Službeni glasnik BiH, broj 12/16
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 4490/14, rješavajući apelaciju
LD d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 21. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
LD d.o.o. Bijeljina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 010020 13 Rev od 17. septembra 2014. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja.
Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4490/14 od 18. novembra 2014. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. LD d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bijeljini, kojeg zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud suspendirao izvršenje osporene presude do okončanja postupka pokrenutog apelacijom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev usvojio, te izvršenje presude Vrhovnog suda odložio do donošenja konačne odluke Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj
AP 4490/14 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, zatim od pravnog zastupnika tužitelja "Virgoprom" d.o.o. iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: tužitelj) i pravnog zastupnika prvotuženog "Baukompanija AG" d.o.o. Velika Obarska (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 19. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, tužitelj i prvotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 26. januara do 6. februara 2015. godine.
5. Ustavni sud je, na prijedlog sudije Ustavnog suda Miodraga Simovića, donio odluku o sudijinom izuzimanju iz rada i odlučivanja o apelaciji zbog razloga propisanih članom 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 010020 08 Ps od 10. jula 2012. godine, donesenom povodom tužiteljeve tužbe protiv prvotuženog i apelanta kao drugotuženog radi isplate novčanog potraživanja, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 010020 12 Pž od 24. juna 2013. godine, djelimično je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev na način da je prvotuženi obavezan na isplatu naknade protivvrijednosti tri stana u stambeno-poslovnom objektu u Bijeljini u ul. Majora Gavrilovića broj 18 (u daljnjem tekstu: sporni objekt), sa zakonskom zateznom kamatom, dok je stavom II izreke odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog u dijelu potraživanja zakonske zatezne kamate za precizirani period, te u dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u st. I i II izreke presude).
8. Stavom III izreke presude u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta, kojim je traženo da se apelant obaveže da tužitelju, zajedno s prvotuženim, solidarno isplati ukupan iznos od 177.963,00 KM na ime naknade protivvrijednosti tri stana u spornom objektu, uz tužiteljevu obavezu da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom IV izreke presude apelantu je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u st. III i IV izreke presude).
9. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužitelj parnični postupak pokrenuo 30. decembra 2008. godine, a pismenim podneskom od 5. aprila 2012. godine tužitelj je konačno opredijelio tužbeni zahtjev tražeći da mu prvotuženi i apelant solidarno isplate precizirani iznos od 177.963,00 KM na ime naknade protivvrijednosti tri stana koja su trebala biti izgrađena na prvom, trećem i petom spratu spornog objekta, tvrdeći da je apelant prilikom preuzimanja prava i obaveza prvotuženog vezano za nastavak gradnje znao za postojanje tri ugovora zaključena s prvotuženim, pa da su oba tužena u obavezi da tužitelju solidarno, u skladu s članom 137. ZOO-a, naknade protivvrijednost spornih stanova prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnova.
10. Okružni privredni sud je obrazložio da je na osnovu brojnih dokaza provedenih na glavnoj raspravi utvrdio da su 27. augusta 2002. godine prvotuženi i Verica Jokić (u daljnjem tekstu: prvi suinvestitor) kao suinvestitori zaključili Ugovor o gradnji, a 27. augusta 2003. godine i Aneks tog ugovora. Iz Ugovora o gradnji od 27. augusta 2002. godine i njegovog aneksa od 27. augusta 2003. godine proizlazi da je na osnovu tog ugovora i njegovog aneksa Verica Jokić, prvi suinvestitor, unijela pravo građenja na zemljištu i prenijela ga na prvotuženog, za što joj je trebao pripasti udio u vlasništvu od 17% izgrađene neto površine spornog objekta, dok se prvotuženi obavezao finansirati gradnju, izgraditi objekt po sistemu "ključ u ruke", te finansirati pribavljanje građevinske dokumentacije, na ime čega mu je trebao pripasti udio u vlasništvu od 83% neto površine spornog objekta. Iz aneksa tog ugovora od 27. augusta 2003. godine, i to članova 3, 4. i 5, proizlazi da je precizno određeno šta od prostora treba pripasti prvom suinvestitoru, a sve ostalo, tačnije ostali podrumski prostori, lokali i stanovi, pripalo bi prvotuženom kao suinvestitoru.
11. Dalje, prvostepeni sud je istakao da je utvrdio kako su prvotuženi kao prodavac i tužitelj kao kupac u periodu od 2003. do 2005. godine zaključili tri ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana, i to Ugovor broj 41-352/03 od 24. juna 2003. godine kojim se prvotuženi obavezao da za tužitelja izgradi stan u predmetnom objektu površine 59 m² i preda ga u vlasništvo najkasnije do 31. decembra 2004. godine (u presudi vjerovatno omaškom piše 31. novembra 2004. godine, a mjesec novembar nema 31 dan) za ugovorenu cijenu od 64.900,00 KM i taj ugovor je ovjeren u Osnovnom sudu u Bijeljini Ov. br. 11-1926/03 od 17. jula 2003. godine; Ugovor broj 0112005 od 3. februara 2005. godine kojim se prvotuženi obavezao da za tužitelja izgradi stan u predmetnom objektu površine 43,43 m² i preda ga u vlasništvo najkasnije do 31. decembra 2005. godine za ugovorenu cijenu od 43.430,00 KM; Ugovor broj 19/05 od 28. novembra 2005. godine kojim se prvotuženi obavezao da za tužitelja izgradi stan u predmetnom objektu površine 43,43 m² i preda ga u vlasništvo najkasnije do 31. decembra 2006. godine za ugovorenu cijenu od 36.440,00 KM. U svim ugovorima tužitelj i prvotuženi ugovorili su da je cijena fiksna i da se tužitelj obavezuje da je plati kompenzacijom za građevinski materijal iz asortimana DOO "Virgoprom", s tim da tužitelj nema pravo na kamatu na data sredstva za kupovinu stana, a prvotuženi je od tužitelja naručivao robu, a tužitelj mu je naručenu robu isporučivao i fakturirao.
12. Zatim, iz provedenih dokaza utvrđeno je da su 7. jula 2008. godine tadašnji suinvestitori, prvi suinvestitor i prvotuženi, zaključili Ugovor o raskidu Ugovora o građenju i Aneksa tog ugovora (zaključenih u augustu 2002. odnosno 2003. godine) zbog nemogućnosti prvotuženog da završi posao. Prvostepeni sud je istakao da je na osnovu Ugovora o raskidu Ugovora o građenju od 7. jula 2008. godine utvrđeno da su strane ugovornice tog ugovora prvi suinvestitor i prvotuženi kao suinvestitor, da je tim ugovorom raskinut Ugovor o građenju, koji su ugovorne strane zaključile 27. augusta 2002. godine, i njegov aneks, i to zbog toga što su radovi na izgradnji zgrade prekinuti protekom roka znatno dužeg od predviđenog, posljedica čega je evidentna nemogućnost prvotuženog da završi posao u ugovorenom roku od dvije godine. Prema odredbi člana 6. tog ugovora, suinvestitor prvotuženi i njegov vlasnik i zakonski zastupnik Velimir Nikolić preuzeli su obavezu reguliranja svih dužničko-povjeriteljskih odnosa s licima koja su svojevremeno navedenom suinvestitoru uplatila avans za kupovinu nekretnine, pa kasnije odlučila da ne žele nastaviti svoje učešće u dovršetku gradnje, te se zbog toga nisu ni registrirali kao članovi novoosnovane Zajednice etažnih vlasnika, a sva do tada ostvarena prava nastala iz tih odnosa s tim licima prenose se na novoizabranog suinvestitora kojeg izabere prvi suinvestitor, dok prvi suinvestitor na sebe uzima samo obavezu potpunog reguliranja budućih odnosa s izabranim i novouvedenim suinvestitorom u postojeći posao dovršetka izgradnje sporne zgrade.
