Službeni glasnik BiH, broj 13/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3074/17, rješavajući apelaciju Drage Simića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj /94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Drage Simića, Vasilija Dragića i "Borova" d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Drago Simić i Vasilije Dragić (u daljnjem tekstu: prvoapelanti) iz Bijeljine podnijeli su 19. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine. Prvoapelanti su istovremeno podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 3074/17. Prvoapelanti su 22. augusta 2017. godine dopunili apelaciju.

2. "Borovo" d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda, Vukovar, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 8. augusta 2017. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine. Drugoapelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 3441/17.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od "Bonela" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 2. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni u periodu od 9. do 27. oktobra 2017. godine.

5. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, a imajući u vidu da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti kojima se osporava ista presuda, kao i da su svi apelanti učesnici istog postupka, Ustavni sud je donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3074/17 i AP 3441/17 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3074/17.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 044082 12 P od 26. marta 2014. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavo i da ne proizvodi pravno dejstvo upisano pravo raspolaganja drugoapelanta na poslovnom prostoru u Bijeljini, bliže opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), kao i ništavost Ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora broj Ov.br. 9192/2000 od 30. novembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kupoprodaji) kojim je drugoapelant kao prodavac prodao predmetni poslovni prostor prvoapelantima kao kupcima, da se naloži brisanje svih upisa u javnim knjigama o nekretninama koji su izvršeni na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji, kao i naknadno upisanih tereta, te predaja predmetnog poslovnog prostora u posjed tužiocu. Također je odbijen i tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužilac u postupku privatizacije stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Istom presudom tužilac je obavezan da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosima preciziranim u izreci presude.

8. Općinski sud je nadalje obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi (str. 6. i 7) nesporno utvrđeno da je 18. aprila 2000. godine između prvoapelanata i drugoapelanta zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, te da je potpis drugoapelanta kao prodavca ovjeren kod notara u Vukovaru pod brojem Ov. 1902/2000, dok su potpisi prvoapelanata kao kupaca ovjereni 30. novembra 2000. godine kod Osnovnog suda u Bijeljini pod brojem OV: 9192/2000. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u pogledu spornog pitanja pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, na osnovu izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je ugovor zaključen u pismenoj formi, da su potpisi kupaca ovjereni kod nadležnog suda, a potpis prodavca kod notara i nakon što su ugovorne strane u cijelosti izvršile obaveze iz ugovora prvoapelanti su se uknjižili sa suvlasničkim dijelovima od po ½ dijela na predmetnom poslovnom prostoru u određenim podulošcima katastarskoknjižnog uloška br. 6068 k.o. Bijeljina I, kako je pobliže opisano u izreci presude. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su prvoapelanti na osnovu valjanog pravnog posla i uknjižbom u zemljišne knjige stekli pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru shodno odredbama člana 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO). Pored toga, Osnovni sud je ukazao da je valjanost predmetnog ugovora o kupoprodaji preispitana i u parničnom postupku pokrenutom po tužbi prvoapelanata protiv tužioca radi predaje poslovnog prostora u posjed prvoapelantima, odnosno po protivtužbi tužioca kojom je postavio identičan tužbeni zahtjev (predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora) i okončanom pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine (presuda Osnovnog suda od 3. aprila 2003. godine, potvrđena presudom Okružnog suda od 16. aprila 2007. godine i presudom Vrhovnog suda od 27. augusta 2009. godine) kojom je usvojen tužbeni zahtjev prvoapelanata i tužiocu naloženo da preda u posjed predmetni poslovni prostor prvoapelantima, dok je protivtužbeni zahtjev tužioca odbijen cijeneći da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno valjan i da nema elemenata koji ukazuju na ništavost ugovora u smislu odredaba člana 9. stav 3. Zakona o prometu nekretnina. Nakon toga tužilac je u izvršenju pravomoćne presude Osnovnog suda od 3. aprila 2003. godine prvoapelantima predao u posjed predmetni poslovni prostor koji su u zemljišne knjige uknjižili svoje pravo vlasništva s ½ dijela.

