Službeni glasnik BiH, broj 95/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4675/10, rješavajući apelaciju M. O. i M. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija M. O. i M. O., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-K-07-00 929 od 17. juna 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 1. novembra Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-07-00 929 od 17. juna 2008. godine. Apelantica je u apelaciji također zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene joj kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je evidentirana kao AP 4675/10.

2. M. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Aida Mulić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju također protiv Presude Kantonalnog suda broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda broj 065-0-K-07-00 929 od 17. juna 2008. godine. Apelant je u apelaciji također zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP 4676/10. Budući da apelacija nije ispunjavala uvjete iz člana 19. stav 1. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena drugostepena presuda), od apelanta je 10. marta 2011. godine zatraženo da apelaciju dopuni, što je apelant i učinio 28. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije kojim su osporene iste presude, odnosno koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4675/10.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) u predmetu AP 4676/10 zatraženo je 3. februara 2011. godine, a u predmetu AP 4675/10 18. decembra 2012. godine, te u oba predmeta i 19. septembra 2013. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 9. februara 2011. godine, 28. decembra 2012. godine i 23. septembra 2013. godine, dok je Tužiteljstvo dostavilo odgovor 25. decembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 065-0-K-07-00 929 od 17. juna 2008. godine apelant (koji je apelantičin suprug) kao prvooptuženi i apelantica su proglašeni krivim da su u vrijeme i na način opisan u izreci presude neovlašteno kupovali radi dalje prodaje i prodavali tvari koje su proglašene opojnim drogama, čime su kao saizvršioci počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi s članom 31. KZ FBiH za koje je, uz primjenu člana 43. stav 1. i stav 6. KZ BiH, apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a apelantica na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH apelantici i apelantu je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. februara 2007. godine do 17. juna 2008. godine. Na osnovu člana 238. stav 4. KZ FBiH od apelantice i apelanta je oduzeta opojna droga i sredstva za njeno pripravljanje u količini i vrsti kako je pobliže navedeno u izreci presude. Na osnovu člana 78. KZ FBiH od apelantice i apelanta je oduzet mobitel marke "Nokia" s brojem kartice preciziranim u presudi, kao predmet koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela, dok je na osnovu čl. 114. i 115. KZ FBiH od apelanata oduzeta imovinska korist koja je pribavljena izvršenjem predmetnog krivičnog djela, te je od apelantice oduzeto putničko motorno vozilo marke "Škoda", preciznije označeno u presudi, kao i saobraćajna dozvola izdata na apelantičino ime za navedeno vozilo. Presudom je dalje apelant oslobođen optužbe da je na mjestu i u vrijeme precizirano presudom, držao pištolj i metke, također precizirano u presudi, bez odobrenja nadležne policijske stanice čime je počinio krivično djelo iz člana 43. stav 1. tačka 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u vezi s članom 3. stav 1. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi (koji su uključivali saslušanje više svjedoka i više vještaka te brojne materijalne dokaze) utvrđeno da su apelanti neovlašteno, radi prodaje, kupili i držali materije koje su zakonskim propisima proglašene opojnim drogama. Navedeno je i da je sporna droga pronađena u stanu koji su iznajmili i neprijavljeno koristili apelanti, da se radi o više vrsta droge - marihuana, kokain, heroin i speed, i to u količini od preko osam kilograma, pored koje su pronađene i dvije vage za mjerenje droge kao i da su drogom u periodu od oko godinu dana snabdijevali E.C. koji je u svom iskazu i potvrdio navedeno. Imajući u vidu navedeno, kao i dovodeći u međusobnu vezu sve provedene dokaze, Općinski sud je utvrdio da su se u radnjama apelanata stekli svi elementi bića krivičnog djela koje im je stavljeno na teret te ih je proglasio krivim i izrekao kazne navedene u dispozitivu presude. U obrazloženju je navedeno da nije sporno da je u stanu koji su koristili apelanti obavljen pretres i nađeni sporna droga i oprema, te da je nesumnjivo da je pretres obavljen na zakonit način u skladu s članom 74. stav 4. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Općinski sud je s tim u vezi obrazložio da "ne stoji sumnja odbrane da je pretres stana kojom je prilikom pretresa pronađena droga i drugi predmeti izvršen na nezakonit način. Tužilac je kao dokaz uložio naredbu MUPKS koja je sačinjena na osnovu usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe sudiji za prethodni postupak Općinskog suda u Sarajevu koji je odobrio zahtjev i izdao naredbu za pretresanje. Pretresanje je izvršeno na zakonit način, istom su bila prisutna dva svjedoka kako to propisuje član 74. st. 4. ZKP FBiH, a to što svjedoci nisu potpisali sve stranice zapisnika o pretresanju ne čini da je pretresanje izvršeno na nezakonit način".

