Službeni glasnik BiH, broj 83/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4670/12, rješavajući apelaciju Mileta Sekulovića i Rajka Sekulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mileta Sekulovića i Rajka Sekulovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 004800 11 Gž od 13. decembra 2012. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mile Sekulović i Rajko Sekulović iz Foče (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijeli su 26. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 004800 11 Gž od 13. decembra 2012. godine.

2. Apelanti su dopunili apelaciju 29. jula 2013. godine i 29. aprila 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te JP "Putevi RS" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tuženi je odgovor na apelaciju dostavio 30. marta 2015. godine. Okružni sud, kom je apelacija dostavljena na odgovor 17. marta 2015. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti su 27. augusta 2010. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog radi naknade materijalne štete koju im je tuženi nanio izgradnjom magistralnog puta Foča-Miljevina-Ustiprača (u daljnjem tekstu: magistralni put). U tužbi su, pored ostalog, istakli da je tuženi radove na izgradnji puta preduzeo bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije zemljišta, odnosno bez prethodno riješenih imovinskopravnih odnosa i plaćanja vlasnicima pravične naknade za oduzete nekretnine i uništene objekte i zasade koji su se na njima nalazili. Apelanti su tužbeni zahtjev temeljili na članu 154. stav 1. i članu 207. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Osnovni sud je Presudom broj 94 0 P 004800 10 P usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da im na ime naknade materijalne štete za uništene voćne zasade, zauzeto zemljište, građevinske objekte, čišćenje zasutih parcela isplati označene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknadi troškove postupka.

8. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je tuženi istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživanja. Osnovni sud je prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenio neosnovanim. U vezi s tim je ukazano da je nesporno da eksproprijacija nije provedena, da je prednik tuženog, kao investitor i naručilac radova, počeo radove na izgradnji magistralnog puta preko nekretnina apelanata i time im pričinio štetu za koju je tuženi odgovoran u skladu sa članom 207. ZOO. Činjenica da su javni putevi u vlasništvu Republike Srpske, prema stavu Osnovnog suda, ocijenjena je irelevantnom za postojanje odgovornosti za štetu s obzirom na to da za štetu, u smislu člana 154. ZOO, odgovara onaj ko je prouzrokuje. Osnovni sud je prigovor zastarjelosti potraživanja vraćanja nekretnina u posjed i pravo na uspostavu pređašnjeg stanja ocijenio neosnovanim. U vezi s tim je ukazano da je članom 24. stav 4. ZOSPO regulirano da, u slučaju građenja na tuđem zemljištu, vlasnik zemljišta može da traži uspostavu prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta, a po isteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Na temelju uviđaja na licu mjesta, obavljenog 14. oktobra 2010. godine, utvrđeno je da magistralni put, shodno članu 6. stav 2. Zakona o putevima, nije završen s obzirom na to da, shodno članu 5. tačka 6. istog zakona, nije asfaltiran, a na temelju čega je Osnovni sud zaključio da je prigovor zastarjelosti potraživanja tuženog neosnovan. Najzad, prema ocjeni Osnovnog sud, pravni osnov za isplatu naknade štete apelantima temelji se prvenstveno na članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osnovni sud je ukazao da je u ovom predmetu Vlada Republike Srpske u Odluci od 15. augusta 1997. godine utvrdila opći interes, ali zato se mora osigurati adekvatna naknada licu koje je lišeno svoje imovine. Pored navedenog, Osnovni sud je ukazao i da je odluku donio primjenom čl. 376, 277, 207. i 154. stav 1. ZOO, te člana 25. stav 4. ZOSPO.

9. Okružni sud je Presudom broj 94 0 P 004800 11 Gž od 13. decembra 2012. godine usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanata u cjelini odbio.

10. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada nije usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja. U prilog navedenom ukazano je da je članom 376. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju, za pet godina od dana kada je šteta nastala. Dalje, ukazano je da apelanti u postupku nisu osporavali da je šteta nastala ulaskom u njihov posjed, tj. izgradnjom trase magistralnog puta 1994. godine, a da su apelanti tužbu podnijeli 16. augusta 2010. godine, pa da je, računajući od 19. juna 1996. godine kao datuma prestanka ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, protekao rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO.

11. Okružni sud je neosnovanim ocijenio žalbene navode tuženog da je pogrešan zaključak prvostepenog suda u pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije. Okružni sud je istakao da je među strankama bilo nesporno da do eksproprijacije nikad nije došlo, niti je ona izvršena, a tuženi je bio investitor i naručilac radova, pa je radovima na izgradnji spornog puta preko parcela apelanata prouzrokovao štetu. Najzad, ukazano je da eksproprijaciju vrši Republika Srpska, pa da apelantima ostaje mogućnost da u postupku eksproprijacije na spornim nekretninama ostvare naknadu za izgubljene nekretnine, zasade i građevinske objekte s obzirom na to da eksproprijacija nije provedena ni u vrijeme donošenja ove presude.

