Službeni glasnik BiH, broj 29/14

Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 4162/10, rješavajući apelaciju Saše Lazića i Vase Neškovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. veljače 2014. godine donio


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Saše Lazića i Vase Neškovića, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. srpnja 2010. godine i 118-0-Kžž-09-000 009 od 18. veljače 2010. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vase Neškovića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 001713 12 Kž 3 od 15. veljače 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1."Saša Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 22. rujna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. srpnja 2010. godine i 118-0-Kžž-09-000-009 od 18. veljače 2010. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 4162/10.

2."Vaso Nešković (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Bijeljine kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Predrag Drinić, odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 11. listopada 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Vrhovnog suda br. 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. srpnja 2010. godine i 118-0-Kžž-09-000-009 od 18. veljače 2010. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 4396/10. Drugoapelant je 29. veljače 2012. godine dopunio apelaciju tako što je osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 001713 12 Kž 3 od 15. veljače 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3."S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istoga činjeničnog i pravnog pitanja Ustavni sud je, u smislu članka 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4162/10 i AP 4396/10, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4162/10.

4."Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužiteljstva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) je zatraženo 17. i 21. siječnja 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5."Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni punomoćnicima apelanata 22. veljače 2013. godine.

III. Činjenično stanje


6."Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7."Presudom Okružnog suda broj 012-0 K-08-000 006 od 15. travnja 2009. godine prvoapelant je oslobođen optužbe da je zajedno s drugoapelantom, kao suizvršitelj, lišio života više lica čime je izvršio kazneno djelo teškoga ubojstva iz članka 149. stavak 1. točka 5. u svezi s člankom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Istom presudom je drugoapelant proglašen krivim da je s umišljajem lišio života više osoba čime je počinio kazneno djelo teškoga ubojstva iz članka 149. stavak 1. točka 5. KZ RS za koje je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina. Osim toga, na temelju članka 289. točka b) Zakona o kaznenom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) odbijena je optužba u odnosu na drugoapelanta da je automatski pištolj marke "Škorpion", preciznije označen u izreci presude, koji je njegovo vlasništvo, korišten prilikom izvršenja djela iz osuđujućega dijela izreke presude, dakle da je neovlašteno držao vatreno oružje, čime bi počinio kazneno djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala iz članka 399. stavak 1. KZ RS.

8."U obrazloženju presude je navedeno kako je potvrđenom, i na glavnom pretresu izmijenjenom Optužnicom broj Kt 1025/07 od 31. siječnja 2008. godine, Okružno tužiteljstvo optužilo prvoapelanta i drugoapelanta kao suizvršitelje kaznenoga djela teškoga ubojstva iz članka 149. stavak 1. točka 5. u svezi s člankom 23. KZ RS (s činjeničnim i pravnim opisom kao u oslobađajućem dijelu izreke presude). Odlučujući o utemeljenosti navoda i tvrdnji optužbe i obrane, Okružni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio kako su Slađan Marković i Radmila Marković (u daljnjem tekstu: oštećeni), u noći 19/20. kolovoza 2007. godine, lišeni života, i to Slađan Marković nakon što je zadobio tri prostrelne rane iz automatskoga pištolja "Škorpion" zbog čega je umro, a Radmila Marković nakon što su u nju iz neposredne blizine ispaljena dva hica iz istog automatskog oružja zbog čega je umrla. Okružni sud je potom analizom i ocjenom brojnih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka izveo zaključak o utemeljenosti kaznene optužbe u odnosu na drugoapelanta. S druge strane, u odnosu na prvoapelanta, sadržina i rezultati izvedenih dokaza nisu upućivali na zaključak da je optužba izvan razumne sumnje dokazala postojanje bitnih elemenata dijela optužnice, zbog čega je primjenom odredbe iz članka 3. stavak 2. i članka 290. točka v) ZKP prvoapelant oslobođen optužbe. Okružni sud je istaknuo kako neupitni dokazi među strankama ukazuju da se u prvoapelantovim radnjama sadrže obilježja kaznenoga djela "pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela ili neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca", koja su po njega lakša i povoljnija. Međutim, sud bez izmjene optužnog akta nije mogao prvoapelanta proglasiti krivim jer bi na taj način povrijedio objektivni identitet optužbe ili doveo do pravno neodržive situacije da izreka presude sadrži istodobno osuđujući i oslobađajući dio za isti činjenični opis realno poduzetih radnji.

9."S druge strane, Okružni sud je naveo kako sadržina izvedenih dokaza u odnosu na drugoapelanta skupno tvori iznimno čvrst sustav uvezanih izravnih i neizravnih dokaza koji upućuje na jedini mogući zaključak da je drugoapelant osoba koja je hicima iz automatskoga pištolja usmrtila oštećene. Prihvaćanjem odlučne tvrdnje optužbe, sukladno činjeničnom utvrđenju bitnih okolnosti događaja, izvršena je procesnim zakonom dopustiva izmjena činjeničnog opisa drugoapelantovih radnji, pri čemu su neke činjenice i radnje dopunjene, konkretizirane i preciznije određene a nedokazane kao nepotrebne uklonjene, nalazeći kako realna drugoapelantova djelatnost sadrži bitna obilježja dijela iz optužbe (osim da je postupao kao suizvršitelj) i proglasio ga krivim zbog kaznenoga djela teškoga ubojstva iz članka 149. stavak 1. točka 5. KZ RS. Naime, dokazi provedeni na glavnom pretresu izvan razumne sumnje potvrđuju zaključak o njegovoj krivnji. Odlučujući o visini kazne s aspekta opće i specijalne prevencije, Okružni sud je zaključio kako je izrečena kazna adekvatna težini izvršenoga kaznenog djela.

10."Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-09-000 139 od 24. rujna 2009. godine povodom priziva Okružnog tužiteljstva, drugoapelanta i njegovoga branitelja, ukinuo Presudu Okružnog suda broj 012-0-K-08-000 006 od 15. travnja 2009. godine i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.

11."U nastavku postupka pred Vrhovnim sudom provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka Radovana Neškovića, Đorđija Lazića i Dragana Dragojlovića, dok sud ostali dokazi izvedeni na glavnom pretresu pred Okružnim sudom prihvaćeni kao dokazni materijal sukladno odredbi članka 331. stavak 2. ZKP.

12."Na temelju rezultata izvedenih dokaza, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kžž-09-000 009 od 18. veljače 2010. godine kojom su prvoapelant i drugoapelant proglašeni krivim da su kao suizvršitelji s umišljajem lišili života dvije osobe (oštećene) čime su počinili kazneno djelo teškoga ubojstva iz članka 149. stavak 1. točka 5. u svezi s člankom 23. KZ RS (radnjama opisanim u izreci presude). Prvoapelantu je izrekom ove presude za navedeno kazneno djelo izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina, a drugoapelantu kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Osim toga, drugoapelantu je izrečena mjera oduzimanja automatskoga pištolja "Škorpion", koji je uporabljen pri izvršenju kaznenoga djela.

