Službeni glasnik BiH, broj 17/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2332/20, rješavajući apelaciju Esada Zornića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Esada Zornića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 162378 20 Rev od 9. aprila 2020. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Esadu Zorniću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Zornića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 162378 20 Rev od 9. aprila 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Esad Zornić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 162378 20 Rev od 9. aprila 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i opunomoćenika tuženog "Đekosa" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi ili poslodavac) zatraženo je 30. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 12. oktobra 2020. godine.

3. Odgovori učesnika u postupku su dostavljeni 20. januara 2021. godine apelantovom opunomoćeniku radi izjašnjenja, a u ostavljenom roku izjašnjenje nije dostavljeno.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužbom koja je predata Općinskom sudu 1. oktobra 2010. godine apelant je predložio da sud utvrdi da je rješenje tuženog od 25. augusta 2010. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) nezakonito i da ga, shodno tome, poništi i naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni status kakav je imao prije donošenja spornog rješenja, te isplati plaće počev od prestanka radnog odnosa, pa do uspostavljanja radnopravnog statusa.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 162378 Rs od 20. maja 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 162378 13 Rsž od 3. marta 2017. godine uvažena je žalba poslodavca, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 162378 17 Rs 2 od 1. jula 2019. godine odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Ocjenom provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 3 i 4 obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je apelant sa tuženim imao zaključene ugovore o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova zidara i tesara, i to od 10. jula 2008. godine do 10. oktobra 2008. godine, od 10. oktobra 2008. godine do 31. decembra 2008. godine, od 19. januara 2009. godine do 19. jula 2009. godine i od 19. jula 2009. godine do 19. septembra 2009. godine. Utvrđeno je da je apelant kod tuženog u periodu od 2. marta 2009. godine do 31. augusta 2009. godine obavljao poslove zidara, ali da je bio u Njemačkoj, gdje je 24. aprila 2009. godine doživio povredu na radu (prelom i napuknuće rebra), te da se u BiH vratio 13. maja 2009. godine, da se sutradan obratio ljekaru koji mu je otvorio bolovanje koje je trajalo do 2. augusta 2009. godine. Nakon povratka na posao apelant je radio kratko, tako da je od 15. septembra 2009. godine do 31. augusta 2010. godine bio na bolovanju zbog bolova u leđima i psihičkih tegoba. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kao i dopune nalaza, shodno apelantovim primjedbama, utvrđeno je da je apelant bio na bolovanju zbog povrede na radu od 14. maja do 30. augusta 2009. godine, a po osnovu bolesti (dijagnoza u vezi sa bolnim stanjem kičme, degenerativnim promjenama i psihičkim tegobama) u periodu od 15. septembra 2009. godine do 31. augusta 2010. godine. Utvrđeno je da je poslodavac sačinio novi pismeni ugovor o radu sa apelantom na određeno vrijeme za period od 19. septembra 2009. godine do 19. augusta 2010. godine, koji mu je dostavljen putem preporučene pošiljke o kojoj je, kako je tokom postupka utvrđeno, obaviješten, ali je nije preuzeo, tako da je pošiljka vraćena tuženom 6. oktobra 2009. godine. Iz potvrda o prijavi/odjavi sa PIO utvrđeno je da je apelant bio prijavljen kod tuženog, kao obveznik PIO, u periodu od 10. jula 2008. godine i 31. decembra 2008. godine, te od 19. januara 2009. godine do 19. augusta 2010. godine, što je uključivalo i prijavu na obavezno zdravstveno osiguranje. Također je utvrđeno da je apelant nakon prestanka rada kod tuženog u periodima od 8. oktobra 2012. godine do 28. februara 2013. godine i od 10. juna 2013. godine do 12. juna 2013. godine bio prijavljen kod drugih poslodavaca. Utvrđeno je da je apelant nakon prekida rada kod tuženog zatražio inspekcijski nadzor nad poslodavcem i da je nadležni inspektor u izvještaju konstatirao da je apelant do 19. augusta 2010. godine uredno dostavljao izvještaj o bolovanju iako nije primio, niti potpisao ponuđeni ugovor o radu na određeno vrijeme, koji mu je poslan preporučenom pošiljkom, te da ga je tuženi vodio u radnom odnosu do 19. augusta 2010. godine, kada je donio sporno rješenje o prekidu ugovora o radu na određeno vrijeme i odjavio ga sa PIO.