13. Dalje je obrazloženo da je tokom postupka utvrđeno da su nakon toga, 11. jula 2008. godine, prvi suinvestitor i apelant, također kao suinvestitor, zaključili Ugovor o građenju kojim je dogovorena zajednička izgradnja – dovršetak gradnje spornog objekta koji je bio djelimično izgrađen u trenutku potpisivanja tog ugovora i koji je sudska vještakinja Spomenka Zimonjić detaljno snimila, akt broj 21/08 od 26. juna 2008. godine, temeljem čega je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka. Na osnovu navedenog nalaza i mišljenja, koji čini sastavni dio predmetnog ugovora, prvostepeni sud je utvrdio da je njime procijenjena građevinska vrijednost radova na spornom objektu izvedenih do momenta procjene i vrijednost radova koje treba izvesti da bi se sporni objekt doveo u funkciju, prema kojem vrijednost do tada izvršenih radova iznosi 1.140.000,00 KM, a vrijednost radova koje treba izvesti 1.581.000,00 KM, i da taj nalaz čini sastavni dio tog ugovora, te da u taj posao prvi suinvestitor unosi svoju nekretninu s trajnim pravom korištenja zemljišta, dok apelant kao svoje učešće u zajedničkoj gradnji unosi obavezu potpunog investiranja dovršetka gradnje zajedno s registriranim članovima novoosnovane Zajednice etažnih vlasnika, prema njihovom internom ugovoru, te obavezu izvođenja svih neophodnih građevinskih radova i završetak po sistemu "ključ u ruke". Navedenim ugovorom apelant i prvi suinvestitor dogovorili su udjele u vlasništvu objekta na isti način kako su to bili ugovorili raniji suinvestitori (Verica Jokić 17% neto korisne površine i apelant 83% neto korisne površine spornog objekta).
14. Zatim je prvostepeni sud istakao da je vještačenjem sudskog vještaka ekonomsko-finansijske struke (koji je imao zadatak da obavi vještačenje na osnovu uvida u dokumentaciju spisa predmeta, kao i u neophodnu relevantnu dokumentaciju koju mu predoče parnične stranke, tačnije tužitelj i prvotuženi) utvrđeno da tužitelj prvotuženom nije plaćao u novcu, a da mu je u materijalu isporučio vrijednost od 151.657,47 KM, te u izvršenim radovima vrijednost od 54.800,00 KM. Zatim da je u periodu od 11. jula 2003. godine do 6. aprila 2005. godine prvotuženi žiralno platio tužitelju ukupan iznos od 55.950,00 KM, prema pregledu plaćanja preko žiroračuna u poslovnim bankama, pa da je tužitelj kao protivvrijednost stanova koji su bili predmet ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju tri stana prvotuženom isplatio ukupan iznos od 150.507,47 KM.
15. Prvostepeni sud je istakao da je, odlučujući o predmetu spora, tj. tužiteljevom zahtjevu da mu prvotuženi i apelant solidarno naknade protivvrijednost tri stana koja su bila predmet tri pismena ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stanova što ih je tužitelj zaključio s prvotuženim, iz izvedenih dokaza nesporno utvrdio da se prvotuženi potpisom tri navedena pismena ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stanova obavezao da za tužitelja izgradi tri stana do ugovorenog roka u stambeno-poslovnoj zgradi u Bijeljini, sve kao finansijer i organizator gradnje tog spornog objekta na osnovu Ugovora o građenju od 27. augusta 2002. godine i njegovog aneksa od 27. augusta 2003. godine zaključenog s Vericom Jokić, prvim suinvestitorom, koja je u taj posao uložila svoje nekretnine, a tužitelj se obavezao da mu za to plati fiksni ugovoreni iznos naknade, sve na ugovoreni način, i to kompenzacijama isporukom građevinskog materijala i dijelom izvođenjem radova mašinskog malterisanja. Zatim je utvrđeno da je u toku gradnje predmetne zgrade došlo do obustave gradnje zato što prvotuženi nije imao potrebna odobrenja nadležnih općinskih organa, a zatim i do raskida Ugovora o građenju od 27. augusta 2002. godine, što ga je prvotuženi zaključio s Vericom Jokić, prvim suinvestitorom, nakon čega je ona s apelantom zaključila novi ugovor o građenju 11. jula 2008. godine, čiji je predmet bio posao oko dovršetka spornog stambeno-poslovnog objekta, pa je apelant nastavio gradnju i dovršio stambeno-poslovni objekt za koji je ishodio sve potrebne dozvole, izvršio njegovo etažiranje i upis u zemljišne knjige.
16. Ustanovljeno je i da je tužitelj konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom u predmetnoj pravnoj stvari, u odnosu na prvotuženog, postavljajući zahtjev za naknadu protivvrijednosti tri stana koja su bila predmet tri ugovora koja je zaključio s prvotuženim, praktično prema prvotuženom istakao zahtjev za naknadu štete, i to zbog neispunjenja ugovora. Naime, kako je dodao prvostepeni sud, predmetna tri ugovora o izgradnji stanova zaključena između tužitelja i prvotuženog raskinuti su po samom zakonu jer je obaveza prvotuženog iz tih ugovora bila da tužitelju preda tri stana u ugovorenom roku, što on nije učinio, i to zbog toga što mu je zbog njegovih propusta, tačnije njegovom krivicom, zbog neosiguravanja potrebnih građevinskih dozvola i saglasnosti, naložena obustava rada na izgradnji stambeno-poslovne zgrade u kojoj su se trebala nalaziti i predmetna tri stana. Dalje, iz obrazloženja proizlazi da tužitelj potražuje naknadu u vidu protivvrijednosti tri stana prema procjeni vještaka građevinske struke Š. B. u ukupnom iznosu za sva tri stana od 177.963,00 KM, čiji je nalaz i mišljenje taj sud prihvatio, a prvotuženi nije prigovorio stručnoj procjeni vještaka građevinske struke. Međutim, kako je istakao prvostepeni sud, prvotuženi je prigovorio tvrdnji prema kojoj je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obavezu iz predmetnih ugovora, tačnije nije osporio da mu je tužitelj kompenzacijom platio dva stana, ali ne i treći (stan broj 8), i prigovorio je ekonomskom vještačenju, smatrajući da ono nije obavljeno na osnovu vjerodostojne dokumentacije.
17. Međutim, prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj ispunio svoju obavezu plaćanja ugovorene cijene tri stana koja su bila predmet navedena tri ugovora, a prvotuženi u ugovorenom roku nije ispunio svoju ugovornu obavezu predaje ta tri stana, pa pri takvom stanju stvari, konkretno nastupanjem raskida tri ugovora o izgradnji stanova po samom zakonu kao fiksnih pravnih poslova vezano za ispunjenje obaveze prvotuženog, proisteklo je tužiteljevo pravo da od prvotuženog, u smislu odredbi čl. 124. i 132. ZOO-a, potražuje naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, te mu je ona i dosuđena u visini protivvrijednosti tri stana u iznosu od 177.963,00 KM, prema njihovoj tržišnoj cijeni, shodno odredbi člana 189. stav 2. ZOO-a, u skladu s procjenom sudskog vještaka građevinske struke Š. B. S obzirom na to da tužitelj od prvotuženog traži naknadu protivvrijednosti stanova, nema mjesta primjeni pravila o sticanju bez osnova jer tužitelj ne traži od prvotuženog da mu vrati ono što je dao u ispunjenju svoje ugovorne obaveze kao posljedicu raskida ugovora. Na dosuđeni iznos naknade štete tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata (shodno odredbi člana 189. stav 2. ZOO-a), počevši od dana donošenja sudske odluke, tačnije od 10. jula 2012. godine, te je tužitelju odbijen zahtjev za zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade štete od 30. decembra 2008. godine (dan podnošenja tužbe sudu) pa do 10. jula 2012. godine, istakao je prvostepeni sud.
18. U vezi s tužiteljevim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud obaveže i apelanta da mu solidarno s prvotuženim isplati ukupan iznos od 177.963,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. jula 2012. godine kao od dana donošenja presude pa do konačne isplate, i to na ime naknade protivvrijednosti sva tri stana čiju je izgradnju ugovorio s prvotuženim i kojem je isplatio kupoprodajnu cijenu, kao i njegovim navodom da je između prvotuženog i apelanta zaključen ugovor kojim je apelant postao sukcesor nedovršenog objekta, prvostepeni sud je podsjetio na to da su Ugovorom o raskidu Ugovora o građenju od 7. jula 2008. godine, koji je prvotuženi zaključio sa suinvestitorom Vericom Jokić, tačnije prema odredbi člana 6. tog ugovora, suinvestitor prvotuženi i njegov vlasnik i zakonski zastupnik Velimir Nikolić preuzeli obavezu reguliranja svih dužničko-povjeriteljskih odnosa s licima koja su svojevremeno navedenom suinvestitoru uplatila avans za kupovinu nekretnine, pa kasnije odlučila da ne žele nastaviti svoje učešće u dovršetku gradnje. Nastavak gradnje, pa i završetak predmetne stambeno-poslovne zgrade, izvršio je apelant, koji je 11. jula 2008. godine s Vericom Jokić, prvim suinvestitorom, nakon što je ona raskinula prethodno zaključeni ugovor s prvotuženim, zaključio poseban ugovor o građenju. U konkretnom slučaju, očigledno je da nakon naloga nadležnih općinskih organa kojima je obustavljena gradnja spornog stambeno-poslovnog objekta nije došlo do rušenja bespravne gradnje već do njenog nastavka, a gradnju je nastavio apelant kao novi suinvestitor s Vericom Jokić jer se apelant Ugovorom o građenju od 11. jula 2008. godine obavezao da potpuno investira dovršetak gradnje spornog stambeno-poslovnog objekta.
