Službeni glasnik BiH, broj 12/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4673/10, rješavajući apelaciju Azeb Worku Degefe i Mohamed Sidique, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbijaju se kao neosnovane apelacije Azeb Worku Degefe i Mohamed Sidique podnesene protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001246 10 U od 26. augusta 2010. godine i broj S1 3 U 001399 10 U od 24. augusta 2010. godine, i

- rješenja Ministarstva sigurnosti, Sektor za azil broj UP-1-07/1-41-1-21-2/10 od 8. jula 2010. godine i broj UP-1-07/1-41-1-23-2/10 od 19. jula 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Azeb Worku Degefe (u daljnjem tekstu: apelantica), državljanka Etiopije, koju zastupa Udruženje "Vaša prava BiH", Ured u Mostaru, podnijela je 29. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 001246 10 U od 26. augusta 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti, Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Sektor za azil) broj UP-1-07/1-41-1-21-2/10 od 8. jula 2010. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4673/10.

2. Mohamed Sidique (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Pakistana, kojeg zastupa Udruženje "Vaša prava", Ured u Mostaru, podnio je 15. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 001399 10 U od 24. augusta 2010. godine i Rješenja Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-23-2/10 od 19. jula 2010. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 5111/10.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 5. novembra do 13. decembra 2010. godine zatraženo je od Suda BiH, Sektora za azil, Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za strance) i Ministarstva sigurnosti, Inspektorat (u daljnjem tekstu: Inspektorat), da dostave odgovore na apelacije.

4. Sud BiH je odgovore na apelacije dostavio 29. novembra 2010. godine i 7. decembra 2010. godine. Sektor za azil je odgovore dostavio 22. novembra 2010. godine i 6. decembra 2010. godine. Služba za strance je odgovore dostavila 23. decembra 2010. godine i 18. januara 2011. godine. Inspektorat je odgovor dostavio 27. decembra 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i Sektora za azil dostavljeni su apelantici 6. decembra 2010. godine, a odgovori Službe za strance i Inspektorata su dostavljeni apelantici 7. januara 2011. godine. Apelantu su odgovori na apelaciju dostavljeni 17. decembra 2010.

6. S obzirom da se apelacije odnose na sličan činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4673/10.

III. Činjenično stanje


Činjenice u predmetu AP 4673/10


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Apelantica se 1. juna 2010. godine obratila Službi za strance i tom prilikom je sačinjen zapisnik o uzimanju apelanticine usmene izjave. Apelantica je iskazala namjeru za traženje međunarodne zaštite o čemu joj je izdata potvrda o iskazanoj namjeri koja je isti dan, zajedno s raspoloživom dokumentacijom, dostavljena Sektoru za azil. U potvrdi je, pored ostalog, konstatirano da apelantica kod sebe nije imala pasoš ili drugi identifikacioni dokument pa da su podaci uzeti na osnovu lične izjave. Služba za strance je istog dana obavijestila Sektor za azil da je apelantici, kao tražitelju međunarodne zaštite, u skladu s članom 18. Pravilnika o međunarodnoj zaštiti, potrebno obezbijediti smještaj u Centru za smještaj tražitelja međunarodne zaštite.

9. Udruženje "Vaša prava BiH" se 9. juna 2010. godine u apelanticino ime pismenim zahtjevom obratilo Sektoru za azil, s molbom da se ovaj zahtjev smatra zahtjevom za zaprimanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i obavljanje postupka registracije. U zahtjevu je navedeno da apelantica nije mogla lično podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu jer je tražena potvrda o boravištu, koju "iz objektivnih razloga nije mogla pribaviti u skladu sa rokom na potvrdi o iskazanoj namjeri". Zatim, u zahtjevu je istaknuto da je obaveza državnih organa da apelantici, kao tražitelju međunarodne zaštite, obezbijede smještaj u Prihvatnom centru "Rakovica" (u daljnjem tekstu: PC "Rakovica"), odnosno da apelantica nema sredstava da zadovolji svoje osnovne životne potrebe, pa da se mora uzeti u hitan postupak registracije i smještaja u navedeni centar.

10. Zahtjevom Sektoru za azil od 16. juna 2010, godine apelantica je zatražila hitno postupanje po njenom zahtjevu za registraciju i obezbjeđenje smještaja u PC "Rakovica" koji je uputila preporučenom pošiljkom 8. juna 2010. godine, odnosno po zahtjevu koji je podnijelo Udruženje "Vaša prava BiH" 9. juna 2010. godine.

