Službeni glasnik BiH, broj 79/11




ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2621/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Selimhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je

Djelimično se usvaja apelacija Mehmeda Selimhodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001212 od 27. maja 2008. godine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na utvrđivanje prava i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001212 od 27. maja 2008. godine u odnosu na utvrđivanje prava i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Selimhodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001212 od 27. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Mehmed Selimhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 26. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001212 od 27. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku JP "Elektroprivreda HZHB" d.o.o. Mostar-Distribucija električne energije Posavski kanton Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 15. i 24. decembra 2008. godine, te 22. februara 2010. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. marta 2009. godine i 16. februara 2011. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj P-157/01 od 26. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 007 od 7. februara 2007. godine, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženom naloženo da apelantu plati na ime naknade plaće iznos od 180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. maja 2002. godine pa do isplate a preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da između parničnih stranaka nije sporno da je Rješenjem broj IV-7-11/01 od 10. januara 2001. godine apelantu uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla s pravom na naknadu plaće u mjesečnom iznosu od 30,00 KM i da mu je Rješenjem broj IV-7-12/01 od 12. decembra 2001. godine prestao radni odnos 5. maja 2000. godine s pravom na otpremninu u iznosu od 4.827,36 KM.

8. Dalje, istaknuto je da nije sporno da je Općinski sud donio djelimičnu Presudu broj P-157/01 od 12. juna 2002. godine kojom je tuženom naloženo da apelanta vrati na posao. Uvidom u ugovor o radu od 3. februara 2003. godine i Rješenje broj IV-9-219/03 od 3. februara 2003. godine utvrđeno je da je tuženi vratio apelanta na posao 3. februara 2003. godine i rasporedio ga na poslove i radne zadatke montera (elektro).

9. Pored ostalog, Općinski sud je naveo da, budući da su odredbom člana 143. Zakona o radu regulirana prava zaposlenika na čekanju posla, apelant nema pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, nema pravo na povezivanje radnog staža i nema pravo na uplatu doprinosa na plaću u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o zdravstvenom osiguranju počevši od 1992. godine pa do januara 2003. godine. Istaknuto je da, zbog navedenog, Općinski sud nije izvodio dokaz vještačenjem sudskog vještaka iz oblasti medicinske struke na okolnost pretrpljenog straha i duševnih bolova (zbog neopravdanog izlaganja sudskom postupku i dovođenja u tešku materijalnu situaciju). Dalje je Općinski sud naveo da apelant, u skladu sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u toku postupka nije dokazao da je u skladu sa odredbom člana 85. Zakona o radu pretrpio štetu na radu ili u vezi sa radom. Stoga je u tom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

10. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-07-00212 od 27. maja 2008. godine djelimično uvažio tako da je drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća, regresa i toplog obroka za period od decembra 1999. godine do 3. februara 2003. godine i tuženi obavezan da apelantu na ime plaće za navedeni period isplati iznos od 26.578,46 KM, na ime naknade za topli obrok iznos od 6.560,00 KM i regresa u iznosu od 2.350,50 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 4. juna 2003. godine do isplate, te da mu naknadi troškove spora u iznosu od 4.080,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena.

11. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je tuženi apelanta vratio na posao, uspostavio mu radnopravni status počevši od 3. februara 2003. godine i rasporedio ga na poslove elektromontera, da se apelant javljao na oglas za popunu radnih mjesta koje je tuženi raspisao u novembru, te da se blagovremeno u decembru 1999. godine prijavio za uspostavu radnopravnog statusa. Apelant je tužbu podnio 3. oktobra 2001. godine.

12. Istaknuto je da je apelant nakon pravosnažnosti djelimične Presude broj P-157/01 konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 26. maja 2006. godine. Navedenim podneskom apelant je tražio da mu tuženi isplati na ime plaća za period od decembra 1999. godine (dana kada se tuženom obratio za reguliranje radnopravnog statusa) pa do 3. februara 2003. godine (kada je počeo da radi kod tuženog) iznos od 30.949,91 KM, na ime regresa 2.330,50 KM, naknade za topli obrok 6.520,00 KM, na ime nematerijalne štete (bol i strah) ukupno 10.000,00 KM, te da mu tuženi uplati doprinose počevši od 1992. godine pa dalje, zaključno sa januarom 2003. godine.

13. Vrhovni sud je naveo da revizija osnovano ukazuje da je drugostepena odluka u odbijajućem dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju Vrhovnog suda, uzimajući u obzir da su poništena rješenja o utvrđivanju statusa radnika na čekanju i otkazu ugovora o radu apelantu, tuženom naloženo da apelanta vrati u radni odnos, da se apelant prijavio i za uspostavu radnopravnog statusa na oglas za prijem radnika koji je tuženi raspisao u novembru 1999. godine, o apelantovim pravima na plaću, regres i topli obrok trebalo je odlučivati u skladu sa članom 96. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03), kako to revizija pravilno i ukazuje.

14. Stoga, pošto je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te pošto je činjenično stanje za pravilnu primjenu materijalnog prava pravilno i potpuno utvrđeno (nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke), primjenom člana 96. Zakona o radu, a na osnovu člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

15. Istaknuto je da je drugostepenu odluku valjalo preinačiti na osnovu člana 250. stav 1. ZPP zbog pogrešne primjene materijalnog prava i u dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelant tužiocu ovu vrstu doprinosa nije uplatio za utuženi period iako je njegov zaposlenik.

