Službeni glasnik BiH, broj 58/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2629/12, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Republike Srpske.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 026957 12 Gž od 25. aprila 2012. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Bijeljini, podnijela je 10. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 026957 12 Gž od 25. aprila 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 026957 11 P od 18. januara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Sanela Rizvića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 25. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužitelj je dostavio odgovor 31. marta 2015. godine, Apelacioni sud 6. aprila 2015. godine i Osnovni sud 27. aprila 2015. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 026957 11 P od 18. januara 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i obavezana apelantica da mu na ime naknade nematerijalne štete, zbog smrti oca, isplati iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. januara 2012. godine, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj 25. februara 2011. godine podnio tom sudu tužbu protiv apelantice radi naknade nematerijalne štete, ističući da je početkom maja 1992. godine njegovog oca Ismeta Rizvića uhapsila apelanticina vojska ili policija, te da su ga neposredno nakon toga, 9. maja 1992. godine, vatrenim oružjem ubile navedene formacije. Navedeno je da je u tužbi istaknuto i da je tužiteljev otac bio civilno lice, da se kao civilna žrtva rata vodio u evidenciji Međunarodnog komiteta Crvenog križa i evidenciji Udruženja porodica nestalih i nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Udruženje) zbog čega je tužitelj tražio da mu apelantica, kao pravno lice čiji je organ odgovoran za štetu u vezi sa obavljanjem ili u obavljanju svojih funkcija, isplati iznos od 15.00,00 KM.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu potvrde o smrti JZUUKC Tuzla od 21. februara 2011. godine utvrđeno da je tužiteljev otac preminuo 9. maja 1992. godine od posljedica strijelnog povređivanja lobanje, a na osnovu potvrde Udruženja broj 10/01-2011 od 26. januara 2011. godine da se otac tužitelja vodi u evidenciji kao civilna žrtva rata, jer su ga 4. maja 1992. godine uhapsili pripadnici Vojske Republike Srpske od kada mu se gubi svaki trag sve do decembra 2006. godine, kada su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice u Goricama, identificirani i potom pokopani 16. juna 2007. godine na gradskom mezarju u Brčkom. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te da je članom 180. ZOO propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara država čiji su organi važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Osnovni sud je istakao da, pošto je u konkretnom slučaju utvrđeno navedeno činjenično stanje, te pošto je u vrijeme štetnog događaja bila osnovana i proglašena apelantica, prema mišljenju Osnovnog suda, za štetu prouzrokovanu aktom nasilja ili terora odgovara apelantica kao društveno-politička zajednica na čijoj teritoriji je nastala šteta, koja je bila dužna posredstvom svojih organa koji su vršili kontrolu vlasti na području Brčkog spriječiti teror i nasilje u gradu. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da na apelanticinoj strani postoji pasivna legitimacija i da je uslijed toga dužna naknaditi nematerijalnu štetu tužitelju.

7. Pored toga, navedeno je da je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je u toku postupka istakla apelantica. Navedeno je da je predmetna šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, pa, iako je izostao krivični postupak i iako ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda u krivičnom postupku, šteta koju je tužitelj pretrpio je, prema mišljenju toga suda, prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava u odnosu na koja ne nastupa zastarjelost krivičnog gonjenja. Osnovni sud je obrazložio da, zbog navedenog, ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane takvim djelom shodno odredbama člana 377. ZOO, koja ne isključuje mogućnost da se izuzetno (kao u konkretnom slučaju) u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela. Imajući u vidu da je navedeni stav usvojio i Apelacioni sud u Presudi broj 96 0 P 007352 11 Gž od 10. augusta 2011. godine, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 026957 12 Gž od 25. aprila 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te navedeno da taj sud prihvata pravni stav prvostepenog suda prema kojem, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, zastarjelost potraživanja se prosuđuje primjenom odredbe člana 377. ZOO. Navedeno je da je prvostepeni sud zaključio i da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda u krivičnom postupku zbog procesnih smetnji uslijed kojih je do sada bilo nemoguće protiv počinilaca ubistva tužiteljevog oca pokrenuti i okončati krivični postupak zato što je počinilac umro, ili što je nedostupan ili nepoznat. Međutim, Apelacioni sud je naveo da, i pored toga, krivično djelo postoji i bez obzira na to što je krivični postupak izostao. Navedeno je da je šteta koju je tužitelj pretrpio prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja zbog čega ne može, prema mišljenju tog suda, nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane ovim krivičnim djelom. Obrazloženo je i da odredba člana 377. ZOO ne isključuje mogućnost da se izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela, te da je takav stav usvojio i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine u kojoj je istakao da nepostojanje pravosnažne osuđujuće presude donesene u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela. Također je navedeno da je neosnovano apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1126/07 od 27. marta 2010. godine koja se odnosi na situaciju kada je krivični postupak obustavljen rješenjem krivičnog suda i kada je o prigovoru zastarjelosti potraživanja raspravljano primjenom odredbe člana 390. ZOO prema kojoj je oštećeni obavezan da tužbu za nadoknadu štete podnese u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o obustavi krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da u konkretnom slučaju nije bilo zakonske mogućnosti da se u okviru građanskopravnog postupka kao prethodno pitanje rješava postojanje krivičnog djela. Navodi da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO, jer nije utvrđen, niti procesuiran učinilac eventualnog krivičnog djela, jer ne postoji ni pravosnažna presuda ni međunarodnog niti domaćeg krivičnog suda kojom bi bio utvrđen počinitelj, kao i o kojem krivičnom djelu se radi, već su presude donesene na osnovu pretpostavki.

b) Odgovor na apelaciju


10. Apelacioni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te da smatra da su apelanticini navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.

