Službeni glasnik BiH, broj 101/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1958/09, rješavajući apelaciju Boška Perića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Boška Perića, Dijane Perić-Knežević i Dušanke Perić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 000031 09 Kž od 26. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 000 031 08 K od 8. januara 2008. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 000031 09 Kž od 26. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 000 031 08 K od 8. januara 2008. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Boško Perić, Dijana Perić-Knežević i D. S. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa dr. Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrirana pod brojem AP 1958/09, protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 000031 09 Kž od 26. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 000 031 08 K od 8. januara 2008. godine. Od svih apelanata je zatraženo da dopune apelaciju 21. oktobra 2009. godine. Apelanti Boško Perić i Dijana Perić-Knežević su dopunili apelaciju 21. oktobra 2009. godine. Apelant D. S. nije dopunio apelaciju.

2. Dušanka Perić, koju zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu, koja je registrirana pod brojem AP 2523/09, protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 000031 09 Kž od 26. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda broj 11 0 K 000 031 08 K od 8. januara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 21. oktobra 2009. godine i 6. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Vrhovni sud je odgovore dostavio 28. oktobra 2009. godine i 22. januara 2010. godine, Okružni sud 28. januara 2010. godine, Okružno tužilaštvo 5. novembra 2009. godine i 27. januara 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva dostavljeni su apelantima Dušku Periću i Dijani Perić-Knežević 3. februara 2010. godine. Apelantici Dušanki Perić odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva dostavljeni su 23. februara 2010. godine.

6. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 1958/09 i AP 2523/09 tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ove predmete, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1958/09.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 000 031 08 K od 8. januara 2008. godine apelanta Duška Perića, apelanta D. S., apelanticu Dijanu Perić-Knežević, apelanticu Dušanku Perić, te D. M., D. D., D. M. (u daljnjem tekstu: optuženi) proglasio krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelantica Dušanka Perić je proglašena krivom i za krivično djelo nedopuštene proizvodnje i prometa oružja i eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZRS. Apelantu Dušku Periću je izrečena kazana zatvora od pet godina, apelantici Dijani Perić-Knežević kazna zatvora od tri godine, apelantu D. S. kazna zatvora od četiri godine, a apelantici Dušanki Perić jedinstvena kazna zatvora od jedne godine i sedam mjeseci.

9. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da su apelanti i ostali optuženi u periodu od početka marta pa do 25. maja 2008. godine na označenom području, protivno čl. 4. i 19. Zakona o proizvodnji i prometu opojnih droga, kontinuirano i po prethodnom dogovoru neovlašteno nabavljali radi daljnje prodaje opojne droge heroin i kokain, koje su vagali, prepakivali i prodavali ovisnicima, a po prethodnom dogovoru o vremenu, mjestu, količini i cijeni prodaje droge. Dalje, utvrđeno je da je apelant Duško Perić kupovao drogu od lica pod nadimkom Crnogorac, te da je nabavio veću količinu praha koji po svom sastavu sadrži paracetamol i kofein, a koje je zajedno sa apelanticom Dušankom Perić držao i skrivao u njenoj kući na označenoj adresi, te da su zajedno sa apelanticom Dijanom Perić-Knežević vagali drogu i miksali sa prahom, pakirali i dogovarali daljnju prodaju sa apelantom D. S. i ostalim optuženim, kao i drugim ovisnicima na označenom području. Pobrojana su lica i količina i cijena droge koju je prodao apelant Duško Perić, cijene droge zavisno od količine koju je apelantica Dijana Perić-Knežević prodala A. G. u toku 2004. i 2005. godine. Najzad, utvrđeno je da je apelantica Dušanka Perić u svojoj kući na označenoj adresi neovlašteno držala, a suprotno članu 7. Zakona o oružju i municiji, jednu automatsku pušku navedenih karakteristika sa municijom iako je znala da je držanje te vrste oružja i municije građanima zabranjeno.

10. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da je nakon provedenog dokaznog postupka u završnoj riječi tužilac izmijenio činjenični opis predmetne optužnice, prilagođavajući ga utvrđenom činjeničnom stanju nakon provedenog dokaznog postupka, pri tom u cijelosti ostajući pri pravnom opisu i pravnoj kvalifikaciji krivičnih djela koja su se apelantima stavljala na teret. Dalje, ukazano je na to da su prilikom pretresa od apelanta Duška Perića oduzete navedene količine praha, u kojim je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno prisustvo kokaina i heroina. Od apelantice Dijane Perić-Knežević je prilikom pretresa oduzeta slamčica u kojoj su pronađeni tragovi heroina. Od apelantice Dušanke Perić je prilikom pretresa oduzeta navedena količina praha za koju je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno prisustvo paracetamola i kofeina, te digitalna vaga koja je sadržala tragove heroina. Saslušan na glavnom pretresu, vještak je potvrdio i da se paracetamol i kofein u prahu upotrebljavaju za miješanje sa heroinom. Dalje, na glavnom pretresu je, između ostalih, u svojstvu svjedoka optužbe saslušano dvanaest lica, te je u toku dokaznog postupka vještak psihijatar izvršio i njihovo vještačenje po prijedlogu tužioca, a s čim se saglasila i odbrana. Sud je poklonio vjeru iskazima dvanaest svjedoka koje su dali pred ovlaštenim službenim licima, ocjenjujući njihove izmijenjene iskaze date na glavnom pretresu kao sračunate da pomognu optuženim. U prilog ovakvom zaključku saslušano je osam ovlaštenih službenih lica koja su uzimali izjave od ovih svjedoka, a koji su na jednoobrazan način opisali kako su uzimane izjave ovih svjedoka, te potvrdili da prema njima nije upotrebljavana prijetnja, prinuda ili sila. Također, saslušan je i vještak psihijatar, svjedok stručno lice, koji je u opširno navedenom iskazu ukazao na to da u stanju teške krize lice nije procesno sposobno (sposobno da rasuđuje, da shvata pitanja, te štiti svoje interese), te da običan čovjek može primijetiti ovisnika koji je u krizi, s obzirom na upadne vanjske manifestacije ovog stanja. Istaknuto je da dvoje od dvanaest saslušanih svjedoka, i to A. G. i N. P., nisu u bitnom mijenjali svoje iskaze na glavnom pretresu u odnosu na one koje su dali ovlaštenim službenim licima. Dalje, ukazano je da su svi svjedoci izjave date ovlaštenim službenim licima svojeručno potpisali, a nakon konstatacije da su izjavu pročitali i da nemaju primjedbi. Najzad, ukazano je da su iskazi ovih svjedoka dati ovlaštenim službenim licima u saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima. U iskazima datim pred ovlaštenim službenim licima ovi svjedoci su precizno i detaljno objašnjavali kako su nabavljali heroin, od kojih lica, većina je navodila i brojeve telefona koje su koristili neki od osuđenih. Pri tom, ukazano je da je u zapisniku o izjavi svjedoka N. P. koju je dao ovlaštenim službenim licima konstatirano da ne smije da otkrije identitet lica od kojeg je kupovao heroin a radi lične sigurnosti i sigurnosti svoje porodice. Svjedok A. G. je potvrdio u kojoj količini i po kojoj cijeni je kupovao heroin od apelanta Duška Perića, da je to bilo kod kuće apelantice Dušanke Perić, kao i da je od apelantice Dijane Perić-Knežević krajem 2004. i tokom 2005. godine u više navrata kupovao heroin po navedenim cijenama a zavisno od količine. Kao dokazi su provedeni i tonski zapisi sačinjeni na osnovu provođenja posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. Osnovni sud je utvrdio da je ovaj dokaz pribavljen na osnovu naredbe o određivanju, dopuni, te produženju posebnih istražnih radnji sudije za prethodni postupak, a za koje je utvrđeno da su pribavljeni na zakonit način. Na osnovu neposrednog uvida u oduzete mobilne telefone i SIM kartice od svih osuđenih, te preslušavanjem CD medija sa pratećim analizama tonskih zapisa, na nesporan način je, između ostalog, utvrđeno koje brojeve telefona su koristili apelant Duško Perić, apelantica Dijana Perić-Knežević i apelantica Dušanka Perić, a ove činjenice niti jedno od njih nije osporavalo, kao ni da su na tonskim zapisima njihovi glasovi. Na osnovu iscrpno pobrojanih sadržaja tonskih zapisa razgovora između apelanata, ostalih osuđenih, te pojedinačno pobrojanih drugih lica, utvrđeno je na koji način je apelant Duško Perić nabavljao drogu, način na koji su on, apelantica Dijana Perić-Knežević i apelantica Dušanka Perić vršili vaganje, prepakiranje, te dogovaranje daljnje prodaje sa ostalim optuženim, kao i drugim ovisnicima na označenom području.

