Službeni glasnik BiH, broj 58/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1651/15, rješavajući apelaciju D. A, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija D. A.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 Pr 006592 14 Pžp od 31. decembra 2014. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D. A. iz Potočana (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 7. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 006592 14 Pžp od 31. decembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Pr 006592 14 Pls od 6. novembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 17. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je odgovor dostavio 27. aprila 2015. godine. Okružni sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 20. aprila 2015. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 006592 14 Pls od 6. novembra 2014. godine apelantu odredio lišenje slobode u trajanju od deset dana radi naplate novčane kazne izrečene Rješenjem tog suda broj 78 0 Pr 006592 09 Pr od 21. aprila 2010. godine, zbog prekršaja iz člana 25. stav 1. tačka 9. Zakona o ugostiteljstvu Republike Srpske. U obrazloženju rješenja ukazao je na to da je rješenje od 21. aprila 2010. godine postalo pravosnažno 13. maja 2010. godine, te da je apelantu 14. juna 2010. godine sud dostavio obavještenje o neplaćenoj kazni i upozorio ga na posljedice neplaćanja. Dalje, ukazano je na to da je članom 232. Zakona o prekršajima Republike Srpske propisano da će sud po službenoj dužnosti odrediti lišenje slobode okrivljenom koji u roku od dvije godine od pravosnažnosti odluke kojom mu je izrečena novčana kazna ne plati kaznu, a lišenje slobode određuje se u trajanju do 15 dana. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da apelant nije platio novčanu kaznu, to je, na osnovu člana 232. Zakona o prekršajima Republike Srpske, odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Okružni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 006592 14 Pžp od 31. decembra 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 232. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) jer je trebao biti primijenjen Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja. S tim u vezi je istaknuto da je članom 243. stav 1. Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) propisano da će se postupci u kojima je donesena prvostepena odluka do stupanja na snagu tog zakona (26. juli 2014. godine) okončati prema odredbama tog zakona. Također, ukazano je na to da se u postupku izvršenja novčane kazne lišenjem slobode ne mogu primjenjivati pravila o primjeni blažeg zakona jer njihova primjena vrijedi samo kada je prekršajni postupak u toku, ali ne i kada je pravosnažno dovršen. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da je nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja novčane kazne. S tim u vezi je istaknuto da zastarjelost izvršenja novčane kazne počinje od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna izrečena, a da nastupa nakon proteka pet godina od dana kada je rješenje postalo pravosnažno i izvršno. S obzirom na to da je rješenje kojim je apelantu izrečena novčana kazna postalo pravosnažno i izvršno 13. maja 2010. godine, zaključeno je da rok od pet godina nije protekao.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je do kršenja navedenih prava došlo zbog pogrešne i retroaktivne primjene zakona. Prema njegovom mišljenju, Osnovni sud je prilikom izricanja mjere lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne pogrešno i na njegovu štetu primijenio Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) umjesto Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izricanja prekršajne sankcije, a kako je i određeno članom 103. stav 7. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14). Apelant ukazuje na to da je rješenje kojim mu je izrečena prekršajna sankcija, novčana kazna, postalo pravosnažno i izvršno 13. maja 2010. godine, pa da je, shodno članu 30. st. 1. i 3. u vezi s članom 28. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) nastupila zastara izvršenja kazne (naplate novčane kazne), tj. da je nastupio apsolutni rok zastarjelosti od dvije godine. Apelant navodi da je na taj propust izričito ukazao i u svoj žalbi, ali da je Okružni sud i uz njegovo ukazivanje na član 103. stav 7. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/13) zaključio da se u postupku izvršenja novčane kazne ne primjenjuju pravila o primjeni blažeg zakona. Apelant smatra da ne postoji mogućnost da se insistira na izvršenju zastarjele prekršajne kazne na bilo koji način, niti bilo kojim sredstvima, a pogotovo lišavanjem slobode.

b) Odgovor na apelaciju

8. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je članom 243. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14), koji je stupio na snagu 26. jula 2014. godine, propisano da će se u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka do stupanja na snagu tog zakona izvršenje prekršajne sankcije okončati prema odredbama tog zakona, te da je rješenje o lišenju slobode zbog neplaćanja novčane kazne doneseno shodno čl. 229˗243. navedenog zakona.

V. Relevantni propisi

9. Zakon o ugostiteljstvu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Ugostitelj je dužan da:

(...)

9) u svakom ugostiteljskom objektu vodi poslovnu knjigu koja sadrži evidenciju o nabavci robe koja služi za pružanje ugostiteljskih usluga, sa posebnim dokazima o porijeklu robe,

(...)

Član 29.

Novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 1.500 KM kazniće se za prekršaj fizičko lice, ako:

(...)

8) koristi robu za pružanje ugostiteljskih usluga bez propisane dokumentacije o njenom porijeklu i kada u ugostiteljskom objektu bude pronađena roba koja služi za pružanje ugostiteljskih usluga, a nije evidentirana u poslovnim knjigama (član 25. stav 1. tačka 9.),

(...)

10. Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Zastarjelost izvršenja kazne

Član 100.

