Službeni glasnik BiH, broj 100/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2052/12, rješavajući apelaciju Zdravka Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zdravka Marića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001407 08 U od 3. aprila 2012. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zdravko Marić iz Bratunca (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 30. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001407 08 U od 3. aprila 2012. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1315/08 od 29. februara 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-2653/99 od 1. februara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 12. augusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 3. septembra 2014. godine, a Ministarstvo 22. augusta 2014. godine. Do dana donošenja ove odluke Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Uprava je Rješenjem broj 23/6-372-P-2653/99 od 1. februara 2008. godine odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana na označenoj adresi (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant 10. septembra 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, da je rješenjem Uprave od 22. jula 2003. godine njegov zahtjev odbijen kao neosnovan, te da je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv tog rješenja, Ministarstvo poništilo rješenje i predmet vratilo na ponovno odlučivanje Upravi. Ministarstvo je naložilo Upravi da u ponovnom postupku omogući apelantu da učestvuje u postupku, te da utvrdi sljedeće: da li je predmetni stan predstavljao apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da li je apelant ispunjavao sve obaveze nosioca stanarskog prava i da li je vlasnik stana raspoloživim zakonskim sredstvima osporavao apelantu korištenje predmetnog stana.

7. U ponovnom postupku Uprava je kao nesporno utvrdila da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (rješenje vlasnika stana o dodjeli predmetnog stana apelantu i ugovor o korištenju stana od 17. jula 1973. godine). Na osnovu uvjerenja o kretanju MUP-a Kantona Sarajevo od 30. novembra 2006. godine utvrđeno je da je apelant na adresi predmetnog stana prijavljen od 2. augusta 2001. godine. Uvidom u potvrdu Kantonalnog stambenog fonda od 7. maja 2007. godine o članovima porodičnog domaćinstva na osnovu podataka dobijenih bodovanjem stana 10. oktobra 1987. godine utvrđeno je da je apelant član porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu i da drugih članova nema, kao i da je Komisija konstatirala, na osnovu izjava komšija, da se apelant, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nalazi na radu u inostranstvu. Na osnovu uvjerenja Službe za opće poslove i mjesne zajednice Općine Novo Sarajevo od 27. februara 2007. godine utvrđeno je da apelant nije upisan u Opći birački spisak iz 1992. godine na adresi predmetnog stana. Na osnovu uvida u dopis Ministarstva odbrane, Odjel Novo Sarajevo, od 14. marta 2007. godine utvrđeno je da se apelant u evidenciji vojnih obveznika ne vodi na adresi predmetnog stana. Na osnovu uvida u dopis Federalnog zavoda za statistiku od 23. aprila 2007. godine utvrđeno je da se apelant ne nalazi u evidenciji popisa stanovništva provedenog od 1. do 15. aprila 1991. godine. Ukazano je na to da je svjedok J. K. koji od rođenja živi prekoputa zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan izjavio da poznaje sve stanare u toj zgradi, da se svi međusobno poznaju, ali da ne poznaje apelanta, niti ga je ikad vidio, pa proizlazi da je apelant predmetni stan izdavao podstanarima. Taj svjedok je istakao: "Po kazivanju stare nane Hajre koja je stari stanar, pred rat je tu stanovala neka učiteljica". Iz iskaza svjedokinje B. H. koja je od 1986. do 2006. godine stanovala u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan, prema ocjeni Uprave, proizlazi da je apelant predmetni stan izdavao podstanarima, budući da je ta svjedokinja izjavila da je iz stana izlazila neka žena s djecom, da je sve stanare u zgradi poznavala iz viđenja, da s njima nije kontaktirala, te najzad da apelanta nikad nije vidjela, a da je od komšija čula da se nalazi u Njemačkoj. U dopisu od 1. augusta 2001. godine apelant je izjavio da je od 1971. godine boravio u Njemačkoj gdje je otišao putem Biroa za zapošljavanje, te da je stan koristio za vrijeme godišnjih odmora. Dalje, utvrđeno je kao nesporno i da predmetni stan nikad nije proglašen napuštenim, kao i da je apelant plaćao sve komunalne usluge za predmetni stan na svoje ime. Najzad, kao nesporno je utvrđeno da je predmetni stan vlasništvo Općine Novo Sarajevo, a da je nadležna služba obavijestila Upravu dopisom od 17. jula 2003. godine da nema podataka da je prije rata pokretan postupak za otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana koji je zaključio apelant.

