Službeni glasnik BiH, broj 31/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 399/22, rješavajući apelaciju mldb. N. H., koju zastupa majka Behija Kadušić kao zakonska zastupnica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija mldb. N. H., koju zastupa majka Behija Kadušić kao zakonska zastupnica.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 136201 21 Gž od 23. novembra 2021. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mldb. N. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa majka Behija Kadušić kao zakonska zastupnica, a čiji zastupnik je Amer Ramić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 31. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 136201 21 Gž od 23. novembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 136201 21 P od 3. septembra 2021. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i E. H. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 17. i 18. februara 2022. godine. Tužilac nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 18. februara 2022. godine dostavljeni punomoćniku zakonske zastupnice mldb. apelantice.

5. Punomoćnik zakonske zastupnice je dostavio izjašnjenje 2. marta 2022. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 136201 21 P od 3. septembra 2021. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev, te je presuda Osnovnog suda od 21. marta 2019. godine izmijenjena u dijelu koji se odnosi na određivanje doprinosa za izdržavanje mldb. apelantice tako što je tužilac kao otac mldb. apelantice obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. apelantice plaća iznos od 150,00 KM mjesečno, na ruke njene majke B. K. kao zakonske zastupnice, počevši od dana podnošenja tužbe pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do drugačije odluke suda. U ostalom dijelu presuda Osnovnog suda od 21. marta 2019. godine je ostala neizmijenjena. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužilac 19. februara 2021. godine podnio tužbu protiv mldb. apelantice radi izmjene odluke o visini njegovog doprinosa za izdržavanje apelantice kao njegove kćerke, dosuđenog u iznosu od 350,00 KM pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj od 21. marta 2019. godine, te da se zbog promijenjenih okolnosti njegov doprinos smanji. Osnovni sud je također naveo da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 21. marta 2019. godine razveden brak između tužioca i zakonske zastupnice – apelanticine majke i da je tom presudom odlučeno da se mldb. apelantica povjerava majci na odgoj i čuvanje, a tužilac je obavezan da kao otac na ime svog doprinosa za apelanticino izdržavanje mjesečno plaća iznos od 350,00 KM.

9. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izjava tužioca i apelanticine majke datih u svojstvu parničnih stranaka, kao i materijalnih dokaza nesporno utvrđeno da je tužilac u periodu donošenja presude od 21. marta 2019. godine bio zaposlen u Vladi Brčko distrikta, po ugovoru o radu na određeno vrijeme, i da je primao plaću u iznosu od 1.400,00 KM mjesečno. Također, utvrđeno je da je u tom periodu apelanticina majka bila zaposlena po ugovoru o radu na određeno vrijeme i da je njena plaća iznosila 1.260,00 KM, te da je apelantica imala osam godina i da je išla u školu i pritom bila korisnik produženog boravka, po kojem osnovu je plaćan iznos od 235,00 KM. Osnovni sud je nadalje naveo da je među parničnim strankama sporna osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da li su se u konkretnom slučaju izmijenile okolnosti koje bi opravdavale izmjenu ranije odluke u dijelu koji se odnosi na određivanje iznosa od 350,00 KM na ime tužiočevog doprinosa za izdržavanje mldb. apelantice. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je prilikom određivanja visine iznosa za izdržavanje mldb. djeteta potrebno voditi računa da budu osigurana najnužnija sredstva za izdržavanje, a prema stvarnim, materijalnim i finansijskim mogućnostima roditelja, te je istakao obavezu roditelja da u okviru svojih sposobnosti osiguraju životne uvjete potrebne za razvoj djeteta.

10. Osnovni sud je nadalje obrazložio da je prilikom donošenja odluke u konkretnom slučaju cijenio lične i imovinske prilike kako tužioca tako i apelanticine majke, kao i apelanticine potrebe koje su, s obzirom na njen uzrast i potrebe školovanja, nesporno promijenjene nakon donošenja presude čiju izmjenu traži tužilac. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je cijenio i uzeo u obzir činjenicu da mldb. apelantica više ne boravi u produženom boravku, te da su njene potrebe smanjene za iznos od 235,00 KM na ime plaćanja troškova produženog boravka.