13."Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo kako je izmijenjenom optužnicom na glavnom pretresu pred tim sudom obojici apelanata kao suizvršiteljima stavljeno na teret kazneno djelo iz izreke presude koje su izvršili po prethodnome dogovoru. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao na neophodnost da se iznese sadržaj nekih dokaza iz prvostupanjskog postupka ponovljenih na pretresu pred tim sudom, te u svezi s tom odlučnom činjenicom da su oba apelanta bili na licu mjesta gdje su lišeni života oboje oštećenih. Činjenična utvrđenja izreke presude su zasnovana na dokazima koji su izvedeni na pretresu pred Vrhovnim sudom i dokazima koje je izveo Okružni sud koji su ocijenjeni drugačije, pa je izveden drugačiji zaključak u odnosu na prvoapelanta koji je prvostupanjskom presudom bio oslobođen optužbe zbog nedostatka dokaza, sukladno odredbi iz članka 290. točka v) ZKP. Naime, Vrhovni sud je istaknuo kako je u odnosu na prvoapelanta prvostupanjska presuda bila zahvaćena bitnom povredom odredaba kaznenoga postupka koja se manifestirala u odsustvu razloga o odlučnim činjenicama, jer je ostalo nerazjašnjeno jesu li kazneno djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret počinili obojica (prvoapelant i drugoapelant) ili samo jedan od njih. Do zaključka da su kazneno djelo počinili kao suizvršitelji, Vrhovni sud je došao ocjenom sadržaja materijalnih dokaza prikupljenih uviđajem na licu mjesta, na dva lokaliteta (u Lukavičkoj Obriježi gdje je ubijen Slađan Marković i u Velikoj Obarskoj gdje je lišena života Radmila Marković) i na temelju obavljenih vještačenja, svjedočenja vještaka na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom, kao i pred Vrhovnim sudom. Iz zapisnika o očevidu s lica mjesta (na oba lokaliteta) proizlazi detaljan opis oštećenih koji su lišeni života, a navedena činjenica je objektivno utvrđena i na temelju sudsko-medicinskog vještačenja, pregleda i obdukcije leševa, koje je izvršio dr. Zdenko Cirhlaž (da su oboje oštećenih ubijeni projektilima iz vatrenoga oružja). Iz nalaza vještaka MUP-a Đorđa Odžakovića i Mirka Popovića je utvrđeno kako čahure pronađene na mjestu lišenja života oštećenih odgovaraju čahurama pronađenim u drugoapelantovoj garaži, pa je izveden zaključak kako je oružje kojim su oštećeni lišeni života pripadalo drugoapelantu. Istaknuto je kako su obojica apelanata svjedočila na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom, ali su njihova svjedočenja apsolutno proturječna, te je iz toga razloga, po ocjeni Vrhovnog suda, bilo nužno s više kritičnosti iznijeti sadržaj i ocjenu drugih materijalnih dokaza koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku (kako bi se vidjelo šta iz njih proizlazi) uz naglašavanje da kritični događaj karakterizira odsustvo neposrednih očevidaca čina lišavanja života oštećenih. U tome smislu, Vrhovni sud je na temelju iskaza svjedoka kriminalističkog tehničara Siniše Vručinića, koji je izvršio kriminalističko-tehnički pregled vozila "Fiat Lancia" drugoapelantovo vlasništvo, utvrdio kako biološki tragovi pronađeni u tome vozilu odgovaraju oštećenoj Radmili Marković. Potom je izvršena ocjena sadržaja iskaza svjedoka Dragana Dragojlovića iz prvostupanjskoga postupka nakon čega je ovaj svjedok saslušan i na pretresu pred Vrhovnim sudom, a potom je njegov iskaz doveden u kontekst s prvoapelantovim svjedočenjem. Za Vrhovni sud je svjedočenje ovoga svjedoka bitno jer prvoapelanta i drugoapelanta dovodi u izravnu vezu s područjem gdje je oštećeni Slađan Marković lišen života, dakle Ugljevik, budući da su obojica poricali da su uopće bili u Ugljeviku. Vrhovni sud je u ovome dijelu prihvatio iskaz svjedoka Dragojlovića, jer svjedok nema nikakvog razloga tvrditi drugačije. Potom je izvršena ocjena sadržaja svjedočenja Đorđija Lazića (prvoapelantovog oca) i njegov iskaz je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na telefonski razgovor koji je prvoapelant obavio s drugoapelantom u noći 19/20. kolovoz 2007. godine, koji su registrirani i u listingu odlaznih poziva s fiksnog telefona koji je vlasništvo ovoga svjedoka. Glede činjenice jesu li oštećeni kritične noći 19/20. kolovoz 2007. godine bili zajedno, ocijenjen je dokaz proveden pred prvostupanjskim sudom i to saslušanjem roditelja oštećenih, te je bez dvojbe utvrđeno kako su oboje oštećenih lišeni života u noći 19/20. kolovoz 2007. godine. Iskazi svjedoka Milorada Tanackovića, Vidosava Enjakovića, Petra Vasilića, Stojanke i Slavka Đukanovića, su ocijenjeni u smislu vremena i okolnosti koje su prethodile izvršenju kaznenoga djela, zbog čega po ocjeni Vrhovnog suda iskazi navedenih svjedoka nisu toliko značajni.

14."Vrhovni sud je na temelju svih izvedenih dokaza nesumnjivo utvrdio kako je drugoapelant postupao kao neposredni izvršitelj lišavanja života oštećenih, a da je prvoapelant, iako nije neposredno poduzeo radnje izvršenja, imao odlučujuću ulogu u izvršenju kaznenoga djela. Takav zaključak je utemeljen na nesumnjivom utvrđenju da su oštećenim smrtonosne povrede nanesene iz automatskog pištolja "Škorpion" za koji je bez sumnje utvrđeno da je drugoapelantovo vlasništvo, a vještačenjem čahura na oba lokaliteta (gdje su oštećeni lišeni života) je utvrđeno kako pripadaju tom oružju. Osim toga, mobilni telefon koji je pripadao oštećenoj Radmili je bio u posjedu drugoapelanta, a potom njegovoga oca koji ga je prodao a tu je činjenicu potvrdio pred sudom. Vrhovni sud je imao u vidu iskaze obojice apelanata, koji su se družili i zajedno vršili kaznena djela (što proizlazi iz pravomoćnih presuda Okružnog suda) cijeneći da je njihovo svjedočenje, kojim negiraju prisustvo na mjestu gdje je lišena života oštećena Radmila Marković, neprihvatljivo jer je u oprečnosti s ostalim provedenim dokazima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se lišavanje života oštećenoga Slađana Markovića na jednom lokalitetu i lišavanje života oštećene Radmile Marković na drugome lokalitetu, koje je od prvog udaljeno 25 km, nužno mora promatrati u kontinuitetu kriminalne djelatnosti obojice apelanata. S tim u vezi je navedeno kako iz iskaza roditelja oštećenih u svojstvu svjedoka nesumnjivo proizlazi da su oba ubojstva izvršena noću, a iz ostalih dokaza da su apelanti bili zajedno tijekom cijele noći i da su postupali po prethodnom dogovoru, dakle kao suizvršitelji.