19. Izvedenim dokazima, i to na osnovu apelantovog dopisa broj 142/08 od 15. augusta 2008. godine, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant pozvao kupce stanova u spornoj stambeno-poslovnoj zgradi da ga kontaktiraju radi reguliranja pitanja njihovog dotadašnjeg i eventualnog budućeg učešća u finansiranju izgradnje stanova, pa ukoliko se u ostavljenom roku tom pozivu ne odazovu, slijedi obavještenje da će apelant raspolagati stanom za koji su svojevremeno zaključili ugovor s bivšim investitorom, tj. prvotuženim. Prvostepeni sud je nespornim utvrdio da je tužitelj odbio izvršiti doplatu radi nastavka i završetka gradnje objekta uz obrazloženje da je cijenu svoja tri stana platio. Sud je na osnovu iskaza zakonskih zastupnika parničnih stranaka utvrdio da je u trenutku apelantovog ulaska u posao oko nastavka gradnje spornog stambeno-poslovnog objekta taj objekt bio u stepenu izgradnje prizemlja i oko pet spratova. Do zaključenja glavne rasprave nije izveden dokaz iz kojeg bi se zaključilo da je i apelant u solidarnoj obavezi da tužitelju naknadi protivvrijednost tri stana koja su bila predmet ugovora zaključenih između tužitelja i prvotuženog. Zatim je taj sud istakao da je posljedica neispunjenja obaveze prvotuženog iz tri ugovora o izgradnji stanova zaključena s tužiteljem, kao fiksnih pravnih poslova vezano za ispunjenje obaveza prvotuženog, raskid po samom zakonu, a taj raskid djeluje
ex tunc, tj. od trenutka sklapanja ugovora. Dakle, u vrijeme kada je apelant ušao u posao oko nastavka gradnje stambeno-poslovnog objekta koju je započeo prvotuženi, na osnovu ugovora zaključenog 11. jula 2008. godine sa Vericom Jokić, već su nastupile posljedice raskida ugovora o izgradnji stanova, s obzirom na to da je posljednji ugovor zaključen 28. novembra 2005. godine. Do zaključenja glavne rasprave nije izveden niti jedan dokaz iz kojeg bi se utvrdilo da je između prvotuženog i apelanta došlo do prijenosa ugovornih odnosa, tačnije prava i obaveza prvotuženog u vezi s izgradnjom tri stana za tužitelja i da je tužitelj na to pristao. Prema odredbi člana 446. ZOO-a, preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao povjeritelj. Nije sporno da je apelant nastavio s gradnjom stambeno-poslovne zgrade i da ju je dovršio. Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano i od apelanta traži da mu, solidarno s prvotuženim, naknadi protivvrijednost tri stana. U tom smislu, prvostepeni sud je naglasio da je tužitelj, eventualno, mogao postaviti zahtjev za naknadu – povrat onoga što je dao u ispunjenju svoje ugovorne obaveze kompenzacijskim plaćanjem isporukom građevinskog materijala i određenim zanatskim građevinskim radovima, sve vezano za sporni objekt, a takav zahtjev tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari nije postavio u odnosu na apelanta, te je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog apelanta u cijelosti odbijen.
20. Odluku o troškovima postupka prvostepeni sud je zasnovao na odredbama čl. 386, 387, 393. stav 3. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), o čemu se navedeni sud iscrpnije izjasnio na str. 18. i 19. prvostepene presude.
21. Odlučujući o revizijama tužitelja i prvotuženog izjavljenim protiv presude Višeg privrednog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 59 0 Ps 010020 13 Rev od 17. septembra 2014. godine reviziju prvotuženog odbio, a usvojio tužiteljevu reviziju, te drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je tužiteljeva žalba odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na apelanta potvrđena, tako da je apelant obavezan da s prvotuženim tužitelju solidarno isplati iznos od 177.963,00 KM na ime protivvrijednosti tri stana u spornom objektu
, te da s prvotuženim solidarno isplati troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
22. Nakon preispitivanja nižestepenih presuda Vrhovni sud je zaključio da je revizija prvotuženog neosnovana (o čemu se revizijski sud iscrpno izjasnio na str. od 2. do 6. obrazloženja osporene presude), dok je s druge strane zaključio da je tužiteljeva revizija osnovana. Osvrćući se na prigovore prvotuženog, Vrhovni sud se najprije pozvao na odredbe čl. od 125. do 132. ZOO-a istaknuvši da, prema odredbi člana 125. stav 1. ZOO-a, kada ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u određenom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Dalje je revizijski sud naglasio da za postojanje ugovora s fiksnim rokom ugovorne strane moraju izraziti volju da se ugovorena obaveza mora ispuniti u tom ugovorenom roku, a da će se u suprotnom ugovor smatrati raskinutim ili kada iz same prirode ugovora proizlazi da je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj, Vrhovni sud je istakao da je tužitelj kao kupac s prvotuženim kao prodavcem zaključio tri ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stanova na način, u vrijeme i rokovima za njihovo izvršenje kako su utvrdili nižestepeni sudovi.
23. Na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da je tim ugovorima (između tužitelja i prvotuženog) ugovoreno ispunjenje obaveze u roku, pri čemu je rok bitan sastojak predmetnih ugovora. Zatim je Vrhovni sud istakao da je tužitelj nakon raskida Ugovora o gradnji od 25. augusta 2002. godine, zaključenog između prvotuženog i Verice Jokić, koji je raskinut 7. jula 2008. godine, te novog ugovora o građenju zaključenog 11. jula 2008. godine između apelanta i prvog suinvestitora, u namjeri da ugovore održi na snazi u tužbi podnesenoj 30. decembra 2008. godine, zahtjevom tražio da tuženi (prvotuženi i apelant) solidarno ispune obavezu tako da ugovore o udruživanju sredstava za predmetne stanove priznaju i da mu nakon izgradnje stanova po sistemu "ključ u ruke" stanove predaju u posjed. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, tužitelj je stvarnopravni zahtjev preinačio tek podneskom od 4. aprila 2012. godine u kojem je zatražio isplatu naknade na ime protivvrijednosti tri stana, s obzirom na to da je ispunjenje obaveze tuženih (prvotuženog i apelanta) postalo nemoguće. Shodno tome, prema ocjeni Vrhovnog suda, navedeni ugovori (ugovori o udruživanju sredstava za predmetne stanove) raskinuti su po samom zakonu (član 125. ZOO-a), zbog toga što prvotuženi nije ispunio svoju obavezu, jer tužitelj, koji je ispunio svoju ugovornu obavezu, ispunjenje nije dobio u razumnom roku, a ni protekom znatno dužeg vremena. Vrhovni sud je u vezi s tim istakao da pri utvrđenju nižestepenih sudova da su ugovori o kupovini stanova raskinuti krivicom prvotuženog tužitelj ima pravo na vraćanje uplaćenog iznosa ugovorene cijene i na naknadu štete (član 132. st. 1. i 2. ZOO-a) u vezi s čl. 262. stav 2. i 266. stav 1. istog zakona. Saglasno tim zakonskim odredbama, kako je istakao Vrhovni sud, tužitelj ima pravo na naknadu štete koju je prvotuženi kao dužnik u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora.
