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Evropskom socijalnom poveljom, s obzirom na to da se radi o diskriminirajućoj odredbi jer isključuje lica koja su ostvarila pravo na ličnu penziju iz prava na uspostavljanje statusa državnog službenika u institucijama Bosne i Hercegovine.

Primjena Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Evropske socijalne povelje


26. U pogledu primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud naglašava da je u Odluci broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine (tačka 34, dostupno na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) iskazao sljedeći stav: "Deklaracija [je] drugačijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (odluka Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2011. godine, 'Službeni glasnik Bosne i Hercegovine' broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima". U pogledu primjene Evropske socijalne povelje, Ustavni sud naglašava da je u Odluci broj U 22/00 od 22. juna 2001. godine (tačka 29, dostupno na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) naveo sljedeći stav: "Što se tiče Evropske socijalne povelje, Ustavni sud primjećuje da se taj sporazum ne nalazi na listi Dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji su pobrojani u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine i njene odredbe ne čine korpus ustavnih pravila u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud nema zadatak da razmatra da li su se u ovom slučaju imale u vidu ove odredbe o ljudskim pravima".

27. Ustavni sud smatra da nema razloga da mijenja svoju raniju praksu ni u ovom predmetu, te konstatira da nema nadležnost da ispituje kompatibilnost osporenog zakona sa navedenim dokumentima.

Pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima


28. Ustavni sud podsjeća na to da član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine osigurava uživanje svih prava i sloboda predviđenih međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine svim licima bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu. Aneks I Ustava BiH navodi listu dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, među kojima je (i) Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima na čije se odredbe pozvao podnosilac zahtjeva u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije.

29. Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, odnosno odredbom člana 6. na koju se pozvao podnosilac zahtjeva, ustanovljeno je da države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo svakom licu na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati predmetni zahtjev u odnosu na član II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

30. Podnosilac zahtjeva smatra da je član 7. tačka e) osporenog zakona diskriminirajući jer sprječava lica koja su ostvarila pravo na prijevremenu penziju da budu zaposleni u organima i institucijama BiH, odnosno da su ova lica diskriminirana u ostvarivanju prava na rad u organima i institucijama BiH.

31. Pravo na rad garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima utvrđuje obavezu države da osigura pojedincima pravo da slobodno odluče o prihvatanju ili izboru posla, uključujući i pravo da ne budu lišeni rada nepravedno. Kao i u odnosu na ostala prava garantirana ovim paktom, država ima opću obavezu utvrđenu članom 2. stav 1. da pojedinačno i putem međunarodne saradnje, koristeći u najvećoj mjeri svoje resurse, postepeno osigura puno ostvarivanje prava na rad. U skladu sa stavom 2. istog člana, država preuzima obavezu da garantira ostvarivanje prava bez diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti. U skladu sa članom 4, moguće je uspostavljanje ograničenja u pogledu uživanja prava garantiranih ovim paktom. Takva ograničenja moraju biti u skladu sa zakonom, uključujući međunarodne standarde o ljudskim pravima, usaglašena sa prirodom zaštićenog prava, te u interesu postizanja legitimnog cilja i isključivo unaprjeđenja općeg blagostanja u demokratskom društvu.

32. Prema praksi Ustavnog suda zasnovanoj i na praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju i ako ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). Najzad, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između pojedinaca ili grupa koje se nalaze u sličnoj situaciji, te ako u tom razlikovanju izostane objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i ciljeva čijem ostvarenju se teži.

33. Ustavni sud smatra da je ovaj pristup adekvatan i u odnosu na primjenu člana II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U skladu sa ovim pristupom, da bi za različito postupanje postojalo objektivno i razumno opravdanje, potrebno je kumulativno ispunjenje dva uvjeta – da je razlikovanje ustanovljeno radi ostvarivanja nekog legitimnog cilja i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

34. Podnosilac zahtjeva ostvarivanje prava na rad problematizira u odnosu na radni odnos u onim organima i institucijama BiH u kojim je ovo pitanje regulirano Zakonom o državnoj službi u institucijama BiH.

