Službeni glasnik BiH, broj 4/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 3229/10, rješavajući apelacije E. M. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije E. M., Novalije Zukića, Sedineta Karića, Senide Karić, Besima Jahika, Amire Zahirović i Mehmeda Salkića podnesene protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-44/05 od 23. aprila 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. E. M., Novalija Zukić, Sedinet Karić i Senida Karić, Besim Jahik, Amira Zahirović i Mehmed Salkić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju advokati Midhat Kočo iz Sarajeva, Bakir Pašić iz Tuzle, Osman Mulahalilović iz Brčkog, Amira Omerćehajić iz Tuzle i Emir Suljagić iz Srebrenika, podnijeli su u periodu od 27. jula 2010. godine do 30. augusta 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-44/05 od 21. aprila 2010. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo (ili odložio) izdržavanje kazne zatvora koja im je izrečena, te odložio plaćanje novčane kazne do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelacije su registrirane pod br. AP 3229/10, AP 3441/10, AP 3593/10, AP 3595/10, AP 3715/10 i AP 3718/10.

3. Apelacija AP 3229/10 je dopunjena 17. septembra 2010. godine, apelacija AP 3441/10 23. augusta, a apelacije AP 3593/10 i AP 3718 /10 21. septembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je donio odluke o privremenoj mjeri br. AP 3229/10 i AP 3441/10, AP 3593/10, AP 3715/10 od 7. aprila 2011. godine, te AP 3595/10 i AP 3718/10 od 27. oktobra 2010. godine, kojim je odbio zahtjeve apelanata za donošenje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 22. stav (1) ranijih Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 30. septembra i 8. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovore na apelacije 13. septembra i 18. oktobra 2010. godine, a Sud BiH 5. novembra 2010. godine.

7. Na osnovu člana 26. stav (2) ranijih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantima 7. aprila i 25. jula 2011. godine.

8. Ustavni sud je odbio zahtjev apelanata Sedineta Karića i Senide Karić za održavanje javne rasprave, u skladu s članom 46. Pravila Ustavnog suda.

9. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3229/10, AP 3441/10, AP 3593/10, AP 3595/10, AP 3715/10 i AP 3718/10, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3229/10.

III. Činjenično stanje

10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

11. Tužilaštvo BiH je optužnicama br. KT-167/03 od 27. maja 2003. godine i KT-167/03 od 18. oktobra 2004. godine (koje se odnose na apelanta Besima Jahika), a koje je Sud BiH potvrdio 10. juna 2004. godine, optužilo apelante i optuženog Dragana Stajića za krivična djela organiziranog kriminala iz člana 250. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH); produženo krivično djelo carinske prevare, djelujući kao saučesnici, iz člana 216. st. 1. i 3, člana 54. st. 1. i 2. i člana 29. KZBiH; za produženo krivično djelo davanja dara, djelujući kao saučesnici, iz člana 363. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99 i 15/99; u daljnjem tekstu: stari KZFBiH), člana 4. stav 1, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za radnje do 30. juna 2003. godine), člana 381. st. 1. i 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03 i 37/03; u daljnjem tekstu: novi KZFBiH), člana 5. stav 1, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za radnje nakon 1. jula 2003. godine); za produženo krivično djelo utaje poreza, djelujući kao saučesnici, iz člana 272. st. 1. i 2. starog KZFBiH, člana 4. st. 1. i 2, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za porez na promet do 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do 28. marta 2003. godine), člana 273. st. 1. i 3. novog KZFBiH, člana 4. stav 1, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za porez na promet nakon 1. jula 2003. godine); produženo krivično djelo pranja novca, djelujući kao saučesnici, iz člana 270. st. 1. i 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01; u daljnjem tekstu: KZRS, za radnje nakon 28. februara 2003. godine), člana 209. st. 1. i 2, čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH (za radnje nakon 1. marta 2003. godine), te, osim toga, u odnosu na apelante Sedineta Karića i Senidu Karić nedopušteno držanje oružja iz člana 371. stav 1. novog KZFBiH i također u odnosu na apelanta Sedineta Karića za organiziranje i rukovođenje organiziranom kriminalnom grupom (za radnje nakon 1. marta 2003. godine) iz člana 250. stav 3. KZBiH.

12. Istom optužnicom optuženom Draganu Stajiću je stavljeno na teret da je, u smislu člana 31. KZBiH, pomagao pri izvršenju produženog krivičnog djela carinske prevare (za carinske obaveze od 1. marta 2003. godine) iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH, u vezi s članom 54. st. 1. i 2. KZBiH i članom 29. KZBiH; produženog krivičnog djela davanja dara a) za radnje do 30. juna 2003. godine iz člana 363. starog KZFBiH, člana 4. stav 1. KZBiH, člana 4. stav 1. KZBiH, člana 29. KZBiH i člana 54. st. 1. i 2. KZBiH i b) za radnje preduzete od 1. jula 2003. godine iz člana 381. stav 1. novog KZFBiH, člana 5. stav 1. KZBiH, člana 29. KZBiH i člana 54. st. 1. i 2. KZBiH; produženog krivičnog djela utaje poreza i to a) za porez na promet do 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do 28. februara 2003. godine iz člana 272. st. 1. i 2. starog KZFBiH, člana 4. st. 1. i 2. KZBiH, čl. 29. KZBiH i 54. st. 1. i 3. KZBiH i b) za porez na promet od 1. jula 2003. godine iz člana 283. st. 1. i 3. novog KZFBiH, člana 4. stav 1, te čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH; te krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja iz člana 371. stav 1. KZFBiH.

13. Optuženi Dragan Stajić je u toku prvostepenog postupka s Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivnje, koji je Sud BiH prihvatio, te je rješenjem razdvojio postupak u odnosu na njega. Dakle, optuženi Dragan Stajić je pravosnažnom Presudom Suda BiH broj KPV-01/05 od 13. januara 2005. godine, za prethodno nabrojana krivična djela, osuđen na uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i istovremeno određeno da ona neće biti izvršena ukoliko optuženi ne počini novo krivično djelo.

14. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine apelanti Sedinet Karić i Senida Karić su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili produženo krivično djelo utaje poreza i to: a) za porez na promet do 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do 28. februara 2003. godine iz člana 272. starog KZFBiH, u vezi s članom 4. st. 1. i 2. te čl. 29. i 54. KZBiH; b) za porez na promet od 1. jula 2003. godine iz člana 283. st. 1. i 3. novog KZFBiH u vezi s članom 4. stav 1. te čl. 29. i 54. KZBiH i produženo djelo pranja novca i to: a) za radnje na teritoriji Republike Srpske do 28. februara 2003. godine iz člana 270. stav 4. KZRS; i b) za radnje od 1. marta 2003. godine iz člana 209. st. 1. i 2. KZBiH u vezi s čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH, kao i za krivično djelo nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. novog KZFBiH. Apelanti E. M., Novalija Zukić, Besim Jahik i Amira Zahirović su proglašeni krivim da su počinili produženo krivično djelo utaje poreza i to: a) za porez na promet do 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do 28. februara 2003. godine iz člana 272. st. 1. i 2. starog KZFBiH u vezi s čl. 4. st. 1. i 2, 29. i 54. KZBiH; b) za porez na promet od 1. jula 2003. godine iz člana 283. st. 1. i 3. novog KZFBiH u vezi s čl. 4. stav 1, 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH i produženo djelo pranja novca i to: a) za radnje na teritoriji Republike Srpske do 28. februara 2003. godine iz člana 270. st. 1, 2, 3. i 4. KZRS (stari) i b) za radnje od 1. marta 2003. godine iz člana 209. st. 1. i 2. KZBiH u vezi s čl. 29. i 54. st. 1. i 2. KZBiH. Apelant Mehmed Salkić je proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 272. st. 1. i 2. starog KZFBiH, člana 4. st. 1. i 2. KZBiH, člana 29. KZBiH i člana 54. st. 1. i 2. KZBiH.

15. Sud BiH je, na osnovu odredaba člana 41. st. 1. i 2, čl. 42, 48, 53. i 59. KZBiH, apelantu Sedinetu Kariću za navedena krivična djela izrekao uvjetnu osudu utvrđujući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, istovremeno određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelant ne počini novo krivično djelo u periodu od četiri godine, te novčanu kaznu kao sporednu kaznu u iznosu od 800.000,00 KM. Sud je apelantici Senidi Karić izrekao uvjetnu osudu utvrđujući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, istovremeno određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelantica ne počini novo krivično djelo u periodu od tri godine i šest mjeseci, te novčanu kaznu kao sporednu kaznu u iznosu od 600.000,00 KM. Također, Sud BiH je E. M., Novaliju Zukića, Besima Jahika i Amiru Zahirović osudio, tj. izrekao im je uvjetnu osudu utvrđujući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, istovremeno određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelanti ne počine novo krivično djelo u periodu od tri godine. Apelantu Mehmedu Salkiću je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelant ne počini novo krivično djelo u periodu od dvije godine.

16. Istom presudom apelanti Sedinet Karić, Senida Karić, Besim Jahik i Novalija Zukić oslobođeni su optužbi za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. st. 1. i 2. KZBiH i produženo krivično djelo davanja dara a) za radnje preduzete do 30. juna 2003. godine iz člana 363. st. 1. i 2. KZFBiH (stari), člana 4. stav 1. KZBiH, člana 29. KZBiH za radnje preduzete do 30. juna 2003. godine i b) za radnje preduzete do 1. jula 2003. godine iz člana 381. stav 1. KZFBiH (novi), člana 5. stav 1. KZBiH, člana 29. KZBiH, člana 54. st. 1. i 2. KZBiH. Apelanti Sedinet Karić, Senida Karić, Besim Jahik, Novalija Zukić, Amira Zahirović i E. M. oslobođeni su optužbi za produženo krivično djelo carinske prevare iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH u vezi s članom 54. st. 1. i 2. KZBiH i članom 29. KZBiH.

17. Također, u odnosu na apelante Mehmeda Salkića, Amiru Zahirović i E. M., na osnovu člana 283. tačka c) ZKPBiH, odbijena je optužba za krivično djelo organiziranog kriminala, a na osnovu iste zakonske odredbe, u odnosu na apelanta Mehmeda Salkića, odbijena je optužba za produženo krivično djelo pranja novca i to a) za radnje na teritoriji Republike Srpske do 28. februara 2003. godine iz člana 270. st. od 1. do 4. KZRS (stari) i b) za radnje od 1. marta 2003. godine iz člana 209. stav 1. KZBiH, člana 54. st. 1. i 2. KZBiH i člana 29. KZBiH i produženo krivično djelo carinske prevare iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH, u vezi s članom 54. st. 1. i 2. KZBiH i članom 29. KZBiH.

18. Iz izreke presude proizlazi da je u periodu od 6. juna 2002. godine do 6. decembra 2003. godine firma "Sidoil" d.o.o. iz Srebrenika, čija je vlasnica i finansijska direktorica apelantica Senida Karić, a direktor Sedinet Karić, iz Turske i Mađarske uvezla u Bosnu i Hercegovinu robu, uglavnom tekstil, kao i obuću, rezervne dijelove za automobile i elektromaterijal u ukupnoj vrijednosti od 100.000.000,00 KM, da je za gotovinu prodavala robu koju je uvezla, uglavnom nepoznatim licima ili na pijaci "Arizona" kod Brčkog, bez prijavljivanja i plaćanja poreza na promet, a da je, uz pomoć jednog velikog broja firmi, uspjela prikriti i utajiti porez i oprati novac koji je dobijen na osnovu krivičnog djela u ukupnom iznosu od 6.500.000,00 KM. Da bi izbjegla obavezu plaćanja poreza na promet i da bi oprala novac, firma "Sidoil" d.o.o. se pretvarala da prodaje uvezenu robu drugim firmama kroz veleprodaju, a kao lažni kupci su navedene firme "Tanga" d.o.o. iz Sarajeva, "Bosna" d.o.o. iz Gradačca, "Gard export-import" d.o.o. Laktaši i "Betis" d.o.o. Brčko. Te firme nikada nisu primile nikakvu robu od firme "Sidoil" d.o.o., ni direktno, niti preko tranzitnih isporuka. Ustvari, firme "Gard export-import" d.o.o. Laktaši (čiji je osnivač, vlasnik i direktor apelant E. M.) i "Betis" d.o.o. Brčko (čija je osnivačica, vlasnica i direktorica apelantica Amira Zahirović) nisu nikada dobijale ni prodavale robu drugim firmama, već su bile paravan za poslove firme "Sidoil" i sve transakcije su bile samo na papiru. Apelantica Senida Karić je nadgledala fiktivnu prodaju roba i davala upute apelantu Mehmedu Salkiću, knjigovođi u preduzećima "Sidoil" d.o.o. iz Srebrenika i "Betis" d.o.o. Brčko. Apelantica Senida Karić je potpisivala sve naloge za plaćanje za robu, a apelant Mehmed Salkić je podnosio fakture i carinske deklaracije, te je pravio lažne prijave za porez na promet za oba preduzeća na osnovu faktura koje bi primao od apelantice Senide Karić. U izreci presude je navedeno da je apelant Novalija Zukić podizao gotovinu s recepcije motela "Park", a apelantica Senida Karić organizirala i lično predavala gotovinu apelantu Novaliji Zukiću, koja je poticala od "šoping-tura" i prodaje robe, a firma "Sidoil" d.o.o. je dolazila do njega kroz utaju poreza. Apelant Novalija Zukić je zatim organizirao plaćanje gotovine direktno na račune firmi s kojima su poslovale firme "Sidoil" d.o.o. i "Betis" d.o.o., a to su "Tanga" d.o.o., "Bosna" d.o.o. i "Gard" d.o.o. Te firme su prijavljivale depozite kao dnevni pazar, a zatim su prebacivale novac na firmu "Betis" d.o.o. koja ga je odmah prebacivala dalje na račune firme "Sidoil" d.o.o. U odnosu na apelanta Besima Jahika, navedeno je da je on organizirao "šoping-ture" od 2001. godine za firmu "Sidoil" d.o.o. i putovao za Istanbul i prenosio gotovinu putnicima preko granice bez prijavljivanja, u Istanbulu organizirao utovar robe na kamione, a kasnije u Bosni i Hercegovini distribuirao robu kupcima, uzimao gotovinu od njih za "Sidoil" d.o.o. i predavao je firmi "Sidoil" d.o.o. u motelu "Park". Apelant Sedinet Karić je bio direktor firme "Sidoil" d.o.o. i njen stvarni vlasnik, te je on direktno koordinirao nezakonito poslovanje firme "Sidoil" d.o.o.

19. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj KPŽ-44/05 od 14. decembra 2005. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i odbrane izjavljene protiv Presude Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine, te je navedena prvostepena presuda ukinuta u osuđujućem dijelu i u tom dijelu je određeno održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

20. S obzirom na to da žalbom Tužilaštva BiH nije osporavan oslobađajući dio prvostepene presude koji se odnosi na apelante Amiru Zahirović i E. M. koji su oslobođeni za krivično djelo carinske prevare iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH, u navedenom dijelu prvostepena presuda je postala pravosnažna.

21. Prvostepena presuda je postala pravosnažna i u odbijajućem dijelu, jer je optužba za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. st. 1. i 3. KZBiH u odnosu na apelante Mehmeda Salkića, Amiru Zahirović i E. M., te za krivično djelo carinske prevare iz člana 216. st. 1. i 3. KZBiH u odnosu na apelanta Mehmeda Salkića, odbijena zbog tužiočevog odustajanja od krivičnog gonjenja, a navedeni dio prvostepene presude nije osporavan žalbom.

22. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izrekom prvostepene presude prvostepeni sud utvrdio da je iznos utajenog poreza 1.500.000 KM, te da je budžet FBiH oštećen za 6.500.000 KM, a da je firma "Sidoil" d.o.o. iz Srebrenika uz pomoć velikog broja firmi prikrila i utajila porez i oprala novac u ukupnom iznosu od 6.500.000,00 KM. Prvostepenom presudom je također utvrđeno da je firma "Sidoil" d.o.o. iz Srebrenika uvezla iz Turske i Mađarske raznu robu u vrijednosti od 100.000.000 KM. Apelaciono vijeće je istaklo da je očigledno da je takva izreka osporene presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH. Naime, u konkretnom krivičnom predmetu se raspravljalo o krivičnim djelima porezne utaje i pranja novca iz raznih zakona. Međutim, zajednički elementi za ta krivična djela, bez obzira na to koji se zakon primjenjuje, jesu da se utvrde odlučne činjenice koje se odnose na ukupan promet ostvaren u određenom periodu, visina poreznih obaveza i visina opranog novca. Iako je prvostepeni sud u izreci utvrdio te odlučne činjenice, u obrazloženju presude nije naveo niti jedan razlog o tim činjenicama, tj. kako i na koji način je utvrdio visinu porezne osnovice, poreznih obaveza i visinu opranog novca. U rješenju je također istaknuto da je prvostepeni sud povrijedio Krivični zakon i prema članu 298. tačke d) i e) ZKPBiH.

23. Drugostepenom Presudom Apelacionog vijeća broj KPŽ-44/05 od 23. aprila 2010. godine apelanti su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a sve u vezi s čl. 29. i 54. KZBiH. Apelant Sedinet Karić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 KM kao sporednu kaznu, apelantica Senida Karić na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM kao sporednu kaznu, apelant Besim Jahik na kaznu zatvora od tri godine kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 25.000,00 KM kao sporednu kaznu, apelantica Amira Zahirović na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM kao sporednu kaznu, apelant Mehmed Salkić na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 KM kao sporednu kaznu. Apelantu E. M. je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS prema pravosnažnoj Presudi Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-07-000 021 od 24. maja 2007. godine i utvrđena mu je kazna zatvora od tri godine i šest mjeseci kao glavna kazna i novčana kazna u iznosu od 30.000,00 KM kao sporedna kazna. Apelaciono vijeće je, primjenom navedenih zakonskih odredbi i primjenom odredbe čl. 53. i 55. KZBiH, osudilo apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 KM kao sporednu kaznu. Na osnovu člana 56. KZBiH, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne prema pravosnažnoj Presudi Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-07-000 021 od 24. maja 2007. godine.

24. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je pretres pred Apelacionim vijećem počeo 10. decembra 2007. godine čitanjem Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-167/03 od 27. maja 2004. godine, koja je potvrđena 10. juna 2004. godine, a uređena 13. februara 2006. godine, te da je na navedenom ročištu Apelaciono vijeće prihvatilo prijedlog Tužilaštva BiH da Kerima Prašljivić, vještakinja finansijske struke, obavi vještačenje, da je u toku pretresa pred Apelacionim vijećem Tužilaštvo BiH iskoristilo svoje diskreciono pravo propisano članom 275. ZKPBiH, a u vezi s članom 317. stav 1. ZKPBiH, u skladu s izmijenjenim činjeničnim stanjem nakon dokaza provedenih na pretresu pred Apelacionim vijećem, tj. 18. novembra 2009. godine podnijelo Sudu izmijenjenu optužnicu, a nakon toga ju je 25. februara 2010. godine i preciziralo. Na osnovu optužnice od 25. februara 2010. godine, svim apelantima je stavljeno na teret krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. KZFBiH, pri čemu su apelanti Senida Karić, Mehmed Salkić, Amira Zahirović, Novalija Zukić, E. M. i Besim Jahik, u smislu člana 31. KZBiH, optuženi kao pomagači apelantu Sedinetu Kariću u izvršenju krivičnog djela porezne utaje iz člana 273. stav 3. ZKPBiH, a apelanti Sedinet Karić i Senida Karić su, uz navedene inkriminacije, na osnovu odredbe člana 371. stav 1. KZFBiH, terećeni za izvršenje krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija, dok je apelantu Sedinetu Kariću stavljeno na teret i krivično djelo iz člana 3. stav 1. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju i držanju i nošenju oružja i municije ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 16/02), sve u vezi s članom 54. KZFBiH.

25. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je tokom pretresa pred Apelacionim vijećem, održanog u smislu člana 317. ZKPBiH, Apelaciono vijeće izvršilo uvid u sve materijalne dokaze izvedene pred Prvostepenim vijećem, kako dokaze Tužilaštva BiH tako i odbrane (dokazi pobrojani na str. od 21. do 79). Dalje je navedeno da je Tužilaštvo BiH, u skladu s izmijenjenom optužnicom, reduciralo broj svjedoka čije je iskaze smatralo relevantnim, a također je i odbrana reducirala broj svjedoka saslušanih tokom prvostepenog postupka. Na pretresu pred Apelacionim vijećem je saslušana i Kerima Prašljivić, vještakinja finansijske struke, koja je usmeno obrazložila pismeno izrađeni nalaz i mišljenje od 8. juna 2008. godine, koji je kao dokaz uložen u sudski spis. U toku pretresa pred Apelacionim vijećem kao dodatni dokazi izvedeni su dokazi i Tužilaštva BiH i odbrane. Naime, na prijedlog odbrane, na pretresu pred Apelacionim vijećem neposredno su saslušani vještaci finansijske struke Enver i Vedran Beganović. Također, Vijeće je prihvatilo prijedlog odbrane za dodatno saslušanje svjedoka koji su već prethodno saslušani u toku prvostepenog postupka, pa su oni neposredno saslušani pred Apelacionim vijećem.

26. Nakon ocjene svih provedenih dokaza Tužilaštva BiH i odbrane, koje je ocijenilo pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Apelaciono vijeće je van razumne sumnje dokazalo da su apelanti Sedinet Karić kao direktor pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, a time i kao odgovorno lice navedenog pravnog lica, a kao osnivačica i vlasnica se pojavljuje apelantica Senida Karić, uz odlučujući doprinos apelanata Mehmeda Salkića, Amire Zahirović, E. M., Novalije Zukića i Besima Jahika, na način kako je opisano pod tačkom I izreke presude, u periodu od 6. juna 2002. godine do 10. decembra 2003. godine, radnjama koje su preduzeli, ostvarili bitna obilježja krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZBiH, utajivši na navedeni način porez na promet roba i usluga u iznosu od 2.687.532,55 KM, i na taj način su, za navedeni iznos, oštetili budžet FBiH, a time i budžet BiH.

27. Apelaciono vijeće je nesporno utvrdilo da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik osnovala apelantica Senida Karić 18. decembra 1998. godine kada je navedeno pravno lice upisano u Sudski registar Kantonalnog suda u Tuzli, pri čemu se kao direktor bez ograničenja pojavljuje apelant Sedinet Karić. Utvrđeno je da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik u inkriminiranom periodu bilo registrirano za čitav niz različitih djelatnosti u unutrašnjem i vanjskotrgovinskom prometu, uključujući i trgovinu naveliko i trgovinu odjevnim predmetima, obućom i kožnim proizvodima, posredništvom u prodaji raznovrsnim proizvodima i prijevoz putnika u međunarodnom drumskom saobraćaju. Dakle, pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik je u inkriminiranom periodu imalo status registriranog poreznog obveznika.

28. Dalje, iz materijalnih dokaza, prije svega izuzetih carinskih deklaracija, Apelaciono vijeće je zaključilo da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik u periodu 2002/2003. godine obavljalo, u okviru svoje registrirane djelatnosti, poslovne djelatnosti nabavke robe iz inostranstva, preciznije izvršilo 306 uvoza robe u ukupnom iznosu od 10.820.627,47 KM, pretežno iz Turske i Mađarske, ali i drugih zemalja, od raznih dobavljača (nazivi navedeni u obrazloženju presude), te da je iz izuzete finansijske dokumentacije utvrđeno da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik u inkriminiranom periodu obavljalo finansijske transakcije s pravnim licima označenim kao kupci robe (spisak pravnih lica naveden u obrazloženju presude). Apelaciono vijeće je, imajući u vidu odredbe čl. 7, 8. i 13. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH, istaklo da nije sporno da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik bilo registrirano za uvoz tekstilne i drugih vrsta robe, te da je uvozilo navedenu robu u periodu 2002. i 2003. godine, od različitih dobavljača pretežno iz Turske i Mađarske, ali i iz drugih zemalja Evrope i Azije. Također, nije bilo sporno ni da na uvezenu robu pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, odnosno apelant Sedinet Karić kao odgovorno lice, nije obračunalo i platilo porez na promet u iznosu od 2.687.532,55 KM. Međutim, tokom postupka se kao sporno postavilo pitanje da li je obaveza plaćanja poreza na promet u navedenom iznosu zaista bila obaveza pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, na čemu se zasnivala optužnica Tužilaštva BiH, ili je obaveza plaćanja poreza na promet prešla na pravna lica koja se pojavljuju kao kupci navedenih proizvoda. Dakle, odlučna činjenica od koje je zavisilo postojanje krivičnog djela jeste utvrđivanje da li je postojao stvarni promet robe između pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik i pravnih lica koja se kroz finansijsku dokumentaciju pojavljuju kao kupci predmetnih roba, ili je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik prodalo robu trećim licima, pa se radilo o prodaji radi krajnje potrošnje, čime ne bi bili ispunjeni uvjeti propisani članom 8. Zakona o porezu na promet i pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik bilo bi obveznik poreza na promet u navedenom iznosu.

29. Na osnovu provedenih dokaza Apelaciono vijeće je utvrdilo da je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik obveznik plaćanja poreza na promet u iznosima utvrđenim u izreci presude. Naime, uvjeti propisani zakonom, čije ispunjenje je neophodno kako bi se obaveza plaćanja poreza na promet prenijela na kupca roba, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zbog toga što iz dokaza proizlazi da je roba koju je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik u inkriminiranom periodu uvezlo iz inostranstva prodata nepoznatim licima kao roba namijenjena krajnjoj potrošnji, a nije, kako su apelanti dajući lažne podatke o činjenicama koje su od utjecaja za utvrđivanje iznosa poreznih obaveza nastojali prikazati, prodata pravnim licima nabrojanim u izreci prvostepene presude radi daljnje prodaje. Apelanti Sedinet i Senida Karić su uz prethodni dogovor s vlasnicima firmi koje se pojavljuju kao kupci robe dogovorili da im oni na raspolaganje stave bjanko potpisane i pečatom ovjerene narudžbenice svojih pravnih lica (koja su nabrojana u izreci presude), uključujući takav dogovor i s apelanticom Amirom Zahirović, vlasnicom i direktoricom, a time i odgovornim licem pravnog lica "Betis" d.o.o. Brčko i E. M., vlasnikom i direktorom, a time i odgovornim licem pravnog lica "Gard export-import" d.o.o. Laktaši, koji predstavljaju pravna lica koja su prema finansijskoj dokumentaciji fiktivno kupila najveće količine robe od pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, odnosno putem kojih je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik utajilo najveće iznose poreza (1.359.177,39 KM putem pravnog lica "Betis" d.o.o. i 961.560,95 KM putem pravnog lica "Gard export-import" d.o.o. Laktaši), kako bi na osnovu navedene dokumentacije prikazali da su robu prodali tim pravnim licima radi daljnje prodaje, iako stvarnog prometa robom nije bilo. Novac dobijen prodajom robe nepoznatim licima za gotovinu apelant Novalija Zukić je zapakiran u koverte preuzimao na recepciji motela "Park" gdje su različita lica svakodnevno ostavljala navedeni novac, a u tom objektu je bilo i sjedište pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, te ga je nosio i polagao na račune navedenih pravnih lica, da bi ga oni potom, žiralnim putem, transferirali na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik otvorene u četiri poslovne banke (Tuzlanska banka Srebrenik, UPI banka Gračanica, Universal banka Srebrenik i Raiffeisen banka Srebrenik), na ime uplata za kupljenu robu. Apelant Mehmed Salkić, šef računovodstva u pravnom licu "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, koji je vršio nadzor nad svim knjiženjima, te sačinjavao završni obračun poreza, omogućio je da se realizira plan apelanta Sedineta Karića kao odgovornog lica u pravnom licu "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, a to je da poslovanje pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik kroz finansijsku dokumentaciju bude prikazano kao zakonito poslovanje u smislu vršenja prodaje naveliko kupcima radi daljnje prodaje, a time i da se izbjegne zakonska obaveza na plaćanje poreza na promet. Na kraju je navedeno da uloga apelanta Besima Jahika jeste nešto bez čega bi realizacija izvršenja predmetnog krivičnog djela teško bila moguća, jer upravo iz materijalne dokumentacije koja je izuzeta prilikom pretresa njegovog stana, čitavog niza bjanko ovjerenih otpremnica i računa, proizlazi da je on bio zadužen za raspodjelu robe kupcima koji su tu robu kupovali za gotovinu, uz istovremeno popunjavanje prethodno pribavljenih bjanko ovjerenih otpremnica i računa firmi koje su se pojavljivale kao fiktivni kupci robe, sve s ciljem kako bi navedena dokumentacija egzistirala u knjigovodstvu "Sidoila" d.o.o. i na taj način knjigovodstvene evidencije izgledale uredne i zakonite.