12. Najzad, Okružni sud je zaključio da je pogrešno ukazivanje tuženog na član 25. ZOSPO koji regulira pitanje gradnje i graditelja a gdje graditelj može biti nosilac prava vlasništva. U vezi s tim je ukazano da graditelj mora biti vlasničkopravni subjekt u smislu člana 1. ZOSPO, te da se na građenje društveno-pravnih subjekata ne primjenjuju odredbe čl. 24. do 26. ZOSPO koji reguliraju institut građenja na tuđem zemljištu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. U suštini, iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je njihov zahtjev za naknadu štete, u smislu člana 376. ZOO, zastario. U prilog ovoj tvrdnji apelanti su najprije istakli da je Okružni sud prihvatio kao nesporno da je tuženi, bez provedenog postupka eksproprijacije, izgradio javni put, da je tom prilikom zauzeo dio njihovog zemljišta na kom su se nalazili voćni zasadi i građevinski objekti, te da im tuženi nije isplatio naknadu. Dalje, apelanti su ukazali da su lišeni prava raspolaganja na zemljištu a da im prije toga nadležni organ nije izdao rješenje o eksproprijaciji, kao ni rješenje o naknadi, niti je proveden bilo kakav postupak radi određivanja visine pravične naknade za uništenu i oduzetu imovinu, kako je propisano ZOE. Apelanti smatraju da je, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, trebalo da bude primijenjen institut "faktičke eksproprijacije" koji štiti vlasnika zemljišta u odnosu na državne organe koji sami ili posredstvom trećih lica organiziraju izgradnju javnih ili drugih dobara na zemljištu koje nije formalno eksproprirano. Zbog toga, smatraju da se njihov tužbeni zahtjev, u suštini, ne odnosi na naknadu štete (u smislu primjene odgovarajućih odredaba ZOO, bez obzira što su se u tužbi pozvali na ovaj pravni osnov, jer sud njime nije vezan, nego se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu za tzv. faktičku eksproprijaciju a u skladu sa ZOE koji je u tom periodu bio na snazi i u skladu s kojim su vještaci i utvrdili visinu tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da im za "faktičku eksproprijaciju" nije isplaćena naknada, apelanti smatraju da njihovo potraživanje nije zastarjelo, odnosno da se na njihovo potraživanje ne može primijeniti ZOO.

15. U dopunama apelacije apelanti su se pozvali i na presudu Evropskog suda u predmetu Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke, te na Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 004736 12 Rev od 20. marta 2014. godine, koji je, kako su naveli, u istom činjeničnom i pravnom pitanju, pozivajući se na stav usvojen na sjednici Građansko-upravnog odjeljenja ovog suda od 7. februara 2014. godine zaključio da se radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji, odnosno promijenio ranije usvojeni stav prema ovom pitanju, te, najzad, na stav Ustavnog suda u odlukama br. AP 1798/11 i AP 2324/09.

b) Odgovor na apelaciju

16. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je magistralni put građen u vrijeme rata, te da je njegova izgradnja bila od posebnog interesa ne samo za Republiku Srpsku nego i za mještane tog područja koji se nisu mogli koristiti postojećim putevima zbog ratnih dešavanja. Također, zbog činjenice da je navedeni put građen u vrijeme rata, imovinskopravni odnosi nisu razriješeni na način kako je bilo određeno, u to vrijeme, važećim zakonima. Dalje, tuženi je istakao da se posjednici predmetnih nekretnina niz godina nisu obraćali nadležnim organima za provođenje postupka eksproprijacije i određivanje naknade za eksproprirane nekretnine, pa da su izgradnju magistralnog puta prihvatili kao činjenicu od općeg društvenog značaja ne samo za Republiku Srpsku već i za sebe kao članove te zajednice.

17. Slijedeći navedeno, tuženi je zaključio da je pravilan stav Okružnog suda da je potraživanje naknade štete zastarjelo, te ukazao da, prema njegovom mišljenju, sud nije ovlašten da naknadno mijenja i određuje tužbeni zahtjev, tj. da zahtjev za naknadu štete smatra zahtjevom za naknadu na osnovu izvršene faktičke eksproprijacije. Zbog toga, prema njegovom mišljenju, apelanti se ne mogu pozivati na stav Vrhovnog suda s obzirom na to da su u preciziranom tužbenom zahtjevu sami tražili naknadu štete, a ne naknadu za eksproprirane nekretnine.

18. Najzad, tuženi je istakao i da ne može biti pasivno legitimiran u ovom sporu bez obzira na to što je naručilac i izvršilac radova. S tim u vezi je ukazao da je on javno preduzeće koje je osnovala Republika Srpska na kojoj je i obaveza da mu osigura sredstva za obavljanje djelatnosti koja obuhvata i izgradnju puteva, da je Republika Srpska vlasnik puteva, a zbog čega treba da bude i pasivno legitimirana u ovom i sličnim postupcima.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik RS" br. 112/06, 37/07 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 5.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.

(…)

Član 6.

(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).

(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.

Član 7.

(1) Eksproprijacijom nepokretnost postaje vlasništvo korisnika eksproprijacije (potpuna eksproprijacija).

(…)

Član 12.

(1) Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada naknada u drugoj nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše.