15."Odlučujući o vrsti i mjeri kazne, Vrhovni sud je na strani prvoapelanta i drugoapelanta utvrdio otežavajuće okolnosti da su oštećene lišili života bez ikakvog povoda i razloga, da su pri izvršenju djela ispoljili hladnokrvnost i neosjetljivost, da su ponašanjem nakon izvršenoga djela organima gonjenja otežali postupak otkrivanja, da su ranije osuđivani (za djela protiv imovine u kojima su ispoljavali silu) te je cijenjena životna dob oštećenih (Radmila je imala 16 godina a Slađan 24). Imajući u vidu svrhu kažnjavanja iz članka 28. KZ RS, Vrhovni sud je ocijenio kako će se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju ostvariti samo osudom na kaznu dugotrajnog zatvora, kao najstrožom kaznenom sankcijom propisanom u KZ RS. Pri tome je utvrđeno kako je kaznena odgovornost drugoapelanta veća od odgovornosti prvoapelanta, zbog čega je njemu izrečena i stroža kazna.

16."Apelanti su protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-09-000 009 od 18. veljače 2010. godine izjavili prizive trećestupanjskom vijeću Vrhovnog suda.

17."Vrhovni sud je u trećestupanjskom vijeću donio Presudu broj 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. srpnja 2010. godine kojom su prizivi prvoapelanta i drugoapelanta odbijeni i potvrđena drugostupanjska presuda Vrhovnog suda od 18. veljače 2010. godine. Prizivima je drugostupanjska presuda pobijana zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te nepravilnog i nepotpunog činjeničnog stanja.

18."U vezi s bitnim povredama postupka, Vrhovni sud je naveo kako je prizivima ukazano na izreku presude koja je prema navodima prizivi nerazumljiva jer ne sadrži vrijeme izvršenja kaznenog djela već samo doba dana određenog datuma, što je nedovoljno. Smatrajući ovaj prizivni navod neutemeljenim, Vrhovni sud je istaknuo kako zakonska sintagma članka 242. stavak 1. točka v) ZKP "vrijeme i mjesto izvršenja djela" podrazumijeva da će se u optužnici, a sud u izreci, navesti i sat kad je kazneno djelo učinjeno, ako je to moguće utvrditi. Oprečno tome, dovoljno je to vrijeme odrediti što je najbliže moguće prema raspoloživim dokazima, a ovo je prihvatljivo u konkretnom slučaju, jer od sata izvršenja djela ne ovisi primjena neke od odredbi kaznenoga zakona. Stoga je zaključeno kako izreka presude u kojoj je navedeno da je kazneno djelo učinjeno noću 19/20. kolovoz 2007. godine sadrži sve elemente koje zahtijeva odredba članka 299. stavak 1. točka a) ZKP-a.

19."U vezi s prigovorima kojima je ukazano na kontradiktornost izreke, razlozima i odlučnim činjenicama pobijane presude, koji se dovode u vezu s rješenjem o ukidanju prvostupanjske presude i kasnijim neotklanjanjem nedostataka i propusta učinjenih pred prvostupanjskim sudom, Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti tvrdnja da sud nije postupio sukladno svojim ranijim rješenjem da se otklone bitne povrede zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama. Naime, u tom je rješenju navedeno da će se u ponovnom postupku ocijeniti, ako se ukaže potreba, da neki od izvedenih dokaza budu ponovljeni i pred drugostupanjskim sudom. Navedeno je kako je, postupajući sukladno odredbi članka 331. stavak 2. ZKP-a, drugostupanjski sud prihvatio ranije izvedene dokaze a neke je i sam ponovio, npr. saslušanje svjedoka Dragana Dragojlovića. To što nije saslušavao i druge svjedoke ne znači da je počinio bitnu povredu postupka, jer je o njihovom sadržaju, vrijednosti i utjecaju na utvrđivanje odlučnih činjenica u svojoj presudi naveo razvidne i potpune razloge. Činjenica da prizivi ne prihvaćaju pojedine iskaze svjedoka, po ocjeni trećestupanjskog vijeća Vrhovnog suda, ne dovodi u pitanje nedostatak razloga o odlučnim činjenicama već vodi ka pobijanju činjeničnog stanja.

20."Prizivima je potom ukazano na izmjenu optužnice na pretresu pred drugostupanjskim sudom. S tim u svezi, trećestupanjsko vijeće je navelo da je odredbom članka 290. ZKP-a, koja se prema odredbi članka 331. stavak 1. ZKP-a primjenjuje na pretresu pred drugostupanjskim sudom, tužitelju je dato pravo da izmijeni optužnicu ako dokazi ukazuju na izmijenjeno činjenično stanje. To je, dakle, subjektivna procjena tužitelja i to pravo mu se ne može uskratiti, a o utemeljenosti takve izmijenjene optužnice sud odlučuje presudom. Pri tome se obrani mora omogućiti da se o tome izjasni, a prizivima apelanata se ne ukazuje da je to pravo obrani bilo uskraćeno, te su stoga i ovi navodi neutemeljeni.

21."Glede drugoapelantovoga prizivnog prigovora da kriminalističko-tehnički pregled njegovoga vozila i dokazi koji su na takav način pribavljeni nisu zakoniti, Vrhovni sud je naveo kako se ovaj prigovor zasniva na tvrdnji da zakon ovakav pregled ne poznaje kao zasebnu radnju i da sud zakonitost crpi iz naredbe tužiteljstva o provođenju istrage iako je za takvu radnju bila potrebna naredba suda. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju u pitanju radnja uviđaja a ne radnja pretresanja koja je u nadležnosti tužiteljstva. Uviđaj nije radnja koja se mora okončati u jednom danu niti nužno ograničiti na jednu lokaciju i na njoj pronađene predmete, a može se sastojati iz više radnji. Sukladno odredbi iz članka 159. stavak 1. ZKP uviđaj se vrši, između ostaloga, uz pomoć lica kriminalističko-tehničke struke koji će pomoći pronalaženju, osiguravanju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja, sačiniti skicu ili fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke a zadaci se ovoj osobi mogu dati i u naredbi o provođenju istrage, kao što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Dakle, kako je zaključeno, pregled vozila je sastavni dio jedinstvene radnje uviđaja za koju nije potrebna naredba suda, i zbog toga su dokazi pribavljeni na takav način zakoniti.