11. Na osnovu fotodokumentacije, zapisnika o pretresu kuće sa pratećim objektima apelantice Dušanke Perić, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, te neposrednim uvidom na glavnom pretresu, utvrđeno je da je ona do 25. maja 2008. godine u svojoj kući neovlašteno držala, a suprotno članu 7. Zakona o oružju i municiji, jednu automatsku pušku i municiju navedenih karakteristika iako je znala da je držanje te vrste naoružanja i municije građanima zabranjeno. Shodno navedenom, nesporno je utvrđeno da je držala pušku u svojoj kući, pa je zaključeno da je i ovo krivično djelo počinila s umišljajem jer je znala i bila svjesna da držanje automatske puške građanima uopće nije dopušteno.

12. U obrazloženju je, također, ukazano da su prilikom odmjeravanja kazne svim optuženim ocijenjene sve okolnosti predviđene članom 37. KZRS. U odnosu na apelanticu Dušanku Perić, sud je ocijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti njenu raniju neosuđivanost, godine života (72 godine), te korektno ponašanje tokom suđenja.

13. Najzad, iz obrazloženja proizlazi da je na osnovu člana 99. stav 1. u vezi sa članom 96. ZKPRS apelantica Dušanka Perić obavezana da plati troškove koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branioca po službenoj dužnosti.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 000031 09 Kž od 26. maja 2009. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata. Djelimično je uvažena žalba Okružnog tužilaštva u odnosu na apelanta Duška Perića i osuđenog D. M. pa je presuda Okružnog suda preinačena u odluci o kazni tako da je apelantu Dušku Periću izrečena kazna zatvora od sedam godina, a osuđenom D. M. jedinstvena kazna zatvora od sedam godina.

15. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni žalbeni navodi apelanta Duška Perića i apelantice Dijane Perić-Knežević da je optužnica prekoračena jer je tužilac u završnoj riječi apelantici Dijani Perić-Knežević stavio na teret nedokazanu radnju. Vrhovni sud je ukazao da, u skladu sa članom 282. ZKP, tužilac može, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju na izmijenjeno činjenično stanje u odnosu na ono izneseno u optužnici, na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu, a u kojem slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice. Istaknuto je da glavni pretres, čiji završetak u skladu sa članom 284. stav 3. ZKP objavljuje sudija odnosno predsjednik vijeća, obuhvata dokazni postupak i završne riječi, pa da tužiocu nesporno pripada pravo da u tim fazama glavnog pretresa, pa čak i između pretresa, mijenja optužnicu, a o čemu postoji i bogata sudska praksa. Pri tom, ukazano je da je drugo pitanje da li je izmjenama optužnice (odbrana nije tražila odgodu pretresa radi pripremanja odbrane) došlo do kršenja zabrane reformatio in peius, odnosno da li je optužnica izmijenjena na štetu osuđenih, odnosno apelantice Dijane Perić-Knežević. Vrhovni sud je posebno istakao i da nema prekoračenja optužnice kada tužilac mijenja činjenični opis optužnice prilagođavajući ga utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, optužba nije prekoračena ako se dopuna ili izmjena opisa djela iz optužnice odnosi na nebitne činjenice ili bitne činjenice genusno istog ili lakšeg krivičnog djela od onog iz optužnice. Isto vrijedi i kada dopuna ili izmjena opisa djela u odnosu na ono iz optužnice ostane u okviru obilježja određenog krivičnog djela (u konkretnom slučaju u okviru krivičnog djela nedopuštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS).

16. Dalje, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je kao procesno vrijedne i u saglasnosti sa drugim provedenim dokazima prihvatio iskaze pojedinačno pobrojanih svjedoka optužbe koje su dali pred ovlaštenim službenim licima, a ne njihove izmijenjene iskaze na glavnom pretresu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ovakva procjena ispravno je zasnovana na iskazima ovlaštenih službenih lica koja su uzimala izjave i koji su saslušani kao svjedoci, kao i iskazu svjedoka-stručnog lica ljekara psihijatra, te uvida u zapisnike o uzetim izjavama, a na osnovu čega je zaključeno da su iskazi ovih svjedoka dati pred ovlaštenim službenim licima iskazi koje ne bi mogla dati lica kod kojih je sposobnost pamćenja i rasuđivanja u vrijeme davanja izjave bila vidno oštećena, odnosno da njihovo psihičko stanje nije bilo izmijenjeno ili oštećeno tako da bi bila dovedena u pitanje njihova procesna sposobnost.

17. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi apelantice Dušanke Perić da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojim se po zakonu ne može zasnovati, odnosno da se presuda u odnosu na nju zasniva isključivo na tonskim zapisima presretanih razgovara između nje kao majke i apelanta Duška Perića kao njenog sina, a zbog čega su joj povrijeđena prava iz člana II/2, II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim je ukazano da je na osnovu uvida u spis utvrđeno da se u predmetu nalazi prijedlog za produženje i određivanje posebnih istražnih radnji prema apelantu Dušku Periću i apelantici Dušanki Perić broj KT-II-54/08 od 4. aprila 2008. godine obrazložen u skladu sa članom 228. stav 1. ZKP. Naredbom od 4. aprila 2008. godine naređeno je provođenje posebnih istražnih radnji i to nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, mobilnih telefona, te nadzor i tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta i prema apelantici Dušanki Perić, te ih je po obrazloženom prijedlogu sud produžio naredbom od 5. maja 2008. godine za jedan mjesec. Istaknuto je da je primjenom radnji iz člana 226. stav 2. tačka a) – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i tačka g) – trajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta, tužilaštvo došlo do informacija i podataka da je apelantica Dušanka Perić osnovano sumnjiv izvršilac krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Kako su ove informacije dobijene provođenjem, u skladu sa zakonom, navedenih istražnih radnji, bez obzira na to što su registrirani razgovori između bliskih srodnika (majka i sin) i bez obzira na njihov sadržaj, zaključeno je da ne predstavljaju kršenje ljudskih prava i sloboda, kao ni dokaze koji su pribavljeni suprotno zakonu. Pri tome, ukazano je da je svaka naredba donesena na obrazloženi prijedlog tužioca, koji je sadržao oznaku lica protiv kojih se preduzima, osnove sumnje za krivično djelo za koje se prema KZRS može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, razloge za preduzimanje, bitne okolnosti koje to zahtijevaju, naznaku radnje koja se preduzima, način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje.