10. Uvidom u sporno rješenje utvrđeno je da je apelantu prekinut ugovor o radu 19. augusta 2010. godine sa obrazloženjem da se ugovor o radu prekida zbog isteka njegovog važenja. Utvrđeno je, također, da je apelantu tokom bolovanja isplaćivana naknada za plaće.

11. U konkretnom slučaju sporno je da li je apelantu ugovor o radu od 19. jula 2009. godine prešutno obnovljen, a ako jeste, da li je apelant na taj način zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, pa ako jeste, da li je spornim rješenjem apelantu nezakonito otkazan ugovor o radu, ili je tuženi zakonito utvrdio da je apelantu ugovor o radu na određeno vrijeme prestao po sili zakona s obzirom na to da je apelantu poštom dostavio novi ugovor o radu na određeno vrijeme, koji apelant nije potpisao, niti preuzeo iako je poštar naveo da je apelant uredno obaviješten. Imajući u vidu odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), i to čl. 19. i 20, Općinski sud je tumačenjem člana 19. stav 4. ZOR-a utvrdio da je za ispunjenje pretpostavke da se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme potrebno da su ispunjeni uvjeti iz stava (4) tog člana. U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da je ispunjen prvi uvjet, i to da je došlo do prešutne obnove ugovora o radu na određeno vrijeme, ali da nije ispunjen drugi uvjet, jer apelant nije pružio dokaze da je sa tuženim prešutno obnovio ugovor o radu na određeno vrijeme neprekidno u periodu od dvije godine (utvrđeno je da se radi o periodu od godinu i sedam mjeseci). Apelant nikada nije preuzeo, niti potpisao ugovor o radu na određeno vrijeme od 19. septembra 2009. godine koji mu je tuženi dostavio putem pošte iako je bio uredno obaviješten, pa takav ugovor nikada nije proizveo pravne učinke. U vezi s tim, činjenicu da je tuženi ugovor o radu apelantu poslao putem pošte Općinski sud je utvrdio iz obavijesti i koverte, te izjave svjedoka, zaposlenice tuženog, koja je apelantu lično poslala ugovor o radu, a ne nešto drugo (o čemu se prvostepeni sud detaljnije izjasnio na str. 14 obrazloženja presude). Potom se Općinski sud pozvao na odredbe čl. 14. i 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a, koje je citirao, te je ocjenjujući sve relevantne okolnosti utvrdio da ugovor o radu na određeno vrijeme od 19. septembra 2009. godine, koji je tuženi poslao apelantu putem pošte, sadrži sve podatke da bi se smatrao pismenom potvrdom poslodavca o zaključenju ugovora iz člana 14. ZOR-a. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da sporno rješenje koje ima deklaratorni karakter nije nezakonito, prije svega zato što njime apelantu nije otkazan ugovor o radu na određeno vrijeme, već je samo konstatirana činjenica koja je nastupila po sili zakona, u smislu člana 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a.

12. Zatim, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je u vrijeme donošenja spornog rješenja bio spriječen da radi zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, već suprotno, da je apelant u periodu od 15. septembra 2009. godine do 31. augusta 2010. godine bio na bolovanju po osnovu bolesti. Utvrđeno je da apelant nije dokazao da je kod njega postojala smanjena radna sposobnost, ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da je kod apelanta nastupila promjena radne sposobnosti tek 12. novembra 2010. godine, nakon što je apelantu po sili zakona prestao radni odnos istekom vremena važenja ugovora o radu. Stoga, sporno rješenje nije nezakonito ni prema odredbama čl. 64. i 67. ZOR-a. Shodno tome, odbijeni su i ostali apelantovi zahtjevi koji su se odnosili na uspostavljanje radnopravnog odnosa i isplatu.

