Službeni glasnik BiH, broj 24/11

na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 774/08, rješavajući apelaciju Irene Knežević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Irene Knežević.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-90/05 od 12. decembra 2007. godine.

Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-27/05 od 13. septembra 2005. godine.

Ova odluka se dostavlja Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci radi osiguranja podnositeljici apelacije ustavnih prava koja su joj povrijeđena.

Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Irena Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 7. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-90/05 od 12. decembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 13. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. marta 2008. godine, dok Fond PIO nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je dostavljen apelantici 30. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Fonda PIO-Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 1043809516 od 12. maja 2004. godine priznato je pravo na starosnu penziju Ranku Kneževiću (u daljnjem tekstu: apelanticin otac) počevši od 10. maja 2004. godine u iznosu od 302,10 KM.

7. U provedenom postupku je utvrđeno da je apelanticin otac Ranko Knežević podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju 25. jula 2003. godine, da je ostvario ukupni penzijski staž od 40 godina, da mu je rješenjem od 16. maja 1997. godine utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju od 1. juna 1992. godine do 17. decembra 1993. godine i od 4. januara 1994. godine do 28. januara 1996. godine, što ukupno iznosi sedam godina dva mjeseca i 20 dana, da mu je radni odnos prestao 10. maja 2003. godine, da je poslodavac 10. maja 2004. godine uplatio doprinose u iznosu od 950,00 KM za period od 1. januara 2002. godine do 10. maja 2003. godine, te da penzijski osnov se treba da se odredi prema čl. 48. do 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), odnosno da se visina penzije određuje prema članu 59. navedenog zakona. Kao datum sticanja prava na penziju i početak isplate penzije određen je, prema članu 135. Zakona o PIO, 10. maj 2004. godine koji predstavlja datum kada su apelanticinom ocu konačno uplaćeni zaostali doprinosi potrebni za ukupan staž radi odlaska u penziju.

8. Fond PIO je Rješenjem broj 1043809516 od 14. jula 2004. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanticinog oca izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, kojom je osporavao datum ostvarivanja prava na penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odluka prvostepenog organa pravilna i na zakonu zasnovana. Fond PIO je istakao da je prvostepeni organ pravilno odredio početak isplate penzije te, u skladu s članom 135. Zakona o PIO, utvrdio datum ostvarivanja prava na penziju od 10. maja 2004. godine kada je izvršena pojedinačna uplata doprinosa.

9. Protiv Rješenja Fonda PIO broj 1043809516 od 14. jula 2004. godine apelanticin otac je pokrenuo upravni spor. Odlučujući o tužbi Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj U-27/05 od 13. septembra 2005. godine uvažio tužbu i poništio osporeni akt.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelanticin otac ostvario pravo na starosnu penziju, ali je sporno od kada mu to pravo pripada, da li od momenta uplate doprinosa kako to smatra tuženi organ ili od ispunjavanja uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Okružni sud je dalje istakao da je u postupku utvrđeno da se apelanticin otac nalazio u radnom odnosu 40 godina pa da je, u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju, ispunjavao uvjete iz člana 46. stav 5. Zakona o PIO. Dalje, istaknuto je da se, u skladu s članom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 67/05), vrijeme provedeno na radu računa u staž osiguranja i upisuje u radnu knjižicu kojom se ovaj staž dokazuje. To što je propušteno da se na vrijeme uplate dospjeli doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, po ocjeni Okružnog suda, ne znači da u određenom slučaju nije postojao radni odnos kao osnov za sticanje svojstva osiguranika. Iz odredbi zakona koje se odnose na doprinose ne proizlazi da je plaćeni doprinos uvjet za priznavanje penzijskog staža, te je Okružni sud zaključio da je apelanticin otac u momentu podnošenja zahtjeva 25. jula 2003. godine ispunio zakonom propisane uvjete za priznavanje prava na starosnu penziju. Činjenica da poslodavac nije blagovremeno uplatio doprinose za PIO je propust tuženog organa da, u smislu člana 25. Zakona o PIO, prati uplate doprinosa i vrši kontrolu obračuna i plaćanja doprinosa za PIO te obvezniku doprinosa, ukoliko ne uplaćuje doprinose, odredi rok za uplatu utvrđenog iznosa dugovanja, pa da, ukoliko obveznik doprinosa dobrovoljno ne izvrši nalog, putem poreske uprave izvrši prinudnu naplatu dugovanja iznosa doprinosa. Pored toga, pojasnio je Okružni sud, Fondu PIO stoje na raspolaganju i druge mjere u smislu člana 187. Zakona o PIO (prekršajne prijave, naplata kamata i sl.). Na temelju navedenog je zaključeno da apelanticin otac, koji je bio obavezno osiguran ali ne i obveznik uplate doprinosa, ne može trpjeti posljedice zbog propusta Fonda PIO da preduzme mjere u svrhu naplate doprinosa. To što je Fond PIO tolerisao ovakve propuste, po ocjeni Okružnog suda, za rezultat bi imalo nemogućnost radnika da ostvare osnovna prava iz radnog odnosa, kao što je i pravo na penziju. Pogrešan je stav Fonda PIO da apelanticinom ocu pripada pravo na ostvarivanje starosne penzije od momenta uplate doprinosa, jer je takvo tumačenje protivno svrsi i cilju zakonske norme kod činjenice da se naplata doprinosa tiče isključivo odnosa Fonda PIO i obveznika doprinosa.