18. Najzad, u obrazloženju presude je ukazano da su neosnovani žalbeni navodi apelantice Dušanke Perić koji su se ticali troškova postupka. S tim u vezi je ukazano da je članom 99. stav 4. ZKPRS predviđena mogućnost da optuženi koji je proglašen krivim djelimično ili u cjelini bude oslobođen troškova postupka iz člana 96. stav 2. tačke od a) do ž), ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje ili izdržavanje lica koje je dužan izdržavati. Dalje, ukazano je da ove okolnosti nisu utvrđene u toku postupka pred prvostepenim sudom, niti je na njih u toku postupka ukazivano, kao ni da se u žalbi ne ukazuje na dokaze koji bi ukazivali na nemogućnost plaćanja troškova postupka. Najzad, imajući u vidu i da je ona vlasnik dijela porodične kuće i zemlje, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani prigovori kojim se osporava mogućnost plaćanja troškova postupka.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


19. Svi apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

20. Apelanti najprije ističu da je izreka prvostepene presude nejasna i protivrječna, te da je prekoračena optužba. U prilog ovoj tvrdnji su istakli da je u potvrđenoj optužnici kao vrijeme izvršenja krivičnog djela označen period od početka marta do 25. maja 2008. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka tužilac je potvrđenu optužnicu promijenio za radnje apelantice Dijane Perić-Knežević iz 2004. i 2005. godine, odnosno četiri godine prije vremena izvršenja krivičnog djela navedenog u potvrđenoj optužnici i u izreci osporene prvostepene presude. Prema tvrdnjama apelanata, na osnovu paušalne tvrdnje svjedoka A. G. da je u nekoliko navrata u toku 2004. godine kupio drogu od apelantice Dijane Perić-Knežević, prvostepeni sud i ove radnje prihvata kao radnje izvršenja, a iz izreke, prema njihovim mišljenjima, nejasne prvostepene presude, proizlazi da se ove radnje prihvataju kao radnje svih osuđenih iako oni nemaju nikakvog doticaja s njima. Pri tom, apelanti posebno ukazuju da je, prema njihovim tvrdnjama, svjedok A. G. hronični narkoman, da je u toku pretresa u više navrata mijenjao svoj iskaz, sud je poklonio vjeru samo u dijelu koji je odgovarao optužbi, te najzad da nema podataka o tome koju drogu je kupovao od apelantice Dušanke Perić u toku 2004. i 2005. godine, u kojoj količini, u koliko navrata i gdje je vršena prodaja, za koliko novca i sl. Apelanti smatraju da se radnje iz 2004. i 2005. godine koje se apelantici Dijani Perić-Knežević stavljaju na teret nisu mogle sublimirati u opis djela za više lica kojim se stavljaju na teret isključivo radnje počinjene u 2008. godini. S tim u vezi, ukazuju da se u radnjama iz 2008. godine apelantici Dijani Perić-Knežević ne stavljaju na teret radnje prodaje. Apelanti osporavaju način na koji su sudovi ocijenili provedene dokaze. U vezi s tim, ukazuju da se apelantici Dijani Perić-Knežević stavljaju na teret radnje u vezi sa oduzetom digitalnom vagom iako je ovaj predmet nađen u kući apelantice Dušanke Perić s kojom apelantica Dijana Perić-Knežević ne živi. Također, apelantici Dijani Perić-Knežević se stavlja na teret slamka sa tragovima heroina koja je pronađena u njenom stanu, a za koju tvrdi da je koristila za pakiranje droge, iako ona živi u braku i u istom stanu sa apelantom Duškom Perićem koji je konzument opojnih sredstva a o čemu postoji opširna medicinska dokumentacija u spisu. Apelanti tvrde da je svjedok A. G. izjavio da je iskaz u policiji dao pod pritiskom, da je na glavnom pretresu izričito izjavio da nikad nije kupovao drogu od apelanta Duška Perića a kako je tvrdio u iskazu pred policijom, odnosno da je on jedini od brojnih saslušanih svjedoka koji je izjavio da je drogu kupovao od apelanta Duška Perića odnosno od apelantice Dijane Perić-Knežević. Dalje, apelanti tvrde da su svi saslušani svjedoci (njih preko 20), a koji se međusobno ne poznaju i nisu po optužnici vezani za iste optužbe, kategorički tvrdili da su iskaze u policiji dali u skladu sa manama volje u različitim opcijama a ne slobodno izraženom voljom, te da su svi ostali pri svojim izmijenjenim iskazima koje su dali na glavnom pretresu ali da je sud ipak poklonio vjeru iskazima datim pred ovlaštenim službenim licima. Pri tom, apelanti tvrde da niko nije utvrđivao da li su ovi svjedoci, budući da se, prema njihovim tvrdnjama, radi o dugogodišnjim ovisnicima o drogama, bili procesno sposobni prilikom davanja iskaza. Na osnovu navedenog, apelanti smatraju da je izostalo obrazloženje zbog čega sud nije poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka na glavnom pretresu kao dokazima koje je neposredno proveo već poklanja vjeru iskazima datim u policiji, pri tom zasnivajući odluku gotovo isključivo na iskazima iz policije.

21. Apelantica Dušanka Perić smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

22. Ona tvrdi da se osporene presude u odnosu na nju zasnivaju isključivo na tonskim zapisima presretanih razgovora između nje i njenog sina (apelant Duško Perić). U vezi s tim, ukazuje da se radi o razgovorima između lica među kojim je uspostavljena neraskidiva biološka veza a ne veza nastala dogovorom radi izvršenja krivičnog djela. Prema njenom mišljenju, prisluškivanjem ovakvih razgovora direktno se krše garancije ustanovljene članom 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, smatra da se radi o dokazu koji je pribavljen kršenjem ljudskih prava a na kojem se, u skladu sa članom 10. stav 2. ZKPRS, ne može zasnivati odluka suda. Pri tom, ukazuje da i iz sadržaja presretanih razgovora jasno proizlazi da apelant Duško Perić kao njen sin od nje traži da nešto preda nekom ili ostavi za njega nešto što je on pripremio ili da primi dug koji neko hoće da mu vrati, a takvi razgovori su uobičajeni u gotovo svim odnosima roditelja i djece, odnosno da ničim ne ukazuju da se u njenim radnjama stiču obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga. Također, smatra da ni ostali dokazi ne upućuju na zaključak da je kod nje postojala svijest i namjera da vrši navedeno djelo. Ukazuje da pronađeni paracetamol i kofein, a za koje je tužilaštvo tvrdilo da se koriste za razrjeđivanje opojnih droga, ne predstavljaju supstance čije je posjedovanje zakonom zabranjeno, niti se mogu dovesti u vezu sa krivičnim djelom koje joj se stavlja na teret. Također, tragovi ovih supstanci nisu pronađeni u supstancama za koje je utvrđeno da jesu opojne droge a koje su oduzete od drugih osuđenih. Ističe da digitalna vaga koja je pronađena u njenoj kući i tragovi droge na njoj ne mogu biti dokaz da je izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret. U vezi s tim, ukazuje da ima 73 godine, da je nepismena i bez i jednog razreda škole, pa da ne zna raditi sa digitalnom vagom, niti čitati jedinice mjere sa vage. Također, ukazuje da je njen sin dugogodišnji ovisnik o teškim drogama, da se u osporenim presudama navodi da je kupovao opojnu drogu i ostale supstance koje je miksao i sakrivao u njenoj kući, pa je logično zaključiti i da je vagu koristio za vlastite potrebe. Naglašava da je krivično djelo nedopuštene proizvodnje i prometa oružja i eksplozivnih materija mogla počiniti jedino u pravnoj zabludi u pogledu zabrane držanja ovakvog oružja. Navodi da živi na selu sama i da joj je automatska puška služila samo radi osjećaja sigurnosti. Također, tvrdi da nikad nije prošla nikakvu obuku za korištenje puške, te da nema fizičkih sposobnosti za rukovanje puškom. Smatra da je zaključak suda da je ovo krivično djelo počinila s direktnim umišljajem jer je znala i bila svjesna da držanje ovakve puške građanima nije dopušteno nema uporište u izvedenim dokazima, posebno kad se imaju u vidu osobito olakšavajuće okolnosti: njena životna dob, da nikad nije osuđivana, niti je protiv nje vođen bilo kakav krivični postupak, da je bez bilo kakvog obrazovanja, da je lošeg imovnog stanja sa izraženom potrebom za osjećaj sigurnosti. Na osnovu navedenog, zaključuje da je povrijeđen KZRS jer pri odmjeravanju kazne nije uzeta u obzir pravna zabluda, a zbog čega joj je i prestrogo određena kazna za ovo krivično djelo. Najzad, tvrdi da je zakon povrijeđen na njenu štetu kada je obavezana da nadoknadi troškove postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branioca po službenoj dužnosti. Ističe da, iako je zbog težine djela odbrana bila obavezna, branilac joj je po službenoj dužnosti bio određen zbog lošeg imovnog stanja, a zbog čega nema osnova da se obavezuje da snosi navedene troškove. Zatražila je da se Vlada Republike Srpske obaveže da joj nadoknadi troškove odbrane te nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ljudskih prava u paušalnom iznosu od 4.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju


23. Vrhovni sud je u odgovorima na navode iz apelacija istakao da se radi o navodima koji su identični onim na koje su apelanti ukazivali u žalbama na prvostepenu presudu, te da navodne povrede prava na koje se u apelaciji ukazuje ničim nisu obrazložene. Prema ocjeni Vrhovnog suda, suštinski se radi o isticanju prigovora povrede bitnih odredaba postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, a za koje Ustavni sud nije nadležan.

