Službeni glasnik BiH, broj 1/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 3/16, rješavajući zahtjev Osnovnog suda u Derventi (sudija Alen Lukač), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI MERITUMU

Odbija se zahtjev Osnovnog suda u Derventi (sudija Alen Lukač) za ocjenu kompatibilnosti člana 97. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29710, 57/12, 67/13 i 98/14).

Utvrđuje se da je član 97. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29710, 57/12, 67/13 i 98/14) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Osnovni sud u Derventi (sudija Alen Lukač) (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 21. marta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 97. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29710, 57/12, 67/13 i 98/14, u daljnjem tekstu: ZIPRS).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS) zatraženo je 24. marta 2016. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

3. Narodna skupština RS je dostavila odgovor 19. maja 2016. godine.

III. Zahtjev

a) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev

4. Podnosilac zahtjeva je naveo da je u toku izvršni postupak između tražitelja izvršenja Nove banke a.d. Banja Luka protiv izvršenika D. K. iz Dervente radi naplate novčane tražbine na nekretnini izvršenika, vrijednost predmeta spora 83.270,67 KM, na temelju izvršne isprave, i to otpravka originala notarske isprave – ugovora o založnom pravu na nekretnini. Dalje je navedeno da je podnosilac zahtjeva donio Rješenje o izvršenju broj 84 0 I 046485 15 I od 30. aprila 2015. godine kojim je dozvoljeno izvršenje radi naplate novčane tražbine koja se sastoji od iznosa glavnog duga, kamata, kao i troškova izvršnog postupka. Izvršenje je određeno na nekretnini izvršenika, preciznije određenoj u zemljišnoknjižnom izvodu, i to provođenjem izvršnih radnji - zabilježbom izvršenja u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom, shodno odredbi člana 68. ZIP-a RS. Zaključkom podnosioca zahtjeva broj 84 0 I 046485 15 I od 19. novembra 2015. godine, kojim je zakazana prodaja predmetne nekretnine, utvrđeno je da vrijednost predmetne nekretnine, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka građevinske struke, iznosi 154.040,00 KM. Shodno odredbi člana 89. stav 2. ZIP-a RS kojom je propisano da se "na prvom ročištu za javno nadmetanje nepokretnost ne može prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti", podnosilac zahtjeva je objavio početnu cijenu predmetne nekretnine u iznosu od 77.020,00 KM. Na prvom ročištu za javnu prodaju, koje je održano 22. januara 2016. godine, tražitelj izvršenja je bio jedini ponuđač koji je ponudio navedeni iznos, te je podnosilac zahtjeva donio zaključak od 22. januara 2016. godine kojim je utvrdio da je predmetna nekretnina prodana tražitelju izvršenja kao najboljem ponuđaču za iznos od 77.020,00 KM. U daljnjem toku postupka tražitelj izvršenja je podneskom od 8. marta 2016. godine precizirao iznose za koje se smatra namirenim (sudske takse, zatezne kamate i dio dospjele glavnice), te je precizirao da njegova tražbina nije namirena za preostali nenaplaćeni iznos dospjele glavnice u iznosu od 17.704,62 KM.

b) Navodi iz zahtjeva

5. Podnosilac zahtjeva smatra da odredba člana 97. stav 1. ZIP-a RS (u daljnjem tekstu: sporna odredba) nije kompatibilna odredbi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Budući da sporna odredba generalno regulira pitanje namirenja tražitelja izvršenja a samim tim u određenim slučajevima i pitanje preostalog nenamirenog iznosa novčane tražbine koju tražitelj izvršenja ima prema izvršeniku, imajući pri tome u vidu i konkretan slučaj, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, neupitno je riječ o imovini izvršenika koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, jasno je da se u navedenom slučaju radi i o miješanju u pravo na imovinu u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, podnosilac zahtjeva je istakao da se donošenjem rješenja o namirenju dovršava izvršni postupak, te izvršenik ostaje bez dijela svoje imovine, a u određenim slučajevima (kao u konkretnom) se konstatira i postojanje preostalog nenamirenog iznosa tražbine, što čak predstavlja temelj za nastavak izvršnog postupka na drugom predmetu i sredstvu izvršenja.