30. Tako utvrđeno činjenično stanje Apelaciono vijeće je zasnovalo prije svega na nalazu i mišljenju vještakinje finansijske struke Kerime Prašljivić, koji je u cijelosti prihvatio, našavši da je on potkrijepljen ostalim izvedenim dokazima. Vještakinja je nalaz i mišljenje izložila na pretresu pred Apelacionim vijećem 29. januara 2009. godine, kada ju je Tužilaštvo BiH direktno ispitalo, dok je na narednom pretresu 12. februara 2009. godine odbrana imala mogućnost njenog unakrsnog ispitivanja.

31. Osim na nalazu i mišljenju vještakinje Kerime Prašljivić, Apelaciono vijeće je zaključak o nepostojanju stvarnog prometa robom zasnivalo na iskazima svjedoka koji su u toku prvostepenog postupka neposredno saslušani na glavnom pretresu, čiji su iskazi, odnosno snimci iskaza preslušani pred Apelacionim vijećem.

32. Apelaciono vijeće je navelo da je vještakinja Kerima Prašljivić na osnovu detaljne analize finansijske dokumentacije izuzete prilikom pretresa poslovnih prostorija pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik zaključila da promet robe koji je prikazan kroz navedenu finansijsku dokumentaciju u stvarnosti nije obavljen. Naime, kako je obrazložila, roba koju je fakturiralo pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik nije isporučena pravnim licima koja su navedena kao kupci robe u optužnici, s obzirom na to da u finansijskoj dokumentaciji nema dokaza da su ti kupci primili robu u svoje prodajne objekte. Vještakinja je isključila i mogućnost prodaje robe u tranzitu, s obzirom na to da je za takvu prodaju robe račun-otpremnice pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik morao potpisati ne samo kupac koji je kupio od pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, nego i pravno lice kupca koji je u tranzitu kupio robu, a taj uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen.

33. Dovođenjem zaključaka do kojih je došla vještakinja Kerima Prašljivić u svom nalazu i mišljenju u vezu s ostalim dokazima izvedenim u toku krivičnog postupka, Apelaciono vijeće je zaključilo da je poslovanje pravnog lica "Sidoil" uobičajeno poslovanje za vršenje krivičnog djela porezne utaje. Naime, pravno lice "Sidoil" d.o.o. je na osnovu prethodnih dogovora apelanata Sedineta Karića i Senide Karić s vlasnicima pravnih lica, navodnih kupaca, uključujući i apelante Amiru Zahirović i E. M. kao vlasnike i odgovorna lica pravnih lica "Betis" d.o.o. i "Gard-export-import" d.o.o., došlo u posjed bjanko potpisanih narudžbenica navedenih pravnih lica, koje su potom popunjavane uz evidentiranje napomene da se ta pravna lica oslobađaju obaveze plaćanja poreza na promet, da bi ta pravna lica, navodni kupci, fiktivno, kroz svoju poslovnu dokumentaciju prikazala da su robu, navodno kupljenu od pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, prodala trećim pravnim licima, a za koje je utvrđeno da je riječ o fiktivnim, nepostojećim ili paralelnim firmama, ili pak firmama za koje je utvrđeno da su osnovane s ciljem pranja novca, koje su novčana sredstva, prethodno dobijena od apelanta Sedineta Karića, koja im je u gotovini donosio apelant Novalija Zukić, na ime plaćanja za kupljenu robu transferirale na račune pravnog lica "Betis" d.o.o. i "Gard export-import", a ova pravna lica su novčana sredstva u istom iznosu dalje uplaćivala na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o. na ime plaćanja za navodno kupljenu robu. Navedeni tok novca nije pratio promet robe, nego je pravno lice "Sidoil" d.o.o. robu uvezenu iz Mađarske i Turske prodavalo trećim licima za gotov novac, pri čemu nije plaćalo porez na nju, koji je bilo obavezno obračunati i platiti.

34. Navedeno je da u prilog istaknutom zaključku ide i činjenica da je vještakinja Kerima Prašljivić utvrdila i na glavnom pretresu izložila da je finansijska dokumentacija pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik neispravna s aspekta poreznog zakonodavstva, s obzirom na to da ne sadrži sve podatke o primaocu robe, prijevoznim sredstvima kojima je vršen prijevoz robe, kao i licu koje je vršilo prijevoz, licu koje je izdalo proizvode, te licu koje je preuzelo proizvode, kao i mjestu preuzimanja robe i mjestu isporuke robe, a što sve dokumentacija mora sadržavati da bi mogla predstavljati osnov za oslobađanje od poreza na promet. Također, narudžbenice sadrže izjavu o oslobađanju poreza na promet. Međutim, izjava nije u velikom broju slučajeva numerirana i datirana, a kao takva, prema vještakinjinim riječima, čak i da je prodaja vršena radi daljnje prodaje, nije mogla biti osnov za oslobađanje od poreza na promet.

35. S druge strane, Apelaciono vijeće nije prihvatilo nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, koje je angažirala odbrana, Envera i Vedrana Beganovića iz Revizorske kuće "Džaferović", jer su ti vještaci, isključivo na bazi formalne analize finansijske dokumentacije, izveli zaključak o postojanju stvarnog prometa robom. Naime, čak i u potpunosti uredna finansijska dokumentacija, prema ocjeni Apelacionog vijeća, ne može se smatrati dokazom da je stvarni promet izvršen. Nalaz i mišljenje Revizorske kuće "Džaferović" je u potpunosti kontradiktoran nalazu i mišljenju vještakinje Kerime Prašljivić i baziran isključivo na analizi finansijske dokumentacije s formalnog aspekta, odnosno na analizi onih činjenica koje bi teoretski mogle predstavljati dokaz o postojanju poslovnog odnosa između pravnog lica "Sidoil" d.o.o. s pravnim licima koja se pojavljuju kao kupci robe, dok ni sama na izgled uredna finansijska dokumentacija ne bi značila da je faktički poslovni odnos zaista postojao. Nalaz vještaka Beganovića nema uporište u ostalim dokazima, za razliku od nalaza i mišljenja vještakinje Kerime Prašljivić, koji je konzistentan ostalim dokazima i koji se kroz svestranu analizu svih okolnosti konkretnog slučaja, pored analize finansijske dokumentacije s formalnog aspekta, bavi i analizom onih činjenica i okolnosti na osnovu kojih se može izvesti zaključak o postojanju ili nepostojanju stvarnog, faktičkog poslovnog odnosa, a što je od značaja za utvrđivanje samog postojanja krivičnog djela. Stoga, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nalaz vještakinje Kerime Prašljivić, odnosno zaključak da nije postojao stvarni promet robe između pravnog lica "Sidoil" d.o.o. i pravnih lica označenih kao njegovih kupaca, ima uporište i u iskazima saslušanih svjedoka Tužilaštva BiH, kao i u materijalnoj dokumentaciji u koju je Apelaciono vijeće izvršilo uvid.

36. U vezi s razmatranjem iskaza svjedoka i njihove ocjene, Apelaciono vijeće je prije svega razmotrilo formalne prigovore odbrane apelanata u odnosu na neke od navedenih dokaza. Naime, odbrana je isticala da su iskazi svjedoka Selme Gubaljević i Dragana Stajića pribavljeni grubom zloupotrebom zakonskih ovlaštenja Tužilaštva BiH, jer su svjedokinji Selmi Gubaljević dati imunitet i abolicija za njeno krivično gonjenje u Kantonalnom sudu u Tuzli, zbog čega je ta svjedokinja, kako je to tvrdila odbrana, dala u cijelosti neistinit iskaz u korist Tužilaštva BiH, a i svjedok Dragan Stajić je postupio na isti način nakon što je s Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivice na osnovu kojeg mu je izrečena uvjetna osuda. Zbog toga se, prema mišljenju odbrane, na njihovim iskazima ne može zasnivati sudska odluka. S tim u vezi je Apelaciono vijeće istaklo da bi, u skladu s odredbom člana 10. stav 2. ZKPBiH, nezakoniti dokazi bili oni dokazi koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je BiH ratificirala, odnosno dokazi koji su pribavljeni povredama odredaba ZKPBiH. U konkretnom slučaju, nije sporno da je Tužilaštvo BiH svjedokinji Selmi Gubaljević dalo imunitet, kao i da je sklopilo sporazum o priznanju krivice s optuženim Draganom Stajićem, ali ništa ne ukazuje na to da su tom prilikom povrijeđena ljudska prava i slobode propisani Ustavom i međunarodnim ugovorima. Naime, imunitet i sporazum o priznavanju krivice predstavljaju institute propisane ZKPBiH, pa imunitet, ako je dat u smislu odredbe člana 84. ZKPBiH, odnosno sporazum koji je sklopljen u smislu odredbe člana 231. ZKPBiH, ne predstavljaju nezakonito postupanje Tužilaštva BiH, nego naprotiv, postupanje u skladu s odredbama ZKPBiH na osnovu diskrecionih ovlaštenja koje je zakonodavac ostavio tužiocu. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije utvrđeno ni da je Sud BiH postupao protivno odredbama ZKPBiH prilikom razmatranja sporazuma koji je optuženi Dragan Stajić sklopio s tužiocem, niti je protiv Selme Gubaljević pokrenut krivični postupak zbog davanja lažnog iskaza, Apelaciono vijeće je tvrdnje odbrane kojima se ukazuje na navodnu nezakonitost dokaza pribavljenih na navedeni način ocijenilo neosnovanim, te je istaknute prigovore odbrane odbilo kao neosnovane, našavši da se u konkretnom slučaju ne radi o dokazima koji se ne mogu podvesti pod odredbu člana 10. stav 2. ZKPBiH.

37. Međutim, Apelaciono vijeće se dodatno zadržalo na razmatranju i utvrđivanju koja je dokazna snaga na navedeni način pribavljenih dokaza, odnosno da li oni imaju jednaku dokaznu snagu kao i svaki drugi iskaz svjedoka ili svaki drugi dokaz, kao i da li se i u kojoj mjeri tim dokazima može pokloniti vjera. S tim u vezi je istaknuto da je u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine na snazi princip slobodne ocjene dokaza propisan članom 15. ZKPBiH, te da je, pored propisanog principa slobodne ocjene dokaza, zakonodavac članom 281. stav 2. ZKPBiH propisao da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana, što nameće određeno ograničenje sudu u postupku ocjene dokaza, a sve radi ostvarivanja prava optuženog na pravično suđenje koje je garantirano članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s prigovorima odbrane koji su se odnosili na pitanje dokazne snage iskaza svjedoka koji je s Tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice ili dobio imunitet, Apelaciono vijeće je istaklo da je Ustavni sud u svojoj Odluci o prihvatljivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine razmatrao predmetno pitanje, te, s obzirom na to da su u konkretnom slučaju apelanti imali mogućnost unakrsnog ispitivanja oba sporna svjedoka, a da, imajući u vidu citiranu praksu Ustavnog suda, nije upitno da navedeni iskazi mogu, u smislu člana 15. ZKPBiH, biti dokaz u krivičnom postupku, Apelaciono vijeće je, u smislu odredbe člana 281. ZKPBiH, navedene dokaze ocijenilo zasebno i u vezi sa svim drugim dokazima, a sve s ciljem pravilnog utvrđivanja činjenica odlučnih za donošenje presude.

38. Apelaciono vijeće je detaljno analiziralo iskaze svjedokinje Amire Hasanović, inspektorice Porezne uprave, Ive Turkeša, knjigovođe u pravnom licu "Gard export-import" d.o.o., Siniše Kačavende, vlasnika i direktora firme "Bromex" d.o.o., kao i Joke Petrović, na čije ime je registrirana STR "KS" i Ulfeta Čajića, na čije ime je registrirana STR "Honda" (iako su obje ove radnje bile u vlasništvu apelantice Senide Karić), te zaključilo da i iz navedenih dokaza proizlazi da je poslovanje pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik poslovanje uobičajeno za krivično djelo porezne utaje, te je našlo potvrdu za zaključak da stvarni promet na način kako je to prikazano kroz finansijsku dokumentaciju pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik nikada nije obavljen.

39. Apelaciono vijeće je istaklo da je ocijenilo i iskaze svjedoka odbrane, kao i iskaze koje su dali sami optuženi (apelanti), te materijalne dokaze koje je odbrana uložila u sudski spis, ali je ocijenilo da navedeni dokazi nisu takvog značaja da bi doveli u sumnju zaključak da između pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik i ostalih pravnih lica navedenih u izreci presude nije vršen stvarni promet robom, a što je ključna činjenica od koje zavisi egzistencija samog krivičnog djela. Čak i sama materijalna dokumentacija uložena u sudski spis, uvjerenja Porezne uprave iz kojih proizlazi da pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik nema dugovanja po osnovu indirektnih poreza, ne dokazuje da je zaključak povodom navedenog pitanja pogrešan. Naime, tek analizom činjenica od kojih zavisi visina porezne osnovice i visina porezne obaveze, a čime se u konkretnom slučaju bavila vještakinja Kerima Prašljivić, moguće je sa sigurnošću utvrditi koje je činjenice dao ili prešutio porezni obveznik radi utaje poreza ili doprinosa, a koje je dao ili prešutio bez te namjere, od čega u konačnici zavisi da li je počinjeno krivično djelo i o kojoj kvalifikaciji se radi. Apelaciono vijeće je ocijenilo i iskaze svjedoka Mujage Zahirovića i Šemsudina Mujčinovića, koji su svjedočili da su radili na poslovima utovara i istovara u skladištu pravnog lica "Betis" d.o.o. Međutim, iz dokaza objektivne prirode proizlazi da je navedeno pravno lice raspolagalo kancelarijskim prostorom površine 33,43 m² koji nije mogao biti korišten za skladištenje velikih količina robe, čiji je promet u milionskim iznosima prikazan kroz finansijsku dokumentaciju.