8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Uprava na osnovu provedenih dokaza zaključila da nesporno proizlazi da 30. aprila 1991. godine predmetni stan nije predstavljao apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, jer se pod domom podrazumijeva mjesto gdje lice živi i obavlja svoje uobičajene potrebe. Dalje, istaknuto je da apelant nije lice koje je predmetni stan napustilo u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, pa da se, shodno čl. 3, 4, 6, 7. i 18b. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 56/01 i 29/03), ne smatra izbjeglim i raseljenim licem prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za BiH (u daljnjem tekstu: Aneks VII).

9. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-1315/08 od 29. februara 2008. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Prema ocjeni Ministarstva, pravilan je zaključak prvostepenog organa da predmetni stan nije predstavljao apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, s obzirom na to da ga apelant nije koristio za življenje, odnosno za zadovoljavanje svojih potreba koje se odnose na trajno življenje i stanovanje. Shodno navedenom, zaključeno je da je prvostepeni organ pravilno zaključio da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je s tim u vezi dao valjane razloge i obrazloženja. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je prvostepeni organ nezakonito tumačio odredbe navedene Konvencije, kao i da je pogrešan zaključak prvostepenog organa da nije dokazao da predmetni stan predstavlja njegov dom. Najzad, zaključeno je i da je prvostepeni organ pravilno tumačio član 1. Aneksa VII kada je zaključio da pravo na povrat u svoje domove imaju nosioci stanarskog prava koji su svoje stanove napustili između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine jer se oni prema tom Aneksu smatraju izbjeglicama i raseljenim licima.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 001407 08 U od 3. aprila 2012. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na dokaze koji su provedeni u prvostepenom postupku, ukazujući, između ostalog, i na to da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji mu je označenim rješenjem davaoca stana na korištenje dodijeljen 17. jula 1973. godine, te da je apelant istog dana sa "Stambenim preduzećem Sarajevo" zaključio ugovor o njegovom korištenju, da je iz obavijesti Ministarstva odbrane, Uprava Sarajevo, iz 2007. godine utvrđeno da je apelant upisan u spisak vojnih obveznika na adresi prethodnog stana za koji mu je, kao zamjenski, dodijeljen predmetni stan, što je i naznačeno u rješenju o dodjeli predmetnog stana, da je apelant u dopuni zahtjeva za povrat stana iz 2001. godine istakao da je 1971. godine, putem Biroa za zapošljavanje, otišao na rad u Njemačku, da je predmetni stan koristio kada je dolazio u BiH i u vrijeme godišnjih odmora, da od početka rata pa do augusta 2001. godine nije dolazio u predmetni stan koji sad koristi porodica A. M., da iz predočenih priznanica o uplatama za predmetni stan koje glase na njegovo ime "Sarajevostanu" za 1990, 1991. i 1992. godinu, uplatama za električnu energiju za 1990, 1991. i 1992. godinu, te obračun JKP "Vodovod i kanalizacija" za 1991. godinu i jedna uplatnica za 1992. godinu proizlazi da je apelant izmirivao obaveze po navedenim osnovima za predmetni stan.

12. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je ocijenio pravilnim utvrđenje upravnih organa da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Prema mišljenju suda, apelant, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nije napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, niti zbog ratnih djelovanja, pa se ne može smatrati izbjeglim niti raseljenim licem koje ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII. I prema ocjeni suda, predmetni stan 30. aprila 1991. godine nije bio apelantov dom, a s obzirom na to da se svi pravni sporovi razmatraju u odnosu na taj datum kao polaznu tačku, što je inkorporirano u članu 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelantu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. U prilog tom zaključku Kantonalni sud se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine. Na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, prema ocjeni Kantonalnog suda, upućuje i činjenica da je apelant prebivalište na adresi predmetnog stana prijavio tek 2. augusta 2001. godine, da je i trenutno kao apelantova adresa evidentirana kod nadležnog organa za odbranu adresa njegovog ranijeg stana, tj. adresa stana u kojem je živio prije nego mu je dodijeljen predmetni stan, a predmetni stan mu je dodijeljen 17. jula 1993. godine, da apelant nije evidentiran u Općem biračkom spisku iz 1992. godine na adresi predmetnog stana, da je pri bodovanju predmetnog stana 1987. godine, kao i pri popisu stanovništava iz aprila 1991. godine, apelant, prema mišljenju suda, evidentiran samo kao nominalni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a što ne ukazuje i na to da je stan koristio. Shodno svemu navedenom, proizlazi da apelant predmetni stan nije napustio u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine, kao i da mu 30. aprila 1991. godine predmetni stan nije bio dom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena jer su, kako tvrdi, organi uprave i Kantonalni sud proizvoljno, pogrešno i arbitrarno utvrdili činjenično stanje, tj. da predmetni stan nije bio njegov dom, odnosno da su proizvoljno tumačili relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kada su zaključili da mu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke, te zaključio da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja ukazuje u apelaciji neosnovane.

15. Ministarstvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaknulo da je utvrđeno da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega nisu ispunjeni zakonski uvjeti da bi se predmetni stan mogao smatrati njegovim domom.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

(…)

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz (…) člana 18b. stav 1. ovog zakona (…) je 04. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (…) prestaje mu stanarsko pravo.

Član 18b.

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

(…)

17. Uputstvo o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 46/99 i 56/01) u relevantnom dijelu glasi:

Status izbjeglice ili raseljenog lica prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini

1. Lice koje je svoj stan napustilo između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine se smatra izbjeglicom ili raseljenim licem s pravom povratka u stan, bez obzira na okolnosti pod kojima je napustio stan.

(…)

Postupanje po zahtjevima za stanove koji nisu proglašeni napuštenim

42. U skladu sa članom 18.b Zakona, upravni organ je nadležan da prima zahtjeve za stanove koji nisu proglašeni napuštenim u skladu sa zakonima i propisima iz člana 1. Zakona, uključujući i oštećene i razrušene stanove, u slučajevima gdje je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 4. aprila 1998. godine.

(…)

18. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 44.

Davalac stana na korišćenje odnosno zajednica stanovanja nosiocu stanarskog prava može dati otkaz ugovora o korišćenju stana:

6) ako nosilac stanarskog prava izdaje dio stana ili cijeli stan podstanarima suprotno odredbama ovog zakona odnosno propisu skupštine kantona (član 54);

(…)

Član 47.

Otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu, izuzev:

(…)

6. ako nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva privremeno borave u drugom mjestu u zemlji odnosno inostranstvu iz razloga navedenih u stavu 1. člana 48. ovog zakona.

Smatraće se da je nosilac stanarskog prava рrеstao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva.

Član 48.

Ne može se nosiocu stanarskog prava dati otkaz ugovora o korišćenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od šest mjeseci ali najduže do pet godina, ako odlazi privremeno na rad u inostranstvo odnosno u drugo mjesto u zemlji u svojstvu radnika u preduzeću i drugom pravnom licu ili kao stručnjak u saglasnosti s nadležnim organom političke organizacije ili putem Zavoda za zapošljavanje, kao i kad je u inostranstvu radi školovanja, specijalizacije, davanja umjetničkih priredbi i liječenja.

U slučajevima iz prethodnog stava, nosilac stanarskog prava može cijeli stan ili dio stana dati na korišćenje drugom licu kao podstanaru, ali samo ako je prethodno ponudio davaocu stana da on odredi podstanara, a ovaj to nije odredio u roku od 30 dana od dana prijema ponude.

Član 50.

Otkaz ugovora o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 001407 08 U od 3. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočena i dostavnica o uručenju osporene presude apelantu, ali s obzirom na datum donošenja presude, tj. 3. april 2012. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 30. maj 2012. godine, očigledno je da nije protekao rok od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), k), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat stana na kojem je nosilac stanarskog prava povrijeđeno pravo na imovinu zbog, kako navodi, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne i pogrešne primjene relevantnog materijalnog prava.

27. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

28. Ustavni sud podsjeća na to da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 380/04 od 26. aprila 2005. godine, stav 27, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/05). Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je stav da stanarsko pravo predstavlja "posjed" u smislu člana 1. Protokola 1 i da ga je prihvatio i Evropski sud za ljudska prava (vidi Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 3. maja 2012. godine, stav 78).

29. U konkretnom slučaju bilo je nesporno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu još od 1971. godine, te da je to svojstvo imao i u vrijeme trajanja postupka, s obzirom na iskaz vlasnika stana iz 2003. godine. Shodno navedenom, proizlazi da osporene odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem je imao stanarsko pravo predstavljaju miješenja u njegovo pravo na imovinu.

30. Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude zakonito. Ustavni sud napominje da je miješanje zakonito samo ako je zakon koji je osnov miješanja: (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Velike Britanije, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49; i Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

31. Evropski sud za ljudska prava, pri ocjeni pitanja zakonitog miješanja u imovinu, polazi od stava da je zadatak domaćih organa, prije svega domaćih sudova, da razriješe pitanje tumačenja domaćeg zakona, a uloga Evropskog suda za ljudska prava ograničena je na utvrđivanje da li je takvo tumačenje u skladu s Konvencijom. Stoga, iako ima ograničena ovlaštenja pri ocjeni poštivanja domaćeg prava, Evropski sud za ljudska prava može, u skladu s Konvencijom, izvući odgovarajuće zaključke kada utvrdi da su domaći sudovi očigledno pogrešno primijenili domaće pravo ili tako da bi došli do proizvoljnih zaključaka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kushoglu protiv Bugarske, presuda od 10. augusta 2007. godine, stav 50, sa daljnjom citiranom praksom).

32. Ustavni sud podsjeća na to da je u brojnim odlukama također izgradio stav da je prvenstveno zadatak redovnih sudova da utvrđuju činjenice i da primjenjuju pravo, a da je njegova uloga ograničena na ocjenu da li su usljed toga eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava ili prava iz Konvencije.

33. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen je jer je zaključeno da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ustavni sud podsjeća na to da je članom 3. stav 1. navedenog Zakona određeno da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII. Dalje, stavom 2. navedenog člana određeno je da se stav 1. primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII, te da se lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII.

34. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da je to svojstvo imao i u vrijeme pokretanja i vođenja postupka povrata predmetnog stana. Također, u postupku je bilo nesporno i da predmetni stan nikad nije proglašen napuštenim, a ta činjenica, sama po sebi, imajući u vidu član 18b. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nije bila prepreka za ostvarivanje prava na povrat predmetnog stana, s obzirom na to da je citiranom odredbom određeno da se odredbe tog zakona primjenjuju i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelant predmetni stan nije lično koristio za stanovanje dugi niz godina, kao i da je predmetni stan izdavao podstanarima, pa je zaključeno da je predmetni stan napustio prije 30. aprila 1991. godine, odnosno da se ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem, kao i da predmetni stan navedenog datuma nije predstavljao njegov dom.

35. Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme pokretanja i vođenja postupka za povrat predmetnog stana na snazi bio Zakon o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Navedenim zakonom bilo je određeno da davalac stana na korištenje može otkazati ugovor o korištenju stana nosiocu stanarskog prava, između ostalog, i ako nosilac stanarskog prava izdaje dio stana ili cijeli stan podstanarima suprotno odredbama tog zakona (član 44. stav 1. tačka 6), ako nosilac stanarskog prava stan lično ne koristi neprekidno duže od šest mjeseci (član 47. stav 1. ZSO-a), odnosno stan lično ne koristi duže od pet godina zbog odlaska na rad u inostranstvo (član 48. stav 1. ZSO-a). Najzad, otkaz ugovora o korištenju stana davao se tužbom u nadležnom sudu (član 50. ZSO-a).