24. Okružni sud je u odgovoru na navode apelantice Dušanke Perić istakao da je presuda ovog suda zasnovana na zakonito pribavljenim dokazima, pored ostalog i provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, i to na način i u postupku propisanim zakonom. Neosnovanim su ocijenjeni navodi kojim se osporava utvrđeno činjenično stanje a koje je rezultat mnogobrojnih provedenih dokaza.

25. Okružno tužilaštvo je u odgovorima na navode iz apelacija istaklo da apelantima nisu povrijeđena prava na koja se u apelacijama ukazuje i to zbog razloga identičnih onim koji su isticani i u žalbama a kojim je Vrhovni sud pravilno zaključio da su neosnovani. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi kojim se osporava utvrđeno činjenično stanje i primjena prava. Najzad, ukazano je da su apelanti imali pravo na dvostepeni krivični postupak, da su sudovi izveli sve predložene dokaze i pravilno ih ocijenili, kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi, obrazlažući u potpunosti odlučne činjenice u svojim odlukama.

V. Relevantni propisi


26. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 49/03) u relevantnom dijelu glasi:

Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga

Član 224.


(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.

Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija

Član 399.


(1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, drži, proda, nabavi, vrši razmjenu, unese u zemlju ili iz nje iznese, vatreno, hemijsko, biološko ili nuklearno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili kakvo drugo borbeno sredstvo čije izrađivanje, nabavljanje, prodaja, nošenje ili držanje građanima uopšte nije dozvoljeno ili je ograničeno, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim bitnim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 96.
Vrste troškova

(2) Troškovi krivičnog postupka obuhvataju:

ž) nagradu i nužne izdatke branioca;

Član 99.
Troškovi postupka za optuženog kad se optuženi oglasi krivim

(1) Kad sud optuženog oglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka.

(4) U odluci kojom rješava o troškovima, sud može osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili djelimično troškove krivičnog postupka iz člana 96. stav 2. tač. a) do ž) ovog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koja je dužan da izdržava. Ako se ove okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može donijeti posebno rješenje kojim oslobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

Član 147.
Lica koja mogu odbiti svjedočenje

(1) Svjedočenje mogu odbiti:

(...)

b) roditelj ili dijete, usvojilac ili usvojenik osumnjičenog odnosno optuženog.

(4) Ako je kao svjedok saslušano lice koja može odbiti svjedočenje ili je saslušano lice koje nije upozoreno da može odbiti svjedočenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.

Član 226.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu

(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 227. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (...)

(3) Istražne radnje iz stava 2. ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 227. ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.

Član 227.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje

Radnje iz člana 226. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

(...)

g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Član 228.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji

(1) Istražne radnje iz člana 226. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

Član 232.
Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama

Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku.(...)

Član 280.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza

(1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal.

Član 282.
Izmjena optužnice

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 284.
Završne riječi i završetak glavnog pretresa

(3) Nakon završnih riječi sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude.

Član 286.
Vezanost presude za optužbu

(1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Član 287.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost


Dopustivost u odnosu na apelaciju koju je podnio apelant D. S.


28. Apelant D. S. osporava Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 000031 09 Kž od 26. maja 2009. godine i Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 000 031 08 K smatrajući da su mu navedenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:


Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

30. S obzirom na to da apelacija registrirana pod brojem AP 1958/09 nije sadržavala potrebne elemente predviđene članom 19. stav 6, od advokata dr. Miroslava Mikeša je dopisom od 15. oktobra 2009. godine zatraženo da dostavi punomoć za zastupanje apelanata u postupku pred Ustavnim sudom.

31. Ustavni sud je 4. novembra 2009. godine primio dopis advokata dr. Miroslava Mikeša uz koji je dostavljena punomoć za zastupanje apelanta Duška Perića i apelantice Dijane Perić-Knežević, ali ne i apelanta D. S.

32. U konkretnom slučaju, advokat nije dostavio punomoć za zastupanje apelanta D. S. uz apelaciju, niti je to učinio na traženje Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime apelanta D. S. podnijelo neovlašteno lice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1948/05 od 16. januara 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na apelacije koje su podnijeli apelant Duško Perić, apelantica Dijana Perić-Knežević i apelantica Dušanka Perić


34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 000031 09 Kž od 26. maja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 26. maja 2009. godine, apelant Duško Perić i apelantica Dijana Perić-Knežević su uložili apelaciju 22. juna 2009. godine, odnosno apelantica Dušanka Perić je primila osporenu presudu 9. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


38. Apelant Duško Perić i apelantica Dijana Perić-Knežević tvrde da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

39. Apelantica Dušanka Perić smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života


40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

41. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

42. Apelantica Dušanka Perić smatra da pribavljanje dokaza putem prisluškivanja telefonskih razgovora između nje kao majke i apelanta Duška Perića kao njenog sina predstavlja kršenje prava na privatni život, porodični život i prepisku, odnosno da se radi o dokazu pribavljenom kršenjem ljudskih prava koji se ne može koristiti u smislu člana 10. ZKPRS.

43. Prema stanovištu Evropskog suda, telefonski razgovori, iako izričito nisu navedeni, potpadaju pod pojam privatnog života i korespondencije u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, inter alia, Klass i drugi protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine p. 21, stav 41; Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, no. 82, pp. 30-31, stav 64; Lambert protiv Francuske, presuda od 24. augusta 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-V, pp. 2238-39, stav 21).

44. Presretanje telefonskih razgovora predstavlja miješanje javnih vlasti u pravo na poštivanje privatnog života. Ovo miješanje predstavljat će kršenje člana 8. stav 2. Evropske konvencije ukoliko nije u skladu sa zakonom, ukoliko ne slijedi jedan ili više legitimnih ciljeva u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije i, dodatno, ako nije neophodno u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Kopp protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1998. godina, Izvještaji 1998-II, p. 539. stav 50).

45. Zahtjev da bilo koje miješanje mora biti u skladu sa zakonom u smislu stava 2. člana 8. bit će zadovoljen samo kad su ispunjena tri uvjeta. Prvo, osporene mjere moraju imati osnov u domaćem zakonu. Drugo, domaći zakon mora biti u skladu sa vladavinom prava i dostupan licu u pitanju. Treće, lice koje je pogođeno mjerom mora biti u stanju da predvidi konsekvence koje zakon može imati za njega (vidi Evropski sud, Kennedy protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. maja 2010. godine, stav 151).

46. Prema stanovištu Evropskog suda, pojam predvidljivost u kontekstu presretanja (prisluškivanja) komunikacija ne može se poistovjetiti sa ovim pojmom na drugim poljima (vidi Evropski sud, Malone, stav 67.; Leander protiv Švedske, presuda od 26. marta 1987. godine, stav 51, Association for European Integration protiv Bugarske, stav 79). Pitanje predvidljivosti u kontekstu tajnih mjera nadzora, kao što je presretanje komunikacija, ne može značiti da lice u pitanju treba biti u stanju da predvidi kada je vjerovatno da javne vlasti prisluškuju njegovu komunikaciju, pa da, u skladu s tim, može prilagoditi svoje ponašanje (vidi Evropski sud, Leander protiv Švedske, presuda od 26. marta 1987. godine, stav 51). Međutim, rizik od arbitrarnosti posebno je evidentan kada se ovlaštenja izvršne vlasti izvršavaju u tajnosti (vidi Malone, stav 67, Huvig protiv Francuske, presuda od 24. aprila 1990. godine, stav 29). Zbog toga je od suštinske važnosti imati jasna, detaljna pravila o presretanju telefonske konverzacije, posebno kada dostupne tehnologije postaju sve naprednije (vidi Kopp, stav 72, Valenzuela Contreras protiv Španije, presuda od 30. jula 1998. godine, Izvještaji 1998-V, pp. 1924-25, stav 46). Domaći zakon mora biti dovoljno jasan tako da građanima da odgovarajući nagovještaj u pogledu okolnosti i uvjeta pod kojim su javne vlasti ovlaštene da preduzmu tajne mjere (vidi Malone, Kopp, stav 64, Huvig, stav 29. Valenzuela Contreras).