11. Osnovni sud je nadalje, odlučujući o apelantovim mogućnostima da doprinese apelanticinom izdržavanju, ukazao da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je tužiocu nakon donošenja presude od 21. marta 2019. godine prestao radni odnos po ugovoru o radu na određeno vrijeme po kojem je ostvarivao plaću u iznosu od 1.400,00 KM, da je u međuvremenu otišao u Njemačku i da ne radi, te da je zasnovao novu bračnu zajednicu u kojoj očekuje rođenje djeteta (termin za rođenje djeteta je bio 21. septembar 2021. godine, kako proizlazi iz materijalnih dokaza). Osnovni sud je također naveo da je nakon donošenja ranije presude apelanticina majka kao profesorica zasnovala radni odnos po ugovoru na neodređeno vrijeme u Srednjoj medicinskoj i poljoprivrednoj školi, po osnovu kojeg ostvaruje plaću u iznosu od 1.260,00 KM, da ima zaključen ugovor o stambenom kreditu na iznos od 88.000,00 KM sa rokom otplate od 180 mjeseci i mjesečnom ratom od 628,66 KM, kao i ugovor o kreditu na iznos od 10.000,00 KM sa rokom otplate od 120 mjeseci. Osnovni sud je zaključio da je nesporno dokazano da su se nakon donošenja ranije presude promijenile okolnosti i kod apelanticine majke.

12. Cijeneći da se izdržavanjem zadovoljavaju potrebe djeteta neophodne za osiguranje njegove egzistencije, Osnovni sud je istakao da su roditelji dužni da obostrano učestvuju u doprinosu i u osiguravanju sredstava potrebnih za izdržavanje djeteta. Pritom je navedeno da je roditelj koji je svakodnevno angažiran u njezi, čuvanju i odgoju također dužan da i materijalno doprinosi dječijem izdržavanju. U vezi s tim, Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je u konkretnom slučaju tužilac dokazao da su se shodno odredbama člana 222. Porodičnog zakona izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, te da je dosuđeni iznos od 150,00 KM na ime apelanticinog izdržavanja realan s obzirom na njegove trenutne mogućnosti, budući da nije u radnom odnosu i da nema stalna i redovna primanja (član 214. stav 3. Porodičnog zakona). S druge strane, apelanticina majka ima redovna primanja iz radnog odnosa po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 192, 194, 214. i 222. Porodičnog zakona, donio presudu kao u izreci.

13. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 136201 21 Gž od 23. novembra 2021. godine odbijene su žalbe tužioca i apelantice, te je prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno od prvostepenog suda, koje je prihvatio kao potpuno i pravilno, kao i razloge prvostepenog suda za izmjenu ranije donesene odluke i smanjenje iznosa za apelanticino izdržavanje sa 350,00 KM na iznos od 150,00 KM, s obzirom na to da oni nisu dovedeni u sumnju žalbenim prigovorima apelanticine zakonske zastupnice. Naime, Apelacioni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da su se okolnosti promijenile kako na strani apelantice tako i na strani tužioca i apelanticine zakonske zastupnice kao njenih roditelja. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da je nesporno dokazano da je u vrijeme pravosnažnosti presude Osnovnog suda od 21. marta 2019. godine tužilac imao redovna primanja u iznosu od 1.400,00 KM iz radnog odnosa po ugovoru o radu na određeno vrijeme, koji je konstantno produžavan. Nije imao druga primanja. Također, zakonska zastupnica, majka mldb. apelantice, radila je po ugovoru na određeno vrijeme za plaću od 1.260,00 KM, a mldb. apelantica je tada imala nepunih osam godina. U međuvremenu je tužiocu prestao radni odnos po ugovoru na određeno vrijeme, te je otišao u Njemačku gdje je zasnovao novu bračnu zajednicu sa E. H. s kojom očekuje rođenje djeteta. Apelacioni sud je naveo da tužilac u Njemačkoj nema redovna primanja po osnovu rada, već prima socijalnu pomoć, te da je zakonska zastupnica mldb. apelantice zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme i da prima plaću u iznosu od 1.260,00 KM, s tim da je u kreditnim zaduženjima. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da tužilac prima socijalnu pomoć u Njemačkoj, te da može doprinositi apelanticinom izdržavanju u ranije dosuđenom iznosu jer se, prema mišljenju Apelacionog suda, troškovi života u Bosni i Hercegovini ne mogu porediti sa troškovima u Njemačkoj.