35. Shodno ustavnom ustrojstvu države BiH, "uprava" kao državna djelatnost koju vrše državni organi prema Ustavu i zakonima države, ostvaruje se na nivou države BiH, entiteta, Distrikta Brčko, kantona, gradova i općina, uspostavljanjem organa i institucija kojima se ovi poslovi povjeravaju. Struktura i djelokrug rada organa i institucija koje se uspostavljaju na različitim nivoima u svrhu obavljanja uprave kao državne djelatnosti zasnovana je najprije na ustavnoj podjeli nadležnosti između države BiH i entiteta. Dalje, podjela nadležnosti je konkretizirana donošenjem zakonskih i podzakonskih akata, odnosno drugih propisa na odgovarajućem nivou kojim se uređuju pitanja strukture i djelokruga rada organa i institucija koji obavljaju poslove "uprave".

36. Tako Zakon o upravi ("Službeni glasnik BiH" br. 32/02 i 102/09) regulira organizaciju uprave institucija Bosne i Hercegovine. Istim zakonom je propisano da poslove uprave u okviru ovako uspostavljenih organa i institucija obavljaju državni, policijski i ostali službenici, a pomoćne i tehničke poslove zaposlenici. Najzad, istim zakonom je regulirano da se prijem državnih službenika u radni odnos u organ uprave uređuje Zakonom o državnoj službi u institucijama vlasti u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi BiH) i drugim posebnim zakonima (tako je, naprimjer, radnopravni status policijskih službenika uređen Zakonom o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine), dok je prijem zaposlenika reguliran Zakonom o radu u institucijama BiH i posebnim zakonima.

37. Pitanja organizacije uprave, te radnopravnog statusa zaposlenih u organima i institucijama na nivou entiteta i Distrikta Brčko regulirana su zakonima, odnosno propisima koje donose zakonodavna tijela na ovim nivoima. U Federaciji BiH to su: Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH, odnosno ovaj i odgovarajući zakoni doneseni na nivou kantona, te propisi na nivou grada i općine, Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH koji regulira radnopravni status državnih službenika i Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH koji regulira radnopravni status zaposlenika. U Republici Srpskoj to su: Zakon o republičkoj upravi, Zakon o državnim službenicima koji regulira status državnih službenika, te Zakon o radu koji regulira status zaposlenika. Najzad, na nivou Distrikta Brčko to su: Zakon o javnoj upravi Distrikta Brčko, te Zakon o državnoj službi u organima uprave Distrikta Brčko koji regulira radnopravni status i državnih službenika, javnih službenika i zaposlenika.

38. Dakle, svaki od navedenih nivoa potpuno samostalno i nezavisno jedan od drugog donosi zakone kojim uređuje oblast organizacije uprave, te s tim u vezi i radnopravni status zaposlenih u organima i institucijama koji obavljaju poslove uprave na odgovarajućem nivou. Slijedom navedenog, ne postoji obaveza da konkretna pitanja, a kakvo je i propisivanje uvjeta za zasnivanje radnog odnosa državnog službenika ili zaposlenika, budu na svim nivoima regulirana na jednoobrazan način.

39. U tom smislu, uvjeti propisani za zaposlenje u svojstvu državnog službenika na nivou Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko i uvjeti propisani za sticanje svojstva državnog službenika na nivou institucija BiH ne predstavljaju "odgovarajuće uporedne situacije" na osnovu kojih bi se moglo ocijeniti da li su lica koja su stekla pravo na ličnu penziju dovedena u nepovoljniji položaj u pristupu državnoj službi. Dakle, suprotno tvrdnjama podnosioca zahtjeva, član 7. tačka e) osporenog zakona ne može se smatrati diskriminirajućim zato što je licima koja su ostvarila pravo na ličnu penziju onemogućeno sticanje svojstva državnog službenika na nivou institucija i organa BiH jer ovakvu odredbu ne sadrže entitetski zakoni o državnoj službi.