47. U konkretnom slučaju, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je mobilni telefon označenog broja bio prisluškivan i to na osnovu naredbi od 4. aprila i 5. maja 2008. godine. Dakle, nesporno je da je došlo do miješanja javnih vlasti u pravo na privatni život, odnosno porodični život kao segment privatnog života a na što apelantica Dušanka Perić izričito ukazuje s obzirom na to da su prisluškivani razgovori između nje i njenog sina.

48. Apelantica Dušanka Perić ne osporava da sama radnja nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija ima pravni osnov u relevantnim odredbama ZKPRS kojim je propisana kao jedna od posebnih istražnih radnji. S obzirom na to da se radi o zakonu koji predstavlja javni dokument i koji se objavljuje u službenom glasilu, nesporno je da je navedeni zakon ovoj apelantici bio i dostupan.

49. Međutim, da bi bio zadovoljen kriterij u skladu sa zakonom, nije dovoljno da se radi o mjeri koja ima osnov u zakonu koji je dostupan, već zakon mora biti i predvidiv tako da licu u pitanju omogući da predvidi konsekvence koje on (zakon) može imati za njega.

50. U konkretnom slučaju, ova apelantica tvrdi da svi presretani razgovori koji su kao dokaz korišteni u krivičnom postupku predstavljaju razgovore sa njenim sinom, odnosno razgovore među članovima porodice između kojih postoji neraskidiva biološka veza, a ne veza nastala dogovorom radi vršenja krivičnih djela.

51. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da je članom 226. ZKPRS određen krug lica prema kojim može biti određena radnja nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. Stavom 1. navedenog člana propisano je da su to lica za koja postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela određenog članom 227. istog zakona i to kada se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nerazmjernim teškoćama. Stavom 3. istog člana određeno je da se ova radnja može odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 227. ZKPRS prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije. Iz navedene odredbe nedvosmisleno proizlazi da radnja nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija može biti određena ne samo prema osumnjičenom nego i prema trećem licu, koje nije izvršilo krivično djelo, ali uz kumulativno ispunjenje tri uvjeta: osnovi sumnje, da prenosi informacije prema izvršiocu krivičnog djela, odnosno od izvršioca krivičnog djela, te da se radi o krivičnom djelu iz člana 227. ZKPRS. Međutim, pod pojmom treće lice u smislu navedene odredbe ipak se ne podrazumijeva bilo koje treće lice. Naime, članom 147. ZKPRS (privilegirani svjedoci) određeno je da svjedočenje može odbiti roditelj osumnjičenog odnosno optuženog. Navedenom odredbom je regulirano i da u slučaju da je ovakvo lice saslušano kao svjedok ili da je saslušano a nije upozoreno da može odbiti svjedočenje ili da to upozorenje nije uneseno u zapisnik, sud na takvom dokazu ne može zasnovati odluku. Svrha navedene odredbe o privilegiranim svjedocima je da se izbjegnu remećenja porodičnih odnosa. U tom smislu, ovo zakonsko rješenje je u skladu i sa zahtjevima člana 8. Evropske konvencije iz kojeg za državu ne proističe samo obaveza da se suzdrži od miješanja već i da osigura efektivno poštivanje privatnog i porodičnog života, a koja može uključivati i donošenje takvih mjera kojim se osigurava poštivanje privatnog života (vidi Evropski sud, X i Y protiv Holandije, A 91 (1985); 8 EHRR 235 para 23; Johnston protiv Irske, A 112 (1986); 9 EHRR 203 para 55 PC).

52. Shodno navedenom, ni mjera nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija ne bi mogla biti određena prema roditelju osumnjičenog odnosno optuženog kao trećem licu u smislu člana 226. stav 3. ZKPRS. Međutim, ako postoji osnov sumnje da je i neko od lica iz kategorije privilegiranih svjedoka (roditelj) određenih članom 147. ZKPRS učestvovao ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela, ne postoji prepreka da se i prema takvom licu odredi mjera nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija kada postoje zakonom propisani uvjeti za to. Naime, uživanje prava na privatni i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije nije apsolutno i državi je data mogućnost da uspostavlja određena ograničenja koja služe ostvarenju legitimnih ciljeva određenih stavom 2. navedenog člana, a među kojim je sprečavanje nereda ili sprečavanje zločina. Pri tom, države uživaju široko polje procjene koje mjere će preduzeti ali one moraju biti ustanovljene zakonom u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja i na način da miješanje stavljaju u okvir neophodnog u demokratskom društvu. U tom smislu, nisu izuzeti ni porodični odnosi između roditelja i djece.

53. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je osporena mjera prema ovoj apelantici određena odnosno produžena naredbom suda, a po obrazloženom prijedlogu tužioca koji je, a kako proizlazi iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, sadržao sve potrebne elemente iz člana 228. stav 1. ZKRS. Navedenom odredbom je propisano da prijedlog mora sadržavati osnove sumnje iz člana 226. stav 1 (da se radi o licu koje je samo ili zajedno s drugim učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 227. ZKPRS) ili stav 3. istog člana (da se radi o licu koje učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 227. ZKPRS prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo komunikacije). Vrhovni sud je izričito ukazao da je primjenom mjere nadzora i tehničkog snimanja u odnosu na apelanticu Dušanku Perić tužilaštvo došlo do informacija i podataka da je osnovano sumnjiv izvršilac krivičnog djela.

54. Apelantica Dušanka Perić ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji ne osporava da su naredbe kojim je određena odnosno produžena mjera nadzora i tehničkog snimanja izdate na način i u postupku propisanom zakonom. Također, u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema ničega što bi upućivalo na suprotan zaključak. Ona ne dovodi u pitanje ni konstataciju Vrhovnog suda iz osporene presude prema kojoj su provođenjem navedene radnje u odnosu na nju prikupljene informacije da je osnovano sumnjiv izvršilac krivičnog djela. S obzirom na to da navedenu konstataciju Vrhovnog suda ne osporava, kao ni da u predočenim dokumentima nema ničega što bi upućivalo na suprotan zaključak, proizlazi da je osporena mjera prema apelantici Dušanki Perić određena zbog postojanja osnova sumnje da je počinila krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. a u vezi sa stavom 1. KZRS. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja radilo se o prisluškivanju razgovora između nje i apelanta Duška Perića kao lica u odnosu na koja su postojali osnovi sumnje da su u vrijeme preduzimanja osporene radnje učestvovali u izvršenju krivičnog djela, a u kojem slučaju je bez značaja da li između takvih lica postoje i porodične veze. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u pravo na privatni i porodični život imalo osnov u zakonu koji je apelantici bio dostupan i dovoljno jasan dajući odgovarajući nagovještaj u pogledu okolnosti i uvjeta pod kojim su javne vlasti ovlaštene da preduzmu mjeru nadzora i tehničkog snimanja komunikacija a na osnovu koje su prisluškivani razgovori između nje i njenog sina.

55. U obrazloženju osporene drugostepene presude izričito je navedeno da je primjenom osporene mjere tužilaštvo došlo do informacija i podataka da je i ona osnovano sumnjiv izvršilac krivičnog djela nedopuštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZKPRS, a u odnosu na koje se može odrediti osporena mjera. Shodno navedenom, osporena mjera nije bila lišena legitimnog cilja u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, a koji se u okolnostima konkretnog slučaja ogledao u sprečavanju i otkrivanju krivičnog djela i zaštite prava drugih.