6. Dalje, podnosilac zahtjeva ističe da ZIPRS, na temelju kojeg se provodi izvršni postupak, ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, javno je objavljen, kao i da on služi legitimnom cilju - namirenju tražbine tražitelja izvršenja. Također, kako je dalje navedeno, sporna odredba je jasna i određena u svom normativnom sadržaju, te propisuje da se tražitelj izvršenja namiruje iz prodajne cijene, kao i da je pojam prodajne cijene propisan odredbom člana 89. st. 2. i 4. ZIP-a RS (na prvom ročištu za javno nadmetanje nekretnina se ne može prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti, a na drugom ročištu nekretnina se ne može prodati za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji). Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, striktnom primjenom zakona u konkretnom slučaju preostaje jedina mogućnost da se donese rješenje o namirenju u kojem će se konstatirati da se iz prodajne cijene od 77.020,00 KM, postignute prodajom nekretnine izvršenika, djelimično namiruje tražitelj izvršenja u tom iznosu, a smatra se da je nenamiren za preostali nenaplaćeni iznos dospjele glavnice u iznosu od 17.794,62 KM. Podnosilac zahtjeva smatra da dosljedna primjena sporne odredbe (na način kako je to navedeno u prethodnoj rečenici) u konkretnom slučaju predstavlja lišavanje imovine izvršenika koje nije proporcionalno spomenutom legitimnom cilju - namirenju tražitelja izvršenja. U tom smislu, kako je istakao podnosilac zahtjeva, potrebno je razlučiti postupak namirenja tražitelja izvršenja u slučaju kada se treće lice javlja kao ponuđač i kupac od situacije kada se tražitelj izvršenja javlja kao ponuđač i kupac i kada "preuzima" nekretninu izvršenika za manji iznos od samog iznosa njegove tražbine, ali i dvostruko ili trostruko manji iznos od same procijenjene vrijednosti nekretnine a koju razliku sporna odredba ni na koji način ne uzima u obzir.

7. Podnosilac zahtjeva naglašava da se radi o dva potpuno suprotna slučaja koji zahtijevaju i diferenciran zakonodavni pristup u rješavanju konkretne materije. Dalje je navedeno da, u slučaju kada se treće lice (različito od tražitelja izvršenja) javlja kao ponuđač i kupac i na ročištu za prodaju nudi iznos polovine (ili trećine) utvrđene vrijednosti nekretnine izvršenika, te se ona kao takva i proda, tražitelj izvršenja se u takvom slučaju de facto namiruje iz tačno navedenoga iznosa prodajne cijene (u konkretnom slučaju to bi bio iznos od 77.020,00 KM). U tom slučaju se tražitelju izvršenja iznos prodajne cijene sa računa sudskog depozita uistinu prenosi na njegov račun, te se, u smislu sporne odredbe, namiruje "iz prodajne cijene" i njegova imovina je povećana za tačno navedeni iznos koji prima od samog kupca. Podnosilac zahtjeva smatra da okolnost da je izvršenikova imovina umanjena znatno više, jer je nekretnina prodana za dvostruko (ili trostruko) manje od njene vrijednosti, u konkretnom slučaju ne bi mogla pokrenuti pitanje ustavnosti sporne odredbe, te pravične ravnoteže njegovog prava i općeg interesa, jer suprotna strana još nije namirena pošto povećanje imovine tražitelja izvršenja još nije doseglo stanje njegove tražbine.