36. U konkretnom slučaju, a na osnovu izjave davaoca stana na korištenje date u toku postupka 2003. godine, utvrđeno je da postupak otkaza ugovora o korištenju stana apelantu pred nadležnim sudom nije bio pokrenut do 30. aprila 1991. godine. Pri tom, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su razlozi na kojim je zasnovan zaključak da je apelant predmetni stan napustio prije 30. aprila 1991. godine bili da predmetni stan nije lično koristio za stanovanje, te da ga je izdavao podstanarima.

37. Shodno navedenom, proizlazi da su u okolnostima konkretnog slučaja, pri nespornoj činjenici da je apelant 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je zahtjev za njegov povrat podnio blagovremeno, organi uprave i Kantonalni sud, primjenjujući član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, došli do proizvoljnog zaključka da apelantu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana zbog razloga koji su mogli biti osnov za otkaz ugovora o korištenju stana shodno ZSO-u i o čemu je moglo biti odlučeno jedino povodom tužbe davaoca stana pred nadležnim sudom. S obzirom na to da, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odluka kojom se zahtjev za povrat stana odbija kao neosnovan za učinak ima gubitak stanarskog prava, koje predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, proizlazi da osporene odluke u apelantovom slučaju rezultiraju lišavanjem imovine koje ne zadovoljava standard zakonitog miješanja.

38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

39. S obzirom na zaključke o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su nadležni organi i sud u okolnostima konkretnog slučaja, tumačeći relevantnu odredbu materijalnog prava, došli do proizvoljnog zaključka koji je rezultirao apelantovim lišavanjem imovine na način koji ne zadovoljava standard zakonitog miješanja.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić suprotno odluci, kojem se pridružuje predsjednik Mirsad Ćeman.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić o neslaganju, kojem se pridružuje predsjednik Mirsad Ćeman

U Odluci Ustavnog suda broj AP 2052/12 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je:
usvojio apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključivši da miješanje u apelantovu imovinu nije bilo u skladu sa zakonom; ukinuo Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001407 08 U od 3. aprila 2012. godine i predmet vratio tom sudu uz obavezivanje da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Uz dužno poštovanje prema većinskom odlučivanju, ne mogu se složiti s izloženim odlučenjem, obrazloženjem i zaključcima koji se odnose na usvajanje apelacije broj AP 2052/12.
Naime, Ustavni sud je u relevantnom dijelu istakao da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen jer je zaključeno da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te podsjetio na to da je članom 3. stav 1. navedenog zakona određeno da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII, te da je stavom 2. navedenog člana određeno da se stav 1. primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII, te da se lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII. Ustavni sud je posebno istakao kako je u postupku bilo nesporno i da stan čiji je povrat u posjed apelant tražio nikad nije proglašen napuštenim i "ta činjenica, sama po sebi, imajući u vidu član 18b. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nije bila prepreka za ostvarivanje prava na povrat predmetnog stana, s obzirom na to da je citiranom odredbom određeno da se odredbe tog zakona primjenjuju i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim". Također je istaknuto da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelant predmetni stan nije lično koristio za stanovanje dugi niz godina, kao i da je predmetni stan izdavao podstanarima, pa je zaključeno da je predmetni stan napustio prije 30. aprila 1991. godine, odnosno da se apelant ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem, kao i da predmetni stan navedenog datuma nije predstavljao njegov dom.
Ustavni sud je u konačnici istakao da proizlazi kako su u okolnostima konkretnog slučaja, pri nespornoj činjenici da je apelant 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je zahtjev za njegov povrat podnio blagovremeno, organi uprave i Kantonalni sud, primjenjujući član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, došli do proizvoljnog zaključka da apelantu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana zbog razloga koji su mogli biti osnov za otkaz ugovora o korištenju stana shodno ZSO-u i o čemu je moglo biti odlučeno jedino povodom tužbe davaoca stana pred nadležnim sudom. S obzirom na to da, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odluka kojom se zahtjev za povrat stana odbija kao neosnovan za učinak ima gubitak stanarskog prava, koje predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, proizlazi da osporene odluke u apelantovom slučaju rezultiraju lišavanjem imovine koje ne zadovoljava standard zakonitog miješanja.