24. U tom smislu je naglašeno da je prvotuženi u vrijeme zaključenja ugovora o udruživanju sredstava za predmetne stanove već predvidio takvu mogućnost jer je u članu 2. Aneksa ugovora o građenju (zaključenog s Vericom Jokić) ugovorio da, u slučaju da nakon dobijanja odobrenja za građenje kao izvođač radova obustavi sve radove duže od šest mjeseci, suinvestitor Verica Jokić može angažirati vještaka radi utvrđivanja stepena izgrađenosti objekta i preduzeti mjere radi zaštite vlastitih interesa, u skladu sa zakonom. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužitelju pripada pravo na naknadu tržišne vrijednosti predmetnih stanova, jer se jedino na taj način njegova materijalna situacija može dovesti u ono stanje u kakvom bi bila da nije bilo propuštanja prvotuženog u izvršenju ugovorne obaveze (član 185. u vezi s članom 189. stav 2. ZOO-a).
25. Razmatrajući prigovor prvotuženog da su Ugovor od 7. jula 2008. godine o raskidu Ugovora o građenju (zaključen između prvotuženog i Verice Jokić), Ugovor o građenju (zaključen između apelanta i Verice Jokić), kao i navodno treći ugovor zaključen između tuženih (prvotuženog i apelanta), na koji se prvotuženi poziva, koji sudu nije prezentiran, zapravo zelenaški ugovori i da su kao takvi ništavi, Vrhovni sud je istakao da takvi prigovori nemaju osnova u izvedenim dokazima jer prvotuženi na te okolnosti nije izvodio nikakve dokaze. Vrhovni sud je obrazložio da nije mogao prihvatiti opravdanim prigovore prvotuženog o navodnom postojanju ugovora s apelantom u pogledu reguliranja njihovih prava i obaveza u vezi s ranije zaključenim ugovorima između kupaca i prvotuženog i uplate avansa za kupovinu nekretnina u spornom objektu, ocijenivši neosnovanim i prigovore da je drugotuženi postupao u smislu nepravog poslovodstva (član 227. ZOO-a). Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je reviziju prvotuženog odbio kao neosnovanu.
26. Odlučujući o tužiteljevoj reviziji, Vrhovni sud je naveo da tužitelj u reviziji s pravom navodi da je sporni odnos između prvotuženog i apelanta u okviru nižestepenih sudova raspravljen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
27. Vrhovni sud je u tom smislu istakao da u konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora o građenju od 11. jula 2008. godine, zaključenog između prvog suinvestitora i apelanta, proizlazi da je predmet tog ugovora posao zajedničke izgradnje – dovršetka gradnje spornog objekta (u kojem su se nalazili sporni stanovi, čiju protivvrijednost tužitelj traži, prije nego je apelant ušao u investicijski projekt), kao i to da je Verica Jokić, prvi suinvestitor, u taj posao unijela svoje nekretnine označene u navedenom ugovoru (na ime čega joj pripada pravo vlasništva na 17% neto korisne površine spornog objekta), dok se apelant istim ugovorom obavezao da dovrši izgradnju spornog objekta (na osnovu čega mu pripada pravo vlasništva na 83% neto korisne površine spornog objekta).
28. Revizijski sud je, imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, istakao da je na apelanta navedenim ugovorom prešao dio imovinske cjeline (nedovršeni objekt) koji je do stepena izgradnje (prizemlje i pet spratova) izgradio prvotuženi. Vrhovni sud je podsjetio na to da je Ugovorom od 7. jula 2008. godine, zaključenim između ranijih suinvestitora u izgradnji spornog objekta (prvotuženog i prvog suinvestitora), raskinut Ugovor o gradnji zaključen između istih ugovornih strana u augustu 2002. godine, a tim ugovorom (o raskidu Ugovora o gradnji) prvotuženi se u članu 6. Ugovora, uz obaveze u odnosu na dužničko-povjeriteljski odnos s licima koja su uplatila avans za kupovinu nekretnina, pa kasnije odlučila da ne žele nastaviti svoje učešće u dovršetku gradnje, saglasio da sva do tada ostvarena prava nastala iz odnosa s tim licima prenosi na novoizabranog suinvestitora kojeg izabere Verica Jokić, odnosno na apelanta.
29. S obzirom na takve okolnosti, Vrhovni sud je stanovišta da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da tužitelj i apelant nisu ni u kakvom pravnom odnosu. Naime, kako je istakao revizijski sud, tužitelj je sa svojim pravima iz Ugovora o udruživanju sredstava zaključenog s prvotuženim zapravo u pravnom odnosu s apelantom, i to na osnovu Ugovora o građenju od 11. jula 2008. godine, koji je zaključen s prvim suinvestitorom, kojim je apelant stekao pravo raspolaganja na nedovršenom dijelu spornog objekta koji je izgradio prvotuženi. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant je preko tog dijela imovine i prema odredbi člana 452. ZOO-a odgovoran za naknadu protivvrijednosti spornih stanova, procentualno u odnosu na tu imovinu, i to do vrijednosti njene aktive. Vrhovni sud je naglasio da je vještak građevinske struke u nalazu od 26. juna 2008. godine (koji čini sastavni dio Ugovora o građenju od 11. jula 2008. godine) procijenio građevinsku vrijednost radova na predmetnom objektu izvedenih do momenta procjene, i to u iznosu od 1.140.000,00 KM, kao i vrijednost radova koje treba izvesti kako bi se objekt doveo u funkciju (radove na dovršetku spornog objekta izveo je apelant) u iznosu od 1.581.000,00 KM, te da je vještačenjem procijenjena ukupna tržišna vrijednost spornih stanova (tri stana čiju protivvrijednost tužitelj potražuje) na ukupan iznos od 177.963,00 KM.
30. Dalje je Vrhovni sud obrazložio da, kada se ima u vidu da prema izričitoj odredbi člana 452. stav 2. ZOO-a, prema povjeriteljima nema pravno djelovanje odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost lica na koje je prešla neka imovinska cjelina (kakav je slučaj s apelantom u konkretnom predmetu), irelevantna je činjenica da se u članu 6. Ugovora o raskidu Ugovora o građenju (zaključenog između prvog suinvestitora i prvotuženog) prvotuženi obavezao da će regulirati sve dužničko-povjeriteljske odnose s licima koja su mu svojevremeno uplatila avans za kupovinu nekretnina, pa kasnije odlučila da ne žele nastaviti svoje učešće u dovršetku gradnje (među kojima se nalazi i tužitelj). Shodno tome, Vrhovni sud je stanovišta da iz odredbe člana 452. ZOO-a proizlazi apelantova obaveza da odgovara zajedno s prvotuženim, pri čemu Vrhovni sud nije mogao prihvatiti opravdanim prigovore prvotuženog koji svoju obavezu u cijelosti pokušava da prebaci na apelanta. Imajući u vidu sve izneseno, Vrhovni sud je, uvažavajući tužiteljevu reviziju, preinačio nižestepene presude, shodno odredbi člana 250. ZPP, te je shodno tome preinačio i odluku o troškovima postupka (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na stranici 8. obrazloženja presude).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, prije svega, ističe da nije prihvatljiva "argumentacija" revizijskog suda da je na njega prešla neka imovinska cjelina, te da je po tom osnovu solidarni dužnik. Apelant smatra pogrešnim stav revizijskog suda da je irelevantna odredba člana 6. Ugovora o raskidu Ugovora o građenju, prema kojoj se prvotuženi obavezao da će regulirati sve dužničko-povjeriteljske odnose s licima koja su svojevremeno uplatila novac za kupovinu stanova u predmetnoj stambeno-poslovnoj zgradi, najprije zbog toga što je posljedica neispunjenja obaveze prvotuženog iz tri ugovora o izgradnji stanova zaključenih s tužiteljem, kao fiksnih pravnih poslova, vezano za ispunjenje obaveze prvotuženog – da je njihov raskid po sili samog zakona, a taj raskid djeluje
ex tunc, preciznije od samog početka sklapanja ugovora. Prema tome, u vrijeme kada je apelant ušao u posao oko građenja zaključivanjem Ugovora o građenju 11. jula 2008. godine s Vericom Jokić već su bile nastupile pravne posljedice raskida ugovora o izgradnji stanova, s obzirom na to da je posljednji takav ugovor zaključen 28. novembra 2005. godine. Imajući u vidu da u postupku pred redovnim sudovima nije izveden dokaz iz kojeg bi se eventualno utvrdilo da je između prvotuženog i apelanta došlo do prijenosa ugovornih odnosa, odnosno prava i obaveza u vezi s izgradnjom tri stana za tužitelja i da je tužitelj na to pristao, apelant smatra da ne može biti niti govora o bilo kakvoj solidarnoj odgovornosti ni po osnovu člana 446. ZOO-a. Zbog istih razloga nema mjesta ni primjeni člana 452. ZOO-a na konkretan slučaj jer ne postoji ugovor o prijenosu, koji pretpostavlja stav 1. navedenog člana, niti je apelant s bilo kim, a pogotovo ne s prvotuženim, takav ugovor uopće zaključio. Stoga, apelant smatra neprihvatljivom kontradiktornost Vrhovnog suda koji je, prihvatajući utvrđeno činjenično stanje nižestepenih sudova kao pravilno, iako su ti sudovi utvrdili da ne postoji ugovor između prvotuženog i apelanta o prijenosu prava vlasništva, iznio vlastito pravno shvatanje i pozvao se na član 452. ZOO-a koji imperativno određuje egzistiranje ugovora o prijenosu vlasništva, smatrajući da je Ugovorom o građenju zaključenim 11. jula 2008. godine preneseno pravo vlasništva na apelanta. Apelant ističe da predmetni ugovor o građenju nije i ne može biti pravni osnov za sticanje prava vlasništva, a hipotetički i kada bi bio, onda bi to bilo sticanje prava vlasništva od titulara prava vlasništva Verice Jokić kao saugovarača s kojom je taj ugovor zaključen, a ne od prvotuženog.