8. Međutim, u drugom slučaju kada tražitelj izvršenja kupuje nekretninu izvršenika kao ponuđač i kupac, on nekretninu, kako zaključuje podnosilac zahtjeva, u biti, "preuzima" za određeni iznos polovine (ili trećine) utvrđene vrijednosti nekretnine izvršenika. Prodajna cijena u tom slučaju ima sasvim drugi smisao i značaj od prvoga slučaja, kada se ona zaista uplaćuje tražitelju izvršenja. U navedenom slučaju tražitelj izvršenja taj iznos ne mora uplatiti, nego ponuđeni iznos zamjenjuje sama njegova tražbina zbog koje je i pokrenut izvršni postupak (član 92. stav 8. ZIP-a RS). Podnosilac zahtjeva ističe da se ni najekstenzivnijim tumačenjem sporne odredbe ne može smatrati da se tražitelj izvršenja u takvom slučaju namiruje "iz prodajne cijene", jer on ne dobiva u zamjenu nikakvu prodajnu cijenu, nego faktički stupa na mjesto vlasnika nekretnine koja je predmet izvršenja. Dakle, kako je naveo podnosilac zahtjeva, tražitelj izvršenja se de facto namiruje iz vrijednosti same nekretnine čiji je postao vlasnik, te se njegova imovina i povećava ne za iznos prodajne cijene, nego za stvarnu vrijednost nekretnine čiji je postao vlasnik. Imajući u vidu navedene razloge, podnosilac zahtjeva ističe da zakonodavac time što spornom odredbom nije regulirao slučajeve kupovine/preuzimanja nekretnine od tražitelja izvršenja kao u konkretnom slučaju nije ispunio svoju dužnost da ispuni zahtjev preciznosti zakonske norme koja treba biti određena, jasna i jednaka prema svakome i koja će otkloniti diskriminaciju i povredu prava na imovinu izvršenika u svakom pojedinačnom slučaju bez obzira na različite životne situacije. U tom smislu podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud proglasi spornu odredbu nekompatibilnom sa odredbom člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. U pogledu moguće interpretacije sporne odredbe, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, redovnim sudovima ostaje mogućnost da direktno primijene pravo na imovinu i njegova načela postavljena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, odnosno da ignoriraju spornu odredbu, što bi u konkretnim slučajevima rezultiralo određivanjem da se tražitelj izvršenja ima smatrati namirenim u cijelosti iz vrijednosti preuzete/kupljene nekretnine, što je, opet, nezakonito postupanje, jer je, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, suprotno dikciji sporne odredbe. Dalje je ukazano na to da je Ustavni sud u predmetu broj AP 4435/11 rješavao slično pravno pitanje.

10. Podnosilac zahtjeva ističe da je imao u vidu visok stepen fragmentarnosti sudske prakse, kao i teškoće pri njenom usklađivanju u pitanjima izvršnog postupka (faktičko isključenje Vrhovnog suda u tumačenju odredaba ZIP-a zbog krajnjeg učinka žalbe, te krajnje nadležnosti drugostepenih sudova). Međutim, kako je dalje naveo, ni ignoriranje sporne odredbe ne predstavlja rješenje, te vodi daljnjem produbljivanju pravne nesigurnosti povodom ovog pitanja. Dalje je istakao da, imajući u vidu kompleksnost, te pravne reperkusije proglašenja sporne odredbe neustavnom, koja je generalna, zatim, činjenicu da se ista odredba javlja kao sporna samo u određenom manjem broju opisanih slučajeva "preuzimanja" nekretnine, podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud, ukoliko ustanovi da nema mjesta da se sporna odredba generalno proglasi neustavnom, te inkompatibilnom sa Evropskom konvencijom, ispita pitanje "postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda", konkretno djelokruga/domašaja prava na imovinu definiranog članom II/3.k) Ustava BiH, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na primjenu sporne odredbe, odnosno primjenjivosti ustavnog i konvencijskog instituta prava na imovinu na konkretan slučaj.

c) Odgovor na zahtjev

11. Narodna skupština RS u odgovoru na zahtjev istakla je da je mišljenje podnosioca zahtjeva da je u konkretnom slučaju riječ o dva potpuno suprotna slučaja koja zahtijevaju diferencirani zakonodavni pristup u rješavanju konkretne materije, zapravo, subjektivan stav podnosioca zahtjeva, a ne pravno objektivno i ispravno stanovište. Prema mišljenju Narodne skupštine RS, podnosilac zahtjeva, umjesto što je zatražio da Ustavni sud ocijeni ustavnost sporne odredbe, trebalo je prethodno da iskoristi mogućnost da podnese Narodnoj skupštini RS, kao donosiocu zakona, zahtjev za tumačenje određenih odredaba ZIP-a RS. Dalje, Narodna skupština RS je istakla da bi eventualno različito zakonsko uređenje situacije kada se kao kupac nekretnine na javnoj prodaji pojavljuje sâm tražilac izvršenja i situacije kada se kao kupac pojavljuje treće lice dovelo do različitog tretmana tražioca izvršenja i trećeg lica koje se pojavljuje kao kupac. Prema mišljenju Narodne skupštine RS, stav podnosioca zahtjeva da se razlika između stvarne i procijenjene vrijednosti nekretnine kada je kupuje treće lice ne smatra problematičnom, a u situaciji kada tražilac izvršenja "preuzima" nekretninu radi namirenja svoje tražbine zbog navedene razlike smatra problematičnom je neosnovan. Takav stav podnosioca zahtjeva, kako je istakla Narodna skupština RS, suprotan je smislu, karakteru i značaju izvršenja. Dalje, Narodna skupština RS smatra da su navodi podnosioca zahtjeva neosnovani posebno imajući u vidu da je stvarna cijena nekretnine postignuta na licitaciji ukoliko se kao kupac pojavljuje tražilac izvršenja, ustvari, i stvarna vrijednost takve nekretnine, a ne vrijednost koju je procijenio vještak. Također, Narodna skupština RS smatra da je neosnovan i navod podnosioca zahtjeva da se imovina tražioca izvršenja koji se pojavljuje kao kupac nekretnine uvećava za razliku postignute cijene i procijenjene vrijednosti nekretnine. Predloženo je da se zahtjev odbije kao neosnovan, budući da nije utemeljen na odredbi člana II/3.k) Ustava BiH i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