40. Na osnovu navedenog, Apelaciono vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da apelant Sedinet Karić kao direktor i odgovorno lice, a Senida Karić kao osnivačica i vlasnica pravnog lica "Sidoil" d.o.o., kroz finansijsku dokumentaciju svog pravnog lica nisu prikazali stvarni promet robom koji je obavljen, nego su, postupajući s namjerom izbjegavanja plaćanja poreza na promet roba ili usluga, pribavljanjem bjanko potpisanih narudžbenica s izjavom fiktivnog kupca da robu kupuje radi daljnje prodaje, uključujući narudžbenice pravnih lica "Betis" d.o.o. Brčko i "Gard export-import" Laktaši, kroz finansijsku dokumentaciju prikazivali da je roba prodata navedenim pravnim licima radi daljnje prodaje, kako bi po tom osnovu bili oslobođeni obaveze plaćanja poreza na promet, ali s obzirom na to da finansijska dokumentacija nije pratila stvarne tokove robe i da je roba u stvarnosti prodavana trećim, nepoznatim kupcima za gotov novac, zbog čega nije bilo uvjeta za oslobađanje od poreza na promet, te je pravno lice "Sidoil" d.o.o. Srebrenik postupanjem na navedeni način izbjeglo obavezu plaćanja poreza na promet. Dalje je istaknuto da je Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-167/03 od 18. novembra 2009. godine apelant Sedinet Karić terećen kao direktni izvršilac krivičnog djela porezne utaje, dok je ostale apelante teretilo kao pomagače. Međutim, Apelaciono vijeće je našlo da je u radnjama i ovih apelanata, koji su prema optužnici Tužilaštva BiH kvalificirani kao pomagači, ostvaren znatno veći doprinos u izvršenju predmetnog krivičnog djela od doprinosa koji se zahtijeva prema pravnoj kvalifikaciji pomagača, koji i njihovoj djelatnosti daje kvalitet saizvršilaštva. Dalje, iako je Sedinet Karić direktor i odgovorno lice pravnog lica "Sidoil" d.o.o., te je de jure i de facto odgovoran za počinjenje predmetnog krivičnog djela, uloga drugooptužene apelantice Senide Karić kao osnivačice i vlasnice tog pravnog lica ne može se zanemariti. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka Rahime Isić i Selme Husejnović, zaposlenica u računovodstvu "Sidoila" d.o.o., proizlazi da je apelantica Senida Karić aktivno bila uključena u poslovanje tog pravnog lica, te da je ona predstavljala njihovu neposrednu vezu s direktorom. Zbog navedenog, Apelaciono vijeće je našlo da je ona de facto preduzimala radnje izvršenja u smislu koordinacije s navodnim kupcima, davanjem naloga radnicima u računovodstvu na koji način da popune finansijsku dokumentaciju, te je de facto postupajući s direktnim umišljajem na odlučujući način doprinijela tome da njen suprug izvrši predmetno krivično djelo.

41. Apelaciono vijeće je zatim istaklo da, iako radnje apelanata Amire Zahirović i E. M. na prvi pogled imaju karakter radnji pomaganja, jer su oni bjanko potpisane i ovjerene narudžbenice svojih pravnih lica stavili na raspolaganje pravnom licu "Sidoil" d.o.o., s obzirom na to da se oni pojavljuju u ulozi direktora i odgovornih lica u pravnim licima "Betis" d.o.o. i "Gard export-import" d.o.o., a da su navedena pravna lica upravo ona putem kojih je utajen porez u najvećim iznosima (1.359.177,39 KM i 961.560,95 KM), jasno se može uočiti njihov odlučujući doprinos u počinjenju krivičnog djela. Apelaciono vijeće je zaključak o njihovoj odgovornosti izvelo iz izuzete materijalne dokumentacije među kojom je evidentiran čitav niz bjanko ovjerenih narudžbenica, računa otpremnica tih pravnih lica, a i svjedokinja Selma Gubaljević je u svom iskazu istakla da je pravno lice "Betis" d.o.o. jedna od firmi koja je korištena za transfer novca.

42. Apelaciono vijeće je razmotrilo i prigovor branioca apelanta E. M. da je on već pravosnažno osuđen Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-000 021 od 24. maja 2007. godine za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, te da se u odnosu na njega radi o res iudicata. Apelaciono vijeće je zaključilo da navedeni prigovor nema osnov, s obzirom na to da je spomenutom presudom apelant E. M. pravosnažno osuđen za navedeno krivično djelo, međutim, period na koji se spomenute inkriminacije odnose obuhvata vrijeme i poslovanje pravnog lica "Gard export-import" d.o.o. Laktaši od 20. januara 2002. godine do 6. jula 2002. godine, dok Optužnica Tužilaštva BiH broj KT-167/03 od 25. novembra 2009. godine obuhvata period od 6. juna 2002. godine do 10. decembra 2003. godine, s tim što se inkriminacije koje se stavljaju na teret tom apelantu odnose na period od 12. jula 2002. godine kada je izdata prva račun-otpremnica pa do 9. novembra 2002. godine kada je izdata posljednja, a što sve obuhvata period koji nije obuhvaćen pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci.

43. Dalje je istaknuto da počinjenje predmetnog krivičnog djela ne bi bilo moguće bez odlučujućeg doprinosa apelanta Mehmeda Salkića koji je kao šef računovodstva vršio kontrolu nad svim knjiženjima i sačinjavao završni račun pravnog lica "Sidoil", omogućio knjiženje fiktivno sačinjene dokumentacije, te osigurao da knjigovodstvo "Sidoila" izgleda uredno, iako je bio ili morao biti svjestan da tokovi novca ne prate tokove robe, odnosno da finansijska dokumentacija čije je knjiženje vršeno predstavlja fiktivno sačinjenu dokumentaciju kojoj je cilj da fiktivni promet robom prikaže kao stvarni.

44. Dalje, istaknuto je da iskazi saslušanih svjedoka, recepcionara motela "Park", te zapisi u rokovnicima i bilježnicama izuzetim prilikom pretresa poslovnih prostorija, svjedoče o ulozi apelanta Novalije Zukića u izvršenju predmetnog krivičnog djela, jer se iz navedenih dokaza može nesumnjivo zaključiti da je on novac ostavljen na recepciji motela "Park" uzimao zapakiran u koverte, te ga je nosio radi polaganja na račune navodnih kupaca pravnog lica "Sidoil" d.o.o., a kako bi taj novac zatim bio transferiran žiralno na jedan od četiri računa koje je "Sidoil" imao otvorene u različitim poslovnim bankama. Navedeni zaključak Apelaciono vijeće je smatralo potkrijepljenim i iskazom svjedokinje Selme Gubaljević koja je poznavala apelanta Novaliju Zukića zvanog Novko, te je u iskazu na glavnom pretresu izjavila, što je Vijeće i preslušalo, da joj je Novko sam rekao da je prao novac za Sidu i da je za to dobijao 5% vrijednosti.

45. U obrazloženju je istaknuto da je Tužilaštvo BiH izmijenjenom optužnicom prekvalificiralo radnje apelanata isključivo u krivično djelo porezne utaje, za razliku od kvalifikacije iz prve optužnice, u kojoj je bilo krivično djelo pranja novca. Apelaciono vijeće je imalo na umu da je polaganje novca na račune drugih firmi, navodnih kupaca, sve s ciljem da bi taj novac bio transferiran na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o., predstavljalo radnje bez kojih teško da bi krivično djelo bilo i ostvareno. Vijeće je razmotrilo i prigovor odbrane kojim se ukazuje na to da se apelant Novalija Zukić ne tereti da je neposredno polagao novac na račune tih firmi, nego da je novac samo odnosio radi polaganja, usljed čega se gubi kontinuitet radnji. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da je apelant Novalija Zukić odnosio novac koji se potom žiralnim putem vraćao na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik i da je nesporno da su ti transferi pratili fiktivni promet robe, odnosno promet koji nikada nije obavljen, a to je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, bilo dovoljno za zaključak o involviranosti i krivičnoj odgovornosti apelanta Novalije Zukića. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, za postojanje samog djela irelevantno je da li je on novac koji je u gotovini preuzimao na recepciji motela "Park" d.o.o. Srebrenik lično polagao na račune trećih pravnih lica, kojima je apelant Novalija Zukić taj novac davao. Činjenica je da se uloga apelanta Novalije Zukića ogledala u nošenju gotovinskog novca, na koji način je omogućen polog novca na račune navodnih kupaca, a potom i njegov transfer na račune pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik na ime plaćanja za robu, a što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo i izvršenju samog krivičnog djela, zbog čega je Apelaciono vijeće i izvelo zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta Novalije Zukića.

46. U odnosu na apelanta Besima Jahika je navedeno da iz izvedenih dokaza proizlazi da je on bio zadužen za organizaciju nabavke i distribuciju robe kupcima. Iako je odbrana nastojala osporiti njegovu vezu s pravnim licem "Sidoil" d.o.o. Srebrenik i dokazati da je on u Tursku putovao u vlastitom aranžmanu radi nabavke robe za vlastite potrebe, te se pozvala na iskaze pojedinih svjedoka, prema ocjeni Apelacionog vijeća, njihovi iskazi nisu umanjili snagu ostalih dokaza koje je izvelo Tužilaštvo. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da čak i da se zanemari činjenica da su iskazi tih svjedoka dati s ciljem pomoći tom apelantu, oni nisu morali znati za njegovu ulogu u organizaciji "šoping-tura" i naknadnoj distribuciji robe. Međutim, Apelaciono vijeće je nesporan zaključak o njegovoj ulozi izvelo na osnovu drugih dokaza, a prvenstveno dokaza objektivne prirode koje je Tužilaštvo BiH uložilo u spis. Pronađeni bjanko potpisani računi i otpremnice pravnih lica "Betis" d.o.o. i STR "KS" u njegovom stanu (pravnih lica koja se pojavljuju kao kupci robe od pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, a za koje je utvrđeno da stvarni promet s tim pravnim licima nikada nije obavljen), kao i njegovo ime upisano u bilježnicama o različitim dogovorima sa Sidom, lista putnika s pripadajućim iznosima novca nađena pri pretresu njegovog stana, prema ocjeni Vijeća, nesporni su dokazi da je on bio aktivni učesnik u izvršenju predmetnog krivičnog djela.

47. Obrazlažući primjenu Krivičnog zakona, Apelaciono vijeće je istaklo da je Tužilaštvo BiH izmijenjenom Optužnicom broj KT-167/03 od 18. novembra 2009. godine, koja je precizirana 25. februara 2010. godine, stavilo na teret apelantima da su radnjama opisanim pod tačkom I optužnice počinili krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i da je van razumne sumnje dokazalo da su radnje činjenično opisane u tački I optužnog akta izvršene upravo na način kako je to opisano. Međutim, s obzirom na to da iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelanti preduzeli čitav niz krivičnopravnih radnji u periodu od 6. juna 2002. godine pa do 24. septembra 2003. godine, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je Tužilaštvo BiH propustilo navedene radnje kvalificirati kao produženo krivično djelo. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da, prema zakonskoj definiciji, produženo krivično djelo postoji kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju, čine jedinstvenu cjelinu. U konkretnom slučaju, kako je to prethodno konstatirano, Tužilaštvo BiH je nesporno dokazalo postojanje umišljaja kod svih apelanata, a nesumnjivo je i da, s obzirom na način preduzimanja predmetnih radnji, te njihovu vremensku povezanost (preduzimane u kontinuitetu od juna 2002. godine do septembra 2003. godine), one predstavljaju jednu cjelinu. Naime, svaki pojedini optuženi (apelant) svojim je radnjama dao odlučujući doprinos počinjenju više krivičnih djela porezne utaje tokom dužeg perioda, te su svojim radnjama omogućili apelantu Sedinetu Kariću da kao direktor i odgovorno lice u pravnom licu "Sidoil" d.o.o. Srebrenik lažnim prikazivanjem podataka o svom stečenom oporezivom prihodu, koji je obavljen s nepoznatim kupcima, a fiktivno prikazan kroz finansijsku dokumentaciju kao promet naveliko s pravnim licima nabrojanim u izreci presude, utaji porez u iznosu od 2.687,532,55 KM. S obzirom na to da je riječ o istim krivičnim djelima koja su vršena jedan duži period (od juna 2002. godine do septembra 2003. godine), a koja, s obzirom na način izvršenja, počinioce i kontinuitet njihovog preduzimanja, čine jedinstvenu cjelinu, Apelaciono vijeće je zaključilo da je riječ o produženom krivičnom djelu, kako to definira član 54. KZBiH. S obzirom na to da je Apelaciono vijeće zaključilo da se u konkretnom slučaju radi o produženom krivičnom djelu, neodrživa je i pravna kvalifikacija djela kako je to navedeno u optužnici, tj. kao krivično djelo porezne utaje koju propisuje član 273. stav 3. KZFBiH. Naime, kada je u pitanju produženo krivično djelo, kao vrijeme njegovog izvršenja uzima se vrijeme preduzimanja posljednje radnje, a to je 24. septembar 2003. godine kada je pravno lice "Sidoil" d.o.o. pravnom licu "Sančo" d.o.o. fakturiralo robu u vrijednosti od 3.321,20 KM. S obzirom na to da je KZBiH stupio na snagu 1. marta 2003. godine, proizlazi kao nesporno da je posljednja radnja izvršenja krivičnog djela, a time i samo krivično djelo, izvršena u vrijeme važenja ovog zakona. Imajući u vidu princip vremenskog važenja Krivičnog zakona sadržanog u članu 4. stav 1. KZBiH, kojim je propisano da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, Apelaciono vijeće je zaključilo da je nesporno da se ovaj zakon treba primijeniti na apelante.

48. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je pogrešna i pravna kvalifikacija radnji apelanata Senide Karić, Mehmeda Salkića, Amire Zahirović, E. M., Novalije Zukića i Besima Jahika kao radnji pomaganja i kvalificiralo ih kao radnje saizvršilaštva. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da iz zakonske definicije saizvršilaštva, koju propisuje član 29. KZBiH, gdje je navedeno da radnja saizvršioca nužno ne predstavlja radnju izvršenja, nego može predstavljati i "što drugo", proizlazi da između radnje saizvršioca i zabranjene posljedice ne mora postojati uzročna veza. Međutim, to ponašanje, da bi se moglo definirati kao saizvršilaštvo, mora biti u takvoj subjektivno-objektivnoj vezi s ponašanjem ostalih saizvršilaca, posebno onim ponašanjima koja su neposredno prouzrokovala zabranjenu posljedicu, tako da s njima čini čvrstu, jedinstvenu cjelinu i tako postaje element zajedničke djelatnosti. S obzirom na to da je Apelaciono vijeće ocijenilo da su radnje apelanata Senide Karić, Mehmeda Salkića, Amire Zahirović, E. M., Novalije Zukića i Besima Jahika na odlučujući način doprinijele izvršenju krivičnog djela, te da njihove radnje s radnjama apelanta Sedineta Karića kao direktnog izvršioca čine jedinstvenu cjelinu, da je kod svih njih postojala svijest o zajedničkom djelovanju, kao i da bez tih radnji krivično djelo ne bi bilo realizirano, Vijeće je zaključilo da je njihov doprinos u izvršenju krivičnog djela znatno veći nego što bi bio doprinos pomagača, a čime je njihova djelatnost dobila karakter saizvršilaštva. Stoga je, polazeći od odredbe člana 280. ZKPBiH, Apelaciono vijeće apelante proglasilo krivim kao saizvršioce u smislu člana 29. KZBiH, a ne kao pomagače, na koji način je Tužilaštvo BiH kvalificiralo njihove radnje.

49. U vezi s odlukom o oduzimanju imovinske koristi, Apelaciono vijeće je istaklo da odredba člana 110. KZBiH propisuje da niko ne može zadržati imovinsku korist stečenu krivičnim djelom. Izricanjem mjere oduzimanja imovinske koristi koju je stekao na protivpravan način, učinilac krivičnog djela lišava se imovinske koristi koju je stekao izvršenjem krivičnog djela, a sud protivpravno stečenu imovinsku korist oduzima po službenoj dužnosti, bez obzira na to da li postoji tužiočev prijedlog u vezi s tim. Također je istaknuto da član 111. KZBiH propisuje da će se svaka imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom oduzeti od lica čija je odgovornost utvrđena u postupku koji se vodi protiv tog lica. S obzirom na to da je apelant Sedinet Karić odgovorno lice u pravnom licu "Sidoil" d.o.o. Srebrenik, te da je u navedenom svojstvu proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZBiH, pri čemu izbjegnuta porezna davanja iznose 2.687.532,55 KM, a što ujedno predstavlja i iznos protivpravno stečene imovinske koristi, Apelaciono vijeće je, shodno odredbama čl. 110. i 111. KZBiH, odlučilo da od apelanta Sedineta Karića oduzme stečenu imovinsku korist i to u ukupnom iznosu od 2.687.532,55 KM.

50. Apelaciono vijeće je odbilo prijedlog branilaca apelanata istaknut u okviru njihove završne riječi kojim su tražili da sud u odnosu na sve optužene (apelante) odbije optužbu za krivična djela iz čl. 209, 250, 316. i 318. KZBiH zbog tužiočevog odustajanja od krivičnog gonjenja za navedena djela. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da je izmijenjenom optužnicom od 18. novembra 2009. godine, koja je precizirana 25. februara 2010. godine, Tužilaštvo BiH prilagodilo činjenični opis radnji dokazima izvedenim tokom pretresa pred Apelacionim vijećem, te je sve radnje koje su apelantima stavljene na teret pravno kvalificiralo kao krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. KZFBiH. Međutim, Tužilaštvo BiH nije odustalo od pojedinih krivičnopravnih radnji za svakog pojedinog osumnjičenog, u odnosu na radnje koje su bile činjenično opisane u prvobitnoj optužnici, nego je sve ranije opisane radnje pravno kvalificiralo na drugi način. S obzirom na to da Tužilaštvo BiH nije odustalo od činjeničnog opisa radnji izvršenja u odnosu na radnje opisane u prvobitnoj optužnici, Apelaciono vijeće je zaključilo da nije bilo mjesta za donošenje odbijajuće presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

51. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Suda BiH povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

52. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su počinjene brojne povrede odredaba krivičnog postupka. Apelanti navode da se osporena presuda Apelacionog vijeća zasniva na nezakonitim dokazima, ukazujući prvenstveno na iskaz svjedokinje Selme Gubaljević kojoj je Tužilaštvo BiH dalo imunitet od krivičnog gonjenja. Apelanti, također, navode da im je osporenom presudom povrijeđen princip svestrane ocjene svih izvedenih dokaza. Ističu da je Apelaciono vijeće postupilo suprotno odredbi člana 281. stav 2. ZKPBiH, da je selektivno ocijenilo dokaze i svoju presudu zasnovalo u pogledu odlučnih činjenica na uvjerenjima suda koje je Apelaciono vijeće izvelo isključivo iz dokaza produciranih prema optužbi, zanemarujući ili površno ocjenjujući dokaze koje je producirala odbrana. Na taj način je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava i nezakonite odluke o krivičnoj odgovornosti apelanata.

53. U vezi s povredama prava na pravično suđenje, apelanti ističu da osporenom Presudom broj KPŽ-44/05 od 21. aprila 2010. godine Apelaciono vijeće nije u potpunosti riješilo predmet optužbe, jer su apelanti proglašeni krivim samo za krivično djelo porezne utaje, a da Apelaciono vijeće nije donijelo odbijajuću ili oslobađajuću presudu za ostala krivična djela koja su im potvrđenom optužnicom od 27. aprila 2004. godine stavljena na teret (organizirani kriminal iz člana 250, carinska prevara iz člana 216, davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. i pranje novca iz člana 209. KZBiH). Na taj način, prema mišljenju apelanata, Apelaciono vijeće je povrijedilo princip objektivnog identiteta optužnice i presude, sadržan u odredbi člana 280. ZKPBiH, a tako i prekršilo odredbu člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. Apelanti ukazuju na to da je osporena presuda donesena na osnovu optužnice Tužilaštva BiH od 18. novembra 2009. godine (koja je precizirana 15. februara 2010. godine), a, prema mišljenju apelanata, ne radi se o izmijenjenoj optužnici već o potpuno novoj optužnici koja se skoro isključivo zasniva na nalazu vještakinje Kerime Prašljivić, novom dokazu iznesenom tek u toku pretresa pred Drugostepenim vijećem, dakle nezakonito podignutoj optužnici tokom pretresa pred Apelacionim vijećem čijoj izmjeni se odbrana protivila, a Apelaciono vijeće se o tome nije izjasnilo. Apelanti ističu da je izmijenjena optužnica od 18. novembra 2009. godine, na osnovu koje je donesena osporena presuda, prema opisu krivičnopravne radnje porezne utaje, potpuno nova optužnica. Naime, iz ranijeg činjeničnog optuženja prema prvobitnoj optužnici od 27. aprila 2004. godine, koja je potvrđena 10. juna 2004. godine, krivično djelo porezne utaje je bilo u objektivnom koneksitetu i proisticalo iz krivičnih djela carinske prevare iz člana 216. KZBiH i krivičnog djela davanja mita iz člana 218. KZBiH. Međutim, prema izmijenjenoj optužnici od 19. novembra 2009. godine, kojom je donesena osporena presuda, prema činjeničnom opisu krivičnopravne radnje porezne utaje, u pitanju je potpuno nova optužnica jer se zasniva na pretpostavci da realni promet robe uopće nije izvršen, te da je dokumentacija o prometu-kupoprodaji fiktivna.

54. Također je istaknuto da je osporenom presudom Apelaciono vijeće počinilo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKPBiH, kao i povredu Krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tačka d) ZKPBiH, s obzirom na to da je apelantima E. M., Sedineti Karić, Novaliji Zukiću, Amiri Zahirović, Mehmedu Salkiću i Besimu Jahiku stavljeno na teret da su djelovali kao pomagači, u smislu člana 31. KZFBiH, u izvršenju krivičnog djela porezne utaje iz člana 273. stav 3. KZFBiH, dok ih je Apelaciono vijeće proglasilo krivim za izvršenje krivičnog djela iz člana 210. stav 3. KZBiH u vezi s članom 54. KZBiH i članom 29. KZBiH, dakle kao saizvršioce u produženom krivičnom djelu porezne utaje, a na koji način je optužnica, prema ocjeni apelanata, prekoračena. Također je istaknuto da osporena presuda ne zadovoljava ni poštivanje principa in dubio pro reo jer nije dala jasna obrazloženja u pogledu činjenica na kojima je zasnovano uvjerenje o krivičnoj odgovornosti apelanata.

55. U vezi s povredom prava na pravično suđenje, apelant E. M. u apelaciji ističe i to da je Apelaciono vijeće u osporenoj presudi pogrešno primijenilo materijalno pravo, odnosno da ga je proglasilo krivim za djelo za koje je već bio pravosnažno osuđen Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-07-000021 od 24. maja 2010. godine.

56. Apelanti ukazuju i na to da su presudom koja je predmet apelacije počinjene nedopustive greške materijalnog krivičnog prava, a koje se ogledaju u činjenici da je Apelaciono vijeće retroaktivno primijenilo zakon koji nije bio na snazi u vremenu pretežnog dijela perioda u kojem je radnja iz tačke 1. izreke presude počinjena, te da je Apelaciono vijeće pogrešno primijenilo blanketni propis. Naime, apelanti navode da blanketnu normu krivičnog djela iz člana 210. KZBiH dopunjavaju propisi poreznog zakonodavstva Bosne i Hercegovine, kako izričito stoji u zakonskoj dispoziciji krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. KZBiH. S tim u vezi, apelanti su naveli da se Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik BiH" broj 62/04) primjenjuje tek od 1. januara 2005. godine, te da je Sud BiH na kvalifikaciju djela porezne utaje iz člana 210. KZBiH primijenio blanketne propise Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH, a ne Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga BiH, što je očigledna kontradiktornost između dispozicije krivičnog djela iz člana 210. KZBiH i blanketnih propisa koji čine blanketna obilježja tog krivičnog djela. Apelanti ističu i to da retroaktivna primjena člana 210. KZBiH, a ne odredbi relevantnih krivičnih zakona koji su važili u vrijeme izvršenja krivičnog djela (konkretno odredbe člana 272. starog KZFBiH), koji predviđa strože kažnjavanje za krivično djelo porezne utaje, ukazuje na povredu prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.

57. Apelant Mehmed Salkić povredu prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije vidi i u tome što je, prema njegovom mišljenju, Apelaciono vijeće preširoko tumačilo odredbu člana 29. KZBiH utvrđujući njegov odlučujući doprinos u izvršenju krivičnog djela, te zaključilo da je navedeno djelo počinio kao saizvršilac a ne pomagač.

58. U vezi s povredom prava na pravično suđenje, apelanti Sedinet i Senida Karić ukazuju i na povredu zakona koja je učinjena s obzirom na to da je navodno protivpravno stečena imovinskopravna korist u iznosu od 2.687.532,55 KM oduzeta od apelanta Sedineta Karića, iako on nije bio obveznik poreza na promet, niti je postigao bilo kakvu imovinsku korist.

59. Također, navode da je promjena cjelokupnog sastava postupajućeg Apelacionog vijeća nakon ukidanja prvostepene presude, a što je, prema mišljenju apelanata, u suprotnosti s odredbom člana 315. stav 1. ZKP, utjecala i na ocjenu dokaza u presudi koja je predmet apelacije.

60. Apelanti Amira Zahirović i Mehmed Salkić ukazuju i na to da je narušen princip pravne sigurnosti, a time i povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je prvobitno saoptuženom u istom predmetu Draganu Stajiću nakon sklopljenog sporazuma Vijeće izreklo uvjetnu osudu i novčanu kaznu, što su znatno blaže krivične sankcije u odnosu na sankciju izrečenu njima.

61. Apelanti Novalija Zukić, Besim Jahik i Amira Zahirović ističu i povredu prava na djelotvoran pravni lijek koju vide u tome u što je Apelacioni odjel Suda BiH, nakon uvažavanja žalbe, otvorio pretres, te nakon otvaranja pretresa presudio. Prema njihovom mišljenju, na taj način je Apelacioni odjel Suda BiH postao i prvostepeni i drugostepeni sud u navedenoj pravnoj stvari, te istakao da protiv odluke Apelacionog suda ne postoji redovno pravno sredstvo i jedino je moguće podnijeti apelaciju Ustavnom sudu.

62. Apelanti Sedinet Karić i Senida Karić (AP 2593/10) zatražili su i održavanje javne rasprave smatrajući da bi se na javnoj raspravi, s obzirom na kompleksnost i činjeničnih i pravnih pitanja istaknutih u apelaciji, prikladnije mogla rješavati pravna pitanja proceduralnog i materijalnopravnog karaktera.

b) Odgovor na apelaciju

63. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelacije istaklo da je postupak zakonito proveden, da su pravilno i potpuno utvrđene sve odlučne činjenice, te je na osnovu njih donesena zakonita odluka. Također je istaknuto da su u toku postupka pred Apelacionim vijećem Suda BiH u ovom predmetu provođeni dokazi Tužilaštva BiH i dokazi odbrane apelanata, što je rezultiralo, prema mišljenju Tužilaštva BiH, potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, na osnovu kojeg je donesena zakonita odluka.

