Službeni glasnik BiH, broj 27/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 993/10, rješavajući apelaciju JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja "Kakanj" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja "Kakanj" d.o.o.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Mal 000169 09 Gž od 5. januara 2010. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja "Kakanj" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 18. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Mal 000169 09 Gž od 5. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 Mal 000169 08 Mal od 24. aprila 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 17. novembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od tužitelja Z.Š. (u daljnjem tekstu: tužitelj) 23. decembra 2013. godine.

3. Općinski i Kantonalni sud su odgovor na apelaciju dostavili 24. novembra 2010. godine, a tužitelj 6. januara 2014. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 26. juna 2013. godine i 26. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužitelj Z.Š. je 9. septembra 2008. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi naknade materijalne štete koja se ogleda u manje ostvarenoj starosnoj penziji zbog neuplaćivanja doprinosa na novčanu naknadu koju je tužitelj primao zbog utvrđene invalidnosti, kao posljedice nesreće na poslu, a koja se ogledala u razlici između ostvarene zarade na radnom mjestu na koje je raspoređen sa preostalom radnom sposobnošću i one zarade koju bi ostvario da nije doživio nesreću na poslu.

7. Presudom Općinskog suda broj 36 0 Mal 000169 08 Mal od 24. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 Mal 000169 09 Gž od 5. januara 2010. godine, obavezan je apelant da na ime naknade materijalne štete za period od 1. decembra 2007. godine do 31. marta 2009. godine isplati tužitelju iznos od 555,99 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. septembra 2008. godine do isplate, i troškovima postupka u iznosu od 1.045,00 KM.

8. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je tužitelj 21. oktobra 1984. godine kao apelantov radnik pretrpio nesreću na poslu zbog čega mu je utvrđena invalidnost sa preostalom radnom sposobnošću počev od 26. marta 1986. godine, te mu je priznato pravo na odgovarajuću naknadu plaće radi rasporeda na drugo radno mjesto, odnosno na isplaćivanje naknade materijalne štete u vidu razlike plaće koju je ostvario ranije u odnosu na novo radno mjesto sa preostalom radnom sposobnošću, te da mu je priznato pravo na starosnu penziju od 1. decembra 2007. godine. Iz obrazloženja presuda, dalje, proizlazi da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Sabine Bećirević utvrđeno da na iznos isplaćene naknade od 8.409,82 KM apelant nije obračunao i uplatio doprinose tužitelju za PIO, te da po tom osnovu utvrđena razlika penzije koju tužitelj prima i penzije koju bi primao da je plaćen doprinos za PIO za period od 1. decembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine iznosi 448,53, a da razlika penzije od 1. januara 2009. godine iznosi 35,82 KM mjesečno.

9. Sudovi nisu prihvatili kao osnovan apelantov prigovor da je vještačenje trebalo da obavi Fond PIO, navodeći da je članom 149. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisano da se vještak određuje prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja, da se imenovani vještak nalazi na listi stalnih sudskih vještaka iz oblasti ekonomije, da se ne radi o složenijim vještačenjima koja se prvenstveno povjeravaju stručnim ustanovama, a pogotovo što Fond PIO ne raspolaže podacima o isplaćenim naknadama tužitelju na ime razlike plaće ostvarene na novom radnom mjestu kao radniku sa preostalom sposobnošću.

10. S obzirom na navedeno, sudovi su utvrdili da bi tužitelj, imajući u vidu odredbe čl. 32, 33. i 34. i 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH i člana 4. stav 4. tačka 2. Zakona o doprinosima FBiH, ostvarivao veću penziju od penzije koju prima da je apelant uplatio doprinose na isplaćene naknade, pa su obavezali apelanta da tužitelju isplati iznose označene u dispozitivu prvostepene presude, a shodno odredbi čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima, uz zakonske zatezne kamate prema odredbi člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je neuplaćivanjem doprinosa štetu pretrpio samo Fond PIO, a ne i tužitelj. Tužitelj bi, prema apelantovom mišljenju, štetu pretrpio samo da je apelant pravosnažnom presudom obavezan da preostale doprinose isplati Fondu PIO, a Fond PIO odbio da dopuni rješenje o određivanju visine penzije za tužitelja. Nakon uplate doprinosa tužitelj može u upravnom postupku ostvariti pravo na eventualnu razliku penzije. Također, smatra da vještačenjem nije pravilno utvrđena visina razlike penzije, te da je vještačenje trebalo da obavi Fond PIO.

b) Odgovor na apelaciju


12. Općinski i Kantonalni sud, kao i tužitelj su u odgovoru na apelaciju naveli da su u postupku pravilno primijenili sva pravila procesnog i materijalnog prava.

V. Relevantni propisi


13. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.


Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.


Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist).

14. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32. stav 1.


Starosna penzija se utvrđuje od mjesečnog prosjeka plaća koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije, počev od 1. januara 1966. godine, a ako nema tih podataka, uzimaju se podaci od 1. januara 1970. godine (u daljem tekstu: penzijski osnov). Kao godina osiguranja iz koje se uzima plaća za utvrđivanje penzijskog osnova uzima se kalendarska godina u kojoj je osiguranik ostvario plaću, odnosno naknadu plaće za najmanje šest mjeseci staža osiguranja. Plaća, odnosno naknada plaće ostvarena u godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na starosnu penziju ne uzima se za utvrđivanje penzijskog osnova. Kada se starosna penzija ostvaruje sa stažom osiguranja kraćim od 15 godina, penzijski osnov se utvrđuje na osnovu prosječne plaće ostvarene za vrijeme ukupnog staža osiguranja.