22."U oba priziva je ukazano na nezakonitost službene zabilješke o ispitivanju drugoapelanta koje je obavljeno nakon što su predati tužitelju. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo kako je ispitivanje obavljeno na osobni zahtjev drugoapelanta, o čemu je sačinjena službena zabilješka (članak 227. stavak 1. ZKP) a ne zapisnik o ispitivanju osumnjičenoga. U konkretnom slučaju, u pitanju je prikupljanje informacija koje mogu biti korisne u kaznenome postupku, a dostavljanjem sačinjene zabilješke tužitelju postupljeno je sukladno odredbi članka 226. stavak 2. ZKP. Iz navedenoga proizlazi kako apelant nije ispitan u svojstvu osumnjičenoga, kada bi se morale primijeniti odredbe čl. 142. i 143. ZKP-a.

23."Glede pravilnosti i potpunosti utvrđenoga činjeničnog stanja, prizivima su negirani zaključci prvostupanjskoga suda o prisutnosti oštećene Radmile Marković u drugoapelantovome vozilu, dobiveni na temelju rezultata DNK analize. Vrhovni sud je, cijeneći ovaj prigovor neutemeljenim, istaknuo kako je prvostupanjski sud osim DNK analize cijenio i druge dokaze, materijalne tragove koji su ukazivali na njezinu prisutnost u vozilu (njezine papuče), dakle u kontekstu svih ostalih provedenih dokaza.

24."Vrhovni sud je nadalje istaknuo kako je u prizivima iskaz svjedoka Dragana Dragojlovića podvrgnut posebnoj kritici. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, iskaz ovoga svjedoka je drugostupanjski sud ocijenio s posebnom pozornošću, a provjeren je i doveden u kontekst sa svim ostalim dokazima, pa se prizivnim prigovorima ne može dovesti u sumnju. Naime, ovaj iskaz je, kako proizlazi iz njegovoga sadržaja, logičan, uvjerljiv, nepristran i može se prihvatiti u izvođenju zaključka da su apelanti kritične večeri bili na području Ugljevika. Trećestupanjsko vijeće je istaknulo kako se postojanje dogovora između prvoapelanta i drugoapelanta u pobijanoj presudi izvodi iz realno poduzetih radnji i aktivnosti apelanata, od uočavanja oštećenih do njihovoga lišavanja života i uklanjanja leša oštećene Radmile Marković. Zbog toga su neutemeljene tvrdnje priziva da nije bilo dokaza o postojanju dogovora između apelanata. S tim u vezi je navedeno kako pobijana presuda glede postojanja umišljaja apelanata da oštećene liše života daje iscrpne, uvjerljive i na dokazima prihvatljive razloge, koje je prihvatilo trećestupanjsko vijeće. Takav je zaključak pobijana presuda izvela ocjenom poduzetih radnji koje logičkom vezom i nastalom posljedicom grade razvidnu strukturu izravnoga umišljaja. Polazeći od toga da je drugostupanjska presuda utvrdila sve odlučne činjenice koje se tiču radnji prvoapelanta i drugoapelanta, onda je utemeljeno izveden zaključak da su postupali s izravnim umišljajem.

25."Osim navedenoga, prizivima je ukazano na nedostatak motiva za izvršenje kaznenoga djela. S tim u svezi, Vrhovni sud je istaknuo kako je motiv psihološka pobuda iz koje se čini kazneno djelo, te je nužno utvrditi motiv za pojedine oblike teških ubojstava, kao što su koristoljublje, bezobzirna osveta ili druge osobito niske pobude. U konkretnom slučaju nije nužno utvrditi motiv, jer kod kaznenoga djela teškoga ubojstva motiv ne čini obilježje kaznenoga djela, već ima značaj za odmjeravanje kazne. Iz navedenoga razloga se ni ovaj prizivni prigovor nije mogao prihvatiti kao utemeljen.

Postupak drugoapelanta povodom zahtjeva za ponavljanje kaznenog postupka


26."Otac drugoapelanta Radovan Nešković je protiv Presude Vrhovnog suda broj 118.0-Kžž-09-000009 od 18. veljače 2010. godine podnio zahtjev za ponavljanje kaznenoga postupka. Okružni sud je, odlučujući o zahtjevu, donio Rješenje broj 12 0 K 001713 10 Kvl od 11. listopada 2010. godine kojim je odbačen zahtjev Radovana Neškovića. Okružni sud je imao u vidu odredbu članka 344. stavak 1. ZKP-a kojom su obuhvaćene ovlaštene osobe koje mogu podnijeti vanredni pravni lijek, pa uzimajući u obzir da je zahtjev podnio drugoapelantov otac, koji prema citiranoj zakonskoj odredbi nije ovlašten za podnošenje ovoga zahtjeva, on je odbačen u smislu odredbe iz članka 346. stavak 1. ZKP-a.

27."Drugoapelant je također protiv presude Vrhovnog suda od 18. veljače 2010. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka u korist osuđenog. Okružni sud je Rješenjem broj 12 0 K 001713 11 Kvl 3 od 16. prosinca 2011. godine odbio zahtjev za ponavljanje, ističući u obrazloženju kako se zahtjev temelji na nezadovoljstvu provedenim vještačenjem, konkretnije DNK analizom bioloških tragova pronađenih u njegovome vozilu i ocjenom vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka. Iz navedenoga je Okružni sud zaključio da je zahtjev podnesen zbog nedostataka činjenične osnove presude s prijedlogom da se u ponovnome postupku te nepravilnosti otklone. Ponavljanje kaznenoga postupka u korist osuđenoga po tome osnovu se može dozvoliti, kako je dalje obrazloženo, ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pozornosti i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnome pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje osobe koja je bila osuđena. Dakle, te činjenice i dokazi moraju biti novi po svojoj suštini i sadržaju, a ne oni koji su već bili predmetom ocjene u kaznenome postupku. Budući da se zahtjev za ponavljanje temelji na tvrdnji da su presude utemeljene na nezakonito i nestručno obavljenom očevidu i propustima suda da savjesno i brižljivo cijeni iskaze saslušanih svjedoka, pri čemu nisu ponuđeni nikakvi novi dokazi, Okružni sud je ocijenio kako je zahtjev za ponavljanjem kaznenoga postupka neutemeljen, te je donesena odluka na temelju članka 347. stavak 1. ZKP.