64. Sud BiH se u iscrpnim odgovorima na apelacije osvrnuo na navode koje su apelanti istakli u apelaciji. Ukazao je na to da se o pitanjima koja apelanti pokreću u apelaciji Apelaciono vijeće dovoljno jasno i precizno izjasnilo u obrazloženju presude. Sud BiH je na kraju zaključio da su osporene presude pravilne i zakonite, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

65. Osim toga, Sud BiH je istakao da je neosnovan prigovor apelanata Sedineta i Senide Karić da je promjena cjelokupnog sastava postupajućeg Apelacionog vijeća nakon ukidanja prvostepene presude utjecala i na ocjenu dokaza u presudi koja je predmet apelacije. S tim u vezi je Sud BiH istakao da je kompletan dokazni postupak proveden pred vijećem u istom sastavu i da je navedeno vijeće imalo i izvršilo uvid u sve dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka, iskaze svih svjedoka koji su saslušani pred Prvostepenim vijećem, dok su neposredno na pretresu pred Apelacionim vijećem koje je donijelo osporenu presudu preslušani iskazi onih svjedoka čije su preslušavanje predložili Tužilaštvo BiH i odbrana. Također je istaknuto da su pred navedenim vijećem neposredno saslušani vještaci finansijske struke. Dakle, cjelokupan dokazni postupak u pretresu pred Apelacionim vijećem je proveden pred vijećem koje je postupalo u neizmijenjenom sastavu i upravo navedena činjenica ukazuje na to da promjena sastava vijeća, do koje je došlo nakon ukidanja prvostepene presude, a prije otvaranja pretresa pred Apelacionim vijećem, a do kojih izmjena je došlo zbog objektivnih razloga (istek mandata međunarodnog sudije, prezauzetost u drugim predmetima tada imenovanih domaćih članova Apelacionog vijeća), te naročito ako se ima uvidu da je sama prvostepena presuda ukinuta zbog počinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i da se Vijeće nije upuštalo u preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja, nije bila, niti je mogla biti od utjecaja na ocjenu dokaza u presudi.

66. Vezano za apelacione prigovore apelanata Amire Zahirović i Mehmeda Salkića kojim se ukazuje na to da je narušen princip pravne sigurnosti jer je prvobitno saoptuženom u istom predmetu Draganu Stajiću nakon sklopljenog sporazuma Vijeće izreklo uvjetnu osudu i novčanu kaznu, što su znatno blaže krivične sankcije u odnosu na sankciju izrečenu apelantima, istaknuto je da sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH predstavlja procesnu situaciju koja daje mogućnost blažeg kažnjavanja takvog optuženog.

V. Relevantni propisi

67. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 3/03) relevantne odredbe glase:

Vremensko važenje Krivičnog zakona

Član 4.

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Vrijeme učinjenja krivičnog djela

Član 22.

Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kad je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Saučinioci

Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Produženo krivično djelo

Član 54.

(1) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Član 110. stav 1.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnom djelom.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Član 111. stav 1.

(1) Od učinitelja će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Porezna utaja

Član 210. st. 1. i 2.

(1) Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine ili doprinosa socijalnog osiguranja, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Stupanje na snagu ovog zakona

Član 252.

Ovaj zakon stupa na snagu 1. marta 2003. godine.

68. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 36/03) relevantne odredbe glase:

Član 273.
Porezna utaja

(1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi (...)

(3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

69. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 43/98) relevantne odredbe glase:

Član 272.
Porezna utaja

(1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, doprinosa socijalnog osiguranja ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili ko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 1.000 KM,

kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.

(2) Ako je iznos obaveze iz stava 1. ovog člana, čije se plaćanje izbjegava veći od 5.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom.

70. U Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga Federacije Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik FBiH" broj 49/02) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Proizvode iz člana 7. stav 1. tač. 1., 2. i 5. ovog zakona kupcima iz tog člana može prodati pravno lice koje se bavi proizvodnjom, pravno lice koje se bavi trgovinom koje je registrirano za obavljanje prometa na veliko, te preduzeće koje je registrirano za uvoz pod slijedećim uvjetima:

1. da se proizvodi prodaju sa skladišta ili drugih prodajnih mjesta, koja se za te proizvode zadužuju po prodajnoj cijeni, a u koju nije uključen (ukalkuliran) porez na promet proizvoda ili tranzitno (promet na veliko).

Izuzetno, od odredbe ove tačke prodaja proizvoda može se vršiti i iz prodavnica koje se sa proizvodima zadužuju po prodajnim cijenama sa uključenim porezom na promet uz uvjet da porezni obveznik vodi evidenciju o proizvodima koji su prodati sa porezom na promet odnosno bez poreza na promet.

2. da se proizvodi prodaju na osnovu pismene narudžbenice kupca za svaku pojedinačnu nabavku uz obavezno izdavanje fakture i uz bezgotovinsko plaćanje (virmanom sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca, kompenzacijom, cesijom i sl.);

3. da je kupac, prije preuzimanja proizvoda, odnosno prije ispostavljanja fakture, dao prodavcu pismenu izjavu, odnosno specifikaciju materijala koja mora biti numerirana, datirana i potpisana od ovlašćenog lica, da će kupljene proizvode koristiti isključivo za svrhe iz člana 7. stav 1. tač. 1., 2, i 5. ovog zakona;

4. da je u fakturi o prodaji proizvoda prodavac unio napomenu da su proizvodi prodati bez obračunavanja poreza na promet proizvoda, te na osnovu pismene izjave odnosno specifikacije materijala;

5. da prodavac primljenu izjavu kupca, odnosno specifikaciju materijala priključi kopiji fakture o prodatim proizvodima.

Pored lica iz stava 1. ovog člana, pravna lica i građani mogu prodavati, pod uvjetom da se plaćanje obavlja sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca:

1. vlastite i druge proizvode pravnim licima koji te proizvode nabavljaju radi daljnje prodaje, prerade ili kao opremu;

2. poljoprivredne proizvode pravnom licu ili radnji koje se bave proizvodnjom, ugostiteljstvom odnosno trgovinom, koje te proizvode nabavljaju radi daljnje prodaje, reprodukcije ili prerade;

3. industrijske i druge otpatke (krpe i druge tekstilne otpatke, staro željezo, staklo, otpadni ili upotrebljavani papir, karton, ljepenku i dr.) pravnom licu ili radnji koji se bave proizvodnjom ili trgovinom.

Federalni ministar finansija – Federalni ministar financija (u daljem tekstu: ministar) propisat će u kojim slučajevima se plaćanje neće obaviti preko žiro-računa.

Član 13.

Porezni obveznik poreza na promet proizvoda je pravno lice i građani koji su prodali proizvode krajnjem potrošaču.

Izuzetno, od odredbe iz stava 1. ovog člana, porezni obveznik poreza na promet određenog proizvoda može biti pravno lice i građanin koje je kupilo proizvod, u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.

71. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:

Član 4.
Ne bis in idem

Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Član 10.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakve druge izjave.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 227. stav 1. tačka c)
Sadržaj optužnice

(1) Optužnica sadrži:

c) opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi, (…)

Član 275.
Izmjena optužbe

Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 280.
Vezanost presude za optužbu

(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge "tužioca" u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.
Dokazi na kojim se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 315.
Ukidanje prvostepene presude

(1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 314. stav 1. ovog zakona,

b) je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

(2) Vijeće apelacionog odjeljenja može i djelimično ukinuti prvostepenu presudu, ako se pojedini dijelovi presude mogu izdvojiti bez štete za pravilno presuđenje i u odnosu na taj dio održati pretres.

Član 317.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja

(1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

Član 317.a)
Opća odredba

(1) Protiv presude vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:

a) ako je vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim;

b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi oglašava krivim.

VI. Dopustivost

72. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

73. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

74. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-44/05 od 23. aprila 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili u periodu od 20. do 29. jula 2010. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 27. jula do 30. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

75. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

76. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da je prekršen princip kažnjavanja samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

77. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

78. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe,

79. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivična djela propisana zakonom, te su im izrečene kazne. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

80. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

81. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na pravično suđenje vide, prije svega, u povredi pravila krivičnog postupka, te s tim u vezi ističu navode kojim osporavaju zakonitost sastava vijeća koje je donijelo osporenu presudu, te navode kojim ukazuju na to da je osporenom presudom povrijeđen identitet optužbe i presude, kao i princip ne bis in idem.

82. Apelanti navode da je promjena cjelokupnog sastava postupajućeg Apelacionog vijeća nakon ukidanja prvostepene presude, a što je, prema njihovom mišljenju, i u suprotnosti s odredbom člana 315. stav 1. ZKPBiH, utjecala i na ocjenu dokaza u presudi koja je predmet apelacije.

83. U vezi s tim navodima apelanata, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 315. stav 1. ZKPBiH propisano da će Vijeće Apelacionog odjeljenja, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa, dakle, navedena odredba ne propisuje obavezu istovjetnog sastava vijeća pred kojim se održava glavni pretres, kao i vijeća koje je donijelo rješenje kojim se ukida prvostepena presuda. Stoga, suprotno navodima apelanata, a kako je to naveo i Sud BiH u svom odgovoru na apelaciju, promjena sastava Vijeća, do koje je došlo nakon ukidanja prvostepene presude zbog objektivnih razloga (istek mandata međunarodnog sudije, te prezauzetost u drugim predmetima tada imenovanih domaćih članova Apelacionog vijeća) a prije otvaranja pretresa pred Apelacionim vijećem, te naročito ako se ima u vidu da je sama prvostepena presuda ukinuta zbog počinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i da se Vijeće nije upuštalo u preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja, nije bila u suprotnosti s odredbama ZKPBiH, niti je mogla utjecati na ocjenu dokaza u presudi, pa time nisu ni dovedene u pitanje garancije iz člana 6. Evropske konvencije.

84. Apelanti smatraju i da je povrijeđen objektivni identitet između presude i optužbe, tvrdeći da Apelaciono vijeće osporenom presudom nije riješilo predmet optužbe u cjelini. U vezi s tim navodima apelanata, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće razmatralo i odbilo njihov prijedlog istaknut u okviru završne riječi, tj. da sud u odnosu na sve optužene (apelante) odbije optužbu za krivična djela iz čl. 209, 250, 316. i 318. KZBiH zbog tužiočevog odustajanja od krivičnog gonjenja za navedena djela. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je izmijenjenom optužnicom od 18. novembra 2009. godine, koja je precizirana 25. februara 2010. godine, Tužilaštvo BiH prilagodilo činjenični opis radnji dokazima izvedenim tokom pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja, te je sve radnje koje su apelantima stavljene na teret pravno kvalificiralo kao krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. KZFBiH, ali da nije odustalo od pojedinih krivičnopravnih radnji za svakog pojedinog osumnjičenog, u odnosu na radnje koje su bile činjenično opisane u prvobitnoj optužnici, nego je sve ranije opisane radnje pravno kvalificiralo na drugi način, dakle radilo se o prilagođavanju optužnice činjenicama koje su utvrđene u toku postupka, u skladu s ovlaštenjima iz čl. 275. i 317. ZKPBiH. Stoga, suprotno navodima apelanata, kako ni Tužilaštvo BiH nije odustalo od pojedinih tačaka optuženja, niti od dijelova činjeničnog opisa radnji izvršenja u odnosu na radnje opisane u prvobitnoj optužnici, ne ukazuje se proizvoljnim zaključak Apelacionog vijeća da nije postojao zakonski osnov za donošenje odbijajuće ili oslobađajuće presude, odnosno ne proizlazi da je u postupku povrijeđen objektivni identitet između presude i optužbe. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ti navodi apelanata neosnovani.

85. U vezi s prethodnim navodima su i navodi apelanata da izmijenjena optužnica od 18. novembra 2009. godine, koja je precizirana 25. februara 2010. godine, predstavlja potpuno novu optužnicu koja se skoro isključivo zasniva na nalazu vještakinje Kerime Prašljivić, novom dokazu iznesenom tek u toku pretresa pred Apelacionim vijećem, dakle nezakonito podignutoj optužnici tokom pretresa pred drugostepenim sudom.

86. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 317. stav 1. ZKPBiH propisano da se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno primjenjuju i na pretres pred Vijećem Apelacionog odjeljenja. Stoga, u skladu s odredbom člana 275. ZKP, tužilac može na pretresu pred Apelacionim vijećem izmijeniti optužnicu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju na to da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. I to je njegovo diskreciono pravo. Dakle, za izmjenu optužnice na pretresu pred Vijećem Apelacionog odjeljenja, kao i na glavnom pretresu, tužiocu nije potrebno odobrenje suda. Isto tako, sud ne može naložiti izmjenu optužbe, niti se izmjena optužnice može vršiti prije izvođenja dokaza optužbe, odnosno odbrane, koji mogu da ukažu na to da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Međutim, Vijeće Apelacionog odjeljenja treba voditi računa o tome da tužilac može izmijeniti optužnicu unošenjem činjenica i okolnosti koje krivičnom djelu daju teži oblik samo pod uvjetom ako su presuda ili neki njen dio ukinuti uvažavanjem njegove žalbe, odnosno ne smije biti narušeno pravilo zabrane reformatio in peius (član 307. KZBiH). Osim toga, s obzirom na to da se ne vrši potvrđivanje izmijenjene optužnice, potrebno je da između ranije optužnice i opisa djela postoji istovjetnost u osnovnim elementima. Izmjena se mora kretati u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta, analogno članu 280. ZKPBiH, odnosno mora se raditi o istoj radnji ili događaju u prošlosti o kojem se sudi, i to u njegovim bitnim dijelovima. Dakle, izmjenom činjeničnog opisa u izmijenjenoj optužnici moraju biti očuvana bitna zakonska obilježja krivičnog djela.