40. Dalje, pored diskrecionih ovlaštenja u vezi sa organizacijom uprave, te s tim u vezi reguliranjem radnopravnog statusa zaposlenih u ovoj oblasti, što proizlazi iz ustavne podjele nadležnosti između države i entiteta, bitan element je karakter i značaj poslova koji se obavljaju u organima i institucijama uprave. Naime, svi prethodno navedeni zakoni reguliraju da poslove uprave u organima i institucijama na svim nivoima obavljaju državni službenici i zaposlenici, pa je nesumnjiv legitiman interes države (odnosno odgovarajućeg nivoa) da uredi radnopravni status obje kategorije. Prema postojećim zakonskim rješenjima, podjela na ove dvije kategorije zasnovana je na prirodi i karakteru poslova koji su povjereni svakoj od njih. Državni službenici obavljaju poslove uprave, poslove osnovne djelatnosti, upravne i stručne poslove. Zaposlenici (uposlenici) obavljaju pomoćne i tehničke poslove, dopunske poslove osnovne djelatnosti i poslove pomoćne djelatnosti. U tom smislu, poslovi državnog službenika podrazumijevaju poslove od općeg značaja ili vršenje vlasti povjerene od javnog prava, odnosno državni službenik vrši dio državne suverene vlasti. Ovaj aspekt nije izražen kod zaposlenika. Slijedom navedenog, u postojećim zakonima na različit način su propisani posebni uvjeti za zaposlenje u svojstvu državnog službenika i posebni uvjeti za zaposlenje u svojstvu zaposlenika. Pri tome, stroži i zahtjevniji su uvjeti za postavljenje državnog službenika, a što je odraz upravo karaktera i prirode poslova koji su im povjereni. Kako je već i ukazano u ovoj odluci, na nivou države BiH radnopravni status državnih službenika i zaposlenika reguliran je posebnim zakonima. Zakonom o državnoj službi u institucijama BiH regulirani su, između ostalog, uvjeti za zaposlenje državnog službenika u onim organizacijama i institucijama na koje se primjenjuje ovaj zakon. Zakonom o radu regulirani su i uvjeti za zaposlenje zaposlenika u organima i institucijama BiH.

41. U tom smislu, propisivanje različitih uvjeta za pristup radu (uvjeta za postavljenje državnog službenika, odnosno za zasnivanje radnog odnosa zaposlenika) ne predstavlja "odgovarajuću uporednu situaciju" na osnovu koje bi se moglo ocijeniti da li su lica koja su stekla pravo na ličnu penziju dovedena u nepovoljniji položaj u pristupu državnoj službi, jer isti uvjet nije propisan za zasnivanje radnog odnosa zaposlenika. Na ovakav zaključak ne utječe činjenica da se u oba slučaja radi o ostvarivanju radnopravnog statusa u organima i institucijama uspostavljenim na nivou BiH. Dakle, suprotno tvrdnjama podnosioca zahtjeva, član 7. tačka e) osporenog zakona ne može se smatrati diskriminirajućim zato što je licima koja su ostvarila pravo na ličnu penziju onemogućeno sticanje svojstva državnog službenika na nivou institucija i organa BiH jer ovakvu odredbu ne sadrži i zakon koji regulira zasnivanje radnog odnosa zaposlenika u istim organima i institucijama BiH.

42. Dalje, član 7. tačka e) osporenog zakona u punom tekstu glasi: "[…] da nije navršilo zakonski propisanu starosnu dob za penzionisanje, odnosno da nije ostvarilo pravo na ličnu penziju po bilo kojem osnovu". Podnosilac zahtjeva osporava samo drugi dio odredbe tj. da nije ostvarilo pravo na ličnu penziju po bilo kojem osnovu, smatrajući da se ovakvo ograničenje odnosi samo na lica koja su ostvarila pravo na prijevremenu starosnu penziju. Najzad, u prilog tvrdnji da je ovakvo ograničenje diskriminirajuće, podnosilac zahtjeva ukazuje na relevantne odredbe zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH i Republike Srpske, a koje se primjenjuju i na državne službenike na nivou BiH, zavisno od njihovog mjesta prebivališta. Podnosilac zahtjeva smatra da prema ovim odredbama ne postoji prepreka da korisnik penzije koji je ostvario pravo na penziju prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, ponovo uspostavi radnopravni status.

43. Prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste ko su "lica koja su ostvarila pravo na ličnu penziju po bilo kojem osnovu". Prema važećim zakonima o penzijsko-invalidskom osiguranju, prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja, između ostalih, su: pravo na starosnu penziju, pravo na invalidsku penziju, pravo na porodičnu penziju. Ta i druga prava definirana su kao lična prava. Slijedom navedenog, kao lica koja su ostvarila pravo na ličnu penziju po bilo kojem osnovu imaju se smatrati svi oni koji su korisnici neke od navedenih penzija, odnosno bez obzira na to da li je pravo na starosnu penziju stečeno kao "puna penzija" ili kao "prijevremena penzija". Međutim, kada se ima u vidu prvi dio osporenog člana 7. tačka e), da nije navršilo zakonski propisanu starosnu granicu za penzionisanje, proizlazi da termin "lična penzija" ipak zahtijeva daljnje tumačenje a kako bi se sa sigurnošću utvrdilo ko čini grupu lica kojoj je zbog ostvarivanja prava na ličnu penziju onemogućeno da se prijavi za poziciju državnog službenika.

44. Prema važećim zakonima o penzijsko-invalidskom osiguranju, starosna granica za penzioniranje je 65 godina. U tom smislu, u "grupu lica" koja su ostvarila pravo na ličnu penziju i kojim je zbog toga onemogućen pristup državnoj službi, ne mogu se svrstati lica koja su pravo na starosnu, invalidsku i porodičnu penziju ostvarila sa navršenih 65 godina života. Također, shodno navedenim propisima, to su i oni koji su ostvarili pravo na starosnu i invalidsku penziju sa navršenih 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života jer je ovo zakonom propisani maksimum trajanja staža osiguranja na osnovu kojeg se ostvaruje pravo po osnovu penzijskog osiguranja. Dalje, jedan od općih uvjeta propisanih zakonom za postavljenje državnog službenika je zdravstvena sposobnost za vršenje određenih poslova. Zbog toga, osporena odredba se ne može odnositi ni na lica koja su ostvarila pravo na invalidsku penziju, bez obzira na godine života i staž osiguranja, ukoliko su ovo pravo ostvarila na osnovu trajnog gubitka radne sposobnosti. Također, osporena odredba se ne može odnositi ni na korisnike porodične penzije koji su ovo pravo ostvarili zbog potpune nesposobnosti za privređivanje. Dakle, izuzev pobrojanih izuzetaka, osporena odredba se odnosi na sva ostala lica koja su ostvarila pravo na bilo koju od pobrojanih penzija u skladu sa važećim zakonima kojim se regulira oblast penzijsko-invalidskog osiguranja. Pri tome, mora se raditi i o licima koja, izuzev ovog, ispunjavaju ostale opće uvjete za postavljenje državnog službenika, u smislu člana 22. Zakona o državnoj službi BiH.

45. Isti principi važe i u pogledu lica koja su ostvarila pravo na starosnu penziju, pravo na prijevremenu penziju, odnosno navedena prava u skladu sa propisanim izuzecima, odnosno pravo na invalidsku i porodičnu penziju u smislu Zakona o službi u Oružnim snagama BiH. Najzad, isti principi vrijede i u odnosu na lica koja su pravo na prijevremenu starosnu penziju ostvarila u smislu posebnih propisa donesenih na nivou entiteta (Zakon o ostvarivanju prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika u Republici Srpskoj, odnosno Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane u FBiH).

46. Shodno navedenome, slijedi da član 7. tačka e) osporenog zakona nije prepreka za sticanje statusa državnog službenika samo licima koja su ostvarila pravo na prijevremenu starosnu penziju, bilo prema općim pravilima o penzijskom i invalidskom osiguranju, bilo u skladu sa pobrojanim posebnim propisima. Dakle, suprotno tvrdnjama podnosioca zahtjeva, radi se o korisnicima bilo koje penzije koji u vrijeme kada su pravo ostvarili nisu imali navršenih 65 godina života, odnosno 40 godina penzijskog staža.

47. Podnosilac zahtjeva tvrdi da je uspostavljanje ograničenja za pristup državnoj službi definiranog kao ostvarivanje prava na ličnu penziju diskriminirajuće, zbog toga što, prema njegovom mišljenju, u zakonima o penzijskom i invalidskom osiguranju ne postoji prepreka da se radni odnos ponovo zasnuje ukoliko se ne radi o licu koje je penziju steklo sa navršenih 65 godina života, odnosno navršenih 40 godina penzijskog staža.