56. Najzad, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, u skladu sa legitimnim ciljem. Prema stanovištu Evropskog suda, država uživa određenu slobodu procjene u pogledu ocjene postojanja i obima takve neophodnosti, s tim da je ova sloboda predmet evropske supervizije, kako u pogledu zakona kojim je mjera propisana, tako i pogledu odluke kojom se zakon primjenjuje. Osim toga, vrijednosti demokratskog društva moraju biti poštovane koliko je moguće dosljedno u postupku nadzora ako granice neophodnosti, u smislu člana 8. stav 2. nisu prekoračene (vidi Evropski sud, Kvasnica protiv Slovačke, broj 72094/01, 9. juni 2009. godine, stav 80). Pri procjeni postojanja neophodnosti ključno pitanje prema Evropskom sudu je postojanje garancija protiv arbitrarnosti (vidi Evropski sud, Klass i drugi, st. 50; Lambert, stav 30). U praksi to znači da moraju postojati adekvatne i efektivne garancije protiv zloupotreba.

57. Ustavni sud primjećuje da je materijal osiguran prisluškivanjem telefonskih razgovora bio jedan od dokaza koji je predstavljen odnosno preslušan na glavnom pretresu a na osnovu kojeg je dokazana uključenost više lica, uključujući i apelanticu Dušanku Perić, u izvršenje krivičnog djela za koje se, u skladu sa zakonom, može odrediti ova mjera. Dalje, mjera nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija bila je ograničena na period od mjesec dana, odnosno produžena za još jedan mjesec. Ovoj apelantici nije bila uskraćena mogućnost efektivne kontrole prisluškivanja njenih razgovora. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je prisluškivanje bilo zasnovano na naredbama koje je izdao nadležni sud a na osnovu prijedloga tužioca koji je sadržao sve zakonom propisane elemente, te u skladu sa ovlaštenjima jasno određenim zakonom. Kako su tonski zapisi preslušani na glavnom pretresu, nije bila uskraćena ni mogućnost njihovog osporavanja u adversarnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih odluka izričito konstatirano da ni apelantica Dušanka Perić kao ni ostali optuženi čiji su razgovori prisluškivani na glavnom pretresu nisu osporavali sadržaj i autentičnost preslušanih tonskih zapisa zabilježenih telefonskih razgovora. Najzad, imajući u vidu garancije ustanovljene članom 10. ZKPRS i pravo suda da, u slučaju kada su dokazi pribavljeni na nezakonit način takve dokaze izuzme iz spisa, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da nije postojala efektivna kontrola koju zahtijeva princip vladavine prava, a koja je u stanju da miješanje u pravo na privatni život apelantice Dušanke Perić ograniči na neophodno u demokratskom društvu.

58. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice Dušanke Perić o povredi prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na pravično suđenje


59. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepr

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

c) da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

60. Apelant Duško Perić i apelantica Dijana Perić-Knežević u prilog tvrdnji da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje ističu da je optužnica prekoračena, te osporavaju način na koji su redovni sudovi prihvatili i ocijenili provedene dokaze, smatrajući da je izostalo obrazloženje zbog čega nisu prihvaćeni dokazi koji su neposredno provedeni na glavnom pretresu.

61. Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju krivični postupak opća garancija pravičnog suđenja iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 [1980]). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

62. U konkretnom slučaju, navodi apelanata kojim se pokreću pitanja u vezi sa specifičnim garancijama ustanovljenim stavom 3. člana 6. bit će razmotrena u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

63. U skladu sa članom 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, svako lice optuženo za krivično djelo ima pravo da odmah bude obaviješteno, na jeziku koji razumije, o prirodi i osnovama optužbi protiv njega. Navedenom odredbom nije određeno da relevantne informacije trebaju biti date pismeno ili, ako se radi o optuženom kao strancu u pismenom prijevodu, već je akcent na obavještavanju optuženog.

64. Optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju lica u pitanju o optužbama za koje se tereti. Izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela koja ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog. U skladu sa članom 282. ZKPRS, tužilac ima mogućnost da, kada ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, optužnicu i izmijeni. Istom odredbom je propisano da se ovako izmijenjena optužnica ne potvrđuje. ZKPRS ne sadrži izričitu odredbu kojom bi bilo regulirano do kojeg momenta u toku postupka tužilac može da iskoristi ovu mogućnost. Međutim, kada se ima u vidu član 284. ZKPRS, prema kojem se glavni pretres završava odlukom suda, proizlazi da tužilac sve do donošenja ove odluke, a što znači i u završnoj riječi, ima mogućnost da izmijeni optužbu. S obzirom na značaj optužbe u krivičnom postupku i garancije koje se moraju osigurati optuženom, u situaciji kada dođe do izmjene optužbe, u skladu sa članom 282. ZKPRS, glavni pretres se može odgoditi radi pripremanja odbrane. Najzad, u skladu sa članom 286. ZKPRS, presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužbi.

65. U konkretnom slučaju, ovi apelanti ne osporavaju da su bili upoznati sa prvobitno potvrđenom optužnicom, odnosno sa izmijenjenom optužnicom. Dalje, apelanti ne navode i u tom smislu ne nude niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da nisu imali dovoljno vremena i mogućnosti da se upoznaju sa onim što im je stavljeno na teret, kako u potvrđenoj, tako i na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene drugostepene presude izričito navedeno da apelanti nisu tražili odgađanje pretresa radi pripremanja odbrane zbog optužnice koju je tužilac izmijenio u završnoj riječi. Ovu konstataciju apelanti ne osporavaju ni u apelaciji.

66. Apelanti su u žalbi na prvostepenu presudu, a što ističu i u apelaciji, ukazivali da je optužnica prekoračena. Iz osporene prvostepene presude proizlazi da je optužnica proširena na način da se apelantici Dijani Perić-Knežević stavlja na teret i prodaja droge u više navrata u toku 2004. i 2005. godine A. G. Prema njihovom mišljenju, proširenjem optužnice i na ove radnje došlo je do prekoračenja optužnice jer iz izreke presude proizlazi da se ova radnja stavlja na teret svim optuženim i ako s njom nemaju nikakvog dodira, s obzirom na to da su svi osuđeni i za kvalificirani oblik krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga koje može biti izvršeno samo uz učešće više lica. S tim u vezi, Ustavni sud najprije primjećuje da iz izreke osporene prvostepene presude proizlazi da su svi optuženi, uključujući i apelanta Duška Perića i apelanticu Dijanu Perić-Knežević, proglašeni krivim jer su neovlašteno radi prodaje kupovali i prodavali supstance koje su proglašene za opojne droge a što je izvršilo više lica. Navedene radnje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga u smislu člana 224. st. 1. i 2. KZRS, a za koje su i proglašeni krivim. Iz izreke prvostepene presude nedvosmisleno proizlazi da je navedeno djelo učinilo više lica, te je za svakog od osuđenih navedena radnja koju je preduzeo a u kojoj se stiču obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Stoga su neosnovani navodi apelanata da se radnja prodaje iz 2004. i 2005. godine pripisuje svim optuženim jer je u izreci prvostepene presude izričito navedeno da je tu radnju preduzela apelantica Dijana Perić-Knežević, pa su zbog toga neosnovani navodi da je izmjenom optužnice na glavnom pretresu došlo do prekoračenja optužnice na način da su svi osuđeni proglašeni krivim i za radnju sa kojom nisu imali nikakve veze. Također, neosnovan je navod da je apelantica Dijana Perić-Knežević za ovu radnju mogla biti proglašena krivom samo u smislu člana 224. stav 1. a ne i stav 2. KZRS. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda ukazano da je za postojanje kvalificiranog oblika ovog krivičnog djela u smislu stava 2 (više lica) dovoljno da su najmanje dva lica učestvovala u izvršenju osnovnog oblika djela, a u konkretnom slučaju, na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno je da je apelantica Dijana Perić-Knežević neovlašteno prodavala drogu A. G.