11. Apelantica se 24. juna 2010. godine obratila Inspektoratu sa zahtjevom za pokretanje inspekcijskog nadzora nad provođenjem Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: ZKBS). U zahtjevu je, pored ostalog, istaknuto da je apelantica 8. juna 2010. godine lično došla u Sektor za azil da preda zahtjev za međunarodnu zaštitu i obavi registraciju, ali je ovlaštena službena osoba usmeno odbila da primi zahtjev. Zbog toga je tog dana zahtjev uputila preporučeno poštom, odnosno naredni dan predala zahtjev na protokol Sektora za azil. Zahtjevom od 16. juna 2010. godine zatražila je hitno postupanje po podnesenim zahtjevima, ali niti na jedan zahtjev nije odgovoreno.

12. Inspektorat je, dopisom od 21. jula 2010. godine, apelanticu obavijestio da je njen zahtjev za pokretanje inspekcijskog nadzora od 24. juna 2010. godine prihvaćen kao osnovan i da je u fazi vršenja potrebnih provjera u Službi za strance i Sektoru za azil.

13. Sektor za azil je Rješenjem broj UP-1-07/1-41-1-21-2/10 od 8. jula 2010. godine apelantici izrekao mjeru ograničenja kretanja na period od 90 dana izvan PC "Rakovica", počevši od 8. jula 2010. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelantica 1. juna 2010. godine iskazala namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu Službi za strance, te da tom prilikom nije predočila niti jedan identifikacioni dokument na osnovu kojeg bi se mogao utvrditi njen stvarni identitet. Na temelju navedenog zaključeno je da postoji sumnja u pogledu apelanticinog identiteta, pa joj je, primjenom člana 114. stav 1. tačka e) ZKBSA, izrečena mjera ograničenja kretanja.

14. Sud BiH je Presudom broj S1 Z U 001246 10 U od 26. augusta 2010. godine apelanticinu tužbu protiv rješenja Sektora za azil od 8. jula 2010. godine odbio kao neosnovanu. Na temelju uvida u spis konstatirano je, pored ostalog, da je apelantica ilegalno ušla u BiH 30. maja 2010. godine, da je dan nakon ulaska Službi za strance iskazala namjeru da traži međunarodnu zaštitu, ali da ni tada, a ni poslije, kod sebe nije imala identifikacioni dokument, te da je zahtjev za dobijanje izbjegličkog statusa podnijela tek 15. jula 2010. godine, nakon što je sedam dana prije toga smještena u PC "Rakovica". Zatim, Sud BiH je pravilnim ocijenio zaključak Ministarstva sigurnosti da su se stekli uvjeti da se apelantici ograniči kretanje u trajanju od 90 dana radi utvrđivanja identiteta, te s tim u vezi ukazao na član 99. stav 2. tačka c) ZKBS prema kojem se stranac može staviti pod nadzor ako postoje osnovi sumnje u istinitost navoda o identitetu. S obzirom da je apelantica iskazala namjeru da podnese zahtjev za azil pred Službom za strance, o čemu je po službenoj dužnosti obaviješten Sektor za azil čime su izvršene pripremne radnje za prijem zahtjeva za azil i vođenje postupka po tom zahtjevu, Sektoru za azil je na raspolaganju bila blaža mjera, tj. ograničenje kretanja u smisli člana 114. ZKBS, koja se primjenjuje prema podnosiocima zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Zatim, ukazano je da je apelantica imala mogućnost da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, kao i da dostavi dokaze o svom identitetu, ali ni jedno ni drugo nije učinila u dugom periodu u kojem je raspolagala potvrdom koja se smatra odobrenjem boravka u smislu člana 107. stav 3. ZKBSA. U vezi s apelanticinim navodima da su povrijeđene garancije iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Sud BiH je istakao da sloboda kretanja i nastanjivanja u smislu navedene odredbe podrazumijeva zakonit boravak na teritoriji jedne zemlje, a apelantica je ušla u BiH nezakonito, kršeći propise o prelasku granice, čime su se stekli uvjeti za preduzimanje zakonom propisanih sankcija. Najzad, apelanticini navodi da je diskriminirana jer postoje drugi tražitelji azila čije kretanje nije ograničeno ocijenjeni su kontradiktornim jer ukazuju na osobe koje su koristile zakonska prava na pravilan način, zbog čega nije bilo osnova za ograničenje njihovih prava. Najzad, ukazano je da je apelantici mjera ograničenja kretanja izrečena u trajanju od 90 dana, što ukazuje na mogućnost njenog prestanka čim prestanu uvjeti za njeno izricanje.

15. Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 U 000629 10 U od 15. septembra 2010. godine usvojio apelanticin zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, te zabranio dalje sprečavanje podnošenja zahtjeva za apelanticinu međunarodnu zaštitu. Odgovornoj osobi A.S. u Ministarstvu sigurnosti je naloženo da odmah po prijemu ovog rješenja, a najkasnije u roku od tri dana, zaprimi apelanticin lični zahtjev za međunarodnu zaštitu, da apelanticu registruje kao tražitelja azila, te da izda karton kojim se potvrđuje da je zahtjev podnesen.

Činjenice u predmetu AP 5111/10


16. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

17. Apelant je posredstvom NN osobe ušao u BiH i 13. jula 2010. godine se obratio Službi za strance. Tom prilikom je sačinjen zapisnik o uzimanju usmene izjave od apelanta. Apelant je iskazao namjeru da traži međunarodnu zaštitu u BiH, pa mu je izdata potvrda o iskazanoj namjeri koja je isti dan, zajedno s raspoloživom dokumentacijom, dostavljena Sektoru za azil. U potvrdi je, pored ostalog, konstatirano da apelant kod sebe nije imao pasoš ili drugi identifikacioni dokument, pa su podaci uzeti na osnovu lične izjave.

18. Sektor za azil je Rješenjem broj UP-1-07/1-41-1-23-2/10 od 19. jula 2010. godine apelantu izrekao mjeru ograničenja kretanja na period od 90 dana počevši od 19. jula 2010. godine zabranom kretanja izvan prostora PC "Rakovica". U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije predočio niti jedan dokument iz zemlje porijekla na temelju kojeg bi se mogao utvrditi njegov stvarni identitet, te je ukazano da je u BiH ušao ilegalnim putem. Prema navedenom zaključeno je da postoji sumnja u apelantov identitet, pa mu je, u skladu s članom 114. stav 1. tačka e) ZKBS, izrečena mjera ograničenja kretanja.

19. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 001399 10 od 24. augusta 2010. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Sektora za azil odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je pravilan zaključak upravnog organa da su se stekli uvjeti za ograničenje kretanja apelantu radi utvrđivanja identiteta. S tim u vezi je ukazano na član 114. stav 1. tačka e) ZKBS, kojim je regulirano da, u slučaju kad se ukaže potreba, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva. Nadalje, ukazano je da se potreba za ovakvom mjerom cijeni prema okolnostima konkretnog slučaja i da predstavlja diskreciono pravo nadležnog organa. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je u postupku azila nemoguće utvrđivati identitet tražitelja azila jer se u ovom postupku ne smije kontaktirati zemlja porijekla. S tim u vezi je ukazano da utvrđivanje identiteta u postupku po zahtjevu za međunarodnu zaštitu vrši Služba za strance kao zasebna jedinica pri Ministarstvu sigurnosti, koja koristi različite metode radi utvrđivanja identiteta stranaca. Također, ukazano je i na član 98. ZKBS kojim je propisano da se radi provođenja ovog zakona osnivaju imigracioni centri, centri za smještaj podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu i lica kojim je takva zaštita odobrena, iz čega proizlazi da tražitelji međunarodne zaštite, do okončanja postupka, mogu biti privremeno smješteni u centre za tražitelje međunarodne zaštite. S obzirom da je apelant uz pomoć lica koja se bave krijumčarenjem prešao granicu zemlje porijekla i Irana ilegalno, bez identifikacionih dokumenаta, a nakon toga se na isti način prebacio u Tursku, a zatim i u BiH, zaključeno je da ove okolnosti ukazuju na potrebu izricanja mjere ograničenja kretanja do utvrđivanja stvarnog apelantovog identiteta i okončanja postupka međunarodne zaštite.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


20. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

21. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije jer je mjera ograničenja kretanja koja je izvršavana u PC "Rakovica" u njihovom slučaju rezultirala lišavanjem slobode. U prilog ovih tvrdnji apelanti ukazuju na uvjete u kojim je mjera izvršavana u PC "Rakovica" (prostor koji je fizički ograničen i izvan kojeg im nije bilo dozvoljeno da se udalje, posebni propisani režim unutar PC, pristup vanjskom svijetu), koji, po njihovom mišljenju u kombinaciji s dužinom trajanja izrečene mjere (90 dana) rezultiraju ne ograničenjem slobode nego njenim lišavanjem. Zatim, apelanti tvrde da izvršavanje mjere ograničenja predstavlja samovoljno lišavanje slobode. Po njihovom mišljenju prilikom izricanja mjere ograničenja kretanja nije poštovana zakonska procedura, odnosno osnov za ograničenje kretanja, odnosno ova mjera nije bila neophodna da bi se ostvario neki od dozvoljenih ciljeva iz člana 5. stav 1. tač. a. do f. Evropske konvencije.

22. Apelanti navode da su lišeni slobode u skladu s članom 114. stav 1. tač. e) ZKBS jer nisu imali identifikacione dokumente, da je članom 13. ZKBS propisana obaveza nošenja i predočavanja dokaza o identitetu, pa da njihovo lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka b. Evropske konvencije, odnosno da se radi o lišavanju slobode "radi osiguranja izvršenja obaveze propisane zakonom". S tim u vezi apelanti ističu da im je ova mjera izrečena bez provođenja posebnog ispitnog postupka Sektora za azil, da nisu ni saslušani zbog čega nemaju identifikacione dokumente i nije im pružena mogućnost da svoj identitet dokazuju izjavom, već je samo ukazano da nisu imali identifikacioni dokument a u apelantovom slučaju i da je ilegalno prešao granicu. Oboje apelanata ukazuju na član 22. tačka 4. Pravilnika o međunarodnoj zaštiti kojim je propisano da se identitet može utvrditi i na osnovu izjave tražitelja međunarodne zaštite. Pri tom, apelantica posebno ističe da se skoro punih 40 dana nakon iskazane namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu slobodno kretala i da je u PC "Rakovica" smještena tek na lično insistiranje. Prema navedenom, apelantica smatra da u njenom slučaju ova mjera nije imala svrhu i da uopće nije bila potrebna, kao i da je predstavljala "jednu vrstu osvete" jer je zbog odbijanja Službe za azil da primi njen zahtjev za međunarodnu zaštitu, pokrenula postupak pred Inspektoratom, kao i postupak za zaštitu ustavom garantiranih prava pred Sudom BiH. Apelant također smatra da je izricanjem ove mjere u stvari sankcioniran njegov ilegalni ulazak u BiH iako se bez odlaganja javio nadležnim vlastima, zbog čega se ne može smatrati da je izrečena mjera preduzeta radi osiguranja izvršenja obaveze propisane zakonom. Oboje apelanata posebno ukazuju da je Sektor za azil propustio da cijeni zašto je neophodno da im ova mjera bude izrečena u maksimalnom trajanju, a posebno imajući u vidu da nakon proteka roka od 90 dana ova mjera nije produžena iako ništa novo u vezi s njihovim identitetom nije otkriveno.

23. Zatim, apelanti tvrde da im je povrijeđen i član 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi su istakli da Sud BiH uopće nije razmotrio zakonitost lišavanja slobode, niti je cijenio njihove navode iz tužbe. Apelantica ukazuje da je paušalan zaključak Suda BiH da nakon iskazivanja namjere za međunarodnu zaštitu nije preduzela sve mjere s ciljem reguliranja svoga statusa. S tim u vezi apelantica ukazuje da je Inspektorat, kao i Sud BiH, utvrdio da je utvrđeno kršenje zakonske procedure službenika Sektora za azil koji je odbio da primi njen zahtjev za azil. Zatim, oboje apelanata ističu da im nije pružena mogućnost da se izjasne o svom identitetu, iako je u postupku ostvarivanja međunarodne zaštite zabranjeno kontaktirati zemlju porijekla, a članom 108. ZKBS izričito i regulirano da su isključene sankcije za ilegalni ulazak u BiH ako se tražilac azila javio nadležnom organu. Shodno navedenom, apelanti smatraju da se opravdanost izricanja ove mjere, s obzirom da su se oboje bez odlaganja obratili nadležnom organu, ne može temeljiti i na ilegalnom ulasku u BiH, kako to smatra Sud BiH. Pri tom, kao ni Sektor za azil, tako ni Sud BiH po njihovim tvrdnjama nije cijenio neophodnost izricanja ove mjere.