IV. Relevantni propisi

12. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.
Sadržaj zakona

(1) Ovim zakonom uređuje se postupak po kojem sudovi u Republici Srpskoj sprovode prinudno ostvarenje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava (u daljem tekstu: izvršni postupak) ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na postupke izvršenja propisane posebnim zakonom.

Član 21.
Primjena odredaba drugih zakona

(…)

(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi, i drugi propisi.

Član 68.
Izvršne radnje

Izvršenje na nepokretnosti sprovodi se zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.

Član 80. st. 1, 2. i 3.
Način utvrđivanja vrijednosti

(1) O načinu utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti sud će odlučiti zaključkom odmah nakon što donese rješenje o izvršenju. Ako je to potrebno sud će prije donošenja zaključka održati ročište sa strankama.

(2) Utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti pristupit će se nakon što rješenje o izvršenju postane izvršno, ali i prije toga ako tražilac izvršenja to predloži, unaprijed osigura za to potrebna sredstva i izjavi da će snositi troškove utvrđivanja vrijednosti i u slučaju da izvršenje bude obustavljeno.

(3) Vrijednost nepokretnosti utvrđuje se na osnovu procjene vještaka i drugih činjenica u visini njene tržišne cijene na dan procjene. Pri utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti vodit će se računa i o tome koliko ona manje vrijedi zbog toga što na njoj ostaju određena prava i poslije prodaje.

Član 82. st. 1, 3. i 6.
Zaključak o prodaji

(1) Nakon provođenja postupka za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti sud donosi zaključak o prodaji nepokretnosti kojim se utvrđuje vrijednost nepokretnosti i određuju način i uvjeti prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje, ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja.

(3) Zaključak o prodaji objavljuje se na sudskoj oglasnoj tabli i, prema ocjeni suda, na drugi odgovarajući način.

(6) Zaključak o prodaji dostavlja se strankama, licima koja imaju prvenstveno pravo namirenja ili pravo namirenja istog ranga kao i tražilac izvršenja, licima koja imaju upisano ili zakonsko pravo preče kupovine i nadležnom organu poreske uprave.

Član 87. stav 1.
Jedan ponuđač

(1) Ročište za javno nadmetanje održat će se i kad prisustvuje samo jedan ponuđač.

Član 89.
Prodajna cijena

(1) Bez pristanka lica koje se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nepokretnost se na javnom nadmetanju ne može prodati za cijenu koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.

(2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nepokretnost prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.

(3) Ako se nepokretnost ne proda na prvom, sud će zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom roku i u slučaju da tri ponuđača sa najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona.

(4) Na drugom ročištu nepokretnost ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.

(5) Ako nepokretnost ne bude prodana ni na drugom ročištu, sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojem nepokretnost može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost.

(6) Ukoliko nema nosilaca prava preče kupovine iz člana 83. stav 1. ovog zakona, lice koje po odredbama člana 98. ovog zakona ima pravo prvenstvenog namirenja iz prodajne cijene stiče pravo preče kupovine po cijeni postignutoj na trećem ročištu.

(7) Stranke i lica koja se namiruju u postupku mogu se sporazumjeti, izjavom datom na zapisnik, da se nepokretnost može prodati nadmetanjem i za cijenu nižu od one iz st. 1, 2. i 4. ovog člana.