Razlozi mog neslaganja s usvojenom odlukom Ustavnog suda u konkretnom slučaju su sljedeći:

Prije svega, podsjećam na to da je apelant pred organima uprave, a zatim i Kantonalnim sudom, pokrenuo postupak zahtjevom za povrat stana u posjed, zahtijevajući primjenu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tj. da se utvrdi da je apelant stekao status izbjeglog, odnosno raseljenog lica i da mu kao takvom pripada pravo na povrat stana u posjed. Nesporno je, prema mom mišljenju, da su se i organi uprave i Kantonalni sud kretali u okviru apelantovog zahtjeva i utvrdili da on ne spada u krug lica kojima navedeni zakon daje pravo da se vrate u posjed stana koji je bio njihov dom 30. aprila 1991. godine, pa da, stoga, apelant nema pravo na povrat predmetnog stana u posjed u tom postupku. Organi uprave i Kantonalni sud uopće nisu odlučivali o apelantovom stanarskom pravu, izuzev što su utvrdili da je apelant od 1973. godine nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ali nisu odlučivali niti odlučili da apelantu to stanarsko pravo prestaje. Imajući u vidu takvo činjenično stanje, uopće ne nalazim da su ti organi postupali nezakonito u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Naime, Ustavni sud u svojoj odluci polazi od činjenice da apelant zbog toga što je bio nominalni nosilac stanarskog prava od 1973. godine, pa i 30. aprila 1991. godine, bez obzira na to što taj stan nikada nije postao i njegov dom jer je apelant predmetni stan kontinuirano izdavao i nije živio u njemu jer je već dugi niz godina bio u Njemačkoj, dakle stan je napustio nevezano za ratni sukob, i to u periodu koji nije relevantan za stjecanje statusa izbjeglog, odnosno raseljenog lica, ima pravo da mu se predmetni stan vrati, i to primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, proisteklim primjenom Aneksa VII Okvirnog sporazuma za mir u BiH. Proizlazi da je osnovno pitanje za rješavanje konkretne apelacije da li je apelant imao status izbjeglice, pa da se na njega mogu primijeniti prava koja se odnose na povratak izbjeglica u svoje domove.
Iako su organi uprave i Kantonalni sud dali potpuno jasna i relevantna obrazloženja za svoje odluke, kod ovakve odluke Ustavnog suda smatram ipak potrebnim podsjetiti na činjenicu da je članom 1. Aneksa VII, između ostalog, propisano da se sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno vratiti u svoje domove i da imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine, te na naknadu imovine koja se ne može vratiti. I članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine garantirano je da sve izbjeglice i prognanici imaju pravo slobodno se vratiti svojim domovima u skladu s Aneksom VII, kao i pravo na povrat imovine koje su bili lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine, te da im se naknadi ona imovina koja im se ne može vratiti.
Za definiciju izbjeglice relevantna je, prema mom mišljenju, prije svih, Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine, kojom je propisano da je izbjeglica lice koje ima opravdan strah od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi, te političkog mišljenja, koje se nalazi van zemlje porijekla i koje se ne može ili se ne želi staviti pod zaštitu te zemlje ili se u nju vratiti zbog straha od proganjanja. Kada je riječ konkretno o Bosni i Hercegovini, Zakonom o izbjeglicama iz BiH i raseljenim licima u BiH u članu 3. propisano je da je izbjeglica iz BiH u smislu tog zakona državljanin Bosne i Hercegovine koji se nalazi van BiH, koji je zbog sukoba prognan sa svog prebivališta ili je napustio svoje prebivalište u Bosni i Hercegovini i izbjegao u inostranstvo nakon 30. aprila 1991. godine, bojeći se opravdano da će biti progonjen zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili svojih političkih mišljenja i koji nije u mogućnosti da se sigurno i dostojanstveno vrati na svoje ranije prebivalište niti je dobrovoljno odlučio da se trajno nastani van BiH. Članom 5. istog zakona propisano je da se status izbjeglica iz BiH za vrijeme njihovog boravka u zemljama prihvata utvrđuje prema pravilima i propisima tih zemalja. Iako su organi uprave i Kantonalni sud nesporno utvrdili da apelant nema status izbjeglice i da je predmetni stan napustio znatno prije 30. aprila 1991. godine, dakle prije datuma relevantnog za stjecanje statusa