32. S obzirom na to da se odredbama Ugovora o raskidu Ugovora o građenju ne ograničava niti isključuje odgovornost lica, te imajući u vidu da na apelanta nije prešla nikakva imovinska cjelina, kao i da je prvotuženi uzimanjem avansa u nesporno utvrđenom iznosu tokom prvostepenog postupka u odnosu na troškove izgradnje objekta u stanju u kojem je bio u vrijeme zaključenja ugovora apelanta s Vericom Jokić "znatno zaradio", prema činjeničnom stanju koje je kao pravilno prihvatio revizijski sud, samim tim je i isključivo odgovoran za obaveze prema trećim licima, na šta se uostalom Ugovorom o raskidu Ugovora o građenju i obavezao. Prvotuženi je to sasvim dobro "percipirao" i znao, jer nije ni posegnuo za tužbom po pravnom osnovu eventualnog apelantovog neosnovanog obogaćenja, što bi bilo razumljivo ako je smatrao da je "neka imovina" na koju on polaže pravo bez pravnog osnova prešla na drugog. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da na njegovoj strani nema solidarne odgovornosti, jer su njegova pravna shvatanja, kao i shvatanja prvostepenog i žalbenog suda argumentirana pravilnom primjenom materijalnog prava u odnosu na pravno shvatanje revizijskog suda, čija je primjena materijalnog prava pogrešna i povređuje njegova navedena ustavna prava.
b) Odgovor na apelaciju
33. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju elaborirao obrazloženje koje je dao u osporenoj presudi, ostajući pri datom obrazloženju, uz naglasak da apelantu u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava na koja je u apelaciji neosnovano ukazao.
34. Tužitelj je u iscrpnom odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbaci, budući da je apelant zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije, jer presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena njegova prava na koja je apelacijom neosnovano ukazao. Naglašeno je da se apelant poziva na kršenje prava zaštićenih Ustavom jer smatra da treba da zadrži ono što nije njegovo i što nije platio. Vrijednost spornog objekta, kada ga je po (nezakonitom) notarskom ugovoru o zajedničkoj izgradnji i dovršetku izgradnje od 10. novembra 2009. godine preuzeo apelant (procijenio "Arhi stil" Bijeljina), iznosila je 1.135.295,50 KM u okviru čega je vrijednost onoga što je tužitelj platio prvotuženom, a apelant preuzeo 150.507,47 KM. Ukoliko apelant smatra da je njegovo pravo na neometano uživanje imovine povrijeđeno time što ga je Vrhovni sud svojom odlukom spriječio da ne zadrži imovinu – dio imovinske cjeline koja mu ne pripada (dakle, ono što je tužitelj platio), to je, prema tužiteljevom mišljenju, pogrešno samo apelantovo poimanje lišenja imovine.
35. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana. Naglašeno je da je apelant preuzevši sporni objekt pozvao sve kupce u sjedište svoje firme s ciljem reguliranja njihovih prava i potraživanja, ponudivši im dvije opcije, i to da doplate određeni iznos cijene za ugovoreni prostor ili da u protivnom dobiju povrat uplaćenih sredstava, tako da je 19 kupaca pristalo da doplati apelantu iznos od 691.046,00 KM, a 18 kupaca je od apelanta preuzelo 822.252,42 KM. Istaknuto je da jedino tužitelj i firma "Brankom" d.o.o. nisu pristali na doplatu, niti na povrat uplaćenih sredstava.
V. Relevantni propisi
36. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Ravnopravnost strana
Član 11.
Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.
Načelo savesnosti i poštenja
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Kad je ispunjenje u roku bitni sastojak ugovora
Član 125.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.
Dejstvo raskida
Član 132.
(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
Ispunjenje obaveze i posljedice neispunjenja
Član 262.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpio.
Pretpostavka solidarnosti
Član 413.
Kad ima više dužnika u nekoj deljivoj obavezi nastaloj ugovorom u privredi, oni odgovaraju poveriocu solidarno, osim ako su ugovarači izričito otklonili solidarnu odgovornost.
PROMENA POVERIOCA ILI DUŽNIKA
Promena dužnika
Preuzimanje duga
Ugovor o preuzimanju duga
Član 446.
(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao poverilac.
(2) O zaključenom ugovoru može poverioca izvestiti svaki od njih, i svakome od njih može poverilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
(3) Pretpostavlja se da je poverilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.
DEJSTVA UGOVORA O PREUZIMANJU DUGA
Član 448.
(1) Preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obaveze.
(2) Ali, ako je u vrijeme poveriočevog pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimalac bio prezadužen, a poverilac to nije znao niti je morao znati, pređašnji dužnik ne oslobađa se obaveze, a ugovor o preuzimanju duga ima dejstvo ugovora o pristupanju dugu.
(3) Između preuzimaoca i poverioca postoji ista obaveza koja je dotle postojala između pređašnjeg dužnika i poverioca.
PRISTUPANJE DUGU
Ugovor o pristupanju dugu
Član 451.
Ugovorom između poverioca i trećeg, kojim se ovaj obavezuje poveriocu da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obavezu pored dužnika.
Pristupanje dugu u slučaju primanja neke imovinske celine
Član 452.
(1) Lice na koje pređe na osnovu ugovora neka imovinska celina fizičkog ili pravnog lica, ili jedan dio te celine, odgovora za dugove koji se odnose na tu celinu, odnosno na njen deo, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrednosti njene aktive.
(2) Nema pravnog dejstva prema poveriocima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u prethodnom stavu.
VI. Dopustivost
37. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 010020 13 Rev od 17. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
44. Prije nego pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jeste slučaj. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg su se raspravljala pitanja koja se tiču imovinskih prava parničnih stranaka, pa Ustavni sud smatra da apelant u postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u okviru Vrhovnog suda, što je u konačnici, prema apelantovoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporene odluke.
46. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
48. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet spora tužiteljev zahtjev koji je postavljen 30. decembra 2008. godine, a preciziran 5. aprila 2012. godine, a kojim je tražio da mu prvotuženi i apelant kao drugotuženi solidarno isplate iznos od 177.963,00 KM na ime protivvrijednosti tri stana koja su bila predmet ugovora o udruživanja sredstava, zaključenih između tužitelja i prvotuženog u periodu 2003˗2005. godine, koji nisu izvršeni u ugovorenim rokovima.
49. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud (a prvostepenu presudu potvrdio je i drugostepeni sud), usvajajući tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog kao ugovornu stranu iz tri navedena ugovora, obrazložio da je tužitelj konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom u predmetnoj pravnoj stvari u odnosu na prvotuženog, postavljajući zahtjev za naknadu protivvrijednosti tri stana koja su bila predmet tri ugovora koja je tužitelj zaključio s prvotuženim, praktično prema prvotuženom istakao zahtjev za naknadu štete, i to zbog neispunjenja ugovora.