(8) Ako su se stranke prije pokretanja izvršnog postupka u sporazumu sklopljenom pred sudom saglasile da se nepokretnost radi naplate potraživanja tražioca izvršenja utvrđene tim sporazumom može prodati i za cijenu nižu od one iz st. 1, 2. i 4. ovog člana, nepokretnost se već na prvom ročištu za prodaju može prodati po toj cijeni ako u postupku ne učestvuju druga lica koja se u njemu namiruju, a svoje su pravo upisali u zemljišnu knjigu prije nego što je u tu knjigu upisano pravo tražioca izvršenja kojim je obezbijeđena naplata njegovog potraživanja. Najniža cijena po kojoj se nepokretnost može prodati u tom slučaju ne može biti ispod jedne trećine utvrđene vrijednosti.

(9) Odredbe st. 1, 2, 4, 7. i 8. ovog člana na odgovarajući se način primjenjuju i u slučaju u kojem se nepokretnost prodaje neposrednom pogodbom.

Napomena: Izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku "Službeni glasnik RS" broj 57/12 brisan je stav 5. člana 89.

Član 92. st. 1. i 8.
Polaganje cijene

(1) Ponuđač sa najvišom ponudom na ročištu plaća ukupnu prodajnu cijenu umanjenu za položeno osiguranje polaganjem cijene sudu u roku koji je sud odredio, a koji ne može biti duži od 30 dana od dana objavljivanja zaključka iz stava 6. člana 90. ovog zakona na sudskoj tabli.

(8) Ako je tražilac izvršenja kupac a ne postoje druga lica čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja.

Član 93.
Predaja nepokretnosti kupcu

(1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi).

(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba.

(4) Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju.

Član 97.
Lica koja se namiruju

(1) Iz prodajne cijene namiruju se tražioci izvršenja na čiji je prijedlog određeno izvršenje, založni povjerioci i kad nisu prijavili svoja potraživanja i lica koja imaju pravo na naknadu za lične služnosti.

(2) Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja lica iz stava 1. ovog člana predaće se izvršeniku ako za to nema smetnji.

Član 98.
Prvenstveno namirenje

(1) Iz iznosa dobijenog prodajom namiruju se prvenstveno, i to ovim redoslijedom:

1) troškovi izvršnog postupka,

2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja,

3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje,

4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja,

5) naknada za lične služnosti koje se prodajom gase.

(2) Ako izvršenik pored glavnog potraživanja duguje i kamatu, ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja.

(3) Više lica unutar iste tačke iz stava 1. ovog člana namiruju se po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje tražioca izvršenja koji su predložili izvršenje, odnosno po redu sticanja ličnih služnosti, a ako je bio ustupljen prvenstveni red, tada se lica iz stava 1. ovog člana namiruju po tom uspostavljenom prvenstvenom redu.

13. Zakon o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 58/09, 95/11 i 60/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 139. stav 1.

(1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom povjeriocu) da određeno potraživanje, ukoliko mu ne bude ispunjeno nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a vlasnik stvari (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

Član 143.

Hipoteku kao založno pravo moguće je osnovati jedino na nepokretnostima, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.

Član 168. st. 1. i 2.

(1) Založni povjerilac ovlašten je da ostvaruje svoje pravo na namirenje potraživanja iz vrijednosti zaloga, ukoliko se zalogom osigurano potraživanje ne ispuni po dospijeću.

(2) Pravo na namirenje zalogom osiguranog potraživanja iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni povjerilac putem suda, na zakonom propisan način.

14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.
Zabrana zloupotrebe prava

Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

V. Dopustivost

15. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

16. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Osnovni sud u Derventi (sudija Alen Lukač), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

17. Podnosilac zahtjeva je zatražio od Ustavnog suda da odluči o kompatibilnosti sporne odredbe sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navode zahtjeva, Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva osporava kvalitet relevantnih odredaba člana 97. stav 1. ZIP-a RS.

18. Ustavni sud napominje da ocjenu ustavnosti razmatra u općem smislu (erga omnes), a ne u odnosu na konkretan predmet (inter partes) koji je povod za podnošenje zahtjeva (vidi odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, tačka 63). Stoga, Ustavni sud će izvršiti ocjenu ustavnosti sporne odredbe na apstraktan način u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Sporna odredba ZIP-a RS glasi:

Član 97. stav 1.

(1) Iz prodajne cijene namiruju se tražioci izvršenja na čiji je prijedlog određeno izvršenje, založni povjerioci i kad nisu prijavili svoja potraživanja i lica koja imaju pravo na naknadu za lične služnosti.

20. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.