48. U vezi sa ovom tvrdnjom, podnosilac zahtjeva ukazuje na član 114. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju u FBiH. Navedenom odredbom je regulirano da se korisniku penzije koji je ostvario penziju prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, i korisniku invalidske penzije koji zasnuje radni odnos ili obavlja djelatnost po osnovu koje je obavezno osiguran, penzija ne isplaćuje za to vrijeme a najduže do navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života. Ustavni sud primjećuje da je istom odredbom regulirano da se penzija ne isplaćuje ni korisniku porodične penzije ako zasnuje radni odnos ili obavlja navedenu djelatnost.

49. Također, podnosilac zahtjeva je ukazao i na član 174. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 106/05) koji gotovo na identičan način kao i citirana odredba iz Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH regulira ovo pitanje. Međutim, ovaj zakon je prestao da važi 1. januara 2012. godine (donošenjem Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 134/11), odnosno nije bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je važio i u vrijeme podnošenja zahtjeva i u vrijeme donošenja ove odluke ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11) članom 141. je propisano da se korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, izuzev u zakonom određenim izuzecima, isplata penzije obustavlja za period osiguranja. Isto vrijedi i za korisnika porodične penzije. Slijedom navedenog, tvrdnje podnosioca zahtjeva bit će ocijenjene u odnosu na član 141. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je važio i u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja ove odluke.

50. Prema važećim zakonima o penzijskom i invalidskom osiguranju, obaveznim osiguranjem, a iz čega proističe i svojstvo osiguranika, obuhvaćena su sva lica koja legalno ostvaruju dohodak putem rada. U tom smislu, iz citiranih zakonskih odredbi slijedi da korisnicima penzije koji su ovo pravo ostvarili prije navršenih 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života (izuzev onima koji su svojstvo korisnika penzije ostvarili zbog gubitka radne sposobnosti, odnosno trajne nesposobnosti za privređivanje) nije onemogućeno da po osnovu rada ponovo ostvaruju i prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. S obzirom na to da se svojstvo osiguranika u obaveznom osiguranju u najvećem broju slučajeva stiče zasnivanjem radnog odnosa, slijedi da zakoni o penzijskom i invalidskom osiguranju ne sadrže odredbu koja bi bila prepreka, uz ispunjenje navedenih uvjeta, da korisnik penzije ponovo zasnuje radni odnos.

51. Ekonomsko i socijalno vijeće u Općem komentaru broj 18 posvećenom pravu na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (usvojen 24. novembra 2005. godine) naglašava da je, u smislu člana 2. stav 1, suštinska obaveza države da osigura minimum svakog od prava garantiranih navedenim Paktom. U kontekstu člana 6, ova suštinska obaveza se sastoji u osiguranju nediskriminacije i jednakoj zaštiti zaposlenja. Međutim, pravo na rad u smislu člana 6. ne podrazumijeva obavezu države da osigura apsolutno i bezuvjetno pravo na dobijanje posla svim radno sposobnim licima na svojoj teritoriji. Pravo na rad državi nameće tri vrste obaveza: da osigura zaštitu prava, da ga poštuje i da omogući njegovo ispunjenje. Prema Općem komentaru broj 18, pod obavezom poštivanja, inter alia, navodi se uzdržavanje od negiranja ili ograničenja jednakog pristupa dostojnom radu za sva lica, posebno ugrožene i marginalizirane grupe i pojedince. Ova obaveza može biti prekršena donošenjem zakona, politikom i mjerama koje su suprotne standardima uspostavljenim članom 6. Svaka diskriminacija u pristupu tržištu rada ili uspostavljanje prava ili propisivanje mjera za dobijanje posla na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, godina, religijskog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, rođenja ili druge situacije, s ciljem da se umanji uživanje prava, predstavlja povredu. Najzad, preduzimanje retrogradnih mjera u odnosu na pravo na rad nije dopušteno. Takve mjere, inter alia, uključuju: odricanje prava na zaposlenje određenim grupama ili pojedincima, bez obzira na to da li je ovakva diskriminacija zasnovana na zakonodavstvu ili praksi, ukidanju ili suspenziji zakona neophodnih za vršenje prava na rad, ili usvajanje zakona ili politika koje su očigledno nesaglasne sa međunarodnim zakonskim obavezama u vezi sa pravom na rad.

