Službeni glasnik BiH, broj 71/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3433/11, rješavajući apelaciju Almira Šaljića i Melihe Čolpa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav 2. tač. a) i b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Šaljića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine i S1 2 K 003344 10 K (veza broj X-K-08/638) od 9. februara 2011. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija  MACROBUTTON AcceptAllChangesInDoc Melihe Čolpa podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine i S1 2 K 003344 10 K (veza broj X-K-08/638) od 9. februara 2011. godine, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Almir Šaljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 003344 10 K (X-K-08/638) od 9. februara 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora koju apelant izdržava po Presudi Suda BiH broj S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3433/11.

2. Meliha Čolpa (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 7. septembra 2011. godine apelaciju protiv istih presuda koje su navedene u prethodnoj tački ove odluke. Apelantica je navela da radi dopustivosti predmeta kao podnosioca navodi i apelanta. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3537/11.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3433/11 od 12. oktobra 2011. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv istih presuda, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3433/11 i AP 3537/11 u kojima će se voditi jedinstven postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3433/11.

5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, u predmetu broj AP 3433/11 od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. septembra 2011. godine, a u predmetu broj AP 3537/11 25. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. U predmetu broj AP 3433/11 Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovore 19. septembra 2011. godine a u predmetu broj AP 3537/11 Tužilaštvo je dostavilo odgovor 1. aprila 2014. godine, a Sud BiH 2. aprila 2014. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta, apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003344 10 K (X-K-08/638) od 9. februara 2011. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i dr. (u daljnjem tekstu: ostali optuženi), apelant je, između ostalih, proglašen krivim što je zajedno sa Enisom Hajdarevićem (u daljnjem tekstu: saoptuženi), na način i u vrijeme precizirane u izreci presude, organizirao grupu ljudi radi vršenja krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama sa ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, pa je tako organizirana grupa vršila radnje neovlaštenog međunarodnog prometa, precizirane u tač. 1. do 6. izreke presude. Sud je utvrdio da je apelant radnjama opisanim u tač. 1. i 2. osuđujućeg dijela presude počinio produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa ga je za ovo djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Dalje, sud je utvrdio da je apelant radnjom pod tačkom 3. činjeničnog opisa počinio krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo (jer je bez odobrenja nadležnog organa držao jedan pištolj marke CZ, čiji su podaci precizirani u izreci presude, sa jednim okvirom i šest metaka kalibra 7,65mm), pa mu je za ovo djelo izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM uz obavezu da navedenu kaznu plati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pa ako to ne učini, da će se, u skladu sa članom 47. stav 3. KZBIH, navedena novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora, tako što će se za svaki započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora s tim da ne može prekoračiti propisanu kaznu za to djelo.

9. Saoptuženi je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tač. 1, 4, 5. i 6. dijela presude počinio produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 54. KZBiH, pa ga je sud za ovo djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Apelantu i saoptuženom u izrečene kazne zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru. Dalje, na osnovu člana 74. KZBiH, apelantu su, po potvrdama o privremenom oduzimanju čiji su brojevi bliže navedeni u presudi, oduzeti navedeni pištolj i municija, mobilni telefonski aparat i jedna digitalna elektronska vaga, te su apelant i saoptuženi obavezani na naknadu troškova krivičnog postupka čiju će visinu Sud BiH odrediti posebnim rješenjem po pribavljanju podataka. Osim toga, navedenom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjom opisanom pod tačkom 2. oslobađajućeg dijela presude počinio krivično djelo nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te je odbijen prijedlog Tužilaštva da se, između ostalih, od apelanta oduzme putničko vozilo, čiji su podaci bliže navedeni u presudi, i novčani iznosi od 28.920,00 eura i 19.770,00 KM. Apelant i saoptuženi su, u skladu sa odredbama člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oslobođeni naknade troškova krivičnog postupka u odnosu na oslobađajući dio presude.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog postupka i izvođenja brojnih dokaza, bliže navedenih u presudi, nesporno utvrđeno da su apelant i saoptuženi počev od decembra 2008. godine sa ciljem vršenja krivičnog djela neovlašteni promet opojnih droga organizirali grupu ljudi koja je djelovala sve do sredine marta 2009. godine. Grupa je organizirana zbog neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prijevoza, držanja, posredovanja u daljnjoj međunarodnoj prodaji, uvoza i izvoza, slanja i isporuke opojne droge heroin sa područja drugih država poznatih apelantu i saoptuženom na područje BiH i Hrvatske i kojoj su pristupila lica poimenično navedena u presudi, a sve sa ciljem protivpravnog stjecanja imovinske koristi. Osim toga, navedeno je da je utvrđeno da je apelant sa njemu poznatim licima na području njemu poznatih država, počev od decembra 2008. godine, kontinuirano nabavljao prethodno ugovorene količine opojne droge heroin dogovorenog kvaliteta i cijene koju je preuzimao i sakrivao u kući u Gornjim Velešićima u Sarajevu, te ju je prepakivao radi daljnje prodaje, sve radi stjecanja protivpravne imovinske koristi. Navedeno je i da su prilikom pretresa navedene kuće u Gornjim Velešićima pronađeni predmeti koji služe za izvršenje navedenih radnji i da su na tim predmetima pronađeni tragovi droge heroin. Dalje, obrazloženo je da je u postupku utvrđeno da su apelant i saoptuženi u više navrata prodali i isporučili drogu Ines Hrestak iz Hrvatske, te da su joj 29. decembra 2008. godine prodali drogu heroin netomase najmanje 500 grama za njima poznatu ranije dogovorenu cijenu, te da je tu drogu po apelantovom nalogu preuzeo saoptuženi i na području Kantona Sarajevo dostavio, predao i prodao Ines Hrestak, koja je drogu dalje prokrijumčarila, prevezla i izvezla sa područja BiH i uvezla na područje Hrvatske, grad Split, radi daljnje prodaje njoj poznatim licima.

11. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je apelant zajedno sa Alenom Papićem organizirao distribuciju i prodaju droge na pograničnom području između BiH i Hrvatske, i to tako što je Alen Papić sa apelantom dogovorio prodaju, prenos, prevoz i isporuku njima poznate brutomase opojne droge heroin, njima poznatom licu po imenu "Zlaja" sa područja Unsko-sanskog kantona. Utvrđeno je da je Alen Papić 23. januara 2009. godine poslije 12 sati, po prethodnom dogovoru sa apelantom, od apelanta preuzeo, na lokaciji i na način detaljno navedeni u presudi, opojnu drogu heroin ukupne netomase 393,867 grama, te da su, po naredbi Suda BiH broj X-KRN-08/638 kojom je određena primjenа posebnih istražnih radnji, primopredaju droge posmatrali i dokumentirali pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu. Dalje, obrazloženo je da se nakon toga Alen Papić sa drogom u torbi, čiji je izgled bliže naveden u presudi, po uputama i u dogovoru sa apelantom i licem po imenu "Zlaja", dalje prebacio do Autobuske stanice u Sarajevu, te se uputio iz Sarajeva na područje Bihaća, koristeći kao prevozno sredstvo autobus autoprevoznika "Centrotrans", a sve u skladu sa prethodnim dogovorom i uputama dobivenim od apelanta. Istaknuto je da je apelant prethodno telefonom kontaktirao sa Službom informacija Autobuske stanice u Sarajevu sa ciljem pribavljanja informacije o vremenu polaska autobusa koji saobraća na redovnoj autobuskoj liniji na relaciji Sarajevo - Bihać, te je po dobivenoj informaciji dao uputu Alenu Papiću da predmetnu opojnu drogu preveze u Bihać.

12. Navedeno je i da su u bočnom prtljažniku predmetnog autobusa kroz otvorena vrata pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu, po naredbi Suda BiH broj X~KRN-08/638 kojom je određena primjena posebnih istražnih radnji, prije polaska autobusa, vidjeli predmetnu torbu, te Alena Papića u putničkoj kabini navedenog autobusa. Dalje, navedeno je da je u postupku utvrđeno da su predmetni autobus 23. januara 2009. godine, na lokaciji naplatnih kućica na autoputu u blizini Vogošćanske petlje, zaustavili pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo, te da su u putničkoj kabini predmetnog autobusa zatekli i legitimirali Alena Papića, a u prtljažniku autobusa je bila pronađena predmetna torba u kojoj je pronađena opojna droga heroin ukupne netomase od 393,867 grama nakon čega je Alen Papić lišen slobode i predat nadležnom tužilaštvu Kantona Sarajevo. Osim toga, navedeno je da je prilikom pretresa stana koji je apelant koristio sa svojom porodicom pronađeno oružje opisano u prethodnim tačkama ove odluke za čije nabavljanje, držanje i nošenje apelant nije posjedovao odobrenje nadležnog organa.

13. Sud BiH je naveo da je u toku postupka, kao svjedok odbrane, saslušan i apelantov punac Fuad Čolpa, koji je svjedočio u vezi sa novčanim iznosom koji je pronađen u apelantovom vozilu prilikom pretresa i za koji je Tužilaštvo predložilo da se oduzme od apelanta kao imovinska korist stečena krivičnim djelom. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je navedeni svjedok istakao da se radi o novčanom iznosu koji su kao kredite kod više banaka podigle njegova supruga Meliha (apelantica) i njegova kćerka i dijelu pazara od njihovog ugostiteljskog objekta "Bazeni" zarađenog povodom proslave 8. marta, te "da je novac bio sakriven u plinskom setu u udubljenju u njihovom stanu sve do 11. marta 2009. godine, kada se desilo curenje plina u toj zgradi zbog čega ga je apelant uzeo i sklonio u automobil" a što potvrđuju kreditne potvrde i izvještaj "Sarajevogasa". Sud BiH je zaključio da je ovaj iskaz svjedoka potkrijepljen materijalnim dokazima i da je nesporno da novac ne potječe od izvršenja krivičnog djela, te je odbio zahtjev Tužilaštva za njegovo oduzimanje.

14. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je, između ostalog, zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, da je apelant postupao sa umišljajem, te je sud, ocjenjujući olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, apelantu izrekao navedene kazne. Osim toga, Sud BiH je oslobodio apelanta od optužbe vezane za radnje bliže navedene u izreci presudi uz obrazloženje da Tužilaštvo nije ponudilo dovoljno dokaza koji bi bez ikakve sumnje potvrdili da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret.