21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

22. Da bi ispitao istaknute navode, Ustavni sud će, najprije, utvrditi da li sporna odredba pokreće pitanja prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da "prodajna cijena" iz sporne odredbe člana 97. stav 1. ZIP-a RS predstavlja novčani iznos koji je dobiven prodajom imovine izvršenika (dužnika) radi namirenja duga koji izvršenik ima prema tražiocu izvršenja (povjeriocu). Dalje, Ustavni sud ističe da je u predmetu broj AP 5522/15 proširio ispitivanje navodnih povreda prava na imovinu i na faze izvršnog postupka koje se odnose na prodaju izvršenikove imovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5522/15 od 16. marta 2016. godine, tačka 48, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pojam "prodajna cijena" u spornoj zakonskoj odredbi predstavlja imovinu izvršenika koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Dalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61).

24. Imajući u vidu navedeno, kao i pitanje da li sporna odredba pokreće pitanje miješanja u pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava u presudi Vrzić protiv Hrvatske naveo da je već ispitao različite situacije prisilne prodaje imovine podnosilaca predstavke na osnovu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je zaključio da takva prodaja predstavlja miješanje u pravo podnosilaca predstavke na mirno uživanje njihove imovine. U skladu s tom sudskom praksom, Evropski sud je smatrao da se sudska prodaja imovine podnosilaca predstavke (u konkretnom slučaju prema Izvršnom zakonu) treba razmotriti na osnovu takozvanog trećeg pravila, koje se odnosi na pravo države da "provodi takve zakone ako smatra da je potrebno kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom", koje je propisano drugim stavom člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, aplikacija broj 43777/13, tač. 94-96).

25. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da prodaja izvršenikove imovine radi namirenja tražbine tražioca izvršenja predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje imovine u smislu trećeg pravila, koje se odnosi na pravo države da "provodi takve zakone ako smatra da je potrebno kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom", koje je propisano drugim stavom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava dužnika, odnosno izvršenika i općeg javnog interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68).

27. Prije davanja odgovora na navedena pitanja treba ukazati na razloge zbog kojih podnosilac zahtjeva smatra da su odredbe člana 97. stav 1. ZIP-a RS suprotne pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, podnosilac zahtjeva smatra da sporna odredba nema potreban kvalitet da bi zadovoljila standarde prava na imovinu zagarantiranog Ustavom. Dalje, podnosilac zahtjeva smatra da sporna odredba ne ispunjava uvjet preciznosti i jasnosti zakonske norme, te da nije jednaka prema svakome i da ne otklanja diskriminaciju. Do toga dolazi zato što sporna odredba eksplicitno ne propisuje situaciju kada se na licitaciji, za prodaju izvršenikove imovine, pojavi samo tražilac izvršenja i kada tražilac izvršenja preuzima založenu nekretninu (postaje njen vlasnik) na ime duga izvršenika prema tražiocu. Pri tome tražilac izvršenja uplaćuje novčani iznos koji je znatno manji od njegovog potraživanja prema izvršeniku i znatno manji od procijenjene vrijednosti založene nekretnine. Nakon toga, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, tražilac izvršenja se i dalje ima smatrati nenamirenim (jer sporna odredba ne ostavlja mogućnost da se drugačije tumači), zato što "prodajna cijena" ne odgovara visini njegovog potraživanja prema izvršeniku. Tako sporna odredba tražiocu izvršenja daje osnov za vođenje novih izvršnih postupaka protiv istog izvršenika samo na drugom predmetu izvršenja. Iako je tražilac izvršenja postao vlasnik izvršenikove imovine (nekretnine), čija je procijenjena vrijednost veća od potraživanja koje tražilac izvršenja ima prema izvršeniku, on i dalje može voditi izvršne postupke protiv izvršenika, sve dok se ne skupi novčani iznos jednak njegovom potraživanju, tokom čega se u potpunosti zanemaruje da je tražilac izvršenja već postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje prema izvršeniku. Dakle, sporna odredba ne propisuje sve navedeno, pa tako i dopušta da izvršenik i dalje ostane dužnik tražiocu izvršenja iako je tražilac izvršenja u izvršnom postupku postao vlasnik izvršenikove založene nekretnine, čija je procijenjena vrijednost veća od potraživanja koje tražilac izvršenja ima prema izvršeniku. Stoga je ova odredba suprotna pravu na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Problematizira se i to što u ovakvoj situaciji tražilac izvršenja ne mora uplaćivati iznos koji je utvrđen na licitaciji, već se taj iznos odbija od ukupnog iznosa potraživanja koji tražilac izvršenja ima prema izvršeniku.