52. Kada se dovede u vezu ograničenje ustanovljeno članom 7. tačka e) osporenog zakona, tj. ostvarivanje prava na ličnu penziju prema bilo kojem osnovu, jasno je da se ne radi niti o jednom od osnova koji su izričito pobrojani, a u vezi s kojim država ima obavezu da osigura nediskriminaciju. Dakle, moglo bi se raditi samo o kakvoj drugoj okolnosti, u smislu člana 2. stav 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava je u vezi sa pravom penzioniranih lica da zadrže pravo da budu angažirani na plaćenom poslu a da za to ne budu sankcionirani smatrao da bi to bilo u sukobu sa drugim interesima. S tim u vezi je ukazano na to da bi to moglo utjecati na blokiranje procesa zaposlenja i mogućnosti napredovanja mladih ljudi (Simna, E/C.12/1992/SR.8, at 3, stav 16). U tom smislu, ograničenja koja se tiču propisivanja obaveznih godina za penzioniranje smatraju se legitimnim ograničenjem prava na rad.

53. Osporeni član 7. tačka e) za posljedicu ima da se korisnici ličnih penzija koji su ovo pravo ostvarili prije starosne granice propisane zakonima o penzijskom i invalidskom osiguranju, odnosno maksimalnog trajanja staža osiguranja, ne mogu prijaviti za poziciju državnog službenika u organima i institucijama na koje se primjenjuje ovaj zakon. U tom smislu, oni predstavljaju grupu lica kojim je onemogućeno da realiziraju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, kad su u pitanju pozicije državnog službenika u organima i institucijama BiH na koje se primjenjuje osporena odredba. Na taj način dovedeni su u neravnopravan položaj u odnosu na sva ostala lica koja se prijavljuju za ove pozicije i u odnosu na koje važi samo ograničenje da nisu navršili 65 godina života i da nemaju navršenih 40 godina penzijskog staža.

54. Sljedeće pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li za ovako različito postupanje postoji objektivno i razumno opravdanje, a za što je potrebno da su kumulativno ispunjenja dva uvjeta – da je razlikovanje ustanovljeno radi ostvarivanja nekog legitimnog cilja i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

55. Pravo na rad državi nameće obavezu da postepeno omogući njegovo potpuno uživanje. Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine za mart 2012. godine, broj zaposlenih u pravnim licima u BiH je iznosio 688.702, a broj registriranih nezaposlenih u istom periodu 524.724 lica. U broju registriranih nezaposlenih lica njih 30.226 je sa visokom stručnom spremom (uključujući i doktore nauka i magistre), odnosno lica koja imaju minimalni stepen stručne spreme koji je, također, jedan od uvjeta za sticanje zvanja državnog službenika u smislu Zakona o državnoj službi BiH. Razmatrajući Inicijalni izvještaj Bosne i Hercegovine o primjeni Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Komitet o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima je u Zaključnim opažanjima (broj E/C.12/BiH/CO/1, 35. sjednica, 7-25. novembar 2005. godine) ukazao, između ostalog, na visoku stopu nezaposlenosti. Pri tome, posebno je ukazano na ovaj problem među mladima, ženama, posebno nositeljicama domaćinstava, siromašnim i marginaliziranim grupama kao što su lica sa invaliditetom, Romi i pripadnici drugih etničkih manjina. S tim u vezi, izdata je preporuka da se povećaju napori u borbi protiv nezaposlenosti kroz posebne ciljne programe, uključujući programe smanjenja nezaposlenosti posebno u odnosu na navedene kategorije. Iako je naprijed citirani statistički podatak općeg karaktera i ne razlikuje posebno osjetljive grupe prepoznate u Zaključnim opažanjima, omjer između broja zaposlenih i registriranih nezaposlenih nesumnjivo ukazuje na postojanje snažnog društvenog interesa za rješavanje problema nezaposlenosti.