9. Nadalje, Osnovni sud je u bitnom obrazložio da je na osnovu iskaza i nalaza vještaka geodetske struke Zorana Gajića od 7. februara 2014. godine utvrđeno da je drugoapelantu uknjiženo pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru s 1/1 djela na osnovu zapisnika Općinske komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama SO Bijeljina. Osnovni sud je utvrdio da je drugoapelant od 60-tih godina XX vijeka bio nosilac prava raspolaganja s predmetnim prostorom jer je trošak tekućeg održavanja tog prostora naplaćivan od pravnog prednika drugoapelanta ("Borovo Komerc"). Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je pravni prednik tužioca osnovan 11. novembra 1991. godine odlukom preduzeća "Borovo Komerc" (pravni prednik drugoapelanta), u čiji sastav je prenesen predmetni poslovni prostor kao osnovno sredstvo poslovanja. Osnovni sud je zaključio da su neosnovane tvrdnje tužioca da je njegov pravni prednik ("Borovo-Balprom" d.o.o. Banja Luka) stekao pravo raspolaganja i vlasništva na predmetnom prostoru, koje pravo je aktom o osnivanju tužioca od 22. decembra 1999. godine prenio na tužioca. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da akt o osnivanju preduzeća ne predstavlja pravni osnov za prenos prava raspolaganja ili vlasništva na nekretninama s jednog pravnog subjekta na drugog, a tokom postupka tužilac nije sudu dostavio pravno valjan dokaz da su tužilac, odnosno njegov pravni prednik, stekli pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u smislu odredbe člana 20. ZOVPO. Osnovni sud je također zaključio da su neosnovane tvrdnje tužioca da predmetni poslovni prostor nije mogao biti otuđen iz društveno-državnog vlasništva u privatno vlasništvo, kao i tvrdnje da je po sili zakona predmetni poslovni prostor postao njegovo vlasništvo u postupku privatizacije državnog kapitala. U prilog navedenom, Osnovni sud je ukazao da je drugoapelant pravno lice sa sjedištem van prostora Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te je, pozivajući se na odredbe Aneksa G člana 2. Sporazuma o pitanju sukcesije bivše SFRJ (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključio da predmetni poslovni prostor nije mogao biti predmet privatizacije državnog kapitala u postupku privatizacije tužioca budući da je na osnovu dokaza utvrđeno da je drugoapelant prije zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji bio uknjižen kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru u evidenciji o stvarnim pravima na nekretninama (katastru i zemljišnim knjigama).

10. S obzirom na sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno valjan u skladu s odredbama člana 9. Zakona o prometu nekretnina, člana 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima u vezi s Aneksom "G" član 2. Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, te je u cijelosti odbio kao neosnovan i preostali dio tužbenog zahtjeva, cijeneći da nije bilo pravnog osnova da se u zemljišnim knjigama prvoapelanti brišu kao vlasnici predmetnog poslovnog prostora, niti je bilo osnova da tužilac od prvoapelanata kao vlasnika traži predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora.

11. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužioca protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 80 0 P 044082 14 Gž od 10. decembra 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, prihvatajući u cijelosti činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda. Pored navedenog, Okružni privredni sud je istakao da je u ranijem postupku, pokrenutom po tužbi prvoapelanata protiv tužioca radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora i okončanom pravomoćnom Presudom broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine (presuda Osnovnog suda od 3. aprila 2003. godine, potvrđena presudom Okružnog suda od 16. aprila 2007. godine i presudom Vrhovnog suda od 27. augusta 2009. godine) usvojen tužbeni zahtjev i tuženom naloženo da preda poslovni prostor prvoapelantima, dok je odbijen identičan protivtužbeni zahtjev tuženog (predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora). Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi tuženog kojim u žalbi ukazuje da je kroz postupak privatizacije državnog kapitala, a na osnovu akta Direkcije za privatizaciju Banja Luka, stekao pravo vlasništva na predmetnom prostoru jer tokom postupka tuženi nije predočio sudu pravno valjan akt kao dokaz da je na tuženog ili njegovog pravnog prednika preneseno pravo vlasništva ili raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da akt o osnivanju preduzeća ne predstavlja pravni osnov za prenos prava vlasništva ili raspolaganja na nekretninama s jednog pravnog subjekta na drugi. Shodno navedenom, Okružni sud je u skladu s odredbama člana 226. ZPP odbio žalbu tuženog kao neosnovanu.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužioca, donio Presudu broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine kojom je djelimično uvažena revizija i obje nižestepene presude preinačene u dijelu kojim je odlučeno o ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji tako što je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, što su apelanti dužni priznati i trpjeti uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, i to brisanjem upisa prava vlasništva u korist prvoapelanata izvršenog na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji, te su prvoapelanti obavezani da tužiocu predaju u posjed predmetni poslovni prostor i solidarno nadoknade troškove postupka tužiocu u iznosu preciziranom u izreci presude, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmetni poslovni prostor u smislu čl. 16. stav 3. i 19. stav 1. Osnovnog zakona o preduzećima ulazio u osnovna sredstva kombinata "Borovo-Komerc" (pravni prednik drugoapelanta) i bio je u režimu društvenog vlasništva. Dalje je navedeno da je pravni prednik drugoapelanta 11. novembra 1991. godine osnovao preduzeće "Borovo-Balprom" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužioca) i da je prilikom njegovog osnivanja prenio predmetni poslovni prostor u sredstva pravnog prednika tužioca koji je i bio u njegovom posjedu od osnivanja. Vrhovni sud je također istakao da je u smislu odredbe člana 3. Zakona o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo (u daljnjem tekstu: Zakon o prenosu sredstava), predmetni poslovni prostor po sili zakona prešao iz društvenog u državno vlasništvo. Zatim je Vrhovni sud ukazao da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je na osnovu zapisnika Komisije od 10. juna 1999. godine drugoapelant uknjižen u zemljišne knjige kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru s 1/1 dijela. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi svoje odluke zasnovali na stavu da je navedenim upisom "dokazano pravo vlasništva drugoapelanta na tom prostoru", te da, u skladu s odredbama Aneksa "G" Sporazuma, poslovni prostor pripada drugoapelantu. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je takav zaključak nižestepenih sudova neprihvatljiv, te je, pozivajući se na praksu redovnih sudova u Republici Hrvatskoj u rješavanju predmeta o istom pravnom pitanju, dakle povrata imovine stranom pravnom licu, Vrhovni sud, primjenom načela reciprociteta u odnosu na provođenje Sporazuma o pitanjima sukcesije zaključio da drugoapelant nije imao pravo na vraćanje predmetnog poslovnog prostora, slijedom čega nije imao ni pravo da prostor proda trećim licima (prvoapelantima), odnosno nije mogao na njih da prenese više prava nego što ga je sam imao. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora nastaju i pravne posljedice te ništavosti (član 104. ZOO). Stoga, cijeneći da je u momentu zaključenja predmetnog ugovora tužilac bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora (to među strankama nije bilo sporno), Vrhovni sud je zaključio da je osnovan njegov zahtjev za predaju predmetnog prostora budući da prvoapelanti više nemaju pravni osnov za držanje predmetnog prostora u svom posjedu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, kao posljedica ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji je i brisanje svih upisa izvršenih na osnovu predmetnog ugovora. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim se tražilo utvrđenje da predmetni poslovni prostor predstavlja vlasništvo tužioca stečeno u postupku privatizacije s obzirom da se u vezi s tim vodi upravni postupak pred nadležnim organima. Također je ocijenjeno da nije bilo osnova za usvajanje zahtjeva za utvrđivanje ništavosti upisa prava raspolaganja u korist drugoapelanta jer taj upis nije izvršen na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji, već na osnovu zapisnika Komisije za izlaganje podataka o nekretninama od 10. juna 1999. godine, a parnični sudovi nisu nadležni za ocjenu zakonitosti akata navedene komisije, za čiju su ocjenu nadležni upravni organi. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odbijen i zahtjev za utvrđenje ništavosti i brisanje upisa tereta ustanovljenih na predmetnom poslovnom prostoru budući da taj upis nije izvršen na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji, već na osnovu ugovora o kreditu koji su naknadno zaključili prvoapelanti. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 250. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


14. Prvoapelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava prvoapelanti vide u arbitrarnoj i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Prvoapelanti prvenstveno ukazuju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno načelo res iudicata, ocijenivši da se radi o presuđenoj stvari jer je o istom činjeničnom i pravnom osnovu odlučivano u predmetu Osnovnog suda broj P-1082/02 u kojem je postupak pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 805 od 27. augusta 2009. godine. Prvoapelanti smatraju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio i materijalno pravo, što su opširno obrazložili. U suštini, smatraju da su vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru stekli u skladu s odredbama člana 20. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima jer je drugoapelant kao prodavac u vrijeme zaključenja predmetnog poslovnog prostora bio uknjižen s pravom raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru u z. k. izvatku broj 6068 k. o. Bijeljina I, s 1/1 dijela.

15. Drugoapelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje drugoapelant vidi u povredi prava na obrazloženu presudu, očiglednoj arbitrarnoj primjeni relevantnih propisa, naročito kroz stav o osnivanju tužioca i unošenju predmetnog poslovnog prostora u sredstva pravnog prednika tužioca, što je opširno obrazložio u apelaciji. U suštini, drugoapelant smatra da je predmetni poslovni prostor njegova imovina kao stranog pravnog lica jer je prije zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji uknjižen u zemljišne knjige s pravom raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru s 1/1 dijela. Smatra da je stekao svojstvo titulara prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru u skladu s odredbama člana 20. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), te da je mogao slobodno raspolagati predmetnim prostorom, uključujući i njegov promet, zaključivanjem kupoprodajnog ugovora s prvoapelantima kao kupcima.

b) Odgovor na apelaciju


16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u svojim apelacijama. Vrhovni sud je ukazao na neosnovanost navoda apelanata kojim ukazuju na proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa. Vrhovni sud je također istakao da drugoapelant, a ni tužilac nisu imali pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru jer je bio u društvenom vlasništvu, s tim da je 1993. godine po sili zakona prešao u državno vlasništvo. Vrhovni sud predlaže da se apelacije apelanata odbiju kao neosnovane.

17. Okružni sud i Osnovni sud su u svojim odgovorima naveli da su dati razlozi u obrazloženjima presuda pri kojima u cijelosti ostaju.

18. Tužilac je u opširnom odgovoru naveo hronologiju predmeta i hronologiju zakonskih rješenja kako na teritoriji BiH tako i u Republici Hrvatskoj, te je istakao da su apelacije neosnovane i da ih treba odbiti.

V. Relevantni propisi


19. Zakon o parničnom postupku RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:


Član 53.
[...]

Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega.

Član 196.


(1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.

(2) Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.

VI. Dopustivost


20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelanti su primili 23. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2017. godine, dok je drugoapelant osporenu presudu primio 28. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


24. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 7. i 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosi na pitanje utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji i predaju u posjed predmetnog prostora tužiocu, te da se radi o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Apelanti, u suštini, smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tužilac u predmetnom postupku tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su 18. aprila 2000. godine zaključili drugoapelant kao prodavac i prvoapelanti kao kupci, te promjenu upisa prava vlasništva koji je izvršen na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji u javnim evidencijama, kao i predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. Navedeni tužbeni zahtjev tužilac je zasnivao na tvrdnji da je predmetni poslovni prostor u postupku privatizacije postao njegova imovina, da drugoapelant nije bio titular prava raspolaganja na predmetnom prostoru, te da prvoapelanti nisu stekli pravo vlasništva po osnovu valjanog pravnog posla, zbog čega je predmetni ugovor ništav. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, a primjenom odredaba člana 9. Zakona o prometu nekretnina i člana 33. ZOVPO u vezi s Aneksom "G" Sporazuma, prvostepeni sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev uz stav, koji je prihvatio i drugostepeni sud, da tužilac nije dokazao da je na njega ili njegovog pravnog prednika bilo preneseno pravo raspolaganja ili pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, odnosno da je u postupku privatizacije postao njegova imovina, cijeneći da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno valjan shodno odredbama člana 109. ZOO.

31. S druge strane, Vrhovni sud je, pozivajući se na Aneks "G" Sporazuma kojim je propisana primjena reciprociteta u odnosu na provođenje citiranog sporazuma, zauzeo stav da drugoapelant, čije je sjedište na teritoriji Republike Hrvatske, nije imao pravo da 10. juna 1999. godine bude upisan u z. k. izvatku broj 6068 k. o. Bijeljina I kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, slijedom čega je, pozivajući se na praksu redovnih sudova u Republici Hrvatskoj u rješavanju predmeta o istom pravnom pitanju, zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav pravni posao u smislu odredbe člana 103. ZOO, na osnovu kojeg prvoapelanti nisu mogli steći pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, uz zaključak da se u zemljišnim knjigama uspostavi stanje kakvo je bilo prije zaključenja predmetnog ugovora i predmetni poslovni prostor preda tužiocu u posjed.

32. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda, ukazujući na povredu načela (res iudicata) jer su redovni sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu iako se radi o presuđenoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je prije podnošenja predmetne tužbe, o kojoj je odlučeno osporenom presudom Vrhovnog suda, vođen postupak po tužbi prvoapelanata (tužioci u tom postupku) kojom su tražili da im tužilac (tuženi u tom postupku) preda u posjed predmetni poslovni prostor. Također, tužilac (tuženi u tom postupku) postavio je identičan protivtužbeni zahtjev protiv prvoapelanata (tužioci u tom postupku-predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora). Predmet je vođen pod brojem P-1082/02. Ustavni sud zapaža da je tužilac (tuženi u tom postupku) svoj protivtužbeni zahtjev zasnivao na istim tvrdnjama na kojim je zasnivao tužbeni zahtjev o kojem su odlučivali redovni sudovi u konkretnom predmetu, te da je u tom postupku pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine (presuda Osnovnog suda od 3. aprila 2003. godine, potvrđena presudom Okružnog suda od 16. aprila 2007. godine i presudom Vrhovnog suda od 27. augusta 2009. godine) usvojen tužbeni zahtjev prvoapelanata (tužioci u tom postupku), a odbijen protivtužbeni zahtjev tužioca (tuženog u tom postupku), sa zauzetim stavom da su prvoapelanti (tužioci u tom postupku) dokazali da su stekli pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru po osnovu valjanog pravnog posla, zaključenjem ugovora o kupoprodaji 20. aprila 2000. godine za koji nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje njegove ništavosti. Shodno tom zaključku, pravomoćnom presudom Osnovnog suda od 3. aprila 2003. godine odbijen je protivtužbeni zahtjev tužioca za iseljenje prvoapelanata iz predmetnog poslovnog prostora budući da je nesporno da su prvoapelanti, shodno odredbama čl. 20. i 33. ZOVPO, stekli pravo vlasništva na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji od 20. aprila 2000. godine za koji nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništavosti.

33. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 196. stav 2. ZPP propisano: "Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu." Imajući u vidu da je u obrazloženju prvostepene i drugostepene presude vrlo detaljno navedeno kako je predmetni postupak već pravomoćno okončan Presudom Osnovnog suda broj P-1082/02, koju je na kraju potvrdio (i) Vrhovni sud, za Ustavni sud se kao prvo nameće pitanje zašto Osnovni i Okružni sud nisu odbacili predmetnu tužbu na osnovu odredaba iz člana 196. stav 2. ZPP? Međutim, iako se, u kontekstu obrazloženja prvostepene i drugostepene presude u odnosu na pravomoćno presuđenu stvar, čini sasvim nelogično da Osnovni i Okružni sud nisu odbacili predmetnu tužbu ako već smatraju da je o tom pitanju pravomoćno riješeno, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi predmetnu tužbu ipak odbili. Stoga, ta nelogičnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP, s aspekta zaštite ustavnih prava apelanata, nije bila tog stepena da bi bila povrijeđena njihova osnovna prava i da bi to Ustavni sud trebao utvrđivati svojom odlukom. Za apelante je ključno da tužilac nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom. Međutim, presudom Vrhovnog suda sve je promijenjeno jer je taj sud ukinuo prvostepenu i drugostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev. Sada se kao ključno pitanje nameće da li je zaista o predmetnoj parnici već pravomoćno riješeno? Ukoliko zaista jeste, onda bi se u ovom slučaju radilo o arbitrarnoj primjeni člana 196. stav 2. ZPP. Međutim, u obrazloženju presude Vrhovnog suda, koja je konačna u postupku pred redovnim sudovima, nije ništa navedeno u pogledu toga da li je o predmetnoj parnici već pravomoćno odlučeno. Stoga, ni Ustavni sud ne može ispitati ključne apelacione navode da je u konkretnom slučaju došlo do arbitrarne primjene relevantnog prava jer je o predmetu tužbe već pravomoćno riješeno s obzirom da Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke nije dao navode u pogledu toga da li je predmetna stvar već pravomoćno riješena.

34. Stoga, Ustavni sud smatra da je iz navedenih razloga apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


35. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava iz čl. 7. i 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak


36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što osporena presuda Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje u odnosu na navode apelanata da je o predmetnoj stvari već pravomoćno riješeno.

37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!