28."Odlučujući o prizivima drugoapelanta, njegovoga oca i njegovoga branitelja protiv rješenja Okružnog suda od 6. prosinca 2011. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 K 001713 12 Kž 3 od 15. veljače 2012. godine kojima su prizivi odbijeni kao neutemeljeni. U obrazloženju ovoga rješenja je navedeno kako je drugoapelant u svojstvu osuđenoga u dopuni svojega zahtjeva naveo da traži ponavljanje postupka završenoga pravomoćnom presudom iz razloga propisanih u odredbi članka 342. stavak 1. točka b) ZKP i člankom 333. stavak 1. točka v) ZKP, koje se iz navedenoga osnova može dozvoliti ako se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi. Po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je postupio pravilno kada je zahtjev za ponavljanjem odbio, o čemu je u obrazloženju svojega rješenja naveo valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio taj sud jer nisu ponuđeni nikakvi novi dokazi koji već nisu bili predmetom sudske ocjene a prizivima se ne iznosi argumentacija kojom bi se dovela u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanoga rješenja.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


29."Prvoapelant je ukazao kako mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točka b) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). S tim u svezi je ukazao na bitne povrede odredaba kaznenoga postupka koje se ogledaju u nedostatku odlučnih činjenica, ocjeni dokaza, kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo (članak 2. ZKP-a da nitko nevin ne bude osuđen) i načela pravičnosti. Osim navedenoga, ukazao je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, prije svega na nedostatak dokaza kojima bi na nesumnjiv način bilo utvrđeno kako je u kritično vrijeme bio zajedno s drugoapelantom i na nedostatak koji se odnosi na oblik suučesništva da je sudjelovao u izvršenju kaznenoga djela. S tim u svezi je naveo kako je Vrhovni sud u oba svoja vijeća ušao u sferu indicija, sumnji, pretpostavki i špekulacija cijeneći dokaze suviše slobodno, ne analizirajući dokaze do kraja, pa smatra da su presude u dijelu koji se tiče odlučnih činjenica i oblika suučesništva, donesene uz očevidno proizvoljnu primjenu materijalnoga prava. Odluke su, kako je dalje naveo, utemeljene na nezakonito pribavljenim dokazima u kojem smislu je već u prizivu ukazivao na nedopustivost korištenja tih dokaza – službene zabilješke MUP-a sačinjene 27. rujna 2007. godine i na taj način prejudiciranjem njegove krivnje. Ukazao je i na kršenje prava na obranu u vezi s izmjenom optužnice i umanjenjem značaja točnog vremena izvršenja kaznenoga djela o kojemu je ovisila provjera njegovoga alibija, navodeći da se tužiteljstvo prilagođavalo njegovoj obrani, umjesto da bude oprečno. Predložio je da se osporene presude Vrhovnog suda ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

30."Drugoapelant je u apelaciji ukazao na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. S tim u vezi je istaknuo kako je u prvobitnoj optužnici, koju je potvrdio sudac za prethodni postupak, kao jedini izvršitelj kaznenoga djela bio označen prvoapelant; u izmijenjenoj optužnici se koristio izraz "jedan od njih", a prvostupanjskom presudom je kao jedini izvršitelj označen drugoapelant. S tim u svezi je istaknuo kako je osnovna greška drugostupanjskoga suda što je u rješavanju predmeta kao osnovno polazište prihvatio prvostupanjsku presudu. Činjenična utvrđenja osporene presude proizlaze iz nezakonito izvedenoga dokaza saslušanjem policajaca koji su sačinili službenu zabilješku s njegovom izjavom 27. rujna 2007. godine, te u tome smislu smatra kako je obrazloženje Vrhovnog suda u koliziji s odredbama ZKP-a o načinu uzimanja izjave i uvjetima kako se ona može predočiti. Međutim, Vrhovni sud je nezakonito uzetu izjavu koristio kao utvrđenja u obrazloženju presuda. Ukazao je kako Vrhovni sud nije imao niti jedan valjan dokaz na temelju kojega bi uspostavio vezu između kaznenoga djela i njega kao izvršitelja, već tu svoju tezu gradi na fikcijama i nezakonito prihvaćenom dokazu. S tim u svezi, osim načina uzimanja izjave o čemu je sačinjena službena zabilješka, ukazao je kako se pri pregledu njegovoga vozila radilo o klasičnome "pretresu" a ne pregledu vozila, kojom prilikom su navodno pronađeni biološki tragovi koji su sudu kasnije poslužili kao dokaz. Naveo je kako ZKP ne poznaje pregled vozila kao posebnu istražnu radnju i da je stoga bilo neophodno postojanje zakonite naredbe nadležnoga suda. Apelant je izrazio sumnju glede prihvaćanja izjave svjedoka Dragana Dragojlovića, ukazujući da je taj svjedok uglavnom kaznena djela kao suizvršitelj činio s prvoapelantom, s kojim je prijatelj od djetinjstva, a da je njega (drugoapelanta) "uvukao" u cijelu priču kako bi opravdao sebe.

b) Odgovor na apelaciju


31."Vrhovni sud je u odgovorima na apelaciju u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta istaknuo da njihovi prigovori istaknuti u apelacijama nemaju osnovu u spisu i osporenim presudama, jer su prizivni navodi cijenjeni savjesno i u mjeri koju dopušta ZKP, o čemu su u presudi dati razvidni i iscrpni odgovori. Smatrajući da su apelacije neutemeljene, Vrhovni sud je predložio da se odbiju.

32."Okružno tužiteljstvo u odgovoru na apelaciju ističe da su apelacioni razlozi već korišteni u prizivima protiv presude Vrhovnog suda o čemu je donesena konačna odluka i navedeni razvidni razlozi iz kojih proizlazi da nisu povrijeđena prava apelanata na koje ukazuju u apelacijama.

V. Relevantni propisi


33."U Kaznenom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase:

Teško ubistvo

Član 149.


(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:

5) ko umišljajno liši života dva ili više lica, a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu djeteta pri porođaju ili ubistvu učinjenom pod osobito olakšavajućim okolnostima (član 148. stav 2.);

Saizvršilaštvo

Član 23.


Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

34."U Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske (Prečišćeni tekst "Službeni glasnik RS" broj 100/09) relevantne odredbe glase:

Članak 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo

(1) Svatko se drži nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne ustvrdi njegova krivnja.

(2) Dvojbu glede postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 10.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili bilo koje druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga zakona.

(3) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovoga članka.

Članak 15.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 142.
Temeljne odredbe o ispitivanju

(1) Ispitivanje osumnjičenika u istrazi obavlja tužitelj ili ovlaštena službena osoba.

Članak 157.
Poduzimanje očevida

Očevid se poduzima kada je za ustvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebito izravno opažanje.

Članak 178.
Kada se obavlja analiza DNK

(1) Analiza DNK može se obavljati ukoliko je to neophodno potrebito za određivanje identiteta ili činjenica da li tragovi materija koji su otkriveni potiču od osumnjičenika, odnosno optuženika ili oštećenika.

Članak 226. st. 1. i 2.
Nadzor tužitelja nad radom ovlaštenih službenih osoba

(1) Ako postoje temelji dvojbe da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora preko pet godina, ovlaštena službena osoba je dužna odmah obavijestiti tužitelja i pod njegovim nadzorom poduzeti potrebite mjere da se pronađe izvršitelj krivičnoga djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenika ili susudionika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnoga djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnomu postupku.