87. Ustavni sud podsjeća na to da tužiočevo pravo da izmijeni optužnicu u toku pretresa pred drugostepenim sudom za Ustavni sud nije upitno. Tako je u predmetu AP 1165/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1165/11 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) istaknuto da Ustavni sud ne dovodi u pitanje stav Vrhovnog suda povodom žalbe na oslobađajuću presudu, odnosno povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti da u smislu člana 290. ZKPRS tužilac ima pravo na glavnom pretresu vršiti izmjenu optužnice (ukoliko tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju na to da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, a u šta se Ustavni sud nije ni upuštao), niti stav da se, u skladu s odredbama člana 331. ZKPRS, odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku saglasno primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.

88. Ustavni sud zapaža da je izmjena optužnice na glavnom pretresu, u skladu s odredbama procesnog zakona, u tijesnoj vezi s pitanjem prava na odbranu i prava na jednakost oružja. Stoga se u svakom slučaju odbrani treba pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i pravnim pitanjima procesnopravne i materijalnopravne prirode.

89. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo BiH izmijenilo optužnicu koristeći svoje diskreciono ovlaštenje, u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH, što ni Ustavni sud, u skladu sa svojom citiranom praksom, ne dovodi u pitanje. Također, iz navoda apelacije ne proizlazi da je apelantima bilo uskraćeno da se izjasne o izmijenjenoj optužnici ili da pripreme odbranu, odnosno da im je u tom smislu bilo povrijeđeno pravo na odbranu.

90. Također, Ustavni sud zapaža da je, kako je to prethodno istaknuto u odluci, u izmijenjenoj optužnici Tužilaštvo BiH prilagodilo činjenični opis radnji dokazima izvedenim tokom pretresa pred Apelacionim vijećem, te je sve radnje koje su apelantima stavljene na teret pravno kvalificiralo kao krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. KZFBiH, ali da nije odustalo od pojedinih krivičnopravnih radnji za svakog pojedinog osumnjičenog, i to u odnosu na radnje koje su bile činjenično opisane u prvobitnoj optužnici, nego je sve ranije opisane radnje pravno kvalificiralo na drugi načini i da nije odustalo od pojedinih tačaka optuženja, niti od dijelova činjeničnog opisa radnji izvršenja u odnosu na radnje opisane u prvobitnoj optužnici. Dakle, izmjenom optužnice nije se interveniralo u činjenični opis djela dat u prvobitnoj optužnici na način i u mjeri u kojoj ne bi bila očuvana bitna zakonska obilježaja krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ti navodi apelanata neosnovani.

91. U vezi s navodima apelanata Novalije Zukića i Besima Jahika da je optužnica prekoračena, s obzirom na to da su osporenom presudom apelanti proglašeni krivim kao saizvršioci u produženom krivičnom djelu porezne utaje, a da im je optužnicom Tužilaštva BiH od 25. februara 2010. godine stavljeno na teret da su djelovali kao pomagači, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da, suprotno prigovoru apelanata, Apelaciono vijeće nije ovim apelantima stavilo na teret one činjenice koje Tužilaštvo nije obuhvatilo opisom djela, nego je, naprotiv, činjenični opis djela dat u optužnici, a koji je našao dokazanim, Apelaciono vijeće samo podvelo pod adekvatnu pravnu normu, nalazeći da su radnje ovih apelanata, kao i apelanata Senide Karić, Mehmeda Salkića, Amire Zahirović, E. M., Besima Jahika i Novalije Zukića, imale odlučujući doprinos u izvršenju krivičnog djela, pa je stoga zaključilo da je njihov doprinos u izvršenju znatno veći nego što bi bio doprinos pomagača, pa je njihovu djelatnost kvalificiralo kao saizvršilaštvo, a ne pomaganje. Ustavni sud primjećuje da iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o izmijenjenoj pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela, te da, prema ZKPBiH, sud u krivičnom postupku nije vezan za tužiočev prijedlog u pogledu pravne ocjene djela, pa slijedi da ni u ovom dijelu obrazloženje presude nije proizvoljno, niti su odredbe procesnog zakona povrijeđene na štetu apelanata.

92. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su neosnovani i apelacioni navodi apelanta E. M. da je on za iste radnje već pravosnažno osuđen presudom Okružnog suda u Banjoj Luci i da se u odnosu na njega radi o res iudicatia, odnosno da je povrijeđen princip ne bis in idem. Naime, radi se o dva potpuno različita vremenska perioda, kao i o različitim pravnim licima s kojima je pravno lice "Gard export-import" d.o.o. Laktaši (u apelantovom vlasništvu) fiktivno poslovalo.

93. Apelanti kršenje prava na pravično suđenje vide u navodno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza i tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima. U pogledu navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji je Apelaciono vijeće ocijenilo izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdilo činjenično stanje i pogrešno primijenilo materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

94. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

95. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

96. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred Apelacionim vijećem proveden velik broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Apelaciono vijeće Suda BiH detaljno izjasnilo u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdilo da su apelanti počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 281. ZKPBiH koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju, u obrazloženju osporene presude Apelacionog vijeća iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu tih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena, kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Takva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je Apelaciono vijeće prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje.

97. U vezi s tvrdnjama apelanata da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, dovodeći navedeno u kontekst okolnosti da je svjedok Dragan Stajić s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice, a svjedokinja Selma Gubaljević dobila imunitet od krivičnog gonjenja, Ustavni sud te navode smatra neosnovanim. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ističe, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba), da u odnosu na standarde iz člana 6. Evropske konvencije činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku, ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku. Navedeni stav se može primijeniti i na svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja, s obzirom na to da je njegov procesnopravni položaj sličan procesnopravnom položaju svjedoka koji je s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Apelaciono vijeće već razmotrilo navode apelanata u tom pogledu i dalo razloge zašto su ti navodi neosnovani, da su u konkretnom slučaju apelanti imali mogućnost unakrsnog ispitivanja oba sporna svjedoka i da na taj način diskreditiraju njihove iskaze, kao i da njihove iskaze osporavaju isticanjem drugih dokaza, te, najzad, ne može se zaključiti da su sudovi propustili ocijeniti taj dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi s ostalim dokazima, prije svega iskazima ostalih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima, pa, s obzirom na takve okolnosti, Ustavni sud te tvrdnje apelanata smatra neosnovanim.

98. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za krivičnu odgovornost apelanata došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih na glavnom pretresu.

99. Apelanti navode da je Apelaciono vijeće pogrešno primijenilo materijalno pravo, tj. retroaktivno je primijenilo KZBiH umjesto stari KZFBiH iz 1998. godine, s obzirom na to da su krivičnopravne radnje prema činjeničnom opisu iz optužnice za krivično djelo porezne utaje počinjene u periodu od 6. juna 2002. godine do 24. septembra 2003. godine, odnosno pretežno prije 1. marta 2003. godine.

100. U vezi s tim navodima apelanata, Ustavni sud zapaža da produženo krivično djelo (delictum continuatum) predstavlja krivičnopravnu konstrukciju koja postoji kada učinilac u vremenskom kontinuitetu učini više istih ili istorodnih krivičnih djela koja se zbog okolnosti koje ih povezuju u jednu krivičnopravnu cjelinu krivičnopravno kvalificiraju kao jedno krivično djelo. Za razliku od prijašnjeg krivičnog zakonodavstva, KZBiH (kao i važeći KZFBiH, KZRS i KZDB) regulira i taj institut. Međutim, iako taj institut nije postojao ranije u zakonu, sudska praksa ga je prihvatala i često primjenjivala i prije nego što je uveden u krivično zakonodavstvo. Institut produženog krivičnog djela je u krivično zakonodavstvo uveden u interesu optuženog, te on predstavlja povoljnost za optuženog. Da nema tog instituta, optuženom bi bilo suđeno za svaku od učinjenih krivičnopravnih radnji i za svaku od tih radnji bi mu bile utvrđene posebne kazne, pa bi mu uz primjenu odredaba o sticaju krivičnih djela bila izrečena jedinstvena kazna, što je za optuženog nesumnjivo nepovoljnije nego u slučaju kada se primjenjuje institut produženog krivičnog djela, te kada mu se sudi i utvrđuje kazna propisana za jedno djelo.

101. Prema zakonskoj definiciji, produženo krivično djelo postoji kada je počinilac s namjerom počinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju, čine jedinstvenu cjelinu. Stoga, posljednja preduzeta radnja čini cjelinu kroz koju se ostvarilo produženo krivično djelo, pa, shodno tome, vrijeme njenog preduzimanja je i vrijeme počinjenja produženog krivičnog djela. Na takav zaključak upućuje i zakonska definicija vremena počinjenja krivičnog djela, tj. da je krivično djelo učinjeno u vrijeme kad je učinilac radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila. Pitanje vremena izvršenja krivičnog djela od naročitog je značaja u tzv. prijelaznim periodima kada se vrše obimne promjene u krivičnopravnoj regulativi, pogotovo kada se vrši preraspodjela i konstituiranje različitih nivoa zakonodavne regulative uređenja krivične materije, posebno u pogledu pitanja primjene krivičnog zakonodavstva, odnosno određivanje nadležnog suda za rješavanje određenih slučajeva. U tom smislu, upravo se javljaju određene sporne situacije kada je u pitanju primjena KZBiH i entitetskog krivičnog zakonodavstva u vezi s krivičnim djelima koja su nakon stupanja na snagu KZBiH statuirana i u KZBiH, a koja su vršena u dužem vremenu koje je zahvatilo i vrijeme nakon stupanja na snagu KZBiH, odnosno radi se o produženom krivičnom djelu.

102. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi, razmatrajući predmete koji pokreću pitanje primjene instituta produženog krivičnog djela, smatrao da je primjena tog instituta u interesu optuženog i nije u suprotnosti s poštivanjem ustavnih prava, te da određivanje posljednje radnje optuženog kao vrijeme izvršenja produženog krivičnog djela nije per se u suprotnosti s ustavnim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/10 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

103. Međutim, u predmetu AP 1123/11, Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije kada je iz obrazloženja osporene odluke Suda BiH izostalo jasno i precizno određenje vremena izvršenja posljednje radnje koja je ušla u produženo krivično djelo, na osnovu čega se određuje i vrijeme izvršenja krivičnog djela, a, shodno tome, i koji zakon je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ustavni sud je u toj odluci pošao od principa da u odluci suda mora biti jasno da su osuda i kazna rezultat utvrđenja koja čine elemente produženog krivičnog djela postavljenog u optužnici. To znači da sud ne može izaći izvan okvira određenih optužnicom, ali to ne ograničava sud da unutar elemenata koji su određeni optužnicom, na osnovu dokaza provedenih u postupku, utvrdi relevantne činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci je, između ostalog, navedeno da kad se optužba odnosi na produženo krivično djelo princip pravne sigurnosti zahtijeva da radnje koje čine takvo krivično djelo i krivičnu odgovornost optuženog budu jasno definirane u optužnici (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj 25444/94, stav 51, ECHR 1999-II). U odluci koju donosi sud mora biti jasno da su osuda i kazna rezultirali iz utvrđenja koja čine elemente produženog krivičnog djela postavljenog u optužnici (vidi Evropski sud, Ecer i Zeyrek protiv Turske, br. 29292/95 i 29363/95, presuda od 27. februara 2001. godine, stav 33).

104. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj sve radnje optuženog koje su sadržane u produženom krivičnom djelu moraju biti kažnjive u vrijeme kada su učinjene (vidi Evropski sud, Veeber protiv Estonije, broj 45771/99, presuda od 21. januara 2003. godine), kao i da neke radnje optuženog koje su sadržane u produženom krivičnom djelu u vrijeme izvršenja mogu biti kažnjive i kao drugo krivično djelo različito od onoga koje je obuhvaćeno posljednjom izvršenom radnjom (vidi Evropski sud, Rohlena protiv Češke Republike, broj 59552/08, presuda od 18. aprila 2013. godine).

105. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da iz osporene odluke Apelacionog vijeća proizlazi da je u optužnici kao vremenski okvir izvršenja krivičnog djela porezne utaje bio određen period od 6. juna 2002. godine do 24. septembra 2003. godine, te da je na osnovu dokaza provedenih u postupku Apelaciono vijeće utvrdilo da su apelanti u tom periodu i počinili predmetno krivično djelo. Apelaciono vijeće je u osporenoj odluci istaklo da se kod produženog krivičnog djela kao vrijeme njegovog izvršenja uzima vrijeme preduzimanja posljednje radnje (24. septembar 2003. godine), dakle vrijeme kada je na pravnu snagu već stupio KZBiH (1. mart 2003. godine). U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je bitno otkloniti nedoumice u odnosu na vrijeme izvršenja kod produženog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u konkretnom slučaju obrazložilo da je prilikom utvrđivanja kada je krivično djelo učinjeno, kao bitne pretpostavke za primjenu materijalnog prava, imalo u vidu, između ostalog, da se produženo krivično djelo sastoji od više radnji istog krivičnog djela gdje svaka pojedina radnja ne predstavlja samostalno krivično djelo nego dio produženog (istog) krivičnog djela, tako da se vrijeme izvršenja računa od preduzimanja posljednje krivičnopravne radnje. Takvo krivično djelo se posmatra kao cjelina, odnosno kao jedno krivično djelo, pa, s obzirom na sve navedeno, Ustavni sud u tom smislu ne vidi proizvoljnost Apelacionog vijeća kada je u konkretnom slučaju vrijeme izvršenja računalo od posljednje krivičnopravne radnje koju su apelanti preduzeli (24. septembar 2003. godine). Dakle, otklonivši nedoumice u vezi s vremenom počinjenja krivičnog djela, Apelaciono vijeće je u osporenoj presudi zaključilo da u konkretnom slučaju treba primijeniti KZBiH koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, u skladu s članom 4. stav 1. KZBiH.

