Službeni glasnik BiH, broj 24/11

na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1407/08, rješavajući apelaciju Mirjane Buljan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Mirjane Buljan.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0P 00 8217 07 Rev od 26. februara 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Mirjana Buljan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sanje Iličić-Lukenda i Gorjane Šajin iz Čitluka, podnijela je 13. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0P 00 8217 07 Rev od 26. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001 1785 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-8217/03 od 21. juna 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku, TP "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 22. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. juna 2008. godine, Kantonalni sud 2. juna 2008. godine, Općinski sud 3. juna 2008. godine i tuženi 12. juna 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 23. juna 2008. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je pred Općinskim sudom tužbom pokrenula sudski postupak u kojem je zatražila da povodom provedenog postupka sud donese sljedeću presudu: "Poništavaju se rješenja tuženika broj 126-10/00 od 17. oktobra 2000. godine i broj 236-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenje Županijske komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu broj 06-947-186/00 od 28. februara 2001. godine, te rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu broj 03-34-33-445/01 od 22. augusta 2003. godine. Utvrđuje se da tužiteljica (apelantica) ima status djelatnika na čekanju kod tuženika počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te se nalaže tuženiku da isplati tužiteljici naknadu za vrijeme čekanja sa zakonskom zateznom kamatom kao i da tužiteljici uspostavi sva prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, sve u roku od 15 dana i pod prijetnje izvršenja". Apelantica je, dalje, tražila da joj tuženi isplati otpremninu u iznosu od 78,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana stupanja na snagu Zakona o radu, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

7. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-8217/03 od 21. juna 2006. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja tuženog, rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH i rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH. Općinski sud je odbio i dio zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se utvrdi status radnika na čekanju posla počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine. U dijelu zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu naknada plaća za vrijeme čekanja posla i isplatu otpremnine, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantici isplati naknadu plaća za vrijeme čekanja posla u iznosu od 65,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. oktobra 2003. godine kao i pripadajuće poreze na plaću i u vezi sa plaćom od 3. februara do 6. maja 2000. godine, dok je preko dosuđenog iznosa apelanticin tužbeni zahtjev odbijen.

8. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da se povodom uspostave radnopravnog statusa tuženom obratila pismenim zahtjevom 3. februara 2000. godine. Rješavajući o njenom zahtjevu, tuženi joj je rješenjem od 20. novembra 2000. godine uspostavio radnopravni status radnika na čekanju posla od 3. februara do 6. maja 2000. godine, kada joj je radni odnos prestao, uz pravo na otpremninu. Nezadovoljna odlukom tuženog, apelantica je podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) tražeći da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog, a nakon što su Kantonalna komisija i Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) odbile njen zahtjev, apelantica se tužbom obratila redovnom sudu. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je naveo nesporne činjenice priznanja apelantici statusa radnika na čekanju posla, prestanka radnog odnosa 6. maja 2000. godine i isplate otpremnine. Općinski sud je u pogledu apelanticinog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja tuženog, kako je navedeno u obrazloženju, imao u vidu odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da će se zaposlenik koji je bio u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati radnikom na čekanju posla. Kako je dalje naveo Općinski sud, stavom 4. odredbe člana 143. ZOR-a propisano je da, ukoliko zaposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu. U momentu stupanja na snagu ZOR-a, u novembru 1999. godine, apelantica nije imala status radnika na čekanju posla, budući da joj je taj status priznat rješenjem tuženog od 17. oktobra 2000. godine. Zbog navedenog, Općinski sud smatra da su rješenja Federalne komisije i Kantonalne komisije zakonita a apelanticin zahtjev kojim je tražila poništenje tih rješenja i rješenja tuženog neosnovan.

9. U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče isplate naknada za vrijeme čekanja posla, Općinski sud je primijenio odredbu člana 143. stav 3. ZOR-a imajući u vidu da tuženi za period čekanja nije odredio visinu naknade. Općinski sud je kao osnov za obračun naknade primijenio Opći kolektivni ugovor kojim je u odredbi člana 5. propisano da najniža plaća ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Za period od februara do maja 2000. godine, sud je utvrdio visinu naknade u iznosu od 685,66 KM. Budući da je tuženi apelantici na ime te naknade već isplatio 620,00 KM, Općinski sud je tuženog obavezao da apelantici isplati 65,66 KM uz kamatu od 31. oktobra 2003. godine.

10. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 007-0-Gž-06-001 175 od 9. novembra 2006. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev za isplatu naknade za čekanje odbio u cijelosti kao neosnovan, te u dijelu o troškovima postupka, pa je umjesto 73,00 KM apelantici dosudio iznos od 421,70 KM. U ostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da su neosnovani navodi žalbe u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva budući da je tuženi donošenjem rješenja kojima je apelantici uspostavljen radnopravni status i utvrđen prestanak radnog odnosa postupio pravilno i zakonito, prema odredbama ZOR-a, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Kantonalni sud, kako je dalje obrazložio, smatra da je prvostepeni sud dio tužbenog zahtjeva koji se tiče naknade za vrijeme čekanja posla trebao odbiti u cijelosti, budući da je primijenjeni Opći kolektivni ugovor stupio na pravnu snagu tek 3. maja 2000. godine. Do tada je, kako je dalje navedeno, bila na snazi Odluka Vlade FBiH o najnižoj plaći zaposlenika, koja je iznosila 200,00 KM, a kako je po tom osnovu apelantici već isplaćeno 620,00 KM, to je ovaj zahtjev valjalo odbiti u cijelosti kao neosnovan. Međutim, prvostepeni sud je, kako je dalje obrazloženo, pravilno dosudio doprinose na plaću jer se radnopravni status zaposlenika na čekanju u pogledu doprinosa i poreza na plaću ne razlikuje od radnopravnog statusa zaposlenika koji se nalaze na radu.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0P 00 8217 07 Rev od 26. februara 2008. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da se apelantica 3. februara 2000. godine pismenim zahtjevom obratila tuženom radi uspostave radnopravnog statusa, zatim da joj je tuženi rješenjem od 17. oktobra 2000. godine uspostavio radnopravni status radnika na čekanju počevši od 3. februara 2000. godine (dan kada se obratila zahtjevom), i potom utvrdio prestanak radnog odnosa zaključno sa 6. majem 2000. godine. Kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, bez osnova su navodi revizije da je pogrešno primijenjena odredba člana 143. ZOR-a. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovani su apelanticini prigovori o tome da joj je trebalo priznati status radnika na čekanju posla počevši od 3. aprila 1992. godine kao početka ratnih djelovanja ili barem od 3. oktobra 1996. godine kada je tuženi počeo poslovati. Radnopravni status, kako je dalje naveo Vrhovni sud, može se priznati samo momentom njegovog utvrđenja, a to je datum kada se apelantica obratila tuženom za uspostavu radnopravnog statusa. S tim u vezi, neosnovan je revizijski prigovor da apelantici pripada naknada plaća za period od 3. aprila 1992. godine do 3. februara 2000. godine. Revizija pogrešno tvrdi da je materijalno pravo, odredba člana 143. stav 2. ZOR-a, pogrešno primijenjeno. Navedena zakonska odredba, kako je ocijenio Vrhovni sud, pravilno je primijenjena na konkretnu situaciju. Smisao te odredbe jeste da se zaštite prava zaposlenika iz radnog odnosa, koja su povrijeđena uslijed ratnih djelovanja, bilo neposredno, bilo posredno. Budući da je tuženi pravilno odlučio o apelanticinom radnopravnom statusu, u cijelosti je prihvaćen stav drugostepenog suda.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12. Apelantica smatra da su joj presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogriješili u utvrđenju činjenice koja se tiče vremena statusa čekanja posla, pogrešno smatrajući da se taj status može steći samo od dana obraćanja tuženom (poslodavcu) za uspostavljanje statusa radnika na čekanju posla. S obzirom na ovu pogrešno utvrđenu činjenicu, redovni sudovi su, kako se tvrdi u apelaciji, pogrešno ocijenili vrijeme za koje joj pripada pravo naknade plaće, u čemu vidi povredu prava na imovinu. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1978. godine do 2000. godine, kada je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa, zatim da nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a identičan. Ona traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine presudu Vrhovnog suda, predmet vrati na ponovno odlučivanje i da joj naknadi troškove sastava apelacije u iznosu od 1.684,80 KM.

b) Odgovor na apelaciju


13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci, koja je donesena u skladu sa domaćim materijalnim i procesnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.

14. Kantonalni sud je naveo da svojom presudom nije povrijedio apelanticina prava, te da u cijelosti ostaje pri razlozima presude.

15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom prvostepenog postupka nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, te da je prvostepena presuda, osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, potvrđena u postupku povodom žalbe i revizije.

16. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je u toku prvostepenog postupka iznio svoje stavove u vezi sa apelanticinim pravom. Tuženi navodi da su odluke zakonite, kao i da se treba posebno imati u vidu primjena člana 143. ZOR-a u odnosu na situaciju u državi i posljedice koje ostavlja na privredne subjekte. Tuženi ističe da apelantica pogrešno smatra da treba biti plaćena za vrijeme za koje nije radila, te da se specifična situacija radnika na čekanju unatoč okolnostima nemogućnosti poslovanja uopće ne može uspoređivati s radnim odnosom iz predratnih godina. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


17. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.

VI. Dopustivost


18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0P 00 8217 07 Rev od 26. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


22. Apelantica smatra da su joj presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Ustavni sud napominje da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojim odlukama br. AP 299/06 od 27. juna 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 38/07; i AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09. U navedenim odlukama Ustavni sud je utvrdio da je stupanjem na snagu ZOR-a nastupila jedna sasvim nova situacija, te je intencija zakonodavca bila da svi koji su do stupanja na snagu ZOR-a ostali bez posla budu vraćeni na posao (pogotovo ako su razlog ostajanja bez posla rat i ratna dešavanja). U odlukama br. AP 299/06 i AP 1981/07 Ustavni sud je utvrdio da je proizvoljno tumačenje pozitivnopravnih propisa kada sudovi institut zastare primjenjuju i prije nego je nastalo samo pravo, čime dolazi do povrede prava na pravično suđenje. Ustavni sud je u tim odlukama zaključio da u okviru ZOR-a ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju, koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. ZOR-a treba praviti razliku između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju", te zašto je izrazio stav samo se pozivajući da je "u skladu sa članom 143. stav 2" da taj status zaposlenik stječe od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je Ustavni sud zaključio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u pogledu apelanticinih žalbenih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Zbog tih razloga, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije snose isključivo apelanti.

VIII. Zaključak


26. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica ima status zaposlenika na čekanju, te, u vezi s tim, o ostalim pravima iz radnopravnog odnosa, očigledno proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, odnosno član 143. Zakona o radu.

27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!