15. Protiv navedene presude apelant, svi saoptuženi i Tužilaštvo su podnijeli žalbe.

16. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine žalbu Tužilaštva djelimično uvažio, te preinačio prvostepenu presudu "u dijelovima odluke koji se odnose na pravnu ocjenu i pravnu kvalifikaciju djela, počinjenog radnjama opisanim pod tač. 1, 2, 4, 5. i 6. izreke [prvostepene] presude, izrečene krivičnopravne sankcije i oduzimanje imovinske koristi". Presuda je preinačena tako što su apelant i saoptuženi proglašeni krivim da su radnjama opisanim pod tač. l, 2, 4, 5. i 6. izreke osporene presude počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. istog zakona, učinjenih kao produženo krivično djelo (član 54. KZBiH), a sve u vezi sa članom 29. KZBiH, pa ih je Sud BiH na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 39, 42. i 48. KZBiH osudio, i to apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, a saoptuženog na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Dalje, na osnovu člana 56. KZBiH, apelantu i saoptuženom je, osim prvostepenom presudom uračunatog vremena u izrečene kazne zatvora, uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru po rješenju Suda BiH od momenta lišavanja slobode do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.

17. Osim toga, na osnovu čl. 110, 110a. i 111. KZBiH, te člana 394. ZKPBiH, od apelanta su oduzeti novčani iznosi od 28.920,00 eura i 19.770,00 KM, koji predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, a koji su od apelanta privremeno oduzeti saglasno potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu od 11. marta 2009. godine. Navedenom presudom žalbe apelanta i saoptuženih u cijelosti, a žalba Tužiteljstva u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude odbijene su kao neosnovane i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena.

18. U obrazloženju presude, u odnosu na djelomično uvažavanje žalbe Tužilaštva, navedeno je da Sud BiH smatra osnovanim prigovor Tužilaštva u kojem se navodi da je sud prilikom ocjene uvjeta postojanja organizirane grupe pogrešno ocijenio dokaze i izveo pogrešan zaključak o kvalifikaciji samog djela. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je "prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje (inkriminiranu djelatnost prvooptuženih i drugooptuženih), ali je, podvodeći tako utvrđeno činjenično stanje pod pogrešnu zakonsku odredbu, pogrešno primijenio KZBiH. Ovo je za posljedicu imalo pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, što znači da su optuženi proglašeni krivim za djelo koje je ocijenjeno kao krivično, ali umjesto, što bi bilo pravilno, kao krivično djelo iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH učinjenim kao produženo krivično djelo, proglašeni su krivim za počinjenje krivičnog djela iz člana 195. stav 2. KZBiH, koje je ograničeno samo na organiziranje grupe ljudi radi činjenja krivičnog djela iz stava 1, što, zapravo, predstavlja samo radnju pripremanja kao inkriminaciju koja podrazumijeva da nije došlo do prometovanja drogom, a što je u predmetnom slučaju učinjeno, pa je, stoga, posve jasno da je prvostepeni sud nepravilno izvršio pravnu kvalifikaciju učinjenog krivičnog djela, tj. učinio povredu krivičnog zakona, jer je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može primijeniti (član 298. tačka d) ZKPBiH). Međutim, tužiteljica u žalbi pogrešno navodi da je sud u pobijanoj presudi povrijedio objektivni identitet optužnice. Naime, član 280. ZKPBiH (vezanost presude za optužbu) propisuje da se objektivni identitet mora posmatrati u smislu da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, odnosno da se objektivni identitet optužbe i presude mora odnositi na pravno relevantne činjenice koje obuhvataju subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela kao konstitutivna, te kvalificirana ili privilegirana obilježja krivičnog djela, što je u ovom krivičnom predmetu i bio slučaj. Međutim, postupajući na način kako je to navedeno, sud je u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo, a nikako povrijedio objektivni identitet optužnice, kako to tužiteljica u žalbi ističe (...)".

19. Dalje, Sud BiH je obrazložio da smatra "da su u radnjama za koje su optuženi proglašeni krivim ostvarena sva obilježja bića krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, te da je za to Tužilaštvo sudu iznijelo sasvim jasne i ubjedljive razloge. Naime, član 250. stav 3. KZBiH glasi; _"Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom." U skladu sa članom 1. stav 20. KZBiH, grupa za organizirani kriminal predstavlja: "Grupu od tri ili više lica koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi stјеcanja materijalne koristi." S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da je ispunjen uvjet koji se odnosi na činjenicu da je potrebno da grupu čine tri ili više lica koja djeluju sporazumno, jer je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno koja su lica (poimenično navedena u presudi) činila predmetnu grupu i da su djelovala sporazumno a da su apelant i saoptuženi upravljali i vladali izvršenjem krivičnih djela koja im se stavljaju na teret tokom cijelog procesa njegovog činjenja, pripremanja izvršenja krivičnih djela, odnosno da su vlast nad izvršenjem predmetnih djela držali u svojim rukama, čime je njihova uloga bila dominantna u hijerarhijskom okruženju organizacije sa jasnim zadacima pripadnika.