11. Okružni sud je istakao da je Ustavni sud, u više svojih odluka, zauzeo stav da zaključenjem ugovora o radu obavezno nastaje pravni odnos između poslodavca i zaposlenog radnika kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza da uplati doprinos za penzijsko i zdravstveno osiguranje. U vezi s tim, ukazano je na stav Ustavnog suda, u Odluci broj AP 311/04 od 22. maja 2005. godine, prema kojem bi nepokretanjem odgovarajućih postupaka radi prinudne naplate doprinosa zaposleni radnik bio lišen prava na imovinu, jer pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te stoga država ima obavezu da apelanticinom ocu prizna pravo na penziju ako je ispunio sve uvjete u skladu sa zakonom. Sama činjenica da je izvršen reprogram obaveza, koji je odobrilo Ministarstvo finansija-Poreska uprava, u skladu s odlukom Vlade Republike Srpske, predstavlja osnov da se sporni period, za koji nisu uplaćeni doprinosi za PIO za apelanticu, mora priznati u staž osiguranja.

12. Okružni sud je ukazao da je članom 135. Zakona o PIO (važećeg u vrijeme donošenja osporenog akta) regulisano da se pravo na ličnu i porodičnu penziju stiče od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava na penziju propisani zakonom, te da, kad je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnesen nakon ispunjenja propisanih uvjeta, pravo na isplatu penzije pripada najviše za šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da je apelanticin otac 10. maja 2003. godine ostvario ukupan penzijski staž od 40 godina a da je zahtjev podnio 25. jula 2003. godine, Okružni sud je zaključio da mu pravo na isplatu penzije pripada unazad šest mjeseci, tj. od 25. januara 2003. godine u skladu s članom 135. stav 2. Zakona o PIO, ali kako se nalazio u radnom odnosu do 10. maja 2003. godine to mu pravo na starosnu penziju pripada od 11. maja 2003. godine. Da je ovakav stav ispravan Okružni sud je potvrdio navodeći i odredbu člana 132. stav 2. Zakona o PIO prema kojoj se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koja obezbjeđuje poslodavac, ostvaruju na način koji je utvrđen općim aktom poslodavca u skladu s propisima o radnim odnosima.