50. Dalje, istaknuto je da predmetna tri ugovora imaju karakter fiksnih pravnih poslova, s obzirom na to da je rok bio bitan element sva tri ugovora, pa kada nisu izvršeni u ugovorenom roku, prema odredbi člana 125. stav 1. ZOO-a, nastupio je raskid sva tri ugovora
ex lege. Ustavni sud iz odluka nižestepenih sudova niti tužiteljevih navoda nije mogao zaključiti da je tužitelj koristio mogućnost predviđenu stavom 2. člana 125. ZOO-a. Naime, navedenom odredbom tužitelju je bila data mogućnost prema kojoj je nakon isteka roka za izvršenje svakog od tri ugovora bez odgađanja mogao obavijestiti dužnika (prvotuženog) da zahtijeva ispunjenje ugovora, čime je mogao navedene ugovore održati na snazi. Stoga je, kao što su prvostepeni i žalbeni sud zaključili, i nastupio raskid navedena tri ugovora
ex lege, a to, prema stavu 1. člana 132. ZOO-a, znači da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, te, prema stavu 2. člana 132. ZOO-a, tužitelju je ostalo pravo da mu prvotuženi kao njegova ugovorna strana iz navedena tri ugovora vrati ono što je tužitelj dao na ime ispunjenja tih ugovora.
51. Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepeni sud istakao kako slijedom svega navedenog utvrđuje da je tužitelj ispunio svoju obavezu plaćanja ugovorene cijene tri stana koja su bila predmet navedena tri ugovora, a prvotuženi u ugovorenom roku nije ispunio svoju ugovorenu obavezu predaje ta tri stana, pa pri takvom stanju stvari, tačnije nastupanjem raskida tri navedena ugovora
ex lege, kao fiksnih pravnih poslova, vezano za ispunjenje obaveze prvotuženog, proisteklo je tužiteljevo pravo da od prvotuženog u smislu odredaba članova 124. i 132. ZOO-a potražuje naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, koja mu je i dosuđena u visini protivvrijednosti tri stana. Prvostepeni sud je istakao i da, kako tužitelj od prvotuženog traži naknadu protivvrijednosti stanova, nema mjesta primjeni pravila o sticanju bez osnova, jer tužitelj ne traži od prvotuženog da mu vrati ono što je dao u ispunjenju svoje ugovorne obaveze kao posljedicu raskida ugovora.
52. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, zaključuje da je, dakle, prema odredbi člana 132. ZOO-a, danom zaključenja svakog od tri navedena ugovora, a najkasnije 28. novembra 2005. godine kada je zaključen treći ugovor, s obzirom na to da raskid ugovora ima djelovanje
ex tunc, prestala obaveza čak i prvotuženog kao dužnika iz navedena tri ugovora da izgradi tri stana iz predmetnih ugovora i preda ih tužitelju, a umjesto toga ostala je zakonska obaveza prvotuženog kao ugovorne strane iz raskinutih ugovora da tužitelju naknadi eventualnu štetu i da mu vrati ono što mu je tužitelj dao na ime ispunjenja navedena tri ugovora.
53. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u odnosu na tužiteljev zahtjev da sud i apelanta uz prvotuženog obaveže na solidarnu isplatu dosuđene naknade štete utvrđene protivvrijednosti tri stana iz navedenih ugovora, jer je između prvotuženog i apelanta zaključen ugovor kojim je apelant postao sukcesor nedovršenog objekta, prvostepeni sud je, između ostalog, istakao da do zaključenja glavne rasprave nije izveden dokaz iz kojeg bi se zaključilo da je i apelant u solidarnoj obavezi da tužitelju naknadi protivvrijednost tri stana koja su bila predmet ugovora zaključenih između tužitelja i prvotuženog. Posljedica neispunjenja obaveze prvotuženog iz navedena tri ugovora zaključena s tužiteljem, kao fiksnih pravnih poslova vezanih za ispunjenje obaveza prvotuženog u ugovorenom roku, jeste njihov raskid po samom zakonu, a taj raskid djeluje
ex tunc, tj. od trenutka sklapanja ugovora. Dakle, kako je obrazložio prvostepeni sud, u vrijeme kada je apelant ušao u posao oko nastavka gradnje stambeno-poslovnog objekta koju je započeo prvotuženi, na osnovu ugovora zaključenog između apelanta i prvog suinvestitora 11. jula 2008. godine, već su bile nastupile posljedice raskida ugovora o izgradnji stanova, s obzirom na to da je posljednji ugovor zaključen 28. novembra 2005. godine. Također, do zaključenja glavne rasprave nije izveden niti jedan dokaz iz kojeg bi se utvrdilo da je između prvotuženog i apelanta došlo do prijenosa ugovornih odnosa, tačnije prava i obaveza prvotuženog u vezi s izgradnjom tri stana za tužitelja i da je tužitelj na to pristao, a prema odredbi člana 446. ZOO-a, preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao povjeritelj. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da je neosnovan tužiteljev zahtjev da mu apelant, solidarno s prvotuženim, naknadi protivvrijednost tri stana, već da bi, eventualno, u konkretnoj situaciji tužitelj mogao postaviti zahtjev za naknadu – povrat onoga što je dao u ispunjenju svoje ugovorne obaveze kompenzacijskim plaćanjem isporukom građevinskog materijala i određenim zanatskim građevinskim radovima u vezi sa spornim objektom, ali takav zahtjev tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari nije postavio u odnosu na apelanta, pa je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
54. Nasuprot navedenom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, usvajajući tužiteljevu reviziju u odnosu na apelanta preinačio drugostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev da se i apelant, zajedno s prvotuženim, obaveže da tužitelju isplati dosuđeni iznos na ime naknade štete u protivvrijednosti tri stana, svoj stav obrazložio navodom da je žalbeni sud u tom dijelu proizvoljno primijenio materijalno pravo. Pri tome je Vrhovni sud iznio svoje viđenje tumačenja i primjene odredaba članova od 125. do 132. ZOO-a, koje se ne razlikuje od stava prvostepenog i drugostepenog suda, a zatim ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova o zaključivanju tri ugovora između tužitelja i prvotuženog i izvršenju tužiteljeve ugovorne obaveze, kao i da je riječ o tri ugovora koji predstavljaju fiksni pravni posao jer je ugovoreno ispunjenje obaveze u roku koji je bitan sastojak predmetnih ugovora.
55. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, za razliku od nižestepenih sudova koji su protumačili i primijenili odredbe članova 125. i 132. ZOO-a na način da su sva tri ugovora
ex lege raskinuta sa djelovanjem
ex tunc (od samog zaključenja), dakle svaki od tri navedena ugovora raskinut je danom njegovog zaključenja, pa ne obavezuje ugovorne strane na ispunjenje ugovora, a ni tužitelj nije tražio ispunjenje ugovora već je zahtijevao naknadu štete u visini protivvrijednosti tri stana koja su bila predmet raskinutih ugovora, a ne i povrat onoga što je dao na ime ispunjenja navedenih ugovora, Vrhovni sud istakao kako je tužitelj i nakon raskida Ugovora o gradnji, koji je prvotuženi zaključio 2002. godine s prvim suinvestitorom, i zaključenja novog ugovora o gradnji između prvog suinvestitora i apelanta, u namjeri da ugovore održi na snazi u tužbi (koju je podnio 30. decembra 2008. godine), zahtijevao da mu prvotuženi i apelant solidarno ispune obavezu tako da ugovore o kupovini stanova priznaju i da mu nakon izgradnje stanove predaju u posjed po sistemu "ključ u ruke". Prema tome, navedeni ugovori raskinuti su po samom zakonu (član 125. ZOO-a) zbog toga što prvotuženi nije ispunio svoje obaveze, jer tužitelj, koji je ispunio svoju ugovornu obavezu, nije dobio ispunjenje u razumnom roku, a ni protekom znatno dužeg roka od ugovorenog, zaključak je Vrhovnog suda.