56. Dalje, penzijsko-invalidsko osiguranje predstavlja najznačajniji dio sistema socijalnog osiguranja jer obuhvata njegove najznačajnije rizike: starost, invalidnost i smrt. Prema važećim zakonskim rješenjima, u Bosni i Hercegovini je zastupljen sistem državnog penzijskog osiguranja. Obavezno penzijsko osiguranje predstavlja civilizacijsku tekovinu i vezuje se za razvoj koncepcije socijalne funkcije države. Postojeći sistem penzijskog i invalidskog osiguranja zasnovan je u pretežnom dijelu na modelu tekućeg finansiranja, a sredstva dijelom osigurava i država. Model tekućeg finansiranja funkcionira prema principu da sadašnje radno aktivno stanovništvo putem doprinosa finansira penzijske naknade sadašnjih penzionera. Međugeneracijska uzajamna solidarnost, kao osnov ovog sistema, podrazumijeva da je ovaj proces neprekidan. Stoga, da bi ovaj sistem mogao uspješno da funkcionira, potrebno je da je broj aktivnih osiguranika veći od broja korisnika osiguranja. Pobrojane karakteristike postojećeg sistema su osnov na osnovu kojega se u ovoj oblasti državi priznaje i široko polje procjene pri odlučivanju koja prava će osigurati i u kojem obimu. Najzad, prema podacima iz Mjesečnog statističkog biltena IV 2012. Federalnog zavoda za statistiku, u februaru je broj penzionera u Federaciji BiH iznosio 375.554 lica. Prema Tromjesečnom statističkom pregledu 2012. Republičkog zavoda za statistiku, broj penzionera je iznosio 199.741.

57. Ustavni sud podsjeća na to da je konačni autoritet u pogledu tumačenja i primjena Ustava Bosne i Hercegovine, pa tako i člana II/4. Shodno navedenom, Ustavni sud je taj koji odlučuje o tome da li postoji objektivno i razumno opravdanje u svakom predmetu u smislu člana II/4 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 9/09 od 26. novembra 2010. godine, stav 70, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 48/11).

58. Imajući u vidu obavezu države da postepeno omogući potpuno uživanje prava na rad, Ustavni sud smatra da je razumno da se u ostvarivanju prava na rad na nivou ustanova i institucija države Bosne i Hercegovine uspostavi ograničenje u odnosu na lica koja su ostvarila pravo na ličnu penziju prema bilo kojem osnovu. Naime, da bi neko lice ostvarilo pravo na penziju u postojećem sistemu penzijskog osiguranja, potrebno je da ostvaruje dohodak po osnovu rada. Radi se o licima koja su u jednom periodu uživala garancije prava na rad (izuzev korisnika porodične penzije koji nisu bili u sistemu obaveznog osiguranja) na način da su imala mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad. Shodno navedenom, stekli su i prava po osnovu rada, među kojim je i pravo na penziju. Kada se osporeni član 7. tačka e) sagleda u odnosu na proporcionalnost, Ustavni sud zaključuje da on rezultira različitim tretmanom. Naime, postojeća zakonska rješenja o penzijskom osiguranju licima koja su ostvarila pravo na ličnu penziju, a koja nemaju navršenih 65 godina života, odnosno penzijski staž od 40 godina, ne stvaraju prepreku da ponovo zasnuju radni odnos. Međutim, navedene odredbe su zakonom propisana mogućnost, ali nikako se ne mogu shvatiti i kao obaveza da se ovim licima i osigura pravo na rad, odnosno ponovno zaposlenje. Takva obaveza ne proizlazi ni iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Prema Općem komentaru broj 18, pravo na rad ne može se tumačiti kao obaveza države da osigura apsolutno i bezuvjetno pravo na dobijanje posla svim radno sposobnim licima na svojoj teritoriji. Kada se sve navedeno sagleda u odnosu na problem nezaposlenosti, a na koji je posebno ukazano i Zaključnim opažanjima Ekonomskog i socijalnog vijeća i s tim u vezi izdatim preporukama, ograničenje kao u osporenom članu 7. tačka e) može se smatrati kao jedna od mjera koja služi postizanju legitimnog cilja – ispunjavanju obaveze proistekle iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Dalje, kada se sagledaju opći podaci o broju zaposlenih i nezaposlenih, te o broju penzionera u BiH, u vezi sa postojećim sistemom penzijskog osiguranja, uspostavljeno ograničenje dobija i dodatno opravdavanje. Naime, za uspješno funkcioniranje penzijskog sistema preduvjet je da broj aktivnih osiguranika, tj. lica koja ostvaruju dohodak putem rada, bude veći od broj korisnika osiguranja. Činjenica je da bi bez postavljenog ograničenja moglo doći do umanjenja broja korisnika osiguranja, odnosno popravljanja postojećeg nepovoljnog omjera između broja aktivnih osiguranika i korisnika osiguranja. Međutim, to bi imalo i kontraučinak koji bi se ogledao u blokiranju procesa zapošljavanja i mogućnosti napredovanja, posebno mladih na koje u vezi sa problemom nezaposlenosti Ekonomsko i socijalno vijeće posebno ukazuje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da ograničenje iz osporenog člana 7. tačka e) uspostavlja pravičnu ravnotežu između obaveze da se postepeno osigura potpuno uživanje prava na rad, s jedne strane, i socijalne funkcije države da osigura jednom priznata i garantirana prava stečena kroz ostvarivanje prava na rad, a kakvo je i pravo na penziju, s druge strane. Najzad, prema podacima dostupnim Ustavnom sudu i onom što je predlagač istakao u svom zahtjevu, ne može se reći da je ograničenje iz člana 7. tačka e) neproporcionalno važnosti cilja.