9. Navedeno je i da apelantova odbrana nije poricala da je u stanu pronađena droga, da bi apelant zbog toga mogao biti optužen samo zbog posjedovanja droge, te da sud nije dopustio saslušanje svjedoka koje je predložila odbrana budući da je zaključio da provođenjem tih dokaza ne bi bilo ništa bitno utvrđeno u vezi s tim slučajem, jer je i sam apelant priznao da je droga pronađena u stanu. Općinski sud je istakao da je otklonio i svaku sumnju da je oduzeto vozilo marke "Škoda" pribavljeno iz sredstava koja su pripadala apelantičinom ocu, budući da osim ovlaštenja koje je imala apelantica, odbrana nije pružila dokaze da su sredstva njenog oca korištena za kupovinu vozila. Navedeno je i da zaključak da su to vozilo, kao i oduzeti novac, pribavljeni krivičnim djelom, proizlazi i iz činjenice da su apelanti nezaposleni što je vidljivo iz izvještaja Zavoda za zapošljavanje, da imaju dvoje djece i da nemaju nikakvih prihoda.

10. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je na sjednici vijeća uz prisustvo apelanata donio Presudu broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine kojom je djelimično uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu u pogledu kazne u odnosu na apelanticu tako što joj je umjesto kazne zatvora u trajanju od četiri godine izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a apelantu umjesto kazne zatvora u trajanju od šest godina izrekao kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koje je na osnovu člana 57. KZ FBiH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. februara 2007. godine pa do 17. juna 2008. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je Kantonalni sud ispitujući prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni a u vezi s navodima iz žalbe, utvrdio da su izrečene kazne prestrogo odmjerene te je preinačio prvostepenu presudu i izrekao apelantima kazne zatvora u kraćem trajanju (kako je navedeno u izreci presude). Naime Kantonalni sud je smatrao da su takve kazne srazmjerne težini krivičnog djela, krivičnoj odgovornosti apelantice i apelanta i okolnostima pod kojim je djelo počinjeno, te da su dovoljne i potrebne za ostvarenje svrhe kažnjavanja u smislu člana 42. KZ FBiH. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno i da je taj sud iz zapisnika s glavne rasprave pred prvostepenim sudom utvrdio da su tada kao svjedoci saslušana lica poimenično navedena u presudi i da, suprotno žalbenim navodima apelanata, Općinski sud nije odbio zahtjev odbrane apelanata da postave bilo koje pitanje tim svjedocima već da su oni, naprotiv, unakrsno ispitani zbog čega i nije bilo potrebe za njihovim ponovnim saslušanjem. Navedeno je da je neosnovan i žalbeni navod da se pobijana presuda zasniva samo na iskazima pripadnika MUP-a jer je nesporno, kako je naveo Kantonalni sud, da iskazi pripadnika MUP-a korespondiraju iskazima drugih svjedoka i materijalnim dokazima. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.

11. Nakon toga, sud je pokušao apelantici i apelantu dostaviti presudu na adresu poznatu sudu, ali je presuda vraćena s naznakom "odselio", pa im je 14. septembra 2010. godine presuda Kantonalnog suda od 22. juna 2010. godine dostavljena putem oglasne table Općinskog suda.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


12. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, navodeći da su osporene presude proizvoljne i da nemaju uporište u izvedenim dokazima. Naime, apelanti tvrde da im u toku postupka nije data mogućnost da iznesu svoje argumente i dokaze, čime su po njihovom mišljenju dovedeni u podređen položaj u odnosu "na tužitelja koji je svoje dokaze izvodio u vremenskom roku od 16 mjeseci". Stoga, smatraju da postupak u cjelini nije bio pravičan budući da nisu s jednakom pažnjom ispitivane i utvrđivane činjenice koje ih terete i koje idu u njihovu korist. Kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti apelanti vide u nezakonito izvršenom pretresu njihovog stana, jer je pretres izvršen na osnovu usmene naredbe MUP-a Kantona Sarajevo broj 02/2-4-16/07 od 15. decembra 2007. godine, protivno odredbi člana 70. ZKP FBiH, i smatraju da je pretresanje izvršeno na način koji nije primjenjiv na njihov slučaj te da je zbog toga pretresanje na osnovu navedene naredbe nezakonit dokaz na kojem se presude i zasnivaju. Smatraju da je nezakonito od njih oduzeto vozilo marke "Škoda" koje i nije njihovo vlasništvo već vlasništvo apelantičinog oca, te da im drugostepena presuda nikada nije uručena pa nisu ni znali za njeno donošenje sve do dostavljanja Uputnog akta za odvođenje na izdržavanje kazne.

b) Odgovor na apelaciju


13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su tvrdnje apelanata neosnovane, te da su istovjetne navodima koji su isticani u žalbi protiv prvostepene presude a na koje je taj sud dao detaljno obrazloženje i odgovor u svojoj presudi. Također je navedeno da apelanti u toku žalbenog postupka nisu isticali nikakve prigovore u vezi s usmenom naredbom o pretresu, već da su samo osporavali zapisnik sastavljen prilikom vršenja pretresa.

14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neosnovani apelacioni navodi, te da je presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantima u skladu s odredbama ZKP FBiH budući da su apelanti odselili a nisu prijavili promjenu adrese. Navedeno je i da je pritvor apelantima određen i produžavan u skladu sa zakonom, te da je za svaki provedeni i prihvaćeni dokaz taj sud dao detaljno obrazloženje pri tom omogućivši apelantima isti status u postupku kao i Tužiteljstvu. Navedeno je, kako je istakao i Kantonalni sud, da apelanti u žalbi protiv prvostepene presude nisu osporavali usmenu naredbu o pretresu već da je ona osporavana samo u postupku pred prvostepenim sudom, kao i da je u vezi s tom naredbom sačinjena službena zabilješka u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.

15. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je navelo da su apelacije neosnovane, te da je postupak protiv apelanta vođen u skladu s važećim odredbama ZKP FBiH.

V. Relevantni propisi


16. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.
Jednakost u postupanju

Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 70.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe

(1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti neposredno sudiji za prethodni postupak ili telefonom, ili radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.

(2) Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će daljnji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, sudija za prethodni postupak je dužan dati zapisnik na prijepis, ovjeriti istovjetnost prijepisa i predati originalni zapisnik i prijepis sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. U slučaju doslovnog bilježenja razgovora sudija za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

Član 74.st. 1, 2, 3. i 4.
Postupak izvršenja naredbe za pretresanje

(1) Prije početka pretresanja ovlaštena službena osoba mora dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje osobi kod koje će se ili na kojoj će se izvršiti pretresanje. Ako je nakon toga ovlaštenoj službenoj osobi pristup uskraćen, može upotrijebiti silu, u skladu sa zakonom.

(2) Prilikom izvršavanja naredbe za pretresanje kojom se određuje pretresanje stana i drugih prostorija, ovlaštena službena osoba nije dužna obavijestiti bilo koga o svojoj funkciji i razlozima pretresanja, već može odmah ući u stan ili druge prostorije ako su prazni ili ako ovlaštena službena osoba opravdano smatra da su prazni ili ako je ovlaštena službena osoba naredbom izričito ovlaštena da uđe bez prethodne najave.

(3) Vlasnik odnosno korisnik stana i drugih prostorija pozvat će se da bude prisutan pretresanju, a ako je on odsutan - pozvat će se njegov zastupnik ili neko od odraslih članova domaćinstva ili susjeda. Ukoliko osoba kod koje se pretresanje ima izvršiti nije prisutna, naredba se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretresanje, a pretresanje se izvršava i bez njene prisutnosti.

(4) Pretresanju stana, ostalih prostorija ili osobe prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci. Pretresanju osobe prisustvuju svjedoci istog spola. Pretresanje osobe vrši osoba istog pola. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.

Član 185. stav 4.