28. Imajući u vidu navode iz zahtjeva, kao i ustavne standarde prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ne postoje pravno valjani razlozi na temelju kojih bi se moglo zaključiti da sporna odredba člana 97. stav 1. ZIP-a RS nije u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, tekst sporne odredbe je dat neutralno i ne vide se čak ni naznake da bi bilo ko mogao biti diskriminiran. Osim toga, tekst sporne odredbe je jasan, precizan/predvidljiv i pristupačan. On slijedi (i) generalno postavljeni legitiman cilj da se dug namiri prodajom založene nekretnine. S obzirom na to da je tekst sporne odredbe dat neutralno, ne može se ni otvoriti pitanje proporcionalnosti, koje bi se u ovom slučaju moralo utvrđivati u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se primjenjuje ovaj član. Sasvim drugo pitanje jeste da li bi tekst sporne odredbe bio "bolji" da propisuje situaciju na koju je ukazao podnosilac zahtjeva. Međutim, pitanje da li bi tekst određene zakonske odredbe mogao biti "bolji" ne može se izjednačiti sa ustavnim principom "kvaliteta zakona". Ispitivanje da li zakon posjeduje potreban "kvalitet" u skladu sa standardima određenih ustavnih prava je u nadležnosti Ustavnog suda, a pitanje "poboljšanja" zakona je u isključivoj nadležnosti zakonodavca i Ustavni sud ne može odlučivati o tom pitanju u okviru kontrole ustavnosti zakona. Stoga, ni u konkretnom slučaju ustavnost sporne zakonske odredbe ne može biti ispitivana sa aspekta da li bi bilo "bolje" da eksplicitno propisuje situaciju o kojoj podnosilac zahtjeva piše u zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Međutim, na navedenom zaključku se ne treba zaustaviti u konkretnom slučaju.

29. Naime, u konkretnom slučaju problem predstavlja razumijevanje sporne odredbe koje je, prema onome što je naveo podnosilac zahtjeva, potpuno suprotno ustavnim standardima prava na imovinu. Prema mišljenju Ustavnog suda, nije jasno na temelju čega podnosilac zahtjeva smatra da sporna odredba sprečava redovne sudove da zaključe da se tražilac izvršenja ima smatrati u cijelosti namirenim u situaciji kada, nakon licitacije, postane vlasnik založene nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od visine njegovog potraživanja koje ima prema izvršeniku.

30. Postoje sudovi čija se praksa razvija u pravcu sasvim drugačijem od onoga o kome govori podnosilac zahtjeva. Naprimjer, Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 082445 10 Gz od 14. februara 2012. godine potvrđeno je Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 082448 06 I (065-0-I-06-005290) od 8. juna 2009. godine. Upravo ovdje se radilo o situaciji kada se na licitaciji pojavio samo tražilac izvršenja, koji je postao vlasnik založene nekretnine čija je procijenjena vrijednost bila znatno veća od visine potraživanja koje je tražilac izvršenja imao prema izvršeniku. S obzirom na to da je na licitaciji plaćen iznos koji je manji od potraživanja koje je imao prema izvršeniku, tražilac izvršenja je tražio da se izvršni postupak nastavi. Međutim, Općinski sud u Sarajevu je smatrao da se tražilac izvršenja ima smatrati u cijelosti namirenim, a takvu odluku je potvrdio Kantonalni sud u Sarajevu, s obzirom na to da je tražilac izvršenja postao vlasnik založene nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od potraživanja prema izvršeniku. U tom pravcu Kantonalni sud je naveo u obrazloženju: "…U pobijanom rješenju i nije određeno da se tražbina tražioca izvršenja smatra u cijelosti namirenom iz iznosa dobijenog prodajom nekretnine…već se tražbina smatra namirenom u cijelosti upravo zbog činjenice da je tražilac izvršenja postao vlasnik nekretnine kojom je njegova tražbina na osnovu založnog prava bilo osigurana…Postupanje suprotno navedenom, odnosno kada bi se tražiocu izvršenja u konkretnom slučaju dozvolilo ponovno pokretanje postupka uprkos činjenici da je u izvršnom postupku kao kupac na ročištu za prodaju stekao vlasništvo na nekretnini čija vrijednost premašuje iznos tražbine koja se u ovom postupku prinudno ostvaruje…predstavljalo bi povredu načela zabrane zloupotrebe prava, odnosno njegovo vršenje suprotno cilju zbog kojeg je zakonom ustanovljeno…"

31. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, osporena odredba ne sprečava sudove da naprave razliku između situacije o kojoj se govori u zahtjevu i situacije kada na licitaciji treće lice kupi založenu nekretninu. U toj situaciji tražilac izvršenja (povjerilac) ne postaje vlasnik založene nekretnine (vlasnik postaje treće lice koje je na licitaciji kupilo nekretninu), već mu se (tražiocu izvršenja) isplaćuje novčani iznos ostvaren na licitaciji, te, ukoliko je taj iznos manji od njegovog potraživanja, sasvim je logično da se može nastaviti izvršni postupak prema izvršeniku, ali na novom sredstvu izvršenja.

32. Međutim, u situaciji o kojoj se govori u zahtjevu mora se voditi računa da je tražilac izvršenja postao vlasnik založene nekretnine, kojom je njegovo potraživanje bilo osigurano. Zakon o izvršnom postupku (nijednom svojom odredbom) ne garantira tražiocu izvršenja da će na licitaciji prodati založenu nekretninu za novčani iznos koji je jednak njegovom potraživanju. Jedina garancija povjeriočevog potraživanja u ovim slučajevima jeste založena nekretnina (jer ukoliko dužnik ne vrati dug, rizikuje da u izvršnom postupku ostane bez nekretnine koju je založio kao osiguranje duga), te ukoliko povjerilac odluči da u izvršnom postupku postane vlasnik založene nekretnine, čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja, nema nikakvog razloga da se smatra da njegovo potraživanje nije u cijelosti namireno. Naime, na ovaj način tražilac izvršenja nije namiren iz "prodajne cijene" koja, zaista, jeste niža od njegovog potraživanja, već je namiren na način što se odlučio da postane vlasnik nekretnine koja je bila založena radi osiguranja njegovog potraživanja, a čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. U takvim slučajevima tražioca izvršenja niko nije silio da postane vlasnik založene nekretnine ili, preciznije rečeno, da "uzme" založenu nekretninu zbog toga što mu dužnik nije izmirio dug. Tražilac izvršenja (povjerilac) je imao mogućnost da zahtijeva nove licitacije s nadom da će se pojaviti kupac koji je spreman da kupi založenu nekretninu po cijeni koja je jednaka njegovom potraživanju, ili da predloži novo sredstvo izvršenja ako nekretnina ne može da se proda po cijeni kojom bi namirio svoje potraživanje itd. Zakonske formulacije, naprimjer iz člana 68. ZIP-a ili člana 97. ZIP-a, koje govore o "prodajnoj cijeni", ili da se tražilac izvršenja namiruje iz "iznosa dobivenog prodajom" ne mogu se nikako tumačiti na način da se zanemari da je tražilac izvršenja postao vlasnik nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. Tumačenje relevantnih odredaba ZIP-a RS, uključujući i osporenu odredbu, na način kako to navodi podnosilac zahtjeva upravo bi vodilo povredi prava na imovinu, jer bi se založnom dužniku (izvršeniku) nametala obaveza i nakon što povjerilac (tražilac izvršenja) postane vlasnik dužnikove nekretnine koja je i založena radi osiguranja povjeriočevog potraživanja. Na taj način dužnik bi mogao biti u "neograničenom dužničkom odnosu", jer bi se ignorirala činjenica da je tražilac izvršenja u izvršnom postupku postao vlasnik dužnikove nekretnine čija je procijenjena vrijednost veća od povjeriočevog potraživanja.

33. Na kraju, Ustavni sud želi ukazati da je članom 92. stav 8. ZIP-a RS propisana mogućnost da tražilac izvršenja ne uplaćuje novac ako je on jedini kupac na licitaciji, a svrha toga je, prema mišljenju Ustavnog suda, da se pojednostavi postupak, jer u tom slučaju se povjerilac ni ne namiruje iz "prodajne cijene", već se namiruje na način da je u izvršnom postupku postao vlasnik nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a procijenjena vrijednost nekretnine je veća od njegovog potraživanja.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 97. stav 1. ZIP-a RS u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je član 97. stav 1. Zakona o izvršnom postupku RS kompatibilan sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da navedena odredba sama po sebi ne proizvodi neproporcionalan odnos između prava izvršenika i javnog interesa da se založenom nekretninom osigura potraživanje koje tražilac izvršenja ima prema izvršeniku.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.