106. Dakle, budući da je Apelaciono vijeće dalo jasno i argumentirano obrazloženje u vezi s tim prigovorom, a iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost, Ustavni sud taj prigovor smatra neosnovanim. Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom odlučivanja imao u vidu i svoju dosadašnju praksu izraženu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, navedena praksa nije primjenjiva na konkretan slučaj, budući da je u tom predmetu upravo bilo sporno vrijeme preduzimanja posljednje krivičnopravne radnje, kako bi se sa sigurnošću moglo utvrditi vrijeme učinjenja krivičnog djela i u vezi s tim primjena materijalnog prava. U konkretnom slučaju, takvih nedoumica nije bilo, budući da je Sud BiH sa sigurnošću utvrdio da su apelanti posljednju radnju preduzeli 24. septembra 2003. godine, u vrijeme kada je na snagu već bio stupio KZBiH. Ustavni sud podsjeća i na to da je identičan pravni stav iskazao i u predmetu AP 3013/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/10 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

107. Osim toga, imajući u vidu citiranu praksu Evropskog suda u predmetima Veeber protiv Estonije i Rohlena protiv Češke Republike, Ustavni sud zapaža da su sve radnje apelanata konstituirale krivično djelo porezne utaje, odnosno bile su kažnjive i prema starom KZFBiH koji je važio do 1. marta 2003. godine, kao i prema KZBiH koji je stupio na snagu 1. marta 2003. godine.

108. S obzirom na to da je posljednja preuzeta radnja koja je ušla u opis produženog krivičnog djela preduzeta 24. septembra 2003. godine, a tada je već bio na snazi KZBiH iz 2003. godine (stupio na snagu 1. augusta 2003. godine), u slučaju apelanata se jedino taj zakon i mogao primijeniti, budući da od vremena počinjenja krivičnog djela pa do donošenja konačne odluke nije bilo izmjena zakona koje bi sudu nametnule obavezu da ocijeni koji zakon je povoljniji za apelante. Shodno navedenom, irelevantno je da li je produženo krivično djelo u pretežnom dijelu ostvareno u vrijeme važenja KZFBiH iz 1998. godine.

109. U kontekstu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su i ti navodi apelanata neosnovani.

110. Apelanti navode da je Apelaciono vijeće pogrešno primijenilo materijalno pravo, jer je pogrešno primijenilo blanketnu normu krivičnog djela iz člana 210. KZBiH koju dopunjavaju propisi poreznog zakonodavstva Bosne i Hercegovine, a to je, prema shvatanju apelanata, Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik BiH" broj 62/04) koji se primjenjuje tek od 1. januara 2005. godine, a ni u kojem slučaju Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH.

111. U vezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 210. KZBiH propisano: "Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine (...)". Takva jezička konstrukcija, prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno navodima apelanata, ne upućuje isključivo na porezno zakonodavstvo na nivou BiH, dakle na zakone koje je donijela Parlamentarna skupština BiH, već na cjelokupno porezno zakonodavstvo u BiH. U prilog takvom tumačenju je i nastavak citirane odredbe koji glasi: "(…) ili doprinosa socijalnog osiguranja (…)". Naime, obaveza plaćanja doprinosa socijalnog osiguranja je uvijek bila propisana entitetskim zakonima, a ipak je izbjegavanje njihovog plaćanja obuhvaćeno inkriminacijom iz člana 210. KZBiH, što upućuje na zaključak da je zakonodavac imao u vidu i izbjegavanje obaveza propisanih entitetskim zakonima. Osim toga, KZBiH je stupio na snagu 1. marta 2003. godine, dakle u vrijeme kada je oblast poreza na promet proizvoda i usluga još uvijek bili regulirana entitetskim zakonima o porezu na promet proizvoda i usluga (kao i Zakonom o porezu na promet i usluge Distrikta Brčko), sve do donošenja poreznih zakona na nivou BiH – Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik BiH" broj 62/04), a potom i Zakona o porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH" br. 9/05, 35/05 i 100/08). Iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju upravo Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH ("Službene novine FBiH" broj 49/02, Prečišćeni tekst) predstavlja poseban propis kojim se dopunjava blanketna dispozicija krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. KZBiH, odnosno propis kojim se upotpunjuje zakonski opis ovog krivičnog djela. Dakle, činjenica da je Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik BiH" broj 62/04), kao propis koji je donijela Parlamentarna skupština BiH, u primjeni tek od 1. januara 2005. godine, suprotno navodima apelanata, ne ukazuje na to da do donošenja ovog zakona nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 210. KZBiH zbog nedostatka blanketnog propisa, već, naprotiv, do donošenja Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga BiH, entitetski zakoni, konkretno Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH, predstavljali su poseban propis kojim se dopunjava blanketna dispozicija krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. KZBiH.

112. Stoga, Ustavni sud smatra da primjena odredbe člana 210. KZBiH u osporenoj presudi ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je njena primjena zloupotrijebljena na štetu apelanata.

113. Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi KZBiH (110. i 111) u vezi s oduzimanjem protivpravno stečene imovinske koristi apelantu Sedinetu Kariću koji je u inkriminiranom periodu bio odgovorno lice pravnog lica "Sidoil" d.o.o. Srebrenik i u navedenom svojstvu proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZBiH, a izvršenjem predmetnog krivičnog djela izbjegnuta su porezna davanja u iznosu od 2.687.532,55 KM, a taj je novčani iznos apelant Sedinet Karić kao odgovorno lice u pravnom licu "Sidoil" d.o.o. Srebrenik zadržao, dakle za sebe pribavio protivpravnu imovinsku korist. Naime, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom utvrđeno da apelantovo postupanje sadrži bitna obilježja krivičnog djela porezne utaje i da je imalo za posljedicu da je oštećen budžet FBiH, a time i budžet BiH u utvrđenom iznosu, te da apelant kao direktor pravnog lica odgovara za zakonitost poslovanja pravnog lica i kao takav snosi odgovornost za štetu koja je nastala kao posljedica izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, zbog čega se i ti navodi apelanta Sedineta Karića pokazuju kao potpuno neosnovani. Stoga, ni u dijelu u kojem je odlučeno da se od apelanta Sedineta Karića oduzme protivpravno stečena imovinska korist s obrazloženjem koje je dato u tom pogledu, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Apelacionog vijeća. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučivanja imao u vidu i svoju dosadašnju praksu iskazanu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3553/11 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom dijelu, također, neosnovani.

114. Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata Amire Zahirović i Mehmeda Salkića kojim se ukazuje na to da je narušen princip pravne sigurnosti, jer je prvobitno saoptuženom u istom predmetu Draganu Stajiću nakon sklopljenog sporazuma o priznanju krivice Prvostepeno vijeće izreklo uvjetnu osudu i novčanu kaznu, što su znatno blaže krivične sankcije u odnosu na sankciju izrečenu apelantima. Naime, suprotno navodima apelanata, a kako je istaknuto i odgovoru Suda BiH, sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH predstavlja procesnu situaciju koja daje mogućnost blažeg kažnjavanja takvog optuženog.

115. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na te navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

116. Apelanti tvrde i da im je povrijeđeno pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, ukazujući na to da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti KZFBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02), a ne KZBiH iz 2003. godine, s obzirom na to da su krivičnopravne radnje prema činjeničnom opisu iz optužnice za krivično djelo porezne utaje počinjene u periodu od 6. juna 2002. godine do 24. septembra 2003. godine, odnosno pretežno prije 1. marta 2003. godine. Također, navode da su primjenom KZBiH iz 2003. godine izrečene strože sankcije nego što bi to bilo u slučaju da je primijenjen KZFBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02). Osim toga, pojedini apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je Apelaciono vijeće široko tumačilo zakon na njihovu štetu. To obrazlažu time da je preširoko i proizvoljno tumačeno da njihove radnje predstavljaju odlučujući doprinos učinjenju krivičnog djela, te je zaključeno da su navedeno djelo počinili kao saizvršioci, a ne pomagači.

117. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

118. Član 7. Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Zbog toga, prvi zadatak suda jeste da provjeri da li je, u vrijeme kada je optuženi počinio radnju koja je dovela do optuživanja i kažnjavanja, bila na snazi odredba domaćeg ili međunarodnog prava koja je takav akt činila kažnjivim. Istovremeno, član 7. Evropske konvencije zabranjuje širenje područja primjene postojećih krivičnih djela na radnje koje ranije nisu bile krivična djela i široko tumačenje krivičnog zakona na štetu optuženog, naprimjer, analogijom (vidi Evropski sud, Come i drugi protiv Belgije, aplikacija br. 32472/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96, 33210/96 i 145, ECHR 2000-VII).

119. U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (serija A, broj 260-A, str. 22, stav 52), Evropski sud je tumačio član 7. Evropske konvencije tako da taj član nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene Krivičnog zakona na aplikantovu štetu, već taj član, mnogo općenitije, sadrži princip da samo zakon može ustanoviti postojanje krivičnog djela i da samo zakon može propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i princip da se Krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Evropski sud je posebno istaknuo da je taj zahtjev člana 7. Evropske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržaja relevantne odredbe, ukoliko je potrebno i uz pomoć tumačenja suda, može shvatiti koje krivične radnje i propusti ga mogu učiniti krivično odgovornim.

120. Razmatrajući navode apelanata u kontekstu navedenog, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost Suda BiH niti široko tumačenje Krivičnog zakona na štetu apelanata, u smislu člana 7. Evropske konvencije. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u okviru razmatranja prava na pravično suđenje da u konkretnom slučaju nije retroaktivno primijenjen KZBiH, slijedi da su neosnovani i navodi da su im izrečene kazne teže od onih koje su se primjenjivale u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, apelanti su bez ikakve sumnje iz sadržaja odredbi čl. 29. i 210. stav 1. KZBiH mogli shvatiti koje krivične radnje i propusti su ih mogli učiniti krivično odgovornim i nakon stupanja na snagu KZBiH.

121. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o povredi člana 7. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na žalbu

122. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (…).

123. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.

Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.

124. Apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom iz Evropske konvencije je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. Međutim, iz apelacije proizlazi da apelanti kršenje tog prava dovode u vezu s pravom iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

125. Prema praksi Evropskog suda, države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano, odnosno o modalitetima preispitivanja osude i kazne odlučuje domaće zakonodavstvo. U konkretnom slučaju, apelanti su prvostepenom presudom proglašeni krivim i izrečene su im zatvorske kazne, odnosno uvjetne osude. Protiv te odluke apelanti i Tužilaštvo su uložili žalbe. Apelaciono vijeće je žalbe uvažilo, ukinulo prvostepenu presudu i nakon održanog glavnog pretresa donijelo osporenu presudu protiv koje žalba nije dopuštena.

126. Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 razmatrao situaciju u kojoj je presudu Kantonalnog suda, kao prvostepenog suda, povodom žalbe ukinuo Vrhovni sud i nakon održanog glavnog pretresa donio svoju odluku protiv koje zakonom nije propisana mogućnost izjavljivanja žalbe. U tom slučaju apelanti su se izričito žalili i na povredu prava iz člana 2. Protokola broj 7, jer prema zakonu u konkretnoj situaciji ne postoji mogućnost preispitivanje odluke Vrhovnog suda. Ustavni sud je zaključio (tačka 90): "(…) da su ovakvim načinom propisivanja žalbe protiv prvostepene presude ispunjeni zahtjevi iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, sam žalbeni postupak je, također, propisan u ZKPFBiH, a njega kontrolira i član 6. Evropske konvencije, što znači da u tom postupku moraju biti ispoštovani svi principi prava na pravično suđenje koje ovaj član predviđa. Također, ovako propisan pravni lijek zadovoljava i sve zahtjeve djelotvornosti u smislu člana 13. Evropske konvencije, tj. zahtjev institucionalne, suštinske, remedijalne i materijalne djelotvornosti. Ustavni sud ne nalazi nikakav razlog koji bi ukazivao da je pravo na žalbu, kako je zakonom propisano, suprotno obavezi iz člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije ili zahtjevima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju." Također, Ustavni sud je u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 519/07 i AP 3620/07 odlučivao o navodima apelanata da im je pravo iz člana 2. Protokola broj 7 povrijeđeno jer su prvostepenom presudom bili oslobođeni dijela optužbi, ali su presude povodom žalbe ukinute i nakon održanog glavnog pretresa donijeta je osuđujuća presuda i u dijelu u kojem su prvobitno bili oslobođeni, a protiv koje nisu mogli izjaviti žalbu. Ustavni sud je apelacije odbio kao neosnovane zaključivši da se u oba slučaja radilo o izuzetku iz člana 2. stav 2. Protokola broj 7 (kada je povodom žalbe na oslobađajuću presudu donijeta osuđujuća presuda). Taj stav potvrdio je i Evropski sud koji je u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (odluka o dopustivosti od 10. aprila 2013. godine, tačka 28) preispitivao identične navode aplikanta i zaključio: "Aplikant se žalio da nije imao pravo da traži preispitivanje drugostepene presude pred višim kaznenim sudom, iako je tom presudom poništena prvostepena presuda kojom je on oslobođen za progonstvo kao zločin protiv čovječnosti. Kako ovo pitanje jasno potpada pod iznimke predviđene u drugom stavku člana 2. Protokola br. 7, tako je ova žalba očito neosnovana. Stoga, mora biti odbijena prema članu 35. stavci 3(a) i 4. Konvencije".

127. Osim toga, s obzirom na organizaciju sudskog sistema u Bosni i Hercegovini, Sud BiH ne predstavlja "najviši sud" u smislu sudske organizacije i hijerarhije sudova u Bosni i Hercegovini. Međutim, s obzirom na način kako je određena njegova nadležnost, protiv odluka Vijeća Apelacionog odjeljenja tog suda ne postoji viša sudska instanca koja bi u redovnom postupku odlučivala u žalbenom postupku. Stoga, proizlazi da je odluku u konkretnom slučaju donio "najviši sud".

128. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanti, u odnosu na krivična djela za koja su osuđeni, imali i koristili redovan pravni lijek, zbog čega nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

129. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da krivičnopravna odgovornost apelanata za krivična djela za koja su proglašeni krivim i osuđeni nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, a iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Također, Sud je u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge u pogledu dokaza koje je prihvatio i onih koje nije prihvatio, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju čl. 6. i 7. Evropske konvencije.

130. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na preispitivanje presude od višeg suda, garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da navedenim članom nije ustanovljena obaveza da se u slučaju osuđujuće presude koja je donesena nakon što je održan glavni pretres pred drugostepenim sudom mora omogućiti pravo da takva odluka bude preispitana pred višim sudom.

131. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

132. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.