izbjeglice, apelant, iako tvrdi da se u vrijeme rata zbog ratnih dešavanja nije mogao vratiti u predmetni stan, ustvari ne tvrdi da je u Njemačkoj bio u statusu izbjeglice niti je u spis priložio dokaz da mu je Njemačka priznala status izbjeglice, pa se na njega, prema mom mišljenju, nikako ne može primijeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji u članu 3. propisuje da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZSO-a, ima pravo na povratak u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, s tim da se to pravo primjenjuje samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII, te da se lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII.
Iz navedenog slijedi da apelant niti po jednom osnovu nema status izbjeglice, pri čemu je ključna činjenica da je predmetni stan napustio prije ratnih sukoba i nevezano za njih, te da, budući da je cijeli stan, nasuprot izričitim odredbama ZSO-a, kontinuirano izdavao u zakup podstanarima koji su zatečeni u predmetnom stanu i u vrijeme ratnih djelovanja – predmetni stan nije ni proglašen napuštenim (iako samo proglašavanje prema zakonu i nije relevantno), pa stoga nema pravo ni na povrat predmetnog stana u postupku vođenom na njegov zahtjev primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
U odnosu na apelantovo stanarsko pravo, za koje je Evropski sud izrazio stav da predstavlja imovinu u Bosni i Hercegovini, ali ne i u Republici Hrvatskoj (jer su relevantni organi u BiH iz Aneksa VI uz Opći okvirni sporazum za mir u BiH i Vašingtonskog sporazuma kada je riječ o Federaciji BiH već prethodno bili izrazili stav da je stanarsko pravo imovina), smatram da u postupku koji su vodili organi uprave i Kantonalni sud koji su rezultirali osporenom odlukom nije uopće povrijeđeno apelantovo pravo na stanarsko pravo jer se o tome i ne odlučuje Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S druge strane, s obzirom na to da je apelant bio samo nominalni nosilac stanarskog prava i da predmetni stan nije koristio kao nosilac stanarskog prava odnosno de facto korisnik stana, pa u suštini nije ostvario nikakvu vezu s predmetnim stanom, a pogotovo ne na nivou na kojem bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom, jer se može povrijediti samo ono što postoji.
Uostalom, i dosadašnja praksa Ustavnog suda u ovakvim i sličnim predmetima, pogotovo u odnosu na stav da lica koja su stan čiji povrat u posjed traže taj stan napustila prije izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini i nevezano za njih, bila je da pravo na povrat u posjed stana nema lice koje je stan napustilo nevezano za ratni sukob, odnosno prije izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, među kojima su Odluka broj AP 1328/06 od 28. septembra 2007. godine i Odluka broj AP 1468/07 od 11. novembra 2009. godine. Tako je u Odluci broj AP 1468/07 od 11. novembra 2009. godine Ustavni sud, u dijelu koji je sličan i relevantan za predmetni slučaj, interpretirao presudu Vrhovnog suda u dijelu koji glasi: "Vrhovni sud [je] utvrdio da su pretpostavke za otkazivanje ugovora o korištenju stana postojale do 30. aprila 1991. godine i da je u konkretnom sporu relevantan period nekorištenja stana samo do tog datuma stoga što je odredbama Zakona o stambenim odnosima precizirano da se 'nosiocu stanarskog prava može dati otkaz o korištenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od šest mjeseci' pod uvjetima koji su određeni ovim zakonom. Kako su utvrdili nižestepeni sudovi, stekli su se uvjeti iz odredbe člana 47. ZSO-а za otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana zbog toga što nije korišten duže od šest mjeseci. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su u vrijeme dodjele spornog stana drugotuženoj (august 1992. godine) bili ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o korištenju stana apelantu, i da je osnovan protivtužbeni zahtjev davaoca stana na korištenje da se apelantu otkaže ugovor o korištenju predmetnog stana. Dalje, zakonskim odredbama kojima je regulirano pitanje povrata imovine (tzv. imovinski zakoni) određeno je da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva imaju pravo da se vrate u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. S obzirom na to da je apelant prije ovog roka prestao koristiti stan i trajno se preselio u Beograd ne može se smatrati izbjeglicom, odnosno raseljenim licem koje je stan napustilo u navedenom periodu, a, s druge strane, ostvarene su pretpostavke da se primijeni član 47. ZSO-а o otkazu ugovora o korištenju stana. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije koristio stan duže od zakonom propisanog roka i da nema status izbjeglice ili raseljenog lica na kojeg bi se mogle primijeniti zakonske odredbe o povratu stana.