56. U vezi s navedenim, Ustavni sud ne može ne primijetiti da Vrhovni sud, čini se, smatra da pravni institut "bez odgađanja" ustvari nema nikakvu granicu, jer, iako je posljednji od tri ugovora zaključen 28. novembra 2005. godine, pa je s tim danom po samom zakonu i raskinut, Vrhovni sud smatra da je tužitelj, podnoseći tužbu 30. decembra 2008. godine, postupao "bez odgađanja", bez obzira na to što je od zaključenja i raskida posljednjeg od tri ugovora proteklo više od tri godine, a od ostala dva, četiri odnosno pet godina. Osim toga, tužbom koju je podnio 30. decembra 2008. godine tužitelj je i od apelanta, koji nije ugovorna strana iz tri ugovora koja je tužitelj zaključio s prvotuženim, tražio da prizna i ispuni ugovor, a ustvari je, prema stavu 2. člana 125. ZOO-a, povjeritelj (u konkretnom slučaju tužitelj) imao mogućnost bez odgađanja obavijestiti dužnika (a to je samo prvotuženi kao tužiteljeva ugovorna strana) da zahtijeva ispunjenje ugovora, ali je to morao učiniti odmah nakon isteka ugovorenog roka, a ne nekoliko godina nakon isteka tog roka.
57. Ustavni sud zapaža da je takvim tumačenjem i primjenom odredaba člana 125. ZOO-a odnosno termina "bez odgađanja" Vrhovni sud iskazao stav da su predmetna tri ugovora raskinuta
ex lege tek danom podnošenja tužbe 30. decembra 2008. godine, i da tek od tada počinju teći rokovi za tužiteljeva prava propisana članom 132. ZOO-a u odnosu na tužiteljevo pravo na naknadu štete. Zatim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud koristi termin "u razumnom roku" i termin "a ni po proteku znatno dužeg roka od ugovorenog" u kontekstu člana 125. ZOO-a, iako niti jedna odredba člana 125. ZOO-a ne poznaje te termine i oni nemaju nikakav značaj za raskid ugovora.
58. U vezi s tim stavovima Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća na Odluku broj
AP 554/12 od 16. januara 2013. godine, kojom je usvojio apelaciju tadašnjeg apelanta, utvrdio povredu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ukinuo presudu Vrhovnog suda. Ustavni sud je u navedenom predmetu istakao, između ostalog: "Međutim, Vrhovni sud, koji je odlučujući o reviziji tuženog reviziju usvojio i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, prihvata stav nižestepenih sudova da je tuženi bio dužan na apelantov zahtjev zaključiti ugovor budući da je apelant izabran kao najbolji ponuđač, ali smatra da apelant nije 'u razumnom roku' pismenim putem zatražio od tuženog zaključenje ugovora o izvođenju radova, pa da se nisu stekli uvjeti iz odredbe člana 183. ZOO-a za obavezivanje tuženog na naknadu štete apelantu. Naime, Vrhovni sud je, nakon što nije prihvatio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da se apelant usmeno kontinuirano obraćao tuženom zahtjevom za zaključenje predmetnog ugovora, izrazio stav da apelantovo pismeno obraćanje tuženom 28. septembra 2004. godine i 6. juna 2006. godine (opomene pred tužbu i zahtjev za zaključenje ugovora) ne može proizvesti pravne učinke jer je tada već bio prošao rok u kojem su se trebali izvesti objavljeni radovi (radovi su se trebali izvesti u periodu od 15. augusta do 15. decembra 2003. godine). Dakle, svako traženje zaključenja ugovora nakon isteka navedenog perioda se, prema mišljenu Vrhovnog suda, ukazuje bespredmetnim.
59. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbom člana 183. ZOO-a propisano da je lice koje je prema zakonu obavezno zaključiti neki ugovor dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Ovom zakonskom normom osiguran je pravom zaštićeni interes koji nije prinudno ostvariv jer nedostaje konkretno zaprijećena zakonska prinuda za slučaj odbijanja da se ugovor zaključi. Dakle, navedenom odredbom zakonski je utvrđena obaveza sklapanja određenog ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Garantiranjem navedenog prava zainteresirano lice kao oštećenik dobija po zakonu pravo na tužbu za naknadu štete u materijalnom smislu jer konkretno na njegovoj strani postoji odštetni zahtjev radi stvarno mu uzrokovane štete zbog štetnikovog neodazivanja i protivljenja da s njim sklopi onaj ugovor na čije sklapanje je po zakonu obavezan. Dakle, u ovakvim slučajevima kod štetnika postoji
culpa in contrahendo.
60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba u suštini štiti zainteresirano lice u slučaju da lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor taj ugovor ne zaključi. Dalje, Ustavni sud nalazi da navedena odredba ne propisuje koji je to rok u kojem je zainteresirano lice dužno zahtijevati sklapanje ugovora od lica koje je prema zakonu na to obavezno. Također, navedena odredba ne propisuje ni formu u kojoj bi trebao biti podnesen zahtjev zainteresiranog lica. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljnim ukazuje tumačenje i primjena ove odredbe u okviru Vrhovnog suda, na način da apelant "u razumnom roku", računajući od dana kada je dobio obavijest da je izabran za jednog od najpovoljnijih ponuđača, nije zahtijevao od tuženog zaključenje spornog ugovora. Ustavni sud ukazuje na to da određivanje u okviru redovnih sudova koji je to razuman rok za obraćanje licu koje je prema zakonu dužno sklopiti neki ugovor u svakom pojedinom slučaju ne proizlazi iz odredbi člana 183. ZOO.
61. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje presude Vrhovnog suda ukazuje na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183. ZOO-a, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije."
62. Primjenjujući stav Ustavnog suda iz Odluke broj
AP 554/12 na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, tumačeći odredbe članova od 125. do 132. ZOO-a i termin "bez odgađanja" na način da obavještavanje dužnika "bez odgađanja" može biti izvršeno u roku od preko tri, četiri, odnosno pet godina, te tumačeći da dužnik koji svoju obavezu mora izvršiti u tačno određenom roku, tu obavezu nije izvršio "u razumnom roku", "a ni po proteku znatno dužeg roka od ugovorenog", navedene odredbe proizvoljno protumačio i primijenio, pa je tako zaključio da je raskid tri navedena ugovora, koji su fiksni pravni poslovi u pogledu roka, nastupio
ex lege ne istekom ugovorenih rokova već protekom više godina nakon isteka rokova sve do trenutka kada je tužitelj podnio tužbu 30. decembra 2008. godine. Stoga, Ustavni sud ne može da ne primijeni isti stav kao u Odluci broj
AP 554/12 i zaključi da je Vrhovni sud u ovome dijelu apelacije proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.
63. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da pri utvrđenju nižestepenih sudova da su ugovori o kupovini stanova raskinuti krivicom prvotuženog tužitelj ima pravo na vraćanje uplaćenog iznosa ugovorene cijene i na naknadu štete (član 132. st. 1. i 2. ZOO-a) u vezi s čl. 262. stav 2. i 266. stav 1. istog zakona. Saglasno tim zakonskim odredbama, kako je istakao Vrhovni sud, tužitelj ima pravo na naknadu štete koju je prvotuženi kao dužnik u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora. Vrhovni sud je obrazložio da nije mogao prihvatiti opravdanim ni prigovore prvotuženog o navodnom postojanju ugovora s apelantom u pogledu reguliranja njihovih prava i obaveza u vezi s ranije zaključenim ugovorima između kupaca i prvotuženog.
64. Ustavni sud zapaža da je revizijski sud, dakle, jasno istakao da je prihvatio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova prema kojem između apelanta i prvotuženog, tj. dužnika iz tri raskinuta ugovora nije zaključen nikakav ugovor prema kojem bi apelant mogao zajedno s prvotuženim biti solidarni dužnik, odnosno da se na apelanta ne može primijeniti član 413. ZOO-a, prema kojem, kada ima više dužnika u nekoj djeljivoj obavezi nastaloj ugovorom u privredi, oni odgovaraju povjeritelju solidarno, osim ako su ugovarači izričito otklonili solidarnu odgovornost. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za solidarnu odgovornost iz navedenog člana.
65. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud istakao da, imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, proizlazi, prema mišljenju Vrhovnog suda, da je na apelanta Ugovorom o građenju koji je apelant zaključio 11. jula 2008. godine s prvim suinvestitorom prešao dio imovinske cjeline (nedovršeni objekt) koji je do stepena izgradnje (prizemlje i pet spratova) izgradio prvotuženi. S obzirom na takve okolnosti, Vrhovni sud je stanovišta da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da tužitelj i apelant nisu ni u kakvom pravnom odnosu, naročito zbog toga što je, kako je istakao revizijski sud, tužitelj sa svojim pravima iz ugovora o udruživanju sredstava zaključenog s prvotuženim zapravo u pravnom odnosu s apelantom, i to na osnovu Ugovora o građenju od 11. jula 2008. godine, koji je zaključen s prvim suinvestitorom, kojim je apelant stekao pravo raspolaganja na nedovršenom dijelu spornog objekta koji je izgradio prvotuženi. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant je preko tog dijela imovine i prema odredbi člana 452. ZOO-a odgovoran za naknadu protivvrijednosti spornih stanova, procentualno u odnosu na tu imovinu, i to do vrijednosti njene aktive. Naime, prema članu 452. stav 2. ZOO-a, prema povjeriteljima nema pravno djelovanje odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost lica na koje je prešla neka imovinska cjelina, pa je irelevantna i odredba člana 6. Ugovora o raskidu Ugovora o građenju (zaključenog između prvog suinvestitora i prvotuženog) kojom se prvotuženi obavezao da će regulirati sve dužničko-povjeriteljske odnose s licima koja su mu svojevremeno uplatila avans za kupovinu nekretnina, pa kasnije odlučila da ne žele nastaviti svoje učešće u dovršetku gradnje. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda
, iz odredbe člana 452. ZOO-a proizlazi apelantova obaveza da zajedno s prvotuženim odgovara za obaveze u vezi s izgradnjom predmetnog stambeno-poslovnog objekta.
66. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud pozvao na odredbu stava 2. člana 262. ZOO-a, prema kojoj, kada dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Dakle, nesporno navedeno pravo, prema mišljenju Ustavnog suda, povjeritelj, u konkretnom slučaju tužitelj, ima samo prema dužniku, a to je prvotuženi s kojim je tužitelj zaključio tri navedena ugovora, a nikako apelant.
67. Ustavni sud smatra neophodnim podsjetiti i na to da je odredba člana 452. ZOO-a navedena u Odjeljku "Promjena dužnika" – "Preuzimanje duga" – "Ugovor o preuzimanju duga", koji započinje članom 446. ZOO-a, prema kojem se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja (što bi u konkretnom slučaju bili prvotuženi i apelant), a već je i sam Vrhovni sud prihvatio utvrđenje nižestepenih sudova da takav ugovor nikada nije zaključen. Uz to, i da je takav ugovor zaključen, da bi proizvodio pravno djelovanje, na taj ugovor bi morao postojati pristanak povjeritelja, tj. tužitelja u konkretnom slučaju, a sudovi su na sve tri instance utvrdili da povjeritelj nikada nije pristao na bilo kakav ugovor o preuzimanju duga iz tri raskinuta ugovora svojevremeno zaključena s prvotuženim. Dalje, kada bi zaista bila riječ o apelantovom preuzimanju duga, djelovanje ugovora o preuzimanju duga prema članu 448. jeste takvo da preuzimanjem duga preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obaveze. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, da je u konkretnom slučaju bila riječ o preuzimanju duga, onda bi sud mogao obavezati samo preuzimatelja na naknadu štete, a ne i prvobitnog dužnika solidarno.
68. I kada je riječ o odredbi člana 452. ZOO-a na koju se pozvao Vrhovni sud, Ustavni sud podsjeća na to da je ta odredba također navedena u Odjeljku "Promjena dužnika"
– "Pristupanje dugu" i njome se regulira situacija pristupanja dugu u slučaju primanja neke imovinske cjeline, pa lice na koje na osnovu ugovora prijeđe neka imovinska cjelina fizičkog ili pravnog lica ili jedan dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njen dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njene aktive, s tim da prema stavu 2. nema pravnog djelovanja prema povjeriteljima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u prethodnom stavu.
69. U vezi s prethodno navedenim, sve i kada bi se mogao prihvatiti ispravnim stav Vrhovnog suda da je na apelanta Ugovorom o gradnji koji je sačinio 11. jula 2008. godine s prvim suinvestitorom, prema kojem je apelant ishodio potrebne dozvole i saglasnosti i dovršio do tada bespravno građeni stambeno-poslovni objekt, prešao dio te zgrade kao imovinske cjeline, Ustavni sud smatra neophodnim postaviti pitanje da li su tu imovinsku cjelinu činili i stanovi koji su trebali biti izgrađeni izvršenjem tri ugovora koja je tužitelj zaključio s prvotuženim. Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i žalbeni sud u odgovoru na to pitanje jasno kazali da stanovi čiju je izgradnju tužitelj ugovorio s prvotuženim nisu činili tu imovinsku cjelinu, budući da je raskid sva tri ugovora nastupio
ex lege odmah protekom rokova za izgradnju stanova s djelovanjem
ex tunc, dakle od njihovog zaključenja, a posljednji je zaključen 28. novembra 2005. godine. Dakle, najkasnije 28. novembra 2005. godine u odnosu na treći ugovor kao posljednji
ex lege nastupio je raskid ugovora, čije je djelovanje, prema članu 132. ZOO-a, dovelo do toga da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, te, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. To znači, prema mišljenju Ustavnog suda, a takav stav su usvojili i prvostepeni i drugostepeni sud, da je obaveza prvotuženog kao dužnika iz ugovora koji su
ex lege raskinuti da izgradi za tužitelja tri stana u izvršenju navedenih ugovora tog dana prestala, a to dalje znači da predmetni stanovi i nisu činili dio imovinske cjeline koju je apelant preuzeo 11. jula 2008. godine ugovorom zaključenim s prvim suinvestitorom. Preostalo je tužiteljevo pravo da traži naknadu eventualne štete, što je on učinio tužbom od 30. decembra 2008. godine, ali kojom je obuhvatio i apelanta koji niti je dužnik niti štetnik u smislu stava 1. člana 132. ZOO-a, te pravo da traži da mu se vrati ono što je dao, što tužitelj, prema utvrđenju sudova na sve tri instance, nije učinio, a mogao je tražiti vraćanje datog od onoga kome je dao, a to je u konkretnom slučaju njegov saugovarač prvotuženi.
70. Imajući u vidu sve navedeno, za Ustavni sud preostaje da zaključi da je Vrhovi sud proizvoljnim tumačenjem i primjenom članova od 125. do 132. ZOO-a iskazao stav da je tužitelj nakon tri, odnosno pet godina nakon isteka roka "bez odgađanja" obavijestio prvotuženog kao svog dužnika iz tri ugovora koja je s njim zaključio da zahtijeva njihovo ispunjenje, usput je to zatražio i od apelanta koji nije bio ni u kakvom odnosu s tužiteljem, pa kada se to nije dogodilo, ti su ugovori
ex lege raskinuti, ali ne istekom rokova za izgradnju ugovorenih stanova, već tek 30. decembra 2008. godine kada je tužitelj podnio tužbu i protiv prvotuženog i protiv apelanta, te tako doveo do konstrukcije da se u dijelu imovinske cjeline, koja je prema stavu Vrhovnog suda prešla na apelanta ugovorom od 11. jula 2008. godine zaključenim između apelanta i prvog suinvestitora, nalaze i tri stana iz tri ugovora koja je tužitelj zaključio s prvotuženim i koja su protekom ugovorenih rokova
ex lege raskinuti s djelovanjem
ex tunc.
71. Najzad, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje presude Vrhovnog suda ukazuje na proizvoljno tumačenje i primjenu prvenstveno odredaba o raskidu ugovora (članova od 125. do 132. ZOO-a,) a zatim i odredaba čl. 262. i 452. ZOO-a, odnosno na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
72. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iznesen u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
73. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud, obavezujući i apelanta da solidarno s prvotuženim tužitelju isplati protivvrijednost stanova koji su bili predmet raskinutih ugovora koje je prvotuženi kao dužnik zaključio s tužiteljem i koji su zbog toga što ih prvotuženi nije ispunio u ugovorenom roku kao fiksni pravni poslovi
ex lege raskinuti tri, četiri, odnosno pet godina prije nego je apelant preuzeo posao legalizacije do tada bespravno građenog i dovršenja stambeno-poslovnog objekta, proizvoljno primijenio materijalno pravo, i to relevantne odredbe ZOO-a o raskidu ugovora i djelovanju raskida, obavezi naknade štete i pristupanju dugu.
74. Danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 4490/14 od 18. novembra 2014. godine.
75. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav 1. i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
76. Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje sutkinje Valerije Galić suprotno odluci, kojem se pridružuje potpredsjednik Mato Tadić.
77. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