(2) Ako postoje temelji dvojbe da je izvršeno krivično djelo iz stavka 1. ovoga članka, ovlaštena službena osoba dužna je u slučaju opasnosti od odgode poduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stavka 1. ovoga članka. Prigodom poduzimanja ovih radnji ovlaštena službena osoba dužna je postupiti po ovomu zakonu. O svemu što je poduzeto ovlaštena službena osoba dužna je odmah obavijestiti tužitelja i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.

Članak 227.
Uzimanje izjava i prikupljanje dokaza

(1) Radi izvršenja zadataka iz članka 226. ovoga zakona, ovlaštena službena osoba može: prikupljati potrebite izjave od osoba; izvršiti potrebit pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljaga; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebito da se obavi određena radnja; poduzeti potrebite mjere u svezi sa ustvrđivanjem identiteta osoba i predmeta; raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga; u nazočenju odgovorne osobe pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih poduzeća i ustanova; obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i poduzeti druge potrebite mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su ustvrđene pri poduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti sastavit će se zapisnik ili službena zabilježba.

(2) Pri prikupljanju izjava od osobe ovlaštena službena osoba može izdati pismeni poziv osobi da dođe u službene prostorije, pod uvjetom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja. Osoba ne mora dati nikakvu izjavu ili odgovarati na pitanja koja joj ovlaštena službena osoba postavlja, osim davanja osobnih podataka, o čemu će ju ovlaštena službena osoba poučiti.

(3) Prigodom prikupljanja izjava od osobe ovlaštena službena osoba će postupiti sukladno članku 143. ovoga zakona, odnosno sukladno članku 151. ovoga zakona. U tomu slučaju se zapisnici o prikupljenim obavijestima mogu uporabiti kao dokazi u krivičnomu postupku.

(4) Osoba prema kojoj je primijenjena neka od radnji ili mjera iz ovoga članka ima pravo podnijeti pritužbu tužitelju u roku od tri dana. Tužitelj će provjeriti utemeljenost pritužbe i, ako ustvrdi da su se u poduzetim radnjama ili mjerama stekla obilježja krivičnog djela ili povreda radne obveze, postupit će prema pritužbi sukladno zakonu.

(5) Na temelju prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni ovlaštena službena osoba sastavlja izvješće. Uz izvješće se dostavljaju i predmeti, skice, fotografije, pribavljena izvješća, spisi o poduzetim mjerama i radnjama, službene zabilježbe, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključivo sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičeniku. Ako ovlaštena službena osoba poslije podnošenja izvješća sazna za nove činjenice, dokaze ili tragove krivičnog djela, dužna je prikupljati potrebite obavijesti i izvješće o tomu, kao dopunu prethodnoga izvješća, odmah predati tužitelju.

(...)

Članak 241.
Podizanje optužnice

(1) Kad u tijeku istrage tužitelj nađe da postoji dostatno dokaza iz kojih proizilazi utemeljena dvojba da je osumnjičenik učinio krivično djelo, pripravit će i uputiti optužnicu sucu za prethodno saslušanje.

(2) Nakon podizanja optužnice osumnjičenik, odnosno optuženik i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

(3) Nakon podizanja optužnice stranke ili branitelj mogu predlagati sucu za prethodno saslušanje poduzimanje radnji sukladno članku 231. ovoga zakona.

Članak 242. stavak 1. točka v)
Sadržaj optužnice

(1) Optužnica sadrži:

v) opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebite da se krivično djelo što preciznije odredi,

Članak 290.
Izmjena optužnice

Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripravljanja obrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne obavlja se potvrđivanje optužnice.

Članak 295.
Dokazi na kojima se temelji presuda

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 299.
Presuda kojom se optuženik oglašava krivim

(1) U presudi u kojoj se optuženik oglašava krivim sud će izreći:

a) za koje se djelo oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;

Članak 328.
Preinačenje prvostupanjske presude

(1) Drugostupanjski sud će, uvažavajući priziv, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako drži da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno ustvrđene i da se obzirom na ustvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz članka 311. stavak 1. t. đ), e) i i) ovoga zakona.

Članak 329.
Ukidanje prvostupanjske presude i održavanje pretresa

(1) Drugostupanjski sud će, uvažavajući priziv, rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i odrediti održavanje pretresa ako ustvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz članka 328. stavak 1. ovoga zakona,

b) je potrebito izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostupanjskom postupku izvedene dokaze uslijed kojih je činjenično stanje pogrješno i nepotpuno ustvrđeno.

(...)

Članak 330.
Obrazloženje odluke kojom se ukida prvostupanjska odluka

U obrazloženju rješenja kojim se ukida prvostupanjska presuda navest će se samo kratki razlozi za ukidanje.

Članak 331.
Pretres pred drugostupanjskim sudom

(1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostupanjskom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostupanjskim sudom.

(2) Ako vijeće drugostupanjskog suda ustanovi da je potrebito ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostupanjskom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prigodom svjedočenja bili unakrsno ispitani od oprječne stranke ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od oprječne stranke ili branitelja, iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko je riječ o dokazima iz članka 276. stavak 2. točka d) ovoga zakona.

(3) Odredbe stavka 2. ovoga članka ne odnose se na osobe koje mogu odbiti svjedočenje (članak 148. ovoga zakona).

Članak 332.
Opća odredba

(1) Protiv presude drugostupanjskog suda dozvoljen je priziv u slučaju ako je:

a) drugostupanjski sud izrekao kaznu dugotrajnog zatvora ili potvrdio presudu prvostupanjskog suda kojom je izrečena takva kazna,

(...)

(2) O prizivu protiv drugostupanjske presude odlučuje trećestupanjsko vijeće Vrhovnog suda. Pred ovim vijećem ne može se održati pretres.

VI. Dopustivost


35."Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

a) U odnosu na osporeno rješenje


36."Pri ispitivanju dopustivosti dopune drugoapelantove apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini i prema kojoj apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom. U vezi s navedenim, Ustavni sud opaža kako apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 001713 12 Kž 3 od 15. veljače 2012. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za ponavljanjem pravomoćno okončanoga postupka, smatrajući da je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud, međutim, opaža kako se osporenim rješenjem Vrhovnog suda nije odlučivalo o utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome jesu li ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje kaznenog postupka. Stoga Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovoga aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, između ostaloga, Ustavni sud, Odluka AP 985/09 od 6. prosinca 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključuje kako ovaj postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa zaključuje da je apelacija u ovome dijelu nedopuštena, zbog čega se odbacuje kao ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

b) U odnosu na osporene presude


37."Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na konačnu presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud napominje kako sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.