20. Dalje, Sud BiH je naveo da smatra da je ispunjen i uvjet koji se odnosi na to da se radnje optuženih moraju odvijati u izvjesnom vremenskom kontinuitetu, budući da je pobijanom presudom, a prije nje optužnicom, utvrđeno počinjenje krivičnog djela u vremenskom periodu od decembra 2008. godine do sredine marta 2009. godine. Dalje, navedeno je da je ispunjen i "uvjet da se za krivična djela koja se stavljaju optuženima na teret može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna. Naime, optuženima je stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Za navedeno krivično djelo propisana je kazna zatvora od najmanje tri godine, čime je ispunjen i ovaj zakonski uvjet". Sud BiH je naveo i da su neosnovani žalbeni navodi apelantove odbrane da nije sa sigurnošću utvrđeno da je apelant za obavljanje krivičnih radnji koristio kuću u Velešićima, jer, kako je naveo Sud BiH, iz citiranih iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi, prema obrazloženju Suda BiH, proizlazi da je apelant koristio spornu kuću a posebno i stoga što su u toj kući, a ne samo garaži, pronađeni predmeti vezani za izvršenje krivičnog djela (predmeti za vaganje i pakiranje droge). Također je navedeno da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za CD-ove na kojima su snimljeni presretnuti razgovori, zato što, kako je navedeno u žalbi, odbrani nisu prezentirani svi CD-ovi, već samo jedan njihov dio, te zato što je, kako je obrazložio Sud BiH, snimanje razgovora vršeno na osnovu naredbi suda, te i zbog činjenice da je apelantova odbrana bila upoznata sa sadržajem spornih CD-ova. S tim u vezi, navedeno je i da je na glavnom pretresu poimenično navedeni svjedok dao iskaz, preciziran u presudi, u kojem je istakao da je, zbog ekonomičnosti postupka, odlučeno da se napravi izvod iz tonskih zapisa čiji su svi CD-ovi dostavljeni odbrani, te da je drugostepeni sud utvrdio da je apelantova odbrana na glavnom pretresu o tom pitanju vršila i unakrsno ispitivanje navedenog svjedoka.

21. Iz svega navedenog Sud BiH je zaključio da su ispunjeni kako objektivni, tako i subjektivni elementi na strani organizatora grupe, tako i pripadnika te grupe i da se radi o krivičnom djelu organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH. "Objektivni elementi, koji su naprijed naznačeni, u smislu da su svi zajedno preduzimali određene unaprijed dogovorene krivičnopravne radnje koje predstavljaju bitna obilježja ovog krivičnog djela, te subjektivni element koji se ogleda u svijesti pojedinih učesnika o djelu, da zajedničkim djelovanjem izvode radnje izvršenja, a sve radi stjecanja materijalne koristi, ukazuju da između optuženih postoji jasna objektivna i subjektivna veza. Sve navedeno ovo Vijeće upućuje na zaključak da je ova grupa za organizirani kriminal djelovala radi neovlaštenog prometa opojnim drogama s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi sa jasnim hijerarhijskim ustrojem, pri čemu je organizator postupao sa organizacijskom i upravljačkom voljom zajedno sa svojim saorganizatorima, dok su pripadnici grupe djelovali sa pripadničkom voljom, tako da je svako od njih imao unaprijed određene zadatke koje je izvršavao, pri čemu je evidentno da je u okviru djelovanja ove organizacije bio ispunjen i dodatni kriterij u postojanju organiziranog kriminala koji se sastoji u zastrašivanju i prijetnjama organizatora u odnosu na druge pripadnike organizacije."

22. Imajući sve navedeno u vidu, Sud BiH je preinačio prvostepenu presudu i apelantu i saoptuženom izrekao kazne zatvora u dužem trajanju od izrečenih prvostepenom presudom, te je, također, obrazložio da je, "postupajući u skladu sa čl. 110. i 110a. KZBIH, kojim je izričito propisano da sud za određena krivična djela može oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem tih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito, ovo Vijeće je našlo opravdanim prijedlog Tužilaštva da se od optuženog oduzme navedena imovinska korist". Pri tome je navedeno da je svjedok odbrane Fuad Čolpa (apelantov punac) na glavnoj raspravi tvrdio da novac pripada njemu i njegovoj supruzi Melihi (apelantici), jer se radi o novcu od podignutog kredita i pazaru od njihovog ugostiteljskog objekta, ali da ove tvrdnje tog svjedoka ničim nisu potvrđene. Obrazloženo je i da Sud BiH smatra da je apelantova odbrana podnijela sudu dokaze o porijeklu imovine (potvrde o tri podignuta kredita u periodu od jula 2008. godine do decembra 2008. godine u iznosima od 60.000,00 KM, 17.602,00 KM i 5.000,00 KM) koje taj sud nije mogao prihvatiti, budući da je, kako je obrazloženo, novac pronađen sakriven u apelantovom automobilu prilikom njegovog pretresa koji je izvršen 11. marta 2009. godine, odnosno nakon proteka više mjeseci od datuma podizanja kredita, što, prema mišljenju tog suda, stvara ozbiljne sumnje da taj novac zaista potječe od navedenih kredita, te da je, postupajući u skladu sa članom 394. ZKPBiH, odlučeno kao u izreci presude.