24. Nadalje, apelanti tvrde da im je prekršeno i pravo iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije. U prilog ove tvrdnje apelanti su u suštini istakli da je ograničenje slobode i zatvaranje u PC Rakovica nastalo kao rezultat grubog kršenja zakonskih propisa Sektora za azil. Prema navedenom oboje apelanata su zatražili da im bude određena odšteta i to u iznosima od po 3.000,00 KM.

25. Apelanti tvrde i da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelanata u ovom dijelu u suštini se svode na tvrdnju da ograničenje kretanja u svakom pojedinačnom slučaju mora biti zasnovano na jasnim zakonskim odredbama i mora biti neophodno potrebno, te proporcionalno svrsi koja se želi postići. Također, apelanti navode da se proporcionalnost cijeni s obzirom na dužinu ograničenja kretanja, opravdanost razloga, postojanje sudske zaštite, te da ograničenje kretanja mora biti preuzeto u smislu iskrene zaštite javnog interesa. Po njihovom mišljenju, njima je mjera ograničenja kretanja izrečena a da prethodno nije utvrđeno je li to bilo neophodno da bi se utvrdio njihov identitet, kao i da li je ograničenje kretanja u maksimalnom trajanju proporcionalno navodnoj svrsi utvrđivanja identiteta. Najzad, oboje apelanata smatraju da im je mjera ograničenja kretanja izrečena suprotno materijalnim i procesnim propisima, pa da je kao takva i nezakonita.

b) Odgovor na apelaciju


26. Sud BiH je u odgovorima na navode iz apelacija istakao da je apelantima mjera ograničenja kretanja izrečena u skladu sa zakonom tj. jer je utvrđeno da su stekli uvjeti iz čl. 99. i 114. ZKBS, pa da su tvrdnje apelanata o nezakonitom lišavanju slobode i ograničenju kretanja neosnovane.

27. Služba za strance je u odgovoru na navode iz apelacija istakla da prema apelantima nije preduzimala sankcije zbog ilegalnog ulaska i boravka u BiH jer su prilikom prvog obraćanja ovoj Službi iskazali namjeru da podnesu zahtjeve za međunarodnu zaštitu, prema članu 108. ZKBS. Zatim, ukazano je da su od oba apelanta uzete izjave, da su im izdate potvrde o iskazanoj namjeri da traže međunarodnu zaštitu s označenim rokom važenja, da su ove potvrde istog dana dostavljene Sektoru za azil s ciljem pripremanja aktivnosti vezanih za zaprimanje zahtjeva i obavljanje registracije. Najzad, ukazano je i da je ova Služba, u apelanticinom slučaju, uz potvrdu dostavila i obavijest Sektoru za azil, prema članu 18. Pravilnika o međunarodnoj zaštiti da je apelantici potrebno osigurati smještaj, te da su naknadno od Udruženja "Vaša prava" i UNHCR-a obaviješteni da Sektor za azil nije postupio u skladu s obavezama propisanim Zakonom i Pravilnikom.

28. Sektor za azil je u odgovoru na navode iz apelacija istakao da je mjera ograničenja kretanja izrečena jer apelanti nisu predočili niti jedan dokument iz zemlje porijekla na osnovu kojeg bi se mogao utvrditi njihov identitet, a to je bitno kad se ima u vidu da su u BiH ušli ilegalno. Nadalje, ukazano je da Sektor za azil u postupku ostvarivanja međunarodne zaštite ne kontaktira zemlju porijekla i ne utvrđuje identitet, već je utvrđivanje identiteta u nadležnosti Službe za strance koja u tom smislu koristi odgovarajuće metode. Također, ukazano je da se izjava tražitelja međunarodne zaštite o njegovom identitetu uzima kao vjerodostojna, ali da u slučaju kakvi su apelanticin i apelantov, kad postoji sumnja, moraju biti primijenjene odgovarajuće mjere ili pokrenuti postupci kako bi se utvrdio njihov identitet.