14. Apelacioni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, cijeneći apelanticine potrebe s obzirom na njen uzrast, utvrdio da je iznos od 150,00 KM mjesečno na ime tužiočevog doprinosa za apelanticino izdržavanje realan i odgovarajući budući da je neizvjesno kakve su njegove mogućnosti da zasnuje radni odnos u Njemačkoj. Međutim, Apelacioni sud je ukazao da sama činjenica da nije u radnom odnosu ne oslobađa tužioca obaveze da doprinosi izdržavanju apelantice kao svoje kćerke, već je to samo utjecalo na smanjenje njegove obaveze da umjesto ranije dosuđenog iznosa od 350,00 KM plaća mjesečno 150,00 KM, koji iznos je i prema mišljenju Apelacionog suda u okolnostima konkretnog slučaja pravilno dosuđen. Stoga, Apelacioni sud je zaključio da je nesporno dokazano da su se okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije presude izmijenile, te da, u smislu čl. 214. stav 3. i 222. Porodičnog zakona, opravdavaju izmjenu ranije pravosnažne i izvršne presude u dijelu koji se odnosi na tužiočev doprinos za apelanticino izdržavanje utvrđivanjem novčanog mjesečnog iznosa od 150,00 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su osporene presude proizvoljne i da nisu u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i provedenim dokazima koje je apelantica predložila. Apelantica, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno da su se u međuvremenu promijenile okolnosti u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja presude od 21. marta 2019. godine jer je tužilac svojom voljom raskinuo ugovor o radu zbog zasnivanja bračne zajednice sa osobom koja živi u Njemačkoj, gdje se i on nalazi kao nezaposlena osoba. Naime, apelantica smatra da utvrđene okolnosti kod tužioca zbog kojih je umanjen iznos za izdržavanje mldb. apelantice nisu opravdane s aspekta zakonom propisane obaveze roditelja koji su dužni osigurati zaštitu interesa djeteta i njihove odgovornosti u podizanju, odgoju i obrazovanju djeteta, a posebno imajući u vidu da tužilac nije dokazao da traži posao u Njemačkoj. Prema apelanticinom mišljenju, činjenica da je neko zdrav i radno sposoban, a da pritom nije ni pokušao da nađe zaposlenje ne može biti opravdanje za umanjenje obaveze izdržavanja od roditelja. Naime, apelantica smatra da se, uvažavajući ovakav razlog kao osnov za izmjenu odluke o izdržavanju, te umanjenje visine doprinosa izdržavanja, ne štite interesi mldb. djeteta, što je protivno važećim materijalnim propisima. Također je navela da su se okolnosti kod zakonske zastupnice – apelanticine majke promijenile samo u smislu da je zaključila ugovor o radu na neodređeno radno vrijeme, s tim da se iznos plaće u odnosu na prikazana primanja u periodu donošenja ranije presude nije promijenio. Osim toga, navela je da se apelanticina majka nalazi u težoj finansijskoj situaciji u odnosu na period donošenja ranije odluke jer je opterećena kreditnim zaduženjima radi rješavanja stambenog pitanja.

b) Odgovor na apelaciju

16. Apelacioni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke. Naime, Apelacioni sud smatra da su u predmetnom postupku pravilno ocijenjene sve relevantne okolnosti za izmjenu ranije odluke o visini izdržavanja mldb. apelantice, kao i da su dati pravilni i potpuni razlozi da se djelimično udovolji tužbenom zahtjevu za izmjenu odluke o apelanticinom izdržavanju. Smatra da u postupku koji je vođen pred tim sudom nije došlo do povrede Ustava BiH i odredaba Evropske konvencije na koje apelantica ukazuje, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelanticinih prava pred tim sudom, te da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, kojom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.

18. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelantica je navela da ostaje pri svojim navodima iz apelacije.

V. Relevantni propisi

19. Porodični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH" broj 23/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 192 stav (1)
(Prava i dužnosti međusobnog izdržavanja)

(1) Međusobno izdržavanje bračnih i vanbračnih partnera, roditelja, djece i drugih srodnika je njihova dužnost i pravo, kada je to predviđeno ovim zakonom.

(…)

Član 194
(Izdržavanje maloljetnog djeteta)

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti

Član 214
(Odluka suda o izdržavanju)

(1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.