13. Odlučujući o žalbi apelanta i njegovog opunomoćenika, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 162378 19 Rsž 2 od 10. decembra 2019. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude). Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se žalbama ne osporavaju činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, tj. da je apelant kod tuženog obavljao poslove zidara na osnovu zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme počev od 10. jula 2008. godine, pa do 21. decembra 2008. godine, zatim, ponovo od 19. januara 2009. godine do 19. augusta 2010. godine, kada je tuženi donio sporno rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos zbog isteka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme. Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda da nije protekao period od dvije godine da bi se, u smislu odredbe člana 19. stav 4. ZOR-a, ugovor o radu na određeno vrijeme mogao smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Kantonalni sud je naglasio da je nesporna činjenica da je posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen 19. jula 2009. godine sa trajanjem do 19. septembra 2009. godine, tako da je sa tim danom, u skladu sa članom 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a, apelantu prestao radni odnos kod tuženog. Prema ocjeni Kantonalnog suda, nesporna je činjenica da je apelant doživio povredu na radu 24. aprila 2009. godine zbog čega je bio na bolovanju do 30. augusta 2009. godine, te ponovo od 15. septembra 2009. godine do 31. augusta 2010. godine. Činjenica da je apelant započeo bolovanje 15. septembra 2009. godine ne utječe na prestanak ugovora o radu zbog isteka vremena na koje je ugovor bio zaključen. Naglašeno je da apelantu nije otkazan ugovor o radu da bi se primjenjivala odredba člana 64. ZOR-a. Apelantu je ugovor o radu prestao istekom vremena na koje je zaključen i nema zakonskog osnova da takav ugovor bude produžen (osim ukoliko je ugovor sa istim poslodavcem trajao dvije godine, bez prekida, što nije slučaj u ovom predmetu). Ovo posebno ne zbog razloga koje ističe prvostepeni sud a koji se odnose na ugovor koji je tuženi pripremio sa trajanjem od 19. septembra 2009. godine do 19. augusta 2010. godine, jer taj ugovor apelant nije potpisao, pa kao takav ne može proizvesti pravne posljedice. Stoga je bez značaja obrazloženje prvostepenog suda o urednosti dostavljanja takvog ugovora apelantu.

14. Nesporno je utvrđeno da je, nakon prestanka ugovora o radu zbog isteka vremena na koje je ugovor zaključen, tuženi apelantu priznao sva prava iz Zakona o zdravstvenom osiguranju zbog povrede na radu. Obaveza poslodavca jeste da, zbog privremene spriječenosti za rad uslijed povrede na radu, osiguraniku isplaćuje naknadu plaće i nakon prestanka radnog odnosa, sve do ponovnog uspostavljanja radne sposobnosti, odnosno konačne ocjene radne sposobnosti ili invalidnosti, ali ne duže od 12 mjeseci, kako je to propisano članom 44. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Za odluku o ovoj pravnoj stvari nije značajna činjenica što je poslodavac pogrešno konstatirao datum prestanka radnog odnosa 19. augusta 2010. godine umjesto 19. septembra 2009. godine, jer je spornim rješenjem samo potvrđena činjenica da je poslodavac do tog dana i nakon prestanka radnog odnosa prema apelantu ispunjavao obaveze u skladu sa zakonom, zbog povrede na radu. Žalbeni navodi da je apelant, zbog povrede na radu, ostvarivao i druga prava koja mu pripadaju u skladu sa zakonom, odnosno naknadu štete u drugom predmetu kod istog suda, prema mišljenju Kantonalnog suda, nisu značajni za donošenje odluke u ovom predmetu.

15. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 162378 20 Rev od 9. aprila 2020. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno pitanje postojanja statusa ugovora o radu nakon isteka prethodnog ugovora o radu na određeno vrijeme od 19. jula do 19. septembra 2009. godine, jer apelant i u reviziji ponavlja pravni stav da su ugovorne strane nakon 19. septembra 2009. godine prešutno obnovile prethodni ugovor koji se, u smislu člana 19. ZOR-a, smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeni apelantov pravni stav nije pravilan i ne odgovora činjeničnoj i pravnoj situaciji predmetnog spora. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da je apelant po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme od 19. jula 2009. godine prešutno sa istim poslodavcem obnovio ugovor o radu na određeno vrijeme, koji se ne može smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, jer uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme nisu bez prekida trajali duže od dvije godine. Pri tome parnične stranke nisu zaključile "drugi isti ugovor o radu na određeno vrijeme", jer apelant nije primio, niti potpisao ponuđeni ugovor (apelant je samo obaviješten o pošiljci koju nije podigao). Prešutno obnovljeni ugovor o radu do 19. augusta 2010. godine predstavlja nastavak rada do datuma koji je odredio poslodavac i koji je apelant prihvatio. Od tada je prekinut rad na osnovu tih ugovora, pa nije ostvaren vremenski uvjet obnovljenih ugovora o radu u trajanju dužem od dvije godine bez prekida (prekidi kraći od 15 dana). Ugovori o radu na određeno vrijeme regulirani su članom 19. stav 4. ZOR-a, a na konkretan slučaj se ne može primijeniti odredba člana 14. ZOR-a, koja je brisana i koja se odnosila na zaključivanje ugovora o radu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u nejasnim i kontradiktornim obrazloženjima redovnih sudova koja ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. U vezi sa tim, apelant ističe da su redovni sudovi povodom predmetnog tužbenog zahtjeva dali različita pravna shvatanja konkretnog slučaja, koja se međusobno toliko razlikuju da predmetna pravna stvar zahtijeva da bude ne samo protumačena već i da odluku o pravnom pitanju treba da donese Ustavni sud. Apelant se detaljno bavio obrazloženjima redovnih sudova, citirajući dijelove iz njih kako bi ukazao na njihovu kontradiktornost, tvrdeći da niti jedan sud nije dao pravno relevantno i utemeljeno obrazloženje. Iz obrazloženja ostalo je nejasno da li je apelantu radni odnos prestao sa 19. augustom 2010. godine ili 19. septembrom 2009. godine, kako to tvrdi Kantonalni sud. Apelant ukazuje na dokaze iz kojih proizlazi da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 19. augusta 2010. godine, čime ukazuje na proizvoljno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu redovni sudovi pogrešno tvrde da se na konkretan slučaj ne može primijeniti član 19. stav 4. ZOR-a. Zatim, apelant ukazuje da je Općinski sud izveo pogrešan zaključak da je bio uredno obaviješten o pošiljci tuženog kojom mu je, navodno, poslao ugovor o radu, jer tuženi tu činjenicu tokom postupka nije dokazao. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu na pravilan način obrazložili odluke u kontekstu činjenice da je apelantu prestao ugovor o radu za vrijeme dok je bio na bolovanju, što je vidljivo iz medicinske dokumentacije, a da je bolest uzrokovana povredom na radu. Apelant nije zadovoljan ni vještačenjem vještaka medicinske struke koji nalaz nije sačinio prema pravilima struke, jer nije odgovorio na predmet vještačenja koji mu je određen, odnosno nije utvrdio šta je bio uzrok bolesti kod apelanta zbog koje je morao otvoriti bolovanje. Činjenica jeste da je apelant 15. septembra 2009. godine otvorio bolovanje zbog bolesti, ali je uzrok bolesti posljedica povrede koju je zadobio na radu kod tuženog. Navedeno je vidljivo iz nalaza i mišljenja drugog sudskog vještaka koji su dati u drugom predmetu koji je apelant vodio za naknadu štete protiv tuženog. Dovodeći u vezu ovaj nalaz sa ostalom medicinskom i drugom dokumentacijom redovni sudovi su mogli izvesti zaključak da je povreda koju je apelant zadobio na radu kod tuženog direktno vezana sa povredom na radu. Stoga je tuženi, donoseći sporno rješenje, postupio suprotno čl. 64. i 67. ZOR-a. Apelant ukazuje i da dužina trajanja postupka nije bila u skladu sa pravom na pravično suđenje, ukazujući da mu je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku, tražeći da mu se na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se u apelaciji pozvao, da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju


17. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su apelacione navode ocijenili neosnovanim i predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tuženi je sve prigovore ocijenio neosnovanim. Naglašeno je, između ostalog, da je tačno da su redovni sudovi tužbeni zahtjev odbili iz različitih razloga, ali nije jasno zbog čega bi to dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje – već je upravo suprotno, očito је da se tužbeni zahtjev mogao odbiti iz više različitih razloga kada je tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, tuženi ne osporava navode, jer u tom dijelu nema vlastiti pravni interes.

V. Relevantni propisi


19. Zakon o radu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

2. Ugovor o radu na neodređeno i određeno vrijeme

Član 19.


Ugovor o radu zaključuje se:

1. na neodređeno vrijeme;

2. na određeno vrijeme.

Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine.

Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.

Član 20. tačka 7)


Prekidom ugovora o radu iz člana 19. stav 4. ovog zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog:

7. vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije drugačije utvrđeno.

3. Zaštita zaposlenika privremeno ili trajno nesposobnog za rad

Član 64.


Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu.

U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu sa ovim zakonom i na određeno vrijeme.

Član 67.


Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti.

1. Način prestanka ugovora o radu

Član 86. tačka 6)


Ugovor o radu prestaje:

6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;

20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav (1)


(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.