[…]
U konkretnom slučaju redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe ZSO-a i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. ZSO-om je predviđeno da se može otkazati stanarsko pravo svakom licu koje, pod uvjetima predviđenim zakonom, stan ne koristi duže od šest mjeseci, a taj je uvjet u konkretnom slučaju ispunjen. Pravnu prirodu tog otkaza ne mijenja činjenica da je tek protivtužbom Općine Bijeljina dat otkaz na ugovor o korištenju stana. Sudovi su pošli od činjenice da je apelant de facto imao stanarsko pravo na predmetnom stanu, ali da mu je ono prestalo zbog toga što stan nije korišten duže od šest mjeseci. U toku sudskog postupka je nesporno utvrđeno da su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva stan prestali koristiti 1988. godine, da je te godine apelant odjavio svoje prebivalište u Bijeljini i prijavio ga u Beogradu, te da je od tada u stan samo povremeno navraćao sve dok nije uselila drugotužena P. M. Okružni sud je naveo da član 6. ZSO-a zahtijeva da se stambene potrebe ostvaruju 'trajnim življenjem i stanovanjem u stanu', a taj uvjet apelant nije ispunio. Redovni sudovi su zaključili da na konkretan slučaj valja primijeniti član 47. ZSO-a koji predviđa da 'otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci.'"
U navedenoj odluci je zatim istaknuto: "Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na ustavne odredbe koje se odnose na stanarsko pravo u ovom slučaju, ustvari, pozivanje na pravo izbjeglica i raseljenih lica da se neometano vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koja im je oduzeta zbog ratnih sukoba koji su otpočeli 30. aprila 1991. godine. Pravo izbjeglica i raseljenih lica je pravo na osnovu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koji se izričito primjenjuje na sve oblike oduzimanja imovine do kojih je došlo prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine."
Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio na sljedeće: "U svojoj Odluci broj U 14/00 [Ustavni sud je] usvojio stav da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti), s ciljem da se vrati imovina njihovim predratnim korisnicima. Međutim, sudovi su utvrdili da se apelantova pravna situacija mora posmatrati u kontekstu činjenice da on nema status izbjeglice odnosno raseljenog lica, nego činjenicu da je stan napustio 1988. godine, dakle nevezano za ratne sukobe, i da mu je dat otkaz ugovora o korištenju stana zbog toga što ga nije koristio u vremenu dužem od šest mjeseci."
Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, da predmetni stan zbog toga što ga apelant nije koristio i što ga je napustio prije ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini ne predstavlja apelantov dom, pa, s obzirom na to da su navodi o povredi apelantovog prava na imovinu bili zasnovani na istim argumentima kao što su oni koje je Ustavni sud već razmotrio i ocijenio ih neosnovanim, pravo na imovinu nije smatrao svrsishodnim niti razmatrati.
Nalazim veliku sličnost između ova dva predmeta i smatram u cijelosti primjenjivim stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1468/07 u zaključku da nema povrede ustavnih prava na koje se apelant poziva kada su nadležni organi utvrdili da je apelant svojevoljno prestao koristiti predmetni stan prije 30. aprila 1991. godine, nevezano za oružani sukob, i da nema status izbjeglog ili raseljenog lica, pa se taj stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije.
Prema mom mišljenju, iz svega navedenog slijedi da je očigledno da je Ustavni sud u odluci o sadašnjoj apelaciji odstupio od svojih stavova i prakse, a da ponuđena argumentacija u odluci s kojom nisam saglasna ne podupire takvu promjenu stava Ustavnog suda.
Slijedi da apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključcima koje je usvojila većina Ustavnog suda u vezi s ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.