67. Prema mišljenju apelanata, prekoračenje optužnice se ogleda i u tome da je apelantica Dijana Perić-Knežević proglašena krivom za krivično djelo koje je, prema potvrđenoj optužnici i osporenim presudama, počinjeno od početka marta do 25. maja 2008. godine, a radnje prodaje za koje je optužnica proširena su izvršene tokom 2004. i 2005. godine, odnosno ovim su joj stavljene na teret i radnje prodaje za koje je nije tretirala potvrđena optužnica. U obrazloženju osporene drugostepene presude, a u povodu identičnog žalbenog navoda, ukazano je da se optužnica neće smatrati prekoračenom ako izmjena ili dopuna opisa djela u odnosu na opis iz optužnice ostane u okviru obilježja određenog krivičnog djela, a kao što je, prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju u okviru krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u potvrđenoj optužnici apelantici Dijani Perić-Knežević stavljeno na teret da je krivično djelo iz člana 224. stav 2. a u vezi sa stavom 1. KZRS počinila u periodu od početka marta pa do 25. maja 2008. godine tako što je zajedno sa apelantom Duškom Perićem, te apelanticom Dušankom Perić, vagala, miksala, prepakivala i pakirala drogu, te dogovarala daljnju preprodaju optuženim D. M., D. S., D. M. kao i drugim ovisnicima na označenom području. Izmijenjenom optužnicom apelantici Dijani Perić-Knežević je, osim navedenih radnji, stavljena na teret i prodaja droge A. G. u toku 2004. i 2005. godine. S obzirom na to da su radnje izvršenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga članom 224. st. 1. i 2. KZRS alternativno određene, da je jedna od njih i prodaja, obrazloženje Vrhovnog suda da nije došlo do prekoračenja optužnice izmjenom optužnice na način da se apelantici Dijani Perić-Knežević pripišu i radnje prodaje iz 2004. i 2005. godine jer se njima ne izlazi iz okvira obilježja krivičnog djela iz potvrđene optužnice ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prava u odnosu na nju. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je ova radnja kvalificirana kao otežavajuća okolnost zbog koje je apelantica Dijana Perić-Knežević dovedena u nepovoljan položaj ili da je posebno ocijenjena pri odmjeravanju izrečene kazne. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.

68. Ovi apelanti osporavaju način na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze, tvrdeći da je izostalo obrazloženje zbog čega su prihvaćeni dokazi koji nisu provedeni na glavnom pretresu.

69. Apelantica Dušanka Perić tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su protiv nje prezentirani dokazi koji predstavljaju kršenje ljudskih prava, konkretno člana 8. Evropske konvencije, a koji u skladu sa članom 10. ZKPRS predstavljaju nezakonit dokaz na kojem se presuda ne može zasnivati.

70. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne propisuje niti jedno pravilo o prihvatljivosti dokaza, već je prvenstveno zadatak nacionalnog zakonodavstava da regulira ovo pitanje (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140; i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juli 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Prema stanovištu Evropskog suda, njegov zadatak nije da utvrđuje da li je određena vrsta dokaza prihvatljiva ili da utvrđuje da li je lice u pitanju krivo ili ne, već da odgovori na pitanje da li je postupak u cjelini bio pravičan, uključujući i način na koji su dokazi prikupljeni. To uključuje ispitivanje nezakonitosti u pitanju i u slučaju kada je u pitanju povreda nekog drugog prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V; P. G. i J. H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).

71. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog sa mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Korištenje dokaza kao što su iskazi pribavljeni od policije ili u fazi provođenja istrage samo po sebi nije u suprotnosti sa st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije pod uvjetom da su osigurana prava optuženog. Tako, pravo na odbranu zahtijeva da optuženom bude data adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61. i 62).

72. Najzad, u brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

73. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su zasnovane na obimnoj dokazanoj građi koju su činili materijalni dokazi, iskazi saslušanih svjedoka, kao i dokazi dobijeni provođenjem posebnih istražnih radnji – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, te vještačenje oduzetih biljnih, praškastih i drugih materija i predmeta oduzetih od apelanata i od ostalih optuženih.

74. Apelant Duško Perić i apelantica Dijana Perić-Knežević najprije problematiziraju iskaze saslušanih svjedoka optužbe, posebno svjedoka A. G., tvrdeći da je prvostepeni sud prihvatio iskaze saslušanih svjedoka koje su dali u policiji, a ne njihove iskaze koje su dali na glavnom pretresu, a u kojim su, pored ostalog, izjavili da su iskaze u policiji dali pod različitim manama volje a ne slobodnom voljom. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene prvostepene presude nedvosmisleno ukazano da su gotovo svi saslušani svjedoci na glavnom pretresu promijenili svoje iskaze koje su dali u policiji. Zbog te činjenice, na prijedlog tužilaštva, a uz saglasnost odbrane, vještak psihijatar je izvršio vještačenje ovih svjedoka a vještak je na glavnom pretresu saslušan kao svjedok stručno lice. Također, saslušana su i ovlaštena službena lica koja su od ovih svjedoka uzimala izjave. Na osnovu navedenog, te dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka sa ostalim provedenim dokazima, prvostepeni sud je zaključio da prihvati iskaze ovih svjedoka date u policiji a ne na glavnom pretresu. U osporenoj prvostepenoj presudi data je iscrpna analiza razloga na kojim je prvostepeni sud zasnivao svoj stav s kojim se saglasio i drugostepeni sud. U vezi sa navodima koji se tiču svjedočenja svjedoka A. G., Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju prvostepene presude izričito navedeno da je ovaj svjedok u bitnim segmentima i na glavnom pretresu ostao pri svom iskazu koji je dao u policiji. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su sudovi pri utvrđivanju odgovornosti apelanta Duška Perića i apelantice Dijane Perić-Knežević svoju odluku zasnovali samo na iskazu ovog svjedoka koji je, prema njihovim tvrdnjama, jedini od svjedoka koji je izjavio da je kupovao drogu od njih dvoje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je zaključak o krivičnoj odgovornosti i krivici ovo dvoje apelanata zasnovan na ocjeni svih provedenih dokaza, posebno opširno prezentiranih sadržaja tonskih zapisa telefonskih razgovora apelanta Duška Perića, apelantice Dijane Perić-Knežević, apelantice Dušanke Perić i ostalih optuženih, a čiju zakonitost, autentičnost i tačnost apelanti ničim ne dovede u pitanje. U obrazloženjima osporenih presuda sadržana su jasna i precizna obrazloženja koja sadrže ocjenu provedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, razloge zbog kojih se svaki od njih prihvata ili ne prihvata, te koje odlučne činjenice se na osnovu njih utvrđuju. Isto vrijedi i u pogledu tvrdnji apelantice Dijane Perić-Knežević da se utvrđivanje njene odgovornosti zasniva na materijalnim dokazima (oduzetoj vagi i slamki sa tragovima heroina) koji se ne mogu dovesti u vezu s njom. Najzad, u vezi sa ovim dijelom navoda apelanta Duška Perića i apelantice Dijane Perić-Knežević, Ustavni sud primjećuje da ni u apelaciji ne tvrde i u tom smislu ne nude niti jedan dokaz da im je u toku postupka bila uskraćena mogućnost da osporavaju i ispituju svjedoke optužbe, da nisu upoznati sa iskazima saslušanih svjedoka koje su dali u policiji i da im je bila uskraćena mogućnost da ih osporavaju ili da ih s tim u vezi ispituju u skladu sa pravilima kontradiktornog postupka, odnosno da im je bila uskraćena mogućnost da preispituju ili osporavaju bilo koji od dokaza provedenih na glavnom pretresu, te da prezentiraju dokaze u svoju korist. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta Duška Perića i apelantice Dijane Perić-Knežević i u ovom dijelu neosnovani.