Član 33.


Za utvrđivanje penzijskog osnova iz člana 32. ovog zakona uzimaju se neto plaće (u daljem tekstu: plaće), i novčane naknade koje je osiguranik ostvario, odnosno neto osnovice osiguranja za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: osnovice osiguranja).

Član 34.


Za utvrđivanje penzijskog osnova uzima se prosječna mjesečna plaća koju je osiguranik ostvario u punom radnom vremenu. Plaća koja je ostvarena radom u vremenu dužem ili kraćem od punog radnog vremena preračunava se na prosječni mjesečni iznos koji odgovara plaći za puno radno vrijeme. Osiguraniku koji je u kalendarskoj godini bio istovremeno u dva ili više radnih odnosa, plaća se računa tako što se uzima ukupna ostvarena plaća i sati provedeni na radu u svim radnim odnosima do punog radnog vremena. Plaća ostvarena radom u vremenu dužem od punog radnog vremena uzima se za utvrđivanje penzijskog osnova samo ako je takav rad imao karakter rada dužeg od punog radnog vremena u smislu propisa o radu.

Član 101. stav 2.


Osiguranik, odnosno lica iz člana 60. Zakona, imaju pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa Zakonom.

15. Zakon o doprinosima ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 2. tačka 2.


Doprinosi se obračunavaju i plaćaju:

2. na isplaćena lična primanja na teret poslodavca;

VI. Dopustivost


16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 Mal 000169 09 Gž od 5. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. januara 2010. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje


22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po tužiteljevoj tužbi protiv apelanta radi naknade materijalne štete. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

24. Navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje da li su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da li su proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada su obavezali apelanta da na ime naknade materijalne štete isplati tužitelju iznos od 555,99 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

25. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. U konkretnom slučaju, postupak pred sudovima se vodio povodom tužiteljevog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je apelant uzrokovao tužitelju materijalnu štete, koja se ogleda u manje ostvarenoj starosnoj penziji zbog neuplaćivanja doprinosa na novčanu naknadu koju je tužitelj primao zbog utvrđene invalidnosti, te da se apelant obaveže da mu tu štetu nadoknadi.

28. Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj 21. oktobra 1984. godine kao apelantov radnik pretrpio nesreću na poslu zbog čega mu je utvrđena invalidnost sa preostalom radnom sposobnošću počev od 26. marta 1986. godine, te da mu je priznato pravo na odgovarajuću naknadu plaće radi rasporeda na drugo radno mjesto, odnosno na isplaćivanje naknade materijalne štete u vidu razlike plaće koju je ostvario ranije u odnosu na novo radno mjesto sa preostalom radnom sposobnošću, te da mu je priznato pravo na starosnu penziju od 1. decembra 2007. godine. Iz obrazloženja presuda, dalje, proizlazi da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno da na iznos isplaćene naknade plaće radi rasporeda na drugo radno mjesto apelant nije obračunao i uplatio doprinose tužitelju za PIO, te da je po tom osnovu utvrđena razlika penzije koju tužitelj prima i penzije koju bi primao da je plaćen doprinos za PIO, pa su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja pozivajući se na odredbe čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima.

29. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom osiguranju FBiH propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za PIO u skladu sa navedenim zakonom. Iz navedenog proizlazi da je upravo ovom odredbom osigurana sudska zaštita osiguranika u slučaju neispunjavanja obaveze poslodavca prema osiguraniku u pogledu uplate doprinosa za PIO, odnosno osiguranik je aktivno legitimiran da od poslodavca sudskim putem zahtijeva uplatu doprinosa za PIO. Pri tome osiguranik je aktivno legitimiran da podnese tužbu protiv poslodavca radi uplate zaostalih doprinosa, odnosno dijela doprinosa u konkretnom slučaju, ne samo za vrijeme dok je u radnom odnosu kod poslodavca nego i nakon ostvarivanja prava na penziju, u slučaju da smatra da mu poslodavac nije uplaćivao i obračunavao doprinose na sva isplaćena lična primanja, kako je propisano Zakonom o doprinosima. Dakle, iz navedenog proizlazi da je odredbom člana 101. stav 2. kroz Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH osiguran mehanizam sudske zaštite radi ostvarivanja prava na uplatu doprinosa i, u skladu s tim, utvrđivanja punog iznosa penzije, te se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obligacionopravni odnos između poslodavca (apelanta) i osiguranika (tužitelja) u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđene i isplaćene penzije tužitelju zbog toga što apelant nije uplaćivao doprinose na novčanu naknadu koju je tužitelj primao zbog utvrđene invalidnosti, već je to odnos koji je reguliran odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu sudovi su trebali primijeniti odredbe ovog zakona, koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima.

30. Stoga, Ustavni sud smatra da je način na koji su sudovi u osporenim presudama primijenili Zakon o obligacionim odnosima proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti presudu Kantonalnog suda, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi


32. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak


33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su sudovi pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenili odredbe Zakona o obligacionim odnosima umjesto Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!