13. Na kraju je Okružni sud ukazao i da je članom 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 110/03 stupio na snagu 28. decembra 2003. godine) propisano da obveznik uplate doprinosa može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Pozivajući se na navedenu odredbu, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj uplati doprinosa sa zakonskom zateznom kamatom što, uz sve već navedeno, ukazuje da datum pojedinačne uplate doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na starosnu penziju i početak njene isplate. Na osnovu navedenog utvrđeno je da su ispunjeni uvjeti iz člana 10. stav 1. tač. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik RS" broj 13/02) za poništenje osporenog upravnog akta koji je i poništen prema članu 41. stav 2. tog zakona. Fondu PIO je naloženo da u ponovnom postupku postupi po navedenim uputama i primjedbama ovog suda.

14. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Presudom broj Uvl-90/05 od 12. decembra 2007. godine zahtjev uvažio, a presudu Okružnog suda preinačio tako da je tužbu apelanticinog oca odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju presude je istaknuto da je prema Rješenju broj 1043809516 od 12. maja 2004. godine apelanticinom ocu priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 302.10 KM mjesečno počevši od 10. maja 2004. godine, za ukupan penzijski staž od 40 godina. Također je istaknuto da je apelantičinom ocu Rješenjem Fonda PIO od 16. maja 1997. godine utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u periodu od 1. juna 1992. godine do 17. decembra 1993. godine i od 4. januara 1994. godine do 28. januara 1996. godine, što ukupno iznosi sedam godina, dva mjeseca i 20 dana.

16. Vrhovni sud je istakao da je prema članu 46. st. 1. i 4. Zakona o PIO (važećeg u vrijeme donošenja akta) pravo na starosnu penziju regulisano tako da u smislu člana 42. tog zakona osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. Penzijski staž čini staž osiguranja (član 26. Zakona o PIO) i poseban staž (član 42. stav 1. Zakona o PIO). Odredbom člana 41. Zakona o PIO regulisano je da staž osiguranja čini staž za koji je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. U konkretnom slučaju apelanticinom ocu je pravo na starosnu penziju priznato od 10. maja 2004. godine, zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnesen je 25. jula 2003. godine, a utvrđeno je da je rođen 27. septembra 1947. godine i da 10. maja 2004. godine ima navršenih 56 godina života a ukupan penzijski staž osiguranja iznosi 40 godina i jedan dan, a nesporna je činjenica da su doprinosi za njegovo penzijsko i invalidskog osiguranja uplaćeni tek 10. maja 2004. godine. U takvoj situaciji Vrhovni sud je zaključio da je apelanticin otac ispunio uvjete za starosnu penziju danom uplate dužnih doprinosa kojim je konačno pokriveno njegovo penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 40 godina u smislu odredbe člana 135. stav 1. Zakona o PIO, pa da mu od tog dana pripada i pravo na penziju, a s obzirom i na izričitu odredbu člana 41. Zakona o PIO da se staž osiguranja računa osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ovakvo stanovište proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-44/02 od 27. oktobra 2005. godine, kojom nije prihvaćena inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti te zakonske odredbe.

17. Vrhovni sud je istakao da naknadna uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje po odredbama člana 24a stav 2. Zakona o PIO ne znači i primjenu ove odredbe u drugačijem smislu od onog propisanog članom 135. stav 1. tog zakona. Dalje, istaknuto je i da je članom 145. stav 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03) regulisano da je radna knjižica javna isprava kojom se dokazuje staž osiguranja i drugi vidovi penzijskog staža. Po mišljenju Vrhovnog suda, ovu odredbu treba tumačiti tako da se vrijeme provedeno na radu priznaje u staž osiguranja pod uvjetima iz člana 41. Zakona o PIO, kao zakona koji je lex specialis za oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Na kraju je Vrhovni sud naveo da Fond PIO nema na raspolaganju neposrednih sredstava za prinudnu naplatu neuplaćenih doprinosa, s obzirom da je prinudna naplata, u skladu s članom 16. Zakona o doprinosima ("Službeni glasnik RS" broj 51/01), a u vezi sa članom 4. Zakona o Poreskoj upravi ("Službeni glasnik RS" br. 51/01), u nadležnosti Poreske uprave. Pri tom je ukazano da ni osiguranik nema takvih sredstava, ali da mu pripada pravo na naknadu štete od pravnog ili fizičkog lica koje je bilo u obavezi da blagovremeno uplati doprinose u smislu člana 154. stav 1. i člana 155. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS", br. 17/93, 3/96 i 39/03). Na kraju je Vrhovni sud zaključio da je presuda Okružnog suda zasnovana na povredi materijalnog prava, čime je ostvaren razlog iz člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je osporenu presudu preinačio tako da je tužbu apelanticinog oca odbio kao neosnovanu na osnovu člana 49. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