23. U odnosu na odbijanje preostalih žalbenih navoda Tužilaštva, kao i odbijanje žalbi svih optuženih, Sud BiH je naveo da su neosnovani, jer je utvrdio da je prvostepeni sud ispoštovao sva pravila krivičnog postupka, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, da presuda sadrži potrebno i detaljno obrazloženje, kao i da u postupku nisu korišteni nezakoniti dokazi. Navedeno je i da su osnovani prigovori apelantovog branitelja da Tužilaštvo u svojoj žalbi nije konkretiziralo u čemu se sastoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, te da je iz tog razloga ovaj žalbeni navod Tužilaštva odbijen, ali i da ova činjenica ne utječe na pravilnost ostalih žalbenih navoda Tužilaštva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant, također, smatra da ničim nije dokazano da je bio organizator kriminalne grupe, pa time ni da je počinio djelo za koje je osuđen, čime je prekršen princip presumpcije nevinosti, kao i da je nesporno da nije učestvovao u izvršenju radnji iz st. 4, 5. i 6. presude, a da je, ipak, osuđen i za te radnje. Apelant navodi i da se znatan dio presuda zasniva na presretnutim razgovorima, ali da nisu svi snimci tih razgovora bili dostupni odbrani iako su ih tražili ne samo u vrijeme vođenja postupka pred sudom nego i u vrijeme podizanja optužnice, a što je isticano u žalbi, ali se drugostepeni sud nije izjasnio o ovim navodima zbog čega smatra da mu je onemogućena adekvatna odbrana. Navodi i da su nezakonito korištene kopije CD-ova sa ovim snimcima iako Zakon, tj. član 274. ZKPBiH, propisuje da je za provjeru, između ostalog, tonskih zapisa izričito potreban original. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo i zbog toga što je primijenjen zakon koji je bio nepovoljniji po njega, jer djelo za koje je osuđen nije bilo propisano zakonom u vrijeme izvršenja.

25. Smatra i da su presude nedovoljno obrazložene, te da je Sud BiH izašao izvan okvira svojih zakonskih ovlaštenja, jer je pružao pravnu pomoć Tužilaštvu koje nije sastavilo žalbu u skladu sa zakonom, pa ju je taj sud ispravljao i tumačio kao da je sastavljena u skladu sa zakonom. Također, smatra da nije sa sigurnošću utvrđeno da je koristio kuću za koju se vezuje obavljanje dijela kriminogenih radnji, već da je dokazao da je koristio samo garažu, kao i da sama činjenica da su se navodna trgovina i prenos droge odvijali i u susjednim zemljama i sa državljanima tih zemalja ne čini djelo međunarodnim. Smatra da su presude kontradiktorne same sebi, jer nema niti jednog obrazloženja na osnovu kojeg je zaključeno da se droga prodavala u inozemstvu i iz inozemstva, o kojoj se količini radi jer sudovi barataju neodređenim pojmom od oko 500 grama heroina, te da ni po čemu nije moguće utvrditi da se radi o organiziranoj grupi. Prema apelantovim navodima, oduzet mu je novac koji nikako nije mogao biti stečen navedenim krivičnim djelima, već se radi o novcu koji pripada njegovom puncu, punici i supruzi a što je, prema svojim navodima, i dokazao u toku postupka.

26. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama u dijelu u kojem je apelantu oduzet novac, kao imovinska korist stečena krivičnim djelom za koje je osuđen, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je sporni novac koji je oduzet od apelanta novac koji pripada njoj i njenom mužu, što su njen suprug i apelant dokazali u toku postupka koji je vođen protiv apelanta a što sudovi nisu uzeli u obzir, niti su to bilo čim obrazložili. Apelantica navodi da predmetnu apelaciju s njom podnosi i apelant a sve zbog prihvatljivosti apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

27. U odgovorima na apelacije Sud BiH je naveo da u postupku nisu prekršena prava na koja se apelant i apelantica pozivaju, jer su navodi o kršenju paušalni. Također je navedeno da nije tačno da su korištene kopije CD-ova, već originali na koje su snimani razgovori, te da apelant nije osuđen za djela koja nije počinio, što, prema navodima Suda BiH, jasno proizlazi iz presuda. Sud bih je naveo i da prilikom odmjeravanja kazne apelantu nije korišten zakon koji je po njega nepovoljniji, jer mu je i prvostepenom presudom izrečena kazna u okvirima propisanim članom 250. KZBiH, kao i da je nesporno da se radilo o međunarodnoj trgovini drogom. U odgovoru je navedeno i da je novac od apelanta oduzet shodno odredbama čl. 110. i 110a. KZBiH kojim je propisano da se od počinioca može oduzeti i ona količina novca za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da je taj novac stečen izvršenjem krivičnog djela.

28. U odgovoru na apelacije Tužilaštvo je navelo da su apelacije neosnovane i da ih treba odbiti, te u suštini ponovilo navode koje je u svom odgovoru istakao i Sud BiH.

V. Relevantni propisi

29. U Krivičnom zakonu BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase

Član 3.

Princip zakonitosti

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.

Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 110. st. 1.i 2.

(1)Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

Prošireno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Član 110a.

Kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz glava XVII, XVIII, XIX, XXI, XXI A i XXII ovog zakona, sud može odlukom iz člana 110. stav (2) oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.

Član 195. st 1. i 2.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvoz, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 250. stav 3.

Ko organizira ili bilo kako rukovodi organiziranom grupom kriminalaca koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kaznit će se kaznom zatvora od najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

30. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Princip zakonitosti

(1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku.

(2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7.

Pravo na odbranu

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 10.

Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 274. stav 2.

Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 394.

Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi po slobodnoj ocjeni ako bi inače njeno utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na apelanticinu apelaciju (AP 3537/11)

33. Pri ispitivanju dopustivosti ove apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

34. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da su predmet ovog apelacionog postupka presude koje su donesene u krivičnom postupku protiv apelanta i ostalih optuženih. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelantica, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, ni na koji način nije učestvovala u predmetnom krivičnom postupku iako tvrdi da novčani iznos koji je oduzet od apelanta kao imovinska korist stečena krivičnim djelom pripada njoj i njenom suprugu (koji je u predmetnom postupku saslušan kao svjedok). Osim toga, Ustavni sud zapaža i da apelantica tvrdi da joj je, zbog navedenog, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. U odnosu na apelanticine navode da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje: "Da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza" (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41, kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine, stav 47), ili se radilo o "krivičnoj optužbi" protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Žugić protiv Hrvatske, presuda od 31. maja 2011. godine)?

39. Dovodeći u kontekst navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) sa činjenicama konkretnog predmeta i sadržajem apelacionog zahtjeva apelantice, Ustavni sud zapaža da je predmetni krivični postupak pokrenut i vođen protiv apelanta, te da, pošto apelantica ni na koji način nije učestvovala u predmetnom krivičnom postupku, ishod ili "posljedica" predmetnog postupka nije bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantice, niti se u konkretnom krivičnom postupku odlučivalo o njenoj krivici. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija u odnosu na navode o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

40. Dalje, u vezi sa navodima o kršenju prava na apelanticinu imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

41. Kao što je već rečeno, u konkretnom slučaju apelantica nije bila učesnik u predmetnom krivičnom postupku. U predmetnom krivičnom postupku se, kako proizlazi iz činjenica predmeta, kao svjedok apelantove odbrane pojavio apelanticin suprug, tvrdeći da sporni novčani iznos pripada njemu, apelantici i njihovoj kćerci (apelantovoj supruzi) nudeći kao dokaz za svoje tvrdnje potvrde o podignutim kreditima na ime apelantice i njihove kćerke, kao i da se radi o dijelu pazara od njihovog ugostiteljskog objekta, ali da u tom pravcu nije ponudio nikakve dokaze. Ustavni sud zapaža da je, u vezi s tim, drugostepeni sud zaključio da se ne radi o uvjerljivim dokazima o porijeklu oduzetog novca osobito zbog toga što je od dana podizanja kredita (prvi je podignut u julu 2008. godine) do dana pronalaska novca u apelantovom automobilu (13. marta 2009. godine) protekao dugi vremenski period, te da su, s druge strane, u smislu člana 110a. KZBiH, vjerovatniji navodi Tužilaštva da se radi o novcu stečenom izvršenjem krivičnog djela. S obzirom na navedeno, te pošto ni iz bilo kog dokaza ili argumenta razmatranog u tom postupku ne proizlazi zaključak da sporni novčani iznos pripada apelantici, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije dokazala da sporni novac predstavlja njenu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit., odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije broj AP 3537/11 ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na apelantovu apelaciju (AP 3433/11)

43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. jula 2011. godine a apelacija je podnesena 29. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

45. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b) i člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

47. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremu odbrane;

48. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta i u kojem je utvrđivana njegova krivična odgovornost, pa je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

49. Apelant tvrdi da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b) Evropske konvencije zbog toga što mu je bila onemogućena adekvatna odbrana tako što mu nije dopušten uvid u sve dokaze Tužilaštva, čime je stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na Tužilaštvo, te zbog korištenja nezakonitih dokaza, jer je primijenjen za njega nepovoljniji zakon, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja usljed čega je došlo do narušavanja principa presumpcije nevinosti i, s tim u vezi, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga će Ustavni sud ispitati ove apelantove navode.

a) U odnosu na pravo na odbranu

50. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućen uvid u sve dokaze Tužilaštva, što je isticao u žalbenom postupku, ali se, kako navodi, drugostepeni sud o tome uopće nije izjasnio, te da mu je zbog toga bila onemogućena adekvatna odbrana, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije propisuje pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. Stav Evropskog suda je da se ne radi samo o pravima optuženog već i pravima branioca, tako da se pri ocjeni da li ima povrede ocjenjuje pozicija obojice, te da odbrana na raspolaganju mora imati dovoljno vremena da pripremi svoj odgovor, te da mora imati mogućnost da djelotvorno izloži sudu sve mjerodavne argumente i da time utječe na ishod postupka.

51. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da su svi predloženi dokazi Tužilaštva bili predočeni apelantovoj odbrani i da se branilac, kojeg je apelant imao tokom cijelog postupka, izjašnjavao na sve dokaze Tužilaštva a sve u skladu sa odredbama ZKPBiH. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je drugostepeni sud dao detaljan odgovor u vezi sa apelantovim žalbenim navodima da mu nisu dostavljeni svi dokazi Tužilaštva koji su se odnosili na tonske zapise presretnutih telefonskih razgovora i da je pritom istakao da je apelantova odbrana u toku postupka upoznata sa navedenim dokazima, jer su im oni dostavljeni, i izvršeno njihovo preslušavanje na glavnom pretresu, te da su upoznati da su iz tih zapisa napravljeni selekcija i "izvod", koji su i dostavljeni apelantovoj odbrani. Također, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi i da je odbrana imala mogućnost da u unakrsnom ispitivanju postavlja pitanja svjedocima u vezi sa navedenim tonskim zapisima i da se time i koristila, te da pritom nije stavila nikakve primjedbe u vezi sa nedovoljnim vremenom za pripremu odgovora i pitanja o tim dokazima. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u činjenicama predmeta nema ništa što ukazuje da je apelantu onemogućena odbrana, te da, stoga, uzimajući u obzir cjelokupan predmetni krivični postupak, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da apelantovoj odbrani nije dato dovoljno vremena za proučavanje dokumenata i pripremu odgovora na dokaze Tužilaštva, čime je zadovoljen zahtjev propisan odredbom člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije zbog čega su apelantovi navodi u pogledu navedenog neosnovani.

b) U odnosu na korištenje nezakonitih dokaza, ocjenu dokaza i princip presumpcije nevinosti

52. Dalje, u vezi sa korištenjem nezakonitih dokaza, Ustavni sud, također, podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švajcarske u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49), odnosno da je potrebno ispitati da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.

53. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljan pregled brojnih provedenih dokaza i da je za svaki dokaz koji je koristio i prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, te da je, dovodeći dokaze u međusobnu vezu, izveo zaključak o apelantovoj krivici. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu CD-ova koji su korišteni u dokaznom postupku i za koje apelant tvrdi da nisu original presretnutih razgovora, nego kopije jer se radi o CD-ovima, obrazložili da su navedeni CD-ovi korišteni u skladu sa relevantnim odredbama ZKPBiH, na osnovu odgovarajućih naredbi Tužilaštva i suda, kao i da su preslušani na glavnom pretresu. Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da navedeni dokaz osporava u toku postupka pred redovnim sudovima, a što je, kako proizlazi iz predmeta, i činio, te da iz toga nesporno proizlazi da apelant nije lišen prava na pravično suđenje u smislu standarda postavljenog citiranom presudom Schenk protiv Švajcarske. Stoga, uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da navedeni dokaz ne predstavlja jedini dokaz na osnovu kojih je utvrđena apelantova krivica (već je utvrđena i na osnovu iskaza svjedoka, vještačenjem i u presudi preciziranih materijalnih dokaza), Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani i da u tom smislu nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

54. Dalje, u kontekstu navedenog i apelantovih tvrdnji da iz provedenih dokaza ne proizlazi njegova krivica, čime smatra da je narušen princip presumpcije nevinosti, Ustavni sud podsjeća da je ovaj princip garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije prema kojem se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom a pozivanje na ovaj princip može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Zatim, prema praksi Evropskog suda, optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Također, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. ZKPBiH) i pritom dati obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovesti sve provedene dokaze u uzajamnu logičku vezu.

55. Dovodeći u kontekst navedene stavove sa elaboracijom iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud zapaža, kao što je već rečeno, da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta utvrđene sve relevantne činjenice i da je nesporno utvrđeno da je apelant na način naveden u izreci presude počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud zapaža i da je apelantova krivica utvrđena na osnovu provedenih dokaza, čiji je postupak izvođenja detaljno opisan u osporenim presudama. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se prilikom utvrđivanja apelantove krivice Sud BiH pozvao na relevantne odredbe KZBiH i ZKPBiH, te da razlozi koje je naveo Sud BiH ne dovode u sumnju odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Također, Ustavni sud smatra da se ni iz bilo čega ne može utvrditi da su redovni sudovi postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je u tom smislu neka činjenica ostala nerazjašnjena. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelantove navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

c) U odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava, činjenično stanje i obrazloženje presuda

56. U odnosu na apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i nedovoljnoj obrazloženosti, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Evropski sud i Ustavni sud su, također, u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

57. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom preinačenja prvostepene presude u odnosu na visinu izrečene kazne, budući da je utvrdio da prvostepeni sud nije pravilno pravno okvalificirao predmetno krivično djelo, suprotno apelantovim navodima, preinačenje presude izvršio na osnovu zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela, dakle, istog zakona na osnovu kojeg je donesena i prvostepena presuda, jer je i u vrijeme izvršenja djela odredbama člana 250. stav 3. KZBiH za predmetno krivično djelo bila propisana kazna zatvora od najmanje 10 godina. Također, suprotno apelantovim navodima, ne proizlazi da je Sud BiH apelanta proglasio krivim za krivična djela naznačena u st. 4, 5. i 6. prvostepene presude, budući da se ti stavovi, kako je detaljno navedeno u izreci prvostepene presude, odnose na radnje i krivično djelo za koje je osuđen saoptuženi, što je i interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog navedenog, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

58. Pored navedenog, a u vezi sa apelantovim navodima o kršenju procesnog prava zbog toga što je redovni sud pružao pravnu pomoć Tužilaštvu, jer njegova žalba nije bila sastavljena na propisan način, Ustavni sud zapaža da je u drugostepenoj presudi Sud BiH dao obrazloženje u pogledu prigovora apelantovog branitelja vezanog za žalbene navode Tužilaštva o navodnoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka koji nisu bili precizirani, a iz kojih proizlazi da je Sud BiH žalbene navoda Tužilaštva u tom dijelu odbio kao neosnovane upravo zbog toga što ti navodi nisu bili konkretizirani, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