(4) Ako optuženi ima branitelja, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovara, dostavit će se branitelju i optuženom po odredbama člana 184. ovog zakona. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na žalbu teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili branitelju. Ako se optuženom ne može dostaviti odluka, odnosno žalba zato što nije prijavio promjenu adrese ta će se odluka, odnosno žalba istaći na oglasnoj tabli suda. Po proteku roka od osam dana od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.

Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

17. U Krivičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 6/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 238. stav 1.
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga

1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

VI. Dopustivost


18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. septembra 2010. godine a apelacija je podnesena 1. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


22. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d., čl. 5. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

24. Apelanti smatraju da ni iz jednog dokaza koji je proveden u toku postupka ne proizlazi da su počinili krivično djelo za koje su im izrečene zatvorske kazne, da su presude zasnovane na nezakonitom dokazu - pretresu stana na osnovu usmene naredbe, da nisu sa jednakom pažnjom cijenjeni dokazi koji su bili protiv njih i oni u njihovu korist, da im nije omogućeno da u postupku učestvuju ravnopravno s Tužiteljstvom, kao i da presude nisu obrazložene na zadovoljavajući način niti im je drugostepena presuda dostavljena u skladu sa zakonom.

25. U vezi s navodima apelanata o kršenju navedenih aspekata prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom niti će se miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene, jer je to isključivo uloga redovnih sudova. Osim toga, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim uzimajući u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/02, tačka 19. i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27).

27. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske našao da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenice konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je istakao da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva. U skladu s tim, navedeno je i da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, zatim da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.

28. Zatim, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH) i pri tom dati obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoj zaključak o krivici apelanata zasnovali na iskazu svjedoka E.C. kojem su, i preko kojeg su, apelanti prodavali drogu, zatim na iskazima ostalih poimenično navedenih svjedoka kao i na brojnim materijalnim dokazima preciziranim u presudama, te da je jedan od dokaza i droga koja je pronađena prilikom pretresa stana apelanata na osnovu usmene naredbe. U vezi s tim, te navodima apelanata da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu - pretresu stana na osnovu usmene naredbe, Ustavni sud zapaža da su čl. 70. i 74. ZKP FBiH propisani mogućnost i uvjeti za obavljanje pretresa na osnovu usmene naredbe. Međutim, Ustavni sud primjećuje i da iz dokumenata koje su Ustavnom sudu dostavili Kantonalni sud i Općinski sud proizlazi da su se apelanti na navedenu usmenu naredbu pozivali samo u prvostepenom postupku, dok u žalbenom postupku nisu isticali prigovore vezane za ovu naredbu već isključivo za zapisnik koji je sačinjen prilikom pretresa. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da se apelanti u postupku pred Ustavnim sudom u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu sa uspjehom pozivati na eventualne propuste prilikom sačinjavanja navedene naredbe, budući da je izostalo njeno preispitivanje u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom. Naime, nesporno je da je prvostepeni sud razmotrio navode apelanata vezane za izdavanje naredbe za pretresanje stana i dao razloge zašto su ovi navodi neosnovani (u smislu da je naredba sačinjena na osnovu usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe sudiji za prethodni postupak koji je odobrio zahtjev i izdao naredbu za pretresanje), te kad je nesporno da apelanti u žalbi nisu osporavali zakonitost naredbe zbog čega se žalbeni sud nije ni bavio tim pitanjem. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant tokom postupka nije osporavao kvalitete dokaza u smislu osporavanja da je sporna droga pronađena u stanu. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da pronađena droga, kako je već rečeno, nije jedini dokaz na osnovu kojeg je izveden zaključak o krivici apelanata. Ustavni sud, dalje, primjećuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili postupak izvođenja svih dokaza pri tom analizirajući svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi, te da su na taj način redovni sudovi došli do zaključka da su se u radnjama apelanata stekla obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret i za koje su osuđeni.

30. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, suprotno tvrdnjama apelanata, apelantima omogućeno aktivno učešće u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužiteljstvu u smislu da su predlagali i izvodili dokaze, te imali mogućnost da ospore dokaze koje je predložilo Tužiteljstvo. Ustavni sud dalje zapaža da su pri tom sudovi dali argumentirano obrazloženje zašto su neke od dokaza prihvatili a neke ne, te da su sudovi dali razloge zašto je odbijen prijedlog apelanata za saslušanje određenih svjedoka, čime su ispoštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i ne dovodeći apelante u neravnopravan položaj s Tužiteljstvom. Stoga Ustavni sud primjećuje da je, suprotno navodima apelanata, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto nije prihvatio određene dokazne prijedloge apelanata i zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Iz obrazloženja presude nesporno proizlazi da ovi dokazi odbrane nisu mogli bitno utjecati na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključak do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. Time su, dakle, redovni sudovi ispoštovali i svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3.d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.

31. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelanti, i pored toga što nisu bili u obavezi da se brane, u postupku ničim nisu doveli u pitanje činjenična utvrđenja redovnih sudova niti su ponudili bilo kakav dokaz u svoju korist koji bi doveo u sumnju kako zaključke redovnih sudova tako i dokaze koje je ponudilo Tužiteljstvo te da je, štaviše, i sam apelant priznao da se droga nalazila u stanu koji su koristili. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u vezi s oduzimanjem predmeta vezanih za izvršenje predmetnog krivičnog djela, kao i predmeta koji su nabavljeni izvršenjem tog djela, dali odgovarajuća obrazloženja pozivajući se na relevantne odredbe KZ FBiH kojim je regulirano oduzimanje predmeta vezanih za krivično djelo, a koja nisu proizvoljna. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da se Općinski sud u obrazloženju svoje odluke bavio i pitanjima vezanim za oduzimanje vozila marke "Škoda", a što je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke, ta da je navedeno obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije.

32. Dakle, u kontekstu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanata utvrdili sve relevantne činjenice iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Osim toga, a u vezi s navodima apelanata da nisu znali da donošenje drugostepene presude jer im ta presuda nije dostavljena na zakonom predviđen način, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je ta presuda donesena u prisustvu apelanata te da im je dostava presude, budući da je pošiljka koja je bila upućena na adresu poznatu sudu bila vraćena s naznakom "odselio", izvršena putem oglasne ploče suda, što je u skladu s odredbama člana 185. stav 4. ZKP FBiH zbog čega i ove navode apelanata Ustavni sud smatra neosnovanim. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti nisu trpjeli nikakve posljedice u vezi s načinom dostavljanja presude već da su protiv nje u propisanom roku podnijeli i apelaciju Ustavnom sudu.

33. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostalo sveobuhvatno izvođenje i analiza dokaza i činjenica, te da obrazloženja osporenih presuda u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, provođenja dokaza, primjene materijalnog i procesnog prava i ravnopravnosti stranaka u postupku, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, te da su s tim u vezi navodi apelanata o kršenju prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije neosnovani. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti


34. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

35. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

36. Ustavni sud zapaža da apelanti navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije vezuju za nezakonitost lišavanja slobode. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetnom apelacijom osporili presude kojima su proglašeni krivim i kojima su im izrečene kazne zatvora, dok se lišavanje slobode, a time i eventualno kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti, dovodi u kontekst s rješenjima o određivanju i produženju pritvora. S obzirom da apelacijom apelanti ne osporavaju rješenja u vezi s pritvorom, to Ustavni sud i nema mogućnost da ispita eventualno kršenje ovog prava. Zbog toga Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na nediskriminaciju


37. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, vezivanje sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:


Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, u vezi sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti navode o diskriminaciji vezuju za tvrdnje da su imali neravnopravan položaj sa suprotnom stranom u postupku - Tužiteljstvom. U kontekstu s tim, a uzimajući u obzir da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke, razmatrajući pitanje navodnog kršenja prava na pravično suđenje, zaključio da su apelanti u postupku imali jednak tretman sa suprotnom stranom odnosno da ne postoji ništa što bi ukazivalo da su apelanti tretirani na različit način u odnosu na lica koja su u identičnoj situaciji, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak


41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanata utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz ponaosob i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, kada je apelantima omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužiteljstvo učestvuju u postupku i kada je apelantima dostavljanje presude izvršeno na način propisan članom 185. stav 4. ZKP FBiH putem oglasne ploče.

42. Nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u vezi s lišenjem slobode kada apelanti apelacijom ne osporavaju rješenja kojima im je određen i produžavan pritvor.

43. Nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada je utvrđeno da su apelanti u krivičnom postupku koji je vođen protiv njih imali isti tretman kao i suprotna strana.

44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!