11. Osnovni sud je naveo da apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu nisu prekršena osporenim presudama, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

12. Tužitelj je naveo da je apelacija neosnovana, te ponovio činjenice utvrđene u postupku pred redovnim sudovima i naveo presudu Međunarodnog suda u Hagu u vezi sa ratnim zločinima u logoru "Luka" kod Brčkog.

V. Relevantni propisi


13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 180. st. 1. i 4.
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo

(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći

(1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 17/93) relevantne odredbe glase:

Član 28.


U članu 180. st. 1. i 3. riječi: "društveno-politička zajednica" zamjenjuju se riječju: "država".

15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/96) relevantna odredba glasi:

Član 1.


U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93), član 180. briše se.

VI. Dopustivost


16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 026957 12 Gž od 25. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. maja 2012. godine a apelacija je podnesena 10. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


20. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantica organ javne vlasti, pa, shodno tome, ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljenu na www.ustavnisud.ba) prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje


22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak odnosio na naknadu nematerijalne štete, dakle, u postupku je odlučivano o građanskim pravima i obavezama tužitelja i apelantice, zbog čega je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.

24. Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377. ZOO, u okolnostima kada ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđena odgovornost lica za ubistvo tužiteljevog oca zbog čega se rokovi iz člana 377. ZOO u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

26. Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da u citiranoj odluci nije našao ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376. ZOO, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom predmetu u vezi s primjenom člana 377. ZOO, između ostalog, istakli da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO (u tom predmetu kao tužena je označena, također, apelantica-Republika Srpska). Zatim, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.

27. Ustavni sud je, pozivajući se na navedeni stav, u predmetu broj AP 3979/11 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, također dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelanticinu (Republika Srpska) apelaciju, ukinuo presudu istog Apelacionog suda osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenom predmetu Apelacioni sud u žalbenom postupku usvojio je žalbu tužiteljice obavezujući apelanticu, kao nesporno pasivno legitimiranu, u smislu odredbe člana 180. ZOO, dakle po principu objektivne odgovornosti, da tužiteljici zbog smrti muža naknadi nematerijalnu štetu. Apelacioni sud je prilikom odlučenja, imajući u vidu raspoložive dokaze, došao do zaključka (suprotnog od onog do kojeg je došao prvostepeni sud) da je šteta nastala takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, te je, uzevši u obzir okolnost da protiv počinitelja nije vođen krivični postupak, te da ne postoji pravosnažno osuđujuća presuda donesena u krivičnom postupku, na temelju svih provedenih dokaza i okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da je šteta koju je tužiteljica pretrpjela prouzrokovana krivičnim djelom iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja, pa, shodno tome, ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete. Apelacioni sud se pri tome pozvao na odredbe člana 377. ZOO koje, prema shvatanjima navedenog suda, ne isključuju mogućnost da se izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela. Ustavni sud u navedenoj odluci je naglasio i da je Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju istakao da se prilikom odlučenja rukovodio praksom Ustavnog suda usvojenom u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine.

28. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta (op. cit., AP 4128/10, tačka 45, i AP 3979/11, tačka 35), te da u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog predmeta sa aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Dakle, podržavajući stavove iz navedenih odluka, Ustavni sud podsjeća da je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da se usvojeni stav u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet.

29. Dakle, Ustavni sud podsjeća da je sporno pitanje koje se konkretnom apelacijom postavlja proizvoljna primjena člana 377. ZOO u odnosu na apelanticu. U vezi sa spornim pitanjem o kojem Ustavni sud mora raspraviti sa svih aspekata primjene citiranog člana, Ustavni sud zapaža da je apelantica obavezana na naknadu štete, shodno pretpostavljenoj, odnosno objektivnoj odgovornosti, u smislu člana 180. ZOO, koji je važio u vrijeme štetnog događaja, pa Ustavni sud, prije svega, treba da raspravi o pitanju primjenljivosti citiranog člana u kontekstu te okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o tom pitanju raspravljao u citiranoj odluci (op. cit., AP 4128/10, tačka 43) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO.

30. Dovodeći u kontekst navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta (da su tužiteljevog oca tokom ratnih dešavanja 1992. godine ubile vojne ili policijske formacije, da nije bilo procesuiranja počinitelja, niti je donesena pravosnažna presuda u krivičnom postupku), Ustavni sud smatra da se usvojeni stav iz citiranih odluka br. AP 4128/10 i AP 3979/11 može u cijelosti primijeniti i na konkretan predmet, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz citiranih odluka br. AP 4128/10 i AP 3979/11. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376. i 377. ZOO, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenili odredbe člana 377. ZOO u vezi sa odredbom člana 180. ZOO kada su odbili kao neosnovan apelanticin prigovor zastare potraživanja.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi


32. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom drugostepenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak


33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi proizvoljnom primjenom člana 377. ZOO odbili apelanticin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!