59. U vezi sa apelantovim navodima o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer nije utvrđena tačna količina droge o kojoj se radilo i pogrešno utvrđenoj činjenici vezanoj za postojanje međunarodne trgovine drogom, Ustavni sud, također, primjećuje da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, u prvostepenoj presudi, na osnovu dokaza preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke, utvrdio količinu droge o kojoj se u konkretnom slučaju radilo i da je naveo dokaze na osnovu kojih je količina utvrđena. U odnosu na postojanje međunarodnog karaktera predmetne trgovine, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH nesporno utvrdio da je trgovina vršena na teritorijama BiH i Hrvatske (kupovina u BiH i prodaja u Hrvatskoj i obratno), što nesumnjivo stavlja ovu trgovinu na međunarodni nivo a sve u smislu odredaba člana 195. KZBiH. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenim navedenim činjenicama smatra neosnovanim.

60. Također, Ustavni sud smatra i da je, suprotno apelacionim navodima, pitanje vlasništva kuće irelevantno za predmetni postupak, jer iz osporenih presuda proizlazi da je nesporno dokazano da je apelant koristio predmetnu kuću. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da oduzeti novac nije potekao od izvršenja krivičnog djela, već da pripada njegovom puncu, punici i supruzi, Ustavni sud, uzimajući u obzir elaboraciju iz prethodnih tačaka ove oduke, zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH proizlazi da je oduzimanje novčanog iznosa preciziranog u presudi od apelanta izvršeno u skladu sa odredbama člana 110. i 110a. KZBiH i standardima Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je taj sud, u smislu člana 110. i 110a. KZBiH, detaljno razmotrio apelantove navode i dokaze da predmetni novac ne pripada apelantu (već njegovom puncu, punici i supruzi), kao i da ne potječe od izvršenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, te dao iscrpne razloge zašto smatra da apelant nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito, odnosno zašto smatra da su vjerovatnije tvrdnje Tužilaštva da novac potječe od izvršenja krivičnog djela. S obzirom na navedeno, te pošto je nesporno da je u konkretnom postupku prilikom rasprave o oduzimanju spornog novca bilo osigurano prisustvo i apelanta i tužioca, te time apelantu omogućeno da ospori tvrdnje Tužilaštva (u čemu apelant, prema zaključku drugostepenog suda, nije uspio), to Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

61. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani svi pobrojani apelantovi navodi, te da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b) Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

63. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije, jer mu je preinačenom presudom izrečena kazna zatvora koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršenja djela.

64. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

65. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud upućuje na prethodne tačke ove odluke u kojima je elaborirano navodno kršenje prava na pravično suđenje i u kojem je obrađeno pitanje propisanosti zakonom predmetnog krivičnog djela za koje je apelant osuđen i kazne koja mu je izrečena. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je prvostepenom presudom apelant proglašen krivim za počinjeno produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. KZBiH (za koji je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine) u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 54. KZBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz izreke drugostepene presude nesporno vidljivo da je apelant osuđen za krivično djelo organizirani kriminal (član 250. KZBiH - za koji je propisana kazna zatvora u trajanju od deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora) u vezi sa neovlaštenim prometom opojnih droga (član 195. KZBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su oba krivična djela, dakle i ono za koje je apelant bio proglašen krivim prvostepenom presudom i ono za koje je proglašen krivim drugostepenom presudom (kojom je izmijenjena prvostepena presuda u pogledu pravne ocjene i pravne kvalifikacije djela počinjenog radnjama opisanim pod tač. 1, 2, 4, 5. i 6. izreke prvostepene presude), bila propisana istim zakonskim tekstom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenih krivičnopravnih radnji.

66. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je apelant drugostepenom presudom osuđen za krivično djelo koje u vrijeme izvršenja djela nije bilo propisano zakonom, odnosno da mu je preinačenom presudom izrečena kazna zatvora koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršenja djela. Zbog navedenog, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

67. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava iz člana 7. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

68. Nema kršenja prava iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije kada, uzimajući u obzir cjelokupan predmetni krivični postupak, Ustavni sud ne može zaključiti da apelantovoj odbrani nije dato dovoljno vremena za proučavanje dokumenata i pripremu odgovora na navode Tužilaštva i kada je apelantu omogućen uvid u sve dokaze Tužilaštva.

69. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je na osnovu provedenih dokaza, koji nisu prikupljeni na nezakonit način, nesporno utvrđeno da je apelant radnjama preciziranim u izreci presude počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i kada su redovni sudovi detaljno obrazložili osporene presude kako u pogledu utvrđivanja činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

70. Nema kršenja ni prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, odnosno principa presumpcije nevinosti kada je apelantova krivica nesumnjivo utvrđena i kada niti jedna činjenica nije ostala nerazjašnjena u smislu tog principa.

71. Nema kršenja prava iz člana 7. Evropske konvencije kada je drugostepenom presudom preinačena prvostepena presuda u pogledu pravne ocjene i pravne kvalifikacije djela, budući da je krivično djelo za koje je apelant i proglašen krivim predstavljalo krivično djelo u vrijeme njegovog izvršenja, te kad je apelantu izrečena kazna zatvora koja je propisana zakonom za to krivično djelo.

72. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. i člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.