16. S obzirom na utvrđenu činjenicu da doprinosi nisu uplaćivani i da je apelant u spornom periodu bio zaposlenik tuženog, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant, prema odredbi člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 33/01, 73/05 i 59/06), ima pravo da traži u parnici da se utvrdi da mu to pravo pripada. Istaknuto je da je, prema Zakonu o doprinosima ("Službene novine FBiH" br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06 i 14/08), obveznik uplate tih doprinosa iz radnog odnosa poslodavac, odnosno u konkretnom slučaju tuženi, a Zakonom o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih, a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje ("Službene novine FBiH" broj 25/06, koji je stupio na snagu 1. juna 2006. godine) propisano kako se vrše obračun i uplata za neuplaćene doprinose u periodu od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 2005. godine (sporni period). Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je primjenjujući navedene propise, a uz primjenu člana 250. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

17. Na osnovu člana 248. ZPP Vrhovni sud je reviziju odbio u dijelu u kom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, jer je u tom dijelu utvrdio da nema pogrešne primjene materijalnog prava, a ni povrede postupka. Vrhovni sud je nepomenuo da ni Zakonom o radu, a ni Zakonom o obligacionim odnosima kao materijalnom pravu na osnovu koga se može odlučivati o zahtjevu za naknadu štete nije predviđena mogućnost naknade štete za pretrpljene bol i strah zbog neblagovremenog vraćanja na posao i nezakonitog otkaza ugovora o radu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


18. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Žali se na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je Vrhovni sud trebalo da usvoji tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje prava i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Razlog za to je, po apelantovom mišljenju, što je tuženi po sili zakona obavezan obračunati i uplatiti poreze i doprinose na plaće. Apelant napominje da je u tom dijelu presuda Vrhovnog suda "manjkava", jer u izreci presude nema odluke o tome, a Vrhovni sud u obrazloženju presude na "cijeloj stranici" obrazlaže svoju odluku o doprinosima. Pri tome apelant smatra da je Vrhovni sud u ovom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev. U pogledu naknade nematerijalne štete, navodi da je apelant 14 godina pokušavao ostvariti i zaštititi svoje pravo na rad, dokazati da mu je tuženi dao nezakonit otkaz i vratiti ga na posao. Tokom te pravne borbe zdravstveno stanje mu je toliko narušeno da je nedugo nakon povratka na posao ostvario pravo na invalidsku penziju. Ističe da je Općinski sud odbio apelantov prijedlog da se izvede dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke koji bi dao svoj stručni nalaz i mišljenje o nastanku te invalidnosti, o stepenu oboljenja, kao i o uzročno-posljedičnoj vezi bolesti i razloga nastajanja invalidnosti. Smatra da su redovni sudovi pogrešno usvojili stav da Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o radu ne poznaju ovaj vid štete.

b) Odgovor na apelaciju


19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da pred drugostepenim sudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

21. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u postupku pred prvostepenim sudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi


22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 191. st. 1. i 3.

(1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

(3) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

Član 250. stav 1.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku.

VI. Dopustivost


23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001212 od 27. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 26. augusta 2008. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


27. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na naknadu štete i isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

29. Razmatrajući apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

30. Također, Ustavni sud ukazuje da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

31. Ustavni sud će, kao prvo, razmotriti apelantove navode u dijelu odluke Vrhovnog suda o apelantovom zahtjevu za utvrđivanje prava i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u obrazloženju presude daje razloge u pogledu navedenog zahtjeva, te ističe da je, primjenjujući odredbu člana 250. stav 1, odlučio kao u izreci presude. Međutim, u izreci presude Vrhovni sud ne navodi ništa o ovom apelantovom zahtjevu. U vezi sa navedenim, Ustavni sud napominje da je članom 191. ZPP propisano da izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja. Dalje, članom 250. ZPP propisano je da, ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je, u pogledu apelantovog zahtjeva za utvrđivanje prava i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, utvrdio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, te usvojio reviziju u tom dijelu i preinačio drugostepenu presudu. Međutim, izreka odluke Vrhovnog suda, u smislu člana 191. ZPP, ne sadrži odluku povodom ovog apelantovog tužbenog zahtjeva. Dakle, ni iz izreke presude, niti iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može se sa preciznošću utvrditi kako je, zapravo, u konkretnom slučaju povodom ovog apelantovog zahtjeva Vrhovni sud odlučio. Iz navedenog proizlazi da presuda Vrhovnog suda u ovom dijelu ne daje jasne i precizne razloge.

32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je proizvoljnom primjenom odredbi ZPP od Vrhovnog suda došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

33. U odnosu na odlučenje Vrhovnog suda u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je u tom dijelu Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda u ovom dijelu zadovoljava standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, u ovom dijelu Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu koji se odnosi na odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje prava i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu koji se odnosi na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

35. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

Pravo na djelotvoran pravni lijek


36. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...

37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost upotrebe pravnih lijekova (žalba i revizija) propisanih zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek neosnovani.

38. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak


39. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu koji se odnosi na odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu za utvrđivanje prava i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, jer je Vrhovni sud arbitrarno primijenio odredbe ZPP. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu koji se odnosi na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete s obzirom na to da u obrazloženju presude Vrhovnog suda Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelantu bilo onemogućeno da koristi pravne lijekove propisane zakonom.

41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!