18. U međuvremenu je apelanticin otac 4. jula 2006. godine umro, te je apelantica 11. jula 2006. godine podnijela zahtjev prvostepenom organu za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

19. Prvostepeni organ je privremenim Rješenjem broj 1043809516 od 19. septembra 2006. godine priznao apelantici, kao djetetu umrlog korisnika lične penzije, pravo na porodičnu penziju počevši od 5. jula 2006. godine u iznosu od 211,47 KM. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je istakao da će konačno rješenje donijeti nakon što se okonča postupak po tužbi pred Okružnim sudom.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


20. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je doprinos za cjelokupno osiguranje uplaćen zajedno s pripadajućim kamatama, čime su otklonjene posljedice neurednog plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, na temelju čega zaključuje da postoji osnov da se, u skladu s članom 133. odnosno članom 135. Zakona o PIO, prizna pravo na isplatu penzije od dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju. Apelantica je istakla da je Ustavni sud, rješavajući identičnu pravnu situaciju, donio Odluku AP 1330/06 po apelaciji Mile Kovačević, koja je bila zaposlena kod istog poslodavca kao i njen otac i istog dana im je retroaktivno poslodavac uplatio doprinose za PIO. Apelantica smatra da se i na konkretan slučaj može primijeniti stav naveden u odluci Ustavnog suda, po kojem retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije, tj. da lice koje je ispunilo uvjete za ostvarivanje prava na penziju ne može snositi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa, kao i neizvršavanja zakonske obaveze Fonda PIO da izvrši kontrolu uplate doprinosa kod poslodavca, kao obveznika uplate doprinosa, te u skladu s tim preduzme odgovarajuće mjere. Apelantica je istakla da joj je kao djetetu umrlog korisnika lične penzije Ranka Kneževića privremenim rješenjem prvostepenog organa priznato pravo na porodičnu penziju. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju i donese odluku kojom se priznaje pravo na isplatu penzije od dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju kako bi ona, kao pravni slijednik korisnika starosne penzije, ostvarila pravo na isplatu neisplaćenih penzija od dana podnošenja zahtjeva do dana priznavanja prava na starosnu penziju, tj. od 25. jula 2003. godine do 10. maja 2004. godine.

b) Odgovor na apelaciju


21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja u apelaciji ukazuje.

V. Relevantni propisi


22. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika.

Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje:

1) lice u radnom odnosu;

Član 24.

Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima.

Član 24a.

Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru.

Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana, može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni slijednik poslodavca ili sam radnik.

Član 25.

Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Kontrolu iz stava 1. ovog člana vrši ovlašteni radnik Fonda uvidom u poslovne knjige i odgovarajuću finansijsku dokumentaciju obveznika plaćanja doprinosa i to isključivo u poslovnim prostorijama i u prisustvu ovlaštenog radnika obveznika plaćanja doprinosa.

O utvrđenom stanju kontrolor sastavlja zapisnik. Ako utvrdi da je obveznik plaćanja doprinosa obračunao i uplatio manji iznos na ime doprinosa, od onog koji je bio dužan da uplati, zapisnikom će odrediti rok za uplatu utvrđenog iznosa dugovanja, koji ne može biti kraći od 3, niti duži od 15 dana.

Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi, radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja.

Prinudna naplata iz stava 4. ovog člana prioritetno se izvršava.

Član 41.

Staž osiguranja u smislu člana 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Član 133.

Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može se podnijeti nakon prestanka osiguranja.

Član 135.

Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom.

Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada unazad od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za sticanje prava i na taj dan.

Član 187.

Poslodavac i drugo pravno lice kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 2.000 do 10.000 KM, ako:

7)ako nepravilno obračunava i uplaćuje doprinose i ne uplati dospjeli doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u propisanom roku, ili ga ne uplati u cijelom iznosu, ili nema evidencije o uplaćenim doprinosima;

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kazniće se i odgovorno lice poslodavca ili drugog pravnog lica novčanom kaznom u iznosu od 500 do 2.000 KM.

VI. Dopustivost


23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-90/05 od 12. decembra 2007. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-27/05 od 13. septembra 2005. godine, tako što je tužba odbijena kao neosnovana. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 15. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

26. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Uvl-90/05 od 12. decembra 2007. godine, nije odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima već o osnovanosti žalbenih i tužbenih navoda apelanticinog oca Ranka Kneževića. Međutim, Ustavni sud također zapaža da je apelantici, kao djetetu umrlog korisnika lične penzije Ranka Kneževića, privremenim rješenjem prvostepenog organa priznato pravo na porodičnu penziju počevši od 5. jula 2006. godine u iznosu od 211,47 KM uz obrazloženje da će konačno rješenje donijeti po okončanju postupka koji se vodi pred redovnim sudom. Stoga je Ustavni sud mišljenja da su apelanticina prava dovedena u pitanje odlukama koje se osporavaju apelacijom, s obzirom da apelantica svoje pravo na porodičnu penziju crpi iz prava koja su predmet raspravljanja u osporenim odlukama, odnosno da se apelantica može smatrati "indirektnom žrtvom" kršenja prava na koja se poziva u apelaciji.

27. Dakle, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


29. Apelantica tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je pogrešno primijenjen materijalni propis prilikom određivanja datuma ostvarivanja prava na starosnu penziju njenom ocu, odnosno početka isplate starosne penzije.

Pravo na pravično suđenje


30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

31. Ustavni sud podsjeća da je pitanje identično ovome, tj. pitanje utvrđivanja datuma ostvarivanja prava na penziju, odnosno datuma početka isplate penzije u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje već razmatrao u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine objavljenoj u "Službenom glasniku BiH" broj 79/07, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u pogledu apelanticinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

32. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci u tački 28. istakao da: (...) pravo na starosnu penziju u smislu člana 46. Zakona o PIO osigurano lice stiče kada navrši određene godine života kombinovano sa navršenim određenim godina staža osiguranja, odnosno penzijskog staža. U staž osiguranja u smislu člana 41. ovog zakona računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Na osnovu navedenog proizlazi da neuplaćenost doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, a što ima za posljedicu da osigurano lice ne može ostvariti uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 24a. Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate doprinosa odnosno poslodavcu da retroaktivno izvrši plaćanje doprinosa ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja, otklanjaju se samo posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavanja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji također ima zakonsku obavezu kontrole obveznika osiguranja i preduzimanja odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa. Na temelju navedenog, Ustavni sud je zaključio, u tački 29. navedene odluke, da se: (...) početak ostvarivanja prava na penziju, odnosno početak isplate penzije, određuje u smislu odredbi člana 133. Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135. Zakona o PIO (...). Na temelju svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO, te utvrdio da je došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine, u pogledu određivanja datuma sticanja prava na starosnu penziju i početka njene isplate u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


34. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati i apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Na kraju, Ustavni sud je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj U-27/05 od 13. septembra 2005. godine s obzirom da zadovoljava kriterije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenih razloga, te, dodatno, imajući u vidu činjenicu da apelantica svoje pravo na porodičnu penziju crpi iz prava koje je ostvario njen otac i da je od 2006. godine bila uskraćena u uživanju ovog prava u skladu sa zakonom, Ustavni sud smatra da nije potrebno da predmet vraća redovnim sudovima radi novog postupka i odluke.

VIII. Zaključak


36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud proizvoljno primijenio odredbe relevantnog materijalnog propisa.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!