(2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovinsko stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.

(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

Član 215
(Okolnosti od značaja za odluku suda o izdržavanju)

(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete, sud će pored okolnosti iz člana 214 ovog zakona uzeti u obzir uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.

(2) U postupku za izdržavanje djeteta, sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta, rad i brigu koju u odgoju i obrazovanju djeteta ulaže roditelj s kojim dijete živi.

(3) Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.

Član 222
(Izmjene odluke o izdržavanju)

Izdržavana osoba, kao i obaveznik izdržavanja, može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ili sporazumom postignutim pred Organom starateljstva ili u formi bilježnički obrađene isprave, ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, odnosno sporazum.

20. Konvencija o pravima djeteta (usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine, "Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori" broj 15/90). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u "Službenom listu", u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Za svrhe ove Konvencije, dijete je svako ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetnost ne stječe ranije.

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i pogodnosti osoblja te stručnog nadzora.

Član 12.

1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 136201 21 Gž od 23. novembra 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. decembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na izmjenu odluke o visini doprinosa za apelanticino izdržavanje, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

31. U vezi s obrazloženjima iz osporenih presuda, Ustavni sud ukazuje da je prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje djeteta sud dužan, u smislu odredaba člana 215. stav 1. Porodičnog zakona, utvrditi, prije svega, okolnosti – činjenice od kojih zavisi ocjena svakodnevnih potreba djeteta (hrana, odjeća, higijena) s obzirom na uzrast djeteta, kao i potreba za njegovo školovanje. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku redovni sudovi, osim što su utvrdili da je apelantica imala osam godina i išla u produženi boravak kada je donesena ranija odluka o izdržavanju, ali da više ne boravi u produženom boravku za šta je mjesečno plaćano 235,00 KM, nisu, u smislu odredaba člana 215. Porodičnog zakona, utvrdili okolnosti od kojih zavisi ocjena apelanticinih svakodnevnih i uobičajenih potreba, neophodnih za njenu egzistenciju, kao i potreba za njeno školovanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema Konvenciji o pravima djeteta, u postupku utvrđivanja doprinosa za izdržavanje djece treba voditi računa da je konkretan interes djece uvijek primarna procjena relevantnih činjenica. U konkretnom slučaju čini se da su Osnovni i Okružni sud ispitivali mogućnosti za izdržavanje djeteta samo na strani apelanticine majke. U vezi s ocem ništa konkretno nije navedeno, na primjer koliki je iznos socijalne pomoći koju otac prima u Njemačkoj, koliki su troškovi života u Njemačkoj u odnosu na socijalnu pomoć koju otac prima, zašto je neizvjesno da se otac zaposli u Njemačkoj, kao i kakav je njegov odnos prema tome i sl. Prema Konvenciji o pravima djeteta, kao i prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona, najbolji interes djeteta treba da preteže nad interesom roditelja, a čini se da su ovaj važan standard redovni sudovi zanemarili u konkretnom slučaju vodeći računa prvenstveno o interesu oca kao tužioca. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u postupku utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje djece treba voditi računa o tome šta je konkretan i najbolji interes djeteta, te da se dosudi iznos koji će zadovoljiti potrebe djeteta bez obzira na nezaposlenost ili mala primanja roditelja koji je obveznik plaćanja doprinosa jer je taj roditelj dužan da iskoristi sve svoje mogućnosti, te da uloži i pojačane napore radi stjecanja zarade kako bi osigurao pristojnu egzistenciju svom djetetu (član 214. stav 3. Porodičnog zakona).

32. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema adekvatnog i uvjerljivog obrazloženja u odnosu na glavno pitanje koje se tiče određivanja iznosa za izdržavanje malodobnog djeteta (apelantice) koji mora biti određen u najboljem interesu djeteta i dovoljan za potrebe u godinama u kojima je sada apelantica, te da se ne može zaključiti da je postupak u konkretnom slučaju proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka, u smislu prava na pravično suđenje.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama nema adekvatnog i uvjerljivog obrazloženja u odnosu na glavno pitanje koje se tiče određivanja iznosa za izdržavanje malodobnog djeteta (apelantice), koji mora biti određen u njegovom najboljem interesu i dovoljan za potrebe u godinama u kojima je sada apelantica.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.