Izrečena novčana kazna i kazna zatvora ne može se izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja, odnosno izvršnog prekršajnog naloga proteklo pet godina, s tim što zastarjelost izvršenja kazne zatvora ne može nastupiti ako je izvršenje kazne u toku.

Tok i prekid zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka

i izvršenja zaštitnih mjera

Član 103.
(…)

(7) Na rokove zastarjelosti prekršajnog gonjenja i izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje se propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja.

Lišenje slobode zbog neplaćanja

Član 232.

(1) Kažnjeni koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja je izrečena pravosnažnim rješenjem o prekršaju ili izvršnim prekršajnim nalogom, lišit će se slobode posebnim rješenjem tog suda.

(2) Rješenje o lišenju slobode zbog neplaćanja sud će donijeti bez održavanja usmenog pretresa i saslušanja stranaka, samo jedanput za odnosni prekršaj.

(3) Rješenje o lišenju slobode iz stava 1. ovog člana sud će donijeti po proteku dvije godine od dana kada je prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju postalo konačno (pravosnažno, odnosno izvršno).

(4) Lišenje slobode zbog neplaćanja novčane kazne donosi sud, po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa, kada je novčana kazna izrečena izvršnim prekršajnim nalogom ili rješenjem suda.

(5) Sud će obavijestiti ovlašteni organ o donošenju rješenja o lišenju slobode zbog neplaćanja.

(6) Sud može rješenjem odrediti lišenje slobode do 15 dana.

(7) Mjera – lišenje slobode neće se izvršiti ili će se obustaviti ukoliko kažnjeni uplati pun iznos novčane kazne.

(8) Mjera – lišenje slobode ne može se izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršnog prekršajnog naloga, proteklo pet godina, s tim što zastarjelost izvršenja mjere – lišenje slobode ne može nastupiti ako je izvršenje u toku.

Primjena propisa

Član 243.

(1) Započeti prekršajni postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena odluka, okončat će se po pravilima tada važećih propisa, a postupci u kojima je donesena prvostepena odluka do stupanja na snagu ovog zakona, okončat će se prema odredbama ovog zakona.

(…)

Stupanje na snagu

Član 245.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske".

11. Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka

(1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:

a) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen;

b) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna veća od tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen.

Član 30.
Tok i prekid zastarjelosti

(1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna odnosno zaštitna mjera izrečena.

(2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

(3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. ovog zakona.

VI. Dopustivost

12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 78 0 Pr 006592 14 Pžp od 6. novembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je u apelaciji naveo da je osporeno rješenje primio 6. februara 2015. godine. S obzirom na to da Ustavnom sudu nije predočen drugi dokaz o uručenju osporenog rješenja, kao datum prijema prihvaćen je 6. februar 2015. godine. Zatim, apelant je podnio apelaciju 7. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

17. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

(…)

18. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantu mjera lišavanja slobode izrečena jer nije platio novčanu kaznu utvrđenu rješenjem nadležnog suda, koje je postalo pravosnažno i izvršno 13. maja 2010. godine, kao i da je mjera izrečena primjenom Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih rješenja. Najzad, u obrazloženju Okružnog suda zaključeno je da nije nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja novčane kazne jer zastarjelost počinje teći od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna izrečena, a nastupa nakon proteka pet godina od kada je rješenje o prekršaju postalo pravosnažno i izvršno.

19. Apelant ne osporava da nije platio izrečenu novčanu kaznu, ali tvrdi da je njeno izvršenje zastarjelo, zbog čega mu i mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja novčane kazne nije mogla biti izrečena. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi su proizvoljno primijenili zakon kad su raspravljali pitanje zastarjelosti izvršenja izrečene novčane kazne. U vezi s tim, apelant je istakao da je članom 103. stav 7. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) regulirano da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja, pa da je, shodno navedenoj odredbi, pitanje zastarjelosti trebalo ocijeniti shodno Zakonu o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11), kao i da je prema tom zakonu nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja izrečene novčane kazne. Prema njegovom mišljenju, osporena rješenja su zbog toga nezakonita i njihovo izvršenje bi za rezultat imalo njegovo lišavanje slobode protivno članu 5. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud ukazuje na to da je o pitanju zastarjelosti izvršenja kazne koju apelant nije platio i s tim u vezi o postojanju zakonitog naloga suda po kojem apelant nije postupio odlučivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 409/15 od 24. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).

21. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da mjere lišavanja slobode zbog neplaćanja novčane kazne utvrđene pravosnažnim i izvršnim rješenjem nadležnog suda pokreću pitanje zakonitog lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije, koji u prvom dijelu propisuje da je lišavanje slobode dopušteno zbog nepostupanja u skladu sa zakonitim nalogom suda koji već postoji protiv osobe u pitanju (stav 31). Ustavni sud je naveo (st. 36. i 37) sljedeće: "(…) iz zakonskih odredbi koje regulišu mjeru lišavanja slobode proizilazi da se radi o mjeri kojoj je cilj da osigura plaćanje kazne, pod prijetnjom lišavanja slobode u zatvorskom režimu kada osoba u pitanju ne može dokazati da nije u stanju da kaznu plati. U prilog ovako određene svrhe mjere govori i činjenica da se ona neće izvršiti odnosno njeno izvršenje će se prekinuti čim kažnjeni plati u cjelini izrečenu kaznu. S obzirom na ovako određenu svrhu, jasno je da se ova mjera ne može primijeniti u slučaju kada je nastupila zastarjelost izvršenja kazne koja nije plaćana. Shodno navedenom, proizilazi da je u okolnostima konkretnog slučaja od pravilnog raspravljanja pitanja zastarjelosti izvršenja kazne koju apelant nije platio zavisilo (i) postojanje 'zakonitog naloga suda' po kom apelant nije postupio a zbog čega mu je izrečena mjera lišavanja slobode." Najzad, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio (stav 38): "(…) u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda nema ništa što bi uputilo na zaključak zbog čega se na pitanje zastarjelosti izvršenja izrečene kazne ne može primijeniti član 103. stav 7. Zakona o prekršajima RS ('Službeni glasnik RS' broj 63/14) kojim je izričito propisano da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja. Citirana odredba sadrži jasnu i nedvosmislenu uputu koji zakon je mjerodavan za raspravljanje ovog pitanja, bez obzira na član 244. Zakona o prekršajima RS ('Službeni glasnik RS' broj 63/14), na koji ukazuje Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju, a kojim je propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o prekršajima RS (br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11). Stoga, zaključak Okružnog suda da nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne koji je zasnovan na članu 232. stav 8. Zakona o prekršajima RS ('Službeni glasnik RS' broj 63/14) nema utemeljenje u zakonu, te ne daje odgovor na pitanje da li je u trenutku izricanja mjere lišavanja slobode protiv apelanta postojao 'zakonit nalog suda' po kom on nije postupio a zbog čega mu je ova mjera i izrečena".

22. U konkretnom slučaju rješenje kojim je apelantu izrečena novčana kazna koju nije platio postalo je pravosnažno i izvršno 13. maja 2010. godine. Članom 103. stav 7. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14), zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih rješenja i prema kojem je apelantu mjera i izrečena, određeno je da se na zastarjelost izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja. Iz obrazloženja osporenih rješenja i iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti kojeg datuma je počinjen prekršaj iz člana 25. stav 1. tačka 9. Zakona o ugostiteljstvu, za koji mu je izrečena kazna od 500 KM koju nije platio. Međutim, s obzirom na datum pravosnažnosti rješenja o izricanju kazne, tj. 13. maj 2010. godine, te datum stupanja na snagu Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14), tj. 26. juli 2014. godine, proizlazi da taj Zakon nikako nije mogao biti zakon koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja, u smislu člana 103. stav 7. Zakona. Isto tako, s obzirom na datum pravosnažnosti i izvršnosti rješenja o prekršaju, tj. 13. maj 2010. godine, proizlazi da je u vrijeme kada je prekršaj počinjen u primjeni bio Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 34/06 i 1/09), na koji je apelant ukazao u svojoj apelaciji kao i žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja.

23. Okružni sud je zaključio da nije nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja novčane kazne jer nije protekao rok od pet godina od pravosnažnosti i izvršnosti rješenja kojim je kazna izrečena. Iako se Okružni sud nije pozvao niti na jednu zakonsku odredbu na kojoj je zasnovao takav stav, s obzirom na ukazivanje na rok od pet godina, proizlazi da je takav zaključak zasnovan na članu 100. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) kojim je određeno da se izrečena novčana kazna ne može izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja proteklo pet godina. Pri tome, u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda nema ničega što bi uputilo na zaključak zbog čega se na pitanje zastarjelosti izvršenja izrečene kazne u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 103. stav 7. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14), kojim je izričito propisano da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja, kao i zbog čega je pitanje zastarjelosti u konkretnom slučaju riješeno primjenom Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14), koji očigledno nije bio zakon koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja. Stoga, zaključak Okružnog suda da nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne jer nije protekao rok od pet godina, a u nedostatku razloga i obrazloženja zbog čega nije primijenjen član 103. stav 7. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14), ne daje odgovor na pitanje da li je u trenutku izricanja mjere lišavanja slobode protiv apelanta postojao zakonit nalog suda prema kojem on nije postupio, a zbog čega mu je ta mjera i izrečena. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni ukazivanje Osnovnog suda u odgovoru na apelaciju na član 243. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) jer je navedenom odredbom regulirana primjena zakona za slučajeve u kojim je, do stupanja na snagu tog zakona, donesena prvostepena odluka, ali postupak još nije okončan, a u konkretnom slučaju postoji pravosnažna i izvršna odluka, tj. postupak je okončan.

24. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih rješenja o izricanju zakonom propisane mjere koja za učinak ima lišavanje slobode nije moguće zaključiti da su redovni sudovi, u skladu sa zakonom, utvrdili da je u trenutku izricanja navedene mjere postojao zakonit nalog suda prema kojem osoba u pitanju nije postupila.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.