59. Ustavni sud je zaključio da je član 7. tačka e) osporenog zakona u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Uspostavljanje ograničenja da se za poziciju državnog službenika u organima i institucijama na koje se primjenjuje ovaj zakon ne može prijaviti lice koje je ostvarilo pravo na ličnu penziju prema bilo kojem osnovu istovremeno ima opravdanje u legitimnom cilju i ne narušava razuman odnos proporcionalnosti. Shodno navedenom, različit tretman ove kategorije u ostvarivanju prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u odnosu na sva ostala lica koja se prijavljuju za poziciju državnog službenika u navedenim organima i institucijama i za koje jedino vrijedi zakonom ustanovljeno ograničenje u pogledu starosne dobi i maksimalnog trajanja staža osiguranja, a kada ispunjavaju i ostale propisane uvjete, nije suprotan članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

VII. Zaključak


60. Ustavni sud zaključuje da član 7. tačka e) osporenog zakona ne diskriminira lica koja su ostvarila pravo na ličnu penziju u ostvarivanju prava po osnovu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

61. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Aneks ove odluke, u smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje sudije Zlatka M. Kneževića u skladu sa odlukom.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.




IZDVOJENO MIŠLJENJE
U PREDMETU USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE BR. U 3/12


Prema Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u predmetu br. U 3/12, izjavljujem svoje izdvojeno mišljenje u s k l a d u s donesenom odlukom, a iz sljedećeg razloga:
- Smatram da je zahtjev za ocjenu ustavnosti koji je podnio ovlašteni podnosilac, pored razloga navedenih u zahtjevu, istakao, indirektno, i potrebu da se Ustavni sud, bar u dijelu obrazloženja, kada je cijenio razloge za neosnovanost, izjasni i o ovlaštenjima/ustavnoj raspodjeli nadležnosti države Bosne i Hercegovine, kada je riječ o penzionom sistemu u Bosni i Hercegovini, odnosno pratećim mehanizmima sticanja i korištenja prava na ostvarivanje prava po osnovu rada.
- Kako je većina smatrala ovakav moj stav nepotrebnim, izjavljujem ga u ovom izdvojenom mišljenju.
- Stoga sam i predlagao da se, ovom prilikom, naglasi izričita nadležnost drugih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini (entiteta) u donošenju zakona i ostvarivanju prava u oblasti prava iz rada (konkretno penzionog sistema), odnosno negativno definirano, da država Bosna i Hercegovina nema ustavnu nadležnost u ovoj oblasti.
- U ostalom dijelu sam saglasan s donesenom odlukom.


Sudija
Zlatko M. Knežević, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!