(…)

(5) Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije.

Član 14.

(1) Odluku o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju objekta ili izvođenje radova na osnovu podnesenog prijedloga korisnika eksproprijacije donosi Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada) nakon prethodno pribavljenog mišljenja skupštine jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji se namjerava graditi ili izvoditi radovi, u skladu sa odgovarajućim planskim aktom.

(…)

Član 15.

(1) Smatra se da je opšti interes utvrđen ukoliko je posebnim zakonom propisano da je izgradnja određenih objekata ili izvođenje radova od opšteg interesa.

(…)

Član 18.
(…)

(5) Protiv akta o utvrđivanju opšteg interesa ne može se pokrenuti upravni spor.

Član 76.

(1) Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona završiće se po odredbama ovog zakona.

(2) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.

Član 77.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 8/96, 15/96 i 64/04).

20. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03,74/05, 63/07, 105/08 i 45/09) u relevantnom dijelu galsi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 004800 11 Gž od 13. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz o datumu kada je osporena presuda uručena apelantima. Međutim, imajući u vidu datum podnošenja apelacije, tj. 26. decembar 2012. godine, te datum kada je osporena presuda donesena, tj. 13. decembar 2012. godine, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, u smislu odredaba iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelanti tvrde da su im osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Apelanti, u suštini, tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su njihov tužbeni zahtjev odbili zbog zastarjelosti, shodno članu 376. ZOO. Prema njihovom mišljenju, u konkretnom slučaju se radi o faktičkoj eksproprijaciji koja štiti vlasnika zemljišta u odnosu na državne organe koji sami ili posredstvom trećih lica organiziraju izgradnju javnih ili drugih dobara na zemljištu koje nije formalno eksproprirano. Zbog toga, smatraju da se njihov tužbeni zahtjev, u suštini, ne odnosi na naknadu štete (u smislu primjene odgovarajućih odredaba ZOO bez obzira na to što su se u tužbi pozvali na ovaj pravni osnov, jer sud njime nije vezan, nego se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu za tzv. faktičku eksproprijaciju a u skladu sa ZOE koji je u tom periodu bio na snazi i u skladu sa kojim su vještaci i utvrdili visinu tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da im za "faktičku eksproprijaciju" nije isplaćena naknada, apelanti smatraju da njihovo potraživanje nije zastarjelo, odnosno da se na njihovo potraživanje ne može primijeniti ZOO.

29. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizlazi da je između stranaka bilo nesporno da je 1994. godine prednik tuženog, kao investitor i naručilac radova, izvršio radove na izgradnji magistralnog puta, da je magistralni put prešao preko parcela apelanata uslijed čega im je nanesena šteta. Dalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je nesporno utvrđeno i da je, nakon što su izvedeni radovi na izgradnji magistralnog puta, rješenjem Vlade Republike Srpske iz 1997. godine utvrđen opći interes za izgradnju magistralnog puta, kao i da ni prije izvođenja radova na magistralnom putu, ali ni nakon donošenja odluke o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju magistralnog puta, nije pokrenut postupak eksproprijacije, odnosno da apelantima nije ponuđena i isplaćena pravična naknada za nekretnine preko kojih je put izgrađen.

30. Okružni sud je usvojio stav da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, jer je nastupila zastarjelost potraživanja u smislu člana 376. ZOO. U prilog navedenom ukazano je da su apelanti tužbu za naknadu štete podnijeli 16. augusta 2010. godine, a da je šteta nastala ulaskom tuženog u posjed njihovih nekretnina 1994. godine, te da su od 19. juna 1996. godine (prestanak ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti) prestale nesavladive prepreke za podnošenje tužbe za naknadu štete, te je očigledno protekao rok od pet godina od nastanka štete propisan članom 376. ZOO.

31. Ustavni sud podsjeća da je navedeni pravni stav u identičnim činjeničnim okolnostima, tj. da sporno zemljište nikada nije eksproprirano, te da je na dijelu tog zemljišta izgrađen put i da apelantu nije isplaćena nikakva naknada za zemljište razmatrao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio (vidi tačku 35): "U odnosu na zastaru potraživanja, o čemu su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je potraživanje tužioca zastarjelo, jer je prošao i subjektivni i objektivni rok iz člana 376. ZOO, Ustavni sud ukazuje na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Na navedenim panelima je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa čija je posljedica potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenja o eksproprijaciji. Dakle, raspravljalo se o slučajevima koje pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije. Usaglašeno je pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. Naime, ukazano je na to da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiocima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, proizlazi da obrazloženja osporenih presuda i u ovom dijelu ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova."

32. Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja, tj. postojanje odluke o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju magistralnog puta koji je prešao preko parcela apelanata, a za šta apelantima nije isplaćena bilo kakva naknada ni prije početka izvođenja radova, kao ni u nizu godina nakon donošenja odluke o utvrđivanju općeg interesa, rezultira faktičkom eksproprijacijom. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je i u slučaju apelanata u svemu primjenjiv citirani stav iz Odluke broj AP 2986/11.

33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo raspravljajući o prigovoru zastare potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.