38."U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. srpnja 2010. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelanti su osporenu presudu primili 13. kolovoza 2010. godine a apelaciju je prvoapelant podnio 22. rujna 2010. godine, a drugoapelant 11. listopada 2010. godine, dakle obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije proapelanta i drugoapelanta u ovome dijelu ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očevidno (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.

39."Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VI. Meritum


40."Prvoapelant ukazuje kako mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točka b. Europske konvencije. Drugoapelant također osporava presude Vrhovnog suda, ističući kako mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i 3. točka d. Europske konvencije.

41."Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

42."Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a."1."Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2."Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b."da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane;

d."da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

43."Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje kako se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanata, te je stoga članak 6. Europske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije.

44."Prvoapelant je ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava smatrajući da je Vrhovni sud preslobodno cijeno izvedene dokaze; da su presude utemeljene na nezakonito pribavljenim dokazima, konkretno službenoj zabilješci od 27. rujna 2007. godine; da su u vezi s tim počinjene bitne povrede postupka jer se tužiteljstvo prilagođavalo njegovoj obrani i tako mijenjalo optužnicu (umjesto obratno) umanjujući značaj točnog vremena izvršenja djela, a o toj bitnoj okolnosti je ovisila provjera njegovoga alibija i pravo da pripremi svoju obranu, te da je u postupku koji je protiv njega vođen prekršen načelo presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Kršenja ovih načela dovodi u vezu s ocjenom dokaza, smatrajući da mu je na taj način prekršeno pravo na obranu. Drugoapelant je također ukazao na kršenje prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, proizvoljne i pogrešne ocjene dokaza - pri čemu je posebno naglasio sumnju glede prihvaćanja izjave svjedoka Dragana Dragojlovića i nezakonito izvedenim dokazima - službenoj zabilješci njegove izjave od 27. rujna 2007. godine i pregledom njegovoga vozila.

45."U odnosu na navode oba apelanta koji se odnose na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadaća redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskoga suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očevidno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje kako je na redovitome sudu ocijeniti bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju jer sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima.

46."U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava kako članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (članak 15. ZKP). Ustavni sud ukazuje kako je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 295. stavak 2. ZKP), po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

47."Dovodeći u vezu navode apelacije s navedenim stavovima i konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje kako u kaznenome postupku koji je vođen protiv apelanata nije izostala sveobuhvatna analiza i ocjena izvedenih dokaza, kako onih koji su provedeni na pretresu pred Okružnim sudom i prihvaćeni kao dokazni materijal sukladno odredbi članka 331. stavak 2. ZKP u postupku pred Vrhovnim sudom, tako i onih koji su ponovno izvedeni na pretresu pred Vrhovnim sudom. U svezi s tim Vrhovni sud je, imajući u vidu da izvršeno kazneno djelo koje je bilo predmetom postupka pred tim sudom karakterizira odsustvo neposrednih očevidaca čina lišavanja života oštećenih, s više kritičnosti cijenio sadržaj svih dokaza izvedenih pred Okružnim sudom i neposredno izvedenih pred Vrhovnim sudom, opisujući u svojoj presudi sadržaj svakoga dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. Vrhovni sud je, naime, glede svakoga izvedenog dokaza razvidno naveo vrijednost i utjecaj izvedenoga dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu izravnu ili neizravnu vezu u pravcu izvođenja zaključka, izvan razumne sumnje, da su apelanti kao suizvršitelji počinili kazneno djelo za koje su proglašeni krivim. Osim toga, glede ocjene iskaza velikoga broja svjedoka, od kojih se drugoapelant posebno kritički osvrnuo na iskaz svjedoka Dragana Dragojlovića ukazujući na kršenje članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje kako je Vrhovni sud u svojoj presudi vrlo detaljno opisao sadržaj iskaza svakoga saslušanog svjedoka navodeći pri tome razloge i okolnosti svjedočenja, naglašavajući važnost iskaza svjedoka Dragana Dragojlovića koji je doveden u vezu s iskazima apelanata u svojstvu svjedoka i svih ostalih materijalnih i nematerijalnih dokaza, čije je zaključke u tom dijelu potvrdilo prizivno vijeće Vrhovnog suda.

48."Međutim, s obzirom da apelanti kršenje prava na pravično suđenje, osim s ocjenom dokaza, dovode u vezu i s nezakonito pribavljenim dokazima, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda prema kojemu prihvaćanje nezakonito dobivenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda u predmetu Schenk protiv Švicarske, u kojemu je Europski sud utvrdio kako prihvaćanje nezakonito dobivenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, ovisno o činjenicama konkretnoga predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. srpnja 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stavak 49). U ovoj je odluci Europski sud izrazio stav kako članak 6. Europske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, kako je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćega zakonodavstva, kako prihvaćanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu članka 6. Europske konvencije, kako Europski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno jesu li sudovi, korištenjem toga nezakonitog dokaza, osobu lišili prava na pravično suđenje, te kako se posebno ocjenjuje je li taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojemu su sudovi temeljili svoju odluku.

49."U svezi s tim Ustavni sud primjećuje kako je Vrhovni sud u osporenim presudama, a što je posebice naglašeno u presudi povodom priziva apelanata kojima je ukazano na nezakonitost službene zabilješke i pregleda drugoapelantovoga vozila, istaknuo da je izjava o kojoj je sačinjena službena zabilješka data na osobni zahtjev drugoapelanta i u okviru prikupljanja informacija koje mogu biti korisne u kaznenome postupku, iz čega proizlazi kako drugoapelant nije ispitan u svojstvu osumnjičenoga kada bi se morale primijeniti odredbe iz čl. 142. i 143. ZKP-a, dakle da se ni u kojem slučaju ne radi o nezakonito pribavljenom dokazu, već o prikupljanju informacija koje mogu biti korisne u kaznenom postupku o čemu je sačinjena službena zabilješka na temelju ovlasti iz članka 227. stavak 1. u svezi s člankom 226. stavak 2. ZKP. Osim toga, u svezi s pregledom vozila i pronalaženjem bioloških tragova oštećene DNK analizom, Vrhovni sud je razvidno naveo kako je pregled vozila sastavni dio jedinstvene radnje uviđaja koja se ne mora završiti u jednom danu niti ograničiti na jednu lokaciju za koju nije potrebna naredba suda, te su stoga ovi pribavljeni dokazi zakoniti u smislu odredbi iz čl. 157, 178. i 226. st. 1. i 2. ZKP, zbog čega se, s obzirom na relevantne odredbe ZKP koje reguliraju radnje dokazivanja, pokazuju neutemeljenim drugoapelantovi navodi vezani za nepostojanje posebne naredbe nadležnoga suca vezane za pregled drugoapelantovoga vozila, budući da iz obrazloženja osporenih odluka razvidno proizlazi kako se zadaci osobi kriminalističko-tehničke struke koja vrši uviđaj mogu dati i u naredbi o provođenju istrage, kao što je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju i učinjeno. Stoga Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra kako nema ništa što ukazuje da je prikupljanjem dokaza na način kako je to u postupku koji je protiv apelanata vođen, na bilo koji način prekršeno neko od načela prava na pravično suđenje. Obrazloženje koje je dato u osporenim presudama, po ocjeni Ustavnog suda, u cijelosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