(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe

Član 123.


(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 147.


Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148. stav (1)


(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje.

Član 154.


(1) Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drugačije.

(2) Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.

Član 420.


U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 162378 20 Rev od 9. aprila 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 16. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo radni spor radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

a) Prigovori u odnosu na osporenu presudu


29. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su sudovi dali kontradiktorna obrazloženja i da je ostalo nejasno kada mu je, zapravo, prestao radni odnos kod tuženog, jer su sudovi dali različita tumačenja konkretne pravne stvari. Apelant problematizira i utvrđeno činjenično stanje, posebno nalaz i mišljenje vještaka za koje smatra da nisu sačinjeni u skladu sa pravilima struke, te primjenu odredaba ZOR-a u kontekstu člana 19. stav (4) ZOR-a, ali i činjenice da je apelantu radni odnos prestao tokom bolovanja zbog bolesti koja je, prema apelantovim tvrdnjama, i nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke u drugom postupku uzrokovana povredom na radu.

30. U vezi s prigovorima kojima se pokreće pitanje proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

32. Ustavni sud ukazuje da se u okviru apelacione nadležnosti bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud "četvrte instance" i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

33. U vezi sa iznesenim prigovorima koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja u kontekstu prigovora u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka, Ustavni sud ponovo ukazuje da zadatak Ustavnog suda nije da supstituira redovne sudove u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, te u tom pravcu upućuje na stavove iznesene u prethodnim tačkama ove odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da iznosi prigovore na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, da je u skladu sa apelantovim konkretnim primjedbama vještak sačinio dopunu nalaza i mišljenja. Pri tome Ustavni sud ne zapaža da je apelant tražio novo vještačenje ukoliko je smatrao da nalaz nije sačinjen u skladu sa pravilima struke. U takvim okolnostima prigovori koje apelant iznosi koji se isključivo svode na nezadovoljstvo nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, dovodeći u pitanje utvrđeno činjenično stanje, ne pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje.

34. U vezi sa apelacionim prigovorima koji se odnose i na apelantove tvrdnje da je izostalo relevantno obrazloženje redovnih sudova za neosnovanost tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele, štaviše, ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske br. 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32). Pri tome žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. Dakle, odluke redovnih sudova trebalo bi da sadržavaju razloge koji su dovoljni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, nezavisno od toga da li je riječ o činjeničnim ili pravnim – materijalnopravnim ili procesnim argumentima. Pošto član 6. Evropske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudija da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke je prije kvantitativne nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ, u načelu, bit će smatrana kompatibilnom sa članom 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV], br. 30544/96, st. 26-30, ECHR 1999-I).

35. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud donio konačnu odluku u ovom predmetu, koju apelant apelacijom osporava, a koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazložio zbog kog razloga smatra da sporno rješenje nije nezakonito i zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz člana 19. stav (4) ZOR-a (vidi tačku 15. ove odluke). Činjenica da su redovni sudovi iznosili različit stav o nekom pravnom pitanju, konkretno kada je apelantu prestao radni odnos kod tuženog 19. septembra 2009. godine ili 19. augusta 2010. godine, per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje u situaciji kada obrazloženje konačne odluke u predmetu zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud iz obrazloženja konačne odluke zapaža da je prešutno obnovljeni ugovor o radu između apelanta i tuženog trajao do 19. augusta 2010. godine, kada je apelant odjavljen sa evidencije PIO, do kada je apelant ostvario sva prava kod tuženog po osnovu rada, odnosno bolovanja. Potom, iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi da u konkretnom slučaju nije ispunjen vremenski uvjet obnovljenih ugovora u trajanju od dvije godine, bez prekida, kako to propisuje član 19. stav (4) ZOR-a, da bi se prešutno produženi ugovor (koji je prestao istekom njegovog važenja, u smislu člana 86. stav 1. tačka 6) ZOR-a) mogao smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Ustavni sud iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost. Pozivanje na odredbe čl. 64. i 67. ZOR-a koje se tiču zaštite zaposlenika privremeno ili trajno nesposobnog za rad uslijed povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti Ustavni sud smatra neosnovanim, jer je tokom postupka utvrđeno da je apelant bolovanje koristio po osnovu bolesti, a ne po osnovu povrede na radu. Tvrdnje koje apelant iznosi u apelaciji u vezi sa nalazom i mišljenjem drugog vještaka u drugom postupku apelant je iznosio tokom postupka, koje su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu, ali te tvrdnje nisu mogle utjecati na drugačiju odluku redovnih sudova.