75. U vezi sa tvrdnjom apelantice Dušanke Perić da se osporene presude u odnosu na nju za krivično djelo nedopuštene proizvodnje i prometa opojnih droga zasnivaju na dokazu pribavljenom povredom člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je u ovoj odluci već zaključeno da provođenjem radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija a na osnovu koje su prisluškivani razgovori između nje i apelanta Duška Perića ne predstavljaju kršenje prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije. Njoj nije bila uskraćena mogućnost da osporava autentičnost materijala koji je preslušan na glavnom pretresu, kao ni da osporava zakonski osnov za određivanje ovakve mjere. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da autentičnost snimljenog materijala, kako u pogledu glasa, tako i sadržaja razgovora, nije osporavana u toku postupka. Također, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nije izostala ocjena postojanja zakonskog osnova za određivanje ove mjere a koju ona ne dovodi u pitanje. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u njenoj kući pronađena i digitalna vaga sa tragovima droge, kao i navedene količine paracetamola i kofeina u praškastom stanju, a za je koje vještak potvrdio da predstavlja supstance koje se miješaju sa drogom. Redovni sudovi su pri ocjeni postojanja njene krivične odgovornosti navedene materijalne dokaze ocijenili u vezi sa sadržajem prisluškivanih razgovara, a na osnovu čega su zaključili da se u njenim radnjama stiču obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga. Najzad, u izreci osporene prvostepene presude, a što ni ona ne dovodi u pitanje, izričito je navedeno da je pismena, samouka, pa je u nedostatku bilo kojeg drugog dokaza neosnovana tvrdnja u apelaciji da je nepismena i da ne zna koristiti i čitati mjere iskazane na digitalnoj vagi. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice Dušanke Perić u ovom dijelu neosnovani.

76. Ona, također, tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pogrešna primjena materijalnog prava, prema njenom mišljenju, ogleda se u odmjeravanju kazne za krivično djelo nedopuštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala jer nije uzeta u obzir pravna zabluda.

77. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

78. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantici Dušanki Perić izrečena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. a u vezi sa stavom 1. KZRS, a za koje je zakonom propisana kazna od jedne do deset godina, odnosno od tri do petnaest godina. Također, ovoj apelantici je izrečena kazna zatvora od tri mjeseca za krivično djelo nedopuštene proizvodnje i prometa oružja i eksplozivnih materijala iz člana 399. stav 1. KZRS a za koje je zakonom propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Izrečene kazne zatvora su utvrđene primjenom čl. 38. i 39. KZRS. S obzirom na to da se njoj sudilo u istom postupku za više radnji kojim je počinila više krivičnih djela, to joj je, u skladu sa članom 42. KZRS, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne može se zaključiti da je pri odmjeravanju kazne sud zanemario okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti) u smislu člana 37. KZRS, a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. Pri tom, u obrazloženju prvostepene presude izričito je konstatirano da su kod nje utvrđene osobito olakšavajuće okolnosti zbog kojih je zaključeno i da se izricanjem kazne ispod zakonskog minimuma kazni propisanih za krivična djela koja joj se stavljaju na teret može ostvariti svrha kažnjavanja. Ustavni sud podsjeća da je članom 19. KZRS propisano da se učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno može blaže kazniti ili se osloboditi od kazne. U konkretnom slučaju, njena odgovornost za krivično djelo nedopuštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZRS utvrđena je na osnovu nespornih materijalnih dokaza. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je ona pred prvostepenim sudom kao ni u svojoj žalbi isticala bilo koji razlog na koji ukazuje u apelaciji (starost, neukost, samački život, činjenica da skoro svaka kuća na selu ima pušku) a zbog kojih je, kako tvrdi, bila u pravnoj zabludi u pogledu zabrane držanja ovakvog oružja. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da su neke od ovih okolnosti već ocijenjene kao osobito olakšavajuće zbog čega je i izrečena kazana zatvora ispod zakonskog minimuma, kao i da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema ničega što bi uputilo na zaključak da bi pod istim okolnostima u takvu zabludu došao svaki razuman i savjestan čovjek. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi u ovom dijelu neosnovani.

79. Apelantica Dušanka Perić smatra da je povrijeđen zakon na njenu štetu jer je obavezana da nadoknadi troškove na ime nagrade i nužnih izdataka branioca po službenoj dužnosti. U prilog ovom navodu je istakla da, iako je odbrana advokata zbog težine djela bila obavezna, branilac po službenoj dužnosti joj je određen radi lošeg imovnog stanja.

80. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, pored ostalog, pruža garancije optuženom da se brani uz pomoć branioca kojeg sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno kada to nalažu interesi pravde. Evropski sud je u predmetu Croissant protiv Njemačke (vidi Evropski sud, presuda od 25. septembra 1992. godine, serija A, no. 237-B, pp. 34-35, st. 33-38) zaključio da nema povrede člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije ukoliko je pojedinac obavezan da nadoknadi troškove pravne pomoći iako ima dovoljno sredstava da ih plati.

81. Ustavni sud podsjeća da je članom 96. ZKPRS određeno da troškove krivičnog postupka čine i naknada i nužni izdaci za branioca. Članom 99. stav 1. istog zakona je regulirano da kada sud optuženog proglasi krivim u presudi će izreći da je dužan da nadoknadi troškove krivičnog postupka. Stavom 4. istog člana je propisano da sud u cjelini ili djelimično optuženog može osloboditi od plaćanja i troškova koji se tiču naknade i nužnih izdataka branioca ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koja je dužan da izdržava. Ukoliko se postojanje okolnosti od značaja za oslobađanje od troškova postupka utvrdi nakon donošenja odluke o troškovima postupka, sud posebnim rješenjem može odlučiti da se optuženi oslobađa od njihovog plaćanja u cjelini ili djelimično. Najzad, u skladu sa članom 101. ZKPRS, nagradu i nužne izdatke branioca dužno je da snosi zastupano lice, s tim da, ako je branioca postavio sud, optuženi se može osloboditi od plaćanja nagrade i nužnih izdataka branioca ukoliko bi plaćanjem bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje ili izdržavanje lica koja je obavezan izdržavati, odnosno u tom slučaju oni se nadoknađuju iz sredstava suda odnosno tužilaštva.

82. U konkretnom slučaju, apelantica Dušanka Perić navodi da je odbrana bila obavezna zbog težine krivičnog djela, ali da joj je branilac po službenoj dužnosti određen zbog slabog imovnog stanja. Međutim, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da joj je branilac određen zbog slabog imovnog stanja. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene drugostepene presude izričito ukazano da u postupku pred prvostepenim sudom nije utvrđivano postojanje okolnosti iz člana 99. stav 4. ZKPRS, kao ni da u žalbi nije ukazano na dokaze koji bi upućivali na nemogućnost plaćanja troškova postupka. Pri tom, u obrazloženju osporene drugostepene presude je ukazano da iz spisa proizlazi da je ona vlasnik dijela porodične kuće i zemlje, a na osnovu čega je zaključeno da su neosnovani prigovori kojim se osporava mogućnost plaćanja troškova postupka odnosno nagrade i nužnih izdataka branioca. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi u ovom dijelu neosnovani.

83. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta Duška Perića, apelantice Dijane Perić-Knežević i apelantice Dušanke Perić o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi


84. Apelant Duško Perić i apelantica Dijana Perić-Knežević smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to da se tvrdnje o povredi ovog prava zasnivaju na navodima koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i za koje je utvrđeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


85. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u privatni i porodični život ostvareno provođenjem mjere nadzora i tehničkog snimanja komunikacija, a ta mjera je zasnovana na zakonu koji je dostupan i dovoljno jasan, tako da građanima da odgovarajući nagovještaj u pogledu okolnosti i uvjeta pod kojim su javne vlasti ovlaštene da preduzmu navedenu mjeru, a u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja sprečavanja i otkrivanja krivičnog djela i zaštite prava drugih.

86. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada licu u pitanju nije bila uskraćena mogućnost da se upozna i izjasni o optužnici koju je tužilac, na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu sa zakonskim ovlaštenjem, izmijenio na glavnom pretresu, te kada je postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti utvrđeno dokazima koji su pribavljeni na osnovu zakona i provedeni na glavnom pretresu, a licima u pitanju nije bila uskraćena mogućnost da ih u adversarnom postupku preispituju, a u pogledu kojih su redovni sudovi dali jasna i precizna obrazloženja, te utvrdili činjenice na osnovu kojih su zasnovali svoje odluke o primjeni materijalnog prava, kako u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, tako i odmjeravanja kazne i naknade zakonom određenih troškova, a sve to na način koji ne dovodi u pitanje pravičnost postupka kao cjelinu niti postoji bilo šta drugo što bi upućivalo na zaključak da postupak sagledan u cjelini nije bio pravičan.

87. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

88. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!