50."U kontekstu navedenoga Ustavni sud opaža kako je drugoapelantu, oprečno njegovim tvrdnjama, omogućeno aktivno sudjelovanje tijekom cijeloga postupka, u istoj mjeri kao i Tužiteljstvu, u smislu da mu je omogućeno izvedenim dokazima suprotstaviti svoje dokaze, predlagati i izvoditi dokaze u svoju korist, a navodi na koje je apelacijom u tome pravcu ukazao ne vodi samo po sebi kršenju prava iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije. Ustavni sud smatra kako su redoviti sudovi poštivali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i nisu doveli drugoapelanta u neravnopravan položaj s Tužiteljstvom. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra neutemeljenim navode o povredi garancija iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije.

51."Glede prvoapelantovih navoda o kršenju prava iz članka 6. stavak 3. točka b. Europske konvencije Ustavni sud opaža kako se ovi navodi svode na tvrdnju da mu je zbog izmjene optužnice na pretresu pred Vrhovnim sudom povrijeđeno pravo na obranu, kao i da je optužnicom umanjen značaj točnog vremena izvršenja kaznenoga djela. Članak 6. stavak 3. točka b. Europske konvencije garantira da svako tko je optužen za kazneno djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo "da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremu obrane".

52."U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća kako opća garancija "pravičnog suđenja" iz stavka 1. članka 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavkom 3. članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavkom 3. članka 6. Europske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavkom 1. članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i prizivni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stavka 3. točka a. razmotriti u svezi sa stavkom 1. članka 6. Europske konvencije.

53."U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža kako je Vrhovni sud u trećestupanjskom vijeću, odlučujući o identičnim prizivnim navodima prvoapelanta, u obrazloženju svoje presude razvidno ukazao da odredba članka 242. stavak 1. točka v) ZKP koja se odnosi na "vrijeme i mjesto izvršenja djela" podrazumijeva kako će se u optužnici navesti točno vrijeme izvršenja djela ukoliko je to moguće, a kako je oprečno tome dovoljno da se to vrijeme odredi što je najbliže moguće, prema raspoloživim dokazima. S obzirom da o satu izvršenja djela ne ovisi primjena neke od odredbi kaznenoga zakona, izreka presude u kojoj je navedeno da je kazneno djelo učinjeno noću 19/20. kolovoza 2007. godine sadrži sve elemente koje zahtijeva odredba članka 299. stavak 1. točka a) ZKP. U svezi s izmjenom optužnice na koju je apelant ukazao u svezi s povredom prava na obranu, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo kako je odredbama čl. 290. i 331. stavak 1. ZKP-a tužitelju dato pravo izmijeniti optužnicu ako dokazi ukazuju na izmijenjeno činjenično stanje. O njezinoj utemeljenosti odlučuje sud presudom, a obrani se mora omogućiti da se o tome izjasni. Budući da apelant u prizivu nije ukazao da mu je bilo uskraćeno pravo na izjašnjenje o optužnici niti je to pravo dovedeno u sumnju navodima apelacije, već je kršenje prava na obranu doveo u vezu s nenavođenjem točnog sata izvršenja kaznenoga djela, Ustavni sud smatra kako takvi navodi ni u kojem slučaju sami po sebi ne mogu predstavljati kršenje prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 3. točka b. Europske konvencije, jer je Vrhovni sud održao glavni pretres po izmijenjenoj optužnici kojom su apelanti kao suizvršitelji optuženi za izvršenje kaznenoga djela koje im je stavljeno na teret, a prvoapelantu je, kako proizlazi iz osporenih presuda, bilo omogućeno izjasniti se na navode iz optužnice i činjenični opis djela, te da tako definiranoj optužnici suprotstavi svoje dokaze i argumente, zbog čega "nedostatak" na koji je ukazao a tiče se točnoga sata izvršenja djela nema nikakvoga utjecaja na njegovo pravo na obranu. Također, Ustavni sud smatra kako u situaciji kada je Vrhovni sud u osporenim presudama naveo detaljne i razvidne razloge glede neutemeljenosti tih navoda, ne dovode u pitanje poštivanje garancija na pravično suđenje iz stavka 3. točka b. u svezi sa stavkom 1. članka 6. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje kako su i ovi navodi neutemeljeni.

54. Glede prvoapelantovih navoda kako mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud opaža da apelant ove svoje navode temelji na tvrdnji da je Vrhovni sud, "preslobodnom" ocjenom dokaza, ušao u sferu indicija i pretpostavki. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća kako članak 6. stavak 2. Europske konvencije propisuje da će svako tko je optužen za kazneno djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže sukladno zakonu, odnosno pravomoćnom presudom. Također, sumnju glede činjenica koje čine obilježja kaznenoga djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženoga. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači kako optuženi nema obvezu braniti se, mada ima pravo na obranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tome, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženoga nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, stavak 77). Ovi osnovna načela su ustanovljena i razrađena, kako je već navedeno, u odredbama ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju (članak 295. ZKP) i podrazumijeva obvezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, dovede ih u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Pri tome, činjenice koje sud treba utvrditi mogu se dokazivati neposrednim i posrednim dokazima-indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje indicijama nije, samo po sebi, protivno načelima pravičnog suđenja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbroj dokaza, već sustav indicija koji će u svojemu sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostupanjski sud (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05, broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 49/06, i broj AP 2650/05 od 12. rujna 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 9/07). Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra kako je Vrhovni sud za svaki izvedeni dokaz dao razvidno i iscrpno obrazloženje, razvidno naveo vrijednost i utjecaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu izravnu ili neizravnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra kako ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje načela in dubio pro reo. S tim u svezi, Ustavni sud smatra neutemeljenim prvoapelantove navode o povredi iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

VIII. Zaključak


55. Ustavni sud zaključuje kako nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. toč. b. i d. Europske konvencije kada su redoviti sudovi u kaznenom postupku koji je vođen protiv apelanata utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo cijeneći svaki dokaz pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti iz kojih je izvan razumne sumnje proistekao zaključak kako su prvoapelant i drugoapelant kao suizvršitelji počinili kazneno djelo za koje su osuđeni, te da nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, kada je apelantima pod istim uvjetima kao i Tužiteljstvu omogućeno sudjelovati u postupku, kao i kada su redoviti sudovi utvrdili vrijeme i mjesto izvršenja kaznenoga djela.

54."Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55."Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, v. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!