29. Inspektorat je u odgovoru na apelanticine navode istakao da joj je mjera ograničenja kretanja izrečena jer nije imala identifikacione dokumente, koja shodno članu 99. stav 2. tačka c) ZKBS može biti izrečena kada postoje osnovi sumnje u istinitost navoda o identitetu. Također, ova mjera joj je izrečena kao blaža u odnosu na mjeru nadzora koja je također propisana zakonom. Po ocjeni Inspektorata apelanticini navodi o povredi prava na koja u apelaciji ukazuje su neosnovani i ničim dokazani.

V. Relevantni propisi


30. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka u relevantnom dijelu glasi:

Član 114.
(Ograničenje kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu)

(1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:

(...)

e) je ograničenje kretanja potrebno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva

(2) Kretanje se ograničava:

(...)

b) zabranom kretanja van specijalizirane ustanove za prihvat stranaca;

(...)

3) Mjera ograničenja kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu određuje se rješenjem Ministarstva u sjedištu. Ograničenje kretanja može da bude na snazi sve dok traju razlozi za njegovo određivanje, ali najduže ukupno 90 dana. U naročito opravdanim okolnostima, mjera ograničenja kretanja može se produžiti za još ukupno 90 dana.

(4) Protiv rješenja iz stava (3) ovog člana žalba nije dozvoljena, ali se može tužbom pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja.

VI. Dopustivost


31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju apelantica je osporila Presudu Suda BiH broj S1 3 U 001246 10 U od 26. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

34. Nadalje, apelant je osporio Presudu Suda BiH broj S1 3 U 001399 10 U od 24. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. septembra 2010. godine a apelacija je podnesena 15. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

35. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum


37. Apelanti pobijaju osporene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

39. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

(…)

f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

(…)

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.

40. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na području neke države ima pravo na slobodu kretanja i slobodni izbor svoga boravišta na tom području.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i svoju vlastitu.

3. Ne mogu se postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava, osim ona koja su u skladu sa zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, za održavanje javnog poretka, radi sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava utvrđena u stavu 1. mogu također biti podvrgnuta, u određenim dijelovima područja, ograničenjima utvrđenima u skladu sa zakonom i koja su opravdana zaštitom javnog interesa u demokratskom društvu.

41. U konkretnom slučaju apelanti su strani državljani koji su ilegalno ušli u zemlju i kojim je, nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ograničena sloboda kretanja unutar Prihvatnog centra u Rakovici jer nisu posjedovali nikakve lične dokumente kojima bi mogla potvrditi svoj identitet i porijeklo. Apelanti smatraju da su im prekršena prava iz člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantima je mjera ograničenja kretanja izrečena na osnovu člana 114. stav 1. tačka e) ZKBS ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) kao zakona koji je bio na snazi u relevantnom periodu.

42. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje, tj. izricanje mjere ograničenja kretanja na osnovu člana 114. stav 1. tačka e) ZKBS strancu koji je nelegalno boravio u BiH, zbog toga što osoba koja je u pitanju nije imala identifikacione dokumente kojima bi dokazala svoj identitet i porijeklo, koja se izvršavala u PC "Rakovica" u trajanju do 90 dana razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

43. Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci, pozivajući se na praksu Evropskog suda (tač. 25, 26. i 27), razmatrajući da li mjera ograničenja kretanja u smislu člana 114. stav 1. tačka e) ZKBS rezultira lišavanjem slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije ili ograničenjem kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju da (tačka 30): Uzimajući u obzir razloge ograničavanja kretanja apelantici, trajanje mjere i karakteristike centra u kojem je apelantica bila smještena, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o ograničavanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je ukazao da (tačka 31): je apelantici mjera ograničenja kretanja izrečena rješenjem Ministarstva na osnovu člana 114. Zakona, u proceduri propisanoj zakonom kao mjera neophodna u demokratskom društvu, a da bi se izvršila provjera apelanticinog identiteta zbog nedostatka bilo kakvih ličnih dokumenata, posebno uzimajući u obzir da se radilo o osobi koja je zatražila međunarodnu zaštitu u BiH. Također, Ustavni sud zapaža da je ta mjera trajala ograničeno vrijeme (90 dana) u okviru kojeg je sa sigurnošću utvrđen apelanticin identitet, nakon čega je apelantica mogla slobodno da se kreće i izvan Prihvatnog centra jer joj navedena mjera nije produžena. Također, navedena mjera koju je izrekao upravni organ, bila je predmet preispitivanja Suda BiH u upravnom sporu apelantici, kojoj, kako je vidljivo iz osporenih odluka, za vrijeme trajanja mjere nije bila uskraćena stručna pravnička pomoć. Zatim, Ustavni sud je, imajući pri tom u vidu uvjete u PC "Rakovica" u kojim je mjera ograničenja kretanja izvršavana (tačka 32) ukazao (tačka 33) da je apelantici bila ograničena sloboda kretanja na određen period - 90 dana - ali kao mjera neophodna u demokratskom društvu, budući da je postojala potreba za utvrđivanje apelanticinog identiteta slijedom zakonske obaveze svakog lica za posjedovanjem identifikacionih dokumenata. Osim toga, nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju, u odnosu na prostor u okviru kojeg je apelantici kretanje ograničeno, radi o prostoru otvorenog tipa u kojem ne postoji policijski nadzor nad korisnicima te time ni striktna kontrola ulaza i izlaza iz centra, kako je i sama apelantica navela. Neupitno je i da korisnici ovog centra imaju na raspolaganju čitav niz prava kojima se mogu koristiti, kao npr. ljekarsku pomoć, pravo na obrazovanje, kontakt s predstavnicima organa socijalne i pravne zaštite uključujući čak i pravo na prevoz do naseljenog mjesta, a osim toga nije im ograničen ni kontakt s osobama koje ne borave u centru. Sve navedeno jasno upućuje da se u konkretnom slučaju ograničenje slobode kretanja kojem je bila podvrgnuta apelantica, ne može podvesti pod lišavanje slobode prema članu 5. Evropske konvencije. Najzad, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio (tačka 34): Dovodeći u vezu navedene karakteristike prihvatnog centra u kojem je apelantica boravila i na čije prostore joj je kretanje bilo ograničeno do potvrde identiteta, sa standardima Evropskog suda navedenim u prethodnim tačkama ove odluke koji trebaju biti ispunjeni da bi se radilo o nezakonitom ograničenju slobode kretanja, te uzimajući u obzir okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da je ograničenje slobode kretanja u apelanticinom slučaju izvršeno u skladu sa zakonom (član 114. stav 1. Zakona jer apelantica nije imala nikakve identifikacione dokumente). Dalje je evidentno i da je, u smislu odredbe člana 2. stav 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, u datim okolnostima ograničenje kretanja bila mjera koja se može smatrati "potrebnom u demokratskom društvu". Naime, poštivanje propisa koji reguliraju kretanje i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini nesporno predstavlja legitimni cilj i samim tim pretpostavlja moguća ograničenja u ostvarivanju prava na slobodu kretanja ukoliko su za određivanje takve mjere ispunjene zakonske pretpostavke. Pri tom Ustavni sud zapaža da je utvrđivanje apelanticinog identiteta neophodno i u smislu utvrđivanja da li se apelantica, prema stavu 1. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zakonito nalazi na području Bosne i Hercegovine, što je preduvjet uživanja garancija na slobodu kretanja onako kako je ono regulirano odredbama Protokola. Stoga Ustavni sud zaključuje da je u apelanticinom slučaju ograničenje kretanja određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

44. S obzirom da je i u konkretnom slučaju apelantima, kao stranim državljanima, mjera ograničenja kretanja izrečena na osnovu člana 114. stav 1. tačka e) ZKBS, jer nisu imali identifikacione dokumente, da je trajala do 90 dana i da se izvršavala u PC "Rakovica", da apelantima nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja odluke Sektora za azil koji im je ovu mjeru izrekao na osnovu zakona, da je navedena mjera bila neophodna i u smislu utvrđivanja da li se apelanti, prema stavu 1. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zakonito nalaze na području BiH, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke Ustavni sud se u cijelosti poziva na razloge i obrazloženja iz naprijed citirane Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine.

45. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ograničenje slobode kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju nije izrečeno suprotno standardima sadržanim u navedenom protokolu i Evropskoj konvenciji.

46. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da se u konkretnom slučaju radi o pravu iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra bespredmetnim razmatranje navoda o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je mjera ograničenja kretanja apelantima koja se izvršava u Prihvatnom centru "Rakovica", kao specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca - tražitelja međunarodne zaštite, izrečena u svrhu utvrđivanja identiteta pod uvjetima i u postupku propisanim ZKBS, na određeno vrijeme od 90 dana, te kad je odluke kojima su apelantima izrečene mjere ograničenja kretanja preispitao sud.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!