36. Krećući se u okviru svoje nadležnosti koja, u pravilu, isključuje djelovanje kao suda "četvrte instance", Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava proizvoljnost na koju apelant ukazuje. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu koju apelant osporava, nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Suđenje u razumnom roku


Relevantna načela


37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

39. Ako se predmet višekratno otvara, ili prebacuje sa suda na sud (takozvana praksa jo-jo), Evropski sud je sklon da to tumači kao ozbiljnu otežavajuću okolnost usljed koje je moguće utvrditi kršenje Konvencije čak i ako ukupna dužina postupka ne djeluje prekomjerno (vidi, Evropski sud, Svetlana Orlova v. Rusija).

Period koji se uzima u obzir


40. Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor apelant pokrenuo 1. oktobra 2010. godine tužbom Općinskom sudu, a da je postupak pravosnažno okončan 9. aprila 2020. godine donošenjem presude Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao devet godina i šest mjeseci. Upravo je to relevantni period koji će Ustavni sud ispitati sa aspekta zahtjeva suđenja u razumnom roku.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka


41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o radnom sporu koji je, prema odredbama ZPP, hitan postupak. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud ne uočava da je na bilo koji način svojim postupcima utjecao na dužinu trajanja postupka. Kad je riječ o složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden veliki broj dokaza, uključujući i provođenje dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke i dopunu vještačenja, što je utjecalo na složenost predmeta, ali se zbog toga ne može izvesti zaključak da se radilo o posebno složenom predmetu. Imajući u vidu činjenicu da se, prema odredbama ZOR-a, radi o hitnom postupku, Ustavni sud prima facie uočava da je ukupna dužina trajanja predmetnog postupka neprihvatljiva sa aspekta zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je ključni problem koji je utjecao na ukupnu dužinu trajanja postupka vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje od Kantonalnog suda, kojem su trebale skoro četiri godine da donese rješenje kojim je predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, što je ključno utjecalo na ukupnu dužinu trajanja postupka. Navedeno stoga što je postupak od podnošenja tužbe (1. oktobar 2010. godine), odnosno donošenja prvostepene presude (20. maj 2013. godine) do donošenja procesnog rješenja Kantonalnog suda (3. mart 2017. godine) trajao šest godina i pet mjeseci, što je neprihvatljivo dug period u kom apelant nije ishodio konačnu odluku. Ustavni sud zapaža da je ponovni postupak (računajući od momenta donošenja procesnog rješenja Kantonalnog suda, jer Ustavni sud ne raspolaže podatkom kada je predmet dostavljen Općinskom sudu na ponovno odlučivanje) na tri sudske instance trajao nešto duže od tri godine (tri godine i mjesec dana), čime je postupak pravosnažno okončan. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ponovnom postupku svoje odluke donosili u prikladnim rokovima i da su vodili računa o činjenici da se radi o ponovnom postupku, koji je uz to hitan, što ih je obavezivalo na ažurnije postupanje. Ocjenjujući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da njegova ukupna dužina trajanja ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, posebno period od podnošenja tužbe do donošenja procesnog rješenja Kantonalnog suda, kojim je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Prema mišljenju Ustavnog suda, odgovornost u najvećem dijelu snosi Kantonalni sud zbog razloga koji su prethodno navedeni, ali i Općinski sud čija je odluka ukinuta, što je posljedično dovelo do ponovnog postupka.

42. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke "u razumnom roku", Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje "u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka, uvažavajući sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, bila pretjerano duga.

Pitanje naknade nematerijalne štete


43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu


46. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava, u suštini, veže za kršenje prava na pravično suđenje, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovanim.

VIII. Zaključak


47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je postupak, koji je prema zakonu hitan, na tri sudske instance trajao duže od devet godina (devet godina i šest mjeseci), što odgovorni sudovi ničim nisu opravdali. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, obrazložio neosnovanost tužbenog zahtjeva a iz datog obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje apelant ukazuje.

48. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se pozivanje na kršenje tog prava dovodi u vezu sa navodima o pravičnom suđenju, a neosnovanost tih prigovora je razmotrena u okviru prava na pravično suđenje.

49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!